• by Admin on 27. August 2014. in random<br />3 comments
  • by Admin on 29. August 2014. in igre, muzika<br />no comments
  • by Admin on 13. January 2007. in foto<br />no comments
Herz und Nieren sind Motoren.
29
Aug

Limbo & Don’t starve

Nisam dugo igrala igre, pogotovo ne neke koje bi mi okupirale pažnju na dulje od 24 sata. Zadnji nalet ikakve igre bio je zimus, kada smo Lazić i ja u tandemu čistili nivoe u Diablu Trojci na Playstationu (Trojka sama za sebe apsolutno je nejestiva, priznajem, da nije bilo PS-a, ne bih sigurno prešla ovoliko). Inače nisam baš za štof platforme, ali bilo je prilično zabavno. Nakon 3 minute igranja ušli bismo u onaj bučni mode pun humora, prigovora i u konačnici žuči (Zašto je D3 ovoliko šaren? Zašto izgleda arkadno kao Jazz Jackrabbit? Zašto ispadaju ovako loši itemi? Zašto mi u duhu UT-a izbacuje “Massacre! 15 kills!”? ). Znali smo satima perjati po trulim leševima, kosturima i ostatku pacijenata, jesti čips i pit coca cole drmusajući po svemu što se pred nama pomaklo dok je vani padao snijeg.

Upravo se bavim avanturom Limbo. Nabasala sam na nju nedavno i zaljubila se istog trena zbog screenshota iz igre. Podsjetila me koliko je u ovom žanru sve pomicabilno iskoristivo u svrhu daljnjeg kretanja, što sam uspješno zaboravila nakon godina neigranja avantura.

limboObećava puno. Kadar prati čovječuljka u melankoličnom i crnobijelom okružju; smjenjuju se zoomovi i odzoomovi, izoštreni objekti i komadi krajolika i oni zamućenih rubova. Priču prati nenametljiva i divna atmosferična glazba sleš zvukovi. Na poslu pokrenem igru i ostavim da se vrti u pozadini dok radim, koliko mi godi. Inače sam ST freak, poskidam sve živo i neživo što mi zapne za uho iz igara. One obično imaju najbolje razrađenu glazbu, često bolje nego filmovi  – glazba mora prikladno pratiti priču i davati atmosferu dok igraš, naravno da ih razrađuju do perfekcije.

Čim završim s Limbom, hvatam se igre Don’t starve koju preporučuje toplo moj buraz. Po viđenom, igra je Minecraft meets Burton. Znači, danju rmbaš, a noću boga moliš da te netko ne podere dok ne svane. Reče buraz, Sve te može ubit osim zeca, iako, i zec te može ubit u nekim momentima:mrgreen:

starveProdano, rekoh. Totalno sam ispala iz štosa, vrijeme je za malo dobrog starog igranja.

27
Aug

Sekularna!

sekularna

Udruga Protagora, Glas razuma – Pokret za sekularnu Hrvatsku i Inicijativa “Nisam Vjernik” mole za komadić vaše pažnje.

Poštovane građanke i građani Republike Hrvatske,
pozivamo vas na prosvjed “Raskinimo vatikanske ugovore” koji će se održati dana 20. rujna 2014. u 14:00 na Cvjetnom trgu u Zagrebu!

Dođite da zajedno pošaljemo poruku vlasti i cijeloj državi da je došlo vrijeme raskidanja štetnih Ugovora sa Svetom stolicom, Ugovora koji hrvatske građane preskupo koštaju, Ugovora koji nam godišnje uzimaju više od milijarde kuna, Ugovora zbog kojih ste kao većina hrvatskih građana pretvoreni u građane drugog reda, u kmetove o kojima političari i hijerarhija Katoličke crkve odlučuju bez uvažavanja vaše volje sklapanjem sporazuma iza zatvorenih vrata, daleko od očiju javnosti upravo zato što su odluke koje donose protivne vašim interesima.

Zbog Vatikanskih ugovora nismo svi jednaki pred zakonom, Vatikanski ugovori omogućuju kleru privilegiran položaj pred hrvatskim sudovima i u javnim institucijama RH. Ako ne želite da o vašoj intimi, vašoj reprodukciji u vašim tijelima (medicinski potpomognuta oplodnja, upotreba kontracepcije), o odgoju vaše djece (“izborni” vjeronauk u javnim školama, uplitanje u predmete građanskog i zdravstvenog odgoja) odlučuje debelo povlaštena Crkvena hijerarhija, ako ne želite preskupo plaćati da vas biskupi iz bjelokosnih palača poučavaju skromnosti i poniznosti, ako se protivite licemjerju i političkom cinizmu, dođite na prosvjed i time pokažite svoj stav.

Zamislite, što je hrvatska država mogla učiniti s milijardama kuna koje su otišle na zidanje velebnih crkava da su ti novci bili usmjereni nekamo drugamo? Bi li danas autoceste bile isplaćene? Bismo li imali modernu željezničku mrežu? Bismo li imali više škola, bolnica, vrtića? Bismo li imali više radnih mjesta? Bismo li izgradili više elektrana? Bi li nam plin i struja bili jeftiniji? Bi li porezi bili manji? Bi li vaša plaća bila veća?

Pozivamo sve udruge civilnog društva u Hrvatskoj da podrže ovaj prosvjed i pridruže nam se! Pozivamo i osobe iz javnog života, političare, aktiviste, borce za ljudska prava, književnike, novinare, umjetnike, znanstvenike, sveučilišne profesore, glazbenike, glumce, sportaše i ostale da nas također podrže i pridruže se prosvjedu. Posebno pozivamo umjetnike, karikaturiste, glazbenike i performere da sat vremena prije samog prosvjeda, od 13:00 do 14:00 sati na Cvjetnom trgu svojim umjetničkim izrazom obogate i začine ovaj događaj! Neka 20. rujan bude festival sekularnosti Republike Hrvatske!

Korisni linkovi:

http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/koliko-nam-kuna-ustvari-pojede-crkva

http://www.forum.tm/vijesti/15-godina-vatikanskih-ugovora-crkvi-smo-dali-milijarde-kuna-i-jos-bogzna-koliko

http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Bozanstvena-komedija-Vatikanskih-ugovora

http://www.lupiga.com/vijesti/financijski-krvotok-crkve-moze-li-crkva-bez-naseg-novca

http://45lines.com/feljton-u-4-dijela-o-cetiri-stetna-ugovora-svete-stolice-rh-1-milijardu-kuna-godisnje-iz-proracuna-za-crkvu/

http://45lines.com/ugovor-izmedu-svete-stolice-republike-hrvatske-o-pravnim-pitanjima-nepovredivoscu-ispovjedne-tajne-zastare-za-pedofiliju/

http://45lines.com/stetni-ugovori-s-vatikanom-3-crkvi-su-sirom-otvorena-vojna-policijska-vrata/

http://45lines.com/stetni-ugovori-svete-stolice-rh-4-drzava-priznala-crkvi-nezamjenjivu-ulogu-u-hrvatskoj-povijesti-sadasnjosti-buducnosti/

http://45lines.com/vjernici-nevjernici-1-drzava-i-religijske-organizacije-na-istom-poslu/

27
Aug

Stjenka na stjenku

24
Aug

Prošetajte nuklearkom

Volim virtualne ture po zanimljivim lokacijama i rado klikćem po strelicama da bih upoznala neke od njih. Ovu je dozvolila češka nuklearna elektrana Temelin. Prozujite, zavirite, pročitajte i naučite nešto novo.

temelin

20
Aug

Dikefalija Dva

Već sam spominjala dikefaliju, točnije, izrazila simpatije prema obje glave svake od živina koje ih nose na vratovima. Ova mi je zmijica ekstra simpatična i stvarno se ne bih bunila kada bi mi došla u ruke.

Pogledajte video i uočite zanimljivost. Glave, pogotovo nakon jela i kada se iz usne šupljine širi miris hrane, ne doživljavaju jedna drugu kao dio svog tijela već kao potencijalni plijen. Zato je potrebno oprati ih i ukloniti miris, zmija bi samu sebe napadala i ozlijedila, nesvjesna da napada svoje tijelo.

20
Aug

Dvije galerije i više nego vrijedne šeranja

Fantazija. Čista fantazija. Sirovo, iskreno, jednostavno. Svi su toliko uvjerljivi i savršeno nesavršeni, ali jedan od favorita (neću pretjerati ako kažem da su mi favoriti svi :)) je ova fotografija.

19
Aug

Nginx

Open VZ VPS -> XEN VPS; Apache -> Nginx.

 

14
Aug

O “biljnom” i “nebiljnom”

“Da, ali ja uzimam samo biljne pripravke, ne vjerujem zlim laboratorijima i ljudima u bijelim kutama blabla bla.”

xcm

Well, surprise motherfucker,

surprise mf

da bi nešto (bilo što!) djelovalo, mora imati aktivnu tvar i općenito čitav niz kemijskih spojeva zastupljenih u tkivu ljekovitog “biljnog” bilja. Upravo oni omogućuju određenu fiziološku reakciju organizma u situacijama primjene, a radi se o alkaloidima, glikozidima, raznim terpenskim i fenolnim spojevima itd. koji imaju svoja specifična djelovanja, razine toksičnosti, set nuspojava pri upotrebi i predoziranju. S tom razlikom da škaniclići s dehidriranim dijelovima biljaka kupljeni na tezgama na mističnim i egzotičnim pijacama najčešće nemaju baš nikakvu kontrolu zdravstvene ispravnosti (skupa s tim i djelotvornosti) i nerijetko nemaju ni otprilike dovoljno aktivne tvari da bi bila djelotvorna na organizam. “Biljni” je i digitalis, pa te ubije dok si rekao “liofilizirana matična mliječ”. “Biljni” je i gomolj krumpira, pa te sustavno truje solaninom ako ga konzumiraš puno i spravljaš na pogrešan način, pogotovo ako je proklijao ili su se po njemu pojavile zelene mrlje. Priiiiiiirodna je i pupavka (nije, tehnički, biljna) pa te likvidira bez grča.

10
Aug

Oleg Maštruko o iskustvu s američkom ambasadom

Vizni režim

Krajem veljače trebao sam ići u Los Angeles na ono što Microsoft već sada najavljuje kao softverski događaj godine. Istovremeno se javnosti objavljuju čak tri golema produkta, pa se čini da naziv zaista nije pretjeran: nastupaju novi Visual Studio, Windows Server i SQL Server, mega mrcine softverskog svijeta. Unatoč događajima iz nastavka teksta, Mreža i Bug imat će svog čovjeka na licu mjesta, i odgovarajuće praćenje u časopisima i na Bug On Lineu.

Microsoftov poziv na ovaj događaj me obradovao, jer volim putovati, ne previše, ali par puta godišnje – da. S druge strane oceana je, najzad, i profesionalno bitan događaj. Nastupa i Ballmer! Tko zna, možda nam priredi novu točku iz svog Monkeyboy repertoara po kojem je postao poznat na Jubitu!

Inače, ovih dana smo dobili poziv za još jedan, s ovim nevezan događaj u Americi. Taj put sam prvo ponudio kolegi Ivanu Vorasu, jer je riječ o tematici koju ima u malom prstu. Voras me odbio jer mu “religija brani da ide u zemlje za koje mu uzimaju otiske prstiju”. Smijao sam mu se kad je to rekao, smatrajući da je razlog blago rečeno blesav, no pokazat će se da je Voras bio u pravu, a ja glup.

I tu je počelo…

Za put u Ameriku trebalo je srediti vizu – za razliku od nekih drugih država, to ne može srediti ni poslodavac, ni organizator, ni putna agencija, pa niti Veliki Microsoft, već je nužan osobni odlazak do nakaznog bunkera na rubu Zagreba, to jest Američke ambasade, ružnog zdanja sa svih strana opasanog sigurnosnim kamerama, zaštitarima, pregolemim zidovima… Vjerojatno se negdje, skriven iza bedema, hrabro krije i uobičajeni odred marinaca. Konzularni ured prima stranke samo bizarno rano, u terminima od 7 do 9, što mora da stvara goleme probleme ljudima koji ne žive u Zagrebu.

Postupak dobivanja vize je neobično ponižavajući, dugotrajan i ljudski odbojan. Totalitarni birokrati, skriveni iza neprobojnog stakla – da im ljudi kojima su oduzeli mobitele, žlice za kavu i ključeve ne bi nekako naudili – u sobi kojom dominiraju američke zastave i portreti Busha, Cheneya i gospođice Rice, zaprimaju papirologiju. Dekor sa strane predstavljaju posteri u kojima vas se upozorava na zatvorske kazne u slučaju da ste na zahtjev upisali pogrešne podatke! Domaći, hrvatski zaštitari s američkim zastavama na uniformi upozoravaju vas ako napravite i jedan po njima pogrešan korak ili prekoračite neku nevidljivu liniju za nešto. Totalitarka, koje se ne bi posramio ni Staljin!

OK shvatio sam, vi nikoga od ovih ljudi zapravo ne želite u svojoj zemlji i stvorit ćete sve moguće prepreke kako mi u nju ne bismo došli, ne bismo željeli doći, ili ako baš i dođemo, u tome ne bi uživali. Što se mene osobno tiče, nema nikakvih problema, samo to netko treba kazati. Volim otvorene i poštene domaćine: “ne dolazi jer mi smetaš!”. Nema nikakve frke, neću.

U jednom trenutku više jednostavno nisam trpio da me skidaju, razvlače, dižu mi nogavice, pipaju, ponižavaju, ispituju, oduzimaju mi mobitele, olovke, novac, sadržaj džepova s nekim intimnim pojedinostima, foto aparate i tretiraju kao posljednji ljudski otpad i kriminalca. Ja to, jednostavno ni za koga i ni za što neću prolaziti. Moj problem, ili neki širi problem, je što uopće nisam imao najblažeg pojma koliko je cijeli postupak ponižavajući, dugotrajan, mučan, besmislen i jadan. To jednostavno nigdje ne piše. Nema informacije. Nitko ne priča o tome. Držim da je za one koji su to “uspješno” prošli cijela stvar tabu kao, ne znam, silovanje – nešto što je mučno i traumatično i o čemu ne govoriš drugima ako ne moraš. Pokazuješ im slike New Yorka ali ne opisuješ što si prošao da tamo dođeš.

Kap gađenja je, dakle, prelila čašu i jednostavno sam odlučio da ovakvu nakaradnu, negostoljubivu zemlju, koja ponižavanjem i vrijeđanjem dočekuje goste već i kod predaje zahtjeva za vizu, nemam želju otići ni privatno ni profesionalno. Zatražio sam da mi vrate putovnicu i otišao sam, ostavivši im 131 dolar nepovratnog pologa koji je u moje ime uplatio Microsoft. (Očekujem mailove podrške od strane open source zajednice za ovakvo nanošenje izravne financijske štete softverskom divu.)

Da se razumijemo, predaja zahtjeva za vizu je – gotovo ništa. U sigurnosnom pogledu to je niže od odlaska na banku da se podigne novac, niže od dnevne inventure utrška na trafici. Čitavo vrijeme boravka u bunkeru nalazite se u super ograničenom, sa svih strana ozidanom prostoru, a jedini kontakt s konzularnim službenicima imate kroz neprobojno staklo, što je također element koji služi samo da ponizi korisnika, odnosno (nesuđenog) gosta. Ne postoji razgovor, samo naređivanje i ispitivanje.

Nemam osobnu, a ni profesionalnu želju ići u zemlju koja goste i poslovne putnike tretira na način kojem ne bi podvrgao niti psa s ulice.

U mom slučaju, sve se moglo izbjeći samo da negdje postoji jasan opis onoga što podnositelja vize čeka – sati čekanja, pipanja, oduzimanje osobnih stvari, novca, mobitela, ponižavanje na sve moguće načine… Tada se ne bi ni prijavio. Proučio sam sve linkove i dokumente, međutim, opis postupka na samom licu mjesta nigdje nisam našao a mislim da ga je netko, negdje, dužan staviti, čisto da ljudi unaprijed znaju što ih čeka, pa odluče žele li to, ili ne.

Nevjerojatno mi je da su ovakvim životinjskim ponižavanjima izloženi čak i uposlenici američke kompanije (Microsofta) i ljudi koje Microsoft službeno šalje na put! Zbog čega američke kompanije ne traže neku klauzulu da se barem njihove ljude toga poštedi? Oni poslom često idu u SAD, najzad tamo im i je vlasnik. Ne mogu zamisliti da i netko kao Goran Radman prolazi, s oproštenjem, pregled donjeg rublja, podizanje nogavica i oduzimanje novčanika i mobitela?

Čitav niz pitanja koja se postavljaju u podnesku za vizu su protuustavna i protiv međunarodnih normi i pravila. Koliko mi je poznato, po Ženevskoj konvenciji, ratni zarobljenik dužan je kazati samo svoje ime, čin, vojni broj i datum rođenja. U podnesku za vizu, od ljudi čiji status je kilometrima daleko od ratnog zarobljenika, Ameri traže mnogo više – kompletno vojno, i eventualno ratno iskustvo, specijalistička vojna zvanja i tome slično. Da li je ijedno tijelo u Hrvatskoj protestiralo protiv ovog postupka, makar simbolično, ili savjetovalo hrvatskim građanima da ga bojkotiraju?

Najveće poniženje u cijeloj priči, i glavni razlog zašto sam ponukan pisati ovaj tekst, je što mi za Amerikance nemamo vize. Oni nas gnjave i ponižavaju, mi njih ne. Bilo koji Amer može sići s “kruzera” u Zadru ili Dubrovniku i šetati se gradom, da možda ni ne zna u kojoj je državi, a da ga nitko neće pitati za vizu. Shvaćam da su nam njihovi dolari bitni (mada dosta loše stoje), i da smo receptivna turistička zemlja, ali i opet – neki minimum časti i ponosa treba postojati. Zagovaram uvođenje viza za bezobraznike koji nas maltretiraju. Sezonski zaposlimo nekoliko desetaka branitelja da im ubiru lovu u našim ambasadama, ali ako treba i ad hoc na rivama, aerodromima i kopnenim prelazima! Zaradit ćemo.

Na webu sam našao podatke da u Hrvatsku zadnjih godina ulazi oko 130-180.000 Amerikanaca, što u moru turista koje primamo i nije mnogo. Podatke o broju Hrvata koji posjećuju Ameriku nisam našao, ali držim da je ipak osjetno manji. Dakle, u apsolutnim iznosima, oni žele u Hrvatsku znatno više nego mi “želimo” u Ameriku! Zašto im to ne naplatiti, vodeći se onim što je Amerima ionako najbliže, a to je miris novca? Pa što ako ponekog i uvrijedimo, oni nas usred naše zemlje, vrijeđaju i ponižavaju svakodnevno!

Predlažem cijenu vize od 300 dolara. Plus, za one koji se sjete tražiti vizu na samom carinskom prijelazu, nužan zahtjev da kupe tri razglednice s motivima Hrvatske i dvije paintball loptice u glavu. Zašto? Pa, službenici koji izdaju vize moraju imati neki ventil za stres koji se nakupi od obrade toliko papirologije. Znate što je najbolje? Jamčim da uvođenjem ovog postupka broj američkih turista ne bi pao niti za 1% a možda bi se i povećao. Uvjeren sam da bi se mnogi fotografirali sa flekama od paintball loptica, pokazujući to rodbini kao najbolje fotke s ljetovanja i iznimno zanimljiv običaj graničara u tamo nekoj “Kroejši”. Uostalom, unatoč poniženjima, nisam primijetio da je u mojoj grupi itko od Hrvata odustao od vize, osim ovdje potpisanog kolumniste, mada su je nekima vjerojatno odbili naknadno.

Simbolična je i sama adresa američke ambasade – ulica Thomasa Jeffersona! Zagrepčani znaju, ali oni izvan glavnog grada možda ne – do pred koju godinu “ulica Thomasa Jeffersona” bila je obična ledina. Iskreno, ne znam je li tu bila kakva ulica, a i ako jest vjerojatno se zvala Odranski jarak IV ili 2. blatni odvojak. Nakon instalacije američkog bunkera ulica u kojoj je američka grdosija jedino zdanje zove se ulicom Thomasa Jeffersona, da im se bolje dodvorimo? Koliko ja vidim, ulicu u kojoj se u Washingtonu nalazi naša ambasada nitko nije nazvao ulicom Kralja Zvonimira, ili barem Nikole Tesle, koji je zgodna poveznica jer je dobar dio života bio i Amerikanac. Zbog čega toliko udvorništvo, za one koji su nas došli ponižavati?

Ima li u ovoj zemlji još mrva nekog ponosa ili uopće svijesti koliko vrijedimo? Čega se bojimo? Da će nas početi zaobilaziti? Stvar je u tome da – neće. Hrvatska je globalno turistički, obzirom na veličinu, znatno atraktivnija od Amerike. Možda je čak atraktivnija i poslovno, kao mamac za ulagače, prostor za ekspanziju… Mislim, ako mi nećemo sami u to vjerovati, tko će?

Ali ne, nama bolje leži sluganski mentalitet, tiho se, još prije svitanja, slažemo u red ispred konzularnog ulaza u nakazni bunker američkog zdanja, i čekamo da nas “domaći izdajnici” (redari i zaštitari su Hrvati, puni sebe što su umjesto rada za gazdu Sokol Marića dobili američke zastavice na uniforme i plaću u dolarima) počnu maltretirati kao stoku, a kasnije preuzmu i sami Ameri…

I tako, nakon svega, pa i ovog teksta, kojeg “netko negdje” prati i zapisuje, vjerojatno Amerike neću vidjeti barem dok se ne izmjeni vizni režim. Kad bi i tražio novu vizu, što ne namjeravam, vjerojatno je ne bi dobio jer sam od danas valjda zaveden kao neko problematično kenjalo, ako im IT sustav išta vrijedi, a i za manje ljudima odbijaju vize. Bit ću informatičar koji nije vidio Kalifornije i Seattla, otprilike kao katolik koji nije vidio Rim i Papu, ili musliman koji nije išao na hadž! I još protiv te tradicije ovako otvoreno rogobori! Heretik, bože me sačuvaj!

Nikada dosad nisam bio protivnik Amera, čak dapače, u mnogim tekstovima sam zastupao njihovu umjereno pozitivnu ulogu. To se, nažalost, od danas djelomično mijenja. Valjda je izravno iskustvo ophođenja s nekom zemljom i njenom prvom linijom gostoljubivosti ipak nečemu pomoglo? (Molim HULK-ovce da mi jave u kojoj zemlji se proizvodi Linux, možda pređem u prve linije Linuxaša! No kako kažu da sam potkupljiv prvo mi trebaju platiti ćevape i putovanje u narečenu zemlju!).

Oleg Maštruko / četvrtak, 14. veljače 2008.

10
Aug

Sitnica #48

Povremeno ga pogledam i uvijek me jednako pogodi. Sljedeće godine na današnji dan bit će 70 godina kako je na Nagasaki bačena atomska bomba, a tri dana ranije i na Hiroshimu.

Osim posljedica radijacijske bolesti koja je nemilosrdno izjedala i uništavala zdravlje ljudi, vizualizacije samog udara i zamišljanja razvijanja ogromne količine energije iz bombe i civila koji su padali kao muhe u tom naletu, u misli se redovito provuče i Truman i njegova izjava:

I realize the tragic significance of the atomic bomb … It is an awful responsibility which has come to us … We thank God that it has come to us, instead of to our enemies; and we pray that He may guide us to use it in His ways and for His purposes.

koja se danas promatra fundamentalistički kada ju na isti način izgovori Musliman prije bilo kakve vojne akcije.

Zamislite teška oštećenja i potpuna urušenja zgrada, kuće smrvljene u komadiće, razorene i oštećenjima zasute ceste koje su trebale dovoziti pomoć ranjenima, dva grada koja je trebalo očistiti od mrtvih koji su brojali desetke i desetke tisuća u uvjetima ljetne topline i pronaći što je više moguće ranjenih i preživjelih da bi im se pružila pomoć, liječenje velikog broja ljudi od posljedica radijacijske bolesti i prvi put u povijesti priliku za praćenje efekta udara atomske bombe na nedužnim ljudima i u ovako velikom broju.

9
Aug

10 razloga zašto su Tossersi, Dropkicksi i Mollyji najbolji šut u guzicu ujutro (a i ostatak dana instantno poprave)

For Boston / Swagger / Good Morning Da / Seven deadly sins / Going out in style / Rebels Of The Sacred Heart / Salty Dog / I’m Shipping Up to Boston / Drunken Lullabies / Queen Anne’s Revenge

9
Aug

Eh, da mi je…

sbrda

8
Aug

Leave with the first light, go when you still see the moon.

7
Aug

Sljadoljedi

Prije par godina počela sam eksperimentirati sa sladoledima iz kućne radinosti. Ono što me brzo zaustavilo bilo je radno iskustvo u pogonu Leda i sjećanje na opis o miješanju sladoleda sa zrakom da bi se postigla specifična kremasta tekstura – u kućnoj radinosti i s klasičnom ledenicom nije moguće postići takvu mekoću. Sladoled je kao cigla u konačnici, čak i iz aparata. Smrznuta gromada sposobna je doslovno ubiti nekoga.

No… Puklo me štancanje verzija sladoleda na štapićima. Nabasala sam na par linkova s tuđim eksperimentima koji su me totalno oduševili kombinacijama = naranča + kokos, lubenica + banana, grčki jogurt + med + namaz od kikirikija i koje sam odmah probala izrađivati, ali najveći problem bio je nalazak prikladnih kalupa. Kako sam okružena ljudima koji prate moje želje i željice, ATM stoji mi na raspolaganju preko 30 kalupa, raznih oblika i gabarita.

sladoled2

sladoled1

sladoled3

sladoled4sladoled5

Evo nekih od sastojaka koje sam najviše i najčešće koristila: banane, naranče, limeta, random gusti voćni sokovi i matcha zeleni čaj, raw kakaovac, suho voće (namočeno i blendano – marelice, goji bobice), tahini, namaz od kikirikija, sjemenke buče, bademi i lješnjaci (oboje tostirano i bez ljuski), cikla, mrkva, bundeva, pa čak i spirulina, kurkuma i chili začini. U teoriji, sasma dobru masu dobit ćete miješanjem banana i nutelle, iako, ja bih uvijek rado u nju ubacila i mesquite, malo kokosovog ulja, žlicu ječmenog slada ili dulce de leche (karamelizirani šećer kokosove palme u mlijeku, koji se kuha par sati na vatri dok ne ispari voda i ostane gusta karamel krema). I uvijek stavljam mrvicu soli. Sol pojačava okus sve hrane, pogotovo one koja sadrži šećer, slatko i voće.

Najjače je kada me netko pita, “A kakav je recept za ovaj sladoled?”. Recepta nema, kombinacije nastaju na licu mjesta, bez posebnog planiranja. Osim voća, koje uvijek biram svježe i mirisno, sve sastojke imam uglavnom u kući. Rijetko idem u neke specifične kupovine, dosta sam dobro opremljena i sve je spremno samo za pružanje ruke prema polici. Kombinacija je milijun, sve je samo pitanje ukusa i raspoloženja. Što i da pogriješim,  neš ti frke, uvijek lako frknem neuspjeli opit u WC školjku i odem smiksati drugu kombinaciju.

Potrebno je temeljito izblendati sastojke, po želji ostaviti dio u komadićima ili mrvicama, i zamrznuti na par sati. Najmanji kalupi spremni su za sat i pol, dok veliki i najdeblji traže jedno dopodne. Nije čak ni poanta u potpunom smrznuću sladoleda, koliko do boljeg prianjanja za štapić i činjenice da se neće u trenutku vađenja sladoleda iz kalupa jednostavno odvojiti od štapića.

Izrada je toliko jednostavna da ju može odraditi dijete, a krajnji rezultat ukusan i zanimljiv, iako je ljeto bilo sve samo ne nepodnošljivo vruće. Kod nas se sladoled jede cijele godine i u značajnim količinama; sve što trebam je pokoja voćka, blender i ledenica na par sati.

7
Aug

O kamatama, pragmatizmu i filu za princes krafne

Iako u životu, na svoju veliku žalost, kao učenik posljednje generacije pionira nisam doživjela niti jedan jedini sat domaćinstva u školi, smatram kako bi bilo od iznimne koristi onima koji bi ga slušali kada bi postojao. Za početak, bio bi vrlo djelotvoran na mikro-razini, onoj obiteljskoj, a shodno tome vjerojatno i društvenoj na široj razini. Što bismo njime dobili danas, zapitat ćete se. U ovo vrijeme pametnih telefona, (ne toliko) pametnih ljudi, nekvalitetne odjeće koju je jeftinije zamijeniti novom nego potruditi se oko čišćenja fleke i održavanja, ideja o ovoj metodi popunjavanja ionako nakrcane satnice prosječnog školarca nije pretjerano zanimljiva i sumnjam kako će se vratiti u postojeću koncepciju, ali smatram kako je dovoljno zanimljiva makar da se podsjetite o čemu je riječ.

U principu, priča se rotira oko menadžmenta vašeg doma na svim razinama i pokriva:

  • upoznavanje namirnica i kategorija hrane
  • upoznavanje načina uzgoja i skladištenja
  • praktično kuhanje obroka i deserta za obitelj
  • upoznavanje normativa (količine sirovina prema broju gladnih usta oko stola)
  • upoznavanje nutritivnih vrijednosti namirnica koje se pritom koriste
  • teorija odgoja djece
  • upoznavanje vrsta tkanina, odjevnih predmeta, načina održavanja i čišćenja
  • čišćenje domaćinstva i održavanje higijene
  • uređenje prostora za život i osnove dizajna interijera
  • izrada namještaja i kućnih dekoracija
  • održavanje kućnih financija i učenje o raspolaganju novcem; računi, krediti, obračun povrata poreza itd.
  • izrada odjevnih i funkcionalnih predmeta, koristeći tehnike ručnog rada – pletenje, šivanje, kačkanje (aka heklanje), slikanje, crtanje, čak i izrada tekstila
  • održavanje kućnog bilja, ljubimaca
  • održavanje okućnice.

Starije forme domaćinstva kao predmeta pokrivale su esenciju čovjekovog opstanka – pečenje kruha, izradu sira i maslaca, ukuhavanje hrane radi konzerviranja, sušenje namirnica, travarstvo, izradu sapuna, izradu vune od ovčjeg runa, tkanje tepiha i tekstila. Većinu navedenog danas radi industrija, ili u slučaju RH, industrija država od kojih uvozimo proizvode. U svakom slučaju, meni se ne čini nimalo loše poznavati makar ideju koja iza toga leži i kako napraviti nešto jednostavno kao što je sir, a potom na pravi način skladištiti ga i iskoristiti u pripravi jela.

Koliko se ovo sve navedeno ne uklapa u život modernog čovjeka govore činjenice: prosječan čovjek radi od 9 do 5 (iz kuće izlazi u pola 8, vraća se kad završi sve obveze ), ne doručkuje ili konzumira jela iz pekarskih objekata smještenih na putu do posla, ručak naručuje na poslu od servisa za dostavu i restorana i u međuvremenu srče šarene smoothiese jer su dovoljno brzi a zdravi. Rado večera vani ili instant hranu iz mikrovalne kod kuće, odjeću pere kada stigne i koristi usluge kemijskih čistionica. Ne zna promijeniti utičnicu, gumicu na slavini, djecu mu čuvaju vrtići i pegla karticu zaboravljajući da ona nije tu radi njega, već on radi nje. U iluziji da nema vremena za svoj dom, plaća čistačice da mu ribaju pločice i peglaju veš dok on odlazi na tretmane opuštanja, u glavi pripremajući se za sljedeći radni tjedan.

20034Jedan od problema koji najviše upadaju u oči u ovom kontekstu poprilično je paradoksalan. Domaćinstvo percipiramo, uglavnom, kao predmet koji bazdi na socijalizam, skupa s tehničkim odgojem, pilicama i izradom predmeta od gipsa. Stari jugo-mastodont od predmeta nije nikakav relikt, iščeprkan ispod debelog sloja snijega i leda, već je vidno upotrebljiv – zanimljivo, čak i jedna USA koja je progonila sve što je zamirisalo na komunizam, uredno i danas u školama ima ovaj predmet, doduše, u metamorfiranom obliku – adaptiranom potrebama modernog čovjeka.

Vjeronauk u školi smatram suvišnim i nepotrebno nametnutim, vjerujući kako je logičnije da se ovom materijom učenici bave kod kuće, u društvu roditelja ili vjeroučitelja, ali smatram kako bi se ovakav predmet lijepo uklopio s makar jednim satom tjedno tijekom školovanja. Što je najgore što se može dogoditi? Učenici će, možda, dobiti priliku razmišljati o koncepciji minusa na bankovnom računu, zariti prste u tijesto i naučiti zašto se u mješavinu kvasca i brašna dodaje šećer ili zašto je neprihvatljivo otvarati vrata pećnice dok se u njima peče kruh ili “košarice” princes krafni, naučiti suziti nogavice hlača bez šivaće mašine itd., što možda (vjerojatno) inače nemaju.

© Copyright 2010-2014 svartberg. All rights reserved. Created by Dream-Theme — premium wordpress themes. Proudly powered by WordPress.