• by Admin on 13. April 2014. in moto, sitničarenje<br />no comments
  • by Admin on 19. April 2014. in muzika<br />no comments
  • by Admin on 13. January 2007. in foto<br />no comments
Unison in all you deny.
19
Apr

Sing for me, angel of afterlife

13
Apr

Sitnica #41

Sjedim u tišini, gledam kako se Lazić danas kaljužao u blatu po Žumberku i razmišljam o uralskom blatu.

Google mapsi kažu da je zračna udaljenost od Zagreba do Vižaja 3300 km. Cestom – puno više.

vizajČudan je osjećaj otići nekamo neobično daleko (pogotovo u takvu nedođiju kao što je Vižaj, do kojega putopisa okačenih online nema i za kojeg je mala riječ “bogu iza tregera”), proživjeti zanimljive događaje i situacije i onda shvatiti kako su šanse za ponovni odlazak tamo ravne nuli.

8
Apr

Murukku

Dobila sam na dar Azijsku putopisnu kuharicu od koje se ne otkidam. Krcata je odlično objašnjenim i jednostavnim receptima sa područja Japana, Koreje, Kine, Filipina, Tajlanda, Laosa i Kambodže, Vijetnama, Singapura i Malezije, Indije, Burme, Indonezije i Šri Lanke, uz pomoć kojih možete realizirati vrlo kreativne i atraktivne obroke. Neke od njih kuhala sam i prije nego mi je pala u ruke, a brojne odmjeravam i planiram kuhati. Nažalost, velik broj namirnica u RH ne postoji, stoga čekam prvi odlazak u Graz i nabavku specifičnih biljčica i začina. Neke su namirnice zamjenjive, ali za neke vrlo karakteristične od njih teško možete pronaći imitaciju koja će oponašati teksturu i miris.

Na zahtjev čitatelja i ljubitelja dobre klope ;) donosim vrlo jednostavan šrilankanski recept. Svrha mu je ohrabrivanje potencijalnog eksperimentatora na isprobavanje nečega novoga, jer može ga napraviti bez po’ muke i malo dijete. Odabrala sam Šri Lanku i kuhinju koja karakterizira ovaj suzoliki otočić na južnom dijelu istočne obale Indije uronjen u Bengalski zaljev i koji reže ekvatorska paralela. Svima nam je prilično mistična i udaljena i vjerujem da bi svatko rado probao neko od jela. Kad pomisliš na Šri Lanku, nemaš ideje o čemu se radi, osim što možeš sa priličnom sigurnošću reći da se radi o jelima koja su mirisna, aromatična i vrlo vjerojatno dosta pikantna.

Murukku su autohtoni šrilankanski rezanci od slanutkovog brašna. Grickaju se uz piće ili između obroka, a ja ih vidim posebno dobro uklopljene uz gusto toplo varivo od mahunarki. Budući da u zadnje vrijeme eksperimentiram s bezglutenskim brašnima, umjesto rezanaca, napravila sam zamjenu za kruh – znači, tijesto nisam razvaljala na tanko i nasjekla na rezance, već tanke krekerolike komade. Slani su i odlično mijenjaju kruh. Budite sigurni, upravo spaljujem jedan od njih s ajvarom :) a zbog pikantnosti prosto zovu mliječne namaze ili dipove na bazi vrhnja.

Za izradu murukku rezanaca trebat će vam:

  • brašno od slanutka (0,5 kg) – ako vam je nedostupno, kupite slanutkovo zrno i sameljite u blenderu ili mlincu za kavu; obično koristim nastavak za smoothiese na starom blenderu – njime meljem sve sjemenke koje trebam, kao i začine, dovoljno je jak da od tvrdih sjemenki kao što su slanutkove napravi fini i dobro usitnjeni prah.
    Sitnica, usputna; ako ćete mljeti sami i radite to prvi put, nemojte istresti svu količinu odmah u blender ili mlinac. Meljite malo po malo, čime ćete dobiti ujednačeniju samljevenost i nećete pri žvakanju sjemenki naići na polovice sjemenki na kojima možete ostaviti i pokoji zub.
  • chili prah (2 čajne žlice) – ne znam s kakvim začinima raspolažete, klasični chili može zamijeniti i kajenski papar, crni ili šareni papar u zrnu koji ćete svježe samljeti itd., dat će pikantnost i miris ovoj mješavini
  • kurkuma u prahu (1,5 čajna žlica) – esencija svake kuhinje; čudi me da nemam žućkastu kožu koliko ju koristim, divna je i uklapa se u mnoštvo obroka
  • sol (1,5 čajna žlica)
  • ulje za prženje – koristila sam djevičansko kokosovo
  • voda

Pomiješajte kuhačom suhe sastojke – brašno, sol i začine. Dodajte vode u tolikoj mjeri da tijesto bude kompaktno i ne raspada se. Ovo je jako važno ako ćete slijediti proces za rezance, ne želite raspadnuto slanutkovo brašno na zagrijanom ulju. Normalno je da se malo lijepi za prste, ali budite oprezni, izbjegavajte previše navlažiti brašno. Poanta je postići ujednačenu navlaženost – preporučujem da tijesto nakratko izbacite iz posude na stol i izmijesite ga ručno kojih par minuta.

Ako ste se slučajno zeznuli i stavili previše vode, u tijesto dodajte par žlica brašna T-850, dobro izmiješajte i ostavite tijesto ležati 20-ak minuta na sobnoj temperaturi. Kada odleži, nasijecite tijesto na rezance ili kao ja, na krekere. Ako slučajno pazite na unos glutena, zaobiđite ovaj korak i dodajte još slanutkovog ili rižinog brašna.

U tijesto bi se super uklopio i grubo drobljeni indijski orah ili sjemenke sezama. Idući put sigurno dodajem u smjesu nešto od navedenog.

Narezane komade stavljajte na dobro ugrijano ulje. Idealno je kokosovo ili sezamovo. Pržite dok ne pozlati, izvadite i ostavite kratko na ubrusu da bi upio eventualni višak masnoće. Rezultat su suhi i hrskavi krekeri, blago orašastog okusa koji nastaje uslijed prženja slanutka. Ne sadrže škrob, krcati su bjelančevinama i mogu biti vrhunska grickalica za one koji paze na sastav obroka. Krekeri ne sadrže gluten i pogodni su za prehrambene režime koji ograničavaju unos glutena ili ga eliminiraju.

murukkuZadovoljavajuće su pikantni, ne pretjerano. Možete ih dodatno soliti i papriti nakon pečenja, pogotovo dok su topli i kada začin lakše prianja na površinu.

3
Apr

Brza recenzija: pištolj za vruće lijepljenje

Pištolj za vruće lijepljenje silikonom vrlo je upotrebljiv. Njegova jednostavnost u korištenju i činjenica da neće “izjesti” materijal kao mnogobrojne druge vrste ljepila čine ga odličnom stalnom postavom svake craft-kutije s alatom. Njime možete lijepiti doslovno što god poželite, a preporučit će ga brojni kreativci – nakitari, cvjećari, torbari, maketari… Upravo kod cvjećarke sam ga i vidjela prvi put, prije preko 15 godina. Sestrična je buketar i fan suhog cvijeća, stoga joj je bio izuzetno koristan.

Meni se Lidl ispostavio kao i više nego solidan resurs za raznu tehničku robu. Nedugo nakon dolaska Lidla u RH kupila sam njihov pekač kruha Bifinett. Cijenom je bio značajno povoljniji od cijena raznih brendova, ali on još uvijek radi. Upravo sam provjerila, kupljen je u listopadu 2008. godine; potpuno je ispravan i besprijekorno radi. Otad sam kupila priličan broj njihovih artikala i dosad me nisu razočarali, a posljednja u nizu je šivaća mašina. Stoga sam jutros optimistično kupila pištolj za vruće lijepljenje silikonom + 6 prozirnih patrona za 60 kuna. Vidjela sam i nekakve patrone začinjene šljokicama, no kako nemam što s njima raditi, zadovoljno sam produžila na kasu.

pistolj

Način korištenja vrlo je jednostavan i intuitivan do bola, ali objasnit ću o čemu je riječ – u utor se stavlja silikonska patrona i to odmah jedna za drugom, jer druga potiskuje prvu prema naprijed u samom utoru. Svaki put kad stisnete okidač, pomičete patronu dublje u utor, a na izlaznu mlaznicu (Lazić bi rekao “diznu”) curi tekući silikon. Nakon uključivanja u struju potrebno je vrlo malo vremena da silikon postigne radnu temperaturu (doslovno 2 minute) i postane dovoljno tekuć da bude lijepo razmaziv po određenoj površini.

Sam pištolj dimenzijama je dosta malen i savršeno sjeda u moju ruku. Čini mi se kao da je zbilja rađen primarno za žene i žensku ruku. Može samostalno stajati na podlozi, budući da ima ravnu bazu i pomoćni stalak koji se na slici ne vidi jer je sklopljen.

U radu je vrlo uredan. Kontrola izlučenja silikona vrši se pritiskom na okidač; naravno, prvo ćete ispuštati malo po malo da biste ocijenili kako ga pravilno dozirati. Nema “pljuckanja” silikona, svojstvenog brojnim skupljim modelima. Budući da mu je radna temperatura 105 stupnjeva, koristit ćete ga za lakša lijepljenja – razne vrste kartona, perli, tekstila itd. Ne razvija neugodan paljevina-plastike-fuj miris, što je ogroman plus.

Silikonske patrone promjera su 7 mm, što je izvan standarda (klasične su 11 mm) ali nisu nenabavljive niti raritet. Svaki veći dućan s repromaterijalom za izradu raznih kreativarija uredno ih drži.

Topla preporuka za povremene korisnike; jednostavan, lagan, siguran za korištenje. Ozbiljniji i redoviti ljepitelji sigurno trebaju model koji zagrijava na jaču temperaturu, ali za nekakvo bazično korištenje i više je nego dobar.

1
Apr

Und so kommt es dass das Wasser in den Meeren salzig ist.

27
Mar

O homeopatiji

Imam dojam da je na temu homeopatije sve rečeno i to toliko puta da mi je čak i pomalo blesavo pisati ovdje na tu temu, a onda izađem među ljude i slušam kakva očekivanja imaju od cuclanja šećernih kuglica i za što ih sve koriste.

U esenciji nisam protiv homeopatije kao ideje. Dapače. Kada bi postojao IKAKAV suvisli temelj za liječenje širokog spektra bolesti superčistom vodom, ja bih prva stala u red po taj lijek. Rado bih koristila te pripravke – netoksični su, jednostavni i široko upotrebljivi. Placebo? Koga briga kako se zove ako stvarno djeluje, ako će meni jedan crni placebo potpuno izliječiti višestruki prijelom bedrene kosti – daj ga amo. Ali, nažalost, homeopatija nema baš nikakve temelje i postavke po kojima bi uopće mogla djelovati. Naravno, ako želite shvatiti i prihvatiti kako hrpa molekula vodika i kisika ne može nositi informacije, pamtiti ih i po svojoj (!) volji koristiti ih u situacijama koje nama odgovaraju.

U više navrata imala sam priliku slušati i pitati xy ljudi kako homeopatija funkcionira, uključujući razne eksperte, proizvođače, izravne raspačivače, krajnje konzumente i ostatak tog jazza. Iskorištavala sam svaku moguću priliku aktivno slušati ih, bez prekidanja i onog usual znanstvenog ALI TO NEMA SMISLA!111stojedanest drečanja. Iskreno me zanimala priča koju žele reći. Slušala sam monologe tijekom kojih su se sami strahovito brzo zaplitali u kvantnu fiziku, frekvencije i enerđije. Najgore je kada dr.spec.med. završi kao homeopat i onda još ponosno ističe liječnički pedigre. Time udara pljusku svojim roditeljima jer su ga financirali tijekom studija, tijekom kojeg nije naučio elementarne pojmove sa područja prirodoslovlja i melje o kvantu, razbacujući se njime na tako nestručan i promašen način da ti uši krvare. Ili frekvencija, mitska pojava koja u woo svijetu objašnjava sve drugo, samo ne broj titraja u vremenskom intervalu, što je primarna definicija nesretne frekvencije. Nitko mi nije uspio objasniti kako točno funkcionira ta ideja. Nisam čula baš ništa suvislo. Samo prazno kokodakanje i ponavljanje fraza, nalik ovima.

Ponovite gradivo, ili, ako vam je strana tema naučite nešto novo uz jednu od poznatih prezentacija na ovu temu, by Tomislav Portada. Slušala sam ga tu večer u dobrom društvu i zaključila kako jednostavno, pitkim jezikom i savršenom jasnoćom razoružava cijelu ideju, na način koji bi bio jasan i djetetu sedmog razreda, upoznatom s koncepcijom atoma i molekule. Danas sam opet naišla na video i bi mi iskreno drago da postoji online.

27
Mar

Svartie goes to Bollywood aka koliko volim biti potpuno u krivu

Nisam baš sklona Bollywoodu i filmovima koji izlaze iz te hiperprodukcijske gungule. Za moj je ukus ovaj tip filmova pretjerano živahan i šaren, nerijetko prenaporan za gledanje, u radnju se ubacuje previše čagajućih epizoda koje prati onaj toliko specifični visoki ženski pitch i nisam obično raspoložena za svo to cvrkutanje. Ujedno, sjećam se nekakve videokazete sa četverosatnom opskurnom i beskrajno dosadnom bolly-dramuzgarom koju mi je pokazala sestrična kada sam bila dijete, tijekom čije projekcije sam priželjkivala udar meteora u video i s razornim djelovanjem od barem kilometar u polumjeru. Stoga, kada i spazim neki moguće zanimljiv bolly-film, obično odzujim dalje.

Ali, volim komedije. Strašno volim komedije. Uživam u dobrom društvu pogledati film koji me može nasmijati od srca i koristim svaku priliku za to. Preferiram verbalne komedije, naoružane dobrom pričom, bizarnim momentima i dijalozima nauštrb ostatku vrsta komedija ili nečega nalik tome. U zadnjih par mjeseci Lazić je došao s namjerom da pogledamo filmove koje je teškom mukom iščeprkao iz šume “komedija” a popis filmova koje sam pokrenula i odustala u roku “WTF?” broji nekih 15 komada. Kontinuitet prekinu Dalia sugestijom i pol, na koju zbog gorespomenutih bolly-preferenci nikad ne bih nabasala.

Rijetki su trenuci kada me za film koji je toliko predvidljiv od doslovno prve scene i za koji ne moram biti Vidoviti Milan da bi zaključio kako će završiti, a opet toliko dobre radnje da te zakvači pričom i onda se dodatno osjećaš par sati nakon kao na nekakvom serotoninskom dripu, uspije zavezati radnja. Taj se film zove 3 idiota. Svojom bajkovito nerealnom toplinom, slijedom događaja, na nesvakidašnji način obrađenom temom i izvedbom podsjeća na Pija i Slumdoga. Pršti od životnosti, energije, srdačnosti i širokih osmijeha. Nije ni čudo da je jedan od najvećih bolly-hitova a ja se još uvijek divim sebi kako sam se uspjela odviknuti čitanja o filmovima prije gledanja, u svrhu minimalizacije štete spojlerima. Nisam puno očekivala od filma, a iskreno me oduševilo koliko mi se svidio.

Stoga ću samo kratko, s ciljem da i drugima film ostane neokrznut, spomenuti kako priča prati 3 momka koja svijet klasira pod “idiote” + 1 djevojku u jednom od segmenata osobnog razvoja. Situacije koje su se odvijale tijekom 4 godine elegantno su raspoređene kroz retrospekciju tijekom jednog vrlo ključnog datuma, koji je ujedno i Lazićev rođendan.

Iako su mi svi glumci bili prilično uklopljeni u priču i tako divno ufurani, moram komadić svartprostora posvetiti nositelju cijele radnje i Suncu oko kojeg se rotira ostatak likova. Ranchoddas Shamaldas Chanchad bliješti kao iljadu sunaca, privlači ljude optimizmom, kreativnošću i činjenicom kako mu sve ide od ruke čega se prihvati. Ono što okolina tumači kao hrabrost u njegovom karakteru, jednostavno je ekstremna dobra volja i namjera, želja za pomoći svakome i čista, jasna suštinska dobrota. Moraš ga voljeti.

rancho

Aamir Khan, glumac koji je utjelovio Rancha, trenutno je najbolje plaćeni bollywoodski glumac. Ajmo reć da je hindi-verzija Brada Pitta. Zanimljiv je podatak da je u trenutku snimanja ovog filma imao 45 godina (prije 10-ak dana napunio je 49), što se nikako ne može nanjušiti gledanjem u lice. Khan, inače musliman, poznat je po perfekcionizmu pri snimanju filmova, apsolutnoj predanosti, ali i činjenici kako neće snimati film za koji nije do kraja izrađen scenarij ili glumiti u više od jednom filmu u isto vrijeme. Ovo je, inače, anomalija – bollywoodski glumci obično snimaju paralelno nekoliko filmova, a scenarij se razvija često spontano i na licu mjesta, nakon što glumci krenu razvijati idejnu misao na sceni.

U simpatičnoj priči svašta može proći, pa čak i pomalo freaky glazba, spomenuti razlog nevoljenja bolly-filmova. Radnju nekoliko puta prekidaju pjesme, izrazito catchy i pjevne, obilježene dinamičnom koreografijom. Jutros sam čak čula Lazića kako pjevuši melodiju Zubi dubi pjesme spremajući se za posao i to mi je bilo strašno simpatično :) .

Komentar ide i na nehumanu količinu engleskog u dijalozima; primjerice, Onaj motor Ural mnogo je lep, how does it feel to sit in that sidecar? Čini se zabavno, is it dangerous? Obzirom na britansku monarhiju i njene pipke, kao i činjenici da je engleski drugi službeni jezik ne čudi me, no nisam 100% sigurna koliko je ta pojava ukorijenjena u toj mjeri i baš na takav način.

Zanimljive su i suze u filmu, neobična pojava. Likovi su često izloženi situacijama kada su ganuti ili opaljeni s toliko sreće da je očito kako je pokoja suza najprirodnija moguća reakcija. No, moram priznati kako se ovakvih suza u hollywoodskim filmovima ne sjećam. Izgledaju uvjerljivo i iskreno, moram priznati.

Zbog filma odmah sam krenula guglati što su, od čega se rade i kako se rade dhokla, fafda, handwa, thepla i khakhra. Naravno da sam se razočarala kada sam shvatila da brojne sirovine ne postoje u RH i da za takvo što moram potegnuti makar do Graza. Ipak, ne bih ja bila ja kada ne bih uspjela iskopati adekvatne zamjene za ovu hranu, koja “zvuči kao projektili koje je Bush bacao po Iraku”. (Usputna sitnica; čim je film završio, skuhala sam dal makhani, dok su se u pozadini ponovno vrtjele najbolje scene; meni jako malo treba da se mašim kuhače kad naiđem na iskru inspiracije i ne znam trebam li se time ponositi ili pokriti vrećicom po glavi zato).

Jedna od najljepših komponenti filma jest sama Indija. Za pokrajinu Ladakh sam čula, ali nisam nikad istraživala kako izgleda, gdje je smještena i koji je njezin značaj. Završne scene filma odvijaju se u najljepšem okružju mogućem; Ladakh (dio gromade zvane Jammu i Kašmir) čini najsjeverniji dio Indije, zalijepljen na istočni Pakistan, južni Tadžikistan i zapadni dio Kine. Kadrovi planina i plavog neba nehumano su prekrasni i podsjećaju na gruzistanska brda. Ladakh bih radije posjetila nego Mumbai, sigurno.

Uglavnom, ako imate nešto manje od 3 sata viška, pogledajte film o 3 idiota, Pii, A for apple, B for ball, Milimetru koji postaje Kilometar, usisavaču, okladi i razlogu zbog kojeg brko više nema brkove.

27
Mar

#onokadsanjasdajesavavolga

ural

25
Mar

Mješavina mahunarki

Mahunarke jedem često i zbilja ih volim kuhati. Kod nas je grah često na stolu, pogotovo tamniji (smeđi, crni, trešnjevac aka borlotti), a prate ga slanutak, leće i povremeno suhi grašak. Smrznuti grašak jedem vrlo rijetko. Općenito, imam vrlo malo duboko smrznute hrane, u pitanju je skoro pa isključivo meso.

Posebno su mi drage mješavine mahunarki. Šarene, bogate vrstama, ukusne i zanimljive za jelo.

mixmahunarkiPonekad nađem i mješavinu mahunarki sa nekom od žitarica, kao na slici gore.

Dovoljno je namakati ih oko sat vremena i onda kuhati dok ne omekšaju. Nekad za takvo što treba pola sata, nekad i sat vremena (bez ekspres lonca). Odlično se u šarenilo uklapa i dosta povrća – od sitno nakockičenog luka do raznih korjenastih vrsta i tikvi. Ako dulje kuhate povrće u toj mješavini, raspast će se ili potpuno omekšati a juha će biti gusta i kremasta. Tipično zimski, hranjivo i zagrijavajuće, iako, rado ću ih jesti tijekom cijele godine.

Mješavine mahunarki odlično se slažu s aromatičnim i jakim začinima – primarno, svim vrstama paprike, sušenim lukovicama i kurkumom. Gotovo jelo može se podgrijavati, iako, najbolje je pojesti ga u roku 36 sati.

18
Mar

Zlatna sredina

Kao osoba koja dosta komunicira sa ljudima, pogotovo po pitanju hrane, spravljanja obroka i efekta na ljudski organizam, imam priliku dobiti uvid u način na koji se ljudi hrane, razmišljaju i kakve metode koriste da bi se približili rješenju tegoba. Jednako tako, imam priliku pratiti trendove kojima su izloženi, čuti kako se koriste pojedini trendovski principi i koliko su korisni. U cijeloj priči izdvaja se nemali broj specifičnih patterna i autentičnih pojava a za potrebe ovog članka izolirat ću jedan od njih. Portali tipa magazin.net.hr, zadovoljna.hr, jutarnji.hr, 24sata.hr, tportal.hr i vecernji.hr krcati su vrlo karakterističnim člancima. Pratim ih neko vrijeme i promatram prezentirano šutke. Ponekad čudeći se, ponekad zaintrigirano i razočaravajući se a ponekad jednostavno mehanički smijući se nad kvalitetom napisanoga. Zajednički nazivnici ovim člancima bili bi:

  • bombastičan naslov s nišanom na aktualni sezonski problem, primjerice, zimsko salo u rano proljeće – “IZNENAĐUJUĆE OTKRIĆE Brusnica poništava efekt visokokaloričnog hranjenja”
  • redovito zadovoljena kratka forma izrazito kržljavog i rahitičnog sadržaja, osmišljena za posvećivanje zdravlju na vrlo površan način – čitajući članke koji su smišljeni da skrate vrijeme na putu do posla u tramvaju, tapkajući po smartfonu; autor je savršeno svjestan kako se članka i njegovog sadržaja nitko neće sjećati 30 sekundi nakon čitanja, a još manje nešto konkretno naučiti i koristiti u svakodnevici
  • obavezno spominjanje istraživanja, “nedavno objavljeni rezultati istraživanja”, uvjeravajući se kako dotični buzzword ima ikakvu težinu
  • unutar članaka strateški su posijani buzzwordi; najjači od njih je Njezino Veličanstvo detoksikacija
  • članke uvijek prate fotografije lijepih žena i namirnica koje poistovjećujemo sa vječnim zdravljem od momenta kad su nas tjerali da jedemo svoje suze sa prekuhanim porilukom u tanjuru. Osim žena i jabuka, nerijetko možemo naći fotografije blendera i sokovnika, perjanice instant “zdravlja” iz čaše svježe cijeđenog soka
  • ako članak sadrži opis borbe protiv nekakve tegobe (nadutost, urasli nokat, urinoinfekcije), fotografija prikazuje lijepu ženu duboko zabrinutog izraza lica, s naglašenom dramatičnošću trenutka
  • članke o mršavljenju prati fotografija žene prosječne kilaže i bez vidljivih masnih naslaga, često fotošopirane i popeglane, obavezno s krojačkim metrom oko najužeg dijela struka
  • izvlačenje opskurne fitokemikalije iz skupine generalno zdravih i široko upotrebljivih namirnica i forsanje magičnih svojstava, “kemijski spoj karvakrol kojeg ima u origanu štiti tijelo od norovirusa”, naravno, bez ikakve namjere da se spomene način konzumacije i/ili nekakva okvirna “doza” origana koju bi trebalo unijeti za makar kakav rezultat; često je i pucanje u namirnice koje svatko ima u kući, koristi ih povremeno ali baš, evo, one imaju to nešto i u takvoj mjeri da će nas spasiti od smrti
  • izvlačenje opskurnih namirnica iz karakterističnog i ekstremno uskog geografskog područja i isticanje abnormalnih i mitoloških proporcija u nutritivnom smislu i fiziološkom djelovanju
  • na dnevnoj razini spominjanje makar jednog dijetnog režima u potpunoj opreci s dijetom objašnjenom prethodni dan i besramno reklamiranje apsurdnog “gubitka kilograma” koji ćete kompenzirati čim prođe ta tri dana i to tako da ćete se najesti u količini za 6 dana
  • osim učlančenih zdravstvenih tvrdnji, nerijetko rupe na portalima pune i besmisleni klišeizirani vezno-seksualni savjeti, koji odišu toliko plastičnim promatranjem veza i međuodnosa sapiensa da se ne možeš ne zapitati je li autor koji je pisao članak ima više od 12 godina. Upleti i Mirka iz Đakova, Luku iz Zadra i Mikija iz Kosovca radi autentičnih i čru iskustava i imaš sprdačinu na 44 razine za koju ti nikako nije jasno da je za nju netko i plaćen
  • apsolutno i redovito nenavođenje imena autora članka, nimalo suptilno davajući do znanja koliko je članak napisan generički i spam-botovski.

Problem ovih članaka nije u kratkoći, besmislenosti i tendencioznim fotografijama. Problem je činjenica kako iz njih pršte poluprovjerene i rubne beskorisne pseudo-informacije bez posebne svrhe. Savjeti nisu opasni. Beskorisni su.

Glavni razlog pisanja ovog članka jest suluda oprečnost među informacijama iznesenim u dotičnim člancima. Noć, dan. Dobar, loš. Crn, bijel. Kao najklasičniji primjer izdvojila bih mliječne fermentirane proizvode. Polovica portala izdvojit će ih kao ultimativni lijek za nadutost a druga polovica proglasit će isti taj proizvod kao namirnicu koju treba po svaku cijenu eliminirati ako patite od nadutosti. Blesavo do koske – ljudi su frustrirani toliko polarnim odnosima među tim informacijama. Ili masnoće. Jedan dan čuješ da će te svinjska mast ubiti a drugi dan kako je najkvalitetnija masnoća ikad, pogodna i za kuhanje i kozmetiku. Primjera je bezbroj i lako ćete ih uočiti otvaranjem prvog portala kojeg se sjetite.

Jedini način opstanka u toj šumi zvukova i nekakva opća načela ziheraša željnog zlatne sredine bila bi:

  • široko izbjegavanje svega što se reklamira pod “čudotvorno”, “nevjerojatno” i “savršeno” – riječ je o marketinškom bullshitu i ničemu više
  • monotonija je opasna – ništa što konzumirate nije dobro u prevelikim količinama; i najgori komad slanine sapunjare debele 8 cm i bez ikakvog mesnatog prošara kroz sloj sušene masnoće nije baš nikakav problem ako ga ne jedete često i u velikim količinama. Iako ju sama ne bih jela ni po cijenu života, vjerujem kako postoje ljudi koji u njoj uživaju i rado ju konzumiraju. No, nije loše znati kako djeluje na krvožilje i shodno tome definirati unos i količinu, ali i način kako ju jesti, kada i u kombinaciji sa kojim namirnicama
  • kalorije ne znače baš ništa u praksi, brojanje vas neće odvesti nikamo – 100 grama sirove banane nosi 200 kalorija, a ista količina sirovog sjemena badema sadrži preko 900 kalorija. Znači li to da treba prestati jesti bademe? Da debljaju? Nikako. To znači samo da ih treba miješati sa drugim namirnicama. Jeste li probali jesti naploškane banane sa par žlica drobljenog badema :mrgreen: ?
  • nutritivne tablice nije loše poznavati, iako, jako malo vam znače jer vrijednosti u njima predstavljaju prosjek među testiranim uzorcima – obrok koji jedete ionako nećete podvrgnuti mjerenjima i brojevi vam ne znače ništa. Često dobijem upit, koja namirnica ima najviše kalija ili folne kiseline. Sa smiješkom kažem kako bez kvalitetnog izvora pojma nemam i ne želim uopće gubiti vrijeme na memoriranje nepotrebnim brojeva. Sve vrijednosti, prosječne, provjerive su na internetu kada mi trebaju.
  • nedavno sam našla začin ruj (eng. sumac) poznat po neobično visokoj razini antioksidansa po ORAC listi. Nisam ga kupila da bih se tovarila antioksidansima i nemam plan jesti ga na šake svaki dan već me zanimao okus, ali nije loše povremeno ubaciti taj začin u obroke da biste ih oplemenili
  • isključivost, osim u slučaju konkretnih reakcija imunološkog sustava ne podržavam niti imam želju propagirati ju; svatko je pametan za sebe i nije mi niti na kraj pameti nekome jasno i konkretno reći da nešto ne jede jer ja, eto, mislim da je to iz nekog razloga pametno ili prihvatljivo
  • cjeloviti obroci nenadmašivi su i nezamjenjivi – suplement koji mijenja obrok ne postoji; najkvalitetniji suplement je pun tanjur, šaren i bogat namirnicama, i raznolik unutar tjedna, mjeseca i godine.ziher

Da zaključim, savršena formula za sreću i zdravlje ne postoji.

Informacije koje su ispaljene prema nama ne moraju biti istinite i sasvim lako uklapaju se u brojne propagande, od marketinških namjera za prodajom do etički pogonjenih lamentacija. Dokle god se držite zlatne sredine, raznolikosti i izbjegavanja pretjerivanja u ičemu, potpuno ste sigurni.

8
Mar

Andy Brown

Negdje u sedmom osnovne pogledala sam po prvi put Bertoluccijevog Malog Budu. U trenutku dolaska na VHS bio je dosta tražen i neko vrijeme sam čekala da mi padne u ruke. Kad sam ga konačno uhvatila, bilo mi je jako drago jer me radnja prilično zanimala. U to vrijeme sam bila u žešćem zamahu čitanja mitova raznih drevnih civilizacija, nažalost, tada interneta nije bilo i resorni plafon istraživanja mi je bila bakina knjižnica, polica u gradskoj knjižnici i nešto malo spomenuta videoteka.

Epski film prati život sina bogatog maharadže od rođenja, djetinjstva i odrastanja na dvoru, do ženidbe i traženja smisla života. Jednom prilikom, prolazeći gradom u paradi u njegovu čast, Siddhartha je spazio nešto neobično. Čuvari su instantno u malu uličicu povukli par ljudi kakve princ do tada nije vidio. Bili su zgrbljeni, bezubi, sijedi i oslonjeni na štapove u koraku. Pobjegao je iz parade da bi vidio o čemu je riječ. Pratio ih je hodajući po malim prljavim uličicama po prvi put, spazivši dotad mu stranu bijedu, glad, bolest i tijelo na umoru. Nije mu bilo jasno što gleda, navikao na bogatstvo, hranu u izobilju, zdravlje i zadovoljstvo, koji su ga okruživali od trenutka rođenja.

Objasnili su mu da gleda stvarnost izvan one koju je za njega kreirao i prezentirao njegov otac. Maharadža nije želio da mladi princ i njegov nasljednik gleda ružnu sliku svijeta, izvan carskih dvora i blještavila bogatstva i zato je stvorio temeljito selekcionirani svijet za svog sina. Siddhartha je shvatio kako ne želi živjeti život u iluziji i otisnuo se u svijet u potrazi za nečim što ni sam nije znao definirati.

lbScena parade i njegovog nailaska na starost mota mi se po mislima redovito. Nisam kao on odrastala sa svilenim velom preko očiju, no jedan događaj me začudio. Možda je čuđenje preslab opis moje reakcije na ono što me dočekalo. Možda bi bolje bilo upotrijebiti riječ “satro”.

Bilo mi je, naravno, oduvijek jasno da sam živo biće, organizam koji diše, jede, metabolizira, kreće se, obavlja nekakav rad u jedinici vremena, a ponekad i razmišlja. Kao i svaku drugu osobu koja se rodila, čeka me životni vijek koji rezultira smrću i povratkom u prah. Nisam o njoj puno razmišljala. Živjela sam bezbrižno. Slušala sam kako obolijevaju prijatelji, rođaci, poznanici i nepoznanici o kojima se pričalo. Pogotovo u zadnje vrijeme slušala sam kako karcinomi slažu žrtve – iznebuha bi bacili ljude na krevete u operativnim salama, potom malo u krevet paralelno sa raznim terapijama a onda u lijes i pod par kubika zemlje. Pojava se činila neobično učestala no nisam joj posvećivala posebnu pažnju. Mene to, ne da ne može zakvačiti, nego ne želim razmišljati na takav način. Gdje bih došla kad bi me opterećivalo sve što me može zakvačiti? Takve stvari i situacije se događaju drugima. Nije da ne mogu oboliti, ali neću. Vjerojatno. Obolijevaju drugi, umiru drugi. Ako do toga i dođe, brinut ću o tome tada.

Krajem listopada 2008. pao mi je mrak na oči. Mama je imala neuredne nalaze mamograma i hitno je morala na pregled kod kirurga. Pričala je kako je kirurgu bilo dovoljno da podigne ruku da bi mu bilo jasno – karcinom je povlačio tkivo i kožu u smjeru pazuha. 7 dana kasnije operirana je. Obavljena je mastektomija i uklanjanje zahvaćenih limfnih čvorova pod pazuhom. Sve se odvilo vrlo brzo, doslovno u trenu. Bilo mi je jasno da je stvar hitna i da nema vremena koje bi se gubilo. Bilo mi je jasno da nešto ne štima.

U tom periodu nemilo je zvonio telefon. Zvali su prijatelji i obitelj, zanimajući se za njeno zdravlje. Prvih 7 dana nisam spuštala slušalicu. U moru podrške, srdačnih pozdrava i želja za ozdravljenjem istaknuo se jedan poziv. Kad sam rekla kako je kirurg odstranio više nego je planirao i kako slijedi preventivna kemoterapija, odvratila je, “Ah, pa to je onda to, gotova je.”. Ne znam kako sam pretrpjela razgovor do kraja jer sam bila bijesna i spremna potrgati ju kao pit bull na PCP-ju. Nije mi bilo jasno zašto bi itko meni ili njoj komentirao stvar bez optimizma. Još uvijek ne razumijem nijednu osobu koja želi biti realna kraj bolesnika, ne razumijem motiv takvog nastupa i uvjerena sam da takvi trebaju biti uklonjeni iz okoline jer svojim izjavama okužuju zrak oko osobe koja treba samo sretne misli.

Majka mog prijatelja je prošla slično. Pričala mi je o udruzi žena oboljelih od karcinoma dojke i svojoj nadobudnosti za dolaske na sastanke. Nadala se kako će razmjenjivati recepte, kolače, rasadu, pelcere, bilo što što bi joj maknulo misli s bolesti a dobila je uporno i skoro isključivo premetanje po nalazima i vijesti koja je od njih ili iz grada izgubila bitku. Nije željela slušati o smrti i nakon nekoliko susreta na istu šprancu pokupila se i odustala.

Nakon prve operacije, prve kemoterapije, prvog zračenja, druge operacije, druge kemoterapije i drugog zračenja u meni je još uvijek bujalo dobro raspoloženje. Nije u pitanju bilo tko, to je bila moja mama. Zadnji put sam ju vidjela zdravu par dana prije Božića, prije tri godine. Bila je vrlo vesela, lijepa, glatke sjajne kože i bez ijedne bore na licu. Mrzim božićni period jer me vraća u zadnje trenutke iluzije da je sve u redu. Ove godine mjesec dana prije Božića me uhvatio grč i nelagoda – svi oko mene bili su sretni i veseli, s ili bez posebnog razloga, a ja sam samo željela zatvoriti vrata iza sebe dok ne prođe pravoslavna NG i cijeli prateći cirkus.

Bila mi je jako lijepa kad je kosa krenula rasti. Navijala sam da što manje nosi periku i ne osjeća presing da ju “mora” imati kad smo blizu. Željela sam ležernost i neopterećenost, s najbližima je. Neka ona definira što i kako želi, a mi ćemo se jednostavno složiti sa time.
Posvetila se vezenju i čitanju, vježbanju i odmaranju. Morala je naći neku zanimaciju dok je ležala u krevetu. Imala je dobar apetit, sve KT je odradila stoički.

Ono što je mene duboko razočaralo a nju vjerojatno i povuklo brže nizbrdo izjava je liječnice opće prakse o njenim prognozama. Duboko sam uvjerena da liječnik ne bi smio nikome reći da je trenutak da on odstupi jer su šanse premale. To je kao kad kapetan broda, kad shvati da je potonuće neminovno, uzima čamac i odvesla dalje, ostavljajući i putnike i posadu na budućoj olupini koja će udariti o dno mora. Mjesec dana prije smrti, kad su nalazi pokazivali kako je bolest uznapredovala do te mjere da više nema šanse za povratak na staro, liječnica je izrekla vrlo neočekivanu i po nekom humanom kodeksu apsolutno neprihvatljivu: “Štefice, slušajte me, ja više nemam što napraviti da bih vam pomogla, preporučujem da se okrenete nekoj od alternativnih metoda.”. U prijevodu, “Štefice, karcinom te izjeo a ja ne znam što bih sa tobom osim što ću te ostaviti da umreš u kući.”. Znala je da kraj dolazi, bilo joj je jasno. Meni je pao mrak na oči kad mi je to prepričala na telefon. U kratkom roku se skotrljala niz brdo, propala je ekstremno progresivno. Jetra je uslijed lijekova i metastaza kolabirala i blokirala daljnji protok tekućine. Žena lijepe linije je nabrekla i otekla kao trudnica sa petorkama. Većinu hrane bi povratila i trpjela je ogromnu bol. U par navrata su iz nje iscijedili određenu količinu fluida iz abdomena, ali kad su shvatili da je to Sizifov posao, nisu se više trudili.

Vidjela sam ju 7 dana prije smrti. Zvala me da dođem, kao što ljudi na samrti to često rade. Meni nije bilo jasno da me zove zato, već sam smatrala da me čisto želi vidjeti. Nismo se vidjele od Božića, pa eto, da ju posjetim i podružimo se.

Koliko sam bila u krivu!

Čak i kad sam ušla u kuću i vidjela otečeno tijelo, lica pokrivenog mrljama kako sjedi nepomično, teško govori i bez ikakve koherencije, uplašila sam se kao nikad do tada. Oko nje je bila obitelj kojoj je bilo jasnije što se događa. Oko stola je bilo desetak rođaka i svi su šutjeli dok sam se pokušavala pozdraviti sa njom. Lica su im bila bez ikakve ekspresije, nitko nije želio reći ono što je njima bilo jasno a meni još uvijek nije dolazilo u glavu – bila sam uvjerena da je to samo loša faza, koja prolazi i za kojom galopira ozdravljenje. Smrt nije opcija ni sad, NEMOJ DA ČUJEM DA NETKO SPOMENE SMRT. Trudila sam se svim silama ne pustiti suzu jer sam htjela biti jaka i podrška. Uspijevalo mi je par minuta, susprežući se volovskim naporom želeći ne uznemiravati ju. U jedan sam tren samo pustila lavinu suza grleći ju. Nije se ni trudila prodavati mi fraze da će biti bolje. Nije me smirivala. Nije mi obećavala da je ovo sada samo loš moment. Nije imala snage. Samo me šutke dirala po glavi dok sam se ja pokušavala sabrati, gledajući ju kroz debeli sloj slane vode na očima koji je distorzirao sliku pred njima.

Zadnju noć skupa gledale smo Titanic. Ležale smo skupa u krevetu jer sam htjela biti na raspolaganju ako bi me trebala za išta. Dižući ju iz kreveta, negdje u nekom trenutku sam ozlijedila leđa. Da bi se pridigla, morala sam se potpuno nadviti nad nju, podvući ruke pod njena leđa a onda svom snagom povući k sebi. Tad me nije boljelo, a i da je, ne bih dozvolila da samu sebe uneredi povraćanjem. Film se vrtio u pozadini a ja sam slušala udisaje. Imala sam osjećaj da je u velikom naporu dok diše. Spustila sam dlan na mjesto gdje je nekad bila dojka i pratila rad srca. Ležala je danima uz tek povremeno ustajanje, a srce je tuklo kao da galopira.

Na koži je nosila flastere sa teškim analgeticima. Trpjela je bolove koje nikakvi ibuprofeni i slični nisu mogli hendlati. Po opisu, flasteri su bili metar od ilegalnih koliko su bili jaki, bazirani na morfiju. Imali su snažno halucinogeno djelovanje na nju, što nije bilo zahtjevan posao jer je bila iznurena, slaba i na zadnjim crticama baterije. Pitala sam ju:
- Kako djeluje taj flaster na tebe? Jel vidiš “zmajeve”?
- Pa, vidim svašta. Nekad su to lijepe stvari a nekad jako ružne.
(uzmite u obzir da su ovo rečenice koje je dugo i jako teško izgovarala, činio mi se ekstreman napor svaka njena namjera da mi nešto kaže pa nisam puno forsirala razgovor). Vrlo snažno djeluje na mene, jutros sam mislila da me netko, dok ovako ležim, dira po glavi, nježno mazi. Podignula sam glavu da vidim tko je, a iznad sebe sam vidjela svoju mamu kako mi se smiješi. (baka je umrla prije 15 godina)

Ležala sam i tiho plakala. Nisam htjela da me vidi, da se ne rastuži i da joj ne bude samo lošije. Vjerojatno sigurno je znala da plačem, ali sada više nije ni važno.

Taman negdje i baš u taj trenutak u filmu prodrla je voda u palube za plebs na brodu, onaj deda je zagrlio baku na krevetu dok je voda rasla a mama je pričala priče za laku noć dječici.

Sutradan, po izlasku iz kuće nakon pozdravljanja s njom i ostalima, utrčala sam još jednom nabrzaka da ju zagrlim i izljubim. Zadnje što mi je rekla, Samo se ti ništa nemoj brinuti, sve će se srediti. Tek kasnije sam shvatila koliki je fizički napor morala uposliti da bi izrekla tu laž.

Ja sam idealist do zadnje sekunde, naivna budala zaslijepljena optimizmom i nepokolebljivošću. Još uvijek mi nije nikako sinulo da je Smrt tu. Sekundu prije nego je Lazić rekao da sam ostala bez nje za sva vremena bila sam duboko uvjerena da će poživjeti još dugo. Iskreno mi ga je žao, imati dužnost nekoga obavijestiti tako tužnom vijesti je jako teško.

Moja mama je umrla u krvi i agoniji boli. Nije samo sklopila oči i utonula u san. Slike u mislima, dijalozi koje su mi prepričavali oni koji su bili uz nju mi čest bljeskaju pred očima a ponekad i kradu san. Nije to samo krvoproliće, tu su i vrlo emocionalni dijalozi osobe koja je bila potpuno svjesna da neće dočekati jutro. Pozdravila se sa svima koji su bdjeli kraj nje. Ono najneobičnije, trenutke lucidnosti je iskoristila da objasni gdje se nalazi odjeća u kojoj će biti pokopana, gdje se nalazi novac za karmine i kome se javiti za što u sklopu planova. Žena je doslovno izorganizirala vlastiti sprovod.

Šok i udarac su bili ekstremno jaki i nemilosrdni. Vrlo brzo mi je postalo jasno da ova noćna mora neće završiti hepiendom zvanim buđenje. Doživjela sam gro neobjašnjivih trenutaka od okoline nakon što sam ostala bez nje, a dominira hrpetina ljudi koja je osjetila potrebu doći i reći, pazite sad ovo, Dadada, ti si sad dobro, ali nećeš biti, tvoje tijelo još nije shvatilo da je nema pa si stabilna i prisebna, ljudi obično puknu i naprave lom kad do njih dođe osjećaj da nekoga više nema. WTF? Ozbiljno, WTF? Koja je svrha ovoga? Želim li ja, dan nakon smrti majke, čuti rečenice da ću osjećati još veći jad i tugu jer sam ostala bez nje? Želi li to itko? Želi li to doživjeti čak i osoba koja to kaže?

Najstrašnije mi je kada osjetim kako ju tražim u drugim ljudima, ili, ono čudnije, ciljano ne nalazim. Ne možete pojmiti koliko se osjećam zgroženo, zgađeno i zgaženo kada pored mene stoji žena njene dobi, u zlatnim tajicama, leopardiranoj jakni, dekoltiranog torza sa sisama obješenima preko pupka, prenakrečenog lica i ružem za usne na zelenim zubima… Moja mama je bila uredna i klasična, prirodno lijepa i jednostavna žena. Svaki put kad vidim ove horore, u meni pukne jedno deset Car bombi.

Lekcije koje sam naučila i želim ih podijeliti sa svima su:

  • Nema te dijagnoze koja te može pripremiti na smrt osobe do koje ti je stalo. Možeš znati sve o bolesti, možeš prepoznavati simptome dolaska kraju, ali ja sam doslovno sekundu prije nego mi je rečena razočaravajuća vijest slijepo vjerovala da će moja mama živjeti još makar 20 godina. Sjećate se početka priče i onog “ja neću oboljeti”? Ovdje bi se moglo primijeniti “Ona neće umrijeti.”.
  • Ako netko vama blizak oboli, poštedite ih priča i slušanja tuđih priča o oboljenjima i smrti. Zadnje što oboljeli treba je izlaganje stvarnosti i lošim ishodima drugih ljudi – hranite oboljelog optimizmom, smijehom, veseljem, kvalitetnom hranom i motivacijom. Čovjek vodi bitku dok u njemu postoji nada da će ozdraviti. Nemojte ju ničim ugrožavati. Oboljeli ljudi ovise o njoj kao biljka o suncu i vodi, osvijetlite ih i dobro zalijte jer će u protivnom nepovratno uvenuti. Odjebite sa pesimizmom i nastupom “Ja sam samo realan”. Nitko to ne želi čuti, kao što ni vi sami ne biste voljeli čuti takvo što. Lažite. Laskajte. Štogod. Nemojte samo “prodavati realno” jer od toga koristi nema.
  • Ako ste u lošim odnosima s bolesnom osobom, potrudite se popraviti odnos. Naravno, postoje FUBAR odnosi i situacije koje je jako teško komentirati i korigirati, procijenite sami.
  • Ako bolesnik želi periku, neka ju nosi. No, ohrabrujte ga da ju ne nosi, ako ima potrebu ne nositi ju. Molim vas, nemojte reći “Daj stavi tu periku, ne mogu te gledati, deprimiraš me.” (ovo sam čula svojim ušima, ne bih vjerovala da nisam bila blizu). Nemojte biti sebični. Bolesnik ima prednost.
  • Ako je u pitanju osoba koju volite, raspojasajte svoju ljubav i ne štedite načine da pokažete što osjećate – trudite se iz petnih žila, ispunjavajte želje i potrebe, budite na raspolaganju više nego dotad. Tako ćete stvoriti lijepa posljednja sjećanja na osobu oko koje se trudite i zaključni trenuci neće biti obilježeni osjećajem “Eh, da sam samo mogao/imao priliku/…”.
  • Iskustvo s oboljelim će vas naučiti prepoznavati sitnice koje će druge ljude izdvajati u gomili. Radim sa ljudima, nerijetko teško oboljelima, stoga imam priliku često spaziti stvari koje prije ne bih nikako primijetila. Radi se uglavnom o perikama, dugim rukavicama, ponekad i loše nacrtanim obrvama, neobično oteklim rukama pa i vrlo kratkoj kosi koja se izrazito kovrča. Budite posebno dobri prema tim ženama i muškarcima. Udijelite im smiješak i kad bi najradije nešto polupali od tuge. Sjetite se mene u taj trenutak i znajte da bi iza širokog osmijeha i suosjećanja stajale oči pune suza i bujica sjećanja na onu koju više nemam.
  • Kad postanete svjesni kako je kraj doslovno tu, nemojte bježati. Priđite bliže. Pred vama je, pretpostavljam, netko blizak. Udišite osobu, njezine kretnje, riječi i situacije u kojima se nađete. Dajte sve od sebe da bolesnika ispratite s ljubavlju i toplinom.

Na RTL-u je neko vrijeme emitirana serija Everwood. Protagonist je bogati njujorški liječnik, dr. Andrew Brown, koji je nakon prometne nesreće u kojoj je izgubio suprugu odlučio ispuniti njen san. Preselio se u selo bogu iza tregera s dvoje djece, u kojem je ona, kao djevojčica, provela par sati čekajući vlak i oduševljeno pričala kako je željela poći u to mjesto. Naturpijan entuzijazmom jer radi ono što je ona sanjala i željela, nije baš nailazio na slaganje sa sinom koji je ostao bez prijatelja nakon preseljenja. Serija mi je zapela za oko jer se par epizoda nakon pilota počelo događati nešto zanimljivo. Počeo ju je primjećivati oko sebe. Vidio ju je na trijemu, sajmu, u gradu… Konzultirao se nadaleko i naširoko sa njom kako pristupiti vrlo defanzivnom tinejdžeru koji se nosi sa gubitkom majke. Ono što isprva nije shvaćao su ljudi oko njega kojima nije bilo jasno zašto visokorespektabilni neurokirurg živahno debatira sa “zrakom”. Ja nisam pričala s “njom”, ali sam se pitala, je li ono što vidim stvarna osoba nalik njoj ili je lik potpuna iluzija, halucinacija nastala uslijed nostalgije i činjenice da mi strahovito nedostaje.

Obzirom na to da je bila Majka, Radnica, Hraniteljica, Prijateljica i Žena, više nego prikladan je datum na koji je sahranjena. U ovaj trenutak ravno je tri godine otkako smo se pozdravili s njom.

1
Mar

Mesožderčice.

Jutros sam posijala sjemenke Venerine muholovke aka Dionaea muscipula aka Venus fly trap. Prošlo je par godina kako sam prestala baviti se njima a sinoć sam našla spremljene sjemenke koje su me podsjetile da je vrijeme za prestanak s zabušavanjem po pitanju biljaka.

Nisam sigurna koliko su vitalne ali im dajem šansu prije nego bacim šačicu treseta + perlita namočenog destiliranom vodom. Uvijek ću radije kupiti sjemenke nego izraslu biljku, uglavnom zato jer ih prodaju u vrlo lošem stanju a cijene su suludo nerealne.

01Nekad mi je takvo stanje bilo priličan izazov.

Uz nešto truda i zezancije postigla bih ovo:

02 03od rahitičnih lovki dobila sam krokodile na steroidima :mrgreen:

Ultimativni cilj jednog dana mi je ovakav kadar :)

nomno prvo moram krenuti s ovime:

babiezIako je biljka primarno otporna na hladnoću, nekako imam poriv makar prve trenutke razvoja maksimalno poduprijeti temperaturom, idealnom vlagom i svjetlošću. Plitica je duboka oko 20 mm, sa vodenom zasićenošću treseta preko 95% i zaštićena je tankim najlonom koji glumi inkubator.

Za kraj, podsjetite se koliko je biljka napredna, naoružana unikatnim itemima koje je na dar dobila od Evolucije.

28
Feb

Guess that I’m the bad guy now.

27
Feb

Splendid -.-

(Inače iritantni) pingback prijavio mi je kako je nekakav opskurni portal doznajemo.com iskoristio trenutno najčitaniji članak na svartbergu – stradavanje ekipe Igora Djatlovog – na najjeftiniji moguć način.

Please, bacite oko:

http://doznajemo.com/2014/02/26/najveca-ruska-misterija-ce-vam-zalediti-krv-u-zilama-strasnije-od-bilo-kojeg-horora-fotovideo/

i pogledajte metamorfozu jedinog članka na hrvatskom internetu na temu stradavanja ruskih planinara into debiluk.

Greške, redom:

  • masakriran je naslov članka – apsurdno prepumpan, nabrijan kao Discoveryjevi dokumentarci – kakva krv, kakve žile, kakav horor?!
  • shodno tome, uništena je i kobasica od linka (originalno ime je incident-na-planinskom-prijevoju-djatlov)
  • “Devet iskusnih planinara je prije tačno 55 godina pocijepalo svoj šator iznutra i golo i boso napustilo logor po ledenoj ruskoj zimi. Pronađeni su mrtvi. Neki su pokušavali da se popnu na drvo, neki su imali spolja nevidljive smrtonosne povrede nanesene neljudskom silom, a jedna žena je pronađena bez jezika, očiju i dijelova lica. Šta ih je ubilo?” – uvod u članak negira SVE što ja člankom na svartu pokušavam postići. Planinari nisu izašli goli i bosi, dođavola! Dakle, autor članka, tj. kopipejster, nije niti pokušao pročitati članak s razumijevanjem.
  • autor je doslovno kopipejstao moj osobni doživljaj ovog događaja – “Iako sam svjesna da je nemoguće dobiti formalnu potvrdu što se dogodilo, moja znatiželja je ogromna. Jedini način da smirim kompulziju je hranjenje iste. Prvu noć nakon što sam čula za incident, nisam propisno ni spavala, budila sam se u jedno 40 navrata i sanjala kako prelazim prevoj kojeg briju sniježni vjetrovi, s Djatlovom ekipom.”. Kakve veze ima moj doživljaj sa nekim tamo žnjfx portalom? Zašto bi to itko izvan svarta išao uopće objaviti?
  • posebna lakrdija je i pokušaj mjestimičnog (čitaj: vrlo selektivnog) prijevođenja sa hrvatskog na srpsko/hrvatsko/bosanski. Primjerice, “lični dnevnik”, “prevoj” i slično, u tekstu kojem je dominantan hrvatski.
  • na kraj članka tendenciozno je nasađen dokumentarac tj. paranoju-stimulirajući komad šunda koji sam probala gledati nakon nailaska na incident i koji je toliko loše napravljen da ga nisam imala živaca gledati ni par minuta. Isto kao i uvod u članak na ovom šundu od portala, stoji u potpunoj opreci sa onim što sam na svartbergu opisala.

Poslala sam komentar na članak, žaleći se na uništavanje članka, ali ekipa ne trza. Nije ni objavljen, što me ne čudi.

23
Feb

As their skeletons accusing emerge from the sea…

Pretraži svart:
Recent Comments
© Copyright 2010-2014 svartberg. All rights reserved. Created by Dream-Theme — premium wordpress themes. Proudly powered by WordPress.