Mantis shrimp

Obično kada naiđem na nešto zanimljivo, imam jaku potrebu podijeliti saznanje sa svima. Ponekad se osjećam kao propovijednik . Nažalost, okolina nema sluha za moje instant-fascinacije, stoga je nešto genijalno kao što je

mantis shrimp

prošlo izignorirano kod svih ikad. Jednaku reakciju izaziva i ova nesretna Car bomba nešto niže a o Djatlovom prijevoju da ne pričam.

Što me čudi, živina je genijalna. Oat je i inače interesantan ali uspio je ovime nadmašiti i samog sebe. Termonuklearna eksplozija boja i svjetlosti, dubokomorska noćna mora, superkavitacija, Džingis Kan mariniran u sladoledu. Vow

Incident na planinskom prijevoju Djatlov

Kada bi vam netko rekao kako su prije 50 godina na jednom od brojnih obronaka Urala u dubokom snijegu na -30C pronađena radioaktivnošću visoko kontaminirana trupla razodjevenih ljudi spaljene kože, od kojih jedno bez jezika, šator koji je rasječen nožem iznutra, kako biste reagirali?

Biste li se okrenuli i otišli dalje svojim poslom jer vam tema nije zanimljiva ili biste se, odmah nakon što ste čuli ovih par gorenavedenih činjenica, refleksno zakopali u podatke o incidentu, čitali forume, prevodili ruske iskaze i sve što vidite, samo da biste stvorili što potpuniju sliku o događaju jer vas zbilja zanima što se dogodilo? Moja reakcija je potonja. Iako sam svjesna da je nemoguće dobiti formalnu potvrdu što se dogodilo, moja znatiželja je ogromna. Jedini način da smirim kompulziju je hranjenje iste. Prvu noć nakon što sam čula za incident, nisam propisno ni spavala, budila sam se u jedno 40 navrata i sanjala kako prelazim prijevoj kojeg briju sniježni vjetrovi, sa Djatlovom ekipom.

Vidim da su i drugi imali raznorazne teorije o zbivanjima na Uralu, sa manje ili više smisla. Nekad je lakše razviti mitologiju nego uštekati razum. Tijekom vremena i uz dobranu podršku sovjetskog selektivnog mutizma, razvile su se cijele misterije, uplićući razne faktore, čak i izvanzemaljce. Probala sam znanje podebljati gledanjem dokumentaraca na ovu temu, no sa prvim spomenom “misterioznih izvanzemaljaca” gasila sam ih bez grča.
Nažalost, većina je inficirana upravo time. Nitko se niti ne trudi razmišljati dalje od toga. Izvanzemaljci su objašnjenje u situacijama kada nema objašnjenja.

Čitajte redom cijelu priču. Smatram kako je daleko prezanimljiva da ne završi ovdje, a ujedno radim i protutežu svim onim debilnim temama sa paranoja-foruma.

10 studenata, postdiplomanata Uralskog politehničkog instituta i njihovih prijatelja, skijaša i iskusnih planinara

• Igor Djatlov (22) - talentirani inženjerski mozak, kreativac i inovator, inicijator cijele ekspedicije. Poznat među prijateljima i poznanicima kao odmjerena osoba, nesklona brzim zaključcima. Prema napisima, zagrijan za Kolmogorovu, a vrijedilo je i vice versa.
  
• Zinaida Kolmogorova (22) – radioinženjerka, iskusna planinarka.
  
• Aleksandar Zolotarev (38) – vojni inženjer kozačkog podrijetla, najstariji član ekipe, vojnik koji je odslužio obranu u DSR.
  
• Ljudmila Dubinina (21) – strojarski ekonom, ljubiteljica putovanja, zaslužna za većinu fotografija živih prijatelja koje ćete vidjeti u ovom postu.
  
• Nikolaj Thibeaux-Brignolle (25) – civilni inženjer, rođen u kampu namijenjenom političkim zatvorenicima. Veseljak, prijateljski nastrojen i energičan.
  
• Aleksandar (Semen) Kolevatov (25) – fizičar, strojar metalurg; metodičan, pedantan, temeljit po karakteru.
  
• Rustem Slobodin (23) – atletski tip, mirne naravi, ljubitelj svirke.
  
• Juri Krivonišenko (24) – jedan od zaposlenika pogona Majak u zatvorenom gradu Čeljabinsku 40, koji je izišao na prvu liniju čišćenja nakon katastrofe.
  
• Juri Dorošenko (21) – student; iako je raskinuo vezu sa Kolmogorovom, održavao je dobre odnose sa njom i Djatlovim.
  
• Juri Judin – geolog, mineralolog.
  

odlučuje krajem siječnja / početkom veljače 1959. godine osvojiti vrh planine Otorten planine (jezikom lokalnog plemena Mansi, otorten = ne idi tamo), komadića sjevernog dijela uralskog lanca u Sverdlovsk oblasti. Po planinarskim kriterijima za procjenu zahtjevnosti, obzirom na godišnje doba u kojemu su krenuli prema Otortenu i uvjete u kojima bi se planinar tada nalazio, ruta je kategorizirana kao ona “III. kategorije, vrlo zahtjevna”.

(redom: Brignolle, Dubinina, Zolotarev, Kolmogorova;
Dubinina, Krivonišenko, Brignolle, Slobodin)

Znači, na planinarenje u totalnom zamahu ruske big ass hardcore zime krenulo je 10 mladih ljudi, očito fizički vrlo kompetentnih i tijekom vremena razvijenih sposobnosti snalaženja u prirodi. Na ovakvu aktivnost ne bi se odlučio prosječan čovjek – na obroncima Urala u spomenuto doba godine sve je, samo ne med i mlijeko. Pokušajte si predočiti: sunce zalazi rano, temperature debelo ispod nule su konstantne, sa svih strana briju hladni vjetrovi i mećave pa je i vidljivost smanjena, postoji opasnost od lavina, vjerojatno i divljih životinja koje možda dugo nisu uspjele pronaći nikakvu hranu.

Moraš imati vrlo jak motiv da kreneš na ovakvu ekspediciju i fizičku spremnost za sam zahvat.

Tijekom cijelog putovanja, doslovno od pakiranja zobene kaše u ruksake do svoje smrti, naši planinari vodili su osobni dnevnik koji je olakšao uvelike teoretiziranja okolnosti koje su prethodili njihovoj smrti. Tekstovi su sačinjeni od kratkih natuknicoidnih rečenica, slične onima koje pišem i ja kada putujemo na dulje relacije, samo da bih se kasnije mogla podsjetiti što se događalo točno kojim redoslijedom, a potom i pretvoriti ih u tekst koji će razumjeti svaki čitatelj svarta. Navest ću samo par rečenica izravno bitnih za priču, da si možemo u mislima složiti kontinuitet;

25.1. vlakom dolaze u Ivdelj. Put nastavljaju kamionom prema Vižaju, na ruti posljednjem naseljenom mjestu.

27.1. Juri Judin zbog bolesti odlazi ranije kući, ostatak kreće u divljinu.

29.1. prolaze putanjom koju koristi Mansi pleme, prema rijeci Lozva (Lozvij), nailaze na nihove markacije i simbole po stablima.

Nasred puta naišli smo na Mansi markacije. Mansi, Mansi, Mansi. Spominjemo ih sve češće. Mansi su narod sjevera. Zanimljiv i jedinstven narod. Naseljava sjeverne dijelove Urala, uz Tjumen regiju. Imaju razvijen pisani oblik komunikacije i ostavljaju karakteristične znakove po drveću.

31.1. uskladištili su u šumi na obroncima hranu za povratak.

Proveli smo noć na rubu šume. Vjetar dolazi sa zapada i prodorno je topao. Dijelovi bez snijega. Idemo dalje da ne bismo gubili na postignutoj visini. 4 popodne. Biramo mjesto za šator. Vjetar, nešto snijega. Visina nanosa je 122 cm. Umorni i iscrpljeni pripremamo bazu šatora. Vatrica nije dovoljna. Nismo iskopali rupu za vatru. Preumorni smo. Večerali smo u šatoru. Teško je zamisliti komfor na mjestu koje briju vjetrovi, stotinama kilometara od ljudi u kućama.
(iz dnevnika)

1.2. prilaze prijevoju, transverzali manje ili više nepravilnog oblika koje inače pri vrhu režu planine i koriste se kao put. U ovom slučaju, radi se o nomen est omen planini Holat Sjahl / Gora Mertvetsov / Planina mrtvih, 10 km sjevernije od planiranog Otortena. Juri Djatlov, vođa puta po kojemu je kasnije prijevoj i nazvan, zbog jakih mećava i slabe vidljivosti koje su prouzročile dezorijentaciju na planini (čitaj: gubljenje), sugerira podizanje kampa i odlaganje nastavka putovanja makar do jutra.

Prema statističarima, taj dan u regiji oko Otortena sunce je zašlo u 5 poslijepodne.

Djatlov nije želio vraćati se, moguće zato da ne gube na postignutoj visini.

U noći sa prijelaza 1.2. -> 2.2. dogodilo se nešto vrlo neobično. Nekoliko tjedana kasnije, nađen je sljedeći niz zanimljivih simptoma, nakon što su obitelji stradalih digle hajku jer nisu dobili telegram o uspješnom putu do Otortena i natrag.

Redom;

šator sa dimnjakom koji je dizajnirao Djatlov je nađen prepolovljen i napunjen snijegom. Rasječen je nožem iznutra, bez ljudi u njemu. Osobe koje su u njemu obitavale izašle su u nuždi a ulaz je pri izlasku izignoriran. Velika žurba, namjera bijega od nečega natjerala ih je na izlazak iz šatora u brzini.

U šatoru je ostala sva topla odjeća i obuća. Dio na sredini šatora, dio gurnut uz kut koji zatvara dno šatora sa krilima. U njemu su ostali noževi i bilo što što bi im koristilo u prirodi, kao što su sjekire i mačete. Izašli su doslovno u donjem vešu. Podsjećam, vani je bilo oko -30. Razlog zašto bi netko izašao u takvim uvjetima skoro pa gol? Ne mogu ga zamisliti. Ako ih i ima, vrlo ih je malo.

Većina je sa sobom ponijela dva para obuće – jedan za planinarenje a drugi za obitavanje u šatoru, kada je trebalo održati tjelesnu temperaturu tijekom noći. Sve cipele ostale su u šatoru.

Stvari koje su ostavili u snijegu prije odlaska u brda kao lager za povratak, nisu nikad upotrijebljene, iako je među njima bilo i obuće i odjeće.

Osim odjeće i survival kita, u šatoru je ostao novac, željezničke karte, fotoaparati, dnevnik, alkohol. Ovo je automatski prekrižilo bilo kakve kradljivce i uralske gusare; na račun Djatlove ekipe nitko se nije ničim obogatio.

Ovo je posljednja fotografija nađena, okinuta u šatoru. Vrlo je mutna. Moguće da je okinuta i slučajno.

Odmaknite se od monitora i pogledajte. Na što vas asocira? Ovakve stvari ionako djeluju kao ogledalo, refleksija naših razmišljanja, a ne fotografija nečega. Slučajno nastali Rorschachov test. Nema pravog niti krivog odgovora. Jedni ne vide ništa, drugi vide čovjeka dignute ruke, treći vide izvanzemaljsku vrstu koja želi pokoriti zemlju krenuvši sa mladim Rusima, četvrti misteriozne kugle koje su navodno tu noć letjele nebom nad Holat Sjahlom. Ne znam što vidim, meni se događalo da aparat slučajno okine fotografiju kada je u ruksaku i nešto primijeni pritisak na okidač. Tad balzam za usne u sticku lako može biti interpretiran kao zolja, ziherica kao samostrel a korica knjige kao zid za strijeljanje.

Po dolasku, volonteri su ušli ravno u šator i time potpuno oskvrnuli mjesto zločina. Raskopali su snijeg i odlučili složiti i popakirati predmete klasirano prema njihovim vlasnicima, što je bila velika pogreška. Isto vrijedi i za otiske stopala. Ni na kraj pameti im nije bilo da u taj trenutak kroče mjestom zločina i čeka ih niz trupala. Nitko nije pazio na očuvanje poprišta, ne zna se koliko otisaka stopala pripada volonterima i mogućim počiniteljima.

Ipak, izdvaja se 8-9 tragova bosih ljudi, u čarapama i sa jednom cipelom na nozi. Ukazuju na planirani i organizirani silazak sa obronka, jedan po jedan. Krupni muškarac je išao posljednji; njegovi otisci pokrivaju otiske onih ispred njega.

Nekoliko tragova odvaja se u drugim smjerovima, no na koncu se opet spajaju sa glavnim. Vode u šumu udaljenu 1500 metara od šatora.

Na rubu šume, pod ogromnim cedrom, nađeni su tragovi pokušaja grijanja loženjem vatre, polomljene grane na stablu do visine 5 metara sa tragovima krvi i kože žrtava, kao i trupla dva Jurija (Krivonišenko i Dorošenko) u donjem vešu, položena jedno uz drugo.

Sa trupla Krivonišenka mogla se očitati RA. Nažalost, nemam podatak o točnom iznosu. Nađen je sa nekoliko masnica na glavi i tijelu, bez vrška nosa, ozeblinama na ušima i opeklinama na nozi.

Dorošenko, najatletskiji član ekipe, nađen je krvavih ušiju, nosa i usana, sa par masnica na tijelu, ožiljcima na bedrima i ozeblinama. U posljednjim trenucima života iz usta izlučio je pjenastu tvorbu, koja je uzrokovala teoriju nastanka primjenom pritiska na prsa, uzgred budi rečeno, specifičnu za ispitivanje od strane NKVD-a u to vrijeme.

Fokusirajmo se na tren na činjenicu da su nađeni skoro pa goli.

Među planinarima je poznat termin “paradoksalno razodijevanje”, fenomen koji se povezuje sa velikim brojem smrti prouzrokovanih pohlađivanjem. Prvi refleks nakon izlaganja niskoj temperaturi jest želja za oblačenjem što više slojeva odjeće koja bi zadržala temperaturu, no u uvjetima gdje tjelesna temperatura konstantno opada a količina odjeće je ograničena i postoji opasnost od smrti, događa se nešto vrlo zanimljivo – žrtva uslijed dezorijentacije i opće konfuzije skida sa sebe odjeću što u konačnici završi, čime drugim nego smrću.

No, tijela su prema nekim izvorima bila razodjevena nakon smrti. Odjećom su se poslužili preživjeli članovi ekipe, koji su koristili i nož da bi sa mrtvih svukli bilo što, što ih može zagrijati. Odjeća je doslovno bila rezana čak i na komade, samo da bi se što lakše mogla navući na tijelo živih. Dorošenka i Krivonišenka su položili skoro gole jednoga uz drugoga, sa poštovanjem.

300 metara od cedra u smjeru šatora nađeno je tijelo muškarca sa glavom orijentiranom prema šatoru. Nađen je Igor Djatlov, gologlav, raskopčanog kaputa, također u nekoliko majica, bez obuće, ali sa jednim parom čarapa na stopalima. U džepu je nađen nož i slika Kolmogorove.

Lice mu je bilo mjestimično oguljeno, na usnama je nađen trag krvi, po tijelu nekoliko masnica. U tijelu nije bilo ozljeda niti unutrašnjih krvarenja. Majica dugih rukava na Djatlovu jedan je od dokaza kako je odjeća skidana sa mrtvih. Tu majicu je Juri Judin, jedini preživjeli, dao Dorošenku, jednom od dvojice nađenih pod cedrom, prije odlaska kući.

480 metara od cedra i 180 metara od trupla Djatlova ležalo je tijelo Kolmogorove, u istoj poziciji glave. Pretpostavlja se da su pokušavali vratiti se u šator iz smjera cedra, ali nisu uspjeli. Kolmogorova je nađena najbolje odjevena; na sebi je u trenutku smrti imala dva šešira, nekoliko majica, hlača i čarapa. Bosa, ali sa vojnom maskom koja je pokrivala lice.

Moždane ovojnice Kolmogorove bile su otečene (značajan simptom hipotermije, anomalija vode vulgaris), ruke pokrivene brojnim masnicama i ozeblinama. Duž desne strane torza nalazila se velika masnica, duga skoro 30 cm. Nema traga seksualnom nasilju.

630 metara od cedra i 150 metara od Kolmogorove nađen je Rustem Slobodin, jedini član ekipe koji je pao u snijeg a nije bio pothlađen. Glava je pri padu u snijeg otopila površinski sloj i formirala zamrznutu podlogu. Nađen je slično odjeven, ali sa jednom čizmom na nozi, nešto rubalja u džepu, putovnicom, nožem, olovkama, češljem i kutijom sa jednom šibicom. Lijeva polovica lica mu je bila izgrebana i oguljena, usne otečene, sa tragovima krvi iz nosa a zglobovi šake su bili natučeni. Kosti lubanje su prije smrti primile jak udarac koji je sigurno prouzrokovao dezorijentaciju i ubrzao gubitak topline. Sve masnice, uključujući one na stražnjoj i teže dostupnoj strani tijela, opravdane su na autopsiji agonijom pred smrt.

Ostala trupla nađena su dosta kasnije.

75 metara metara dublje u šumi, u svibnju, nađen je ostatak ekipe u jami koja je pružala zaštitu od vjetrova. Ovdje nema govora o paradoksalnom svlačenju odjeće pri niskim temperaturama – bilo je vrlo očito kako su svojski potrudili se ostati na životu, što bolje odjeveni. Oni su sa Dorošenka i Krivonišenka poskidali odjeću i navukli ju na sebe. Na snijeg je položen sloj cedrovih grana koji je minimizirao kontakt tijela sa snijegom. Nažalost, nije poslužio svrsi.

Ljudmila Dubinina u trenutku smrti nosila je nekoliko majica i vesti, parova hlača i čarapa. Vanjski sloj je imao oštećenja od vatre. Trudeći se sačuvati stopala, poderala je jednu od majica da bi ju iskoristila za zadržavanje topline stopala. Nosila je Krivonišenkove hlače i vestu, oboje kontaminirano radijacijom.

Područje oko usana, oči i tkivo oko očiju su nedostajali, kosti lica mjestimično su bile vidljive. Hrskavica nosa smrskana. Polomljeno je nekoliko rebara.

Zanimljivo je kako je autopsija po svakom pitanju bila vrlo temeljita, osim za njezin jezik. Nije poznato je li odrezan, odgrizen ili iščupan. U želucu je nađeno oko 100 grama krvi. Očito je bila živa kada je ostala bez jezika, krv se slijevala niz grlo ravno u želudac.

Glava joj je bila zabačena unazad, sa širom otvorenom čeljusti i ustima raširenima u tihi krik.

Semen Zolotarev, Aleksandar Kolevatov i Nikolaj Thibeaux-Brignolle nađeni su sa višestrukim prijelomima lubanje, masnicama oko usana, bez očiju, polomljenih kostiju rebara.

Koža lica, prema nekima, imala je tamnu narančastu nijansu, što je u kombinaciji sa praznim očnim dupljama izgledalo ekstremno jezovito.

Zajednički nazivnik svima: polomljena rebra, polomljene lubanje, bez očiju i mekog tkiva oko njih i usana + gratis Dubinina bez jezika. Spaljena koža. Vrlo tamna. Unutarnje krvarenje i oštećenja torza kao da ih je udario auto.

Teorije koje pokušavaju objasniti incident na prijevoju Djatlov su brojne. Donosim najuobičajenije i najčešće korištene.

Jedan od mogućih uzoka smrti napad je odbjeglih političkih zatvorenika i bivših ratnika iz obližnjeg gulaga. U to vrijeme nije zabilježen nijedan bijeg, no moguće je da se radilo o prije odbjeglim osobama, koje su odlučile likvidirati nepoželjne svjedoke, ekipu koja ih je neplanski srela. U korist ove teorije, nađeni su obmotki, komadi platna koje su zatvorenici koristili da bi ogrijali noge zimi i koje preživjeli Judin nije mogao povezati sa ničijom prtljagom. Igrom slučaja, nestali su iz kolekcije dokaza.

Mansi pleme je jedan od mogućih krivaca, također. Tridesetih godina, kada je geologinja došla na teren na Ural, ne znajući da zalazi na njihovo sveto tlo, skončala je život tako što su ju zavezali i bacili u jezero. No, u Djatlov-slučaju vjeruje se da Mansi nisu krivi. Sve njihove vrijednosti potpuno su netaknute. Pretpostavlja se kako bi makar nešto od svega bili odnešeno tj. prisvojeno.

O NLO-u i izvanzemaljcima uopće ne želim pisati ništa konkretno. Bilo kakvo optuživanje naših galaktičkih susjeda za ubojstva i masakre potpuno mi je neozbiljno. Ne kažem da ne postoje (kako ne bi postojali u ovolikom svemiru?) niti da bi kontakt sa ljudima nužno morao biti hipijevski, sa cvijećem i lupendranjem u tamburin melodije All you need is love, no, uz niz simboličnih sitnica i konkretnih dokaza koji priču usmjeravaju u drugom pravcu, za aliene mjesta nema. Nekad je lakše razvijati mitove nego fokusirati se na ono što je jednostavnije, logičnije i realnije.

Članak završavam svojom teorijom i zaključkom. Dosta su kratki, jednostavno nemam dovoljno informacija koje bi poslagale kockice kako spada u nekakvu smislenu cjelinu – nažalost, nailazim na toliko rupa, kontradikcija, polovičnih i potpuno reduciranih informacija da jednostavno ne mogu plasirati cjelovit zaključak. Ne znam jesu li uzrokovane nepotpunim pristupom u radu, gubitkom tijekom vremena ili su jednostavno bile i ostale nedostupne širem puku. I ovo što imam na raspolaganju ne mora biti istina.

Mislim da su uživali i radili ono što vole. Odlučili su se na pothvat uistinu šampionskog kalibra. Fotografije i lica na njima, dnevnik i njegov sadržaj indiciraju da su se dobro zabavljali. Znam koliko im je bilo dobro i znam koji motiv su imali za ovakvu ekspediciju.

Odlazak na Otorten ujedno je bio i trening za jedan od idućih izleta, konkretno, u polarne krajeve.

Došli su na prijevoj, shvatili da ne mogu dalje jer su se izgubili i odlučili prespavati na obronku. Sa mjesta gdje je šator dignut trebao bi biti dobar pogled na okolinu, iako, u sniježnoj mećavi u taj trenutak to je vrlo malo značilo.

Izašli su u nuždi, odjeveni.

Izašli su iz šatora pred večeru. Rasjekli su ga iznutra da bi izašli van, ali ne goli. Nikako nisu bili goli. Bosi, možda, ali ne vidim u kojim okolnostima i zbog kakve brzine i bijega bi iskusni i inteligentni ljudi iz šatora izašli bez odjeće ili makar ne noseći ju pod rukama sa namjerom da se naknadno utople. Bili su potpuno svjesni kako se nalaze na Sjevernom Uralu a temperature su prebrutalne za šetnju u gaćama i žestoko kažnjavaju apsurdne poteze.

Prema najčešće citiranim izvorima, izašli su u donjem vešu a sva odjeća je ostala u šatoru.

Ako je tako, zašto je većina nađena sa nekoliko majica, hlača, čarapa, svega? Ako je sve ostalo u šatoru (navodi se na većini mjesta kako je u šatoru nađena SVA odjeća koju su imali na raspolaganju) a oni obučeni i nisu uspjeli vratiti se u šator, odakle odjeća? Dvojicu nađenu pod cedrom ne brojim jer se njihovom odjećom poslužio ostatak. Uopće nema dvojbe.

Nešto ih je istjeralo iz šatora.

Lavina je moguća. Lavine nisu rijetkost ovog kraja. Čak ne mora biti nekakva lavinska kugla koja Šilju tjera da skija brže nizbrdo. Dovoljan je bio mlađi nanos prhkijeg snijega na padini, nasađen na stariji sa smrznutom i glatkom površinom. Mogao je samo odsklizati i zatrpati šator. Niti ne treba više od par kubika snijega. Izlaz je, moguće, izignoriran pri izlasku jer je bio zatrpan snijegom više nego bočne strane tj. krila.

Lavinska podteorija uključuje i mogućnost da je uzrokovala lomove rebara kod dijela ekipe nađene u jaruzi no, po tragovima u snijegu, ekipa se spuštala normalnim korakom, svatko autonomno. Nitko nije bio nošen niti se mučio pri hodanju, što bi bilo specifično za bilo kakav lom kostiju rebara. Korak je bio užurban ali normalan.

Lavinu je prouzrokovala, moguće, i vojna vježba. Nastala je (moguće) uslijed nekakvog jakog udarca.

Nešto su čuli ili vidjeli.

Moguće vojnu vježbu ili deployment kakvog nuklearnog oružja koje su Sovjeti tada razvijali. Računajte da je tada bio ful zamah razvoja vojne industrije bivšeg SSSR-a.

Prema nekim izvorima, kozmodrom Bajkonur u Kazahstanu, udaljen oko 1500 km zračne linije toga dana lansirao je nekoliko raketa prema Uralu. Geolozi udaljeni 100-tinjak km od Djatlove ekipice primijetili su na nebu svijetleće leteće orbite. Osim njih i Mansi pleme podržalo je priču objašnjavajući događaje toga dana crtajući leteće kugle koje su i sami spazili na nebu.

Ovu teoriju podržava određena količina metalnih komada nađenih u snijegu

a moguće objašnjava i spaljenu kožu lica.

Bježali su u zaklon.

Šuma daje zaštitu, smanjuje primjetnost na nečemu čistom, šljaštećem i svijetlom kao što je snijeg. Bježali su od nečega vrlo konkretnog u šumu, tražeći zaštitu.

Grane cedra su polomljene do visine od 5 metara i na njima se nalaze tragovi krvi i kože. Svaki članak koji sam čitala, spominje promatranje šatora i pokušaj praćenja razvijanja situacije. Meni je prva pomisao penjanje na visinu od nečega i pokušaj skrivanja na koliko-toliko sigurnu visinu. 5 metara čini visinu skoro 3 duljine tj. visine prosječnog čovjeka od 180 cm, što je čisto dovoljno za skrivanje makar na trenutak, pogotovo u mraku zimi. Sa dotične visine šator i nije bio toliko jasno vidljiv, tako da je praćenje “onoga nečega” što ih je istjeralo iz šatora bilo dosta zahtjevno. Uzmite u obzir da se šator nalazio na visini od oko 800 metara, kilometar i pol od cedra.

Nije postojao apsolutno nikakav trag koji bi povezao penjanje sa napadom neke od divljih životinja.

Imali su izravni kontakt sa ubojicama.

Smatram kako su posljednji nađeni, pogotovo Dubinina koja je ostala bez jezika, imali sigurni izravni kontakt sa svojim ubojicama. Izvađene su im oči iz duplji. Relativno precizno tj. selektivno. Nije da su udareni nečime po licu i posljedično ostali bez vida. Oči su ciljano vađene.

Odrezani jezik dosta govori. Mogli su joj odrezati kosu, nožni palac ili uho, ali nema takvu simboliku. Rezanje jezika je izravno slanje poruke: Šutjet ćeš. Ne zato jer je vrištala a oni su željeli mir i tišinu potpuno izvan civilizacije, već se pokušalo zastrašiti ju i natjerati da ne cvrkuće dalje što je vidjela.

Uzrok smrti kombinacija je unutrašnjih krvarenja i pothlađivanja. Smrzli su se, prebijeni.

Radioaktivni Krivonišenko?

Traži poseban odlomak.

Dosta ljudi se zakvačilo za radijaciju na ekipi. Zaboravljaju da je jedino Krivonišenko imao očitavanja RA i nitko drugi osim njega. Nije naodmet ponovno spomenuti kako je bio zaposlenik Majaka, koji je sa prvima izašao na teren kada je stvar konačno eskalirala. Je li nerealno da i nakon 2 godine u sebi nosi detektabilne razine? Naravno da nije.

Eto.

Duboko sam uvjerena da je djatlovski incident uzrokovan isključivo ljudskim djelovanjem i da za aliene, makar ovdje, mjesta nema. Pretpostavljam kako se u ovom slučaju radi o bivanju na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, sa pogrešnim ljudima. Ljudima, ne životinjama, izvanzemaljskom rasom ili ičim sličnim.

Raz, dva tri.

CARski?

Malo što me oduševi kao tehnološka megalomanija. Pretjerivanje na razini suludosti. Ono, imaš resurse i kompetentni kadar ujedinjen u misiji. I šta ćeš? Go big, naravno. Kada takva megalomanija dolazi u kombinaciji sa namjerom pokazivanja zubi nekome, pogotovo je zanimljiva i vrijedna makar čitanja, ako ne i nekog perverznog divljenja i tihe podrške jednoj od strana.

U zadnje vrijeme dosta prčkam po ruskoj povijesti i hladnoratovskim nadmetanjima sa amerima. Nije da me katastrofe čine sretnom zbog učinjene štete, pogotovo prema prirodi, ali da su jagoda navr’ bogate torte sa šlagom – jesu. Jedna od posebno zanimljivih situacija jest deployment Car bombe, energetski najjačeg oružja detoniranog u povijesti ljudske potrebe za razaranjem. Reći da je ideja megalomanska i totalno suluda, mala je riječ za ono što je projektirano i u konačnici izvedeno.

Ameri i Rusi desetljećima gledaju se poprijeko, odmjeravaju, trash talkaju kao babe u frizeraju a sa vremena na vrijeme i busaju u prsa. Zanimljivo, sve staje na tome. Nije došlo do nijednog izravnog bitchslapa otkad su im odnosi zahladili. Koristili su Sjevernu i Južnu Koreju kao medij izražavanja moći dugi niz godina, ameri pumpaju ionako paranoičan narod vizijom o belosvetskom sovjetskom agresoru, prijetnji Američkom Načinu Života…. Propaganda i opće zadojavanje nacije uporno deplasira ruski socijalizam i komunizam kao ultimativno zlo, prezentirajući regiju bivšeg SSSR-a kao slijepo crijevo planeta kulturološki, ekonomski i životno standardno na razini paleolita. Ali nikad ništa više od toga.

Rusi su u jeku natjecanja sa njima, da bi pokazali koliki im je, deployali najjače oružje otkad postoji čovjek. Go big? Naravno. Kак русский.

Na visini od 4 000 metara detonirali su hidrogensku bombu snage 50 megatona TNT-a 30.10.1961. godine.

Pa šta?, reći ćete.

Pojasnit ću što ovo znači i zašto je Car bomba Majka Svih Bombi.

Birala se lokacija na kojoj detoniranje nečega ovoliko razornog neće naškoditi nikome. Realno, to je velika većina površina teritorija tadašnjeg SSSR-a. Odluka je pala na otočje Novaja zemlja, smješteno u Arktičkom oceanu. Iako, realno, čim prijeđeš Ural, na raspolaganju imaš tisuće i tisuće četvornih metara za bilo kakve eksperimente koje neće osjetiti nitko. Nije da to Rusima zapravo nešto znači – Kazahstan je naseljeniji od ostatka preogromnog teritorija pa je opet poslužio kao pješčanik za nuklearnu izradu kolača od pijeska i blata.

Tsar / Car / Ivan / Kuzkina mat /… bomba bila je teška 25 tona, duga 8 metara, promjera 2 metra. Padobran koji je usporavao pad i omogućavao bijeg aviona-nosača bio je težak 800 kg. Napravljena je u rekordnih 15 tjedana. Smišljena je isključivo za bahaćenje, nije imala nikakvu vojnu ili stratešku vrijednost – bila je jednostavno preteška za letove na dulje relacije. Iz aviona je izbačena na visini od 10,5 km. Eksplodirala je na visini od 4 kilometra.

Pilot aviona koji je bombu nosio, Andrej Durnovcev, imao je na raspolaganju vrlo malo vremena za bijeg od točke eksplozije. U 188 sekundi uspio je dosegnuti udaljenost od 45 kilometara a detonacija je odbacila avion bez grča. Pratio ga je drugi pilot u drugom avionu, zadužen za snimanje događaja. Oba aviona su bila obojena posebnom bijelom bojom, sa svrhom refleksije termalne radijacije koja nastaje pri udaru i zaštite vozača i same letjelice.

Analog tome bio bi američki pokušaj gađanja mete lukom i strijelom i ruski odgovor pucanjem iz haubice u metu, uništavajući sve u krugu i sa smiješkom na licu. Jel vidiš šta mogu? Neka, samo gledaj

Val energije nastao pri detonaciji obišao je planet triput; logično, popalivši sve na svom putu u krugu od 100 km. “Gljiva” je dosegnula visinu do nevjerojatna 64 kilometra.

Potres se osjetio na sjeveru Finske a navodno su prijavljena i razbijena stakla. Podsjećam, eksplodirala je u zraku. Ostaje otvoreno pitanje što bi doživjeli da je dotaknula tlo.

Ruknulo je 50 megatona. Planirano je 100 megatona (da, sto!) ali je netko sa mrvom zdrave pameti zaključio da bi to možda ipak bilo mrvu previše. Možda im je palo na pamet kako bi pri takvom letu pouzdano stradao i pilot. Možda je netko proračunao da bi razine radioaktivnosti prešle tolerabilnu granicu u ionako distorziranim umovima. Tko zna.

Ovo je grafički prikaz

tj. komparacija nekih od najpoznatijih nuklearnih događaja u povijesti. Vidite koliko je sve drugo maleno i slabo. Energetski, jasno. Bilo bi sramotno ikako umanjivati težinu jedne Hiroshime.

Pokušavam zamisliti razvijanje ovolike količine energije i ne ide mi. Suludo ali impresivno. Impresivno ali suludo. Oduševljena sam koliko i zgrožena.

Kemijske reakcije koje nastaju pri kuhanju.

Upravo čitam knjigu Culinary Reactions: The Everyday Chemistry of Cooking by Simon Quellen Feed. Na izrazito jednostavan i ekstremno zanimljiv način objašnjava stvari koje su mi jasne i logične, ali ih želim na još bolji način povezati u cjelinu.

Kuhinja jest kemijski laboratorij. Sjetite se ovoga kada karamelizirate luk ili pečete mrkvu u pećnici, zagrijavate razna ulja, kratko kuhate ili prekuhavate zeleno povrće kao što su brokula ili šparoga, ili, ono valjda najpoznatije, pokušavate pomiješati masnoću sa vodom. Isto tako, sjetite se avokada ili jabuke koji potamne kada im je tkivo ploda izloženo kisiku i zašto cijeđenje limuna po plodu proces oksidacije usporava.

Apsolutno preporučujem ako vas zanima hrana, pravilna priprema i cijela pozadinska priča iza vatre, vode, lonaca i namirnica.

Podvaljivanje hrane

Ako mi se nešto istinski ne sviđa, to su novinski naslovi koji pozivaju na laganje i kamufliranje zdrave hrane u nešto što je većini atraktivno ili makar podnošljivo. Motivi su mi jasni, briga, briga i samo briga, ali smatram kako je izvedena grozno. Sama ta riječ “podvala” zvuči tako perfidno i pokvareno da imam totalnu averziju prema samom tom kolaču. Podvala. Uh. Podvalu bih koristila kad bih pokušavala nekome utrapiti nešto što je defaultno loše. Isteklog roka, trulo, pljesnivo, otišlo na kvasinu. Žene po forumskim boardovima međusobno dijele iskustva kako nešto što bolje i mudrije zakamuflirati, seven hells, imam dojam da je u pitanju rat protiv ukućana, kolike taktike ovdje koriste.

Nije neobično, po toj logici, naići na članak na Jutarnjem o podvaljivanju tikvice u kolač. Ono što posebno ovu ideju čini potpunim podbačajem sam je recept. U njemu se koristi smeđi šećer čiji sam protivnik jer smatram kako je loš kao i bijeli šećer, a tikvice je ujedno šteta ubijati pečenjem 50 minuta na 175 stupnjeva. Tikvice se mogu spremiti na mali milijun načina. Vrlo su versatilne i zanimljive kao sirovina, uistinu upotrebljive i korisne u ljetnoj sezoni kuhanja. Apsolutno ne vjerujem da ne postoji makar jedan način spravljanja koji bi svakome od djece, defaultno zahtjevnih, bio ukusan i zanimljiv.

Za kraj, ne zaboravite, svi smo jednom bili teški za hranu. Ja prva nisam htjela jesti 80% svakodnevnih namirnica, čak niti probati. Kad sam shvatila koliko način priprave utječe na okus i pogotovo izgled (moj obrok kreće kada pogledam tanjur), nestale su sve fobije od hrane, kao i anemija koja me dugo pratila. Sad sam nagnuta na drugu stranu – zanima me apsolutno sve i samo gledam što ću novo pronaći, iskopati najbolji način pripreme, skuhati a onda i uživati. Manji dio ljudi nikad neće prihvatiti prehrambene sugestije. Sa time se pomirite. Nemojte ih gnjaviti niti ponašati se kao propovjednici. Istražujte i kuhajte, ali FFS, nemojte gurati tikvice u kolače.

Woksperimentiranje?

Moj prvi wok bio je nekakav lagani i teflonski. Koštao me cca 50 kn. Služio je svrsi i korišten je vrlo intenzivno jedan period, no koliko je bio loš, govori činjenica da sam u njemu ubrzo sijala sjeme kaktusa. Smijenjen je pravim wokom prije nekoliko godina. Promjera je oko 30 cm, guseni je i težak kao sam vrag. Koštao me oko 300 kuna i smatram ga izvanrednom investicijom. Štoviše, tada sam mjerkala još jedan wok, volumenom dvostruko veći i koji je koštao 500-tinjak kuna ali mi je bio nešto preskup. Da kupujem danas, nakon svega sa ovim manjim, kupila bih upravo taj veći.

Wok je vrlo versatilna i široko upotrebljiva posuda. U njemu možete pržiti nabrzaka i na jakoj vatri, pirjati, tempurirati, kuhati juhe i variva, pohati, pa čak i peći jaja. Meni povremeno posluži i kao zamjena za posudu za kotlovinu, kada i po nekoliko sati na laganoj vatri marinirano meso činim tako mekanim da se topi u ustima.

Neki dan sam odlučila napraviti eksperiment. U woku. Woksperiment. Kuhati idućih 30 dana isključivo u woku. Naravno, uz manja odstupanja (tipa slanutak) jer nema nikakvog razumnog razloga za višesatno nakuhavanje te mahunarke kada već imam big ass fancy ekspres lonac od 2K kn. Malo sam upala u kuhinjsku rutinu i tražim zapravo inspiraciju i karakterističnu motivaciju. Iako, paradoksalno, ubijam ju rutinom tj. shemom

Par smjernica po kojima slažem obrok;

• nastojim svaki obrok učiniti cjelovitim – baza je žitarica, dodan je dobar izvor bjelančevina, raznog povrća i nešto orašida ili masnih sjemenčica
• solim tamarijem ili cvijetom soli
• jedino ulje koje želim zagrijavati jest sezamovo, stoga koristim svijetlo i tamno (više tamno)
• obrok mora biti zanimljiv, “mamiti” me i biti na jedan način gurmanski
• mora biti zdrav – lišen loših maščoba, šekera, smrznutog, namirnica lošije kvalitete…, termička obrada je vrlo kratka a nutrijenti većinom očuvani.
• svaki obrok mora biti gotov unutar 20 minuta (ne brojim kuhanje, recimo, ječma)
• iako se grozim etiketa (gluten free, vegetarian, vegan, dijabetski…) i kuham potpuno neopterećeno ikakvim etičkim principima, primijetit ćete kako će dosta obroka biti bez animalnih proizvoda, makar ako ćemo suditi po prvih 6 dana . Kako sam apsolutno otvorena prema svakoj hrani i namirnice koristim isključivo kako mi ih se jede, 18 dana će možda biti bezglutensko vegansko a devetnaesti dan vrlo mesni
• neće biti nijednog deserta, u pitanju su konkretna i opipljiva jela
• nema ribe i morskih plodova, iz mora jedino jedem alge
• jela su u principu inspirirana brzim azijski obrocima, ali koristim vrlo malo do nimalo industrijski obrađene hrane, gotovih umaka, mješavina začina i sličnog – poanta je upotreba što običnijih namirnica u zanimljivim kombinacijama;
  također, bit će i pokoja jasna etnička intonacija
• većina namirnica je uobičajena i nabavljiva, no povremeno ubacujem i nešto što je kod nas još uvijek, nažalost, nepoznanica.

Ajmo redom.

01

Kuhani ječam naglo popržen, bambusovi izdanci sa tamarijem, klice mungo graha, šparoge.

02

Heljdina tjestenina, pileći bolonjez, rikula, mladi luk, kukuruz, sjemenke konoplje.

03

Rižine špagete, tofu dimljeni, poriluk, kikiriki, umiješane klice rotkvice kad je sve gotovo.

04

Prosena tjestenina, indijski oraščići, rotkvice, stabljika celera, arame alge, chia sjemenke, šparoge.

05

Seitan, sok dvije naranče + ribana korica + cimet + rižin slad + tamari, tjestenina od mungo graha, crveni luk, kikiriki, bambusove mladice, arame.

06

Slanutak kuhan u kimu i komoraču, kuhana raž, kukuruz šećerac, tofu sa konopljom, crveni luk, češnjak, ljuta paprika, koncentrat rajčice, sezam, arame, mladi luk za garniranje.

07

Mungo grah sa kokosovim mlijekom, šećerom kokosove palme, kuhanom raži, dimljenim tofuom i crnim sezamom. E da, i kombu alga je ovdje.

08

Vulgaris wok povrće (rješavam se lagera iz frižidera :D) – mrkva, tikvica, luk, šaka raži.

09

Raž, tikvice, shiitake gljive, bambusove mladice, luk, shoyu.

10

Proso, poriluk, bukovače, brokula (dayummmmmm!), tikvice, daikon pickles, nakockičen dimljeni tofu, crni sezam, malo tamarija.

11

Proso, tofu sa pinjolima, grah trešnjevac, luk, bambusovi izdanci, rikola, daikon pickles + crni sezam, umeboshi šljiva, tamari.

12

Crni amarant, tofu dimljeni, brokula, suncokretove sjemenke, luk (termički obrađeno);
daikon pickles, rikula, stabljika brokule nasjeckana na štapiće, chia sjemenke (salatni dio);
žlica namaza od kikirikija, cvijet soli.

13

Tofu sa konopljinim sjemenkama, mahune, mrkva, tikvice, luk, brokula, tamari, čips kombu alge.

14

Basmati riža, hokaiduša, brokula, crna leća, bundevine golice, hijiki alge + prstohvat sjemenki konoplje, ananas.

15

Bijelo meso pileta, crvena paprika, luk, nekakva bizarna tjestenina (ne znam ni odakle mi, mislim da sam ju kupila lani u Nemačkoj), crni sezam, rikola, kukuruz, ljuta papričica “La Puta Del Diablo”, shoyu.

16

Ramen, shiitake, mochi, tikvica, luk, brdo suncokreta, shoyu.

17

Tempeh + shoyu, mungo klice, brokula, šaka kikirikija.

18

Crvena quinoa, luk, mrkva, brokula, dimljeni tofu.

19

U ulozi glavne zvijezde aka žitarice seoski je kruh sa lukom – najfinija stvar koju eko imanje Bio Zrno u ovaj tren nudi, bukovače, tempeh, tikvice, mango, vlasac.

20

Heljdini rezanci, svinjski but, luk, mrkva, tamari, vlasac.

21

Kayu kruh, tofu + shoyu, bundevine golice, mango, krastavci, svježe mljevena jalapeño paprika.

I will walk over your cold dead corpses.

Išla sam na film potpuno svjesna gluparija koje me čekaju. Trailer je dovoljno dobro najavio ultra tanku priču – iz njega se vidjelo koliko su glumci loše odabrani i bolje odgovaraju nekakvim reklamama za bokserice i pegle za kosu nego nečemu ikoniziranom kao što je Star Trek. Kao da to nije dovoljno, u film je ugurana trosekundna scena “Kae, kaj me gledaš?!” plavuše u untervešu koja je privukla bijes čru trekkieja, činjenicom da se u koncepciju baš nikako ne uklapa, kao nije dvije repate kokoši u Kirkovom krevetu. Humor je razine Policijske akademije Četrdeset Sedam, loš čak i za očekivani shit od filma. Priznajem, da Cumberbatch ne glumi primarnog antagonista, ne bih ni u teoriji išla gledati taj “film”. Ulogu je odradio potpuno uživljen u karakter bez skrupula – posebno dobro izgleda u scenama bijesa, mahnitanja, nemilosrdnog lomljenja svega oko sebe i ubijanja. Lišen je ikakve patetike koja je nenormalno inficirala film, skoro do razine negledljivosti.Kao i u Sherlocku, imam dojam da glumi samog sebe. Krade svaku scenu, od svih koji sa njime ušetaju u kadar, skoro kao da je film rađen tako da isključivo on bude u fokusu. Čini se kako ima svijetlu budućnost kao filmsko utjelovljenje hladnog i zvjerskog filmskog gada. Nek mu je. Zbog ovog filma mi staje rame uz rame sa Ledgerovim Jokerom, sestrom Ratchett i Darth Maulom

Sitnica #32

Valerijana + mačke?

Jeste li ikad onjušili valerijanu ili makar sušeni usitnjeni korijen te biljke u čaju?

Miris smrad je toliko težak i oduran da trgovine valerijanu miču iz prodaje. Iznimno je sposobna zagaditi atmosferu intenzivnim i zagušljivim zadahom koji bi se opisati mogao kao “smrad kiselo znojnih nogu koje nisu oprane godinu dana i koje su u tom periodu hodale 18 sati na dan u gumenim čizmama po Amazoni”. Fuj je mala riječ za ovaj užas.
Čaj od valerijane koristi se kao sredstvo za smirenje i opuštanje, kao i kod problema sa spavanjem. No, kao što kod ljudi djeluje smirujuće, kod jedne druge vrste životinja radi nešto potpuno drugačije. Bubu u uho mi je stavila kolegica koja mi reče kako mačke povilene kraj valerijane. Nešto kao catnip. Draži ih, a one luduju, skoro u transu. Obećala sam sebi nabavu valerijane čim mi se za to pruži prilika. Dvije mačke dovoljno lude za opit imam, pomislim, bit će sigurno zanimljivo.

Danas sam naišla na paket u trgovini. 100 grama, 17 kn. Smrdio je toliko da sam ga namirisala prije nego sam ga vidjela. Taman sam htjela kresnuti nekome neoprane noge i sapun iruda balavog sa kojima se te iste noge očito ne druže a onda mi je sinulo da je izgleda stigla nesretna valerijana. Donijela sam ju u kuću i odmah stavila eksperiment u pogon. Nisam ni sanjala što me čeka.

Iako je vrećica bila zapakirana u još jednu najlonsku vrećicu (budući da sa posla idem tramvajem, nisam si mogla dozvoliti smradčugu koja izaziva opadanje dlaka iz nosa pri inhalaciji), Buco je odmah prišao. Bile su potrebne pune 3 sekunde da krene ludilo. Sav se izvitoperio u savijanju i omatanju oko tog paketića, počeo je mijaukati i drečati, munjenog pogleda u očima. Grizao je najlon, lučio značajne količine sline i sve to u transu.

Pozvala sam Lazića da vidi kako djelovanje valerijane na mačke izgleda u praksi. On me pogledao kao da sam u najmanju ruku dr. Mengele, zaplijenio mi (nama ) valerijanu i dreknuo da mučim životinje. Iako, ne vidim zašto, ovo je potpuno benigno, valerijana nema nikakav psihogeni/halucinogeni efekt na mačke. Jednostavno im miriši na seks.

Kasnije, kad je Lazić zahrkao, ponovila sam opit sa Bucom ali probala sam dati i mačci isti paketić. Jednako se izvijala, grizla paketić, valjala se po podu čvrsto grleći ga. Jedino nije izlučila ni otprilike toliko sline. Ali, ono zanimljivo, kad je po prvi put prilazila paketiću, temeljito je njuškala tragove sline koju je izlučio Buco a potom se i valjala po njima.

Organska kemija ima objašnjenje: eterično ulje valerijane sadrži niz raznih kemijskih spojeva a za ovakvo ponašanje mačaka zaslužan je 3-merkapto-3-metilbutan-1-ol, jedan od produkata mačjeg urina, snažnog feromonskog djelovanja, kao i aktinidin, koji osim što draži mačke, draži i niz vrsta kukaca. Izlaganje mačaka valerijani potpuno je bezopasno. Euforija, ovisno o duljini izlaganja biljci, može trajati i do par sati, nakon čega se mačke obično stabiliziraju u kratkom roku.

Probajte

RIP Jeff H.

Jeff Hanneman je šutnuo kantu. Slayerovom gitaristu presudio je pauk, preciznije, njegov otrov koji je razorio jetru. Uboden je prije godinu dana, a otad je tkivo ruke sustavno stradavalo i propadalo. Organizam ga jednostavno više nije mogao hendlati.

Podsjećam, napisao je pjesme kao što su “South of Heaven”, “War Ensemble”, “Raining Blood”, “Angel of Death”, “Mandatory Suicide”,  “Seasons in the Abyss”…, simbole Slayera.

Nojalla kuutamo.

Basta sa tim šugavim kamerama.

27 godina kasnije

26.4.2013. godine je i sat pokazuje ovo vrijeme,

prije ravno 27 godina nuklearna elektrana Lenjin u Pripjatu ušla je u povijest kao poprište jedne od najvećih tragedija otkad čovjek pokušava biti kreativan u iskamčivanju energije iz prirode.

Koleopterasti grah?

Jučer sam u malom gradiću u Štajerskoj u trgovini mliječnim proizvodima naišla na vrlo zanimljivu vrstu graha. Austrijanci ovaj grah zovu zovu Käferbohne (u Njemačkoj je poznat kao Feuerbohne, vatreni grah, zbog boje cvjetova u vegetaciji) što bi se ugrubo moglo prevesti kao koleopterasti grah, grah kornjaš ili nešto tome slično. Naravno, odmah sam ga kupila jer me zanima kakvog je okusa i kako će izgledati kada se skuha.

Radi se o vrsti coccineus unutar roda Phaseolus i osim što na ljusci ima šare koje izgledaju kao da su rađene tušem i perom, neobično je ružičasto-ljubičast. Prosječna duljina sjemenki je oko 20 mm. Prosto zovu da ih se iskoristi za kakvu zanimljivu hladnu salatu, pa ću polovicu uvaljati u rikulu i bučino ulje. Drugu polovicu ću vjerojatno isklijati.

Kad bismo životne lekcije učili iz crtića, svijet bi bio savršen *hiljadu jednoroga trči preko duge* :)

Ne znam kako vi, ali ja se dobrom dugometražnom crtanom filmu veselim kao malo dijete. Najčešće se ne vodim preporukama, već metodom slučajnog nabadanja i nabasavanja na neki od njih. U zadnje vrijeme izbjegavam ikakvo gugletanje o filmovima prije samog gledanja, sa ciljem što manjeg uništavanja impresija pri pokušaju uživanja u radnji.

Priče u crtićima obično su teška patetika, sa porukom većom od života. Poštuj obitelj, poštuj prijatelje, ali prije svega poštuj samog sebe , slijedi svoje nedosanjane snove i Svemir će ti isplatiti trud ostvarenjem tvojih želja. Ew. Kod većine crtića taj zadnji dio, gdje se radnja raspliće, začinjena patetikom ad nauseam, obično niti ne pogledam.

Priču u većini slučajeva nadmašuje tehnička izvedba, sasvim dovoljan razlog za potrošiti dva sata. Crtići danas izgledaju fenomenalno. Strašno su evoluirali od miša na parobrodu do micanja zglobova čeljusti koji dosljedno prate izgovor riječi slog po slog i karakterizira ih velik broj nijansiranih emocija dovoljno vidljivih na licima i u kretnjama.

Tek povremeno naiđe pokoji primjerak sa umjerenom dozom emocionalnih animiranih dijareja. Zadnji crtić koji sam pogledala je Hotel Transylvania (prije njega Frankenweenie, prije njega Merida the Brave…. ) koji, nažalost, ne spada u tu kategoriju ali je toliko dobro izveden da ga se itekako isplati pogledati. Sav je brz i oku dinamičan, pratite kretnje dramabičkvinastog krvosisadžije, poludjelog

u namjeri da zaštiti nejako ćerce od odrastanja i neminovnog odlaska od njega. Sav je u pokretima. Sav se polomi dok nešto objašnjava u žaru.

Ono što posebno volim je trenutak kada prepoznam nečiji glas, nakon što me lik oduševi. Genijalan je onaj osjećaj kada prepoznaš djelić tona nečijeg glasa, katkad i defomiranog naglascima. Disney, recimo, kada distribuira crtane filmove po državama, traži snimke glumaca koji su se prijavili na audiciju i onda ciljano bira glas koji najbolje odražava lik koji su zamislili i nacrtali. To se samo tako i može raditi, zapravo =)

Glasove su posudili Adam Potrošeni Komičar Sandler, Selena Dijabetes Slatka Gomez, Cee Lo Cry Baby <3 Green, Steve Car Careva Buscemi, Jon Rat Race Otac Prairie Dogging Klinke Lovitz, Fran Mr.Sheffieeeeeeeld! Drescher, Kevin Kralj Queensa James, David Kralj Trećerazredne Komedije Spade. Ovdje su linkovi na Sandlerove i Gomezine pokušaje priljepljivanja glasa na sliku u pokretu.

Humor je također evoluirao. Čim je začinjen popkulturom, čak i mrvicom kada je dobro plasirana, moja duša je nahranjena

U svakom slučaju je zabavniji od same reference.

Černobilski dnevnici.

Ako iz nekog razloga imate potrebu ciljano naživcirati se, samoinducirati mučninu ili trebate neškodljiv laksativ, pogledajte film Chernobyl diaries.

Glavni likovi, razmažena američad podebljana Australcem i Norvežankom, dogovara ekstremnu turističku rutu istraživanja Pripjata. Simpatičan detalj u prolazu je otkrio i jedan od lokaliteta snimanja filma.

Po gradu duhova vodi ih gromada od Ukrajinca, vojna iskusnjara, prekaljeni vodič, bio svuđe, vidio svašt. Moroni po Pripjatu šetaju po travi, čuče i kleče, brljaju rukom po nekakvom potočiću, diraju gelendere u zgradama i slično, što je inače apsolutno zabranjeno radi kontaminacije. Iz sivila pred-katastrofne sovjetske soc-gradnje iskače par solidnih skakutavih sisa zapakiranih u zelenu košulju, potencijalni motiv gledanja filma dulje od 10 minuta. Mene je, eto, navukla černobilska katastrofa. Dođoh ko mečka na rupu. Nije me trebalo niti nagovarati.
Stvar polazi po zlu kada vodič izađe iz vozila i začuje se par pucnjeva, što je prouzročilo dodatno izlaženje iz auta. Jedan po jedan biva napadnut, nestao, pa onda idu u potragu, pa ovo pa ono… da bi na koncu svi bili pobijeni. Klasični teen horor slijed.

U filmu nema apsolutno ništa vrijedno gledanja; ima sve što jedan samorespektabilni trećerazredni pseudo-hororčić treba imati i kao takav je teška promašajčina – žgoljavu, toliko prežvakanu i već viđenu radnju, mlađahne glumce sposobne trčati sat vremena filmske radnje od neprijatelja koje zapravo kamera do kraja nikad propisno ne uhvati da bi nas držala na iglama i standardnu holivudsku potrebu za defamacijom neameričkog. “Film” prikazuje na užasno jeftin način kako u podzemlju Pripjata obitavaju teratološki slučajevi koji su iz nekog nepoznatog razloga krvoločni. OK, razlog je poznat, ovo je horor a ne melodrama o preživjelima i eksponiranima ali ovo je toliko jeftino da je jadno. Smatram kako se film na izrazito glup način isprđuje na račun tih nesretnih ljudi.

Jedino zapravo strašno u ovom “hororu” su netočnosti. Inače… Ne vrištim na krv, demone, mutante niti podivljale životinje, najčešće antagoniste prosječnog horora, ali povilenim kada vidim ovaj grb

u Pripjatu. Dakle, ne u Kumrovcu nego u Pripjatu.

Da skratim, ne gubite vrijeme. Nemilosrdno lupendranje glavom o zid je produktivnije od gledanja ovog smeća.

House Svartberg?

Smoothie nabrzaka?

Tijekom zadnjih 10-ak godina kašasti sokovi (aka smoothies) postali su vrlo popularni. Brzo gotovi, dovoljno hranjivi da mogu odigrati ulogu doručka a mogu biti i vrlo ukusni. Moja doza je oko pola litre. Pijuckam ju ujutro unutar 45 minuta, u što kraćem roku nakon što izblendam napitak.

Dobijam često upite koliko dugo kašasti sokovi mogu stajati. Iako su savršeni jestivi i dan nakon blendanja, računajte da su najhranjiviji prvih par sati. Radije blendajte malo po malo, tipa 3 x 0,5 L nego jednom količinu od litre i pol, osim ako ste uistinu sposobni popiti toliku količinu tekućine u kratkom roku.

Također, uzmite u obzir da određeni sastojci vrlo brzo reagiraju sa ostatkom pa okus može skrenuti od “blago gorkasto” do “nejestivo gorko ewwwww” u par sati. Ovdje posebno mislim na kašaste sokove u koje su umiksani maca prah i camu camu. Njih pijte na “eks”.

U ovaj trenutak mi je blender na popravku, pa post pišem pomalo i sentimentalno jer sam se razmazila laganim sokovima za doručak a sada već tjednima čekam povratak omiljenog doručka. Nisam nikad voljela klasične doručke, pečena jaja, salame, paštete. Štoviše, dugo vremena nisam uopće doručkovala, tek zadnje 2-3 godine zapravo i jedem nešto ujutro. Osim miso juhe, ovo mi jako odgovara.

Shema za kašasti sok je zapravo vrlo jednostavna. Sastav varira prilično i obično je definiran onim što me se u taj trenutak jede. Pije, točnije. Nažalost ili na sreću, ovakvi napitci mi nisu dovoljni pa mi posluže isključivo kao doručak. Volim žvakati, pogotovo zeleno povrće. Meni je potpuno normalno, primjerice, pišući po svartu sažvakati i po zdjelu punu rikule ili potočarke, bez ikakvih ulja ili soli. Makinalno hvatam i totalno uživam. Ljeti na isti način svakodnevno stradavaju kilogrami krastavaca, koje naprosto obožavam jesti, ohlađene i ničim začinjene.

Za početak, potrebna je baza, nosač smjese koju blendamo. Može poslužiti i obična voda, ako nemate ništa drugo pri ruci, ali ako ciljate na uistinu zdrav obrok, uzmite nešto hranjivije.

• biljno mlijeko – lako nabavljivo, još lakše napravljivo a time i štedljivo – probajte rižino, zobeno, proseno, bademovo, lješnjakovo, sezamovo, suncokretovo…. Ovdje imate članak o recepturi, opis kako ih napraviti. Računajte, pola kilograma organske zobi košta oko 15 kn, što čini 15 kn za 5 litara zobenog mlijeka koje inače košta 20 kn po litri. Naravno da ćete malo teže dobiti zobeno LVL: Oatly ali za bazu dodatno voćem i sladilima aromatizirani smoothie vam ne treba ništa više.
• zobeno vrhnje – neka bude baza za guste, kremaste smoothieje sa puno bobičastog voća. Jedna je od najkvalitetnijih baza, sa najboljom konzistencijom.
• sokovi – jabučni, višnjin, multi-svakakvi… Izbor je vaš. Pokušajte ne uzimati varijante sa dodanim šećerom i one bizarne vrste tipa “sok od jagode u kojem je 45% sok od jabuke i 4% aroma jagode” jer nemaju veze sa pameću a još manje sa imenima sokova kojima su nazvani.
  Možete koristiti vodu ili neki od sokova kao glavninu a onda dodati po decilitar sokova tipa aronije, nara, borovnica, brusnice…. Ako vam je čista aronija preskupa.
• Coco juice / kokosova voda – sok mladog kokosa, iznimno ukusna stvarčica, pogotovo kad se ohladi. Nešto skuplja i teže u kućnoj radinosti izvediva sirovina, IMO kralj svih baza za kašaste sokove. Lani sam pričala na poslu sa Ray Sefom koji se kune u njih i koji zbog napornih treninga i elektrolita u otopini kokosove vode posrče i 3 litre na dan. Ako Sefo kaže, to je onda tako
• čajevi – zeleni, ginko, ginseng, brusnica, hibiskus, komorač…. Većinu ih niti ne kuham, već samo zalijem toplom vodom, ostavim preko noći i ocijedim ujutro.
• jogurti, kravlje i kozje mlijeko – dosta ljudi ih koristi, meni ne odgovaraju. Tek povremeno koristim voćne sojine jogurte, što je zbilja rijetko.

Sljedeći korak je dodavanje zelenjave. Koristi se:

• blitva
• kelj kovrčavi
• potočarka
• matovilac
• razne mišancije
• aromatična rikula
• mladi špinat
• posebno zdravo je dodavanje klica u kašaste sokove, toplo preporučujem kres, alfu, pšenicu, raž i slično; jedna od mogućnosti su i suhe klice u prahu.
• … a ako nemate ništa zeleno u kući, poslužit će i više nego dobro žlica spiruline.

Plodovi. Voće koje koristite može biti suho i prethodno dobro namočeno i/ili svježe. Možete dodati i nešto povrća.

• banane su najčešći sastojak kašastih sokova jer daju kremastu konzistenciju i blago slade smjesu
• savršene su: lubenice, jagode, borovnice, jabuke, kruške, avokado, šljive, breskve, kajsije, mango, ananas, grožđe; posebno se sjetite voća koje imate a već je djelomično načeto, odsijecite truleks dijelove a ostatak iskoristite. Posluži i smrznuto (iako ga ja ne koristim), kao i konzervirano (u mom slučaju samo ananas ili breskve).
• suho: smokve, datulje, goji bobice, grožđice, dud, inca berry itd.
• povrće – cikla, krastavci, mrkva, ponekad mrva celera
• suhe sjemenke – indijski oraščići, bademi, lješnjaci, sjemenke konoplje…. – kao i namazi od njih; dovoljna je žlica namaza na 0,5 L soka

Superfoods – iako nisam fan ovog termina i vjerujem da je najbolje fokusirati se u prehrani na lokalne namirnice, povremeno ih konzumiram.

• alge: spirulina, chlorella
• maca, acai, prah suhe aronije, camu camu, guarana
• kakao
• proteinski prahovi
• polen
• po potrebi razni gljivoboosteri u prahu – reishi, cordyceps, maitake
• extra: probiotske kulture u prahu

Kašasti sok pojačajte vlaknima, koristeći sjemenke chia ili lanene, zobene mekinje ili psyllium; uljem, isključivo ekstra djevičanske kvalitete kokosovog, konopljinog ili lanenog. Eventualno zasladite koristeći steviu u kapima/prahu ili sladovima riže, ječma, agave, zobi, javorovog sirupa, lucume, mesquitea ili yacona. Po potrebi i ukusu dodatno aromatizirajte cimetom, kurkumom, kajenskim paprom, rogačem, vanilijom i sličnim. Ako vam okus iz nekog razloga ne odgovara, neki od sastojaka vam je pregorak ili trpak, možete ga ublažiti ublendavanjem jedne banane u smjesu u količini pola litre tekućine.

Primjerice (ovo je moj apsolutni favorit); na pola litre soka mladog kokosa dodajte jednu srednje veliku ciklu, jednu bananu, žlicu preko noći namočenog polena, žlicu chia sjemenki. Blendajte do potpune glatkoće, što kod mene traje oko 10 sekundi.

Ili; u pola litre zobenog mlijeka ubacite bananu, dvije šake potočarke, žlicu rižinog slada, žlicu namaza od lješnjaka, žlicu spiruline, čajnu žlicu cimeta.

Kombinacija je velik broj, igrajte se i tražite okus koji vam najviše odgovara.

Čeljabinsk, Kištim, Majak.

Koncept zatvorenih gradova na području SSSR-a datira od kraja DSR. Nisu postojali na nijednoj formalno dostupnoj karti, već su bili obilježeni isključivo na primjercima namijenjenima vojsci. U zatvorenim gradovima obično su bila smještena nuklearna i vojna postrojenja pojačana za SSSR važnim znanstvenim laboratorijima, a od neželjenih pogleda štitila ih je vojska i bodljikava žica. Ulaz u svaki od njih tražio je i stanovitu dozu dokumentacije i dozvola, naravno.

Zatvoreni gradovi nosili su imena najbližih civilnih gradova, sa dodanim posljednjim znamenkama poštanske službe. Većina radnika u postrojenjima bili su lokalci, nerijetko zarađivajući osjetno veće plaće u odnosu na sovjetski prosjek. Da bi se u nekome od zatvorenih gradova živjelo i radilo, nužno je bilo ishoditi dozvolu od KGB-a. U svakom slučaju, u nijednom od njih nisi mogao završiti ako nemaš pravi razlog za takvo što.

Jedan od sovjetskih zatvorenih gradova je i Čeljabinsk-65, od 1994. poznat kao Ozersk. Smješten između Jekaterinburga i Čeljabinska na jezeru Kiziltaš, izgrađen je uz pomoć 70 000 ljudi iz gulaga 1945. godine, prvotno kao Čeljabinsk-40. Zatvoren je za javnost zbog tvornice Majak (mаяк = svjetionik), pogona za proizvodnju i reprocesiranje plutonija, na površini od 250 km^2 zaštićene zone. Gradnja postrojenja koje je u konačnici imalo 6 reaktora počela je jedva par mjeseci nakon što su Little Boy i Fat Man završili nad Hiroshimom i Nagasakijem, prvenstveno jer se željelo ubrzano i efikasno parirati američkoj nuklearnoj sili. Brzina izvedbe, manjak znanja i iskustva rezultirali su dizanjem zdanja sa brojnim “rupama” u tehničkoj i sigurnosnoj izvedbi. Majak je funkcionirao, stojeći na vrlo klimavim temeljima. Posljedice lošeg planiranja i izvedbe bili su redoviti i uistinu mnogobrojni incidenti. Pretpostavljam da ne poznajemo baš svaki od njih, pogotovo ako se samo sjetimo koliko su Sovjeti bili pričljivi i voljni dijeliti iskustva kada im nešto nije išlo od ruke.

Najznačajniji je incident razine 6 po internacionalnoj skali nuklearnih zbivanja. Po ozbiljnosti samog incidenta, efekta na okoliš i čovjeka smješten je na treće mjesto, iza Černobila i Fukushime. Poznat je kao Kištimska katastrofa.

29.9.1957. sustav za hlađenje podzemnog spremnika za otpad je podbacio. Sovjetski manjak znanja i iskustva u kombinaciji sa spomenutom nesposobnošću razmišljanja o posljedicama na okoliš prije nego nastupe doveo je do eksplozije loše dizajniranog i još lošije održavanog čeličnog spremnika. U njemu se otpad zagrijavao sam od sebe. Kada je temperatura dosegnula 350C, pri čemu je natrijev nitrat reagirao sa acetatnim solima, uslijedilo je ispuštanje skoro 80 tona visokoradioaktivnog materijala u okolinu, uglavnom izotopa cezija i stroncija. Ruknuo je ekvivalent količini od 100 tona TNT-a, bacio je 160-tonski poklopac u zrak i ispušteno je oko 800 PBq (peta!!! bekerela, majko mila!) radioaktivnosti.
Crveno-narančasti oblak pomalo plavičasto svjetlucavog dima okomito se vinuo u visine i ostavio lokalce zbunjene i zadivljene prizorom. Vlada je fenomen objasnila valjda najljepšom prirodnom pojavom na planeti, dotad neviđenom na tim prostorima – polarnom svjetlošću. Štoviše, dodala je kako će se sigurno pojaviti još koji put. Heh.

Ležernost i neznanje su posebno uzeli maha u širenju kontaminacije. Obzirom na okolnosti i brzinu odvijanja forsiranog razvoja nuklearnog vojnog programa, uvjerena sam kako doslovno nisu znali sa čime imaju posla, a shodno tome, nisu znali ni što poduzeti. Radnici, visokokontaminirani radioaktivnim materijalima, vraćali su se automobilima kućama, na kotačima, civilnoj odjeći i obući prenoseći vrlo razornu nuklearnu kugu.

Kontaminirana regija se protezala na skoro 20 000 km^2 i nazvana je EURT (East Urals Radioactive Trace = Istočnouralski radioaktivni trag). Slika

daje predodžbu o obliku i smjeru širenja. Poseban sovjetski štos je i kamufliranje EURT-a u prirodni rezervat koji je branio neovlašten pristup. Na taj način su ograničili svako neželjeno kretanje a imali su manevarskog da se prave grbavi – Sovjeti su o incidentu šutjeli preko 30 godina. Šutjelo bi se i o černobilskoj katastrofi da Šveđani nisu nanjušili drastično iregularne razine pri očitavanju radioaktivnosti.

Budući da Ozorsk i Majak, kao što spomenuh, oficijelno nisu postojali na nijednoj karti, incident je pripisan gradiću Kištim. Na prijave o anomalijama zdravlja lokalnog stanovništva koje se žalilo na misteriozno i ničim poznatim uzrokovano masovno “otpadanje kože sa lica i ruku” i “povraćanje krvavog sadržaja” krenula je evakuacija sa širokog područja. Sa karte SSSR-a nestalo je netragom 20-ak općina nakon povlačenja oko 10 000 ljudi. Vojska je dobila naredbu o spaljivanju kuća i stoke, da se vlasnici ne bi imali čemu vratiti. Izvjesni broj ljudi je poslan na čišćenje najkritičnijih predjela sa objašnjenjem kako je u polja i podzemne vode iscurila nafta. Među prisilnim i problematike apsolutno nesvjesnim likvidatorima kojima je u zamjenu za čišćenje neidentificiranog otpada bila ponuđena besplatna struja bili su civili, tatarski farmeri, pa čak i djeca koja su goloruka vadila krumpir i korjenasto povrće a potom pokapala u predodređene jame.

Iako nekako najviše i tražim fotografije žrtava takvih tragedija, svojevrsne tragove onoga što se dogodilo, već kad se nevidljivi neprijatelj ne može percipirati, neću ih stavljati amo. Naše oči vole i žele vizualno objašnjenje, zadovoljenje traženja djelovanja nečega mističnog i nevidljivog kao što je djelovanje radijacije a ja ću vam radije dati jednako moćnu fotografiju onih na prvoj liniji fronte.

Svoje mišljenje i duboko poštovanje prema likvidatorima pokazala sam već u postu u kojem sam opisala černobilsku tragediju. Razlika među njima postoji, u 30 godina ruska atomska znanost je doživjela značajan razvoj i naučila puno toga. Sve, samo da bi mogli parirati amerima. Nažalost, plaćajući zdravljem i životima Sovjeta svih životnih dobi.

Točan broj oboljelih, ozračenih i umrlih nakon katastrofe, naravno, nemoguće je ustanoviti precizno, pogotovo jer je dotično područje bilo sustavno i temeljito kontaminirano radioaktivnošću godinama. Doslovno od nastanka. Pretpostavlja se kako je tijekom skoro 30 godina djelovanja Majaka kontaminirano preko pola milijuna ljudi. Za početak, otpad se bez ikakvog razmišljanja ulijevao u obližnja jezera i rijeku Teča koja završava u Obu usmjerenom u Arktički ocean. Razina radioaktivnosti u tom periodu je uz Teču iznosila 5 Röntgena na sat. Vlada je mučki selila stanovništvo u krajeve sa nižom kontaminacijom, pa čak i poduzimala mjere u vidu kopanja kanala koji su trebali dovesti vodu iz drugih krajeva. Čistu i zdravu za konzumaciju.

Jezero Karačaj je služilo kao, pazite, OTVORENI spremnik za otpad. Ne mogu dovoljno naglasiti što predstavlja otvoreni bazen u kojeg ciljano curi radioaktivni otpad. Kažu, dovoljno je bilo stajati sat vremena kraj jezera za kontaminaciju koja bi rezultirala smrću.

Da i nije bilo incidenta 1957., ovakvo aljkavo hendlanje samo po sebi je toliko opasno pridonijelo zdravlju ljudi ovog područja da nisu neuobičajene razne anomalije. Pokušaji istresanja raznih blokova betona, kamena, tla i sličnog materijala su bili samo pokušaji. Čak su se i radnici Majaka, tijekom pedesetih i prije incidenta, žalili na mučnine, pad krvnog pritiska, gubitak koordinacije i drhtanje – simptome kroničnog radijacijskog sindroma. U jednu ruku, kištimska tragedija je bila samo kap u daleko prepunoj čaši. I to ne bilo kakva kap, već masivna kap koja je očito bila predestinirana i potpuno očekivana obzirom na okolnosti pri nastanku i djelovanju Majaka, koja je po padu u čašu razorila čašu u mikrokomadiće. Žetva posijanog i tako to.

Studija iz 1991. tvrdi kako je vjerojatnost oboljenja od leukemije u regiji narasla za 41% i rađanja djece sa deformacijama za 25%. Lokalni liječnik sela Musljumovo ustanovio je 1993. godine kako je prosječni očekivani životni vijek muškarca 45 godina, u odnosu na sovjetski prosjek od 69. Nakon same katastrofe spominje se okvirna brojka od 200 ljudi umrlih od raka, što nije ništa neobično obzirom na dozu primljenog ionizirajućeg zračenja u kratkom roku.

Majak danas reciklira nuklearni materijal zaostao nakon zatvaranja brojnih nuklearki duž bivšeg SSSR-a i štanca tricij. Ozersk ima status grada sa normaliziranim razinama radioaktivnosti, no šire područje je duboko oštećeno kontaminacijom.

Pattern magic

Iako baš i nisam sklona izradi nepraktičnih i nenosivih komada odjeće a još manje nošenju, oduševile su me knjige Pattern magic 1, 2 i 3.

Zašto?

Zato što su prikazi izvedbe nerijetko krajnje distorziranih odjevnih komada toliko temeljito objašnjeni odličnim shemama i crtežima da čitanje uputa na japanskom nije potrebno.

Krojevi su u principu klasični i jednostavni – japanski purizam i geometrija dominira većinom krojeva. Razbijaju ih neočekivani twistovi, ubačeno nešto harmonikasto, trodimenzionalno, pomalo bizarno i nerijetko prilično istureno. Evo jedan od primjera isturenosti prema unutra i shema.

Definitivno nije nešto što ćete obući na posao =)

Evo jednog kroja koji možete iskoristiti ako imate samo škare i majicu a poznavanje tehnika šivanja vam se vrti negdje u razinama mitologije.

Kad sam krenula listati knjige, samo su mi flešale ideje kako od čega napraviti što (paz ovu konstrukciju). Ono što je zajedničkoj velikoj većini krojeva jest specifičan odabir materijala, koji definitivno mora imati visoku “upegljivost”; imam dojam da se pegla koristi više nego sam šivaći stroj u većini slučajeva.

Moj osobni indikator kako bilo kakva knjiga sa uputama radi svoje je pojava potrebe da ju odložim i nešto konkretno i napravim. Ova knjiga je vrh u svojoj kategoriji. Toplo preporučujem.

Treća mačka?

Razmišljam o nabavi trećeg čupavog vraga, da zaokružimo shemu Viserion – Rhaegal – Drogon.

Treba pucati u kontrast, sljedeći trollcat bit će bijeli ili riđi.

Nemam toliko rezistencije ni pameti u glavi da tu ideju prekrižim čak ni u ovaj kasni tren kad ova dva čupava trola, ničim posebnim izazvana, našutavaju kutiju kinder jaja (odakle mi, zaboga, kinder kutije u stanu?!), ruše sve što im se nađe pred nogama, lijepe si triske i šamarčine i zatrolavaju se međusobno kada god stignu.

Zefrank?

Ovaj lik mi se sve više i više sviđa:

Tek povremeno zaleti pokoji YT link koji vodi na clip vrijedan smijeha. Sa mnom vjerojatno nešto fundamentalno ne štima, ali ovaj lik duboko poremećenog glasa i uvrnutog naglašavanja slogova, koji je uz ribu pecaroša podijelio svoj doživljaj ježeva i ehidni, jutros me polomio.

Evogaopet, ovaj put o ljenjivcima.

Pazvamo;

avetnjak, bogomoljka, kopneni puž, kameleon.

Slušajte taj GLAS.

edit: fruktivorni šišmiš. Isprva normalno a onda oko početka druge minute u svom stilu. Mama.

Sitnica #31

Genijalna je. Ja, po običaju, kasnim za trendovima; u ovom slučaju skoro 3 godine.

Boy oh boy, nova knjiga!

Moja draga Maja Kefeček izdala je knjigu o kruhu!

Naravno da sam knjigu odmah kupila. U friško pečenom izdanju Planetopije leži 27 vrsta kruha, peciva i lepinja za razne prehrambene režime (sa pšenicom, bez pšenice, bez glutena, bez kvasca itd. itdb.) a cijena od 50 kn za takav best of kruhova je zbilja mala.

Većina ljudi ima nekakav zort od pečenja kruha. Doživljava kontakt sa tijestom i kvascem kao nešto primitivno / mitološko (Ja da mijesim kruh? Ovim geliranim noktima? Sačuvaj bože! / Ček, stvarno, ako izložim to tijesto većoj toplini, bolje će se razvijati O.o?) što je apsolutno nepotrebno. Uvijek mi bude drago vidjeti nečiju namjeru da kruh demistificira i odluči približiti ga narodu u samom procesu proizvodnje a jedino draže mi je ubosti komad upravo pečenog kruha i uživati u onom nehumano finom mirisu i okusu.

Recepti su jednostavni, repromaterijal ustanovljen pri letimičnom pregledu sastojaka dostupan – nisam se bez vraga danas vratila kući sa nekoliko dodatnih kilograma brašna