• by Admin on 10. September 2014. in muzika<br />no comments
  • by Admin on 14. September 2014. in random<br />no comments
  • by Admin on 13. January 2007. in foto<br />no comments
Herz und Nieren sind Motoren.
14
Sep

O posljedicama upornih kiša koje mi ne dozvoljavaju odlaske na posao biciklom

Vozim se šesticom neki dan prema Trgu, stojeći na početku tramvaja uz kabinu vozača. Na željezničkom je u tramvaj pokušala ući djevojka od svojih dvadesetak godina. Uspjela bi u namjeri da ju nije spriječila starija gospođa dobi cca 70 godina u agresivnom pohodu na vrata. Raspalila je djevojku podlakticom po trbuhu pokušavajući blokirati ulazak kroz ionako dovoljno široka vrata niskopodnog tramvaja i stavljajući kolica za šoping pred njene noge. Djevojka se u šoku povukla i pustila ju da uđe prva, stojeći tiho na vratima tijekom daljnje vožnje. No, nije sve stalo na tome. Gospođa se uspjenila i napravila scenu, terorizirajući putnike tiradom o neodgojenoj mladeži i svojoj invalidnosti, derući se na nju tako da čuju putnici još barem tri tramvaja oko ovoga u kojemu smo putovale.

Znači, ni krivu ni dužnu djevojku, osim što je udarila i što nikako nije za toleriranje, toliko je izvrijeđala da to nije bilo za slušati. Gledam cijeli prizor od prve sekunde i malu koja posramljeno stoji pred ovim nasilnikom u ambalaži stare i nezaštićene starice. Inače se vrlo rijetko petljam u tramvajske pičvajze, ali u ovom mi se slučaju smračilo pred očima i obratila sam se babetini. Zamolila sam ju da se smiri (derala se metar od mog bubnjića, što čini 85% razloga moje reakcije jer me buka, histerija i nekontrolirano mahnitanje nagonski tjeraju da dotičnog histeričara priljepim za pod), svjesna da će takva rečenica izazvati samo kontraefekt. Znala sam da će poludjeti, zanimalo me samo do koje razine.

house

Inzistirala sam da prestane nekontrolirano urlati i bezočno lagati jer je ona napala djevojku bez razloga. Okrenula se prema meni kao Regan i sav je svoj “invalidski” bijes kanalizirala u moje lice. Nazvala me bahatom, bezobraznom, nekulturnom i sl. random uvredljivim pridjevima jer se “ne znam ponašati prema starijima”, uporno ističući kako sam “dotepenka” i kako ja “uništavam državu koju je ona izgradila” i kako “mi dotepenci uništavamo njezin Zagreb”. Imam jak slavonski naglasak i niti ne vidim razloga za kamuflirati ga, a “dotepenštvo” me nimalo ne vrijeđa, pogotovo kada dolazi od osobe koja zadnjih 20 godina glasa za HDZ i čiji je efekt na gospodarstvo ove države mene i doveo u Zagreb jer u rodnom gradu nema posla. Nemam moralnu niti etičku dužnost izigravati lepo vaspitano dete kada preda mnom stoji agresivni sociopat koji traži publiku za svoje epizode a potom se vadi na “invalidnost”. Koja invalidnost? Blokirala je žensku kao wu shu majstor i skočila na prvo slobodno sjedalo kao pantera na malaksalu gazelu. Ovo nije bio okršaj u smislu sraza generacija (balavci ne valjaju, starije defaultno treba poštovati) nego onaj zbog kojeg sam spremna otići do vrhovnog suda jer ne vidim opravdanje za napad. Star si? Ne znači da si i normalan i da ti poštovanje treba itko isporučivati. Kada je počela prema mom licu mahati štapom koji vrlo očito služi samo kao kostimografski rekvizit, u nekoliko sam ju navrata jasno i glasno zamolila da me njime razvali, da ju mogu prijaviti policiji i ističući glasno kako se veselim okršaju koji iz toga svega mogu izazvati. Na to je dodatno poludjela i u jedan sam mah stvarno i pomislila kako je vrijeme za vađenje mobitela i poziv, no iz nekog razloga nije nastavila s agresivom već se povukla i ušutjela. Izašla sam na Trgu i produžila na posao.

10
Sep

Gåte

Ljeto kojeg nije bilo je iza nas. Vremenske su prilike u Zagrebu ubitačne; ako nije oblačno i bez ikakve naznake Sunca, onda je kišno. Prosto ti se ne da ustajati i gnjaviti ičim što nije drijemanje i mirovanje, što je dosta atipično za mene. Na putu do posla uhvatila me manija pjevanja ove pjesme; pokušavala sam postići glas kakav ima Gunnhild dok sam preskakala lokve, zaobilazila oštre šiljke na rubovima kišobrana i pokušavala izaći iz tramvaja krcatih ljudima.

Prije desetak godina nabasala sam na norveški band Gåte. U jednom sam periodu provodila prilično vremena na Gåteovom službenom forumu, uglavnom vrteći se po podforumima gdje su fanovi prevodili pjesme na engleski. Tekstovi su bili prilično zahtjevni – hrpa se ljudi borila (kad kažem “borila”, mislim “nerdovski kompulzivno istraživala”) s arhaičnim norveškim koji se koristio u pjesmama. Iako, ta je atmosfera bila nula bodova spram one na forumu Sigur Rosa svojevremeno, kada su se stotine ljudi lomile oko uzdisaja, mrmljanja, hopelandskog i vonlenske vrlog Jonsija. Nakon nekoliko godina djelovanja i aktivnog stvaranja baze fanova diljem svijeta, Gåte se raspao. Bilo mi je žao, jer dotok pjesama koje su nekakva fuzija alt-rockića i folk glazbe donje polovice Norveške više nije postojao. Nisu bile posebno originalne niti sve to već nisam našla na drugim mjestima, ali mi je jako godio Gunnhildin glas u kombinaciji s dosta izraženom Sveinungovom violinom (tehnički, u pitanju je fiddle a ne violina). Nakon što sam saznala prijevode tekstova i dobila dimenziju značenja stihova, band mi je postao još draži. Znala sam zimi otići u šumu s ovom glazbom, odvrnutom do daske. Što je vrijeme bilo tmurnije, glazba je bolje sjedala u kadar. Od izdanja toplo preporučujem za ove vremenske prilike album Iselilja (ledeni liljan), meni nešto draži od Jygrija (šumska vila). Prošetajte nekamo u mir i u prirodu, neka vam Gåte bude društvo.

29
Aug

Limbo & Don’t starve

Nisam dugo igrala igre, pogotovo ne neke koje bi mi okupirale pažnju na dulje od 24 sata. Zadnji nalet ikakve igre bio je zimus, kada smo Lazić i ja u tandemu čistili nivoe u Diablu Trojci na Playstationu (Trojka sama za sebe apsolutno je nejestiva, priznajem, da nije bilo PS-a, ne bih sigurno prešla ovoliko). Inače nisam baš za štof platforme, ali bilo je prilično zabavno. Nakon 3 minute igranja ušli bismo u onaj bučni mode pun humora, prigovora i u konačnici žuči (Zašto je D3 ovoliko šaren? Zašto izgleda arkadno kao Jazz Jackrabbit? Zašto ispadaju ovako loši itemi? Zašto mi u duhu UT-a izbacuje “Massacre! 15 kills!”? ). Znali smo satima perjati po trulim leševima, kosturima i ostatku pacijenata, jesti čips i pit coca cole drmusajući po svemu što se pred nama pomaklo dok je vani padao snijeg.

Upravo se bavim avanturom Limbo. Nabasala sam na nju nedavno i zaljubila se istog trena zbog screenshota iz igre. Podsjetila me koliko je u ovom žanru sve pomicabilno iskoristivo u svrhu daljnjeg kretanja, što sam uspješno zaboravila nakon godina neigranja avantura.

limboObećava puno. Kadar prati čovječuljka u melankoličnom i crnobijelom okružju; smjenjuju se zoomovi i odzoomovi, izoštreni objekti i komadi krajolika i oni zamućenih rubova. Priču prati nenametljiva i divna atmosferična glazba sleš zvukovi. Na poslu pokrenem igru i ostavim da se vrti u pozadini dok radim, koliko mi godi. Inače sam ST freak, poskidam sve živo i neživo što mi zapne za uho iz igara. One obično imaju najbolje razrađenu glazbu, često bolje nego filmovi  – glazba mora prikladno pratiti priču i davati atmosferu dok igraš, naravno da ih razrađuju do perfekcije.

Čim završim s Limbom, hvatam se igre Don’t starve koju preporučuje toplo moj buraz. Po viđenom, igra je Minecraft meets Burton. Znači, danju rmbaš, a noću boga moliš da te netko ne podere dok ne svane. Reče buraz, Sve te može ubit osim zeca, iako, i zec te može ubit u nekim momentima:mrgreen:

starveProdano, rekoh. Totalno sam ispala iz štosa, vrijeme je za malo dobrog starog igranja.

27
Aug

Sekularna!

sekularna

Udruga Protagora, Glas razuma – Pokret za sekularnu Hrvatsku i Inicijativa “Nisam Vjernik” mole za komadić vaše pažnje.

Poštovane građanke i građani Republike Hrvatske,
pozivamo vas na prosvjed “Raskinimo vatikanske ugovore” koji će se održati dana 20. rujna 2014. u 14:00 na Cvjetnom trgu u Zagrebu!

Dođite da zajedno pošaljemo poruku vlasti i cijeloj državi da je došlo vrijeme raskidanja štetnih Ugovora sa Svetom stolicom, Ugovora koji hrvatske građane preskupo koštaju, Ugovora koji nam godišnje uzimaju više od milijarde kuna, Ugovora zbog kojih ste kao većina hrvatskih građana pretvoreni u građane drugog reda, u kmetove o kojima političari i hijerarhija Katoličke crkve odlučuju bez uvažavanja vaše volje sklapanjem sporazuma iza zatvorenih vrata, daleko od očiju javnosti upravo zato što su odluke koje donose protivne vašim interesima.

Zbog Vatikanskih ugovora nismo svi jednaki pred zakonom, Vatikanski ugovori omogućuju kleru privilegiran položaj pred hrvatskim sudovima i u javnim institucijama RH. Ako ne želite da o vašoj intimi, vašoj reprodukciji u vašim tijelima (medicinski potpomognuta oplodnja, upotreba kontracepcije), o odgoju vaše djece (“izborni” vjeronauk u javnim školama, uplitanje u predmete građanskog i zdravstvenog odgoja) odlučuje debelo povlaštena Crkvena hijerarhija, ako ne želite preskupo plaćati da vas biskupi iz bjelokosnih palača poučavaju skromnosti i poniznosti, ako se protivite licemjerju i političkom cinizmu, dođite na prosvjed i time pokažite svoj stav.

Zamislite, što je hrvatska država mogla učiniti s milijardama kuna koje su otišle na zidanje velebnih crkava da su ti novci bili usmjereni nekamo drugamo? Bi li danas autoceste bile isplaćene? Bismo li imali modernu željezničku mrežu? Bismo li imali više škola, bolnica, vrtića? Bismo li imali više radnih mjesta? Bismo li izgradili više elektrana? Bi li nam plin i struja bili jeftiniji? Bi li porezi bili manji? Bi li vaša plaća bila veća?

Pozivamo sve udruge civilnog društva u Hrvatskoj da podrže ovaj prosvjed i pridruže nam se! Pozivamo i osobe iz javnog života, političare, aktiviste, borce za ljudska prava, književnike, novinare, umjetnike, znanstvenike, sveučilišne profesore, glazbenike, glumce, sportaše i ostale da nas također podrže i pridruže se prosvjedu. Posebno pozivamo umjetnike, karikaturiste, glazbenike i performere da sat vremena prije samog prosvjeda, od 13:00 do 14:00 sati na Cvjetnom trgu svojim umjetničkim izrazom obogate i začine ovaj događaj! Neka 20. rujan bude festival sekularnosti Republike Hrvatske!

Korisni linkovi:

http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/koliko-nam-kuna-ustvari-pojede-crkva

http://www.forum.tm/vijesti/15-godina-vatikanskih-ugovora-crkvi-smo-dali-milijarde-kuna-i-jos-bogzna-koliko

http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Bozanstvena-komedija-Vatikanskih-ugovora

http://www.lupiga.com/vijesti/financijski-krvotok-crkve-moze-li-crkva-bez-naseg-novca

http://45lines.com/feljton-u-4-dijela-o-cetiri-stetna-ugovora-svete-stolice-rh-1-milijardu-kuna-godisnje-iz-proracuna-za-crkvu/

http://45lines.com/ugovor-izmedu-svete-stolice-republike-hrvatske-o-pravnim-pitanjima-nepovredivoscu-ispovjedne-tajne-zastare-za-pedofiliju/

http://45lines.com/stetni-ugovori-s-vatikanom-3-crkvi-su-sirom-otvorena-vojna-policijska-vrata/

http://45lines.com/stetni-ugovori-svete-stolice-rh-4-drzava-priznala-crkvi-nezamjenjivu-ulogu-u-hrvatskoj-povijesti-sadasnjosti-buducnosti/

http://45lines.com/vjernici-nevjernici-1-drzava-i-religijske-organizacije-na-istom-poslu/

27
Aug

Stjenka na stjenku

24
Aug

Prošetajte nuklearkom

Volim virtualne ture po zanimljivim lokacijama i rado klikćem po strelicama da bih upoznala neke od njih. Ovu je dozvolila češka nuklearna elektrana Temelin. Prozujite, zavirite, pročitajte i naučite nešto novo.

temelin

20
Aug

Dikefalija Dva

Već sam spominjala dikefaliju, točnije, izrazila simpatije prema obje glave svake od živina koje ih nose na vratovima. Ova mi je zmijica ekstra simpatična i stvarno se ne bih bunila kada bi mi došla u ruke.

Pogledajte video i uočite zanimljivost. Glave, pogotovo nakon jela i kada se iz usne šupljine širi miris hrane, ne doživljavaju jedna drugu kao dio svog tijela već kao potencijalni plijen. Zato je potrebno oprati ih i ukloniti miris, zmija bi samu sebe napadala i ozlijedila, nesvjesna da napada svoje tijelo.

20
Aug

Dvije galerije i više nego vrijedne šeranja

Fantazija. Čista fantazija. Sirovo, iskreno, jednostavno. Svi su toliko uvjerljivi i savršeno nesavršeni, ali jedan od favorita (neću pretjerati ako kažem da su mi favoriti svi :)) je ova fotografija.

19
Aug

Nginx

Open VZ VPS -> XEN VPS; Apache -> Nginx.

 

14
Aug

O “biljnom” i “nebiljnom”

“Da, ali ja uzimam samo biljne pripravke, ne vjerujem zlim laboratorijima i ljudima u bijelim kutama blabla bla.”

xcm

Well, surprise motherfucker,

surprise mf

da bi nešto (bilo što!) djelovalo, mora imati aktivnu tvar i općenito čitav niz kemijskih spojeva zastupljenih u tkivu ljekovitog “biljnog” bilja. Upravo oni omogućuju određenu fiziološku reakciju organizma u situacijama primjene, a radi se o alkaloidima, glikozidima, raznim terpenskim i fenolnim spojevima itd. koji imaju svoja specifična djelovanja, razine toksičnosti, set nuspojava pri upotrebi i predoziranju. S tom razlikom da škaniclići s dehidriranim dijelovima biljaka kupljeni na tezgama na mističnim i egzotičnim pijacama najčešće nemaju baš nikakvu kontrolu zdravstvene ispravnosti (skupa s tim i djelotvornosti) i nerijetko nemaju ni otprilike dovoljno aktivne tvari da bi bila djelotvorna na organizam. “Biljni” je i digitalis, pa te ubije dok si rekao “liofilizirana matična mliječ”. “Biljni” je i gomolj krumpira, pa te sustavno truje solaninom ako ga konzumiraš puno i spravljaš na pogrešan način, pogotovo ako je proklijao ili su se po njemu pojavile zelene mrlje. Priiiiiiirodna je i pupavka (nije, tehnički, biljna) pa te likvidira bez grča.

10
Aug

Oleg Maštruko o iskustvu s američkom ambasadom

Vizni režim

Krajem veljače trebao sam ići u Los Angeles na ono što Microsoft već sada najavljuje kao softverski događaj godine. Istovremeno se javnosti objavljuju čak tri golema produkta, pa se čini da naziv zaista nije pretjeran: nastupaju novi Visual Studio, Windows Server i SQL Server, mega mrcine softverskog svijeta. Unatoč događajima iz nastavka teksta, Mreža i Bug imat će svog čovjeka na licu mjesta, i odgovarajuće praćenje u časopisima i na Bug On Lineu.

Microsoftov poziv na ovaj događaj me obradovao, jer volim putovati, ne previše, ali par puta godišnje – da. S druge strane oceana je, najzad, i profesionalno bitan događaj. Nastupa i Ballmer! Tko zna, možda nam priredi novu točku iz svog Monkeyboy repertoara po kojem je postao poznat na Jubitu!

Inače, ovih dana smo dobili poziv za još jedan, s ovim nevezan događaj u Americi. Taj put sam prvo ponudio kolegi Ivanu Vorasu, jer je riječ o tematici koju ima u malom prstu. Voras me odbio jer mu “religija brani da ide u zemlje za koje mu uzimaju otiske prstiju”. Smijao sam mu se kad je to rekao, smatrajući da je razlog blago rečeno blesav, no pokazat će se da je Voras bio u pravu, a ja glup.

I tu je počelo…

Za put u Ameriku trebalo je srediti vizu – za razliku od nekih drugih država, to ne može srediti ni poslodavac, ni organizator, ni putna agencija, pa niti Veliki Microsoft, već je nužan osobni odlazak do nakaznog bunkera na rubu Zagreba, to jest Američke ambasade, ružnog zdanja sa svih strana opasanog sigurnosnim kamerama, zaštitarima, pregolemim zidovima… Vjerojatno se negdje, skriven iza bedema, hrabro krije i uobičajeni odred marinaca. Konzularni ured prima stranke samo bizarno rano, u terminima od 7 do 9, što mora da stvara goleme probleme ljudima koji ne žive u Zagrebu.

Postupak dobivanja vize je neobično ponižavajući, dugotrajan i ljudski odbojan. Totalitarni birokrati, skriveni iza neprobojnog stakla – da im ljudi kojima su oduzeli mobitele, žlice za kavu i ključeve ne bi nekako naudili – u sobi kojom dominiraju američke zastave i portreti Busha, Cheneya i gospođice Rice, zaprimaju papirologiju. Dekor sa strane predstavljaju posteri u kojima vas se upozorava na zatvorske kazne u slučaju da ste na zahtjev upisali pogrešne podatke! Domaći, hrvatski zaštitari s američkim zastavama na uniformi upozoravaju vas ako napravite i jedan po njima pogrešan korak ili prekoračite neku nevidljivu liniju za nešto. Totalitarka, koje se ne bi posramio ni Staljin!

OK shvatio sam, vi nikoga od ovih ljudi zapravo ne želite u svojoj zemlji i stvorit ćete sve moguće prepreke kako mi u nju ne bismo došli, ne bismo željeli doći, ili ako baš i dođemo, u tome ne bi uživali. Što se mene osobno tiče, nema nikakvih problema, samo to netko treba kazati. Volim otvorene i poštene domaćine: “ne dolazi jer mi smetaš!”. Nema nikakve frke, neću.

U jednom trenutku više jednostavno nisam trpio da me skidaju, razvlače, dižu mi nogavice, pipaju, ponižavaju, ispituju, oduzimaju mi mobitele, olovke, novac, sadržaj džepova s nekim intimnim pojedinostima, foto aparate i tretiraju kao posljednji ljudski otpad i kriminalca. Ja to, jednostavno ni za koga i ni za što neću prolaziti. Moj problem, ili neki širi problem, je što uopće nisam imao najblažeg pojma koliko je cijeli postupak ponižavajući, dugotrajan, mučan, besmislen i jadan. To jednostavno nigdje ne piše. Nema informacije. Nitko ne priča o tome. Držim da je za one koji su to “uspješno” prošli cijela stvar tabu kao, ne znam, silovanje – nešto što je mučno i traumatično i o čemu ne govoriš drugima ako ne moraš. Pokazuješ im slike New Yorka ali ne opisuješ što si prošao da tamo dođeš.

Kap gađenja je, dakle, prelila čašu i jednostavno sam odlučio da ovakvu nakaradnu, negostoljubivu zemlju, koja ponižavanjem i vrijeđanjem dočekuje goste već i kod predaje zahtjeva za vizu, nemam želju otići ni privatno ni profesionalno. Zatražio sam da mi vrate putovnicu i otišao sam, ostavivši im 131 dolar nepovratnog pologa koji je u moje ime uplatio Microsoft. (Očekujem mailove podrške od strane open source zajednice za ovakvo nanošenje izravne financijske štete softverskom divu.)

Da se razumijemo, predaja zahtjeva za vizu je – gotovo ništa. U sigurnosnom pogledu to je niže od odlaska na banku da se podigne novac, niže od dnevne inventure utrška na trafici. Čitavo vrijeme boravka u bunkeru nalazite se u super ograničenom, sa svih strana ozidanom prostoru, a jedini kontakt s konzularnim službenicima imate kroz neprobojno staklo, što je također element koji služi samo da ponizi korisnika, odnosno (nesuđenog) gosta. Ne postoji razgovor, samo naređivanje i ispitivanje.

Nemam osobnu, a ni profesionalnu želju ići u zemlju koja goste i poslovne putnike tretira na način kojem ne bi podvrgao niti psa s ulice.

U mom slučaju, sve se moglo izbjeći samo da negdje postoji jasan opis onoga što podnositelja vize čeka – sati čekanja, pipanja, oduzimanje osobnih stvari, novca, mobitela, ponižavanje na sve moguće načine… Tada se ne bi ni prijavio. Proučio sam sve linkove i dokumente, međutim, opis postupka na samom licu mjesta nigdje nisam našao a mislim da ga je netko, negdje, dužan staviti, čisto da ljudi unaprijed znaju što ih čeka, pa odluče žele li to, ili ne.

Nevjerojatno mi je da su ovakvim životinjskim ponižavanjima izloženi čak i uposlenici američke kompanije (Microsofta) i ljudi koje Microsoft službeno šalje na put! Zbog čega američke kompanije ne traže neku klauzulu da se barem njihove ljude toga poštedi? Oni poslom često idu u SAD, najzad tamo im i je vlasnik. Ne mogu zamisliti da i netko kao Goran Radman prolazi, s oproštenjem, pregled donjeg rublja, podizanje nogavica i oduzimanje novčanika i mobitela?

Čitav niz pitanja koja se postavljaju u podnesku za vizu su protuustavna i protiv međunarodnih normi i pravila. Koliko mi je poznato, po Ženevskoj konvenciji, ratni zarobljenik dužan je kazati samo svoje ime, čin, vojni broj i datum rođenja. U podnesku za vizu, od ljudi čiji status je kilometrima daleko od ratnog zarobljenika, Ameri traže mnogo više – kompletno vojno, i eventualno ratno iskustvo, specijalistička vojna zvanja i tome slično. Da li je ijedno tijelo u Hrvatskoj protestiralo protiv ovog postupka, makar simbolično, ili savjetovalo hrvatskim građanima da ga bojkotiraju?

Najveće poniženje u cijeloj priči, i glavni razlog zašto sam ponukan pisati ovaj tekst, je što mi za Amerikance nemamo vize. Oni nas gnjave i ponižavaju, mi njih ne. Bilo koji Amer može sići s “kruzera” u Zadru ili Dubrovniku i šetati se gradom, da možda ni ne zna u kojoj je državi, a da ga nitko neće pitati za vizu. Shvaćam da su nam njihovi dolari bitni (mada dosta loše stoje), i da smo receptivna turistička zemlja, ali i opet – neki minimum časti i ponosa treba postojati. Zagovaram uvođenje viza za bezobraznike koji nas maltretiraju. Sezonski zaposlimo nekoliko desetaka branitelja da im ubiru lovu u našim ambasadama, ali ako treba i ad hoc na rivama, aerodromima i kopnenim prelazima! Zaradit ćemo.

Na webu sam našao podatke da u Hrvatsku zadnjih godina ulazi oko 130-180.000 Amerikanaca, što u moru turista koje primamo i nije mnogo. Podatke o broju Hrvata koji posjećuju Ameriku nisam našao, ali držim da je ipak osjetno manji. Dakle, u apsolutnim iznosima, oni žele u Hrvatsku znatno više nego mi “želimo” u Ameriku! Zašto im to ne naplatiti, vodeći se onim što je Amerima ionako najbliže, a to je miris novca? Pa što ako ponekog i uvrijedimo, oni nas usred naše zemlje, vrijeđaju i ponižavaju svakodnevno!

Predlažem cijenu vize od 300 dolara. Plus, za one koji se sjete tražiti vizu na samom carinskom prijelazu, nužan zahtjev da kupe tri razglednice s motivima Hrvatske i dvije paintball loptice u glavu. Zašto? Pa, službenici koji izdaju vize moraju imati neki ventil za stres koji se nakupi od obrade toliko papirologije. Znate što je najbolje? Jamčim da uvođenjem ovog postupka broj američkih turista ne bi pao niti za 1% a možda bi se i povećao. Uvjeren sam da bi se mnogi fotografirali sa flekama od paintball loptica, pokazujući to rodbini kao najbolje fotke s ljetovanja i iznimno zanimljiv običaj graničara u tamo nekoj “Kroejši”. Uostalom, unatoč poniženjima, nisam primijetio da je u mojoj grupi itko od Hrvata odustao od vize, osim ovdje potpisanog kolumniste, mada su je nekima vjerojatno odbili naknadno.

Simbolična je i sama adresa američke ambasade – ulica Thomasa Jeffersona! Zagrepčani znaju, ali oni izvan glavnog grada možda ne – do pred koju godinu “ulica Thomasa Jeffersona” bila je obična ledina. Iskreno, ne znam je li tu bila kakva ulica, a i ako jest vjerojatno se zvala Odranski jarak IV ili 2. blatni odvojak. Nakon instalacije američkog bunkera ulica u kojoj je američka grdosija jedino zdanje zove se ulicom Thomasa Jeffersona, da im se bolje dodvorimo? Koliko ja vidim, ulicu u kojoj se u Washingtonu nalazi naša ambasada nitko nije nazvao ulicom Kralja Zvonimira, ili barem Nikole Tesle, koji je zgodna poveznica jer je dobar dio života bio i Amerikanac. Zbog čega toliko udvorništvo, za one koji su nas došli ponižavati?

Ima li u ovoj zemlji još mrva nekog ponosa ili uopće svijesti koliko vrijedimo? Čega se bojimo? Da će nas početi zaobilaziti? Stvar je u tome da – neće. Hrvatska je globalno turistički, obzirom na veličinu, znatno atraktivnija od Amerike. Možda je čak atraktivnija i poslovno, kao mamac za ulagače, prostor za ekspanziju… Mislim, ako mi nećemo sami u to vjerovati, tko će?

Ali ne, nama bolje leži sluganski mentalitet, tiho se, još prije svitanja, slažemo u red ispred konzularnog ulaza u nakazni bunker američkog zdanja, i čekamo da nas “domaći izdajnici” (redari i zaštitari su Hrvati, puni sebe što su umjesto rada za gazdu Sokol Marića dobili američke zastavice na uniforme i plaću u dolarima) počnu maltretirati kao stoku, a kasnije preuzmu i sami Ameri…

I tako, nakon svega, pa i ovog teksta, kojeg “netko negdje” prati i zapisuje, vjerojatno Amerike neću vidjeti barem dok se ne izmjeni vizni režim. Kad bi i tražio novu vizu, što ne namjeravam, vjerojatno je ne bi dobio jer sam od danas valjda zaveden kao neko problematično kenjalo, ako im IT sustav išta vrijedi, a i za manje ljudima odbijaju vize. Bit ću informatičar koji nije vidio Kalifornije i Seattla, otprilike kao katolik koji nije vidio Rim i Papu, ili musliman koji nije išao na hadž! I još protiv te tradicije ovako otvoreno rogobori! Heretik, bože me sačuvaj!

Nikada dosad nisam bio protivnik Amera, čak dapače, u mnogim tekstovima sam zastupao njihovu umjereno pozitivnu ulogu. To se, nažalost, od danas djelomično mijenja. Valjda je izravno iskustvo ophođenja s nekom zemljom i njenom prvom linijom gostoljubivosti ipak nečemu pomoglo? (Molim HULK-ovce da mi jave u kojoj zemlji se proizvodi Linux, možda pređem u prve linije Linuxaša! No kako kažu da sam potkupljiv prvo mi trebaju platiti ćevape i putovanje u narečenu zemlju!).

Oleg Maštruko / četvrtak, 14. veljače 2008.

10
Aug

Sitnica #48

Povremeno ga pogledam i uvijek me jednako pogodi. Sljedeće godine na današnji dan bit će 70 godina kako je na Nagasaki bačena atomska bomba, a tri dana ranije i na Hiroshimu.

Osim posljedica radijacijske bolesti koja je nemilosrdno izjedala i uništavala zdravlje ljudi, vizualizacije samog udara i zamišljanja razvijanja ogromne količine energije iz bombe i civila koji su padali kao muhe u tom naletu, u misli se redovito provuče i Truman i njegova izjava:

I realize the tragic significance of the atomic bomb … It is an awful responsibility which has come to us … We thank God that it has come to us, instead of to our enemies; and we pray that He may guide us to use it in His ways and for His purposes.

koja se danas promatra fundamentalistički kada ju na isti način izgovori Musliman prije bilo kakve vojne akcije.

Zamislite teška oštećenja i potpuna urušenja zgrada, kuće smrvljene u komadiće, razorene i oštećenjima zasute ceste koje su trebale dovoziti pomoć ranjenima, dva grada koja je trebalo očistiti od mrtvih koji su brojali desetke i desetke tisuća u uvjetima ljetne topline i pronaći što je više moguće ranjenih i preživjelih da bi im se pružila pomoć, liječenje velikog broja ljudi od posljedica radijacijske bolesti i prvi put u povijesti priliku za praćenje efekta udara atomske bombe na nedužnim ljudima i u ovako velikom broju.

9
Aug

10 razloga zašto su Tossersi, Dropkicksi i Mollyji najbolji šut u guzicu ujutro (a i ostatak dana instantno poprave)

For Boston / Swagger / Good Morning Da / Seven deadly sins / Going out in style / Rebels Of The Sacred Heart / Salty Dog / I’m Shipping Up to Boston / Drunken Lullabies / Queen Anne’s Revenge

9
Aug

Eh, da mi je…

sbrda

8
Aug

Leave with the first light, go when you still see the moon.

© Copyright 2010-2014 svartberg. All rights reserved. Created by Dream-Theme — premium wordpress themes. Proudly powered by WordPress.