Dim u liftu.
Danima ulazim u lift u kojem smrdi dim duhana. Netko uporno puši u liftu, vjerojatno na putu izlaska iz stana, nastojeći izbjeći dimljenje u svom interijeru. Uđem u lift a ono oblak dima. Najčešće izađem van jer ne mogu disati, lakše mi je trčati uz stepenice. Ne razumijem način razmišljanja osobe zatvorene u prostoru od dva kubika i nesposobne sačekati 30 sekundi da povuče dim, kad izađe pred zgradu.
Černobilski turizam?
Članak sa indexa me raspjenio. Skroz.
UKRAJINSKE vlasti ponovno su odlučile opasnu zonu oko Černobila otvoriti za “ekstremni turizam”. “Grad duhova” Pripjat, ispražnjen nakon černobilske nuklearne katastrofe 1986. godine, neko je vrijeme bio otvoren za javnost, ali je zona prije nekoliko mjeseci opet zatvorena.
Ukrajinsko Ministarstvo za izvanredne situacije napravilo je specijalne turističke trase kako bi se izbjegla mogućnost da turisti budu ozračeni. Cijena obilaska iznosi oko 750 kuna. Forbes je ovu “mrtvu zonu” proglasio jednom od najegzotičnijih turističkih destinacija na svijetu.
Lani smo nas dvoje krenuli na put motorom, sa krajnjom destinacijom u Pripjatu. Dan pred polazak je agencija zadužena za vođenje kroz Zonu javila da se po njoj ne smije kročiti zbog odluke vlade bez konkretnih objašnjenja. Bili smo prisiljeni zaboraviti ulazak u grad, no ipak smo otišli, računajući da je možda nešto privremeno i da će se vrata možda ubrzo i otvoriti. Ionako smo imali cijeli itinerar složen po danima i bilo ga je šteta prekrižiti jer, eto, ne možemo do zločestog reaktora. Doduše, da nismo otišli na put i proveli se carski, ne bih se mogla voziti kroz predivnu Rumunjsku i pod kacigom kao Lister zagađivati atmosferu falsetiranjem Ljubavi pod lipom =)
Ne čudi me, zapravo, ništa. Uskoro je prvenstvo u nogometu, a Ukrajinci znaju da na konto ove tragedije mogu obrtati puno više novca nego se čini. Iskoristili su, očito, zadnjih 6 mjeseci za krpanje rupa, radu na sigurnosti turista i sličnom. Država je dosta siromašna i svaka financijska injekcija nije naodmet. Najveća nuklearna tragedija čovječanstva očito postaje seoski ringišpil na Sv. Antu Padovanskog.
Øresundsbron?
Ne znam kako vi, ali ja se jednog specifičnog zdanja ne mogu dovoljno nagledati. Osjećam duboko poštovanje prema arhitektima, građevinarima i fizikalcima i mislim da bih, kad bih se našla na njemu, imala osjećaj kao da stojim pred Crnim Vratima Mordora.
Radi se o tunelsko-cestovno-željezničkoj vezi Danske i Švedske. Ništa posebno impresivno, reći će slučajni prolaznik, no, kako su ga Danci i Švedi koncipirali? Paz’ vamo =)
Zamislimo da idemo iz Švedske u Dansku. Između Kopenhagena i Malmöa se nalazi oko 15 kilometara mora. U Malmöu ulazimo na most Øresundsbron duljine oko 8 kilometara sa masom konstrukcije od osamdesetak tisuća tona.
Zvuči, ovako odoka na prvu, prilično malo ako uzmemo u obzir 4 automobilske trake i dva željeznička kolosijeka. Dodatno opterećenje uslijed prolaska putnika i vozila mi je pogotovo upadljivo. Gledam podatke, kaže službena stranica mosta kako je od otvorenja mosta preko konstrukcije prešlo preko 50 milijuna ljudi. U jednom periodu je broj prolazaka stagnirao (kriza 
) no broj se u zadnje vrijeme povećava jer sve više ljudi odlazi u Švedsku živjeti zbog osjetno nižih cijena nekretnina i svakodnevnih potrepština, a u Dansku odlaze na posao. Most prelaze svakodnevno i kao redovni korisnici imaju značajne popuste.
Iz turističke perspektive, jednokratni prolazak motorom košta 22 eura, što je mala cijena za doživljaj. Automobili plaćaju dvostruko više, autobusi do 200, kamioni do 207 a prolazak željeznicom je 9 eura.
Most je visok 57 metara i time dozvoljava neometani prolazak brodova. Ipak, većina brodskog prometa se odvija nešto kilometara bliže Danskoj. Øresundsbron završava Peberholmom, umjetnim otočićem i tom točkom čini polovicu duljine udaljenosti između Švedske i Danske. Naziv otočića mi je vrlo simpatičan, pogotovo jer je nedaleko i otok Saltholm (peber = papar, salt = sol). Teritorijalno gledano, pripada Danskoj, no poznavajući taj narod, ne treba se puno čuditi 
OK, a što se nalazi ovdje, između umjetnog otoka i Danske?
Danci su izvukli zadnji “pec” u “eci peci pec” kad se biralo tko će imati veći vow faktor mosta – ovdje, lipi moji 
, leži podmorski tunel Drogden koji se nadovezuje na Peberholm. Kad sam vidjela ovu sliku:
pala mi je čeljust o pod. Koji ulazak! Drogden je sastavljen od betonskih segmenata složenih u cijev dugu oko 4 km. Polovica služi za MSUI vozila a druga polovica za vlakove. Upravo nad njim prolazi većina brodova koje sam spomenula pri visini mosta.
Drogden završava ulaskom u Dansku. Ne pretjerano daleko je i Andersonova Mala sirena, pokraj koje ne možete proći i ne poslikati se ako ste u Kopenhagenu.
Možda je bitno spomenuti da je sagrađen u samo 4 godine. Onako, usporedbe radi, zgrada u koji gledam kad stojim na balkonu se gradila preko 2 godine. Zaključak ostavljam vama. Radeći tunel je ekipa naišla na 16 zaostalih podmorskih mina, no unatoč tome je završen tri mjeseca prije planiranog roka.
Ovo se mora vidjeti =)
Sitnica #15?
U moru internetskih stranica i blogova sa vremena na vrijeme naiđem na male bisere pred kojima mogu satima sjediti i čitati ih. Evo jedan od njih – word oddities – moja trenutna relaksacija. Neopisivo uživam gledajući u riječi, nažalost, na engleskom jeziku, složene po određenim kriterijima.
Mario?
Nakon upornog i bezuspješnog traženja Super Mario Bros. iz 1985. godine koji bi ekčli i radio na OSX-u, odustala sam. Našla sam funkcionalnu verziju dinamičnog vodoinstalaterskog dua online i otad ne prestajem gnjaviti tipkovnicu.
Ah, sjećanja, cca 6 razred, buraz taman došao sa operacije a mama je tražila način da mu ubije dosadu… Rezultat? Sati i besane noći ubijanja u bolno igrivoj igri =)
Piel?
U zadnjih godinu dana sam pogledala vrlo malo filmova. Začudno, sat i pol radnje je postao opterećenje za moj attention span u tolikoj mjeri da bi me većina filmova zapravo umarala. Uglavnom sam dizala ruke već nakon 15 minuta jer je postajalo očito kako se filma neću nagledati. Naravno, ne pomaže ni činjenica da je skoro svaki film koji i jesam probala gledati bio popriličan promašaj.
Nisam baš neki poseban fan Almodovara. Pogledala sam x njegovih filmova ali ne doživljavam njegov rad toliko vrijedan klanjanja. Prvi je bio Žene na rubu živčanog sloma negdje prije 15-ak godina, bila sam negdje na kraju osnovne. Sjećam se živopisne radnje i osebujnih likova, brutalno dinamičnog španjolskog, ostavljene ženske, bivše žene i općenito priličnog vrzinog kola jedne veze. Većina njegovih filmova koje sam pogledala bukti uvrnutim likovima, svojevrsnim best ofovima crnih ovaca svake obitelji, uključujući i onih nalik našima.
Jutros sam pogledala Kožu u kojoj sam. U odnosu na prvi dojam koji je davno na mene ostavio stvaralački rad Almodovara, ovaj je apsolutni kontrast. Šarenilo i kaos ovdje mijenjaju elegancija i prelijepa bijela put ženskog golog tijela. Dominira mir i tišina, kao i neagresivni kadrovi. Hladni i glatko odrezani. Sve je vrlo precizno i oku vrlo ugodno.
Radnja filma se vrti oko kirurga koji u svom domu drži pacijenticu. Elena Anaya koja glumi dotičnu nosi jedno od najljepših lica koje sam vidjela u zadnje vrijeme. Pravilnost fizionomije, besprijekorna put i prelijepe oči ju čine zbilja izvanrednom, što podebljava njen ranjiv i fragilan lik. Cijelu površinu kože osim lica pokriva triko boje kože. Ne izlazi iz sobe čiji zidovi su krcati rukom ispisanim tekstom, ručak joj dolazi liftom a jedina osoba sa kojom komunicira je sluškinja.
Upravo razmišljam kako je jako teško napisati nešto o ovakvom filmu što bi motiviralo slučajnog prolaznika da ga pogleda a pritom izbjeći ikakvo značajnije spojlanje. Stoga ću ušutjeti i reći kako me zbilja nije razočarao i kako ga toplo mogu preporučiti svakome.
Pantera Monsters of rock live in Moscow ’91.
Bolje od ovoga ne ide, dala bih vjerojatno bubreg da sam bila ovdje.
Miso?
Upoznat ću vas sa svojom prijateljicom koja se zove miso pasta =)
Radi se o ukusnoj tradicionalnoj japanskoj namirnici koja nastaje fermentiranjem sojinog zrna uz prisutnost soli i bakterijske kulture roda plijesni Aspergillus, među Japancima poznate kao koji. Ista plijesan ubrzava i fermentaciju sakea, a služi i za pravljenje rižinog octa i sojinih umaka (tamari, shoyu). Miso spravljen na tradicionalan način sporo fermentira u drvenim bačvama i do 24 mjeseca, kada dozrijeva punoća okusa i dobija autentičnu tamnu boju. Filozofija i principi su slični onima vinarskima. Naravno, moderna industrija proces ubrzava dodavanjem raznih kemikalija što se osjeti u okusu. Ostavljam vama na izbor što ćete kupiti i jesti, iako je kod nas izbor dosta fokusiran na starinski proizveden miso, jedva jedna-dvije firme uvoze miso u Hrvatsku.
Postoje tri osnovne vrste miso paste. To su hatcho miso, punokrvni bazični čisti sojin miso, najjačeg okusa. Dosta je tamne boje i meni osobno najdraži, pogotovo mi odgovara zimi kad doslovno grije dušu. U proizvodnji se koristi vrsta plijesni koja omogućuje povećanu aktivnost proteaza i lipaza, budući da je soja bogata proteinima i masnoćama. Mugi miso je ječmov miso i kao što mu ime kaže, dobija se umiješavanjem određenog postotka ječma. Kao i genmai miso, miso integralne riže, ima nešto blaži okus od sojinog pa se savjetuju početnicima i osobama koje tek žele isprobati okus fermentirane soje. Obojica su bogati amilazom koja razgrađuje škrob dodanih žitarica. Postoji i verzija sa bijelom rižom, kome miso, no njega nisam imala prilike probati.
Sve vrste postoje u pasteriziranoj i nepasteriziranoj verziji (nama miso), bogatijoj enzimima. Postoji i bijeli shiro miso, sa dominirajućom rižom i manje zastupljenom sojom, no meni osobno se ne sviđa. Dosta je blag i slatkast, nešto je bolji za umake nego juhe.
Prvo i najčešće korištenje je miso juha. Pod ovim pojmom podrazumijevamo širok dijapazon tanjura sa raznim vrstama i omjerima kratko kuhanog povrća i algi u juhama začinjenim ovom pastom. Miso juha je prva makrobiotička stepenica i malo kome se zapravo ne sviđa.
Miso možete staviti u doslovno bilo koju juhu, umak ili varivo. Računajući da je pasta slana i da pasta na neki način može zamijeniti sol, na svake 2,5-3 dl tekućine u varivu dodajte jednu čajnu žličicu. No, nemojte istresti izravno u lonac nego uzmite čašom malo juhe i rastopite željenu količinu miso paste u čaši. Kad se pasta otopi, istresite u juhu i maknite ju sa vatre. Miso nemojte kuhati jer ćete temperaturom uništiti poželjne enzime koje sadržava.
Rastopljenom pastom isto tako možete zalijevati i žitarice, marinirati namirnice za roštilj, začinjavati namaze, salate i slično. Čula sam da neki mažu i kruh njome, što je meni apsolutno nepodnošljivo jer je pasta vrlo slana.
Meni je miso najdraži u jutarnjim satima, zimi, kad iskoristim eventualne ostatke žitarica od prethodnog dana u kombinaciji sa povrćem. Malo što je dobar početak dana kao što su tople juhe =)
Stara godina?
Kasni su sati, sutra me čeka posla preko glave a meni se ne spava.
Prvo pjesma kojom se želim oprostiti od 2011.
a potom i poruka ljudima koji me čitaju ili su nabasali slučajno preko neke od tražilica – želim vam zanimljivu, konstruktivnu, kritičnu, znatiželjnu, inspiriranu, snažnu i izazovnu 2012. godinu.
