• by Admin on 13. July 2014. in muzika<br />no comments
  • by Admin on 18. July 2014. in random<br />1 comment
  • by Admin on 13. January 2007. in foto<br />no comments
Unison in all you deny.
20
Jul

Primite dnevnu dozu zdravlja

braco

18
Jul

O prošlom životu

g

cc

*klik, klik*

“died april 27 1982″

*klik, klik*

http://en.wikipedia.org/wiki/Woo_Bum-kon

http://listverse.com/2011/10/22/top-10-deadliest-rampage-killers/

Woo Bum-Kon is responsible for the deadliest shooting spree in South Korea’s history. According to his relatives and close friends, before the massacre Woo was severely depressed and had anxiety issues, as well as an inferiority complex. Prior to the rampage in 1982, he had served in the military and worked as a police officer in the province of Gyeongsangnam-do. His motive was apparently blind rage; on the night of the massacre Woo got into a fight with his girlfriend after she woke him up by swatting a fly on his chest. He assaulted her and wrecked his house in a tantrum before going out drinking. He then went to the police station and somehow managed to gather an arsenal of weapons without anyone noticing. This arsenal consisted of two rifles with hundreds of rounds of ammunition and seven hand grenades.

At around 9:30pm, Woo visited a local village, where he positioned himself behind some bushes and began firing upon passers-by with an M1 Carbine. His girlfriend, who had gone out looking for him, happened to walk by at this moment and he shot her in the upper thigh, wounding but not killing her. Later that night Woo visited a local post office and shot three people dead, before cutting the phone lines of the entire village in order to prevent anyone from calling the emergency services. He then began to target houses at random, using his position as a police officer to trick people into letting him inside, before pulling out his rifle and murdering everyone. Using this method, Woo managed to kill a total of 42 people in five different villages.

He broke the trend on numerous occasions, for example one time he took a family hostage in their home and ordered a teenage boy living there to go and buy him a drink from the local grocery store. The boy complied, but when he returned Woo simply killed him and all of his family. On another occasion Woo was unable to gain entry to a house, so he used a grenade to kill everyone inside. The massacre lasted for eight hours – culminating in Woo killing himself with two grenades in a suicide attack that claimed four lives. In the aftermath, many police officials involved in the manhunt for Woo resigned, as much blame was placed on them for not ending the rampage sooner. Police were very quick to be informed of the shootings but were sluggish in their attempts to track down the perpetrator.

cgMoram priznati da za njega do sada nisam čula, na stranu na tren sa činjenicom kako ne vjerujem u prošle živote.

13
Jul

Ola I

13
Jul

O Öppenu, salami i gledanju nacističkog filma u Austriji

Kako ove godine ne idemo nikamo na GO, koristim i koristit ću svaku priliku da odzujim bilo kuda i s bilo kojom namjerom. Stoga je Lazićev poziv na koncert Popa Chubbyja sjeo kao budali šamar – iako mi je Chubby naporan sa svojim dvadesetminutnim solažama i upornim izvođenjem Hey Joea, odlazak u Austriju uvijek dobro dođe. Skombinirali smo u priču i Drageca koji je išao autom u RH iz Osla i odlučili provesti s njim nešto vremena a potom i putovati kući u njegovom društvu.

Zbog lošeg vremena Ural je ispao iz kombinacije, vožnja busom bila je nužda. Trosatna vožnja busom uključivala je kombinaciju laganog drijemanja u položaju tijela nalik arapskom slovu, listanja literature koju sam povukla sa sobom i pokušaja ignoriranja zvrndanja mobitela ljudi oko mene i smrada jeftine salame koji se proširio nedugo nakon polaska; prvo sam šuškanje registrirala već na raskrižju Držićeve i Vukovarske. Svoju hranu ne nosim na tako kratke relacije, želudac mi loše podnosi put i ne želim riskirati bilo kakvo ometanje putovanja.

Zaboravila sam mobitel i ciljano nisam ponijela fotoaparat jer je najavljena kiša i odurni dan. Iako je bilo sadržaja (nakon godina poslikavanja svega ikad na putu teško je ne naći štof) vrijeme je bilo toliko loše da bih aparat vjerojatno nosila u ruksaku većinu vremena. Nekakva sitna kiša nije satima prestajala padati, ali dalo se lijepo šetati po ugodno svježem zraku. Osim što smo zujali gradom i promatrali znamenitosti, uletjela sam u nekoliko trgovina zdravom hranom u potrazi za jeftinim uljem sezama, kokosa i kakaovim maslacom. Nisam našla skoro pa ništa, pogotovo ne po cijenama konkurentnim našima. No, ujurila sam u trgovinu s prehrambenim sirovinama Azije i pokupila nabrzaka: krupuk udang (Indonezija; volim njegov miris i šmek), wasabi (Japan; regularno!), ukuhane i sušene štapiće od ploda gloga (Kina; kiselo-slatko!), udon rezance (Japan; juhe i juhice!), namaz od tamarinda (Tajland; roar!), rezance od krumpira (Kina; staklasto!) i kompot od liči (Kina; svježi su plodovi prekratko dostupni).

Jedan od glavnih razloga odlaska bila je Ikea, na koju nišanim mjesecima zbog tanjura Öppen. Radi se o staklenim i potpuno prozirnim najjednostavnijim mogućim tanjurima koji se ne sviđaju apsolutno nikome osim meni.

oppen

Nije mi toliko do estetike, iako mi ova jednostavnost jako odgovara i mislim da su savršeni, koliko do potpune inertnosti u interakcijama s hranom i činjenicom kako je staklo valjda najstabilniji materijal po ovom pitanju. Godinama tendiram potpunoj što dosljednijoj eliminaciji svega što nije staklo/inox/drvo i kvalitetna keramika. Isto tako, jedna je poznanica spomenula kako je u Ikei našla tekstil s nacrtanim žoharima. Naravno da sam se odmah zaljubila u ideju o nošenju ženstvene retro haljine iz pedesetih bez ramena i golih leđa, sa žoharima kao iz crtića. Nisam ga našla na svoje ogromno razočaranje. Moguće je da ga više ne distribuiraju, jednostavno.

Nakon dva uleta u wok-restorane tijekom dana (u jednom od njih ostao je moj tamnozeleni omiljeni kišobran, nažalost), večerala sam ćevape u centru Leibnitza, nakon čega sam se pokupila na spavanac u hotel, a Lazić je odzujao na Chubbyev koncert u obližnji schloß. Po ulasku i tuširanju nakon cjelodnevnog hodanja uvalila sam se u krevet i prolistala raspoložive kanale na tv-u. Kako ga nemamo u kući, uvijek doživim kulturološki šok kad ga upalim. Dočekao me izbor: film o nacistima s Cruiseom i Nighyjem (kako ironično :D), nekakav boks okršaj, ubitačno sinkronizirani Transformersi (Laziću, pojedi se!) i preko nekoliko late night “showowa” među kojima se ističu voditelji od kojih je jedan sredovječni lik sa sijedom perikom i krunom na glavi a druga je urnebesno smiješna kronično ožgoljavljena plavuša s parom silikona u dekolteu do pubisa koja je pred kamerama imitirala dahtanje psa s izvaljenim jezikom. No, saznala sam da je Fukushimu prodrmao potres od 6,5 po Richteru, zahvaljujući trosekundnom gledanju u CNN, prije nego sam sklopila oči i otplovila u carstvo snova.

Ustali smo u rano i odjurili u ZG, stajući samo zbog kave za Drageca i da bismo doručkovali u Mek Per’su. Štrojncli, naravno, bolji nego ikad, topli i ukusni pali su bez posebne uvertire. Dragec je produljio dalje, a ja sam se stropoštala u krevet, gladna sna.

3
Jul

O bodljikavom Darwinu

Tijekom vožnji cestama u ljetnom periodu često znam biti ožalošćena, pogotovo u područjima linije razgraničenja prirode i “civilizacije”, cestama uz rubove šuma i parkova. Po njima vrlo često leže trupla raznih životinja. Najčešće su to mačke, manji psi, pokoja lisica, zmije, ali i žabe u nekoj od svojih migracija. Ima nešto magično i toplo u ježevima što ih čini toliko simpatičnima i dragima i zašto mi je njih najviše žao. Na ježeve sam slaba.

Redovito ih srećem u proljeće i ljeto u večernjim satima, u zoni prema nasipu. Hodaju osvijetljeni gradskom rasvjetom, brzo tabanajući i šuškajući kada uđu u živice. Kad god je prilika, priđem im, pomazim ih i produžim dalje. Obično se malo ukugliče, šište i pušu, ali ih ne uznemirujem, puštam ih i produžim dalje.

Prije nekoliko dana, tijekom bicikliranja prema stanu i vozeći se Držićevom, spazila sam bebu ježa kraj izlaza iz pothodnika i na rubu trave. Odmah sam sišla s bicikla i pogledala ga izbliza. Opet mi se javio onaj osjećaj žalosti i svojevrsne “krivnje” zbog urbanizacije koja potiskuje njihovo stanište i ubija ih nemilosrdno, apsolutno benigne, korisne i toliko simpatične. Taman kada sam htjela krenuti dalje primijetila sam kako se jež pomaknuo. Sjašila sam s bajka, uzela ježa, umotala ga u nažicanu papirnatu maramicu i odnijela ga kući. Putem sam brzo vrtjela bazu podataka u glavi o ježurkama i tražila poznate informacije – što dati bebi ježu, koliko traje gravidnost, kada progledaju… Po ulasku u kuću razmotala sam maramicu, oprala ježurku pod mlazom mlake vode (bio je pun nekakvog sitnog pijeska) i shvatila koliko je dehidriran – jež je srkao vodu s dlana, iako vodu primarno ne pije u toj dobi. Instinktivno je popio bilo što tekuće dok nije nedugo nakon dobio prvi obrok.

darwin1Odzujala sam u nekoliko trgovina, kozjeg mlijeka nigdje nije bilo. Našla sam ga jedva u Plodinama (nota bene, Vindija, 3,5 kn za 0,2 ml) i to samo trajno. Nažalost, kao takvo, nije dovoljno hranjivo, ali nije bilo izbora. U ljekarni nedaleko od stana našla sam dvije plastične šprice za injekcije. Izvadila sam 50 kn, računajući da je makar 10 kn/komad, a magistra me zamolila za sitno jer joj se nije dalo vraćati 49,60 kn. Nisam očito dugo kupovala takve stvari. Požurila sam kući da nahranim ježa, entuzijastična i nabrijana izvan svake mjere.

Jež je navalio na mlijeko i vidno je brzo shvatio koliko je ukusno – ispustila bih par kapi mlijeka na dlan, a on bi ih revno polizao škakljajući me ružičastim jezikom po ruci. Ovako malim ježevima ne smije se davati kravlje mlijeko, najviše zbog laktoze koju će ionako nerazvijena crijeva jedva pretrpjeti i samo će mrcvariti probavu. Pročitala sam kako je preporučivo promasirati abdomen ježa, da bi se ovako malenom primjerku potaknula peristaltika. Takve stvari inače rade mame, ližu male trbuščiće dok jež jede. Uživao je u masaži, nakon koje sam ga parkirala na ručnik u kutiju, da bi odrijemao. Dala sam mu ime Darwin, iako sam znala da se na njega neće nikad odazvati ili mi doći u ruke.

Starost ježa bila je teška za procjenu; budući da je bio slijep, imao je sigurno manje od 14 dana. Ipak, kapci nisu bili srasla ploča, već je duž oka postojala crta koja se u jednom trenutku trebala razdvojiti i dozvoliti ježjem oku da nas pogleda. Bio je vrlo živahan, odličnog apetita, vitalan, trčkarao je tj. trudio se trčkarati – bio je vrlo smiješan, nije znao gdje je ni kamo ide, ali bi samo išao, punim gasom i padajući na stranu ili bradu kada bi loše procijenio korak. Isto tako, bio je ekstra simpatičan kada bi zijevao, vjerujte, nema slađeg prizora od ježa koji sneno zijeva. Negdje sam nabasala i na informaciju kako ježevi ove starosti nemaju razvijen sluh, ali, jednog ranog jutra dok je grmjelo, čuli smo oboje nekakav usplahireni cvilež i panično glasanje. Testirala sam čuje li škripanje plastičnim objektima kraj uha i nije posebno reagirao.

Izbjegavala sam ga razvlačiti po rukama, dala sam mu mira, sna, klope i toplinu u preinačenom terariju. Činilo se da uživa. Vjerojatno fantaziram i antropomorfiziram, ali imam osjećaj kako je stalno bio nasmiješen.

darwin2Plan, nekakav okvirni, bio je uzgoj Darwina do potpune samostalnosti i odvoženje u neku od šuma na Medvednici. Računala sam kako je puštanje u prirodu sredinom kolovoza do cca početka rujna moguće dovoljno da se adaptira na šumu, krene povećavati unos količine hrane tijekom dana i razvije instinkt da se nakon pada temperatura zavuče u neku od rupa i othrče zimski san. Najdraži mi je bio kada bih ga prala pod mlazom vode. Uvijek bi prvo trznuo, ušokiran vodom, a onda bi se pružio i vidno uživao u banjanju. Znala sam da će mi biti jako teško odlijepiti se od nekoga toliko simpatičnog i slatkog, ali sam znala da neće biti vrijeme za sebičnost i svoje neke fiks-ideje i želje i obećala sam sebi da ću se sabrati i dati sve od sebe da othranim ježa i pustim ga.

Na moju ogromnu žalost, jež je uginuo nakon 6 dana kod nas. Mogućnosti tj. teorija vezanih za uzrok uginuća imam jedno 40, a nijedna ne mora biti istinita. “Tješim” se samo kako sljedeće jutro na mjestu gdje sam ga našla ne bi dočekao. Ubilo bi ga sunce i visoke temperature ili bicikl/pješak kada bi se nekako doguzao do pločnika. RIP, Darwine.

28
Jun

Linkovi dana :)

http://howdovaccinescauseautism.com/

http://www.howdoeshomeopathywork.com/

26
Jun

Sitnica #43

Nakon svih onih Madonna, Sineada, Marilyn Mansona i ostatka fuckheada čiji je domet provokacije brisati dupe listovima Biblije na stejdžu još uvijek postoje “pjevači” koji su sposobni iznijeti ovako glupo, neinventivno, jeftino i oh-toliko-puta-viđeno pseudoprovokativno smeće i nazvati ga angažiranošću. Od provokacije s poantom redovno očekujem ipak malo više od maloumnog glavatanja i sisotresa u vjerskim objektima; zamjerite mi.

rdj

25
Jun

O Sanji u Brazilu u jeku nogometne groznice

Iako me nogomet ne zanima pretjerano a ova rečenica je u startu understatement mjeseca, veselim se kao dijete kada naiđem na dobru volju poznanika, prijatelja i ostatka bliskih ljudi da napišu kakav sažetak s izleta u neku od dalekih država. Koliko sam sama sklona štancati sažetke :mrgreen: , dovoljno govori svart sam za sebe. Sanjino iskustvo možete pročitati ovdje: alealeeee.wordpress.com, priča se tek razvija, pa ostanite tjunirani u priču s južne hemisfere s okusom navijača, majica s kvadratima, sunca, mora i dobre zabave.

22
Jun

O okruglom broju

15

19
Jun

Zrnca u pilinzima?

Prije par godina počela sam raditi svoje pilinge za kožu. Ne toliko radi zaštite prirode, koliko radi sebe i svoje kože koja dobro reagira na DIY kozmetiku, a i volim prčkati i kemijati s raznim sastojcima. IFLS spominje kako je problem plastičnih kuglica varijabilnih promjera koje se ne mogu otopiti u otpadnim vodama i koje posljedično završavaju u rijekama i morima sve veći. Tamo, naravno, lako dospijevaju u životinjske organizme, što je poseban problem ako su jestivi a kuglica je na sebe vezala motorno ulje i/ili pesticide, a u konačnici mogu ili hoće završiti u ljudskom organizmu.

Budući da sam testirala razne vrste kućnih “kuglica”, dajem na znanje (ne)zadovoljstvo pojedinima od njih; evo nekoliko provjerenih alternativa komercijalnim pilinzima:

  • bijeli šećer – najčešće korišten, meni ne toliko drag jer kristalići imaju dosta šiljast oblik koji vrlo agresivno oštećuje kožu, zbog čega crvenilo može trajati danima
  • trskin šećer – nešto je nježniji, manje je oštar, iako, ako imate izbora – birajte šećer kokosove palme zbog krupnijih kristalića i veće zaobljenosti
  • sol – meni ne odgovara, a ujedno se vrlo brzo i lako rastopi u nosaču
  • kukuruzna krupica / pura / žganci – apsolutni favorit, zrnca se ne tope, dovoljno su sitna i obla da ne rade oštećenja a dovoljno oštra da očiste kožu od odumrlih stanica
  • sitne sjemenke (amarant, canihua, mak) – odlične za kožu, pogotovo za masažu kože i poticanje cirkulacije
  • mljeveni muškatni oraščić – aromatična zrnca odlično čiste kožu i ne izazivaju oštećenja; pazite na moguće kožne reakcije.

Nekakav bazični recept za upotrebu bila bi preporuka miješanja nekih od navedenih zrnaca s dobrim nosačem, kao što je ulje, iako, brojni koriste i med ili zdrobljenu bananu. Npr. u staklenoj zdjelici pomiješajte jušnu žlicu avokadovog/bademovog/arganovog/… ulja s jušnom žlicom kukuruzne krupice, temeljito, dok se smjesa ne ujednači. Nanesite na očišćeno lice nakon skidanja eventualne šminke i nježno umasirajte, pazeći na rubove lica, granicu čeljusti i vrata, kao i kožu uz uho.

pilingIsperite prvo toplom vodom, potom hladnom i pokupite višak vode s lica. Pilinge se ne preporučuje često raditi jer uklanjanjem površinskog sloja izlažemo svjetlosti, temperaturi i vlažnosti zraka nježni “mladi” sloj koji još nije spreman za abiotske faktore u kojima se nalazimo. Stoga je od iznimne važnosti hranjenje kože hidratantnom kremom ili nekim od ulja u količini koja se upija odmah.

19
Jun

Lazanje

Lazanje dugo vremena uopće nisam htjela ni pokušati raditi. Čak ne znam niti zašto; radi se o mediteranskom tipu obroka sa puno rajčice i začinskog bilja koji mi primarno jako odgovaraju. Iz nekog razloga jako volim crvenu hranu, pogotovo kada je aromatična i mirisna. Iako rado jedem hranu podrijetlom s raznih geografskih širina, pizze i razni talijanski umaci za tjestenine nekako mi spadaju u omiljena jela. Zasitna su, šarena i dozvoljavaju igru sa sastojcima – gdje ćeš bolje?

Za prve lazanje koristila sam gotove kore od tijesta. No, osim što se ispostavilo da su integralne verzije prilično rijetke (makar su bile u vrijeme dok sam ih tražila), kore dolaze u malim komadima koje treba složiti prema gabaritima posude za pečenje. Nažalost, ovo daje vrlo neuredan rezultat – kore se, kao i Zemljine tektonske ploče, podvlače jedna pod drugu, razmiču pri pečenju izazivajući erupciju punjenja i ružno su predebele. Stoga sam ih počela izrađivati sama, koristeći isključivo brašno od cjelovitih žitarica, malo vode i prstohvat soli. Pomiješam sastojke, ostavim da odleže cca 30 minuta i onda rasiječem tijesto na 3 komada, razvaljam ga vrlo tanko, složim u tepsiju, napunim sočnim punjenjem i bešamelom i to je to. Zbilja nije tlaka, dapače, volim raditi s tijestom, koristim svaku priliku da nešto od njega napravim. Iako se mnogi kunu u jaja kao sastojak za domaću tjesteninu, ustanovila sam kako ne samo da nisu nužna, nego i kore ispadaju odlično ako ih nema. Gluten i voda odrade svoje, dobije se sasvim kvalitetna kora koja će držati lazanje kompaktnima.

Punjenje za lazanje odlična je prilika za isprazniti hladnjak od povrtnih zaostataka, zdjelica s rižom i raznim žitaričnim prilozima, kao i mesa. Budući da ipak nastojim imati što veći obrtaj povrća i ostatka hrane u hladnjaku i izbjegavam jesti bilo što što leži, to su rijetki trenuci. U lazanje možete staviti doslovno bilo koje povrće i u varijabilnim količinama i međusobnim omjerima.

Meni najdraže lazanje klasične su i totalno jednostavne, na luku ispirjam piletinu, dodam začine (kurkumu, kajenski papar, bosiljak, timijan, origano, češnjak, papar, sol) i raspoloživo povrće koje prethodno naribam ili sitno nasiječem (tikvice, patlidžan, rajčice, krumpire, papriku, brokulu, cvjetaču…) i sve obilno zalijem umakom od rajčice. Kada se sve dobro izjednači na laganoj vatri, složim po korama, zalijem bešamelom (vrhnje + ribani sir) i ostavim oko 30 minuta na 220C. Nisam sigurna može li biti jednostavnije.

Rezultat? Puna tepsija nečega što se suzdržavam pojesti za 10 minuta.

lazanje

Isto tako, vrlo je lako napraviti vegetarijanske/veganske lazanje, krcate zelenjavom i raznim začinima. Bezglutenske kore traže eliminaciju brašna pšenice, raži, zobi ili ječma, ali heljdino brašno uredno mijenja pšenično, kao i pomiješano s konopljinim. Odlično se ponaša pri razvijanju i vrlo je modelabilno.

Posebno volim kuhati noću. Kada dođem s posla i raskomotim se, u miru obavim pripreme, pristavim jelo i lagano uz kakvu glazbu kuham. Mislim da u ovaj tren nema bolje relaksacije za mene.

19
Jun

O slobodnim danima i neslobodnim ljudima

U idućih 7 dana čekaju nas 3 državna blagdana koji bi povukli 3 neradna dana kada bi “pali” na regularne radne dane.

Danas je Tijelovo, jedan od kreativnije besmislenih “blagdana”;

Tijelovo, punim nazivom Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove je katolički blagdan. Slavi se u četvrtak poslije svetkovine Presvetog Trojstva. U Hrvatskoj je neradni dan (jednostavno računanje datuma: deveti četvrtak nakon Uskrsa).

Za Katoličku Crkvu, svetkovina je u spomen na ustanovljenje Euharistije na Veliki četvrtak.

Pojavljuje se u 13. stoljeću, a na cijelo zapadno kršćanstvo proširuje se u 14. stoljeću. Augustinska redovnica Sveta Julijana iz samostana kod Liegea u Belgiji, imala je viđenje punog mjeseca, na kojem je opazila mrlju. Puni mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak blagdana, kojim bi se častio Presveti oltarski sakramenat. Na njezinu molbu, mjesni je biskup za svoju biskupiju uspostavio blagdan, koji se na početku zvao blagdan Euharistije. Sveta Julijana i njeni suvremenici promicali su ideju toga blagdana i željeli su ga proširiti na cijelu Crkvu. Papa Urban IV. objavljuje bulu 1264., kojom blagdan Euharistije, želi proširiti na cijelu Crkvu. No, brza smrt ga je spriječila u tome. Tek u 14. stoljeću, papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Rimokatoličku Crkvu.

Tijelovo se slavi u crkvama i svetištima diljem Hrvatske.

Dan antifašističke borbe je u nedjelju i meni je neradni dan. Određenim ljudima nije – osim liječnicima i policiji, ovi su dani itekako radni prodavačima u trgovačkim centrima i supermarketima. U ovaj tren rade svi centri u Zagrebu i što je najgore, nisu prazni. Ne biste vjerovali koliko ljudi se njima potuca jer jednostavno nemaju što pametnije raditi. Najtužnije mi je vidjeti kako ljudi na Badnjak do zadnje minute rada centara još uvijek zuje po centrima i zaštitari ih moraju doslovno gurati van. Nisam religiozna i Badnjak per se malo mi znači, ali ako me posao ne veže na takve dane, u dobrom sam društvu i udaljena sam maksimalno moguće od trgovačkih centara. Isto vrijedi i za bilo koji drugi neradni dan – volim svoje slobodno vrijeme i ne trošim ga na stvari koje ga nisu vrijedne.

Već jedan period odbijam ulaziti u sve trgovine nedjeljom i na blagdane. Nastojim maksimalno koliko je moguće obaviti sve kupnje regularnim radnim danima, a subotu popodne i nedjelju provesti uz Lazića, u kući ili na motoru u nekakvoj vožnji. Iznimni slučajevi postoje, ali zbilja su rijetki (do te mjere da u ovaj tren ne mogu navesti kada sam zadnji put otišla kupiti nešto u trgovinu nedjeljom) i tendiraju nuli. Što može biti toliko hitno i je li mi sila?

Ne zaboravite, dokle god ulazite centre na vama neradne dane, pri prolasku na vratima centra bilježi se svaki vaš prolazak a svaki “bing” koji ga prati biva zabilježen, statistički procesiran i iskorišten da bi centar definirao radno vrijeme koje u konačnici dovede do 5 neradnih dana u godini (5 dana u kojima je centar potpuno zatvoren, da, i to je moguće). Razmislite želite li to kome. Meni je čak bilo i poštovanja vrijedno kako smo pri prolasku kroz Austriju u neku ruku ostali gladni jer u nedjelju nismo našli ništa otvoreno. Nismo bili gladni gladni (prvo pravilo vožnje na motoru pažnja je da ne ostaneš bez hrane i vode), ali da nam je mogla dobro doći boca kakve hladne mineralne ili zanimljiva gricklaica – možda i je. Ali, je li nam bila nužno potrebna? Nije.

Nabavite život. Upišite aikido, ispišite aikido jer želite naučiti voziti bicikl downhill, slikajte nogama, uzgajajte sirne kulture, čitajte, pišite, kuhajte – ali nemojte provoditi slobodno vrijeme na blejanje u nešto što nije vrijedno vašeg vremena.

16
Jun

Burning angel wings to dust.

15
Jun

O Communityju

Ovo je lista dramskih, komičnih i inih serija koje sam u zadnje vrijeme uspjela pogledati dalje od jedne epizode i bez totalnog razočaravanja.

senorchangNeki dan probala sam gledati Community. Kad bih rekla da je serija vrhunska i ima najjači humor ikad, lagala bih kao pseto. Ima dobre dijaloge, OK radnju; ništa posebno inventivno, ali barem na mahove fest duhovito. Na mahove podsjeća na Raising hope. Oslanja se dobrano na popkulturne reference (u mom svijetu ovo daje najveći mogući plus raspoloživ :jea:  :ples: ) koje se ponekad broje i u nekoliko jedinica u minuti. Likovi su stereotipni (glavni frajer, plavojka, crnkinja..), ali stvar izvlači Abed sa svojim Aspergerom (gdje smo ono već vidjeli potrebu izgradnje lika na temelju nekog od psihičkih poremećaja?) i mahniti profesor španjolskog, señor Chang sa mema gore. On je odličan a mogao bi biti i još najpreodličniji EVAR da ga nisu preforsali preko svake mjere.

4
Jun

Kemija, Shamy i poremećeni standardi

shamyWhat the actual fuck? Ovaj kostur ima žešću kemiju nego ovih dvoje siročića koji bi trebali još tri (3!) sezone razvlačiti ionako odavno crknutu priču.

Pretraži svart:
© Copyright 2010-2014 svartberg. All rights reserved. Created by Dream-Theme — premium wordpress themes. Proudly powered by WordPress.