Category Archives: biljke

Dim u liftu.

Danima ulazim u lift u kojem smrdi dim duhana. Netko uporno puši u liftu, vjerojatno na putu izlaska iz stana, nastojeći izbjeći dimljenje u svom interijeru. Uđem u lift a ono oblak dima. Najčešće izađem van jer ne mogu disati, lakše mi je trčati uz stepenice. Ne razumijem način razmišljanja osobe zatvorene u prostoru od dva kubika i nesposobne sačekati 30 sekundi da povuče dim, kad izađe pred zgradu.

Černobilski turizam?

Članak sa indexa me raspjenio. Skroz.

UKRAJINSKE vlasti ponovno su odlučile opasnu zonu oko Černobila otvoriti za “ekstremni turizam”. “Grad duhova” Pripjat, ispražnjen nakon černobilske nuklearne katastrofe 1986. godine, neko je vrijeme bio otvoren za javnost, ali je zona prije nekoliko mjeseci opet zatvorena.

Ukrajinsko Ministarstvo za izvanredne situacije napravilo je specijalne turističke trase kako bi se izbjegla mogućnost da turisti budu ozračeni. Cijena obilaska iznosi oko 750 kuna. Forbes je ovu “mrtvu zonu” proglasio jednom od najegzotičnijih turističkih destinacija na svijetu.

Lani smo nas dvoje krenuli na put motorom, sa krajnjom destinacijom u Pripjatu. Dan pred polazak je agencija zadužena za vođenje kroz Zonu javila da se po njoj ne smije kročiti zbog odluke vlade bez konkretnih objašnjenja. Bili smo prisiljeni zaboraviti ulazak u grad, no ipak smo otišli, računajući da je možda nešto privremeno i da će se vrata možda ubrzo i otvoriti. Ionako smo imali cijeli itinerar složen po danima i bilo ga je šteta prekrižiti jer, eto, ne možemo do zločestog reaktora. Doduše, da nismo otišli na put i proveli se carski, ne bih se mogla voziti kroz predivnu Rumunjsku i pod kacigom kao Lister zagađivati atmosferu falsetiranjem Ljubavi pod lipom =)

Ne čudi me, zapravo, ništa. Uskoro je prvenstvo u nogometu, a Ukrajinci znaju da na konto ove tragedije mogu obrtati puno više novca nego se čini. Iskoristili su, očito, zadnjih 6 mjeseci za krpanje rupa, radu na sigurnosti turista i sličnom. Država je dosta siromašna i svaka financijska injekcija nije naodmet. Najveća nuklearna tragedija čovječanstva očito postaje seoski ringišpil na Sv. Antu Padovanskog.

Øresundsbron?

Ne znam kako vi, ali ja se jednog specifičnog zdanja ne mogu dovoljno nagledati. Osjećam duboko poštovanje prema arhitektima, građevinarima i fizikalcima i mislim da bih, kad bih se našla na njemu, imala osjećaj kao da stojim pred Crnim Vratima Mordora.

Radi se o tunelsko-cestovno-željezničkoj vezi Danske i Švedske. Ništa posebno impresivno, reći će slučajni prolaznik, no, kako su ga Danci i Švedi koncipirali? Paz’ vamo =)

Zamislimo da idemo iz Švedske u Dansku. Između Kopenhagena i Malmöa se nalazi oko 15 kilometara mora. U Malmöu ulazimo na most Øresundsbron duljine oko 8 kilometara sa masom konstrukcije od osamdesetak tisuća tona.

Zvuči, ovako odoka na prvu, prilično malo ako uzmemo u obzir 4 automobilske trake i dva željeznička kolosijeka. Dodatno opterećenje uslijed prolaska putnika i vozila mi je pogotovo upadljivo. Gledam podatke, kaže službena stranica mosta kako je od otvorenja mosta preko konstrukcije prešlo preko 50 milijuna ljudi. U jednom periodu je broj prolazaka stagnirao (kriza ) no broj se u zadnje vrijeme povećava jer sve više ljudi odlazi u Švedsku živjeti zbog osjetno nižih cijena nekretnina i svakodnevnih potrepština, a u Dansku odlaze na posao. Most prelaze svakodnevno i kao redovni korisnici imaju značajne popuste.
Iz turističke perspektive, jednokratni prolazak motorom košta 22 eura, što je mala cijena za doživljaj. Automobili plaćaju dvostruko više, autobusi do 200, kamioni do 207 a prolazak željeznicom je 9 eura.

Most je visok 57 metara i time dozvoljava neometani prolazak brodova. Ipak, većina brodskog prometa se odvija nešto kilometara bliže Danskoj. Øresundsbron završava Peberholmom, umjetnim otočićem i tom točkom čini polovicu duljine udaljenosti između Švedske i Danske. Naziv otočića mi je vrlo simpatičan, pogotovo jer je nedaleko i otok Saltholm (peber = papar, salt = sol). Teritorijalno gledano, pripada Danskoj, no poznavajući taj narod, ne treba se puno čuditi

OK, a što se nalazi ovdje, između umjetnog otoka i Danske?

Danci su izvukli zadnji “pec” u “eci peci pec” kad se biralo tko će imati veći vow faktor mosta – ovdje, lipi moji , leži podmorski tunel Drogden koji se nadovezuje na Peberholm. Kad sam vidjela ovu sliku:

pala mi je čeljust o pod. Koji ulazak! Drogden je sastavljen od betonskih segmenata složenih u cijev dugu oko 4 km. Polovica služi za MSUI vozila a druga polovica za vlakove. Upravo nad njim prolazi većina brodova koje sam spomenula pri visini mosta.
Drogden završava ulaskom u Dansku. Ne pretjerano daleko je i Andersonova Mala sirena, pokraj koje ne možete proći i ne poslikati se ako ste u Kopenhagenu.

Možda je bitno spomenuti da je sagrađen u samo 4 godine. Onako, usporedbe radi, zgrada u koji gledam kad stojim na balkonu se gradila preko 2 godine. Zaključak ostavljam vama. Radeći tunel je ekipa naišla na 16 zaostalih podmorskih mina, no unatoč tome je završen tri mjeseca prije planiranog roka.

Ovo se mora vidjeti =)

Mario?

Nakon upornog i bezuspješnog traženja Super Mario Bros. iz 1985. godine koji bi ekčli i radio na OSX-u, odustala sam. Našla sam funkcionalnu verziju dinamičnog vodoinstalaterskog dua online i otad ne prestajem gnjaviti tipkovnicu.

Ah, sjećanja, cca 6 razred, buraz taman došao sa operacije a mama je tražila način da mu ubije dosadu… Rezultat? Sati i besane noći ubijanja u bolno igrivoj igri =)

Miso?

Upoznat ću vas sa svojom prijateljicom koja se zove miso pasta =)

Radi se o ukusnoj tradicionalnoj japanskoj namirnici koja nastaje fermentiranjem sojinog zrna uz prisutnost soli i bakterijske kulture roda plijesni Aspergillus, među Japancima poznate kao koji. Ista plijesan ubrzava i fermentaciju sakea, a služi i za pravljenje rižinog octa i sojinih umaka (tamari, shoyu). Miso spravljen na tradicionalan način sporo fermentira u drvenim bačvama i do 24 mjeseca, kada dozrijeva punoća okusa i dobija autentičnu tamnu boju. Filozofija i principi su slični onima vinarskima. Naravno, moderna industrija proces ubrzava dodavanjem raznih kemikalija što se osjeti u okusu. Ostavljam vama na izbor što ćete kupiti i jesti, iako je kod nas izbor dosta fokusiran na starinski proizveden miso, jedva jedna-dvije firme uvoze miso u Hrvatsku.

Postoje tri osnovne vrste miso paste. To su hatcho miso, punokrvni bazični čisti sojin miso, najjačeg okusa. Dosta je tamne boje i meni osobno najdraži, pogotovo mi odgovara zimi kad doslovno grije dušu. U proizvodnji se koristi vrsta plijesni koja omogućuje povećanu aktivnost proteaza i lipaza, budući da je soja bogata proteinima i masnoćama. Mugi miso je ječmov miso i kao što mu ime kaže, dobija se umiješavanjem određenog postotka ječma. Kao i genmai miso, miso integralne riže, ima nešto blaži okus od sojinog pa se savjetuju početnicima i osobama koje tek žele isprobati okus fermentirane soje. Obojica su bogati amilazom koja razgrađuje škrob dodanih žitarica. Postoji i verzija sa bijelom rižom, kome miso, no njega nisam imala prilike probati.

Sve vrste postoje u pasteriziranoj i nepasteriziranoj verziji (nama miso), bogatijoj enzimima. Postoji i bijeli shiro miso, sa dominirajućom rižom i manje zastupljenom sojom, no meni osobno se ne sviđa. Dosta je blag i slatkast, nešto je bolji za umake nego juhe.

Prvo i najčešće korištenje je miso juha. Pod ovim pojmom podrazumijevamo širok dijapazon tanjura sa raznim vrstama i omjerima kratko kuhanog povrća i algi u juhama začinjenim ovom pastom. Miso juha je prva makrobiotička stepenica i malo kome se zapravo ne sviđa.
Miso možete staviti u doslovno bilo koju juhu, umak ili varivo. Računajući da je pasta slana i da pasta na neki način može zamijeniti sol, na svake 2,5-3 dl tekućine u varivu dodajte jednu čajnu žličicu. No, nemojte istresti izravno u lonac nego uzmite čašom malo juhe i rastopite željenu količinu miso paste u čaši. Kad se pasta otopi, istresite u juhu i maknite ju sa vatre. Miso nemojte kuhati jer ćete temperaturom uništiti poželjne enzime koje sadržava.

Rastopljenom pastom isto tako možete zalijevati i žitarice, marinirati namirnice za roštilj, začinjavati namaze, salate i slično. Čula sam da neki mažu i kruh njome, što je meni apsolutno nepodnošljivo jer je pasta vrlo slana.

Meni je miso najdraži u jutarnjim satima, zimi, kad iskoristim eventualne ostatke žitarica od prethodnog dana u kombinaciji sa povrćem. Malo što je dobar početak dana kao što su tople juhe =)

Y U NO?

Probrani =)

Autopoklon?

Redovito si poklanjam trice i sitnice, pa se i za razne blagdane i specifične dane nastavlja tradicija. Rijetko su to neki posebno skupi pokloni, uglavnom su karakterističan odraz trenutka autopoklanjanja. Ove godine sam mislila da ću omanuti jer nisam našla ništa zanimljivo ali mi je jučer prije polaska na put sinula ideja. Radi se o knjizi Sjeverozapadni vjetar by Željko Bašić koju sam prelistala u jutarnjim satima. Vizualno je prava poslastica; veliki format sa fantastičnim crtežima i bajkovitim tekstom koji si ne želim spojlati je ono što ću po povratku u ZG otići kupiti. Vama ću dati malu naznaku:

i preporučiti knjigu za poklon, ako ne sebi, a onda nekome drugome =)

Hvala ti.

Do not stand at my grave and weep
I am not there. I do not sleep.
I am a thousand winds that blow.
I am the diamond glints on snow.
I am the sunlight on ripened grain.
I am the gentle autumn rain.
When you awaken in the morning’s hush
I am the swift uplifting rush
Of quiet birds in circled flight.
I am the soft stars that shine at night.
Do not stand at my grave and cry;
I am not there. I did not die.

Do not stand at my grave and weep, Mary E. Frye, 1932.

Čokolada?

Kako napraviti čokoladu koja nije nezdrava i koja ne deblja, problem je koji mori brojne ljude. Crnoj opsesiji je većini teško odoljeti, ali, ako postoji mogućnost, znanje i tehnika, treba napraviti svoju verziju. Tako ćete kristalni bijeli šećer ili smeđi moći zamijeniti sladilima koja su prikladnija (recimo) za dijabetičare ili osobe koje žele light sladila, izbjeći ćete mistična “biljna” ulja sa deklaracija, mlijeko i sveprisutne sojine derivate a ujedno ćete se razveseliti kad u usta gurnete žlicu nečeg što ste sami napravili i što, zapravo, valja. Mene posebno oduševljava ideja da napravim nešto točno onako kako želim i po svom ukusu, kao i činjenica da idući put mogu dobiti sasvim drugačiju verziju čim vidim drugu namirnicu koju u toj čokoladi poželim naći.

Nisam baš tip osobe koji ludi za čokoladama, čak i kolače radim vrlo vrlo rijetko, ali me recept kolege sa posla zaintrigirao toliko da sam morala probati. Ovo sigurno nije zadnji put da ju radim a ideje kome ću ju poklanjati već naviru. Svakome njegovo

Uloge: investitor i projektant ja, na metlici uronjenoj u gustu smjesu Lazinho . Thanks, man.

Za bazični recept vam treba:

• kakao u prahu, po mogućnosti sirovi. Priredite 100 grama.
• kokosovo ulje. U trgovinama ćete ga naći obično u staklenkama kao maslac, no to je normalno, dapače, poželjno. Bit će vam jasno zašto za koji trenutak. Ako volite šmek kokosa onda kupite ekstra djevičansko, a za čistunsko-asketski tip kao što sam ja postoji i verzija bez mirisa i okusa. Imam ga prvenstveno zbog prženja u woku jer dobro podnosi zagrijavanje. Treba vam 250 grama.
• sirup od agave. Niskog glikemijskog indeksa, ugodno sladak. Podsjeća na špinani šećer, vuče me u djetinjstvo i prabakine čajeve. Treba vam 250 grama.
• malo vanilije. Ne vanilin šećera već prstohvat čiste vanilije u prahu.

E sad, kako ja obično volim malo podesiti recepturu po svom ukusu, dodala sam dvije velike žlice miješanog namaza od orašida (kikiriki, indijski oraščići, bademi i lješnjak) i pojačala sam slatkoću i konzistenciju sa dodatnom žlicom rižinog slada jer sam primijetila da imam, tipa, 220 grama sirupa agave. Slad i namaz su drastično zagustili smjesu u odnosu na izvorni recept, ali mi se upravo tako više svidjelo. Volim takva slučajna otkrića.

Kokosovo ulje je na sobnoj temperaturi kruto pa ga je potrebno otopiti na pari. Ja sam ga ostavila 10-ak minuta na radijatoru. Dodajte agavin sirup i kakao, začinite sa malo vanilije. Dobro smiksajte. Smjesa će biti gusta i žitka pa nije loše imati asistenciju voljnu miješati i pričati viceve. Istresite u kalup/e i stavite na hlađenje u hladnjak. Budući da je korišteno kokosovo ulje, stisnut će se instantno. Ako ste radili po originalnoj koleginoj recepturi, kad se ohladi, zveknite kalupom o radnu površinu i izbacite male čoksice van. Moja je ispala nešto gušća, pa sam ju stavila u posudu i ostavila da se hladi, morat ću ju rezati.

Može li biti jednostavnije?

Ako volite zakomplicirati stvar , preporučujem sljedeće – dodajte smrvljene bademe ili lješnjake, indijske oraščiće, drobljeni kakao, prah chilli papričica, drobljeni papar, cimet, zvjezdasti anis… Idući put ću probati i sa kapljicom eteričnog ulja paprene metvice. Čini mi se da bi dobro prošlo i ulje naranče.
Također, upravo sjedim i gledam u policu sa namirnicama, mislim da bi se lako napravio i power-bar. Malo zobenih pahuljica (tad ćete pojačati količinu ulja i sirupa, ali ćete dobiti poprilično povećanu količinu u krajnjem rezultatu jer će čokolada biti vezivo), mljevenog lana, chia sjemenki, mrvljenih suhih banana, možda kakvih grožđica ili brusnica – dajte mašti na volju.

Leblebije?

Na poslu sam se sjetila leblebija pa sam skoknula po dvije konzerve slanutka. Inače sam dosta prehrambeno impulzivna, valjda za sve osim za slatkiše. Nisam nikad ušla u delirium tremensu u trgovinu po čokoladu ali po par kila mandarina/cvjetače/raznih mahunarki ili litara tekućeg jogurta jesam =)

Inače, brutalno jednostavan recept je u pitanju a krajnji rezultat fin. Onako, snackoidan.

Krajnji krajnji rezultat je taj da u ovaj tren više nemam ni kapi najdražeg ulja,

japanskog tamnog sezamovog.

Nema veze =), sutra ću pokupiti drugo. Nije baš jeftin resurs, boca košta stotinjak kuna ali mi traje oko 6 mjeseci, superstabilno je na visokim temperaturama a okus je pakleno dobar. Aromatično je i fino, smatram da ga svatko treba probati.

Mjerica za leblebije neka vam bude 250 grama ocijeđenog slanutka. Može biti kuhan, može biti iz konzerve a neki ga samo namoče prije spravljanja. Meni je ukusniji kuhan. Ujedno će biti probavljiviji, što znači da će manje grajndati po crijevima.

U zdjelici dobro izmiješajte 2 žlice sezamovog ulja (neki stavljaju maslinovo, ali ja sam veliki protivnik zagrijavanja tog ulja), jednu malu žlicu tamarija, dvije male žlice sjemenki kima, prstohvat soli, kurkume i češnjaka. Istresite na slanutak i dobro izmiješajte.

U tepsiju položite aluminijsku foliju. Zapravo, ne morate, ali kako se meni ne da strugati zapečeno ulje sa tepsije, ovo je brže i još jednostavnije. Istresite slanutak, raširite ga u sloju visine jedne sjemenke.

Stavite u prethodno zagrijanu pećnicu na 180 stupnjeva i pecite uz povremeno otvaranje i lagano miješanje.

Kad se ohladi, istresite leblebije u posudu i pustite si dobar film.

Preporučujem Perfect host. O filmu neću ništa reći jer i najmanja informacija je prvoklasni spoil i uništenje filma. Sjednite i uživajte =)