Category Archives: biljke

Zaključak?

Rumunjska u par crta

Fantastično zelena država. Šume na sve strane, divni brežuljci, bukti zelena boja na sve strane.

Ima divne čiste planinske rijeke i jezera. Voda je izrazito hladna i savršena za osvježavanje, makar stopala na putu.

Transalpina i Transfăgărăşan… Savršene.

Klima iz snova.

Engleski jezik je većini nepoznanica.

Rumunjski nije problem ako govorite makar jedan svjetski jezik i slušate sa razumijevanjem što pričaju lokalci. Pisano je pogotovo jasno.

Kad im kažemo da smo iz Hrvatske, uglavnom ne znaju o čemu pričamo. Na spomen Jugoslavije se pale lampice i razvlači smiješak na usnama.

Ljudi su OK, rado pomažu i rado se trude na pantomimičarskom objasniti smjer i slično. Žene su rezerviranije, ali to je podrazumijevajuće, nema čuđenja ni zamjerke.

Svuda su prosjaci, iako svi makar rekreativno žicaju. Čini se više kao stanje uma nego novčanika.

Ceste su velikim dijelom u izgradnji i/ili obnovi, što je jako iritantno kad si na motoru i kad ti stražnji kraj konstantno pleše pod stražnjicom.

Cijene su podjednake kao kod nas, iako sam prije par godina čitala o “jeftinoj Rumunjskoj”. To zaboravite.

Imaju užasan sladoled O.o
Sreća pa postoje Algidini hladnjaci. Ono nešto njihovo je beyond words.

prije nego prijeđemo granicu.

Zona?

Zona podrazumijeva pojas nepravilnog oblika od 30 km sa središtem u elektrani

i definira dijelove posebno kontaminirane radioaktivnošću.

U Zonu se može ući. Postoji cijeli niz lokalnih firmica koje će vas za sitne pare provesti kroz zanimljive objekte na spomenutom području. No, postoje pravila igre kojih se moramo držati. Neka su logična a za neka vjerujem da ne mogu biti dovoljno naglašena (kladim se da vodiči moraju opetovano ponavljati i podsjećati da se ne dudaju boce mineralne vode od 0.3 L).

• Zabranjeno je nošenje ikakvog oružja sa sobom.

• Zabranjena je konzumacija pića i hrane tijekom boravka u Zoni, pogotovo na otvorenom.

• Zabranjeno je diranje predmeta koji leže na tlu, grumenja tla, kamenja, biljaka, gljiva – ičega. Pogotovo je zabranjeno iznošenje ičega od navedenog izvan Zone.

• Zabranjeno je sjedenje na tlu i polaganje foto/video opreme na tlo.

• Zabranjeno je kršenje pravila odijevanja – Zonom se ne smije kretati u sandalama, kratkim hlačama, suknjama tj. ičemu što otkriva tijelo.

• Zabranjeno je kretanje bez vodiča, odvajanje od skupine.

• Zabranjeno je prići onome što mene posebno zanima, a to je groblje vozila

koja su interventno pomagala u kritičnom periodu krpanja pobješnjelog reaktora. Ukrajinska vlada je pristup ovom prostoru zabranila 2008., nažalost.

Fikus?

U zadnja 3 mjeseca sam primijetila kako mi fikus posustaje. Nije dao niti jedan novi list od proljeća, izgledao je otužno i deinspirirano kad god ga pogledam i u jedan trenutak mi je došlo da ga likvidiram. Nisam ga mogla gledati takvog, pogotovo jer mu je podosta listova pootpadalo i ostavilo ožiljke na stabljici. No, poklon je iznimno mi bliske osobe i nekako si ne mogu dozvoliti uginuće, kamoli bacanje.

Jučer je oslobodio jedan list. Možda nije neki urnebesni rast, ali je pokazao znakove života. U ovaj trenutak mi je to i više nego dovoljno.

Overclock?

Nuklearna elektrana Vladimira lljiča Lenjina je u trenutku katastrofe u produkciji električne energije Ukrajine sudjelovala sa 10%. Sastojala se od četiri reaktora. Prvi je u pogon stavljen 1974. godine a posljednji, ozloglašeni, 1983. godine. U trenutku nesreće je u planu bila izgradnja šestog reaktora, a peti je bio u završetku i trebao je ići u pogon krajem godine katastrofe.

Kritična noć?

26. travnja 1986. godine je sat vremena i 24 minute nakon ponoći došlo do taljenja jezgre u četvrtom reaktoru, nakon čega se u atmosferu podigla radioaktivna prašina koja je neminovno izazvala kontaminaciju područja i strahovite posljedice.

Zašto?

Zato što je tu noć nedovoljno stručno osoblje, koje je dotad radilo u elektranama pogonjenim fosilnim gorivima, u svoje ruke uzelo sigurnosni sustav nuklearne elektrane i odlučilo testirati rad reaktora u smanjenim sigurnosnim uvjetima. RBMK je vrsta kanalnog reaktora karakterističnog za Sovjete, poznatog po nestabilnosti i nepouzdanosti. Moderni reaktori su dizajnirani tako da se voda za hlađenje koristi i za usporavanje neutrona. U slučaju da dođe do pregrijavanja reaktora i nedostatka vode, fisija se automatski prekida i potencijal problema se smanjuje. RBMK za usporavanje neutrona koriste grafitne blokove i ako dođe do pregrijavanja, fisija se nastavlja i dolazi do kolapsa. Unatoč tome, u upotrebi su i danas (Kursk, Leningrad, Smolensk). Svrha testa je bila provjera sposobnosti rada turbina u fazi gašenja za pokretanje vodenih pumpi uz oslanjanje na vlastito napajanje električnom energijom. Voda je nužna za ovaj tip reaktora jer omogućuje hlađenje jezgre čak i kad reaktor ne generira energiju.

Počelo je sa serijom jakih detonacija u jezgri. Poklopac reaktora mase 1 200 tona je odletio u zrak i izazvao omanji potres. Odletio je doslovno kao čep sa boce šampanjca, pritom razbacao stotinama metara uokolo grafit i uran i otvorio pukotinu iz koje se dignuo vatreni stup visok par tisuća metara oplemenjen radioaktivnim česticama fuzije. Kad je u prostor dospio zrak, omogućio je gorenje grafita i dodatno raspršivanje radioaktivnog materijala.

Prva pomoć, vatrogasci, nisu bili propisno zaštićeni obzirom na situaciju koju su došli rješavati. Zalijevali su grafitni plamen tonama vode. Dvojica su umrla još te noći a još 28 tijekom sljedećih mjeseci. Do pola 7 ujutro su svi požari bili ugašeni.

U najkritičnijim trenucima se radijacija očitavala i do 20 000 rendgena/h. Smrtonosna količina je 100 rendgena/h. U praksi to znači da je bilo dovoljno biti eksponiran par minuta za smrtonosnu dozu. Uslijed eksplozija je stradao i glavni uređaj za mjerenje radioaktivnosti, a svi ostali su imali premalu skalu i samo su očitavali radioaktivnost preko granice skale. Zbog toga je Akimov (šef noćne smjene) tvrdio kako je reaktor netaknut, unatoč hrpi grafita oko zgrade. Ključni problem je očito bila neočekivanost komplikacija. Shodno tome, nitko nije znao kako točno djelovati u takvim prilikama i nepripremljenost je itekako utjecala na razvoj događaja – većina ljudi koja je sudjelovala u intervenciji nije bila propisno zaštićena i smrt je bila neminovna. Koliko su ljudi imali šanse za preživljavanje bez posljedica govori i činjenica kako su ceste nakon nesreće oprane sapunom, a ljudima je preporučeno da dobro otresu odjeću i operu obuću. Dakle, kao kad se vrate iz vrta. LOL.

U jutarnjim satima je o problemu obaviješten i tadašnji predsjednik Gorbačov, koji je odlučio kamuflirati incident kao minorni eksces. Elektrana je bila veliki ponos Sovjeta i nije htio dozvoliti, unatoč famoznoj Glasnosti, negativan publicitet državi. No, zračne struje su većinu kontaminiranih oblaka usmjerile nad Bjelorusiju, za koju se smatra da je najgore prošla po pitanju posljedica. Nastavili su putovati prema sjeverozapadu i prvi su problem primijetili Šveđani, očitavajući u Forsmarku neuobičajeno visoke razine radioaktivnosti. Najprije su pomislili da sami imaju problem, no ubrzo su shvatili da je podrijetlo atmosfersko. Inače, forsmarška elektrana je 2006. godine također imala incident druge razine (nije došlo do meltdowna jezgre).
U europsku javnost je formalna vijest izašla tri dana nakon incidenta, kad se radioaktivnost značajno proširila i došla i do RH. Mama mi je jednom pričala kako je bilo javno razglašeno da se ne pije mlijeko i ne jede lisnato povrće, a preporučivalo se i ostajanje u kući u slučaju oborina.

27.4., dan nakon eksplozije, poznat je kao dan kad se odvijala masovna evakuacija već ozračenih ljudi u Pripjatu i okolini. Najavljeno je stanovnicima da će se vratiti ubrzo, čim se stabilizira situacija. Nažalost, svi znamo kako je to završilo – Pripjat se pretvorio u sumorni grad duhova, a vrijeme je stalo. Poseban je simbol tragedije i vrtuljak koji se nijednom nije stigao zavrtjeti sa ljudima u sjedalicama.

Crvena šuma se nalazi unutar Zone i površine je oko 10 km^2, uglavnom je borove strukture i bogata pelinom. Nakon kolapsa je u kratkom roku fotosintetska površina promijenila boju u smeđe-ljubičastu a stabla su uginula.

Životinje koje su u njoj u trenutku tragedije obitavale su uginule ili postale reproduktivno nesposobne.

Sovjeti nisu htjeli izvan pogona staviti itekako efikasnu elektranu, pa je naređena stabilizacija do sigurne upotrebljivosti, unatoč opasnosti po zdravlje onih koji su radili na uspostavi normalizacije. Zaustavljena je gradnja 5. i 6. reaktora.

Likvidatori?

U najgorim trenucima, kad je trebalo izravno zarinuti ruke u problem, oko 600 000 ljudi je svoje zdravlje i život stavilo na kocku i odlučilo izravno pomoći u čišćenju uništenog reaktora i prostora oko njega. To su bili uglavnom vojnici, radnici elektrane, radnici ugljenokopa, transportni radnici

sigurno nedovoljno svjesni u kakvim se točno uvjetima nalaze. Dio je ubrzo umro, dio je obolio a velik dio je ostao u invalidnom stanju.

Kao nagradu su dobili ordenje

no sve je to, unatoč časti i hrabrosti, u neku ruku smiješno kad tako lako izložiš svoj život, ugrožen zbog gluposti.

Zdravlje?

Ionizirajuće zračenje prodire u stanice i u njima stvara ione koji oštećuju DNA. Ovo se manifestira kao sijaset degenerativnih bolesti na molekularnoj razini, stoga su karcinomi svih vrsta očekivan rezultat. Jedan od češćih je rak štitnjače zbog kontaminacije radioaktivnim jodom koji se akumulira u tkivu žlijezde. Ovo se dijelom preveniralo dijeljenjem tableta neradioaktivnog joda u svrhu zasićenja, što je smanjivalo količinu integriranog radioaktivnog joda u organizmu.
Zabilježene su brojne komplikacije pri porodima, spontani pobačaji, teratološke deformacije… Točan broj ozračenih, oboljelih od radijacijske bolesti i mrtvih nije poznat. Sovjeti zataškavaju brojeve, zeleni pumpaju. Po onome što vidim, broj iznosi između dvoje mrtvih i preko 2 milijuna onih koji su osjetili posljedice kontaminacije radijacijom.

Sarkofag?

U trenutku kad je bilo jasno koju kritičnu razinu je dosegnula katastrofa, trebalo je naći brzo i efikasno rješenje koje bi u kratkom roku makar “za prvu ruku” saniralo reaktor i spriječilo neometani izlazak radioaktivnih tvari u atmosferu. Rješenje, sarkofag, predstavlja zapravo masivni betonski zaštitni sloj armiran čelikom koji je zadržao desetke tona uranija, plutonija i korija, mješavine rastaljene jezgre, goriva, produkata fizije itd. Gradnja je počela 20.5.1986. i trajala je do kraja godine kad se nesretni događaj zbio.

Ovo rješenje nije trajno i problem je itekako prisutan. Uslijed seizmičkih aktivnosti može doći do pucanja betona i urušavanja dijela strukture, čime bi radioaktivne tvari uspjele prodrijeti van. Zato se radi na zamjeni za sarkofag, takozvanom čeličnom kućištu. Pogledala sam malo o čemu se radi

i moram priznati da izgleda prilično skupo. Kažu da bi trebalo biti gotovo do 2012. godine. Živi bili pa vidjeli.

Danas?

Život postoji. Ljudi žive u kontaminiranom području, unatoč strogoj zabrani od strane vlade. To su uglavnom stariji ljudi, rezignirani i svjesni da su odavno izgubili perspektivu i zdravlje. Pogledajte članak o 76-godišnjoj baba Valji koja je, na koncu, zadovoljna životom. Koliko to može biti.

U zadnjih 25 godine vrste životinja koje su na tadašnjim monitorinzima pokazivale kritičnu brojnost, sada bujaju. Primjerice, vukovi, medvjedi (kojih u tom kraju nije bilo preko stotinu godina), jeleni, čak i konj Przewalskog, koji se smatra najbližim živim rođakom i izvornim oblikom domesticiranog konja.

Da zaključim, uz Fukushimu, černobilska tragedija predstavlja jedini događaj u nuklearnoj povijesti razine 7 – ispuštena je masovna količina radioaktivnog materijala u atmosferu i ustanovljene su teške posljedice na okoliš i ljudsko zdravlje. Kao takva je zanimljiva, kako znanstvenicima, tako i entuzijastima koji guštaju u fotografijama i pričama o njoj. Ja sam jedna od njih – istinski želim vidjeti Pripjat, proći kroz Crvenu šumu i stati u blizinu reaktora, držeći Geigerov brojač.

Černobil?

Kada bismo povukli imaginarnu ravnu crtu između Zagreba i nuklearne elektrane u Černobilu i izmjerili ju, dobili bismo liniju dugu oko 1200 kilometara. Spojila bi moj život na četvrtom katu, u društvu Debelog, lolcata, zmije i mjesta koje je primarno bilo jedan od simbola snage bivšeg Sovjetskog saveza a na koncu postalo simbol katastrofe uslijed nesmotrene pogreške zadnjih 25 godina.

Černobil je kolokvijalno duboko ukorijenjeni i pogrešan zamjenski naziv za sve što podrazumijeva nuklearna elektrana. Razlike treba dobro upoznati. Černobil je gradić u ravničarskom kraju u blizini granice sa Bjelorusijom koji u ovaj trenutak broji oko petstotinjak ljudi. U trenutku kad se tragedija zbila, u njemu je živjelo oko petnaestak tisuća stanovnika. Otprilike kao u Novoj Gradiški, dakle. Nuklearna elektrana se ne nalazi u gradu Černobilu već 15-ak kilometara sjeverozapadno. Poistovijećena je sa gradom jer nosi njegovo ime – Memorijalna Socijalistička Černobilska nuklearna elektrana Vladimir Iljič Lenjin.
 U blizini elektrane je izgrađen i grad u kojem su živjeli radnici zaposleni u elektrani, a nosi ime rijeke na kojoj leži – Pripjat.

Brojao je oko 50 000 ljudi u trenutku tragedije, recimo, kao Slavonski Brod. Pogledajte galeriju “prije tragedije” i fotografije bezbrižnog života, fašnika, škola, poliklinike, kafića, diskoteke… Pulsar banda.

Fascinantan mi je taj osjećaj prvotne svjesnosti realnog problema, potisnutog osjećajem defaultne bezbrižnosti. Osjećajem kako je sve pod kontrolom i kako malo što može poći po zlu. Sekundu kasnije – apsolutni kolaps, shutdown, kraj svijeta kakvog ga znamo. Nenadan i intenzivan. Nažalost, o blaženom tupilu neznanja i udarcu koji čupa iz korijena znam i više nego mogu ili želim sročiti na glas.

I Pripjat i Černobil su udaljeni oko 100 kilometara od glavnog grada Ukrajine, Kijeva, smještenog južno. Grad broji preko 4 milijuna stanovnika, što brojčano odgovara našoj državi. Ukrajina je površinom najveća država u Europi i ima preko 45 milijuna stanovnika. Poznata je kao poljoprivredna velesila, bogata černozemom, tamnim dubokim humusnim tlom u kojem je mnoštvo dekomponirane organske tvari. Takvo tlo je pogodno za uzgoj većine kultura, pogotovo pšenice, raži, krumpira, šećerne repe i suncokreta, po kojima je Ukrajina bila poznata, kvalitetom i prinosom. Lokalci imaju i izreku, “Da i drveni štap zabodeš u tlo, dao bi listić!”. Znate da biljke i gljive imaju poseban afinitet prema apsorpciji radioaktivnosti – zamislite koja je to šteta.

Zamislite koliko je zapravo malo bilo potrebno da sve ode na kvasinu.

Duhovi?

Čitajući o gradovima duhovima i promatrajući fotografije je teško oduprijeti se pomisli kako bi bilo zanimljivo prošetati se napuštenim ulicama, promatrajući prazne dječje parkove, škole, trgove i automobile obrasle mahovinama i lišajevima. Pritom, naravno, pokušavajući rekonstruirati vrevu grada, žamor i žustrinu prosječnog čovjeka opterećenog prosječnom dozom stresnih situacija. Odmaknite se na sekundu od kompjutora, sklopite oči i pokušajte nakratko ukloniti slojeve zvukova koji vam draže osjetilo sluha. Zamislite da ne prolaze auti i tramvaji, na mah ignorirajte susjedine klince i bušilicu u stanu ispod vas. Ne postoji klima koja vam cijedi vodu iz zraka niti ventilator na procesoru u kućištu vašeg kompjutora. Mačka se prešetava po jastučnicama, ugasila se glazba, prestali ste tipkati po tipkovnici.

Zamislite mrtvu tišinu u kojoj skoro možete čuti svoj puls.

Opako, jelda?

Upravo ta tišina i mrtvilo gradova-duhova me patološki draži. Katkad su u pitanju obični gradići, ispunjeni populacijom koja je jednostavno otišla trbuhom za kruhom, katkad ih nemilosrdno pomete epidemija ili sociopolitička previranja, katkad su ti gradovi smišljeni kao grandiozni projekti koji nestanu zbog katastrofe ili loše procjene. Meni su najzanimljiviji ovi potonji i stoga ću se vrtjeti pričom uglavnom oko njih.

Kolmanskop, Namibija

Gradić u južnoj Namibiji je davne 1908. godine nakon informacije o postojanju dijamanata u toj regiji u roku dvije godine postao urbano središte – nasred pustinje se raspojasao grad sa školom, bolnicom, rezidencijalnim dijelom, pa čak i kasinom. Idilu je prekinuo WW1, pala je cijena dijamanata i grad se počeo prazniti. Pedesetih godina je otišla i zadnja duša a pustinja je

uzela svoje.

Hashima, Japan

Ovaj potpuno tihi otočić, paradoksalno, leži u moru jedva 15 kilometara od vreve i histerije Nagasakija.

Dizajniran je kao obitavalište za rudare i njihove obitelji i kao takav je bio prilično bogat i poželjan lokalitet za život. No, zalihe ugljena nisu neograničene, skupa sa iskopanim količinama se smanjivao i broj stanovnika. Otok je danas potpuno prazan.

Čudi me da Japanci nisu od njega napravili kakvu atrakciju.

Sanzhi, Tajvan

Ovo ste morali vidjeti do sada. Zgrade su vrlo poznate zbog specifičnog oblika i boja.

Famozno UFO naselje je dignuto 1978. godine i prvotno je trebalo poslužiti kao odmaralište za američku vojsku. Već dvije godine kasnije je ideja propala. Dijelom zbog financijskog faktora a dijelom zbog mitova koji su se počeli širiti uslijed nesretnih smrtnih slučajeva – u svrhu proširivanja prilazišta je nekome palo na pamet ukloniti kip kineskog zmaja, koji inače simbolizira moć prirode i snagu. Bogovi ubijaju =), jelda?

Skrunda-1, Latvija

Na nešto manje od 450-ak hektara oko 150 km zapadno od Rige i 5 km od latvijskog grada Skrunda leži oko 70 zgrada za stanovanje, vrtića, toplane, atomskog skloništa, raznih baraka i škola sagrađenih tijekom hladnog rata. Kažu da je kompleks smišljen kao dio projekta spriječavanja napada Amera, na što je indicirala ogromanjska radarčuga promjera oko 60 metara nasred Skrunde Jedan.
Grad leži mrtav.

No, nekome je Skrunda-1 očito zanimljiva; anonimni kupac je kupio 2009. godine prostor za 3M dolara. Baš me zanima što će sa njom, neće mu valjda služiti kao poligon za paintball.

Varosha, Cipar

Zamislite mediteransku Copacabanu, stotine lijepih žena koje se praćakaju u toplom moru sa jedva par centimetara kvadratnih tekstila na slanoj koži… Što se mora dogoditi da ovakav raj heteroseksualnog muškarca propadne? Kao i obično, politika, stara kurva. Turci su okupirali Varoshu (inače, dio grada Famagusta) davne 1974. i blokirali obalu vojnim bodljikavim ogradama. Hoteli u kojima je prdila holivudska krema progresivno propadaju,

vegetacija se svim silama trudi preuzeti arhitekturu a obale krase morske kornjače i podmladak im.

Agdam, Azerbajdžan

Valjda najtužnije mi je kad grad ubije rat. Agdam je brojao oko 150 000 ljudi prije 1993., kad je grad poharala armenska vojska. Odmah mi krenu slike Vukovara, Slobe i salate. Agdam je prošao slično, dio populacije je uspio pobjeći, dio je poklan kao kokoši, grad je sveden na ruševine i populaciju = 0.

Tko bi i poželio živjeti ovdje?

Željava, Hrvatska/BiH

Nije baš napušteni grad u urbanističkom smislu ali moram spomenuti i nju. Smještena je u podnožju planine Plješivice i rezultat je dugogodišnjih istraživanja bivše JNA.

Naime, tražilo se idealno mjesto za vojnu bazu i godinama su se radile studije kako ju idealno napraviti – nikako nije smjela biti preblizu glavnim gradovima tadašnje Jugoslavije, morala se uklopiti u geologiju kakve planine u sredini bivše Juge nam i morala je moći (koja konstrukcija!) biti obranjena iz okolnih država tj. nije smjela “pasti” samo tako. Bila je smišljena da traje i opravda ogromnu količinu novca, truda, znanja i vremena koje je u nju bilo uloženo. Kako stvari ne idu uvijek onako kako se mi nadamo, uništena je 100% davne 1992. godine, kad se JNA povlačila i kad nije htjela ostaviti nikome na raspolaganju tako temeljito smišljen vojni objekt.

Lazić je već bio unutra, a ja sam samo zašla u mrak prije godinu dana. Još ću o njoj pisati, bez daljnjeg =)

Pripjat, Ukrajina

Posljednji koji ću spomenuti je poprište velike nuklearne tragedije koja se dogodila prije 25 godina. U kratkom roku je evakuirano 50 000 ljudi u strahu od kontaminacije radioaktivnom prašinom. Vrijeme je stalo

u femtotrenutku – u školama dan danas leže otvorene knjige, u vrtićima su razbacane lutke, u domovima šalice za stolom i posteljina na krevetima. Gradom vlada zvuk gorespomenute tišine, eventualno remećen kakvim povjetarcem.

Da sumiram, svaki ovaj grad bi po svaku cijenu trebalo vidjeti i okupirati gigabajte kartica fotoaparata. Prošetati, osluškivati muk, pokušati odspavati u njima. Ustajati ujutro nakon eventualno dvije minute sna. Otići nazad u život kojeg si dotad imao i stresti se na svako sjećanje na zvuk NIČEGA.

Juha?

Ako se po jutru dan poznaje, ovaj dan će biti nikakav.

Loše sam spavala, probudila me kiša koja neumorno pljušti a ni mačka nije pritom od pomoći sa svojim PRIMIJETI ME!!1 skakanjem po mojim leđima. Kapitulirala sam tj. odustala od meškoljenja pa sam oko 7 i ustala.

No, kako u mom svijetu za većinu stvari postoji lijek, spravila sam si japanski doručak: ramen rezance u miso juhi sa wakame algama.

Aroma je moćna a okus uvjerljiv. Čeka me naporan dan, ovo je dobar način za početi ga.

Prutići?

Nedavno sam na degustaciju dobila najfinije energetske prutiće ikad. Iznimno su ukusni, vrlo zasitni i kvalitetni, no za svoju cijenu su minijaturni. Stoga sam okrenula pakiranje na stranu sa deklaracijom i pročitala sastav u najboljim omjerima EVAR – kikiriki (38%), med (20%), bademi (16%), bučine sjemenke (13%), grožđice (13%). Unatoč uvriježenom stavu kako je i unatoč popisu sastojaka na deklaraciji Coca cole nemoguće napraviti piće identičnog okusa, okuražila sam se i odlučila probati napraviti svoju verziju. Sve sastojke već imam, štoviše, sve su sirove tj. netostirane i nesoljene. U suribachiju sam sve sjemenke ugrubo izmrvila, izmiješala u zdjelici i dodala med, dobro ujednačila mješavinu tj. pokušala što više sjemenki “ulijepiti” medom u gromadu i onda sravnala

na papiru za pečenje u sloj debeo oko 1 centimetar. Nakon par minuta u mikrovalnoj sam vidjela kako se med istopio pa sam smjesu izvadila, ohladila i bez veće patnje odlijepila papir koji je služio kao podloga. Unatoč tome što mi se nije dalo vagati i držati omjera kao pijan plota (svjesna sam da je postizanje identičnosti nemoguće, za početak nemam identične sorte sjemenki) okus je vrlo sličan a ja sam prilično zadovoljna <3.

Pupoljci?

Prije mjesec dana sam provela nekoliko dana u Rijeci.

Šetajući Trsatom sam spazila raspojasanu Opuntiu koja je vrištala, u moju obranu :D, da joj otkinem jedan od mnogobrojnih članaka i odnesem ga kući.

Tako i bi.

Kaktus se očito udomaćio i ispostavilo se kako su članci koje je imao

po dolasku zapravo pupoljci, iz kojih su se u zadnjih sat vremena razvili žuti cvjetovi.

Veselim se sjemenkama, opasno

edit: malo mi je blesavo sličkati sa idiotom za svart, pa sam pokupila novopečeni Canon 400d, našarafila good ol’ Sigmu macro i poslikala kidnapirani kaktus kako spada O.o

Nerd vs. geek vs. dork?

Primjećujem kako ljudi često poistovjećuju geekove, nerdove i dorkse. Dušu mi cepa to što nemamo hr nazive za ove termine (nažalost, “štreberom” obuhvaćamo sve spomenute) ali nema veze.

Prvo i najvažnije, geek & nerd & dork nisu sinonimi, ni po koju cijenu. Dapače, nerd ima potpuno pravo biti uvrijeđen ako ga nazovete dorkom a (upućeniji) dork će procvasti od komplimenta ako ga nazovete geekom.

Zašto? Prije nego pojasnim razlike, prikladan xkcd:

Nerd je arhetip inteligentnog pustinjaka, koncentrat znanja. Inženjerski mozak, značajnog kvocijenta inteligencije. Briljira na području prirodoslovnih i informatičkih znanosti, odličan je šahist, jedino zadovoljstvo nalazi u klasičnoj glazbi. Moguće neugledan, no jel to uopće bitno? Obično je izoliran ali ne osjeća potrebu za integracijom u društvo – dovoljan je sam sebi. Bira hobije koji mu pred drugima pumpaju intelekt. Obično se kreće u društvu drugih nerdova i ako bira drugu polovicu, ona će uvijek biti nerd. Karakterizira ga bahat nastup i možebitno patronizirajuće naoštren prema inteligencijski inferiornima od sebe.

Geek, sa druge strane, ima normalan društveni život ali i konstantnu glad za zanimljivostima i neobičnostima. U odnosu na nerda koji je prolazio sa 5,0 geek je klasični vrlo dobar. Na svaku “novinu” (makar u svom mikrokozmosu) se zalijepi kao moljac na plamen. Ima izrazito bujan vokabular, krcat opskurnim terminima, elokventan je. Poznat je po specifičnim i zanimljivim unikatnim hobijima i jako je dobar fan – rado se razbacuje citatima iz karakterističnih serija i filmova. Okolina ih doživljava kao pomalo blesave i pomaknute no generalno su uklopljeni u društvo. Najomiljeniji profesori (obično prirodoslovci) zanesenjaci su geekovi.
Za razliku od nerda nije selektivan pri odabiru fraera/ženske.

Da sumiram, geek odlazi pogledati Lord of the Rings a nerd odlazi odjeven kao hobit

A dork? Dork je potpuno nezanimljiva nakupina sala i dlaka bez ikakvog društvenog života, bez posebnih interesa kao gorespomenuti. Geek/nerd wannabe.