Category Archives: biologija

Sitnica #21

Upravo je čudno koliko ljudi zapravo još uvijek stavlja biljke i gljive u isti koš. Naravno, ovo ne zamjeram djedu kojemu se život rotira oko biljaka i gljiva samo kad treba napraviti ručak, ali sam duboko uvjerena da je ovo opća kultura. Nalik onoj kad je u pitanju poznavanje jasne odvojenosti pauka i kukaca.

Evo kratkog pojašnjenja;

• biljke posjeduju klorofil u tkivu, koji im omogućuje vršenje fotosinteze; gljive ga nemaju.
• shodno tome, biljke su autotrofi, gljive heterotrofi (proizvođači i dekompozitori ekosustava), dapače, po prehrani su gljive sličnije životinjama – budući da ne posjeduju usnu šupljinu, luče enzime koji razgrade materijal kojim se hrane i onda ga upiju u svoje tkivo.
• stanične stijenke biljaka su građene od celuloze, dok su kod gljiva građene od hitina (polisaharida koji gradi i “hrskave” segmente Coleoptera).
• biljke se razmnožavaju polenom i sjemenkama, gljive sporama.
• biljke imaju diferenciran korijen, stabljiku i listove; gljive razvijaju samo filamente kojima se mogu pričvrstiti za neku površinu.

Lazićka

Kompost?

Tijekom vremena sam pročitala razne knjige, članke i tekstove koji se bave objašnjavanjem koncepta kompostiranja. Neki od njih iznose i nebuloze (recimo, zabranjeno je u kompost staviti kuhanu hranu, prema nekima) pa sam odlučila napisati temeljit no ipak jednostavan i konkretan članak na spomenutu temu. Možda nekome posluži u praktičnom smislu – izrada kompostišta je jeftina, brza i za rezultat ima dugoročnu korist vlasniku.

Prosječan Hrvat, prema statističarima, godišnje izgenerira nešto manje od 300 kg otpada od kojih je oko 25% papir i karton. 35% su ostaci povrća, voća i raznog bilja. Staklo i plastika čine manje od desetine a metal oko 2%. Ako zbrojimo ove najveće postotke, papir i biljni otpad, dobijamo solidnih 60% otpada koji možemo iskoristiti izravno za svoje potrebe. Broj nije zanemariv, ulaganje je minimalno pa razmislite o temi koja slijedi, pogotovo ako imate dvorište i vrt. Evo jednog jesenskog ulova, powered by nekoliko malih kompostišta

Što je kompost?
Svakodnevnim spravljanjem hrane i održavanjem okućnice uglavnom bacamo visokovrijedan materijal koji se transformacijom može koristiti kao poboljšivač tla za biljke, bile one balkonske lončanice ili voće i povrće iz vrta. Pod kompost podrazumijevamo potpuno razgrađenu organsku masu, sa dominirajućom količinom bioraspoloživih hranjiva za rast i razvoj biljaka. Da bi bio koristan, mora biti pravilno spravljen i zreo.

Konstrukcija kompostera?
Gotovi komposteri se kod nas mogu naći po vrtnim centrima no cijena je po mom mišljenju pretjerana za ono što dobijamo. Sama izrada je dovoljno nekomplicirana da komposter može napraviti doslovno svatko sa malo dobre volje. Osvrnite se malo oko sebe, zavirite u rijetko posjećeni podrum ili drvarnik. Ako ne živite na petom katu i već imate tu sreću da možete prčkati po dvorištu i oko kuće, sigurno možete naći makar nešto naizgled nepotrebno što može biti iskorišteno. Napuknuta stara kaca (= malo arhaičan naziv za velike bačve u kojima se kiseli povrće, obično kupus), pa čak i najobičnije 50-kilske vreće za žitarice obično predstavljaju jako dobar početak. Možda imate i plastičnu kadicu u kojoj ste kupali dijete? Puknuta je? Nema veze, poslužit će
Ako i procijenite da su vaši apetiti veći od kace za kupus, uzmite još koju. Vjerojatno i hoćete, čim vidite efekt na povrću.

Nažalost nemam raspoloživu fotografiju kompostera kojeg sam prvog napravila, ali ću se uzdati u to da ga mogu dovoljno dobro opisati a doprinosim i ispodprosječnim “crtežom” kace koja djeluje kao da je ispala iz South parka (ah, kako si laskam ):

Našla sam staru kacu od kupusa volumena od oko 120 litara i fleksericom sam u donjem dijelu napravila otvor koji služi za vađenje zrelog komposta lopatom. Znači, širina mora biti tolika da možete izvaditi zrelu masu. Na visini od oko 5 cm sam bušilicom izbušila nekoliko rupa promjera 12 mm koje služe kao regulatori vode u kaci – nije dobro postaviti ih niže jer se onda sva količina vode ocijedi i kompost brzo zasuši. Improvizirani komposter je ljeti bio konstantno izložen najgorim srpanjskim temperaturama, na vrlo osvijetljenom mjestu.

Poklopac je vrlo važna stavka. Štiti kompost od pretjeranog namakanja u oborinskoj vodi a spriječava isparavanje vode u samoj masi. Ako ste iskoristili improviziranu kantu za komposter, razmislite o gustoj i čvrstoj tkanini koja će propustiti zrak ali neće dozvoljavati akumuliranje suvišne vode.

Ako sve drugo podbaci, prošetajte u vrtni centar i nađite gotovi komposter. Izdvojit ćete parsto kuna za 100-150 litarsku kanturinu sa poklopcem koja će sigurno trajati i trajati, makar dok ne izgustirate kompostiranje

Ovi navedeni priručni komposteri su super za početnike jer su male zapremine, lako se hendlaju i brzo se dobija vidljiv rezultat uz male investicije. Također, prenosivi su što je meni bitan faktor. Vidjela sam kako je jedan gospodin složio četiri auto-gume u visinu, poštujući pravilnost unutrašnjeg cilindra praznine. Poklopio je gume komadom polomljenog namještaja od ratana – improvizacija dušu dala, za nimalo novca i nalazak nove svrhe nečega što prividno djeluje kao otpad.

Drugi tip kompostera je stacionarnog tipa. Ovo preporučujem onima sa više organske mase raspoložive tijekom godine i sa većim vrtnim apetitima. Malo znanja rada sa drvetom također nije naodmet a možete iskoristiti i eventualne ostatke od građe i radova u dvorištu (daske, komadi plastičnih krovova, dijelovi žičane ograde…) za izradu boksova. Tada se grade komposteri od više dijelova da bi kontinuirano postojala zaliha zrelog komposta cijele godine.

Gdje smjestiti kompostište?
Unatoč predrasudama, kompost nema neugodne mirise. Ako se pojave, znači da nešto radite pogrešno i treba biti podešeno. Ako ste već blagoslovljeni dvorištem, znajte da vam zavidim i da nemate isprike za ne postavljanje kompostera u jedan od dijelova svog dvorišta. Tehnički, možete držati komposter bilo gdje, koliko vam prostor dozvoljava.

Ipak, postoje bolja i lošija mjesta. Računajte kako je rad mikroorganizama puno jači u uvjetima više temperature, što znači da će vaše kompostište biti poprište većeg broja MO ako leži osunčano, nego ako je u sjeni iza kuće ili između vaše i susjedove kuće. Ovdje postoji i rizik od zasušivanja mase, ali redovito zalijevanje će spriječiti takav problem.

Logično, nasadit ćete kompostište što bliže komadiću vrta na kojem ćete uzgajati povrće a pritom što bliže kući da vam ne bude tlaka redovito ga puniti. Pazite da ne leži u blatnom dijelu tj. neka cijele godine bude lako dostupan. Neka bude u strani, neka ne ometa prolaženje i pokušajte naći način da ga što bolje uklopite u površinu. Razmišljajte u smjeru iskorištavanja onog što posjedujete. Većina će komposter htjeti sakriti, ali ako se kreativno zaigrate, možda može biti i ukras. Nije loša ni blizina vode jer ćete ga sigurno morati dodatno zalijevati.

Materijal za kompostiranje?

Ključni faktor dobivanja kvalitetnog komposta je materijal koji se koristi. Upravo je impresivno što sve možete koristiti i što sve možete iskoristiti da biste imali zalihu dobrog gnojiva za vrt. Najbitnije je razmišljati: organski materijal može (uz iznimke), anorganski ne; s tim da pod “organski” ne podrazumijevam hranu iz organskog uzgoja nego tkivo živih organizama. Biljni materijal je zbog lakše dekompozicije bolji od životinjskog – kosti, papci i zubi nisu nešto što vam se treba naći u kompostu jer se sporo i teško (nikako) ne razgrađuju.

To znači da je prihvatljivo sve što jedemo, kao i otpaci koji nastaju pri čišćenju. Svo povrće i voće je idealno. Poželjno je sve što se može lako dekomponirati, tako da mrvicu prednosti imaju otpaci lisnog povrća nad korjenastim, no uz prethodno i makar ugrubo usitnjavanje će svaki biljni organ itekako dobro biti iskorišten.

Posebno se kompostišta sjetite kad čistite vrt, čupate ostatke stabljika kupusnjača i korijen. Nasijecite materijal i umiješajte u masu.

Isto tako, ako ste kao materijal koristili pokošenu travu (čitaj: korove), jako je važno koristiti potpuno sazrio kompost. Time se značajno smanjuje količina klijavog sjemena korovskih vrsta, što ujedno smanjuje i količinu vremena koje ćemo utrošiti na bjesomučno suzbijanje.

Zbog čestog pitanja ljudi oko mene što mogu a što ne mogu kompostirati, krećem temeljito nabrajati. Važno je voditi se logikom da sintetske i anorganske tvari ne smije biti u smjesi za kompostiranje. Uklonite ručno eventualne ostatke prije bacanja.

• upotrebljivi su svi biljni organi – listovi, stabljike, cvjetovi, plodovi; drvenaste dijelove temeljito usitnite. Sjetite se i biljaka koje orezujete, bile one kućne ili vrtne. Dodajte kore voća i povrća koje ne koristite u spravljanju jela. Naravno, i komade kuhanog povrća možete baciti, ali izbjegavajte masne obroke. Nemojte bacati masnoće od prženja u kompost.
• drobljene ljuske jajeta
• pepeo, ali ne od ugljena i koksa
• talog od kave, čajne vrećice
• ishlapjelo pivo i vino
• pljesnivi džemovi, sokovi, zimnica
• komadi noktiju, perje
• dlaka skupljena pri češljanju ili šišanju je prema nekima diskutabilna – moj stav je da funkcionira uredno ako ju raširite u tankom sloju i solidno ju navlažite, možete ju i namočiti preko noći pa ubaciti u masu
• mačja, pseća, riblja hrana
• fekalije koje skupite pri čišćenju nastambi domaćih životinja i ljubimaca
• sijeno iz kaveza kunića, strugotina iz hrčkovih nastambi
• papirnati ubrusi, papirnate vrećice, kartonska ambalaža (potrebno ju je iskidati i eventualno navlažiti) sa odstranjenim plastificiranim dijelovima, tipa selotejp i slično, kartonske kutije jaja
• škrobne namirnice, mogu i pokvarene – riža, tjestenina, stari kruh, krekeri, pahuljice, brašno, pereci
• pokvareni sir i mliječni proizvodi, otopljeni sladoled, odmrznuto povrće
• celofan (budite 100% sigurni da je celofan u pitanju a ne plastika!)
• ljuske orašastih plodova, osim orahovih koji može biti itekako toksičan za biljke
• stari začini i čajevi, potpourri, cvjetni aranžmani koji su se osušili, rafija
• čepovi boca vina, čačkalice, korištene šibice
• korištena vata, dlake, role toaletnog papira, stare lufe i rukavice, kondomi od lateksa
• božićno drvce, nasječeno na komade
• stare bilježnice, omotnice, ostaci šiljenja olovaka
• uništena odjeća, komadi tkanine ili vune – budite sigurni da nije sintetskog podrijetla i obavezno raskomadajte veće dijelove u rezance da biste ubrzali raspadanje.

Nemojte u komposter stavljati:

• stiropor
• bolesne biljke
• organe oraha
• lakirano drvo
• sintetičke tkanine
• plastični materijal
• tetrapak
• kosti, papke, zube
• staklo
• metalne predmete
• kamenje
• lijekove
• pelene
• citrusno voće i borove iglice (nisu adekvatni jer smanjuju pH mješavine)
• predmete kontaminirane pesticidima, naftom, benzinom, uljanim bojama

Orah je posebna priča. Budući da sadrži kemijske komponente toksične za većinu biljaka koje ćete uzgajati, izbjegavajte ga dodavati u kompost. No, napravite zasebnu hrpu iz koje ćete raditi prirodni herbicid.

Principi funkcioniranja?
Na brzinu i kvalitetu razgradnje utječe par faktora – temperatura, raspoloživa vlažnost i zrak. Uvjeti preniske temperature usporavaju razgradnju, što je viša, razgradnja je brža. Logično. Isto vrijedi za vlažnost, suh kompost ima nisku mikrobiološku aktivnost – zalijte ga. Opet, pripazite da ne pretjerate jer ako tekućina potisne važne količine zraka tj. kisika, doći će do anaerobnog kvarenja. Optimalna vlažnost je lako provjerljiva – stisnite materijal u šaku – ne smije se cijediti tekućina a oblik nakon otpuštanja šake treba ostati jednak.
Jako je važno da materijal bude adekvatno pripremljen – ako ste prethodno sačuvali nešto materijala, najbolje je složiti ga u slojeve. Neka budu tanki i ne pretjerano zbijeni. Ako ćete ubaciti nešto drvenasto, usitnite materijal što je više moguće i dobro ga navlažite. Mikroorganizmima ćete dosta olakšati posao ako, recimo, u komposter odložite vlažnu piljevinu umjesto komada suhih grana.
Važno je da zastupljenost makroelemenata dušika i ugljika bude podjednaka. Biljni organi, pogotovo suhi, imaju više celuloze (čitaj: ugljik) dok ostaci voća i povrća imaju više dušika.
Preporučuje se prethodno prosušivanje pokošene trave i lišća.

Kemizam?
Kompostiranje se odvija u nekoliko faza – u razgradnji se masa zagrijava do 65C, što su nepovoljni uvjeti za razvoj većine patogena i korovskih sjemenki. Omogućuju ju bakterije i kvaščeve gljivice koje metaboliziraju organsku tvar.
Slijedi ju prerada u kojoj se temperatura osjetno snizuje, na razinu temperature okoline. Raste broj MO koji traže dovoljno vlage i kisika. Tada je vrlo važno držati kompostište provjetreno i vlažno. Izgradnju, posljednju fazu, obilježava povećan broj praživotinja a kasnije i raznih beskralješnjaka (gujavica, kukaca, stonoga) koji rahle masu. Gujavice probavljaju supstrat i čine ga savršenim za prihranu.

Zrioba?
Kada je kompost spreman za upotrebu? Zrelost komposta je jedan od najvažnijih parametara. Ako nije zreo, nećete iz njega iskoristiti maksimalni potencijal. Zreo kompost je vidno razgrađen i amorfnog sadržaja, nema neugodne mirise. Kad ga uzmete u ruke, mlak je, a stiskom šakom ne dolazi do cijeđenja tekućine iz mase. Prvo ubiranje traži makar 6 mjeseci zriobe i prosijavanje mase. Grublji komadi se vraćaju nazad u kompostište. Potpuno je zreo nakon 12 mjeseci.

Još jedan način je i stavljanje sjemena na klijanje. Plitko se posije u kompost, recimo, lucernino sjeme i navlaži. Ako u roku 7 dana ne dobijete pravilno razvijene klijance, bez diskoloracija i deformacija – kompost je spreman za korištenje.

Kako aplicirati kompost?
Nemojte nikad ukopavati kompost ili ga uštihavati. Dovoljno je posuti ga po površini i pomiješati ga sa gornjim slojem tla. Standardna doza je oko 5L/m^2 i analog je 30 grama NPK.
Ako ćete ga koristiti za lončanice, miješajte ga u omjeru 2:1 u korist vrtne zemlje. Možete dodati i malo pijeska, a ako biljke traže ocijeđen supstrat, i nešto šljunka.
Računajte da nemaju sve biljke jednake potrebe za hranjivima, neke traže natprosječno puno, dok je nekima dovoljno vrlo malo i sa viškom propadaju. Evo nekih okvirnih vrijednosti:
1 L/m^2 = grah, grašak, salata, bob.
1-2 L/m^2 = mrkva, cikla, rotkva, koraba, luk; špinat, krastavac; menta, bosiljak.
2-4 L/m^2 = rajčice, češnjak, celer, poriluk, dinje, lubenice.
4-6 L/m^2 = paprika, brokula, cvjetača, krumpir, tikvice, tikve.

Eto, ovo su okvirne informacije, nadam se da će makar nekoga potaknuti da iskoristi svakodnevnu dozu smeća za nešto korisno.

Lazićka

Omekšivač & kaktusi?

Omekšivač?

Naletjela sam nedavno na recept za DIY omekšivač. Sklona sam prčkanju i isprobavanju, znatiželja je proradila pa sam po jednostavnom receptu:

200 ml regeneratora za kosu (ne mora biti John Masters Organics, može proći bilo što i jeftino), 600 ml tople vode i 300 ml octa istresi u bocu od 1,5 L i dobro promućkaj; po potrebi dodaj eterična ulja po ukusu.

umutila svoju mješavinu i pojačala ju sa dvadesetak kapi eteričnih ulja naranče, vanilije i ruže.

Stvar funkcionira, rublje je vrlo mekano i mirisno. Ocat se uopće ne osjeti.

Kaktusi?

Konačno sam posijala kaktuse. Nakon 7 dana su iz mješavine pijeska i cvjetne zemlje provirili. Vidno su mesnati, imaju vrlo jasno rascijepljene kotiledončiće (do te mjere da mi je palo na pamet kako sam greškom dobila Lithopse)

a isklijali su tako lako i tako brzo da ne znam čemu tolika graja oko naklijavanja kaktusa.
Doduše, u stanu mi je vrlo toplo (za moja mjerila i pretoplo) a ciljano su stavljeni na najvišu policu i redovito imaju zalihe vode u supstratu. Ako su živi, dakle, moraju isklijati.

Awwwwww =)

Pogledajte proporcije atoma, životinja, biljaka, planeta i svemirskih pojava, kako biti imun na nešto toliko lijepo pojednostavljeno i predodžbabilno?

Nije tajna, svemir nije moj forte i nažalost ga ne poznajem ni otprilike koliko bih zapravo voljela. Stoga mi ovakve rečenice

uvijek zvuče moćno.

edit: upravo gledam Kontakt

edit2: Lazić je primijetio da je autor glazbe Kevin Mac Leod, čije royalty free kompozicije možete naći online.

edit3: poslušajte Lone harvest O.o

Frozen planet?

Osjećam se pometeno.

Pogledala sam nešto presavršeno i još uvijek sam pod dojmom. Moram podijeliti sa vama. Takvu poslasticu sigurno nemate pred sobom svaki dan, kao nažalost ni ja. Vjerujem da bi svijet bio na neki način bolji kad bismo si povremeno priuštili ovakve sitnice koje to zapravo nisu.

Zamislite polarna prostranstva, krajnji sjever i krajnji jug planeta. Zamislite golu ravnu površinu sa slojem snijega od 2 kilometra po kojoj briju vjetrovi brzinom preko 150 km/h. Zamislite višemjesečne noći, u kojima jedinu svjetlost daju sramežljive zvijezde. Zamislite podmorje polarnih krajeva, debeo ledeni pokrivač na površini mora, koji krije bujni život u slanoj vodi. Zamislite ljetni period u kojem se dobar dio spomenutog ledenog pokrivača, površine Australije, doslovno otopi i nestane. Koliko bi ljudi zapravo to i vidjelo da nema savršenstva zvanog Frozen planet? Riječ je o jednom od brojnih BBC-jevih dokumentaraca prirodoslovne tematike koji obrađuje specifičnosti polova planeta tijekom smjene godišnjih doba. Za razliku od Hrvata koji isplativu investiciju vide samo u trećerazrednim sapunicama koje će biti hit na Kosovu i Metohiji, Britanci ulažu u opću kulturu prirodoslovlja i svijest širokog puka koji može uvijek biti i jest ponosan na svoje sunarodnjake, ljude koji su posvetili život izradi nečeg natprirodno predivnog. National geographic i Discovery se BBC-jevim dokumentarcima mogu samo nakloniti, nek se zna. Pogledala sam ih dovoljno da iza ove tvrdnje mogu kategorički i stajati.

Zadnjih nekoliko BBC hi-def rundi – Blue planet i Planet Earth su jednom rječju, dahoduzimateljske. Frozen planet nije ništa manje beskompromisno savršen.

Moćni me kadrovi ostavljaju širom otvorenih očiju i bez teksta, sugestivna glazba me tjera da i podmorske žarnjake gledam sa simpatijama i željom da ih dotaknem. Na mene općenito tako djeluju ovi dokumentarci, iako nemam nikakvih gađenja i ne bojim se ničeg posebno, sve želim dotaknuti, omirisati, pomaziti. Približavajući mi specifične i ponekad ne tako karizmatične vrste koje nikad neće završiti na tvrdim koricama bilježnica u meni jednostavno izaziva refleks da pružim ruku i dodirnem životinju.

Oprema kojom se snimaju delikatni i sićušni migoljavi organizmi kao i veliki sisavci je vrhunska. Kadrovi su elegantni i sofisticirani, a topli i meki glas aka Kraljevsko Veličanstvo David Attenborough prelijepo zaokružuje svaku scenu, davajući dozu emocije i suosjećanja sa životinjama. Ja sam veliki Davidov fan, doživljavam ga kao starog djeda koji mi sjedi kraj kreveta i priča priče o prostranstvima koje je vidio i životinjama koje je pritom susreo i o njima učio. Mogla bih ga slušati danima.

Dokumentarac je pun životinjskih emocija. Dijelom straha plijena od predatora, ali većim dijelom obiteljskih veza između roditelja i potomaka, kao i romantičnih veza. Oduvijek me zanimalo, recimo, kada vidimo majku medvjedicu sa malenima kako ih upozorava da se smire – je li to samo samo naša projekcija i humaniziranje životinja, ili one zapravo imaju emociju koja nije samo slijed kompleksnih reakcija u organizmu? Recimo, kad vidite polarnog medvjeda kako se suši trljajući o suhi snijeg (da, taj snijeg povlači vodu sa bogatog krzna) i učini nam se da gušta, jednostavno se morate pitati – radi li on samo jednu od urođenih/naučenih akcija i korisnih organizmu koji živi na niskim temperaturama ili zapravo gušta? I’d go with gušt.

Životinje koje prikazuje Frozen planet se nalaze potpuno opuštene u svom staništu, neometane steveirwinovskim mrcvarenjem i gnjavljenjem. Čak i kamermani u “kako smo snimili ove übermegazakon epizode” extrasima ističu kako im je glavni cilj minimalno interferirati u život životinje koju snimaju. U tome uspijevaju, nema dvojbe. Da sam britanska kraljica, svi bi bili vitezovi

Također, kad gledate Frozen planet, možete ostati samo puni divljenja i poštovanja prema životinjama. U jednom trenutku prve epizode flota kitova ubojica simultano napada tuljana na komadu leda. Inženjerski i uhodano kolektivno izazivaju valove da bi okrenuli taj mali smrznuti otočić, utočište budućeg obroka. Isto tako, nakon što mladunče mošusnog goveda napadnu vukovi, cijelo krdo trči prema teletu i okružuje ga da bi ga zaštitilo. No, pritom ne prikazuje vukove kao demone gladne krvi, već kao životinje koje će jednostavno ostati gladne. Arktička tundra nema velike količine raspoložive hrane tijekom godine, stoga je potpuno prirodno prisilno postiti. Pritom nimalo ne žalim plijen niti sadistički uživam u činjenici da predator brutalno komada svoj ručak. To je Priroda, realna, nemilosrdna i brutalna, neka takva i ostane.

U trećoj, ljetnoj epizodi se pojavljuje dosta ptičjeg svijeta. Lolcat, inače navikao na gledanje filmova, crtanih filmova, serija i dokumentaraca je pobožno sjedio pred velikim monitorom i gledao u cvrkutave polarne kokoši. U jednom trenutku je sjela bliže i nanišanila se na ptice, u namjeri da ih “pojede”. Eh, valjda će naučiti

Ukratko, napecite si leblebija, skuhajte čaj i odjedrite u svijet majčinstva, zavođenja, teritorijalnih sukoba, makljaža oko ženki, lova, sunca, mraka, i ono najbitnije, leda.

Sitnica #13

Veliki sam protivnik ovakvih mrcvarenja životinja

i zbilja ne shvaćam po kojoj logici dotična egzotična plesačica ovo smatram erotičnim. Životinje, osim što zaslužuju poštovanje a ne opću ridikulizaciju, jesu nepredvidljive i zbilja nema razloga za ovakva uznemiravanja.

Klice?

Jeste li ikad dobili poriv posijati kakvu sjemenku i timariti ju dok ne izraste u odraslu biljku?

Jeste li ikad poželjeli pojesti kakve klice?

Čitajte dalje jer ću napisati par riječi kako napraviti klice za jelo i kako uzgojiti razno voće i ukrasno bilje od sjemenki.

Prvo, znate li razliku između sjetve i sadnje?

Sjemenke, gomolji, plodovi i berbe?

Nisam toliki nazi za semantiku, ali zapne za uho “sadnja pšenice” i “berba krumpira”, česte kolokvijalne greške. Prvo ćemo se nakratko uhvatiti botanike, točnije anatomije.

Plod je biljni organ građen od sjemenke i usplođa. Kod jestivih plodova sjemenke obično bacamo a usplođe je ukusni mesnati dio i ujedno razlog zašto uopće uzimamo dotični plod u ruku. Usplođe ima tri sloja – egzokarp, mezokarp i endokarp – egzokarp je obično čvrst i služi kao zaštita (često je pokriven dlačicama, kukicama i sličnim), mezokarp je parenhimskog tipa i sprovodnim snopićima snabdijeva plod vodom i hranjivima, a endokarp je sloj uz samu sjemenku. Poznat primjer endokarpa je tvrda ljuska oraha, šljiva, kajsija i sličnih vrsta.

Najvažnija je razlika između sjemena i ploda. Uzet ćemo za primjer šljivu. Šljiva kao voćka je botanički gledano plod, unutar kojeg se nalazi sjemenka. Analogno tome, rajčice, jabuke, krastavci itd. su plodovi a sjemenke unutar njih sjeme.

Sjeme je organ viših biljaka koji nastaje spajanjem muških i ženskih spolnih stanica. Razlikujemo jednostavno (lan, sucokret, rajčica…), sjeme-plod (žitarice) i složeno (šećerna repa).

Gomolji, lukovice, rizomi, reznice i sadnice nisu sjeme već sadni materijal.

OK, dakle, sjeme se sije, sadni materijal sadi.

Konzervacija?

Pojeli ste finu i sočnu naranču i u vama se javio osjećaj da biste htjeli i mogli uzgojiti i kakvo drvce, ako ne nužno za jelo, onda makar za ukrasiti dasku na prozoru. Prvi kriterij za rast i razvoj buduće biljke je konzervacija tj. očuvanje vitalnosti sjemenke.

Kako sačuvati sjemenke za klijanje? Jednostavno, na primjeru spomenute naranče:

• kad pojedete naranču, pokupite sjemenke, uklonite eventualni višak mesa ploda, operite ih pod mlazom vode i položite na papirnati ubrus u što tanjem sloju
• neka se dobro osuše, potrebno je cca 7 dana
• uvijek birajte najveće, najpravilnije sjemenke, bez oštećenja; statistički daleko veća šansa je da ćete pri rezanju ploda nožem rasjeći endosperm nego klicu, no ako klica doživi ikakvo oštećenje – projekt naklijavanja propada. U par navrata sam u mesu plodova vidjela sjemenke sa vidljivom i lagano zelenkastom klicom – to se zove zreli plod i vitalno sjeme.
• spremite ih u kovertu na suho i hladno mjesto, bez intenzivne svjetlosti. Alternativa je staklenka sa navojem koja sprečava pristup vlage, najvećeg neprijatelja klijavosti.

Samo dobro očuvano sjeme može dati zdravu biljčicu, na nedovoljno osušenom sjemenu će se razviti plijesni koje će uništiti klicu.

Kakvo sjeme naklijavati, kakvo ne?

Na teorijskoj razini može proklijati skoro sve što nađete oko sebe. U praksi ne mora apsolutno ništa.

Vodite se logikom:

• nema smisla naklijavati sjemenke koje su pržene i slane jer je klica izrazito osjetljiva na visoke temperature a sol je potpuno nepoželjna. To su mrtve sjemenke, njih samo pogrickajte.
• čula sam da neki naklijavaju tretirano sjeme, “obojano”, namijenjeno sjetvi u vrtove. Znači, jedu klice sjemenki koje su zaštićene pesticidima. FFS, ne shvaćam zašto to uopće treba isticati, ali evo – TRETIRANO SJEME NIJE ZA JELO. Pesticidi služe kao zaštita od gljivica i kukaca u periodu klijanja i visokotoksični su.
  Uz sve, čak i netretirano sjeme namijenjeno sijanju se ne pakira u sanitarno prihvatljivim uvjetima (nije namijenjeno za jelo!) a može biti i kontaminirano pesticidima pri prolasku kroz strojeve koji su možda netom prije protjerali partije tretiranog sjemena.
• lomljene sjemenke često imaju slomljenu i klicu ili je uopće ne mora biti.
• klijat će isključivo integralno sjeme jer osim endosperma sjemena ima i klicu, esencijalni organ za ovu svrhu. Često dobijam pitanje “Što znači integralno?”. Pogledajte odgovor ovdje.

Klijanje?

Da moram birati najzanimljiviji između svih biokemijskih procesa na planetu, odabrala bih klijanje. Naizgled brutalno jednostavan, a opet toliko kompleksan slijed reakcija uvjetovanih raspoloživim kisikom, vodom, svjetlošću i temperaturama me još uvijek oduševi kao prvi put. Kad primijetim u vrećici sjemenki klicu koja je isklijala a nije trebala, osjetim neko čudno zadovoljstvo jer je preda mnom vitalna hrana. Sa guštom ću ju pojesti.

Što se događa u periodu između stavljanja sloja zemlje nad sjemenku i početka fotosintetske aktivnosti?

Zamislimo sjemenku graha. Položena je u prozračno tlo zagrijano na 24C i količina potrebne vode prodire polagano kroz sjemenski omotač. Uslijed prodora dolazi do bubrenja endospermatskih stanica sa zalihama nutrijenata u vidu masnoća, proteina i škroba. Nabubreni kotiledoni se šire, intenzivira se stanično disanje koje opskrbljuje sjemenku energijom za rast. U jednom trenutku omotač uslijed pritiska endosperma puca – među kotiledonima se budi klica i razdvaja ih, iskorištavajući zalihe nutrijenata koje su tu isključivo radi nje, uz pomoć hidrolitičkih enzima koji joj zalihe čine dostupnijima i iskoristivijima. Klica lakše koristi jednostavne šećere od škroba, u koji je pohranjena energija u zalihama. Nedugo nakon se pojavljuju korjenčići sa primarnom funkcijom stabiliziranja biljke u tlu, tek kasnije služe kao provodno tkivo za minerale i vodu iz tla.

Iz tla na površinu prodire hipokotil, stabljičica-nositeljica kotiledona koji uskoro postaju prva fotosintetska površina mlade biljke.

Klice za jelo?

Prvi put kad sam osjetila želju pojesti klicu nije u pitanju bila jestiva biljka. Sjedila sam u laboratoriju za kontrolu sjemenske robe i utvrđivala sam klijavost ječma. Specifičnost pri klijanju ječma je snažan svjež miris nalik onome lubenica.
Spriječio me, nažalost, ružičasti sloj pesticida na sjemenkama.

Ipak, odlučila sam probati naći nešto pogodnije sjeme za naklijavanje i jelo. Prvo je prošla pšenica, kasnije ječam, zob i raž, mungo, azuki i heljda… Ukratko, meni su klice odlične. Zimi ne jedem krastavce, rajčicu i slično, poštujem prirodnu smjenu sezona i ne osjećam ni potrebu pojesti ono nešto nalik tikvici što leži na voćnim odjelima trgovina. Klice su savršene jer su jeftin a odličan izvor nutrijenata i mogu se uzgojiti jednostavno u kućnoj radinosti.

Naklijavaju se: pšenica, pir ili dinkel ili krupnik, kamut, raž, zob, kukuruz, slanutak, leća, grah, grašak, soja, zelena soja ili mungo, azuki grah, rotkvica, kres, sezam, lucerna ili alfa alfa, bundeva, bademi, quinoa.. Jedino nikad nisam uspjela naklijati lan zbog notorne sluzi. Ne mogu ju dovoljno isprati da se klica probije i izraste, a ako ne ispirem 40 puta na dan, sluz se osuši i uguši klicu. Odustala sam iz 47 pokušaja.

Namakanje, trajanje namakanja, trajanje klijanja i starost pri ubiranju pogledajte u sljedećoj tablici:

Princip je zapravo vrlo jednostavan.

Prvo moram spomenuti najvažnije pravilo rada sa klicama – u kontaktu sa sjemenkama ne smije biti vrela, topla ili mlaka voda. Klice se tretira isključivo hladnom vodom.

Primjer neka bude mungo grah. Najprije treba omogućiti vodi da prodre u tkivo sjemenke. Stoga je period bubrenja tj. namakanja sjemenke u vodi nužan. Operite grah i ostavite u vodi preko noći. Ujutro ga ocijedite i raširite u tanjem sloju na mjestu sa osrednjom osvijetljenosti i na sobnoj temperaturi a vodu od namakanja iskoristite za zalijevanje cvijeća. Neka vam kao posuda za klice posluži staklena zdjela ili plići tanjur. Nabavljive su i specijalizirane plastične posude za naklijavanje, čak i višeetažne, no osobno preferiram staklo i keramiku kao materijal.

Pazite na raspoloživu vodu. Voda definira brzinu i kvalitetu rasta i razvoja. Nemojte ostaviti sjemenke da plutaju u vodi, ali ne smiju ni zasušiti. Ispiranje je obavezno, neka bude minimalno dvaput na dan. Nekad nam posao ili obaveze neće dati da ispiremo sjemenke 5 puta, no ujutro i navečer uvijek možemo istresti sjemenke u cjedilo i staviti pod mlaz vode. Kad primijetite ljubičaste ili zelenkaste diskoloracije, kao i bijele pufaste nakupine, bacite sjemenke. Ovo je znak da ste uspjeli, uz klice, uzgojiti i gljivice, plijesni. Upravo zbog njih, svaki put kad ispirete sjemenke, perite i posudu, temeljito.

Evo kako to u praksi izgleda, ovo je naklijali mungo grah nakon 2 dana (može se naklijavati i duže, do pojave listića na stabalcu):

sa kojeg sam poskidala sjemeni omotač.

Nemojte istovremeno miješati 2+ vrste biljaka jer ne možete predvidjeti kako će se razvijati klice. Nemojte se dovesti do točke da bacate klice jer je jedna vrsta izrasla na 3 cm a druga još ne trza. Radije uzmite dvije zdjelice, pa pomiješajte pri konzumaciji.

Nisu sve biljke namijenjene jedenju u formi klica. Sjemenke su nerijetko naoružane raznim toksinima u svrhu obrane od potencijalnih gladnih prolaznika, a čak ni kulturno bilje nije pošteđeno reputacije otrovnih. Nisu sve ubojite, dovoljno je da nauče lekciju da ih se više ne dira. Za jelo se ne naklijavaju (od češćih biljaka kod nas) sjemenke paprike, rajčice, jabuke, šljive, marelice, krumpira itd.

Priprema?

Što sa isklijalim klicama, pitate se. Sve vrste možete jesti sirove, no nisu ništa lošije u salatama, sendvičima, palačinkama, omletima, sa müslima, možete ih staviti u tijesto za kruh, u namaze, juhe… Posebno su fine (IMO) sa povrćem iz woka.

Klijanje za dekoraciju?

Često, kada pojedem fini i ukusni plod, ostavim sjemenke za sobno bilje. Kroz kuću mi je prošlo štošta, evo nekoliko primjera:

avokado (dugo sam istraživala kako ga naklijati; svima je uspijevao osim meni u čaši vode i razapet čačkalicama. No, ja sam na koncu odustala od tog principa i zabila sjemenku u grumen zemlje i ostavila na radijatoru. U roku 7 dana je bacio klicu).

mango (problem našeg voća u marketima je kronična nezrelost, bere se zeleno da bi do dolaska u trgovine doputovalo sa što manje gnjiljenja. Jako je teško naći zreli mango čija koža i meso pucaju pod pritiskom prsta. Ovaj je mango bio jedini zreo na koji sam naišla, endokarp je bio raspuknut i otvorila sam ga prstima da bih izvadila sjemenku. Posijala sam ju i nakon 3 dana je već izašla na svjetlost).

gledičija (jednog kišnog dana prolazeći Novim Zagrebom sam pod stablom našla mahune sa sjemenkama pa sam ih po dolasku kući namočila par dana i posijala. U međuvremenu sam saznala da se radi o vrsti Gleditsia triacanthos. Posijala sam sigurno 50 komada i svaka je isklijala. Podijelila sam ih doslovno sve).

rogač (puki eksperiment i želja za testiranjem vitalnosti rogača iz Plodina me natjerala da probam naklijati ga.)

naranča (njih je posebno jednostavno uzgojiti, toplo preporučam).

Smatram naklijavanje ne pretjerano zahtjevnim procesom i poslom, samo traži nešto truda, vremena i dobre volje.

Seitan?

Prvi put sam o pripravi seitana čitala u nekakvoj homemade knjižici koju je radila lokalna makrobiotičarka, ujedno i vlasnica usjeva po principima ekološki prihvatljive poljoprivrede. Jedem meso, ali se ne ustežem od eksperimenata i nisam dugo dvoumila probati napraviti seitan ili ne. U odnosu na tofu, najpoznatiji vegetarijanski izvor proteina ima potpuno drugačiju teksturu i okus, a ujedno mi je i daleko draži. Tofu mi uglavnom služi za izradu namaza, dok seitan volim pripremiti kao odreske. Posebno je ukusan seitan sa roštilja. Fin je i seitan vindaloo, samo treba vremena i nalazak osoba koje bi ga jele sa mnom =)

Što je zapravo seitan? Radi se o glutenu, poznatom i pod imenom ljepak, rezervnom proteinu pšenice. Čine ga glijadin i glutenin, proteini odgovorni za kvalitetu kruha. Njihova zastupljenost definira elastičnost, mekoću i teksturu kruha. U optimalnim omjerima 1:1 se to i postiže, inače se tijesto raspada što za posljedicu ima loš kruh. Budući da je seitan čisti gluten, nije prihvatljiv za osobe koje pate od intolerancije na gluten i/ili celijakije, pa im se mogu preporučiti bezglutenske žitarice, kao što su kukuruz, heljda, riža itd.

Naravno da je lakše ući u trgovinu i dati 60-70 kuna za kilogram pšeničnog proteina, no kakva bi ovo bila stranica da ne potiče zasukavanje rukava i malo angažmana =)?

Što vam treba za komad seitana?

Zapravo, jako malo toga. Predstavit ću bazični recept, sve ostalo su eksperimenti i igra.

Za početak, potrebno je brašno i voda, a od kuhinjskih pomagala lonac i cjedilo.

Odabir brašna je najzeznutiji dio procesa proizvodnje jer je izrazito bitan faktor kvalitete. Preferirano brašno je pšenično jer sadrži najviše glutena. Raženo je osjetno nepodobnije, ječmovo također, dok kukuruzno, zobeno, heljdino, rižino itd. su potpuno neadekvatna jer nemaju glutena ili ga imaju u zanemarivim količinama. Jeste li vidjeli kada kukuruzni kruh, bez dodanog pšeničnog brašna? Sjećate se da izgleda kao cigla, a takva mu je i tekstura? E, to je zato što ne sadrži gluten.

Postoji i glutensko pšenično brašno koje ima veći randman glutena po kilogramu, no ja ga ne preporučujem jer je rezultat (zbog manje škroba i, shodno tome, kraćeg ispiranja) vrlo gumenast i slabo porozan seitan.

Kad se odlučite raditi seitan, birajte T-850, miješajte ga sa integralnim, T-550 ili pirovim brašnom. Pir (dinkel ili krupnik) je vrsta roda Triticum, konkretno, spelta i blizak srodnik široko rasprostranjene vrste aestivum. Nju obično vidimo svaki dan u običnom bijelom kruhu i vjerujem da ju ne treba posebno predstavljati. Pir je u odnosu na nju dosta nižeg prinosa u polju, potisnut je običnom pšenicom jer ima bolje krušne kvalitete i čini osnovicu obroka većine čovječanstva svaki dan. No, pir je probavljiviji i ujedno je bolji izbor za alergične na pšenicu.

Sve je stvar empirije =), naučit ćete što vam najbolje paše i kako ga idealno spraviti samo ako pokušate raditi sa raznim vrstama brašna. Da sumiram, idealno je brašno pšenice. No, čak i ovdje postoje odstupanja, nekad ni dvije iste kilogramske vrećice tipa 850 nemaju istu kvalitetu.

Za ovaj recept sam koristila oko 700 grama pšeničnog brašna tipa 850. Uzela sam malu količinu samo radi jednostavnosti i brzine rada, inače uzimam između 2,5 do 3 kg brašna za jedan komad seitana.

Brašno se uz pomoć vode umijesi u nešto tvrđe tijesto (tvrđe nego za kruh, ako vam to što znači) i ostavlja oko 30 min da miruje u strani. Mjesto neka bude nešto udaljenije od izvora topline i ne pretjerano izloženo svjetlosti.

Kad odmiruje, potapa se u vodu i kreće ispiranje škroba. Dobro dođe slavina jer ima mogućnost podesa topline vode – smjenjujte pri ispiranju hladnu i toplu – topla će raširiti tijesto, hladna ga skupiti. Ovo izrazito ima efekta na seitan i daje mu finu teksturu jer će biti potpuno ispran.

Poanta ispiranja je dobivanje golog glutena, srž je isprati sav škrob. Znat ćete da ste obavili posao kako spada kad vidite bistru vodu pri ispiranju. Znat ćete što je seitan kad ga vidite u dlanovima – trebate dobiti elastičnu amorfnu masu koja se ne raspada pod pritiskom prstiju i vraća se u početni položaj nakon što ju razvučete. Mora biti lagano gumenast, dakle.

Ovo je krajnji rezultat:

općenito pravilo glasi: od cca 1 kg dobija se oko 350-400 grama seitana.

No, posao još nije gotov.

Vaš komad seitana mora biti termički obrađen da bi bio iskoristiv, ne možete jesti ovu gumenastu masu. Mislim, možete ako baš želite, ali ga ukusnijim i probavljivijim čini kuhanje u raznim mirodijama. Seitan je super raditi kad imate ostatke povrća u hladnjaku koje ne želite baciti. Nasijecite sav povrtni materijal na komade i ubacite u vodu – luk, kupus, kore jabuke, mrkvu, rotkve.. Štogod imate. Dodajte sol ili tamari, začine kao ružmarin i lovor, kurkumu, stavite seitan i kuhajte ga oko 60 minuta. Što ga bolje skuhate, dulje može stajati u hladnjaku.

Neki seitan vežu u platnene krpe jer žele pravilan oblik, no meni ga je draže samo ubaciti u lonac oblika kakvog želim seitan da bude kad je gotov. Računajte da se seitan nešto širi kad se kuha.

Skuhani seitan se čuva u hladnjaku do 7-8 dana u temeljcu u kojem je skuhan. Možda jedino ne bi bilo loše ocijediti biljno tkivo povrća koje ste dodali i koje se nakon sata kuhanja poraspadalo.

Eh… A što sa seitanom?

Bilo što =)

Sjeckajte ga na kockice, propržite, radite hladne salate, umake; režite veće količine na odreske – panirajte ih i pohajte, dinstajte na povrću, pecite na roštilju (seitan sa roštilja je nešto presavršeno), sameljite i punite papriku ili radite sarme… Možete i pri izradi tijesta dodati sezam ili suncokretove sjemenke, čime dobija zanimljiv profil kad ga režete.
Isto tako sam vidjela negdje da Japanci peku goli seitan na principu kruha, no nisam to još probala. Sigurno hoću =)

Alge?

Na spomen dotičnih “morskih korovčina” na tanjuru se uglavnom okreću oči, želuci i glave. Za reakciju uglavnom krivim manjak znanja i želje za proširivanjem istog, iako alge mogu biti zanimljivo osvježenje na tanjuru koje nosi i neke zdravstvene benefite. Iz navedenih razloga ću se pozabaviti podrijetlom, načinom primjene i uživanjem u njima. Ne morate biti makrobiotičar da povremeno u obrok ubacite prstohvat neobično hranjivih “biljčica”.

Malo o botanici…

Alge, tehnički, nisu biljke – nemaju diferenciran korijen, stabljiku i lisnu strukturu, već ih čini niz stanica oplemenjenih fotosintetskim pigmentima. Najčešće korištene vrste u ljudskoj prehrani ubrajamo u razrede Chlorophyta i Phaeophyta, zelene i smeđe alge.

… rasprostranjenosti upotrebe…

Razbijmo i predrasudu o Japancima kao pohlepnom narodu koji je iz mora izlovio sve što može i bacio na tanjur. Alge su poznate, osim u području JI Azije i u ostatku svijeta. Skupljaju ih stoljećima i Irci, Norvežani, Kanađani i Islanđani, narodi koji su davno primijetili benefite pojačavanja obroka morskom zelenjavom.

… hranjivosti…

Iako nisam sklona terminu superfoods niti volim glorificirati određene biljne vrste zbog nutritivnog statusa, alge bi po definiciji bile superhrana – niskokalorične su, bogate vitaminima (pogotovo vitaminom A) i mineralima (kalij, kalcij, željezo, magnezij…), sadrže dosta vlakana i vrlo malo masnoća.

… primjeni…

Obično ćete alge naći narezane i dehidrirane, pakirane u manje vrećice. Većinu je potrebno namakati u vreloj vodi (koja se uvijek baca) a neke i kuhati. Generalno se na tanjur ne stavlja količinski više od jedne jušne žlice pa se preporučuje skuhati tjednu količinu iz koje se svakodnevno vadi spomenuta količina i dodaje u ručak. Izrazito su prikladne za posipanje riže, umaka i tople zimske juhe. Meni je gušt i sve popečke dodatno začiniti algama jer time dobijaju morski miris i specifičan šmek.
Skladište se na hladnom mjestu bez pristupa vlage. Rokovi trajanja su prilično dugi jer se radi o dehidriranom tkivu nesklonom kvarenju, dokle god su zapakirane.

Pojasnit ću pripravljanje svake vrste koju imam i koju sam dosad pojela. Preskočit ću samo vrste rodova Spirulina i Chlorella jer mi je besmisleno komentirati dehidrirane alge komprimirane u tablete (nažalost, nisu mi nabavljive u komadima).

… i najčešćim vrstama.

Široko upotrebljavani rodovi i vrste su:

• Laminaria japonica sin. Saccharina japonica – kombu alga.
  Prva alga koju sam kupila, ima sad već godina i godina. Blagog okusa, najmanje “morskog”. Najčešća primjena ove vrste je kuhanje sa mahunarkama jer smanjuju nadimanje. Dovoljno je odrezati 4-5 cm suhe alge škarama i ostaviti ju 20-ak minuta namočenu u kipućoj vodi. Kuha se sa mahunarkama oko pola sata.
  

• Hizikia fusiforme – hijiki alga (čitaj: hiziki).
  Meni najdraža :D, kažu da Japankama svakodnevna porcija ovih algi (doslovno prstohvat) daje onu divnu crnu i zdravu kosu.
  U odnosu na ostale vrste koje spominjem u tekstu je malo jače arome. Nalikuje debeloj crnoj žici nakon što se dobro namoči, volumen se višestruko poveća. Kuha se četrdesetak minuta, a voda od namakanja se baca. Savršeno leži na riži posutoj masnim sjemenkama i u hladnim salatama kao finiš.
  

• Eisenia bicyclis – arame.
  Namočite algu 10-ak minuta u toploj vodi, ocijedite, kuhajte 20-ak minuta. Uz kombu spadaju u početničke alge zbog blagog okusa, savršeno pristaju uz hladne salate sa mahunarkama i razna variva.
  

• Undaria pinnatifida – wakame.
  Kad vidim ime “wakame”, prva asocijacija mi je mirisna miso juha sa puno povrća. Namače se 10-ak minuta a onda se ocijeđena kuha još 10 minuta.
  Nije loše ni zapeći ju kratko u pećnici, usitniti u prah i pomiješati sa gomashiom.
  

• Porphyra tenera – nori alga.
  Vjerojatno najpoznatija od svih, služi za rolanje sushija. Prodaje se u malim plahtama sa vidljivom glatkom i grubom stranom. Prije pripreme je obavezno tostiranje nad plamenom – okrenite glatku stranu jer se hrapava može lakše zapaliti. Cilj je dobiti tamnozelenu boju, kada se u algu stavlja riža i punjenje.
  Također je dobro imati staklenku smrvljene suhe nori alge, ukusno je posuti variva i salate ovakvim prahom.
  

• Enteromorpha sp. sin. Ulva lactuca – morska salata.
  Ovaj gotovi prah se posipa po jelima. U načelu ga ne kuham, već izravno sipam na obrok.
  

• Chondrus crispus – irska mahovina, karagenan alga.
  Sadržava do 55% karagenana, tvari koja se koristi za zgušnjavanje hrane. Možete ga naći, primjerice, u skoro svakom sladoledu, gdje daje finiju teksturu. Nisam ju našla nigdje u maloprodaji. Kako mi se čini, može jako dobro zamijeniti tapioku i slične zgušnjivače u kuhinji.
  

• Gelidium amansii – agar-agar, kanten alga.
  Popularna je kao niskokalorično sredstvo za želatiniziranje slastica, alternativa želatini životinjskog podrijetla. Staklasta je i naizgled nježna, a kako nema poseban okus, lako se stapa sa većinom namirnica, pogotovo voća.
  

Klič’ce?

Pokušavam naklijati koštice marelice,

specifične po amigdalinu. Koliko su sjemenke vitalne, pokazuje i ova klica nakon cjelonoćnog bubrenja u vodi.

Doduše, ne planiram jesti te klice, no tko zna, možda su mi suđene u vrtu?