Category Archives: biologija

Svalbard?

Kakve veze ima otočje u Arktičkom oceanu sa sjemenkama?

np: NINE INCH NAILS – right where it belongs

Od priče i pjesme o Doomsdayu, a priznajmo – ekraniziran je, opisan i opjevan mali bezbroj puta, nitko se kruha nije najeo (u doslovnom smislu riječi). Rijetki su ljudi koji razmišljaju praktično i dugoročno a ovaj post je posvećen ideologiji globalne banke sjemena i ostvarivanju zaliha koje bi mogle dobro doći u slučaju post-apokaliptične nestašice hrane. Samoj ideji, a i izvedbi se ne mogu dovoljno nadiviti i duboko se klanjam perceptivnim norvežanima, točnije, norveškoj vladi koja je projekt inicirala i realizirala.
Najprije bi trebalo malo redefinirati pojam ove banke. Naime, u vrijeme promocije institucije se pisalo masovno o post-apokalipsi i zalihama koje bi trebale nahraniti cijeli svijet. Novinari, po običaju, pretjeruju. Poanta zalihe je sigurna konzervacija uzoraka sjemenskog materijala koji bi bili dostupni kada god je potrebno nekoj državi, tj. kada nekoj vrsti ili sorti zaprijeti nestanak. Znači, Norveška nudi svakoj državi održavanje u opako dobro smišljenim uvjetima dok ne zatreba. Kad nastupi Doomsday, onda je već kasno…

Gdje je banka sjemena?

Prvo ćemo pogledati kartu i naći Svalbard. To je arhipelag u Norveškom moru, otprilike na pola puta između sjevernog pola i Nordkappa. Nalaze se u okviru 74° do 81° stupnja sjeverne geografske širine i 10° do 35° istočne geografske dužine. Sjevernoatlantska morska struja drži vode Svalbarda prohodnima cijele godine, prosječna srpanjska temperatura se vrti oko 5°C a siječanjska oko -12°C. Banka je smještena u spilji u permafrostu izvan Longyearbyena, prekoputa aerodroma. Nalazi se na 130 metara nadmorske visine i za potrebe konstrukcije je svrdlana planina do 120 metara. Sastoji se od tri podzemne komore od cca 1 200 kubnih metara. Ulaz u spilju je jedini vidljivi dio i njegov krov je konstruiran od materijala koji reflektira auroru borealis, a na njega se nadovezuje 100-metarski tunel.

Formalno je otvorena 26.2.2008. godine, gradnja banke je koštala Kraljevinu Norvešku 45 milijuna kruna, koja sve snosi sama.

Zašto Svalbard?

Ideja je nastala 1983. godine u svrhu održavanja biljnog diverziteta. U razmatranju su bili Grenland i veliko gorje Norveške – Jotunheim (nota bene, nazvano prema rasi divova u njihovoj mitologiji), no presudilo je otočje. Evo kako odabir lokacije komentiraju osnivači:

Svalbard is a unique location for such a facility in multiple ways. Svalbard has perfect climate and geology for an underground cold storage. Because of the permafrost, the temperature will never rise above minus 3,5 Celsius. The sandstone at Svalbard is stable to build in and low in radiation. In terms of security, Svalbard scores high compared to the locations of many other gene banks in the world. The infrastructure is good with daily flights and with reliable source of energy.

Sama Kraljevina Norveška je sociopolitički iznimno stabilna država sa visokim standardom života i sigurnošću, koja može održavati zaštitu ekološkog balansa otočja na kojem je osnovana banka sjemena, što dolazi do izražaja u stabilnosti uvjeta održavanja zaliha. Svalbard danas služi praktički samo za potrebe istraživanja geologa i geofizičara… nešto kao Antarktika u malom. I debelo zaštićenom.

Kako su formirani uzorci i kako se skladište?

Danas se na stol prosječno iznosi oko 12 biljnih vrsta (tužno, jelda?), dok je tijekom povijesti korišteno oko 7 000 vrsta. Unutar svake vrste postoji formiran sortiment, na čijoj selekciji rade agronomi i genetičari diljem svijeta. Upravo taj širok raspon sorti iz što više predjela planeta je ključan – cilj je skupiti što više stabilnih sorata radi očuvanja u slučaju kakve katastrofe, a matičnoj državi se obećaje besplatno skladištenje uzoraka i vraćanje istih nazad vlasnicima na zahtjev. Troškove slanja snosi pošiljatelj, osim u slučaju država u razvoju i internacionalnih banaka genetskog materijala, kada ih snosi Fond za internacionalnu raznolikost ratarskih kultura. Rok trajanja sjemenki, preciznije, sposobnost klijanja koja je ključna za ovu zalihu, ovisi o vrsti. Sjemenkama je u internacionalno dogovorenim uvjetima niskih temperatura (-18°C) i smanjenog dotoka kisika usporen metabolizam i proces starenja. Računa se na moguće prisilne redukcije izvora energije, no tu na scenu stupa permafrost koji bi bio iskorišten kao prirodno talentirani frižiderizator i održavatelj ove fascinantne klima-komore. Iz uzoraka se kontinuirano uzimaju sjemenke, siju i uzgajaju. Nakon žetve se sjeme vraća natrag u uzorke i tako kontinuirano održava “svježa” zaliha. GMO sjeme je nepoželjno i za ulazak traži ogroman papirološki protokol.
Kapacitet banke je 4,5 milijuna različitih uzoraka. Svaki uzorak čini 500 sjemenki, a laganom kalkulacijom dolazimo do 2,25 bilijuna sjemenki u banci. Prioritet su vrste biljaka značajne za proizvodnju hrane za čovjeka i životinje, naravno. Meni je zanimljiv podatak da banka nema mogućnost testiranja vitalnosti sjemenki, ali je spremna prihvatiti nove pošiljke od strane matične države koja postane svjesna da je njihov sjemenski materijal izgubio životnu energiju. Uzorci leže u posebnim kutijama, od milja zvanim “crne kutije”, s posebnim kriterijima manipulacije – položeni uzorci ostaju u zapečaćenim paketima, osim ako drugačije želi institucija koja ih polaže. Ujedno, banka je dužna slati uzorke samo pošiljatelju.
Prvi paket je stigao 30. siječnja ove godine iz Afrike. Radi se o 21 kutiji sa 7 000 uzoraka od 36 afričkih nacija, koje sve skupa teže oko 330 kilograma.

Worst case scenario?

Pomalo sam katastrofičar po prirodi i smatram da bi sjemenke, kasnije biljke, imale u slučaju kakve gadne eskalacije značajno teži posao rasta i razvoja u post-apokaliptičnim uvjetima, od klijanja do stvaranja prinosa. Konzervira se strogo selekcioniran sjemenski materijal, čist od bolesti i genetskih deformacija – vjerujem da nijedna država ne želi riskirati slanjem mrtvih sjemenki ili fuzariozne pšenice. ALI… Te iste sjemenke će jednog dana izaći sterilizirane iz banke, nakon što su provele (hipotetska; evo malo optimizma) stoljeća u savršenim uvjetima konzervacije i biti će stavljene u njima potpuno strane uvjete. To što će ih vani dočekati, to je onaj gadan dio. Dok su se one lagano frižiderizirale i uživale, svi ovi fitopatogeni gladni finog biljnog tkiva bi pod utjecajem visokih/niskih temperatura, jake radijacije, zračnih struja, oborina itd. evoluirali, dakle, mutirali. Znači, bili bi daleko bolje pripremljeni – uhodani u egzistirajući užas od abiotskih faktora. Po meni, biljke iz ovog frižidera nemaju šanse vani.
Konstantno se naglašava da će zaliha biti dostupna i siromašnim državama. Meni se čini da neće biti dostatna ni državama koje i danas konstatntno drže visok stupanj prioritetnosti. Ujedno, ni danas Zimbabwe nema koristi od finskih hibrida kukuruza a kako će situacija izgledati kad zaista dođu crni dani… ne znam.

Imam šaku stare sorte graha ležaka, mogu li ju poslati gore na sjever?

Poslala sam mail na Svalbard s ciljem stjecanja informacija o ovoj temi. Također me zanima dolazi li sjeme gore tretirano ili naturalno.
Zanimaju me takve “sitnice”.

Kako bi izgledalo da je banka na teritoriju ___ (umetni ime države)?

Većina država danas ima zalihe sjemenskog materijala, no to je uglavnom za potrebe na nacionalnom nivou i nisu ni otprilike neovisne o vanjskim faktorima kao svalbardska. Ovo je prvi internacionalni projekt i upravo je čarobno kako su to uspostavili norvežani. Zamislimo samo na trenutak kako bi cjelokupni projekt izgledao da su to radili ameri – kao prvo, medijska podrška bi bila kao za svakodnevni let u svemir i sigurno se ne bi radilo o zalihama koje se kontinuiranom sjetvom održavaju svježima, već o apsolutno ultimativnoj zalihi koja čeka udar asteroida. Nedajbože da na 10 minuta nestane struje u banci – već vidim dramatične naslove s upitnim smislom i nastavkom rada i brojne otkaze. Onda bi priču ekranizirali, omogućili pristup posjetiteljima kao i u Bijelu kuću… i zgrtali pare na posterima, majicama i šalicama.
Jedina konkurencija norvežanima su mi rusi i japanci. I jedni i drugi imaju dugu tradiciju selekcije i uzgoja poljoprivrednih biljaka. Razlika je samo u tome da rusi u slučaju (hipotetskog) urušavanja ili sličnog kolapsa ne bi pomogli svojim ljudima da izađu u svrsi očuvanja tajnosti, a japanci bi po običaju bili naružani tehnologijom i instrumentima koje ne zna nitko koristiti osim njih, a koji će biti potpuno integrirani u svakodnevicu za jedno 100-tinjak godina. Ma, obje imaju moj grand master respect, bitno je samo da ameri ne upravljaju ovim zdanjem i nemaju nikakvog udjela u presuđivanju.

Fotografije i crteži su preuzeti sa www.regjeringen.no, oficijelne stranice banke. Autor objavljene fotografije je Mari Tefre.

Egzotični?

Ljubimci vulgaris vs. ljubimci nativni za neki drugi kontinent ili makar regiju.
Na što treba obratiti pozornost + kakav pogled na uzgoj ovih životinja ima Republika Hrvatska?

np: RAGE AGAINST THE MACHINE – darkness

Mačke?

Oboje mojih roditelja su ljubitelji životinja, od malih noge me uče poštivanju životinja i pravilnom tretmanu ljubimaca. Dosad je kroz našu kuću prošlo raznih životinja – zamorac, ribice, kornjače, psi, hrčak… a otkad znam za sebe, barem jednom tjedno odlazim didu na selo koji je, dok je bio mlađi i snažniji, imao krdo krava, prasaca, konje, brojne pse, mačke, kokoši i ostale klasične domaće životinje. Od stradavanja ljubimaca sam nekako najteže podnosila gubitke mačaka. Živjela sam do prije nekoliko godina u kompleksu zgrada i u dječjim bandama se uvijek nalazilo onih koji su ranjenim golubovima trpali petarde u kloaku ili vezali miševe na špagu i zezali mačke. Ultimativni primjer degeneriranog pogleda na životinje i brata primitivluka je poznanik, rekreativni uzgajivač lovačkih pasa koji je mačke vješao na drvo na visinu nedostupnu psećem zubu no opet dovoljno blizu da stimulira njihovu agresivnost i želju za ubijanjem jadne životinje, trenirajući pse time za lov. Budući da imam strah od pasa negdje na nivou prosječne mačke, recimo da razumijem kako se nesretna životinjica pritom osjeća i zašto je infarkt u takvim grčevitim situacijama savršen system shutdown.
Naše mačke su uvijek bile umiljate, vrlo socijalizirane i na svaki “mic-mic!” su dolazile po komadić pažnje i maženja. Bile su bile voljene i zadovoljne. Sjećam se L.V. i jednog rastanka pred mojim ulazom nakon nastave – crni Poe-style mačak prilazi i ja ga uzimam u naručje da ga pozdravim, pomazim i unesem u stan. L.V., iskolačenih očiju, konstatira kako nikad nije vidjela veću i deblju mačku. Slažem se, on mi najviše nedostaje od svih, nestao je bez traga. One koje nisu stradale od poremećene djece, stradavale su od ne puno suvislijih ljudi koji su ih trovali, dok su u veljači uslijed hormonalnog preplavljivanja mrnjaukale pod balkonima susjeda.
Naravno, nisu samo moje mačke bile cijepljene na ljudsku glupost i beskrupuloznost. Nisam jednom prošla s osjećajem groze, kao da hodam kraj potencijalnih silovatelja i osuđenika nekog drugog Haaga, kad šetam ulicom i vidim sadističko iživljavanje nad mačkama. Zato su mi ovakve situacije potpuno neprihvatljive, a roditelji u tom slučaju apsolutno beskorisni. Ako se oni neće brinuti za mentalno zdravlje svoje djece, a tko hoće? Meni ovo samo indicira da nešto s njima nije u redu, oboma. Djeca koja ovo rade nisu psihički balansirana a roditelji su nezainteresirani za intervenciju, ako uopće smatraju da ovdje treba intervenirati, pravdajući se fazom tj. stavom “proći će to, još je mlad” i onim gorim, “to ništa ne znači”. Da, proći će ta faza, a balavac će za koju godinu mlatiti ženu stolicom nakon što na njoj prelomi kakvu motku u naletu ispoljavanja bijesa. A što to točno znači.. majko mila.

Entomologija?

Interes za kukce koji je prerastao u interes za egzotičnije životinje je krenuo na predavanjima kod prof. Raspudić, na kolegiju Zaštita bilja – entomologija. Gradivo vrlo opsežno, anatomija lagana i brzousvajajuća, fiziologija ultrazanimljiva a ponašanje kukaca i ostalih štetnika još više. Sve je krenulo sa skupljanjem kukaca za potpis u index, nastavilo se šetanjem šumama i traženjem određenih vrsta. Obzirom na dostupnu literaturu, temeljito bih proučila kako i gdje naći željenu vrstu i redovito se oduševila kada nađem traženo. Najzanimljiviji je bio uzgoj kukaca, npr. kad sam probala uzgojiti jednog od najvećih štetnika u RH, gubara. Šetajući posavskim šumama, nalazila bih brojne nakupine jaja pokrivene abdominalnim dlačicama ženke i odnijela bih sastrugana jaja kući. Pri izlaganju toplini, iz jaja su izlazile mikro-gusjeničice za koje bih priredila optimalnu količnu hrane i uvjete za razvoj. Veselje pri svakom presvlačenju i promjeni u rastu i razvoju je bilo ogromno! Tako sam probala uzgojiti brojne vrste, od bogomoljki, raznih kornjaša, skakavaca do leptira itd. Pogotovo drage su mi bile gusjenice noćnih leptira, koje bi se nakon intenzivnog obžderavanja zakukuljile. Meni su kukuljice jedna od najljepših i najzanimljivijih pojava u prirodi i malo šta im konkurira.
Onda je slijedila promjena. Moj prvi egzotičniji ljubimac je bio vijetnamski paličnjak. Sa studenticom PMF biologije sam nakon upoznavanja dobila nekoliko imaga, a od njene kolegice paketić od 40-ak jaja. Imaga, očito iznervirana na smotri sveučilišta i žešćim razvlačenjem od strane prolaznika, nisu dugo poživjela. No, iz jaja je ubrzo krenuo život. U mrežastom i vrlo prozračnom terariju sam primijetila male šalabajzere kako šetkaju po svakoj površini na kojoj mogu stajati. Odmah sam donijela kupinovog lista i bršljana i zadivila se kako nešto tako sitno ima toliki apetit! Uzgoj je vrlo jednostavan, a rezultati ubrzo vidljivi. To je bilo prije 4 godine… a interes za kukce ne jenjava. Dandanas mi se, obzirom na struku, nekako najzanimljivije čini uzgajanje predatora u svrhu redukcije štetnih vrsta i upravo takvo radno mjesto smatram radnim mjestom iz snova. Rado bih radila na optimalizaciji eko-uvjeta i održavanju istih za razvoj nečega što bi smijenilo insekticide i smanjilo kontinuitet trovanja tala i voda. Nekakav konvencionalni primjer bi bile sveprisutne lisne uši čije određene vrste smatramo vektorima raznih bolesti, npr. virusa patuljavosti ječma. Najpoznatiji terminator lisnih uši je buba-mara tj. božja ovčica, čija ženka polaže oko 750 jaja. Kao ličinka pošalje oko 500 lisnih uši u mjesec dana trajanja stadija na vječna prostranstva žutih majica. Imago pojede dnevno do 60 komada. Uzgoj ovih simpatičnih kukaca nije neurokirurgija, no opet je fiktivno za RH kao teleport na Romulansku zvijezdu. Šteta. Diljem svijeta već postoje brojne uzgajivačnice predatora kao što su bogomoljke… zamislite kakav bi fekalijatorski efekt imala Empusa na lemu pšenice

Egzotika?

Kao prvo, RH u interesu održavanja reda i discipline ne gleda baš blagonaklono na vlasnike egzotičnih životinja, vjerojatno poučeni brojnim lošim iskustava ostalih država u vidu aligatora u WC školjkama i sličnim urbanim legendama. Stav je, ipak, sasvim logičan i opravdan, štiteći ekološku ravnotežu naše države. Prije par mjeseci sam slušala predavanje o kornjačama, njihovom oklopu, beneficijama i boljkama istog, kao i vrstama kao što je barska kornjača (Emys orbicularis), riječna kornjača (Mauremys rivulata) i crvenouha kornjača (Trachemys scripta elegans), podrijetlom iz Sjeverne Amerike. Premisa predavanja je bila ekstremna ugroženost Mauremysa, njihova lokaliziranost na jug Hrvatske i međuodnos barske i crvenouhe kornjače. O ovom potonjem slijedi i malo objašnjenje – crvenouha kornjača je voljen ljubimac i vidjela sam ju u puno domova. Iako, rijetko je dimenzijama prelazila jedva 4 cm u promjeru oklopa, što pripisujem kretenizmu vlasnika koji ih hrane isključivo dehidriranim Tubifexima. Svaka životinja (ljubimci pogotovo) ima pravo biti hranjena raznovrsnom hranom, čime se povećava kvaliteta života i zdravlja samog ljubimca (ovdje isključujem ekstremne monofage kao što je koala ovisna samo o određenim varijetetima eukaliptusa, no o njima drugi put :)). Jedino neodgovornije je puštanje crvenouhe kornjače u rijeke, potoke, lokve i bare kada vlasnicima dojadi držanje ovog ljubimca ili kad preraste akvarij sa vodom dubine centimetar sa plastičnom kič-palmom. Zašto? Barska kornjača je strogo zaštićena i njeno uzimanje iz prirode zabranjeno, a crvenouha kornjača se nalazi na popisu invazivnih vrsta katalogiziranih u CITES listi. To u praksi i proširenom objašnjenju znači da veća i snažnija crvenouha kornjača potiskuje manju barsku okupiranjem životnog prostora i iscrpljivanjem izvora dostupne hrane, što za rezultat ima polagano nestajanje vrste za koje je kriv samo čovjek i njegova neozbiljnost i nekonzistencija.
Potrebno je dobro razmotriti motive hobističkog uzgoja, a moj, nekakav kronološki logičan slijed događaja vezanih za uzgoj, ne samo egzotične već i životinje nativne za RH bi bio otprilike ovakav:

• Mislim da je ključno procijeniti možemo li se brinuti tj. imamo li stvarno uvjete za uzgoj neke životinje. Taj je aspekt ekstremno individualan i da ga ne može procijeniti nitko osim nas samih. Puštanje životinje u prirodu je apsolutno neprihvatljivo – strane životinje su potencijalno invazivne, a domaće u startu prekrižene jer ne mogu opstati i preživjeti svijet izvan terarija. Ovo je zbilja važno imati na umu.

• Radi same životinje tj. pravilnog uzgoja, ekoloških uvjeta u kojima bi ljubimac obitavao, načina ishrane itd. nužno je saznati što preciznije ime vrste.

• Potrebno je procijeniti dostupnost hrane na našem tržištu. Za ljubimce-vegane je lako, dok predatori neće sigurno jesti jabuke i salatu. Preferiram kućni uzgoj adekvatnih vrsta za ishranu, u odnosu na kupovanje po pet-shopovima. Na taj način imam strogo kontrolirane uvjete i vrstu hrane serviranu pred budući plijen, što je jako važno jer se lanac nastavlja. Fobas hranjen lošom hranom (i BTW uzgajan u lošim uvjetima) ne može biti dobra hrana nekom predatoru.

• Uvijek ću radije kupiti svaku životinju od uzgajivača nego u pet-shopu. Otkako sam u jednom centru za ljubimce vidjela gerbile u akvariju *znojne* kao atletičare nakon maratona, ne pada mi na pamet kupovati jadno živinče koje dolazi iz odvratnih uvjeta. Žao mi ih je, ali ne želim platiti stresom oslabljenu životinju.

• Svi ljubimci imaju tendenciju rasta i to nas najviše i veseli. No što sa ljubimcem koji izraste izvan okvira naše informiranosti? Idiotski je deložirati životinju zbog (osobnog) neznanja. Edukacija uber alles.

• Bijeg ljubimca mora biti sveden na nulu. Ne moram ni spominjati otrovne vrste člankonožaca i zmija, valjda. Uvijek se pozivam na thread sa arachnoboards.com u kojem memberica opisuje bijeg notornog pauka vrste Pterinochilus murinus, a.k.a. OBT (Orange Baboon Tarantula) i strah da će joj djeca naići na otrovnu i prgavu beštiju prije nje, spremne da umlati dragog ljubimca.

• Sviđa mi se i medijsko eksponiranje azila i sugeriranje uzimanja u obzir napuštenih životinja. Najčešći razlog ostavljanja ljubimca, prema njima, nije bolest životinje ili nešto slično, već neodgovornost pod krinkom brzog “izgustiranja” ljubimca.

Jel to može biti toliko teško? Očito da, jer se predavačica referirala na brojne primjerke crvenouhe kornjače koje su se raspojasale u Maksimiru, a vjerojatno i ostalim zelenim površinama Zagreba.

Terariji?

Kod mene momentalno nema puno stranjskih živinica. Škorpioni su naški, eto, pauk je brazilac, a žohari gvajanci podrijetlom.
Ovaj post je ujedno najava – uskoro mi u kuću ulaze tri vrste tarantule – Lasiodora parahybana, Brachypelma albopilosum i Heteroscodra maculata. Prve dvije su vrste podrijetlom južnoameričke, a potonja je neurotični azijat, nešto otrovnija. Smišljanje imena sam završila – Heteroscodra (azijat) će biti Phil Anselmo, Lasiodora (impozantna novosvjetska vrsta) Tom Arraya a Brachypelma (ultrasimpatični pauk koji me podsjeća na malog medvjedića) Bruce Dickinson. Osim ovih budućih pridošlica, rado bih udomila i ugostila Calyptratusa (isključivo uzgojenog od jajeta, oni su mi ekstra-simpatični), Pandinuse – barem jedan par i možda nekog arborealnog pitona. No, čekam neka bolja vremena i proporcionalnost kvadrature naspram biodiverzitetu u mojoj sobi.

Heliotropizam?

Donosim priču o ljubavi između meni najdraže biljke i njene najdraže pojave.

PEGGY LEE – I’m Beginning To See The Light

Suncokret?

Ne volim cvijeće, što po šarenim vrtovima, što po ulazima u kuće i dvorišta. Najdraži su mi kaktusi. Zlobnici bi ovo objasnili mojim manjkom osjećaja za titranje i pažnju za nekoga ili nešto jer ne traže puno čačkanja i timarenja, ali oni (zlobnici, jel?) su totalno u krivu. Kako bi inače opstao Nhandu i škorpioni, a kamoli živa hrana za njih :)?
Izniman cvijet mi je suncokret. Volim njegovu intenzivnu boju, robusnost stabljike i čvrste listove, pa i oblik same cvati (općenito sam slaba na cijelu porodicu Asteraceae). Stoga planiram ovih dana odjedriti u polje suncokreta i napraviti jedan poveći foto-session. Sada je pravo vrijeme za to.

Tropizmi?

Termin “tropizam” se veže uz sposobnost kretanja, u ovom slučaju biljaka. Po tipu, tropizmi organa mogu biti pozitivni i negativni, za čiju je predodžbu idealna pojava zvana geotropizam. Stabljika je, primjerice, negativno geotropna, obzirom na rast obrnut od sile teže. S druge strane, korijen je pozitivno geotropan jer raste u tlo u smjeru gravitacije.
Pozabavit ćemo se pozitivnim fototropizmom, točnije, heliotropizmom i njegovim najkonvencionalnijim primjerom, suncokretom. Najvažnija činjenica je da se suncokret ne okreće za Suncem kroz cijelu vegetaciju. Kretanje je limitirano na period od pojave glavice do faze butonizacije, tj. početka cvatnje neplodnih jezičastih cvjetova na obodu glavice. Noću se cvat vraća u prvobitni položaj. Ona obično ostaje okrenuta prema istoku ili sjeveroistoku (na sjevernoj Zemljinoj hemisferi) ili jugoistoku (južna hemisfera), jer je cvatnja najintenzivnija u jutarnjim satima a glava ostaje u položaju u kojem se našla početkom cvatnje spomenutih jezičastih cvjetova. Uz cvat, zakreće se i dio listova.
Kretanje slijedi azimut Sunca s kašnjenjem 12 stupnjeva ili 48 minuta i nije značajna za biljke u staklenicima radi svjetlosti koja pada na biljke okomito odozgor. Beneficija rotacije je 10% veća ukupna fotosinteza radi velikog iskorištenja svjetlosti, što izravno utječe na kvalitetu sjemena.
Mehanizam rotacije omogućuje fitohormon auksin na strani stabljike suprotno od izvora svjetlosti, uz fitokrome i optimalne vremenske uvjete. Povećanje koncentracije auksina rezultira okretanjem cvati prema svjetlosti, zalaskom Sunca auksin se redistribuira. U bazi listova i cvati se nalaze posebni zglobovi, pulvini, sastavljeni od spleta vaskularnih cjevčica okruženih debelim slojem parenhima. Ove stanice imaju izuzetno tanke stijenke sposobne za regulaciju biljnog tlaka, turgora. Smanjenje ili povećanje turgora uzrokuje konstrikciju i relaksaciju tkiva a posljedica je jednostavno gibanje, heliotropizam.

Podmorje?

Donosim zone hidrosfere uz specifičnosti svake od njih, a naglasak je na dnu koji u kombinaciji sa gravitacijom predstavlja moju najgoru noćnu moru.

Tekst postavljam u čast hrabrosti svim roniocima, spuštali se u more na dah ili sa opremom, Fati koja nakon kratkog tečaja učenja plivanja već roni satima, istražiteljima mora i života u njemu koji su imali guts spuštati se u tijesnim batiskafima u mračna podvodna prostranstva… :hladanznoj:

np: SLAYER – seasons in the abyss

Malo brojeva…

More dubine preko 200 metara prekriva 66% površine našeg planeta u vidu pet oceana – Tihog, Atlantskog, Indijskog, Arktičkog i Južnog. Radi se o 1,3 bilijuna kubnih kilometara vode sa prosječnom dubinom oko 3800 metara, raspoređenih na skoro 140 milijuna kvadratnih kilometara. Prema proračunima, masa (morske) hidrosfere iznosi 1,4 × 10²¹ kilograma. Fascinantno, huh? Ako uz sve ovo dodam i činjenicu da je ocean najproduktivniji ekosustav planeta, sa velikom bioraznolikošću vrsta i brojnosti kao i složenim kompleksom faktora života, očito je da tekst o moru zaslužuje (makar) komadić pažnje na mojoj kontinentalnoj stranici. Krećemo polako, od obale mora prema tamnom dnu.

Zone obale

Obala mora je stanište brojnih biljaka i životinja adaptiranih uvjetima života uz slanu vodu nestalnog režima, vlažnosti i insolacije. Supralitoral je zona iznad maksimalnog dosega plime i unatoč redovitom prskanju vodom, nikad nije potpuno potopljena. Karakteristična je oskudna vegetacija (najčešće alge) i životinje poput babure. Slijedi litoral, obala, od područja maksimalnog dosega plime do predjela potpuno potopljenih vodom. Obzirom na količinu vode koja ga zaplahuje, podložan je visokom stupnju erozije, no još uvijek ga karakterizira veliki biodiverzitet. Sublitoral, slijedeća zona, konstantno je u vodi, a predio od najniže granice oseke do ruba kontinentalnih pragova se naziva neritička provincija i najbogatija je životom. U otvorenom moru ili pelagičkoj provinciji živi manje od 5% oceanskih životinja – većina ih živi uz površinu, gdje je najlakše pronaći hranu.

Organizmi u moru

Bentos predstavlja žive sesilne organizme, u našem slučaju, morskog dna. Obzirom na nepokretnost, u slučaju životinja, razvijene su lovke i nastavci koji pomažu pri hvatanju plijena a karakteristično je i nespolno razmnožavanje, primjerice, pupanje. Hemisesilni organizmi žive na istom mjestu, no u slučaju nepovoljnih životnih uvjeta i potrebe za bijegom od predatora napuštaju životni prostor. Vagilni organizmi se kreću kroz vodeni stupac, pa se dijele na plankton, skupinu organizama biljnog i životinjskog podrijetla nošenu vodenom strujom i nekton, organizme sposobne za autonomno kretanje. Na površini mora plutaju brojni organizmi – praživotinje, pauci i neki kukci – neuston. Znajmo i da biomasa eksponencijalno opada sa dubinom, ova činjenica je misao vodilja ovog cijelog teksta. Važno je spomenuti i korelaciju o stabilnosti ekosustava u odnosu na dubinu – što je dubina veća, organizmi se duže nisu mijenjali uslijed jednolikih uvjeta visokog pritiska i niske temperature. 1864. godine su norvežani izvukli stapčara, živog fosila, koji je dotad pronađen samo u fosilnim stijenama starim 120 milijuna godina. Upravo zato se ovo stanište smatra najstabilnijim na Zemlji.
Zanimljiva je i pojava bioluminiscencije, sposobnosti konverzije kemijske energije u svjetlosnu i daleko češća je pojava među morskim nego kopnenim životinjama. Organizmi emitiraju hladnu svjetlost plave ili zelene boje da bi privukli večeru ili suprotni spol, što je u uvjetima potpune tame vrlo uočljivo a koliko je pojava zanimljiva znanosti govori i činjenica da se moć svjetlosti pokušava iskoristiti i u druge svrhe (bioluminiscirajuća stabla uz cestu bi olakšala vožnju, kulturne biljke bi emisijom svjetlosti signalizirale deficit vode u tlu, božićna drvca koja svijetle bez uključivanja u strujnu mrežu itd.). Podmorskih vrsta životinja sa ovom sposobnošću je mnoštvo, a spomenut ću ribu-tronožac, koralje i ostale žarnjake, rakove, školjkaše itd.

Morsko dno

Obzirom na gorespomenute kubne kilometre vode jasno je zašto nemamo predodžbu o tipu morskog dna. Mnoštvo ljudi na prvi mah pomisli o dnu kao ravnoj pustinji, no stvarnost je daleko drugačija. Zemlja, kao planet, vrlo je živahna i tijekom geološkog razvoja se prilično mijenjala – pucala je kora, podvlačili su se kontinentalni pragovi i sl. Zamislimo samo iznenađenje znanstvenice Marie Tharp kad je sondiranjem ustanovila postojanje planinskog lanca, visine 3 km, širine 50 km i dužine 45 000 kilometara – nasred Atlantskog oceana! Osim njega, trebalo bi spomenuti i atlantsko-indijski hrbat, srednjo-indijski, indijsko-antarktički, havajski itd. Oprečno hrptima, oceani su puni jaraka raznih dubina nastalih pucanjem i razmicanjem kore, a spomenut ću jarak Aracama uz zapadnu obalu južne Amerike, jarak Sunda uz otok Java, Aleutski jarak između Kamčatke i Aljaske i najdublji, Marijanski jarak.

Zone podmorja

Epipelagijal – prvih 200 metara

Kako izgleda živjeti u epipelagijalu?

Postoje brojni faktori koji su uzeti u obzir pri definiranju zona podmorja, ali najvažniji od njih je količina svjetlosti koja prodire u more i definira raznolikost života ovog biotopa. Fotički sloj (grč. osvijetljen) je površinski i dubok je oko 200 metara, čak i u najčišćem moru. Količina svjetlosti koja prodire kroz vodeni stupac između ostalog ovisi i o godišnjem dobu – prozirnost je veća zimi nego u ostatku godine. U njemu se vrši primarna proizvodnja i krcat je životom. Obzirom na slojeve koji leže pod epipelagijalom, potrebno je istaknuti kako ovaj sloj jedini ima autotrofne organizme čija aktivnost omogućuje život na velikim dubinama.
Usto, treba spomenuti kako fitoplankton proizvede oko 90% kisika na Zemlji. Ovaj veliki broj se opravdava velikom biomasom planktona u odnosu na stabla i ostale kopnene biljke, a zaštita svjetskih voda bi shodno ovoj činjenici morala biti daleko jača.

Tko živi u epipelagijalu?

Većina oceanskih riba, žarnjaci, morske kornjače, tuljani, zooplankton itd.

Mezopelagijal – od 200 do 1000 metara

Kako izgleda živjeti u mezopelagijalu?

Količina svjetlosti, kako se spuštamo prema dnu, logično, opada, a skupa s njom temperatura i brojnost živih organizama. Obzirom na ogromnu količinu vode, raste pritisak i stoga životinje nižih podmorskih slojeva, evolucijski adaptirane, često izgledaju spljošteno. Kao što ime sloja kaže, nalazi se između osvijetljenog i sloja potpunog mraka. Određena količina svjetlosti i dopire, no nedovoljno za vršenje fotosinteze, dakle, od ovog se sloja prema dolje nalazi dio hidrosfere ovisan o površinskom sloju – nema proizvođača. Temperature variraju, pa se tako u regiji bliskoj epipelagijalu kreću oko 20C, a u zoni granice sa batipelagijalom oko 4C.

Tko živi u mezopelagijalu?

Ovdje obitavaju sabljani, lignje itd. Ribe se kreću na veće dubine ispuštanjem zraka iz ribljeg mjehura u krvotok, a ako žele dospjeti na dubine prema površini mora, vraćaju zrak nazad u mjehur. Hrskavičnjače (primjerice, morski psi i raže) nemaju mjehur, već reguliraju dubinu pomoću jetre ispunjene uljem. Brojni morski psi samo su nešto teži od morske vode – uzgonom, koji postižu plivanjem, kontroliraju dubinu na kojoj se nalaze.

Batipelagijal – od 1000 do 4000 metara

Kako izgleda živjeti u batipelagijalu?

Temperatura ovog sloja je u prosjeku 4C i sloj je vrlo slabo naseljen. U njemu nema prodora svjetlosti, stoga su brojnim životinjama reducirani organi vida. Također, mnoštvo organizama ima usporen metabolizam, obzirom na činjenicu da je mogućnost nalaska hrane statistički vrlo mala i svaka štednja energije je dobrodošla.

Tko živi u batipelagijalu?

Zanimljivo je da u ovom sloju mogu živjeti kitovi, od beskralješnjaka treba spomenuti lignje i hobotnice, spužve, zvijezde, ježince i sl. No ribama je na ovoj dubini egzistencija otežana i stoga ih ima vrlo malo u ovom sloju. Takve vrste su oplemenjene skliskom tjelesnom površinom i slabim mišićima, budući da nema potrebe za bijegom od predatora koji ih mogu vidjeti i tako lakše uloviti.

Abisal – od 4000 do 6000 metara

Kako izgleda živjeti u abisalu?

Sama riječ “abyssos” na grčkom predstavlja “more bez dna”, što savršeno opisuje ovu regiju u koju ne dopire ni tračak svjetlosti. Temperatura ne odstupa od 2-3 stupnja C.

Tko živi u abisalu?

Podnose enorman pritisak na svoje tijelo – do 775 kilograma po kvadratnom centimetru. Neki imaju i usta metamorfirana u svojevrsne sisaljke, kojima ruju po bentosu i sišu organsku tvar. Mnoštvo riba ima velika usta i elastičan želudac da bi mogli progutati (često i) plijen svoje veličine, budući da si ne mogu priuštiti gubitak obroka. Ovdje obitavaju ribe-tronošci, morski vragovi i udičarke, ribe gutači, velika lignja, glavonožac i najveći beskralješnjak sa preko 10 metara dužine, čije su prve fotografije u prirodnom staništu objavili japanski istraživači 2005.

Hadal – od 6000 metara… pa dokle ide…

… a ide daleko tj. jako duboko. Najdublja podmorska točka izmjerena na Zemlji je notorna Marijanska brazda, čija je dubina pri zadnjem mjerenju ustanovljena preko 11 000 metara. Damn.

Kako izgleda živjeti u hadalu?

Hadal, koji je dobio ime po grčkom svijetu mrtvih, predstavlja regiju najdubljih morskih jaraka. Pritisak na tim dubinama prijeđe 1100 bara (to je jaaaaako puno). Kao i ostali slojevi reducirane svjetlosti iznad sadržava samo heterotrofne organizme bez pigmentacije pokrovnog sloja i reduciranih očiju, ovisne o morskom snijegu, poludekomponiranoj organskoj masi koja u fragmentima pada iz fotičkog sloja kroz oceanske dubine i sedimentira na bentosu. Intenzitet koncentracije organske tvari je ovisan o aktivnosti gornjeg sloja i veća je u proljeće, a sastav je organskog (uginule ili ugibajuće životinje i biljke, fekalije, mikroorganizmi, dijatomeje…) i anorganskog tipa (pijesak i sl.). Neki fragmenti putuju tjednima do dna, lagano propadajući kroz duboko more.

Tko živi u hadalu?

IMO najekstremniji organizmi na Zemlji, maksimalno adaptirani ovom suludom biotopu. Premještanje nekih od njih u slojeve sa manjim pritiskom često rezultira ugibanjem. Primjeri – neki žarnjaci, ribe zmijozubi i iglozubi, razni mnogočetinaši i školjkaši.

Ovo je 101. post na mojoj stranici i drago mi je da sam konačno završila ovaj tekst. Nisam morski biolog, točnije, daleko sam od takvog. Tekst donosi samo temeljne informacije o moru koje me fascinira koliko god od njega zazirala.

Loxosceles?

Redovito kad želim pokazati efekt histolitičkog otrova pauka koristim fotografije koje je Skorpac uploadao na akvarij.net.
Sada sam pročačkala internet u potrazi za fotografijama rana i nađoh nekoliko upečatljivih.

np: HATEBREED – spitting venom

Daklem, Loxosceles reclusa je pauk koji izgleda ovako:

i radi ovakve rane (fotografije su posložene prema kontinuitetu razvijanja nekroze tijekom 10-ak dana):

(fotografije su posuđene sa www.e-bug.net stranice)

Nota bene, nema ga kod nas. Nativan je za USA i zanimljivo, njegovi gabariti nisu proporcionalni sa ovim snažnim nekrotičkim otrovom – mjeren dijametralno nikad nije prešao 2,5-3 cm.

Lycoperdon?

Gljiva vrste Lycoperdon perlatum je saprofit, što znači da životni ciklus provodi na uginuloj organskoj tvari. Kod nas ju zovu puhara, prhavica itd., a meni je za oko zapela zbog svoje simpatičnosti, lijepog oblika a i okusa.

Kako izgleda puhara Lycoperdon?

Radi se o malim gljivama, koje obično nalazim u šušnju posavskih bjelogoričnih šuma. Najčešće su u parovima, iako s vremena na vrijeme nalazim i zasebne primjerke. Nisam nikad vidjela primjerak duži od 5 cm.
Plodno tijelo je kremaste bijele boje koje potamni (posmeđi) kako spore unutar gljive zriju. Zdepastog je oblika i na površini se nalaze brojne mekane bodljice tj. kvržice osjetljive na pritisak prsta.

Kada se puharu Lycoperdon može naći?

Prvu puharu ove vrste sam vidjela krajem ožujka (ah, taj EXIF :)) prije par godina, a literatura navodi kako ih se može vidjeti do kraja studenog.

Je li puhara Lycoperdon otrovna?

Nije. Spada u jestive gljive i jedina vrsta s kojom ju možemo zamijeniti je Lycoperdon foetidum, smrdljiva puhara. Iako su oku vrlo slične, nos je teže zavarati i sumnjam da bi netko mogao pojesti smrdljivku. Također, ne preporučuje se jesti puhare koje su promijenile boju, dakle, ostarjele primjerke. Takve gljive možemo prepoznati i po raspuknutom klobuku, odakle izlaze spore u vidu tamnog praha.

Paraziti?

Mali riječnik fitopatoloških pojmova.

ABIOTSKI ČIMBENICI – prirodni faktori – temperatura, svjetlost, vlažnost tla, vlažnost zraka, dostupnost hranjiva u tlu, elementarne nepogode…
ACERVUL – ležište plodišta kod Melanconiales.
AKVIZICIJA – proces tijekom kojeg vektor usisava patogen. Primjer – lisne uši i virus patuljavosti ječma.
ANAMORF – nespolni reproduktivni stadij gljive.
ANASTOMOZA – povezivanje bazidiospora preko protoplazmatskog mostića.
ANEMOHORIJA – proces širenja patogena vjetrom.
ANTERIDIJ – muška gameta koja se heterogamijom (oogamijom) spaja sa oogonijem.
ANTRAKNOZA – palež, raspadanje dubljih slojeva tkiva biljaka.
ANTROPOHORIJA – širenje patogena uz pomoć čovjeka.
APATOGEN – organizam koji ne uzrokuje bolesti.
APENDICESI – izrasline za prihvaćanje i učvršćivanje plodišta.
APOPLEKSIJA – naglo odumiranje biljke.
APOTECIJ – zdjeličasto plodište mješinarki, pododjela Ascomycotina.
APRESORIJ – proširenje ektoparazita pomoću kojeg se učvršćuje za domaćina.
ASKOGON – ženski spolni organ mješinarki, pododjela Ascomycotina.
ASKOSPORE – izogamne haploidne spore koje nastaju nakon spolne oplodnje mješinarki, pododjela Ascomycotina. Najčešće ih je po 8 u askusu.
ASKUSI – cjevasta mješinica sa askosporama, pododjela Ascomycotina.
AUTOECIJSKE HRĐE – monoksene, svih pet stadija ovih hrđa se odvija u istoj biljci.
BAZIDIJ – jednostanični ili višestanični nosač bazidiospora kod Basidiomycetes koji nastaje na terminalnoj stanici dikarionske hife.
BAZIDIOSPORE – egzogene spolne spore sa haploidnim brojem kromosoma koje nastaju na bazidijima kod Basidiomycetes.
BLASTOMANIJA – “vještičina metla” ili “vilin grm”, morfološka promjena karakteristična za grane voćki. Očituje se gusto zbijenim granama koje stoje uspravno, u proljeće olistaju ali ne cvatu i ne nose ploda.
BOTRICIN – mikotoksin i antibiotik vrste Botrytis cinerea. Remeti vrenje grožđa i donosi manji prinos.
CECIDIJE – vidi gale.
DEFOLIJACIJA – morfološka promjena koja se očituje u opadanju lišća.
DISJUNKTORI – sterilne stanice među konidijama koje olakšavaju odvajanje.
ECIDIJE – oštećenja lista u vidu udubljenja, primjer Puccinia sp. na Berberis vulgaris.
ECIDIOSPORE – diploidne spore Puccinia sp. koje nastaju fragmentacijom micelija.
EKTOPARAZIT – vidi epifit.
ENDOFIT – paraziti koji ulaze u tkivo domaćina, za razliku od epifita. Mogu se razvijati u stanicama i u međustaničnim prostorima kada pomoću haustorija crpe hranjiva.
ENDOPARAZIT – vidi endofit.
ENDOSPORIJA – tanka opna koja čuva protoplazmu hlamidospora.
EPIFIT – parazit koji obitava na površini biljke koju napada. Ishrana se odvija pomoću haustorija, a organi za razmnožavanje parazita se također nalaze izvan biljke. Rjeđi od endofita.
EPIFITOCIJA – epidemija bolesti među biljkama, uzrokovana gljivama, bakterijama ili virusima.
EPISPORIJA – vanjska debela opna hlamidospora.
ERGOTIZAM – oboljenje gljivice Claviceps purpurea.
FAKULTATIVI – uzročnik bolesti indiferentan spram biološkoj aktivnosti domaćina.
FANEROGAMI – parazitske cvjetnjače (Dicotyledones) tj. više biljke koje parazitiraju na drugim biljkama. Dijele se na poluparazite (imela – Viscum album) i prave parazite (vilina kosica – Cuscuta sp. i volovod – Orobanche sp.).
FLAGELA – bič, izraslina na stanici koja omogućuje kretanje kroz medij.
FUZIKLADIJ – krastavost jabuka gljive Venturia inaequalis.
GALE – morfološke promjene u tkivu biljaka u vidu izraslina abiotske ili biotske prirode. Spadaju u simptome bolesti.
GEME – organi za preživljavanje u nepovoljnim uvjetima (nisu prave spore). Nastaju spletanjem hifa u klupka i obično se nalaze u sjemenu. Primjer Ustilago nuda.
GIGANTIZAM – morfološka promjena (simptom bolesti) koja se očituje u divovskom rastu.
HADROMIKOZA – gljivično oboljenje traheja.
HAUSTORIJE – sisaljke koje prodiru u tkivo biljaka i crpe hranjive tvari.
HETERECIJSKE HRĐE – vidi heteroksene hrđe.
HETEROGAMIJA – spora nastala spolnim razmnožavanjem dvije morfološki i fiziološki različite gamete. Ženska gameta se zove oogonij, a muška anteridij.
HETEROKSENE HRĐE – za potpuni razvoj trebaju dodatnog prijelaznog domaćina (npr. Berberis vulgaris je prijelazni domaćin uz strne žitarice pri oboljenje od Puccinie graminis).
HETEROTALIZAM – pojava razvijanja anteridija i oogonija na zasebnim jedinkama.
HIFE – cjevaste stanice razvijenijih gljiva koje rastu izduživanjem vrha. Mogu biti jednostanične ili višestanične, sa septama ili bez njih.
HIMENIJ – splet nekoliko askusa.
HIPERPLAZIJA – ubrzano dijeljenje stanica.
HIPOPLAZIJA – usporeno dijeljenje stanica.
HLAMIDOSPORE – nespolne okrugle trajne spore koje nastaju fragmentacijom micelija. Imaju dvije opne, endosporiju i episporiju.
HOLOMORF – gljivice sa anamorfom i teleomorfom, spolnim i nespolnim stadijima.
IZOGAMIJA – spora nastala spolnim razmnožavanjem dvije morfološki jednake i fiziološki različite gamete (+ i -).
KARIOGAMIJA – spajanje jezgara u diploidnu jezgru.
KLEISTOTECIJ – zatvoreno plodište kod Plectomycetes, izvana obraslo apendicesima.
KONIDIJ – najčešće egzogene spore gljiva koje nastaju fragmentacijom hifa (dakle, nespolne su) i služe za širenje tijekom vegetacije. Stvara ih se u većem broju no brzo gube klijavost.
KONIDIOFOR – nosač konidija.
KOREMIJ – dugi konidiofori skupljeni zajedno u snopić.
MAKROCIKLIČNE HRĐE – imaju svih pet stadija i svih pet vrsta spora.
MAKROKONIDIJE – srpasto povijeni konidiji sa izduženom vršnom stanicom i stopastom bazalnom stanicom.
MICELIJ – splet hifa koji čini tijelo gljive.
MIKOZA – oboljenje koje uzrokuje gljivica.
MIKROCIKLIČNE HRĐE – nedostaju određeni stadiji (vidi makrociklične hrđe).
MIKROKONIDIJE – jednostanični ovalni konidiofori sa par septi, katkad kruškolikog oblika.
MONOKSENE HRĐE – vidi autoecijske hrđe.
MUMIJE – lažne sklerocije gljiva roda Monilinia, mumificirani plodovi domaćina. Sastoje se od hifa gljive i ostataka tkiva ploda (prave sklerocije imaju samo hife gljiva).
NANIZAM – patuljavost, simptom gljive Tilletia controversa.
NITAVOST – morfološka promjena lista koja se očituje u smanjenoj plojci ili potpunoj redukciji iste.
OBLIGATI – paraziti koji preferiraju žive organizme i ne mogu se razvijati u uginulima.
OIDIJE – nastaju od uspravnih i poprečno podijeljenih hifa koje se fragmentiraju. Obično nastaju u velikom broju i kliju unutar okvira 1-30C.
OOGAMIJA – heterogamija kod gljiva razreda Oomycetes.
OOGONIJ – ženska gameta koja se heterogamijom (oogamijom) spaja sa anteridijem.
OSTIOLUM – pora na vrhu vrčolikog plodišta peritecija.
PARAFIZE – sterilne stanice među askusima na himeniju.
PARAZIT – živi organizam koji za razliku od simbionta jednostrano iskorištava drugi organizam. Biljke napadaju gljive, bakterije, virusi, viroidi, mikoplazmama slični organizmi (fitoplazme), rikecije, fanerogamni paraziti ili parazitne cvjetnjače.
PERITECIJ – plodište vrčolikog oblika kod Pyrenomycetes, izvana obraslo apendicesima.
PERTOFITI – paraziti koji ubijaju stanicu domaćina i nasele se u nju.
PIKNID – plodišta unutar kojih nastaju konidije.
PIKNOSPORE – spore unutar piknida.
PLANOGAMETE – pokretne spolne stanice kod Oomycetes.
PLAZMODIJ – goli protoplast kod najprimitivnijih gljiva.
POLUPARAZITI – više biljke koje vrše fotosintezu, ali nemaju korijen pa vodu i minerale crpe iz domaćina pomoću haustorija. Primjer – imela, Viscum sp.
PROLIFERACIJA – morfološka promjena (simptom bolesti) pri kojoj cvijet prorasta u stabljiku ili list.
PSEUDOPARENHIM – metamorfirane spletene hife.
RESPORPCIJA – uzimanje otopljenih tvari preko stanične stijenke.
RIZOKTONIJ – tanke, bezbojne podzemne niti nastale spletanjem hifa.
RIZOMORF – debele, tamne nadzemne niti nastale spletanjem hifa.
SENESCENCIJA – starenje i odumiranje biljke.
SEPTE – pregrade u hifama, temelj taksonomije gljiva.
SETE – čekinjasti izraštaji.
SUPRESOR – tvar koju luči mikroorganizam i služi za potiskivanje tvorbi obrambene reakcije.
ŠIŠKE – vidi gale.
SKLEROCIJ – organ za konzervaciju, iz kojeg klijanjem nastaje micelij ili apotecij.
SORUS – nakupina spora.
SPORA – stanica za razmnožavanje gljive, mogu nastati spolno i nespolno i biti izogamne i heterogamne.
SPORANGIJ – stanice u kojima nastaju sporangiospore, nastaju na posebnom nosaču sporangioforu.
SPORODOHIJ – kratki konidiofori skupljeni zajedno u jastučić.
STERIGMA – izraštaj na bazidu sa kojeg se odvajaju zrele bazidiospore.
STROME – zbijena složena plodišta nastala od peritecija.
TELEOMORF – spolni reproduktivni stadij gljive.
TELEUTOSPORA – konzervacijska spora hrđa.
TRAHEOBAKTERIOZA – bakterioza u trahejama.
TRIPTOFITI – paraziti koji svojim toksinima oslabljuju stanicu domaćina, nakon čega ona odumire uslijed abiotskih čimbenika.
TUMOR – neujednačen rast i razvoj stanica, urokovan biotskim i abiotskim čimbenicima.
UREDOSPORA – višegeneracijske propagativne spore hrđa.
VIRESCENCIJA – morfološka promjena (simptom bolesti) pri kojoj cvijet domaćina uslijed napada virusa pozeleni.
VIROZA – virusno oboljenje.
ZOOSPORA – primitivna spora na čijem rubu se nalazi flagela, koja omogućuje kretanje kroz medij.

Animal?

Već duže vremena planiram napisati i uploadati recenziju knjige Životinje, autora Wilsona i Burnieja. Neko vrijeme nismo dijelile isti prostor, no sada imam priliku i vremena pošteno ju odmjeriti i napisati par konkretnih riječi.

np: SMASHING PUPKINS – tonight, tonight

AUTORI

D. Burnie & Don E. Wilson kao glavni urednici. Osim njih je u izradi sudjelovalo 60-ak biologa.

PREVODITELJI

Cijeli niz profesora i asistenata Biološkog odsjeka PMF ZG, na čelu sa dr. Ivom Matoničkinom.

IZDAVAČ

Dorling Kindersley, London; u HR ju distribuira Mozaik knjiga.

O KNJIZI UKRATKO IZVANA…

Tvrdi uvez, 624 stranice kvalitetnog papira. Format pomalo outstanding – 310×260 mm, masa knjige iznosi ravno 3330 g. Prepoznatljiva je po naslovnici sa koje nas prodorno gleda par očiju mandrila, čovjekolikog majmuna crvenog nosa i izrazito plavih obraza.

… I IZNUTRA

Enciklopedija životinja koja na jedan način “budi dijete” u čovjeku. Imala sam sreće što mi je djetinjstvo bilo ukrašeno raznim knjigama (moja baka je bila pasionirani čitatelj raznovrsne literature i knjige je smatrala idealnim poklonom za svakoga, posebno za svoju unučad), pogotovo onima o životinjama. Nakon uvodnog objašnjavanja o korištenju knjige i objašnjenja simbola kreće najprije priča o taksonomiji, evoluciji, anatomskoj građi tijela, ponašanju i staništima. Ovo je pogotovo jako dobro izveden dio, po sistemu “lijeva i desna stranica za po jedan tip staništa + još toliko za opis života u njemu”. Opisani su glavni tipovi i potkrijepljeni su fotografijama karakterističnih životinja. Na idućoj strani još dodatnih pojašnjenja, tako možemo naći podnaslove kao što su “Sporazumijevanje”, “Prehrana”, “Razmnožavanje, “Izbjegavanje opasnosti” – u ovom konkretnom slučaju se veže uz život u tropskim šumama.
Nakon stotinjak strana kreće sistematika životinjskog carstva, redom sisavci, ptice, gmazovi, vodozemci, ribe i na koncu, beskralješnjaci. Na početku svake od ovih taksonomskih jedinica se nalazi opis iste, uz iznošenje karakterističnih obilježja. Isto vrijedi i za niže taksonomske jedinice – recimo, kod čudnovatih kljunaša se nalaze crteži njihova dva tipa kljuna, obilježja dvije porodice (red jednootvora je prilično siromašan vrstama, čak njih 5 u dvije porodice čije sam kljunove spomenula). Prikaz vrsta je klasičan – ime vrste, geografska karta sa zatamnjenom rasprostranjenošću, duljina i masa životinje, društvena zajednica i status ugroženosti. Mali simpatični piktogrami koji prikazuju stanište također. Potom kratak opis životnih navika – noćna ili dnevna aktivnost, vrijeme parenja, karakteristično stanište itd.
No, nekako mi se čini da su kukci zapostavljeni u ovoj knjizi. Od 600+ stranica zauzimaju 30 (TRIDESET!) stranica. Člankonošci općenito boluju od istog problema – jedva 50 stranica… čudno, obzirom na to da člankonošci čine većinu životinja na svijetu, po broju determiniranih vrsta i samom broju jedinki.

DIZAJN

Odličan. Pomak od uobičajenih izdanja o životinjama su zanimljive margine – kada listamo stranice dijela o pticama, uz rub se nalaze fotografije perja, u dijelu sa sisavcima je krzno prepoznatljive kolorature (zebra, tigar…) i karakteristična koža slona ili nosoroga. Analogno tome su i ljuske gmazova i riba, kao i krila leptira i kućice puževa kod beskralješnjaka. Knjiga na prvi pogleda odaje dojam kao da je pokušano što više podataka “zgruvati” u toliko prostora. I to je pozitivno!

FOTOGRAFIJE

Osim fotografija, enciklopedija ima i jako lijepih crteža. U načelu je sav foto-prikaz životinja pohvalan, no razočarana sam fotografijama nekih kukaca – hrušt mi izgleda tako fragilan i suh uslijed ležanja u muzejskoj ladici, a dva mužjaka jelenka u okršaju izgledaju stravično namješteno… svi leptiri također.

PRIJEVOD

U skoro svakom aspektu dobar, osim po jednom pitanju. Zeznuli su se debelo sa odlukom da imena porodica koje nemaju HR prijevod pohrvate, primjerice, porodica Braconidae iz reda opnokrilaca. Osobno bih radije ostavila znanstveno ime, nego napisala “Brakonide”… a takvih primjera je dosta, pogotovo kod kukaca sa uistinu mnogobrojnim porodicama.

CIJENA

Englesko izdanje košta 300-tinjak kuna u Algoritmu. Tu informaciju svojevremeno nisam znala (pogotovo u moment kad sam odlučila kupiti ovu knjigu) pa sam hrvatsko izdanje platila 600 kn na akciji. Puna cijena knjige sa HR prijevodom je bila 769 kn. Sad, je li HR izdanje bolja investicija, ovisi od investitora. Smatram da svaka osoba koja imalo poznaje engleski jezik može proći sa stranim izdanjem i tako ostaviti još toliko kuna u džepu.

OCJENA

Pisana je zanimljivo, nema sumnje i dosta dobro izgleda. No, kao što rekoh, velike zamjerke su mi deficit člankonožaca, postavljanje fotografija očito prepariranih životinja i užasno prijevođenje znanstvenih imena. Po mom mišljenju 8.

Dim?

Detoksikacija je fascinantan prirodan način obrane tijela putem neutralizacije i eliminacije otrova koji u njega dospiju. Potencijalno opasni spojevi kemijskim procesima prelaze u manje opasne i odlaze iz tijela putem urina i stolice.

Kako pomoći tijelu preventivno tj. olakšati posao organima zaduženima za taj proces? Uostalom, zašto ga uopće otežavati?

Za početak pitanje, a vjerojatno ću pitanjem i završiti ovo rogoborenje – jel bi radije umrli od raka pluća ili Alzheimera? Ili, da prevedem, jel bi radije rupetinu u plućima ili funkcionalan mozak? Koliko je u biti funkcionalan mozak ako je mali korisnik istog gorljivi pušač?

np: FINNTROLL – rӧk

Svijetom momentalno hoda oko 6 milijardi ljudi. Od te velike brojke se procjenjuje da u svijetu aktivno puši 1,3 milijarde ljudi, što čini trećinu svjetske populacije u dobi iznad 15 godina. Meni ta statistika (realno) nije nimalo bitna jer većina njih mi nikad neće otpuhnuti dim u lice. Problem mi predstavlja onaj dio populacije koji je u mogućnosti za to. Izbjegavam lokale u kojima je pušenje dozvoljeno (iako ni inače baš nisam dio inventara kafića), preferiram slastičarne što zbog zanimljivijeg sadržaja, što zbog činjenice da tamo obično nema dima i čistijih su wc-a od prosječnog kafića. Svjesna sam da su nepušači tj. pasivni pušači jednako izloženi opasnim spojevima kao i pušači, makoliko se tvrdilo suprotno ili pokušavalo ublažiti. Budući da oko mene ima vrlo malo (nimalo) osoba koje žvaču duhan, puše cigare ili lule, zadržat ću se na pušačima “običnih” cigareta.

Malo o kemijskom sastavu cigareta…

U cigareti postoji 4000 kemijskih spojeva, od kojih je 43 dokazano kao sigurno kancerogeno. Njihov efekt je izravan na fiziologiju pluća, grla, usne šupljine, bubrega, mjehura, jetre…
Kemija mi nije draga pa se neću razbacivati prepametnim formulama i molekularnim egzhibicijama, već samo kratkim opisima djelovanja poznatih širem pučanstvu makar po imenu, ako nikako drugačije:

• ugljikov monoksid (poznat kao plin za samoubojstva na filmu – osoba kojoj je dojadio život sjeda u automobil nakon što spoji pomoću cijevi auspuh i prozorski otvor, zatim okreće ključ i pali auto; djeluje tako što potiskuje kisik iz krvi)
• amonijak (dušikov spoj, čest u kemikalijama za čišćenje, sastavni dio mokraće i poznat po užasnom smradu)
• arsen (otrov koji uništava krv, pluća, jetru, bubrege…)
• naftalin (otrov koji se drži u ormarima radi zaštite od moljaca i štete koju prave ličinke)
• otrovni elementi: srebro, živa, krom (sjetimo se Erin Brockovich ;))
• cijanid (filmski otrov – sjećate se Poirota?)
• formaldehid (tekućina koja se koristi za konzerviranje životinja, pri otvaranju boca u kojima se drži širi se nesnosan smrad)
• DDT (insekticid koji je do prije 20-ak godina bio u širokoj upotrebi u RH. Izbačen je iz upotrebe zbog katastrofalne otrovnosti)
• aceton (poznat kao sredstvo odstranjivanja laka za nokte)
• butan (plin koji se ukapljen u onim narančastim bocama koristi u kućanstvima za kuhanje)
• niz spojeva i otrovnih elemenata (metanol – raketno gorivo, piridin, fenol, toluen, kinolin, aminobifenil, benzen, nikal, vinil klorid, kadmij, benzopiren itd.) kojima je zajedničko snažno djelovanje na organizam, slabljenje, tremor, uzrokuju glavobolje, nenormalan rad srca.. I to što su kancerogeni.
• olovo i polonij, radioaktivni elementi. Olovo se koristi u tiskarama i poznat je svim radnicima njihovih pogona.

Malo o statistici u svijetu…

Zašto gore navedene činjenice nisu dovoljne ljudima koji čine ovakvu statistiku?

• pušenje je uzrok smrti kod 26% muškaraca i 9% žena u razvijenim zemljama. U Australiji, primjerice, smrtnost je u malo drugačijem omjeru – od tri osobe umrle od bolesti vezanh uz dim cigarete je jedna žena. No, imaju gadnu statistiku – 8% djece u dobi 12-15 godina su stalni pušači.
• pretpostavlja se da pušači žive oko 2,5 godine kraće od nepušača. Većina ih umire u dobi od 60-ak godina i to od raka pluća.
• 80 000-100 000 mladih svakodnevno propuši u svijetu.
• trećina muške populacije u svijetu puši.
• svakih 8 sekundi umre jedan pušač od posljedica svoje glupe navike.
• svakodnevno se proda 15 000 000 000 cigareta tj. 10 000 000 svake minute.
• jedna petina mladih u svijetu u dobi 13-15 godina puši.
• svake godine u USA 37 000 do 40 000 ljudi umre od pasivnog pušenja. Čak 35 000 njih umire od bolesti krvožilnog sustava, najčešće zbog infarkta.
• 440 000 amerikanaca*-pušača umre godišnje.

Malo o putanji i djelovanju nikotina…

Šta se događa kad udahnemo dim cigarete?
Djelovanje nikotina je uvjetovano inicijalnim stanjem konzumenta – uzbuđenu osobu smiruje, a smirenu osobu oživljava – nije li to dovoljno da se zapitamo kolika je, zapravo, njegova moć? Dim ga transportira ravno u pluća, odakle putem krvi koja se u njima čisti odlazi u srce i potom do mozga. Djeluje na mozak tako što potiče neurone na lučenje dopamina, spoja koji pruža iluziju osjećaja ugode. Iako otrovan, nije kancerogen. U biti, to još nije dokazano. Zadužen je za ovisnost.

Malo o bolestima koje prije ili kasnije završe na jednak način…

Pušači obolijevaju od:

• oboljenja krvožilnog sustava, nikotin uništava korisni kolesterol. Obično rezultira infarktom.
• degeneracije žila koje dovode krv (kisik) do mozga. U njima nastaju ugrušci, uzročnici moždanih udara.
• bolesti dišnog sustava – plućne bolesti, emfizemi, bronhitis i astma
• raka pluća (otprilike 1 od 10 osoba koje su u životu pušile oboli od raka pluća, naspram omjeru od 1 naspram 75 nepušača), jednjaka, grkljana, usta, bubrega, jetre, dojki…
• impotencije uslijed suženih krvnih žila i općenito slabljenje cirkulacije krvi kroz tijelo
• urođene deformacije novorođenčadi žena-pušačica
• slabljenje osjetila okusa i mirisa
• izloženost dimu smanjuje broj reproduktivno sposobnih spermatozoida. Također, veže se uz spontane pobačaje.
• kod žena pušačica koje koriste kontraceptivne pilule postoji povećan rizik od infarkta.
• u kombinaciji sa dijabetesom je katastrofalan – statistički, u 95% slučajeva je bila potrebna amputacija donjih ekstremiteta.

Malo (ali zbilja malo) o beneficijama nikotina…

Paradoksalno, najozloglašeniji kemijski spoj u cigaretama – nikotin – unatoč otrovnosti nije dokazan kao kancerogen. Znanost se još uvijek oko toga kolje, pa čak iznosi i neke dobre strane konzumacije istog. Neću se razbacivati opisima, već ću ih samo nabrojati. Shizofreničari, depresivci i anksiozni čine značajan dio populacije koja bi od njega mogla imati koristi – dim smiruje njihove tenzije. Slično djeluje i na oboljele od Touretteovog sindroma, teškog psihičkog oboljenja karakterističnog po tikovima i snažnim trzajima tijela. Najveće perjanice su općepoznate Alzheimerova i Parkinsonova bolest – Google mi je izbacio masu stranica o korisnom efektu nikotina na ove teške bolesti. Spominje se i poremećaj manjka pažnje ili kako ju ja volim zvati, američka bolest. Radi se o hiperaktivnosti koja se obično dijagnosticira kod djece i redovito ih se truje snažnim lijekovima za smirenje. Mislim da je to zadnja metoda koja bi se smjela upotrebljavati kod djece.
Pretjerivala bih kad bih rekla da nikotin treba zanemariti kao lijek za ova stanja (osim za hiperaktivnost). Pogotovo zato jer nijedan liječnik ne bi propisao pušenje kutije cigareta na dan da organizam dobije traženu količinu nikotina kao lijeka. Valjda ga ima u tabletama, ne?

Malo zvondanja iz prve ruke, osobno zvondanje…

Nekoliko razloga zašto je solucija trovanja olovom u formi 9mm metka u prvom vratnom kralješku svim sebičnim gadovima-pušačima neloša ideja:

• ne podnosim smrad dima u svojoj blizini dok jedem! To je kao da ja nekome istresam probavne produkte u tanjur dok on jede. S tim da bi mene radi takvog poteza zavezali i pustili mi struju među ušima jer ono što radim nije normalno.
• pušači su sebični gadovi pogotovo u vlakovima. Hvala bogu na kondukterima koji kako-tako i provode ona pravila o nepušačkoj sekciji vagona što dolazi do izražaja ljeti. Vani preko 45C, sparina živa, nema zraka ni za lijek. Dišem ne znam zbilja kako, a pokraj vas deda od 70 puši! Kako??? Ja nemam zraka ni za udisaj a on uredno punim plućima udiše i izdiše smrdljivi dim… Kad sam bila mlađa, do as thou wilst naivna, bilo mi je svejedno. Sad se svađam sa pušačem dok ne izađe iz nepušačkog kupea.
• posebno su mi dragi kad mi se unesu u lice, pušili ili ne pritom, a iz usne šupljine se širi odurni miris mješavine kave, sline, dima i hrane koju su tijekom dana pojeli. ODVRATNO! Ne znam kako nepušač poljubi pušača…
• toliko su opsjednuti da rijetko osjete da je netko kraj njih primjerice prehlađen i da svaki udisaj predstavlja mučenje. O kašljanju, suzenju, šmrcanju i kihanju dok im netko puši kraj nosa da se ne priča.
• najgore mi je kad friško oprane kose moram proći kroz dim! Kosa mi je relativno duga i vrlo gusta i zahtijeva pranje nakon toga. FUJ! Slično prolazi i koža, samo što je umivanje minorni problem u odnosu na manipulaciju mojim vlasištem.
• sebični su pušači i kad su u pitanju njihova djeca. Radije će se zavaravati da “njihova navika nije problem i da mogu prestati kad hoće” nego svoje dijete ne ubijati polagano. Zašto djeci ne daju da piju Domestos uz kruh i paštetu? U ovoj kategoriji imam izravnog iskustva – roditelji su mi bili gorljivi pušači. Mama više ne puši, a otac je bannan iz kuće dok se intoksicira.
• Posebna su kategorija reproduktivno sposobne gadure koje ostanu u drugom stanju i nastave pušiti. SHAME ON THEM! U današnjici, kad se toliko priča o zdravlju i filuje o svim negativnim stranama cigaretnog dima i utjecaju na plod u maternici… Ne shvaćam.

Ovaj moj cvilež nije vezan za boljitak svjetskog stanovništva i uopće me nije briga za ikoga od njih, hoće li živjeti zbog pušenja 30 godina više ili manje. Zar je moje jedino pravo u zadimljenim situacijama izaći van?

* – žao mi je što baratam američkim i zapadnoeuropskim podacima o pušenju i statistikama oboljelih, no kako RH nema baš razvijene statističke navike, nemam izbora. Naše bi bilo realnije (a i korisnije) jer ipak dolazimo iz “zemlje u tranziciji” koja je klasični kalup za gadne statistike o pušenju…

Jug?

Kad kažem “jug”, ne mislim na Split ili Dubrovnik, nego onaj skroz daleki jug :uzdah:… gdje je veća šansa naletjeti na tuljana nego na ljudsko biće. Kako doći do tamo?

np: playlist mi je posložen prema keywordu “white” uz pomoć amaroKovog searcha, stoga se na njemu može naći Ensiferum i Elvenking i Sonata i Shoreov LOTR soundtrack, pa čak i dva Mansona… Ma da ja jednostavno odustanem i pustim SLAYER – mr.freeze, vjerojatno najbolji izbor za ovu temu?

Fascinira me vječni led, koji sjaji onom fantastičnom kristalnom čistoćom cijele godine. Ubija me sunce i ljepote znojnog i smrdljivog ljeta kao što je bilo ovo zadnje, kad mi je svakodnevno bio omogućen unikatni doživljaj vožnje biciklom u ranim poslijepodnevnim satima na posao. Karakterističan primjer? Bio je jedan od blagdana, a ja sam se vozila biciklom u drugu smjenu. Na cesti od kuće do stožerne zgrade nisam vidjela živog stvora, čak niti mačaka ili ptice na grani ili žici telefonskih kablova. U hladu je bilo 35C, a o temperaturi koja me grijala na cesti ne smijem ni pomišljati… kao u westernima, prizor pred očima titra, indijanci komuniciraju oblacima dima između dvije klisure, pored mene se nošen vjetrom kotrlja nekakav bush a u pozadini Morricone i Man with the Harmonica… Pokušavajući ne misliti na pola sata laganog grillanja, zamišljala sam my very own personal happy place lagano potiskujući pustinjski krajolik pod brzinom vjetra sniježnih oluja. U mislima bih šetala nepreglednim sniježnim pustinjama osamljenog kontinenta, sjedila na santama leda, ležala u sredini ničeg promatrajući igru aurore australis na savršenom zvjezdanom nebu… Nekad iznenadim čak i samu sebe koliko romantična mogu biti. Let’s keep this between us, shall we ;)?

Već mi godinama karta iz starog američkog izdanja National Geographica vjesi obješena na jednom od zidova. Na naličju karte je bio niz fotografija nekoliko desetaka vrsta perajara (Pinnipedia) nativnih za Antarktiku i raspoređenih po karti kako su raspoređeni i zoogeografski, no lice je presudilo jer perajari nemaju šanse naspram samom kontinentu. Tamo sam prvi put vidjela da se točka južnog pola ne poklapa baš u kilometar sa točkom južnog magnetnog pola i mjesto gdje je izmjerena najniža temperatura na Zemlji, ponosnih -89C. I tako si mislim, kako doći tamo i ostati malo duže u odnosu na turističko razgledavanje adelijskih pingvina, no brzo me prene misao da trodnevni put ruskim ledolomcem do dolje od Punta Arenasa košta 10,000-25,000$. Nije baš sića, huh? Koliko mi treba samo do Punta Arenasa? Vlada i mišljenje da se tamo može dobro zaraditi. Ljudi zamisle da je plaća ogromna, što je IRL ipak malo drugačije – sav zarađeni novac se kao prvo, nema gdje potrošiti, a kao drugo, sve nužno potrebno (odjeća, obuća…) je besplatna tj. osiguravaju ju polarni instituti koje ima značajan broj država u svijetu (vjerovali ili ne, među amerima, talijanima, nijemcima itd. se može naći i bugara, čeha, slovaka… tko bi rekao, ha?) osim, naravno Hrvatske. S druge strane, sav novac koji se zaradi ode u jednom potezu – odlazak kući na drugi kraj planeta.

Jedino fair enough – do danas je cca 50 država potpisalo sporazum zaštite kontinenta od vojnih akcija i eksploatacija, podrške znanstvenom istraživanju i ekološkoj zaštiti. Kako bi to u protivnom danas izgledalo? Tako sam saznala da samo dvije skupine ljudi mogu završiti dolje – znanstvena elita u vidu biologa, geologa, glacioloških eksperata, kemičara, atmosferskih fizičara itd. i skupina ljudi zadužena za održavanje znanstvene elite. To su kuhari, stolari, električari, mehaničari… i jedni i drugi moraju biti u fit formi i imati položen tečaj o preživljavanju u ovakvim uvjetima. I jednima i drugima bivanje dolje financira netko drugi. Naravno, uvijek postoje zanimljivosti, pa tako ističem podatak da britanci obično šalju fizički sposobnije ljude istrenirane za znanost, u odnosu na većinu drugih koji šalju geeky znanstvenike koje pokušavaju naučiti opstati izvan laboratorija. Omjer ukupne količine ljudi koji završe dolje i onih koji žele otići je u stravičnoj disproporciji a godišnje tamo završi oko 5K ljudi. Preko zime ostaje jedva 1000 ljudi koji se tada permanentno vežu za telekomunikacijski uređaj. No nema veze. To je mala cijena za ono što većina svjetskog stanovništva ne može ni zamisliti – 14 milijuna kvadratnih kilometara kopna, čija je većina (98%) pokrivena sa prosječno kilometar i pol debelim slojem snijega. Kad bi se taj led otopio, razina mora bi skočila čak za 60 metara. Posebno mi je sulud podatak o najnižoj točki na ovom otoku – Bentleyev jarak sa fantastičnih -2555m dubine! Zanimljivo je i da zbog rupetine u ozonskom omotaču na Antarktiku dođe više solarne svjetlosti nego na ekvator u ekvivalentnom periodu. To bi značilo da sun protection factor kreme za sunčanje treba biti bar 450 zbog odbijanja ogromne svjetlosti od savršenu bijelu podlogu! Hladnoća? Antarktika je hladnija od Arktika zato što je na većoj nadmorskoj visini a s njom opada temperatura itditd. Pomalo me nervira onaj uobičajen niz pridjeva-asocijacija na ovo mjesto – mrtvo, hladno, suho, brutalno itd. Činjenica je da se ne radi o Bahamima, ali baš zato je zanimljivo! Hladno i suho? To da, ali mrtvo?! Ni slučajno. Brutalno? Kokama u minjacima koje piju šalicu kave dva sata sa naočalama na nosu kad izađe prvo sunce da. Ali njima je i prelazak preko lokve brutalan…

Da zadovoljim znatiželju o tom mjestu makar malo, volim pogledati dokumentarce na ovu temu koliko je to moguće, pogotovo one vezane za zoologiju podmorja koje je bujnošću i bogatstvom faune totalno oprečno kopnenom sadržaju. Zanimljiva mi je bila pogotovo jedna morska zvijezda koju su biolozi našli na jednom mjestu i determinirali. Nakon godinu dana su ponovno završili na istom mjestu a ona je bila u istom položaju. Pretpostavlja se da se nije pomakla sa mjesta… čini se da tamo sve teče sporije i staloženije, ali nimalo ne-dinamičnije. Smrt nas ionako sve čeka, zar ne, čemu žurba? Također je zanimljivo kako se živi svijet adaptirao na život u tim uvjetima i kako strani svijet ima problem u prvom kontaktu sa južnim polom – kažu da ljudi koji završe dolje jedu i do 40% veću količinu hrane nego inače, no konstatntno gube kilažu. Tijelo se očajnički pokušava zagrijati i salo se topi brže od čvaraka na slavonskoj krmokolji. Za razliku od životinja koje su prošle dug proces evolucije, koja im je kao poklon dala posebno salo koje traje. Zvučim si kao reklama za boju za kosu.
Nekad se, povučena imenom koje me uvijek zaintrigira, odlučim pogledati i kakav filmski uradak. Tako mi je pažnju privukao prije par godina i Eight below iz Disneyeve radionice (dakle, lagani neopterećujući filmić sa obaveznom moralnom porukom) u kojem eyecandy-zlatni-dečko Paul Walker ne može preboljeti svoje zimi-ne-njegovom-pogreškom ostavljene huskyje iz pseće zaprege i odlučuje po svaku cijenu otići po njih. Bio je i jedan film sa Susan Sarandon u kojem oboli od raka dojke, ali mi se zbilja ne googla…

Pišući ovaj tekstić, otišla sam po čaj i prolazeći kraj TV-a čula sam za slučaj izvrtanja broda sa cca 150 putnika u more kod Antarktike. Svi su spašeni, osim reputacije samog broda, no ona je već i prije bila nagrizena – isti brod je u istim vodama prije 30 godina umalo potonuo.