Category Archives: dokumentarno

Frozen planet?

Osjećam se pometeno.

Pogledala sam nešto presavršeno i još uvijek sam pod dojmom. Moram podijeliti sa vama. Takvu poslasticu sigurno nemate pred sobom svaki dan, kao nažalost ni ja. Vjerujem da bi svijet bio na neki način bolji kad bismo si povremeno priuštili ovakve sitnice koje to zapravo nisu.

Zamislite polarna prostranstva, krajnji sjever i krajnji jug planeta. Zamislite golu ravnu površinu sa slojem snijega od 2 kilometra po kojoj briju vjetrovi brzinom preko 150 km/h. Zamislite višemjesečne noći, u kojima jedinu svjetlost daju sramežljive zvijezde. Zamislite podmorje polarnih krajeva, debeo ledeni pokrivač na površini mora, koji krije bujni život u slanoj vodi. Zamislite ljetni period u kojem se dobar dio spomenutog ledenog pokrivača, površine Australije, doslovno otopi i nestane. Koliko bi ljudi zapravo to i vidjelo da nema savršenstva zvanog Frozen planet? Riječ je o jednom od brojnih BBC-jevih dokumentaraca prirodoslovne tematike koji obrađuje specifičnosti polova planeta tijekom smjene godišnjih doba. Za razliku od Hrvata koji isplativu investiciju vide samo u trećerazrednim sapunicama koje će biti hit na Kosovu i Metohiji, Britanci ulažu u opću kulturu prirodoslovlja i svijest širokog puka koji može uvijek biti i jest ponosan na svoje sunarodnjake, ljude koji su posvetili život izradi nečeg natprirodno predivnog. National geographic i Discovery se BBC-jevim dokumentarcima mogu samo nakloniti, nek se zna. Pogledala sam ih dovoljno da iza ove tvrdnje mogu kategorički i stajati.

Zadnjih nekoliko BBC hi-def rundi – Blue planet i Planet Earth su jednom rječju, dahoduzimateljske. Frozen planet nije ništa manje beskompromisno savršen.

Moćni me kadrovi ostavljaju širom otvorenih očiju i bez teksta, sugestivna glazba me tjera da i podmorske žarnjake gledam sa simpatijama i željom da ih dotaknem. Na mene općenito tako djeluju ovi dokumentarci, iako nemam nikakvih gađenja i ne bojim se ničeg posebno, sve želim dotaknuti, omirisati, pomaziti. Približavajući mi specifične i ponekad ne tako karizmatične vrste koje nikad neće završiti na tvrdim koricama bilježnica u meni jednostavno izaziva refleks da pružim ruku i dodirnem životinju.

Oprema kojom se snimaju delikatni i sićušni migoljavi organizmi kao i veliki sisavci je vrhunska. Kadrovi su elegantni i sofisticirani, a topli i meki glas aka Kraljevsko Veličanstvo David Attenborough prelijepo zaokružuje svaku scenu, davajući dozu emocije i suosjećanja sa životinjama. Ja sam veliki Davidov fan, doživljavam ga kao starog djeda koji mi sjedi kraj kreveta i priča priče o prostranstvima koje je vidio i životinjama koje je pritom susreo i o njima učio. Mogla bih ga slušati danima.

Dokumentarac je pun životinjskih emocija. Dijelom straha plijena od predatora, ali većim dijelom obiteljskih veza između roditelja i potomaka, kao i romantičnih veza. Oduvijek me zanimalo, recimo, kada vidimo majku medvjedicu sa malenima kako ih upozorava da se smire – je li to samo samo naša projekcija i humaniziranje životinja, ili one zapravo imaju emociju koja nije samo slijed kompleksnih reakcija u organizmu? Recimo, kad vidite polarnog medvjeda kako se suši trljajući o suhi snijeg (da, taj snijeg povlači vodu sa bogatog krzna) i učini nam se da gušta, jednostavno se morate pitati – radi li on samo jednu od urođenih/naučenih akcija i korisnih organizmu koji živi na niskim temperaturama ili zapravo gušta? I’d go with gušt.

Životinje koje prikazuje Frozen planet se nalaze potpuno opuštene u svom staništu, neometane steveirwinovskim mrcvarenjem i gnjavljenjem. Čak i kamermani u “kako smo snimili ove übermegazakon epizode” extrasima ističu kako im je glavni cilj minimalno interferirati u život životinje koju snimaju. U tome uspijevaju, nema dvojbe. Da sam britanska kraljica, svi bi bili vitezovi

Također, kad gledate Frozen planet, možete ostati samo puni divljenja i poštovanja prema životinjama. U jednom trenutku prve epizode flota kitova ubojica simultano napada tuljana na komadu leda. Inženjerski i uhodano kolektivno izazivaju valove da bi okrenuli taj mali smrznuti otočić, utočište budućeg obroka. Isto tako, nakon što mladunče mošusnog goveda napadnu vukovi, cijelo krdo trči prema teletu i okružuje ga da bi ga zaštitilo. No, pritom ne prikazuje vukove kao demone gladne krvi, već kao životinje koje će jednostavno ostati gladne. Arktička tundra nema velike količine raspoložive hrane tijekom godine, stoga je potpuno prirodno prisilno postiti. Pritom nimalo ne žalim plijen niti sadistički uživam u činjenici da predator brutalno komada svoj ručak. To je Priroda, realna, nemilosrdna i brutalna, neka takva i ostane.

U trećoj, ljetnoj epizodi se pojavljuje dosta ptičjeg svijeta. Lolcat, inače navikao na gledanje filmova, crtanih filmova, serija i dokumentaraca je pobožno sjedio pred velikim monitorom i gledao u cvrkutave polarne kokoši. U jednom trenutku je sjela bliže i nanišanila se na ptice, u namjeri da ih “pojede”. Eh, valjda će naučiti

Ukratko, napecite si leblebija, skuhajte čaj i odjedrite u svijet majčinstva, zavođenja, teritorijalnih sukoba, makljaža oko ženki, lova, sunca, mraka, i ono najbitnije, leda.

Škotski?

Prva asocijacija na riječ “škotski” mi je škotska drama (“hot potato off his drawers, pluck to make amends!”).

Što se dogodilo da mi je prva asocijacija postao Iain Stewart i kako se to ime veže uz jedenje kokica pred wide-screen monitorom?

np: TBF – UV zrake

Generalno?

Ovo je recenzija dokumentarnog serijala Earth – The Power of the Planet kuće BBC, nastalog lani. Ljude prosječnog znanja o biologiji, geofizici i geologiji uči o nekim od najzanimljivijih pojava na planetu i to na vrlo zanimljiv način. BBC se isprsio i servirao nam brojne divne animacije svemira, kolizije planeta, pucanja Zemljine kore itd. Priče prate i divni kadrovi zanimljivih lokaliteta i mnoštvo geo-trivia uz divnu nenametljivu glazbu, a Mr Stewart se često okreće komentiranju pojava u pogledu opstanka planeta i nas na njegovoj površini. Prognoze nam nisu pretjerano bajne, ali evo nekoliko razloga za pogledati dokumentarac prije nego pokrepamo od raka kože zbog UV-zračenja i sl. ekoloških kataklizmi.

Epizode?

Dosad je snimljena jedna sezona od pet epizoda tematski određene radnje. Određene scene se pojavljuju u više epizoda (tipa stromatoliti) ali nema ih previše.

Volcanoes

Zemlja je zapravo vrlo neurotična. Pod korom se odvijaju razni procesi koji uzrokuju subdukcije, micanje kontinenata i rasformiranje njene površine na razne načine a posljedice mogu biti zbilja fascinantne. Jedna od njih su i vulkani, sigurnosni ventili planeta, a Stewart se spušta u etiopski vulkan koji ključa kao vještičji kotao.
Ističem? Meni *jako* drag Surtsey (prema Surturu), uvijek se nekako raznježim kada vidim snimku erupcije… :slin,slin: Također i nastanak Islanda, zatim Allthing koji se nalazi na rubu sjevernoameričke ploče…

Atmosphere

Fav epizoda i ujedno krivac za nabavu. Vrti se oko objašnjenja koncepta atmosferskog sloja oko planeta i njegove funkcije.
Ističem? Grmljavina + objašnjenje kako nastaje. Klimaks klimaksa? Munje usmjerene od oblaka prema granici atmosfere i svemira, do udaljenosti čak 75 kilometara. Majko mila. Obavezno vidjeti.
Dobro, i razlog zašto su španjolski osvajači Anda prije 500 godina teško nastavljali lozu, vrhunski smisao za estetiku Majke Prirode – erodiranje Grand Canyona zrncima pijeskom, topljenje permafrosta i korelacija s metanom, Đole Kittinger u akciji.

Ice

Auuuuu, koja epizoda! Predstavlja jednu od najmoćnijih pojava na planetu, rad leda – u geološkom, biološkom i, jasno, klimatološkom smislu.
Ističem? Krčanje glečera, svaka scena o Antarktici, pentranje na El Capitan – skoro okomit, Svartisen u Norveškoj sa predivnom “prostorijom” sa topljenim ledom.

Oceans

Dobijamo uvid kako je nastala voda na Zemlji, prijelomna komponenta za život.
Ističem? Moć erozije vode i deformacije morske obale tijekom nekoliko godina. Isušenje Sredozemnog mora u slučaju spajanja kontinenata u točki Gibraltar, budući da se napaja Atlantskim oceanom a značajna količina morske vode isparava. Pucanje Afrike i nastanak novog oceana u području Etiopije. Koncept podvodnih struja, cirkulacije toplih struja na površini vode i hladnih na većim dubinama. Komparacija ukupne količine vode na Zemlji kraj našeg najdražeg geoida. Val na ušću Amazone. Fitoplankton.

Rare Earth

Epizoda nas uči o savršenoj harmoniji u svemiru i ulozi ostalih planeta na život na Zemlji. Sve se, skoro magično, lijepo posložilo i omogućilo život – život na Zemlji je posljedica idealnog omjera stabilnosti i povremenih katastrofa. Urbanizacija na steroidima prašumskog dijela Bolivije, intenzivna deforestacija Madagaskara i emisije metana i ostalih štetnih plinova nas vode prema katastrofama… no Stewart konstatira kako je planet podnio sve testove tijekom dosadašnjeg razvoja, referirajući se na slijed katastrofa-oporavak-katastrofa i kako bi se više trebali brinuti za sebe. Neobično finale, I’d say.
Ističem? Fascinantne i prelijepe baobabe na Madagaskaru, scenu kada mirmekolog Brian Fisher novootkrivenoj vrsti mrava daje ime Cerapachys iainstewarti.

It was an extremely exciting moment to track down this particular species and of course I am very honoured with its new name. It is great for me, but admittedly, perhaps a more dubious honour for the ant.
- Iain Stewart

Narator?

Poseban začin serijalu sve-samo-ne-dosadnih dokumentaraca je i odličan narator u khaki cargo-hlačama i (obično) svijetloplavoj košulji raskopčanih rukava u razini zapešća. Čudan malo stajling, al nema on svog Grubnića da mu sugerira bolje feš-sheme. Dr.Iain Stewart, predavač geologije na Plymouthskom sveučilištu je poznat po brojnim dokumentarcima o Zemlji. U ovom serijalu je dosta živahan – leti u raznim letjelicama, planinari po glečerima i planinama, roni za potrebe speleoloških kadrova a ni rafting mu nije stran… i sve je praćeno komentarima s brutalno odličnim škotskim naglaskom. Od prve rečenice u kojoj spominje Zemlju i najavljuje epizodu (+ predstavi se kao Iiin Stuuurt stojeći na litici) do zadnje lajne u epizodi se nalazi sat vremena u kojem se može svašta čuti. Dojam dodatno popravlja i činjenica da je čovjek doktor geologije pa ima nekog kredibiliteta. Tada dokumentarac ne izgleda dosadno kao hipotetski kojeg bi vodila Sopekica u bikiniju najavljujući globalno zatopljenje lamatajući lijepom glavicom na svaki slog, paralelno reklamirajući kremu za sunčanje sa sun protection factorom 4 000. Makar meni.

10?

Hell yeah. Čista desetka. Topla preporuka x 10^55. Problem je bio što sam prvo pogledala epizodu Atmosphere i BAM! ostala paf. Ostale se isprva nisu činile toliko zanimljive, ali kad sam uhvatila cajta da ih propisno pogledam zbilja ne mogu reći da sam požalila.

Špinat?

Bigger, stronger, faster… Side-effects of being american.
Najveći-spoiler-ovih-prostora alert.

np: VICE SQUAD – stand strong, stand proud

Inicijalno?

Heh, inicijalno nisam baš ljubitelj bildera. Upravo napisani eufemizam zapravo znači da mi nauljeno tijelo sa kompletnom figurom u stanju mišićne kontrakcije u životu ne predstavlja ništa lijepo, već isključivo osjećaj da se radi o superficijelnoj osobi koja promatra svoj odraz u svakoj glatkoj i sjajnoj površini. Cjelokupna mašinerija anoreksičarki, photoshopiranih žena i muškaraca sa narcisoidnim poremećajima koji mi se cere sa plakata, naslovnica časopisa i iz filmova mi je degutantna. Ne zato jer imam 200 kg i dobra sam u duši nego mi je zaista besmisleno provoditi dane važući svaki obrok, računajući kalorije, mjereći opseg stražnjice i računajući BMI. Ili ne pojesti sladoled od ricotte sa šumskim voćem u krevetu, gledajući kakav dobar film zato što bih se mogla udebljati i biti ružna. Svejedno mi je čak i nakon prijelomnog momenta u životu kad sam naučila na svojim plećima na brutalan način da ležerno doesn’t mean shit. Znam da je vanjski izgled jedino što je bitno… ali me nije briga.
Shodno tome, očekivanja od dokumentarca koji trkelja o bilderima su bila jako mala – steroidi su opasni po zdravlje i to je općepoznato, a poremećaj ne-smatranja samog sebe dovoljno dobrim za uzimanje nečeg takvog mi nije ni otprilike isprika za konzumaciju. Hranjenje ega – čemu? Samo da ugasiš demone koji u tebi skviče da možeš biti “bolji”? Kome? Iluzija.

Dokumentarno?

Dokumentarac kreće s upoznavanjem obitelji Bell koju čine otac Sheldon, majka Rosemary i tri sina, Mike (Mad Dog), Mark (Smelly) i Chris, koji je ujedno i narator/voditelj. Dečki su wrestleri i bilderi koji su odrastali pod utjecajem likova kao Iron Sheik, Hulk Hogan i Rocky. Chris je jedini brat koji je steroide prestao uzimati, “I tried steroids but I felt so guilty I had to stop”.
Redom,

• Premisa cijelog dokumentarca su riječi Hulka Hogana – “Train, say your prayers, eat your vitamins. Be true to yourself, true to your country. Be a real American!”. Nakon 20-ak minuta saznajemo da je Hulk 12 godina uzimao steroide a Sly Stallone se bavio uvozom/izvozom. Playerzi, nema šta.
• Nastavlja se priča preko baseballa – jednom daaaavno je Babe Ruth u sezoni imao 60 home-runa, nakon njega, “when my parents were still kids” je Roger Maris postigao 61. Big Mac je podigao rekord na 70, McGwire ga prestigao a niz je finiširao Barry Bonds 2001. godine sa 73 home-runa. Odjednom su bejzbolaši počeli izgledati kao profesionalni wrestleri, što se povezalo sa korištenjem nedopuštenih sredstava. Kongres je vijećao 151 dan, što je daleko više nego što se polemiziralo oko nacionalnog sustava zdravstva i ratovanja u Iraku.
• Kako su steroidi ušli u svijet olimpijaca? Tijekom hladnog rata, kasnih 50-ih godina su Rusi dominirali kako i svemiru, tako i na OI. Navodno se trener ruske reprezentacije, pijan kao ćuskija izlajao američkom kolegi kako baćuška-tim atletičara bode mišiće steroidskim supstancama. Ameri po dolasku kući (paradoksalno) inspirirani arch enemyjima složiše ultimativni juice, samo za Team USA.
• Maria Shriver na snimci iz 80-tih intervjuira sada pokojnog NFL igrača Lylea Alzada o 16 godina korištenja steroida, koje su ga dovele do inoperabilnog tumora mozga. (Maria Shriver, za one koji možda ne znaju je supruga Arnolda Schwarzeneggera).
• John Romano, urednik časopisa Muscular development podupire stav pro-steroidi – čovjek je u toj branši, jel? Napada polupismene i obično apsolutno needucirane novinare koji pišu reportaže o smrti prouzrokovanoj steroidima, što doživljavamo svaki dan čitajući bljuvotine koje privlače čitatelje. Fragment konverzacije:
  Chris: “Well, how come we hear constantly in the news that people are dying through taking steroids?”
  Romano: “Show me the bodies.”
  Chris: “Lyle Alzado.”
  Romano: “Lyle Alzado didn’t die from steroids. I trained with him for two years. He didn’t die from steroids. He died from a brain tumor.”
  Koliko god ovo je bilo ROFL-tanko argumentirano, toliko je i zanimljiva statistika CDC-ja, koja kaže kako godišnje od cigareta umre 435 000 amerikanaca, od alkohola 75 000 ljudi, a od anaboličkih steroida samo 3 osobe. Slično je i sa statistikama odjela hitne pomoći – najčešći razlog je alkohol, slijedi ga kokain i trava a steroidi se nalaze čak na 142. mjestu, iza vitamina.
• Steroidi se koriste od 30-tih godina za žrtve požara, oboljele od tumora, pacijente u rekuperaciji nakon operativnih zahvata, oboljele od AIDS-a – Jeff Taylor uz njih živi 25 godina. 1992. godine je kolabirao od upale pluća i pao na 50-ak kg, imunitet mu je bio devastiran skroz. Odlučio se na tretman steroidom Anavar u kliničkim ispitivanjima i doživio je nevjerojatan oporavak. Njegov život danas ovisi o kriminalizaciji steroida, što se kosi s planovima brojnih političara koji moraju odraditi “makar nešto” u svojim mandatima.
  BTW, ne sjećam se da sam ikad do sada čula/čitala/vidjela da je ijedan HIV-pozitivan čovjek živio s virusom 25 godina.
• Roid rage je termin s kojim sam se sada susrela prvi put – fraza je nastala od (STE)roid rage izraza vezanog za ludilo u momentu zamračenja uma. Nešto kao “postal”, ali ne onaj poštanski.
• Što su zapravo steroidi? U jednom od dijelova dobijamo pojednostavljeni uvid u definiciju i djelovanje – “First of all, the term “steroids” is often misused to describe any performance-enhancing drug when in fact many of these drugs are not actually steroids at all. So what are steroids? Well, steroids are synthetic versions of hormones that your body produces naturally, like cortisone that’s a steroid. It signals the body to break down inflammation. Birth control pills are steroids too. Made from the femalesex hormones, estrogen and progesterone. But the steroids that get all the negative attention are anabolic steroids, made from the male sex hormone testosterone which tells the body to increase muscle size and strength and helps to recover from workouts faster.
  Like any drug, anabolic steroids do have side effects. And if you abuse them the side effects will be worse. For men, they can cause acne, hair growth, raised cholesterol, shrink your testicles and lower your sperm count, which could even make you sterile. But all of these side effects are reversible when you go off the drugs. Otherwise, steroids don’t cause baldness, but if it runs in your family they might make you go bald faster. And they can also cause gynecomastia, or what the gym rats call “bitch tits.”
  For women, in addition to acne and hair growth, steroids can cause a deepened voice, menstrual problems and can enlarge the clitoris. And some of these are not reversible. And for kids, some experts think steroids can stunt growth by closing growth plates prematurely. But that’s actually never been proven. There’s also no proof that steroids cause cancer, kidney failure, and only oral steroids in high dosages can cause liver problems. And it’s true that steroids can be one of 1000 risk factors that could lead to heart disease, but then again low testosterone is another big risk factor.
  And Roid Rage? Steroids can increase aggression, but that only happens in about 5% of the population. And even then, they can’t make you psychotic. And as for the long-term side effects, we don’t know. No one’s ever done those studies.”
• Spominje se i Steve Erhardt, spiritualni uzor/mentor/sensei Nevena Ciganovića.
• Gregory Valentino također daje svoj doprinos ovom dokumentarcu kao osoba s najvećim bicepsima na svijetu. Poznat je kao čovjek kojem su eksplodirale ruke zbog upotrebe Synthola, organskog ulja koje po injiciranju u mišiće umjetno povećava njihov volumen. Sjećam ga se iz RTL-ovog dokumentarca “Neobični ljudi”, a ovdje je opisan kao osoba uhićena zbog posjedovanja i prodaje steroida. Iskreno navodi bildanje kao svoj lijek za liječenje Napoleonovog kompleksa i smatra kako steroidi nisu nikakav problem, pogotovo u usporedbi sa ostalim problemima u koje se mlada osoba može ukaljužati. Dapače, smatra da ni Arnie danas ne bi bio ono što je danas da nije koristio steroide. Heck, čak i Popaj koristi špinat
• Teoriju heroja donosi Stan Lee, autor brojnih crtanih nabildanih likova – amerikanci jednostavno trebaju heroja s kojim bi se poistovijetili i osjećali bolje.
• Bik belgijske blond pasmine goveda ima preko 1200 kg, od čega enormna značajna količina mase otpada na mišiće. Kvaka je u mutaciji gena koja stvara dvostruko više mišića i koristi se za istraživanja mišićne distrofije. Ujedno služi i kao ružna slika budućnosti sporta – genetski doping.
• Posebni momenti su listanje povijesti sporta u kojima je spletka i mufljaža stajala ispred časnog sportskog duha – Dave Hebner x 2 koji je Hulksteru iz usta otkinuo slatku lizalicu naslova, utakmica Patriots vs. Dolphins na kojoj je bivši zatvorenik čistio snijeg radi vidljivosti nečega nalik jedanaestercu, Rosie Ruiz pobjeđuje na Bostonskom Maratonu iako nije viđena na nijednom check-pointu i moj favorit, klizačica Tonya Harding koja nije mogla podnijeti bolju Nancy Kerrigan pa ja naručila lom koljena čeličnom šipkom. Sjećamo se filma o ovom slučaju?
• Zanimljivosti iz svijeta sporta se nastavljaju – Tiger Woods je išao na lasersku operaciju očiju koja mu je donijela nadljudski vid. Česte su i kortizonske injekcije koje sportašima kao što je Agassi omoguće nastavak igre. Tzar u ovoj kategoriji IMO je Floyd Landis kojem su maknuli titulu koju je osvojio na biciklističkom natjecanju – optužili su ga za korištenje testosterona, a čovjek je u stvari spavao u posebnoj komori koja simulira uvjete života na visokim nadmorskim visinama (iz tih razloga npr. naši nogometaši treniraju na Bjelolasici – tamo organizam stvara više eritrocita, što rezultira boljom opskrbljenošću kisikom i potom boljom kondicijom). Čovjek je odabrao stvarno najmanje zlo, a diskvalificiran je kao da je koristio steroide ili EPO (eritropoetin) koji dirigira tijelu intenziviranu proizvodnju eritrocita. Za njih se postavlja pitanje o “performance enhancementu” na koje odgovaraju sa “svi to rade”.
  Šta vi mislite?
• Dr. Wade Exum je bio nadzornik kontrole dopinga US olimpijaca. Potvrđuje otvoreno da su brojni od njih koristili steroide.
• Chris odlazi kongresmenu Henry Waxmanu koji na Chrisova pitanja odgovara nekako kao ja na ispitima sa područja mehanizacije (konzultira se sa suradnikom). Mislim da je sramota za kongres da jedan od zakonodavnih ljudi ne zna kako osobe mlađe od 21 godinu ne mogu kupiti alkohol. Nek podupla plaću tom svom Brianu koji je uglavnom iz prikrajka odgovarao na pitanja!
• Vrlo važno je spomenuti i mladog bejzbolaša koji je umro zbog upotrebe steroida. Taylor Hooton je počinio samoubojstvo nakon perioda depresije po ukidanju steroida, a sada njegovi roditelji po USA drže edukacije i preventivna savjetovanja. Njegov slučaj je specifičan jer se radilo o kombiniranju antidepresiva koje je propisala njegova psihijatrica, nakon što je odlučio prestati sa steroidima. No, njegovom ocu – osnivaču Taylor Hooton Foundationa nije neobično niti problem to što se na stadionima gdje on drži predavanja prodaju alkohol i cigarete. On zna razliku, kaže.
• Najtužniji dio dokumentarca mi je kada Mad Dog dijeli američki san sa gledateljima – tridesetsedmogodišnji muškarac još uvijek sanja kako će otići iz Poughkeepsija u Kaliforniju, biti primijećen na ulici i pozvan da bude velika pro-wrestling zvijezda. Na kraju ulomka njegov otac konstatira kako je njegov san opasan jer o njemu ovisi njegova žena i dijete i da će jednog dana najvjerojatnije biti nađen mrtav.
• Meni najdraži dio govori psihijatar Harrison Pope, koji proučava muškarce 21. stoljeća i njihov odnos sa samima sobom, pogotovo izgledom. Pred gledatelja stavlja 3 lutke – GI Joe iz 60-tih izgleda kao prosječan muškarac koji je visio po džungli u Vijetnamu, kada muškarci nisu bili toliko narcisoidni i opterećeni svojom pojavom. Lutka GI Joea iz 70-tih je već počela provoditi vrijeme u teretani i mišići su prilično definiraniji. Kulminacija je GI Joe devedesetih, hodajući mišić sa ogromnim ramenima, na steroidima. Kako bi on rekao, “So why is it now
  in the 21st century that there’s this huge preoccupation with body image that just didn’t exist before?” i “In our culture we still tend to romanticize steroids to a certain way. That you’ll see an ad for an S.U.V. that says, ‘this is our sedan on steroids’. But you wouldn’t see an ad for an S.U.V. saying, ‘this is our sedan on cocaine.’”
• Najveća fora mi je sweatshop suplemenata – Chris pokupi dva hispanca (isprva mi je djelovalo malo rasistički, no kasnije se ispostavilo da odabir nije slučajan), kupuje legalne komponente kao što je rižino brašno koje će miksati i odlazi kući. Dečki istresaju i miješaju sadržaje vrećica, kapsuliraju, flaširaju i etiketiraju. Od sirovine koja ih je koštala 1,40$ po bočici kalkuliraju cca 60$. Ispostavlja se da je sve što su radili u skladu sa zakonima federalne države Utah (koja ne zahtijeva postavljanje deklaracije na proizvod o utjecaju na zdravstveno stanje korisnika). Osim korištenja stranaca za neprijavljen rad :O
  Potom odlaze fotografu koji se ne može načuditi kako ljudi gutaju fotošopirana tjelesa i žele izgledati nerealno kao i oni. U kratkom roku stvara dvije fotografije Chrisa – prije i poslije upotrebe vilinskog praha. Uz pomoć stilistice, britvice i Photoshopa.
• Budući da se steroidi ne mogu izravno kupiti u trgovinama, proces nabave je zeznut. Ili nije. Osoba željna promuklog glasa, dlaka na neželjenim mjestima i smanjenih testisa odlazi kiropraktičaru  sa željom za prepisivanje hormona koji usporavaju starenje, sa “hormonskim debalansom”. Budući da kiropraktičar ne smije pisati recepte, njegov prijatelj-liječnik ga piše i nakon par pretraga, uz pomoć činjenice da FDA nije propisala referentne vrijednosti nivoa određenih hormona u tijelu. Alternativa je švercanje i strah od hapšenja, preferirani način kupnje.
• Lijekovi vladaju svijetom, poznata je činjenica. No zašto onda hajka oko steroida? Porno-glumci prihvaćaju injekcije tekuće Viagre u penis, avijatičari drže fokus korišteći dekstramfetamine, studenti koriste Aderall srodan kokainu, glazbenici prije nastupa skidaju tremu koristeći beta-blokatore… svatko od navedenih smatra svoje korištenje ovih lijekova opravdanima, dok je to za sportaše nedozvoljeno. Zašto je to normalno, a steroidi nisu? Cialis, Botox, Plavix, Gardasil, Lamisil… lista je preduga, a ionako većinu tih lijekova vidite u spam-folderima svaki dan.
• Zadnji odlomak je posvećen najpoznatijem bilderu svih vremena i ikoni ovog “sporta”. Arnold Schwarzenegger pred kamerama govori o slanju pogrešne poruke djeci i potencijalnim sportašima, kao i drastičnijim i preciznijim testovima na nedozvoljene supstance u organizmima sportaša, no sponzorira svake godine Arnold Classic, show bildera prije kojeg nitko nikada nije radio testove. Lani je pobijedio tip koji je par godina prije bio upleten u steroidske afere. Što reći?
  Schwarzi je nakon pobjede kao novi guverner Kalifornije naredio da se uklone svi njegovi posteri iz teretana. Crni dan za lokalne bildere, kako ga znaju zvati.

Dokumentarac završavaju priče o Chrisovoj braći – Mad Dog dolazi u LA sa ženom u lov na karijeru i potragu za srećom, a Smelly diže 700-tinjak lbs, “zadnji” put na steroidima.

Post-dokumentarno…

Isprva pomalo dosadnjikav, ali zapravo kvalitetne priče. Zanimljiv zbog širokog raspona ljudi koji su se u njemu pojavili, opisanih događaja iz prve ruke i emocionalne involviranosti. Na momente malo patetičan, no ništa što se ne može preživjeti ili treba jako zamjeriti. Must see!

… i iz Lazićevog pera?

Za kraj donosim mišljenje osobe koja mi je preporučila dokumentarac i skakala po živcima dok ga nisam pogledala.
“Zašto baš ovaj dokumentarac?
Iskrenost.
Ali pošto jednu riječ nije moguće proturiti pod 10 rečenica morat ću malo obrazložiti. Ovo je uradak koji pokazuje šta sve nije dobro u Mooreovim dokumentarcima. Zašto usporedba s Mooreom? Zato što su mnogočemu slični, napravili su komercijalne dokumentarce koji nisu ni prirodoslovni ni povijesni, napravili su dokumentarce koje možete pogledati umjesto dobrog igranog filma. Samo što Bell, za razliku od Moorea, ne pokušava napraviti očajno prozirnu samopromociju, nego predstavlja “Side effects of being American” objektivno i realno. A to znači 2 strane, u ovom slučaju poprilično hrđave, medalje. Ima Bell još pozitivnih stvari u odnosu na Moorea – ne pokušava biti bombastičan ili srcedrapateljan, nego samo, ponovit ću još jednom, iskren. Čak je i freak Gregg Valentino ispao simpatičan. Koliko god se čovjek na prvu loptu gadio oku prosječnog čovjeka zbog svojih prenapumpanih mišića – ispričao je dobru priču i prikazao se kao pravi čovjek od krvi i mesa, doduše puno mesa. I za kraj najvažnija prednost ovog dokumentarca nad ijednim drugim koji sam pogledao – ne nameće nam zaključak koji trebamo donijeti nakon provedenih 2 sata pred malim ekranom.”