Piel?

U zadnjih godinu dana sam pogledala vrlo malo filmova. Začudno, sat i pol radnje je postao opterećenje za moj attention span u tolikoj mjeri da bi me većina filmova zapravo umarala. Uglavnom sam dizala ruke već nakon 15 minuta jer je postajalo očito kako se filma neću nagledati. Naravno, ne pomaže ni činjenica da je skoro svaki film koji i jesam probala gledati bio popriličan promašaj.

Nisam baš neki poseban fan Almodovara. Pogledala sam x njegovih filmova ali ne doživljavam njegov rad toliko vrijedan klanjanja. Prvi je bio Žene na rubu živčanog sloma negdje prije 15-ak godina, bila sam negdje na kraju osnovne. Sjećam se živopisne radnje i osebujnih likova, brutalno dinamičnog španjolskog, ostavljene ženske, bivše žene i općenito priličnog vrzinog kola jedne veze. Većina njegovih filmova koje sam pogledala bukti uvrnutim likovima, svojevrsnim best ofovima crnih ovaca svake obitelji, uključujući i onih nalik našima.

Jutros sam pogledala Kožu u kojoj sam. U odnosu na prvi dojam koji je davno na mene ostavio stvaralački rad Almodovara, ovaj je apsolutni kontrast. Šarenilo i kaos ovdje mijenjaju elegancija i prelijepa bijela put ženskog golog tijela. Dominira mir i tišina, kao i neagresivni kadrovi. Hladni i glatko odrezani. Sve je vrlo precizno i oku vrlo ugodno.

Radnja filma se vrti oko kirurga koji u svom domu drži pacijenticu. Elena Anaya koja glumi dotičnu nosi jedno od najljepših lica koje sam vidjela u zadnje vrijeme. Pravilnost fizionomije, besprijekorna put i prelijepe oči ju čine zbilja izvanrednom, što podebljava njen ranjiv i fragilan lik. Cijelu površinu kože osim lica pokriva triko boje kože. Ne izlazi iz sobe čiji zidovi su krcati rukom ispisanim tekstom, ručak joj dolazi liftom a jedina osoba sa kojom komunicira je sluškinja.

Upravo razmišljam kako je jako teško napisati nešto o ovakvom filmu što bi motiviralo slučajnog prolaznika da ga pogleda a pritom izbjeći ikakvo značajnije spojlanje. Stoga ću ušutjeti i reći kako me zbilja nije razočarao i kako ga toplo mogu preporučiti svakome.

Frozen planet?

Osjećam se pometeno.

Pogledala sam nešto presavršeno i još uvijek sam pod dojmom. Moram podijeliti sa vama. Takvu poslasticu sigurno nemate pred sobom svaki dan, kao nažalost ni ja. Vjerujem da bi svijet bio na neki način bolji kad bismo si povremeno priuštili ovakve sitnice koje to zapravo nisu.

Zamislite polarna prostranstva, krajnji sjever i krajnji jug planeta. Zamislite golu ravnu površinu sa slojem snijega od 2 kilometra po kojoj briju vjetrovi brzinom preko 150 km/h. Zamislite višemjesečne noći, u kojima jedinu svjetlost daju sramežljive zvijezde. Zamislite podmorje polarnih krajeva, debeo ledeni pokrivač na površini mora, koji krije bujni život u slanoj vodi. Zamislite ljetni period u kojem se dobar dio spomenutog ledenog pokrivača, površine Australije, doslovno otopi i nestane. Koliko bi ljudi zapravo to i vidjelo da nema savršenstva zvanog Frozen planet? Riječ je o jednom od brojnih BBC-jevih dokumentaraca prirodoslovne tematike koji obrađuje specifičnosti polova planeta tijekom smjene godišnjih doba. Za razliku od Hrvata koji isplativu investiciju vide samo u trećerazrednim sapunicama koje će biti hit na Kosovu i Metohiji, Britanci ulažu u opću kulturu prirodoslovlja i svijest širokog puka koji može uvijek biti i jest ponosan na svoje sunarodnjake, ljude koji su posvetili život izradi nečeg natprirodno predivnog. National geographic i Discovery se BBC-jevim dokumentarcima mogu samo nakloniti, nek se zna. Pogledala sam ih dovoljno da iza ove tvrdnje mogu kategorički i stajati.

Zadnjih nekoliko BBC hi-def rundi – Blue planet i Planet Earth su jednom rječju, dahoduzimateljske. Frozen planet nije ništa manje beskompromisno savršen.

Moćni me kadrovi ostavljaju širom otvorenih očiju i bez teksta, sugestivna glazba me tjera da i podmorske žarnjake gledam sa simpatijama i željom da ih dotaknem. Na mene općenito tako djeluju ovi dokumentarci, iako nemam nikakvih gađenja i ne bojim se ničeg posebno, sve želim dotaknuti, omirisati, pomaziti. Približavajući mi specifične i ponekad ne tako karizmatične vrste koje nikad neće završiti na tvrdim koricama bilježnica u meni jednostavno izaziva refleks da pružim ruku i dodirnem životinju.

Oprema kojom se snimaju delikatni i sićušni migoljavi organizmi kao i veliki sisavci je vrhunska. Kadrovi su elegantni i sofisticirani, a topli i meki glas aka Kraljevsko Veličanstvo David Attenborough prelijepo zaokružuje svaku scenu, davajući dozu emocije i suosjećanja sa životinjama. Ja sam veliki Davidov fan, doživljavam ga kao starog djeda koji mi sjedi kraj kreveta i priča priče o prostranstvima koje je vidio i životinjama koje je pritom susreo i o njima učio. Mogla bih ga slušati danima.

Dokumentarac je pun životinjskih emocija. Dijelom straha plijena od predatora, ali većim dijelom obiteljskih veza između roditelja i potomaka, kao i romantičnih veza. Oduvijek me zanimalo, recimo, kada vidimo majku medvjedicu sa malenima kako ih upozorava da se smire – je li to samo samo naša projekcija i humaniziranje životinja, ili one zapravo imaju emociju koja nije samo slijed kompleksnih reakcija u organizmu? Recimo, kad vidite polarnog medvjeda kako se suši trljajući o suhi snijeg (da, taj snijeg povlači vodu sa bogatog krzna) i učini nam se da gušta, jednostavno se morate pitati – radi li on samo jednu od urođenih/naučenih akcija i korisnih organizmu koji živi na niskim temperaturama ili zapravo gušta? I’d go with gušt.

Životinje koje prikazuje Frozen planet se nalaze potpuno opuštene u svom staništu, neometane steveirwinovskim mrcvarenjem i gnjavljenjem. Čak i kamermani u “kako smo snimili ove übermegazakon epizode” extrasima ističu kako im je glavni cilj minimalno interferirati u život životinje koju snimaju. U tome uspijevaju, nema dvojbe. Da sam britanska kraljica, svi bi bili vitezovi

Također, kad gledate Frozen planet, možete ostati samo puni divljenja i poštovanja prema životinjama. U jednom trenutku prve epizode flota kitova ubojica simultano napada tuljana na komadu leda. Inženjerski i uhodano kolektivno izazivaju valove da bi okrenuli taj mali smrznuti otočić, utočište budućeg obroka. Isto tako, nakon što mladunče mošusnog goveda napadnu vukovi, cijelo krdo trči prema teletu i okružuje ga da bi ga zaštitilo. No, pritom ne prikazuje vukove kao demone gladne krvi, već kao životinje koje će jednostavno ostati gladne. Arktička tundra nema velike količine raspoložive hrane tijekom godine, stoga je potpuno prirodno prisilno postiti. Pritom nimalo ne žalim plijen niti sadistički uživam u činjenici da predator brutalno komada svoj ručak. To je Priroda, realna, nemilosrdna i brutalna, neka takva i ostane.

U trećoj, ljetnoj epizodi se pojavljuje dosta ptičjeg svijeta. Lolcat, inače navikao na gledanje filmova, crtanih filmova, serija i dokumentaraca je pobožno sjedio pred velikim monitorom i gledao u cvrkutave polarne kokoši. U jednom trenutku je sjela bliže i nanišanila se na ptice, u namjeri da ih “pojede”. Eh, valjda će naučiti

Ukratko, napecite si leblebija, skuhajte čaj i odjedrite u svijet majčinstva, zavođenja, teritorijalnih sukoba, makljaža oko ženki, lova, sunca, mraka, i ono najbitnije, leda.

Ichabod?

Jedan od filmova sa posebnim mjestom u mojim mislima je Sleepy Hollow.

Ne moram biti posebno dobre ili posebno loše volje da bih ga pogledala, iako je Johnny Depp u ulozi naizgled smušenog no zapravo potpuno racionalnog bića daleko ispred svog vremena sasvim dobar razlog.

Sitnica #6

Jeste li čitali Tolkienovog Hobbita? Ja jesam, davno, još u izdanju Nolita, kao i LOTR.

Peter Jackson se opet uhvatio snimanja, ovaj put u dva dijela a prvi dio Hobbita ćemo vidjeti oko Božića 2012. godine. Kad sam vidjela fotografije patuljaka i Bilba,

odmah su mi izrasle zazubice. Više od ičega volim zaigrane kostimografe sa puno mašte i nedefiniranim limitom potrošnje.

Rekla bih inače nešto tipa “Tko će to dočekati?”, no, uskoro se vraća Big Bang Theory, oko Božića Blizzard konačno izbacuje Diablo III. (najavila sam potpuno reduciranje svega što bi ometalo maksimalni užitak igranja, osim odlaska na posao :D), na proljeće opet stiže Game of Thrones, druga sezona – taman imam vremena da u navedenom uživam kako spada do izlaska Hobbita.

Who?

Horton hears a Who?

Horton hears a Who!

np: ANIMALS – Don’t let me be misunderstood

Iz mora mediokritetskih dugometražnih crtića povremeno izroni nekakvo čudo koje me ostavi bez daha. Na Horton hears a Who? me podsjetila jedna internetska rasprava i sjećanje u magli na nekakvog slona

koji naleti na mali svijet u mrvici na djetelini. Malo sam potražila i naišla kako je autor priče, preciznije, pjesme u dječjoj slikovnici Dr. Seuss, američki genijalac otprije poznat svartbergu. Na youtube je okačena verzija koju sam gledala kao dijete (prvi & drugi dio, mogla bih satima slušati ovako divno složene riječi) a ja sam našla dugometražni crtani film koji se instantno ucementirao na drugo mjesto iza Finding Nemo.

On the fifteenth of May, in the Jungle of Nool,
In the heat of the day, in the cool of the pool,
He was splashing… enjoying the jungle’s great joys…
When Horton the elephant heard a small noise…

… Priča je vrlo jednostavna – svodi se na Hortonovo svladavanje prepreka pri čuvanju cvati crvene djeteline na koju je stala mrvica sa mikro-gradom.

Who-gradom upravlja otac mnogobrojnih kćeri i arhe-emo dječačića, vidno neshvaćen od upravnog odbora. Njih dvojica uspostavljaju komunikaciju no okolina obojice ih promatra kao munjene koje bi najbolje bilo zatvoriti i baciti ključ. Problem nastaje kad okolina postane agresivna, prestane odmahivati rukom na Hortona i počinje progoniti mrvicu, što ugrožava Who-grad…

Zamjerki nemam.

Animacija je prelijepa, pogotovo kadrovi u kojima se nalazi voda. Lica građana Who-grada imaju karakterističnu fizionomiju Grincha kojeg je također napisao Dr. Seuss, što je, onako, lijep touch. Prepoznatljivost.

Jim Carrey je posao odradio odlično, a ni Steve “Djevac u 40-oj” Carrel nije za odbaciti. Posebno uvjerljiva je Carol Burnett kao klokanica koja je spremna na sve da bi ugušila rušenje racionalnog poretka u svojoj okolini.

Dijalozi divni, pomalo kozmološki-egzistencijalistički u srži, radnja predvidljiva (kako i ne bi bila, ovo je crtić :)) ali čisti gušt. Nešto što ne smijete propustiti, a topla ljetna poslijepodneva kao današnje su idealna za odmor u hladu uz ovako dobar crtani film.

Lieksa!

Koliko daleko ste spremni otići u namjeri utaživanja znatiželje?

np: NIGHTWISH – while your lips are still red

Sinoć me jedan sig odveo na klavirsku interpretaciju pjesme grupe Nightwish. Melodija mi je bila poznata (ne trudim se više oko grupe otkad je Tarja odustala od benda) ali spot do jučer nisam vidjela. Služi kao promocija za film Lieksa! koji sam, čim sam vidjela velike smeđe oči prelijepe glavne glumice i finske pejzaže, odlučila potražiti. Problem sa filmom su nepostojeći engleski titlovi i u DVD izdanju, čak i na Amazonu. Ovu informaciju mi je jutros formalno potvrdio i helpdesk Suomikauppe, spominjući isključivo švedske raspoložive titlove. Paralelno sa finskom verzijom je snimljena i verzija na engleskom jeziku, The Matriarch, no također ju ne nalazim.

Dakle, ostalo mi je samo letimično preletjeti film i kao stare nepismene bake iz sela mog djeda kad prate sapunice, oslanjati se na geste, mimiku i bodylanguage :). Finnish language, s druge strane, kompliciran i zakučast kakav jest, naravno, ne poznajem dovoljno da bih sa razumijevanjem mogla pogledati film. Trebao bi biti komedija sa natruhama drame, a vidim kako se radi o obitelji u širem značenju koja putuje Finskom u kamp-kućicama vučenima prastarim automobilima i ljubavnim iskrama između ljepooke djevojke i plavušana među koje se upliće očiti bad guy, mafiozo-tip sa naušnicama, zlatnim zubom i Al Capone prslukom. Cijeli film je urešen zanimljivom fizionomijom lica glumaca (okrupni Tweedledum glumac pogotovo) i pomalo pomaknutom karakterističnom kostimografijom, za koju je i nagrađen. Posebno prelijepe scene su snimljene u smrznutoj, potpuno snijegom pokrivenoj šumi, kad se ljepooka crnka i plavušan valjaju po suhom snijegu crvenih nosova. Primijetih mehaničko šivanje Singericom, scene nekakve borbe, vjerojatno oko glavne glumice, napad nekakve supkulturne skupine na ovu pseudo-obitelj…

Film završava rođenjem nekakvog djeteta, ali tko je otac i što se zapravo događalo tijekom sat i pol filmske radnje… znaju samo finci i šveđani.

Evo nekoliko promo-fotografija:

i trailer.

Izgleda kako će lakše biti naučiti finski jezik nego nabaviti film.

Sauna?

Hvalevrijedan film nepoznatog autora i bezvrijedna pjesma banda nekad vrijednog spomena.

np: FINNTROLL – suohengen sija

Pogodak?

Jučer me monstruozno trovanje dagnjama natjeralo na dugosatno ležanje u krevetu. Iskoristila sam priliku i pogledala zbilja zanimljiv finski film, u javnost pušten krajem 2008. Prema nekima je horor, no ipak bih ga nazvala psihološkim trilerom.

Wash your sins.

Radi se o iznimno atmosferičnih 85 minuta filmske radnje, priči o nečistoj savjesti koja hoda kroz hladne crnogorične šume na granici Finske i Rusije prije 400-tinjak godina. Glazba, tiha i visokoestetski napravljena prati radnju u stopu i multiplicira ionako kompliciran osjećaj pokajanja, od početne scene žuborenja vode do posljednje smrti u filmi. Glavni likovi predstavljaju vrlo oprečne poglede na život, unatoč visokom krvnom srodstvu. Eerik Spore je nemilosrdni ratnik u službi Kraljevine Švedske a Knut, mlađi brat, značajno je senzibilniji spram krvoločnom ponašanju i nimalo ne podržava bodycount koji spominje Eerik.

Braća su zadužena za mirovne pregovore s rusima, definiranje granice i crtanje karte koja bi kralju dala predodžbu o obliku države kojom vlada u poslijeratnom periodu. Nakon što Knut zatvori mladu djevojku u podrum i nastave put, javlja se osjećaj krivnje i straha za njen život. Bujajuće osjećaje kompliciraju i masovni smrtni slučajevi i halucinacije djevojke u bijelom u dramatičnim krajolicima.

Sano, että sinun silmissäsi – tulee kotiin viimeinen katse hänen mieheltään.
***
Say that in your eyes – you bring home the last look from her husband.

Pohvale i samo pohvale glumcima, pogotovo Ville Virtanenu i njegovom glasu, često na granici čujnosti dok iznosi svoja razmišljanja. Simpatična je i Sonja Petäjäjärvi u ulozi dječaka/djevojčice u selu kraj kojeg se nalazio misteriozni objekt. Samo spomenuti kadrovi i glazba su već dobar razlog za pogledati film, pogotovo zadnju scenu na obali rijeke, dok pada snijeg.

Film itekako vrijedan gledanja i pažnje.

Smeće?

Sad se prešaltavamo na promašaje.

Pogledajmo najprije jedan spot. Čisto radi predodžbe motke, njene visine i činjenice kako treba stremiti ponovno preskočiti ju,

Dakle, Rammstein – Sonne.

a ne pijan dotrčati, ljuljati se kao majmun na njoj i onda sa prelomljenom polovicom prebiti najbližeg čovjeka.

Album Live aus Berlin mi je jako drag i puno puta je preslušan i pregledan. Pjesma Sonne mi je jedna od najdražih ikad a spot mi je perfektna desetka. Zgadili su mi se nakon Amerike, a nakon što sam jučer čula dubokoumnu pjesmu praćenu Jonas-Akerlund-Smack-My-Bitch-Up-provokativnim videospotom, mogu reći samo da su na niske grane spali ako im eksplicitno prikazani penisi i ejakulacije po guzicama prodaju glazbu ionako srezane kvalitete. Oduvijek su koketirali s transrodnošću i dominacijom, njihove pjesme se često koriste za BDSM scene u filmovima… no ipak, ovo nije ništa drugo nego krajnje jadno i neoriginalno.

You’ve got a pussy,
I have a dick,
So what’s the problem?
Let’s do it quick.

Pogledajte spot za pjesmu Pussy, smišljen samo da bude šokantan i u domeni zabranjenih u dnevnim satima. Nula bodova.

Degradacije?

Misao dana;

Opinions are like assholes… everybody has one and they all stink.

Donosim recenzije dva filma, Blindness i Slumdog Millionaire. Na prvi pogled nemaju ništa zajedničko, no bacimo drugi pogled.

np: CARCASS – blind bleeding the blind

Pogledala sam Blindness i nisam baš fascinirana. Toliko je predvidljiv da ću ga bez grča spoilati. Radio ga je Fernando Meireilles, autor filma Cidade de Deus (Božji grad) što bi već u startu trebalo makar triplicirati ocjenu. No, za mene je Božji grad nepotrebno razvučen i na momente je celuloidni (khm, digitalni) ekvivalent sedativa dovoljno snažnog djelovanja da me nokautira u carstvo jastuka i pokrivača. Nekoliko puta je dobio šansu ali nisam ga nijednom pogledala do kraja i ne privlači me. Čak me ni faktor garagem favela bocata ne može priljepiti za njega.

Radnja filma je vrlo jednostavna – na početku mladi japanac izazove prometni kolaps jer je, ničim (vidljivim) izazvan, naglo oslijepio. Stvar komplicira i tendencija sljepila prema epidemiji pa državni organi zatvaraju oboljele u nekakvu ustanovu pod nadzor naoružanih ljudi. Ljudi su uplašeni, masovno zbunjeni novonastalom situacijom, ustanova se polako puni, skuplja se raznovrsna bagra, a konfliktni karakteri otežavaju ionako tešku situaciju. Organizacija i podjela vlasti, kao i u stvarnosti, pada u vodu – ustanovljen je totalitarni režim u kojem je vrh zadovoljan jer kreira pravila po svom ukusu, a ostatak strahuje od raznih metoda teroriziranja kojima vrh redovito pribjegne. Nakon eskalacije dio slijepih bježi i ustanovljuje kako je pandemija sljepila uspjela devastirati kompletan grad.
Pošto namire higijenske potrebe i napune pothranjene želuce, prvi oboljeli dobija sliku pred očima i širi nadu u bolje sutra.

Vizualno nije loš. Volim krupne kadrove, dobre boje i nerijetko jako lijep interijer stanova. Sami gradovi (= São Paulo, Montevideo, Toronto, Guelph) su također dobro odradili svoj dio. No, mislim kako je film nepotrebno urešen čudno doziranim nasiljem. Čini mi se kako je prisilno naturaliziran, samo da bi dodatno neprirodno posvijetljena glavna glumica mogla biti što jači kontrast okolini i likovima upitnog morala. Na više nivoa.

Pročitala sam članak kako su se slijepi IRL pobunili protiv ovog filma. Smatraju da ih degradira prikazujući oboljele od sljepoće kao neartikuliranu gomilu ljudi. Naravno, ne žele razmišljati o hipotetskom kolapsu društva, koji kada bi se zbilja dogodio ne bi izgledao daleko drugačije. Uopće ne smatram ovakvo što nerealnim, dapače, smatram čistim zavaravanjem smatrati kako bi hipotetska ovakva situacija prošla drastično drugačije. Ne čini ih sljepilo reduciranima svakog osjećaja civiliziranosti, već nagli i MASOVNI šok koji zahvaća veliki broj pojedinaca. Ljudi su po prirodi animalni, čak i u razvijenim državama se može vidjeti kako pojedinci vrše nuždu nasred prometne ulice – zašto bi to bio problem u zdanju ili društvu gdje nema kugli sa lancima zvanih pravila ponašanja? Gdje nema kontrole ili organa koji bi održavao red i disciplinu? Koga bi bilo briga za disciplinu u uvjetima kada je najveći problem kako se dobro najesti i eventualno umočiti?
Isto tako su na početku emitiranja Ugly Betty brojne udruge zjakale kako serija baca negativno svjetlo na “ružne” ljude i izruguje se njima. Šteta što ne vide kako je cilj serije bio baš borba protiv toga stava i izrugivanje modernim pojmovima ljepote.

Drugi film je nešto bolji, moje mišljenje dijeli hrpa kritičara i odnedavno, Akademija. Film je rasturio pojam “dodjela Oscara” i od deset nominacija je pokupio osam. Not bad. Film je radio Danny Boyle kojeg znamo po uratcima kao što su Trainspotting, A Life Less Ordinary, The Beach, 28 Days Later.

Radnja je zanimljiva – mladić Jamal, natječući se na kvizu “Tko želi biti milijunaš?” zarađuje veliki novac, što je sumnjivo obzirom na edukaciju = 0. Sumnja se da je igra poštelana njemu u korist i objašnjavajući policiji odakle zna odgovore na postavljena pitanja priča o svom zanimljivom životu, od smrti majke do sjedenja pred indijskom verzijom Tarika Filipovića. Koliko sam zapravo dijete i koliko me još uvijek nasmije toilet-humor govori i činjenica da me film instantno zavezao pred wide-screen monitor nakon scene kada u naselje dolazi plod bollywoodske ljubavi Chucka Norrisa i Sylvestera Stallonea, Amitabh Bachchan
Mislim da ne mogu reći ništa više od ovoga bez uništavanja dojma gledanja.

Glumci su odlični. Dijelom jesu zastupljeni “pravi glumci”, no dobar dio su naturščici pokupljeni po bombajskim slumovima (slum = remember Kusturica? Siromašno predgrađe, faktički smetlište, ekvivalent su favele Rija i ciganske nastambe po Beogradu). Latika i Jamal u odrasloj verziji imaju očito uspjelu kemiju pred kamerama i svaka čast na uvjerljivosti, ali meni su najdraži mali indijci, kao najezda skakavaca u svakoj sceni u kojoj se pojavi više od troje djece. Azharuddin Ismail (mali Salim) i Rubina Ali (malena Latika) su vjerojatno uživali na crvenom tepihu u LA, no nakon cirkusa su završili opet odakle su došli. Doslovno u slumu.

I oko ovog filma se digla prašina. Zapravo mi je nevjerojatno kako ljudi vole zjakati i ako se oko nečega može napraviti strka i privlačiti pažnju, hoće.
Film navodno degradira Indiju prikazujući ju kao prljavu, siromašnu i korumpiranu, iako se kao takva ne izdvaja pretjerano od većine ostalih država u svijetu. Zašto je to uvredljivo? Po toj logici bi Lilja4ever trebala biti satrta sa zemljom jer “nekoj istočnoeuropskoj državi” zbog krajnje nasilnog sadržaja na temu dječje prostitucije skida mišljenje. Kritika društva i siromaštva nikad nije naodmet, iako je u ovom filmu taj faktor očito od sekundarne važnosti. Fokus je na nečem drugom. Zbog ovoga je posebno vrištao Amitabh Bachchan na svom blogu.
Film je zatrpan tužbama jer je nazvan “slumdog”, “pas iz siromašnog predgrađa” doslovno prevedeno, a plakati filma su gorjeli jer se masa ljudi osjećala povrijeđeno ovakvim nazivom koji krši ljudska prava.
Film je povrijedio hindu vjernike jer prikazuje boga Ramu na neprikladan način. To su vjerojatno pokupili od muslimana koji se raspjene na svaki spomen Muhameda u imalo humorističnom smislu.
Film kritizira i Salman Rushdie, smatrajući ga nerealnim i pretjerano bajkovitim. No, što je zapravo loše u ovoj modernoj odiseji, kojom me podsjeća na Forresta Gumpa? Film je saga širokog raspona i jednostavno prikazuje sreću jednog običnog čovjeka. Ovdje je happy-end jedina solucija za kraj, pogotovo nakon poprilično bolnog života glavnog lika kojeg mjestimično razbija humor… Jer on to zaslužuje.

Preporuke? Blindness (ocjena 5/10) pogledati ako nema ništa drugo na TV-u. Slumdoga pogledati obavezno… da vas ne snađe na nekom kvizu u budućnosti pitanje tipa “Koliko je glumaca odigralo ulogu glavnog lika u filmu Slumdog millionaire?” Dajem mu skromnu devetku, ne vidim previše zamjerki.

Musta?

Black + ice = svart + is = schwartz + eis = negro + hielo = nero + gelato = negro + gelo = nigro + glaciaĵo = musta + jää.

np: ARCH ENEMY – nemesis

Ime filma je upućivalo na nešto poprilično mistično i opskurno, nešto što bi tematski odgovaralo prosječno pomaknutom kinematografskom uratku sa sjevera. Nisam ni sanjala da će se priča vrtjeti oko sredovječnog bračnog para koji razara njegovo konstantno ganjanje suknje. Film je, u stvari, psihološka drama vulgaris koja se po dobrom i lošem ističe samo po par full frontal nudity scena, scena seksa između osoba neproporcionalnih godina, zatim nekoliko scena divnih parkova pod snijegom i glazbi koju potpisuje Eicca Apocalyptica Toppinen. Od poznatijih… Quutamo je isprostituiran u nekoj diskoteci i perfektno uklopljena Coma u vožnju autom kada Saara prati Tuuli. Ocjena? Slab. Glumci nisu loši, pogotovo jer su dosta prirodni. Problem je u recikliranoj temi viđenoj previše puta. Iznimno brzo se zakuhava radnja, ali je poprilično razočaranje.

Crni led – staklasti tanki i iznimno opasan sloj leda na prometnicama sa vrlo malo mjehurića koji poprima boju podloge na kojoj se smrznuo. Mi hrvati tu pojavu zovemo poledicom.

Dijametralno…

… suprotni?

Lazića trese nezaustavljiva nabava romantičnih komedija – kako se to odražava na mene i zašto nisam nikad željela postati superstar?

Made of Honor vs. What Happens in Vegas.

np: SOUNDTRACK GTA: VICE CITY – radio emotion
(“more mood swings than your pregnant wife”)

Prvi put u životu mi je postavljeno pitanje “što želim biti kada odrastem” jednom davno. Kao dijete koje je vrlo rano propričalo, vrlo rado brbljalo sa svma oko sebe i živjelo konstantno u krugu brojnih ljudi nisam imala inhibicija za držanjem jezika za zubima. Otad je, shodno interesima u trenutku postavljanja pitanja, iz usta ispalo svega – u upisa u prvi osnovne sam mislila da ću biti autoelektričar, indijanka, kuharica, lovac ili u najgorem slučaju vlasnica farme konja. Nakon što sam ušla u period adolescencije počelo je drastično proširivanje kruga zanimljivih zanimanja: slikarica, makrobiotička kuharica, košarkašica, snajperistica, plesačica modernog plesa, časnica Hrvatskih oružanih snaga, psihijatrica ili patologinja, grafička dizajnerica, dizajnerica modnih accesoiresa ili makar odjeće, književnica… i ine međusobno dijametralno suprotne zanimacije. Kazaljka se zaustavila na studiju agronomije na kojem imam još jedan ispit, čije spremanje razbijam gledajući spomenute komedijice osrednje kvalitete i pišući recenzijice za komedijice osrednje kvalitete.
Postoji valjda samo jedno zanimanje koje mi nikad nije bilo zanimljivo. Ne znam kako i ne znam zašto, ali nikad se nisam vidjela kao pjevačicu ili nedajbože glumicu. Kakva bi to uloga morala biti koju bih prihvatila? Blagog pojma nemam… sigurno ne nekakva romantična komedija! Nikad me nisu privlačili reflektori, fame & fortune, fanovi… domet muzikalnosti mi je neartikulirano tuljenje pod tušem kada mi ritam daje mama, lupajući po vratima da promijenim radiopostaju
Ipak, sinoć sam gledala prvi film koji sam ikada vidjela, u kojem na mjestu glavne glumice mogu vidjeti sebe.

What Happens in Vegas

Film spaja dvoje apsolutno nespojivih ljudi, koje ipak spoji određena količina alkohola i želja za “otkačenjem” s lanca. Kutcher glumi Jacka (moglo bi se reći na neki način da glumi samog sebe), mladu lijenčinu bez posebnog cilja u životu. Friško ga je s posla najurio otac kojem je dojadilo njegovo vjetropirenje. Diaz glumi Joy, controlfreakin poslovnu žensku, “I want to apologize for her. For three weeks out of the month, we get to enjoy God’s most precious creation, and on week four, the bill arrives.” koja na dan zabave iznenađenja za svog zaručnika biva brutalno napucana pred masom ljudi i naravno, devastirana.

Uglavnom, njih dvoje sasvim slučajno nalete jedno na drugo (malo naporna scena vrištanja) u Vegasu i nakon otpuštanja inhibicija dolazi do impulzivnog braka, koji već sutradan ujutro postaje neželjen. Po dolasku u NY odlaze na sud, no šjor sudac, koji se već očito nagledao takvih situacija “osudi” Jacka & Joy na 6 mjeseci prisilnog braka. Stvar komplicira i par milijuna $ i pravilna raspodjela, koju mogu zaboraviti ako ikako sabotiraju brak… Joy se useli Jacku i kreće rokenrol, podmetanja, udarci, niski udarci i blesave scene sa dosta humora. Kutcherov teren, alright!

Za Kutchera samo pohvalne riječi, nemam zamjerke. Dalje, Diazina uloga je odlična i dobro ju je odradila. Totalno je ufurana u svoj lik, pogotovo kad treba mrcvariti i terorizirati Kutcherovu slackersku guzu nakon što mu padne u dnevni boravak. Iskreno, uopće se ne bih bunila glumiti Joy i stvarno bih si dala oduška, vidim sebe kako šizim kada bih vidjela supruga kako urinira po suđu, držim tečaj o spuštanju daske na WC školjki, zabadam nož u leđa u namjeri da ga uskratim za milijun i pol dolara, ili zovem striptiz-miliciju koja ‘apsi sve koji nisu dovoljno razuzdani… Dobar je i Dennis Farina kao šef Dick Banger LOL, Chongerica (sjećate se male azijatkinje koja je u Weedsima zabila reket na mračno i tamno mjesto jednom od glavnih likova) je super-odabrana i vrlo uvjerljiva kao laktaroš… Treat Williams mediokritetski, odvjetnik/najbolji lega također, ex-zaručnik užasno užasan.

Film nije loš, lagan kao i Bitch Bride (čak dijele i ogavnu Lake “Transvestit” Bell, čak je i Queen Latifah uvjerljivija). IMDB ga je procijenio na 5,8/10 no kako je ovu ocjenu kreiralo preko 16K ljudi, neću ju shvatiti zaozbiljno i zadržat ću se na osobnom doživljaju. Nije baš za 10, ali je definitivno više od ove ocjene. Kod mene… a recimo, neka sedmica. I pol. Lagani film, lagana radnja, živa relaksacija. Daj još!

Made of Honor

Daleko lošiji film od gore opisanog zaslužuje jedva 5/10 IMO. Već na početku filma je jasno da će Patrick Dempsey, teški švaler pun načela of playing tha game uhvatiti Michelle Monaghan, svoju najbolju prijateljicu i suštu suprotnost. Sve ostalo u filmu je besmislena opstrukcija koju zovemo radnjom.

Ne kažem da je What Happens in Vegas nepredvidljiv i da je cijepljen na klišee… ali makar je potpuno živahan i zanimljiv. Ovo je film u kojem nikad ne bih glumila a čak ni gajde, “Highland Laddie, The Black Bear” i tartan ne spašavaju stvar.