Body armor 2.0

Lani me na putu do Kijeva spašavao Foxov body armor. Da sam bila u klasičnoj moto-jakni, u jednom trenutku vožnje kroz Ukrajinu bih si vjerojatno pucala u glavu koliko je bilo vruće. Negdje pred Kijevom sam uz cestu spazila čitač temperature asfalta i sjećam se kako je očitao temperaturu preko 60C. Odjednom mi se činilo da smo propadali u asfalt vozeći se. Armor, mrežastih površina sa protektorima na ključnim zglobovima, ispod kojeg je samo tanka majica predstavlja savršeno rješenje za one koji jako teško podnose sparine.

No, nije baš bio najbolje izrade. To sam shvatila kad se počeo nakon nekog vremena raspadati po šavovima. Budući da se armor veže širokim bubrežnjakom oko struka čičkom, svaka se površina koju je čičak očešao dosta oštetila. Na granici je poderanosti, štoviše.

Nedavno smo u Sloveniji stali pogledati Alpinestarsov bionic armor, koji se spram ovoga kojeg sam upravo vlasnik činio kao vic. Budući da uskoro punim tricet godina ( ), prvi poklon je uletio – body armor IXS Warrior III iz butige Ser Šepića u kombinaciji sa moto hlačama i kišnjakom. Armor izgleda cca ovako:

a ja jedva čekam da se nekamo provozamo i da vidim kako će se ponašati. Ulijeva dosta samopouzdanja, vrlo je udoban, sjeda točno kako treba, pogotovo duž leđa. Dosta je deblji od Foxovog i faktički može zamijeniti jaknu koliko je deblji i čvršći. Koliko je ova predodžba ispravna, vidjet ćemo uskoro.

Lazićka

Slovenija

Prije 7 dana sam bila u Sloveniji. Dotad sam uglavnom prolazila kroz nju, odlazeći do drugih država i uglavnom noću. Tad nisam vidjela ništa osim toaleta benzinskih crpki i autoputa. Cilj ovog odlaska je bila konačna kupnja sata za mog Mouža, u kombinaciji sa mini-izletom. Ja sam od njega, FYI, dobila ekspres lonac, koji je svaku osobu natjerao na padanje sa stolca od smijeha. Kao, gdje je tu romantika, ihihihiihahahaaaa, kakav je to poklon?!. Khm. Cipele, zlato, dijamanti, torbe, skupe cvikse, vateva haz no power over me – lončuga od 8 litara koja će u kratkom roku (rekordnih 30 minuta) skuhati namočeni slanutak je ono što se traži. Epic lonac is epic.

Ne znam zašto, ali uvijek očekujem žestoke kontraste uz granice EU i ne-EU država. Nešto kao na prijelazu Helm, između Ukrajine i Poljske. Sa jedne strane jad i bijeda, stare Škode, mačke polomljenih repova i prosjaci a sa druge sve europski uređeno, pomalo OCD posloženo i popeglano. Iskešeno sunce, zeleni brežuljci ‘n’ shit, Tinky Winky, Dipsy, Lala i Po u mahnitom klataranju antenama na glavi i slično.
Kontrast između HR i SLO ne postoji ili makar nije nešto posebno upečatljiv.

Priroda koju smo vidjeli putem je prelijepa. Vozili smo se nekom sekundarnom cestom, preko šuma i brda. Autoput nam je, kraj takvih ruta, opcija samo kad se žurimo kući ili kreće kiša.

Prolazili smo kroz mala mjesta, rudarske gradiće, divili se jeziku, doručkovali, pa čak i upoznali najstarijeg slovenskog motorista. Odoka sedamdesetogodišnjak broji zapravo 97 godina (dam ruku u vatru da laže) se raskokodakao, prisjetio dana kad je radio u Borovu za vrijeme Jugoslavije, ispričao par viceva i na koncu je otprduckao na prastarom Tomosu.

Ljubljana ne vrvi pretjerano ljudima, ali obzirom na doba dana ima smisla – za razliku od RH, ovdje ljudi zapravo nešto i rade. Nema mlađarije na sve strane, nema prđenja pod suncobranima. Ljudi rade. Nedavno sam vidjela članak o alarmantnih 10% nezaposlenih u siječnju kod njih. Ehhh… , da vas podsjetim, veljača 2012. u HR broji preko 20% nezaposlenih a alarmantnih paničnih članaka još uvijek nema.

Ono što me oduševilo je centraliziran šoping komad grada Ljubljane. Nešto kao velesajam sa svim brendovima na jednom mjestu. Zašto mi se ideja sviđa? Zato što jedan Zagreb ima, redom: West Gate, CC1 x 2, Arenu, Avenue Mall, Importanne, Kaptol centar, Garden Mall, pa onda outlet Začretje. Svi imaju Zare, H&Move, Peekove, Cloppenburge, Newove, Yorkere i ostatak smeća za raju. Nije li logičnije posložiti sve na jednu hrpu? Ja sam nezahtjevan kupac i ne da mi se putovati u 5 centara da bih nešto našla a realno nemam ni vremena. Nedavni događaji su me natjerali na traženje specifičnih odjevnih komada po svim dijelovima Zagreba, tijekom nekoliko dana. Grozno.

Zaletjela sam u par dućana zdrave hrane, Kalček i Vitacare. Asortiman ogroman, dominiraju njemački proizvodi, prodavačice uslužne, prelijepi prostori. Osjećaš se super kad krstariš među policama sa zanimljivim namirnicama i u glavi kombiniraš što možeš sa njima. Cijene su drastično različite jer Slovenci na hranu imaju 8% poreza, za razliku od nas, države sa ljudima stravične platežne moći gdje je porez na hranu 25%.

Kiša nas je natjerala na brzi povratak, pa smo sišli na autoput i za malo više od sat vremena bili u ZG.

Lazićka

Strnjište?

Prije mjesec dana smo krenuli na put koji je trajao 16 dana. Željeli smo vidjeti elektranu u Pripjatu, poznatu po katastrofi od prije 25 godina, koja je dovela prilično živahan grad u potpuno mrtvilo, Transalpinu, Transfăgărăşan i Auschwitz. U međuvremenu smo vidjeli Višegrad i Đerdap, imali prometnu nesreću, divili se prirodi Rumunjske i Slovačke, razočarali se jer ne možemo do Pripjata i šetali Kijevom. Ipak, prišli smo koliko smo mogli Evo nas na posljednjem danu putovanja.

Dan 16 / nedjelja

Pogledajte lokalitet na kojem smo spavali posljednju noć na cesti

i recite, nije li divan? Može li dan koji me ovako dočeka po otvaranju očiju i vrata šatora

završiti loše? Čim smo ušli u Mađarsku, imala sam dojam da smo kod kuće. Preletjeli smo četristotinjak kilometara države ravne ko tepsija© Lazić u par sati, bez puno stajanja. Osjećala sam se odlično, bila sam vrlo sretna & zadovoljna kad sam već u 14 sati ušla u stan.

Total: 395 km.

Lekcija za buduća putovanja?

Hm. Jesmo li nešto naučili?

• Uvijek postoji manje tereta koji možete ponijeti! Kad završite finalnu selekciju i sve spakirate, opet otvorite torbu, još jednom prepolovite stvari i stavite ih u stranu. To su stvari koje ionako ne biste upotrijebili na putu.
• Ruksak koji sadržava dio novca i putovnice je bitniji od očiju u glavi :D.
• Kvalitetna prostirka koja se stavlja pod vreću za spavanje je bitnija od šatora nad glavom.
• Nikad ne skidajte dijelove zaštitne opreme ako ste na putu, ni na trenutak ako vam je vruće. Završit ćete u najboljem slučaju na zamašćenom asfaltu kružnog toka i poguljenim koljenom. Pod motorom.
• Dobar dezodorans vrijedi 4 dana majica. Zvuči grdo na trenutak ali je tako.
• Postoji jedna cakica nepoznata Balkanu a zove se Freedom to roam. U praksi znači da se možete sa punim pravom utaboriti na nečijoj livadi/šumi/u vrtu. Ipak, ne budite bezobrazni, dođite i zamolite lijepo, odbit će vas rijetki.
• Kišno odijelo je bitno kao kaciga.
• Kad nešto želite od lokalaca mjesta u prolazu, pokušajte, ako je takvo što raspoloživo :), imati žensko biće kraj sebe. Žena je znak da ste makar prividno humani a ne opasni bajker koji jede sirovu malu djecu zalijevajući zalogaje sa Ivasolom.
• Obavezno si popišite brojeve ambasada država u koje planirate zaći na putu. Obično će biti dovoljni kao prijetnja onima koji bi trebali provoditi zakon kako spada, no zbilja nije loše imati nekoga kome se možeš obratiti kad si par tisuća kilometara od kuće i kada dođe do komplikacija.
• U stranoj državi predstavljate svoju i dat ćete priliku drugima da po vama zaključuju o vašoj državi po onome kako se ponašate. Nadam se da su Hrvati ostali zapamćeni kao bezopasni, zahvalni, nasmijani, veseli i naoružani brojnim pitanjima

Savjet za suvozače u nastanku?

Suvozač nije tele koje tupo bleji u pejzaže pri prolasku motorom i u mislima vrti papirić na kojem sa obje strane piše “Okreni!”. Kako već godinama (koliko sad već ima, 6-7 godina?) sjedim iza Lazića i kategorički odbijam polagati A kategoriju i nabavu motorčine, mogu samo dati sve od sebe da budem korisna ili makar ne biti smetalo. Evo par praktičnih savjeta kako biti suvozač o kojem će se pjevati hvalospjevi, dobar test koliko sam naučila je bilo ovo putovanje, moje najdulje putovanje motorom.

• Nikad se ne ispravljajte u zavoju. Pustite centrifugalnu i centripetalnu silu da rade za vas. Znate da ste na dobrom putu kad vozač kaže kako je u trenucima naganjanja po cestama na trenutak zaboravio da ste iza njega.
• Na cesti nikad ne spavam niti drijemam, pratim budno svaki trenutak jer prvenstveno želim vidjeti situacije kad Lazić bude prisiljen naglo zakočiti i kad se ne želim svom silom zabubati svojom kacigom u njegovu.
• Dobro je imati još jedan par očiju i zbog praćenja smjera na tablama. Vozač nije svevideći i sasvim je normalno u nekom trenutku ne primijetiti gdje treba skrenuti.
• Ako postoji potreba za pauzom, treba tražiti pauzu. Motor ne trpi meškoljenje, glavobolje, trbobolje, ___bolje, siđite sa motora. Neloše je biti naoružan i kakvim analgeticima koji ne utječu na budnost pri vožnji.
• Poslijepodnevno drijemanje FTW, kako za vozača, tako i za mene
• Prije većeg puta isto nije loše proučiti kamo se ide i postoji li nešto što i suvozača zanima. Uostalom, ni sama ne bih vozila vreću krumpira iza sebe.
• Meni najljepše fotografije su one nastale na motoru, gdje se u kadru vide ručke i/ili vjetrobran. To je u putopisu dosta vidljivo. Zapravo nije zahtjevna stvar naučiti sličkati sa motora, držanje rukama je većinu vremena nepotrebno, najbitniji oslonac su noge.
• Nikad se ne vješajte na vozača i ne držite za njega kao koala!
• Ne kenjkajte protiv opreme, stavljajte kacigu ako idete i do trgovine. Značajan dio nezgoda se i događa jedva 200 metara od kuće, kad vozač vođen neopreznošću kaže sam sebi, Idem nabrzaka skočit po ulje.
• Mašite! Motoristi se pozdravljaju na svim cestama mahanjem ili trubom, neovisno o tome znaju li se. Nas dvoje mašemo i entuzijastičnim biciklistima u brdima i klincima kraj ceste koji mu pokažu pokret rukom nalik na Daj gas!. Al ga zaronda onda… Majko mila

Zahvala?

Voljela bih se od srca još jednom zahvaliti svima koji su nas sa smiješkom uputili na pravi put u dvojbi, svima koji su nam dozvolili da se u njihovim teritorijalnim vodama usidrimo i prespavamo i svima koji su nam iskreno poželjeli sretan put. Želim se zahvaliti mami jer me rodila, ćaćinom ćaći & maminoj mami što su me odgojili i Lazićevim roditeljima jer su isproducirali najčeličniju guzicu i najbistriju glavicu istočno od Pecosa.

Posebno se želim zahvaliti Laziću jer je bio pravi drugar, podrška i zezant i u najgorim trenucima, odličan i strpljiv vozač i u situacijama u kojima bi neki kratkofitiljniji ostavili oblak atomske gljive u nanosekundi. Hvala mu što mi je spasio vjerojatno 205/206 kostiju na zebri u Poljskoj.

Šuplji zub?

Ovo je druga strana putopisa, iz pera Cara Lazara. Moram upozoriti na pokoju pravopisnu grešku i oko 40 MB slika (on nije milosrdan prema onima bez flata kao ja i ne stavlja thumbnailse) :D.

Također, popit će mi krv ako ne stavim i link na još tri dana šalabazanja prošli vikend, zujao je po Istri. Eh, što ti je produženi vikend ;).

Auschwitz?

Prije Krakowa nas je počela prati kiša. Pratila nas je par sati a vrijeme se počelo smirivati taman 30-ak kilometara od Auschwitza. Granulo je toplo sunce u predvečerje i jako lijep kraj je blistao. Nad cestom se dobrim dijelom nadvijala nekakva vegetacija koja je svako malo radila značajnu smjenu svjetla i sjene. Vrlo lijep ugođaj. Sušta suprotnost onome što simbolizira posljednju značajnu rutu na putu kući.

Sam prilazak gradu je bio specifičan. Grad kao grad je običan, dosta uredan i čist. No… U trenutak kad sam vidjela željezničku prugu koja nenadano reže cestu, osjetila sam nelagodu, prvoklasnu.

Štoviše, kroz cijeli grad pruga siječe ceste, taman kad se opustiš i prestaneš misliti na ono što pruga simbolizira, opet se nacrta pred očima.

Tražili smo motel/hotel/hostel/štogod jer smo za ujutro morali biti svježi i uredni. Kako se u gradu odvijao skup katoličke mladeži, sve inače raspoloživo je bilo dupkom puno. Na kraju smo se utaborili u fancy apartmanu u Centru za molitvu i dijalog, u jedinoj slobodnoj sobi u cijelom gradu.

Dan 15 / subota

Kroz konc-logor Auschwitz (poljski Oświęcim) i naknadno sagrađeni Birkenau (= Auschwitz II, Brzezinka) je prošlo između 800 000 i 5 000 000 žrtava raznih nacionalnosti, uglavnom Židova. Zatvorenici su bili podvrgnuti prisilnom fizičkom radu, medicinskim eksperimentima, životu u nehumanim i nehigijskim uvjetima a većina je izgubila život uslijed djelovanja toksičnog plina, bila obješena kao primjer posljedica lošeg ponašanja i upozorenje ostalim logorašima ili strijeljana.

Logor je vrlo uređen i temeljito se održava. U jutarnjim satima se logorom kretao velik broj grupa vođenih vodičima na raznim svjetskim jezicima. Vidljivo je koliko se drži do ovog mjesta. Povijesni značaj je ogroman i poštovanje se uredno iskazuje.

Nekakva elementarna logika i iskustva drugih ljudi su mi najavili opću grozu, strahotu i osjećaj jeze pri bivanju u ovom prostoru. Naravno da sam bila svjesna kako ne ulazim u Disneyland. Ne želim zvučati beskrupulozno, no promatrajući prostor i relikvije

i karakteristične lokacije nisam osjetila apsolutno ništa osim inicijalnog žaljenja zbog žrtava. Više sam osjetila čuđenje zbog tupila i manjka nekakve emocionalne reakcije nego što me poklopila tuga.

Na putu kroz muzej su dosta često istaknuti natpisi na kojima se mole posjetitelji za tišinu i mir. To u praksi pada u vodu sa zavezanim rukama nad trticom i kamenčugom oko vrata – začudila sam se koliko ljudi mogu biti glupi, plitki i nesposobni za procjenu – vidjela sam mlade mame sa kolicima i parmjesečnom djecom. U koncentracijskom logoru! Hej! Jel samo meni tu nešto ne štima? Prvo, što malo dijete ima raditi na tako sumornom mjestu? Drugo, što tamo radi dijete koje (normalno) nije sposobno pojmiti uopće gdje je a kamoli iskazati suosjećanje i poštovanje? Treće, djeca vrište, ciče i dreče. Jel ovo mjesto na kojem zbilja treba upozoravati ljude za poštovanje?
Također, meni je u momentima oblačenja prva u ruke pala majica sa Space invadersima. Jesam ju obukla? Nisam. Zašto? Zato što nije prikladna za taj lokalitet. Kao što, unatoč ne pretjerano uvjerljivom klanjanju Bogu, neću ući u crkvu u dekoltiranom, izrezanom ili šarenom. Smatram kako Auschwitz nije mjesto za vruće hlačice i gola leđa, hoću reći. Dress code postoji za većinu prilika i treba ga se držati.

Nakon završetka smo otišli u Birkenau. Ostavit ću samo jednu fotografiju, koja je meni, uz željezničku prugu sa prve fotografije najintenzivnija. Ne groze me cipele, protetika, optika niti pribor za ručavanje. Ono što me satre je moć simbolike,

pogled u vrata kroz koja su prošli milijuni a rijetki izašli. Ili pruga kojom su se brojni dovezli a potom su poubijani jer su smatrani bezvrijednima.

Ubrzo smo došli do Slovačke. Kao što već rekoh, granica kao takva, više ne postoji.

Stajemo u Tesco po par namirnica i nabadam fen na akciji za 10 eura. Taman pred polazak je riknuo prethodnik mu. U trgovini nalazimo Podravkin kečap, eko-Vegetu, obiteljske Ledo sladolede i Mireline konzerve sa ribom.

Ajde da i mi nešto izvozimo osim lakoslušljivih glazbenih nota

Inače, Slovačka je brutalno prelijepa, savršene klime. Brda i šume na sve strane oko nas, a dan prolaska kroz državu je bio ugodno sunčan.

Negdje predvečer, pred Nitrom, vidim ogroman oblak u polju. Prva pomisao – netko kosi ječam. Druga pomisao – netko praši strnjište nakon što je pokosio strnu žitaricu. Prilazim polju hodajući kroz oblak i vidim treću opciju – netko kosi uljanu repicu. Ovdje očito nije podugo bilo kiše.

Već dobrano u mraku silazimo sa ceste pred Komarnom u polja. Lazić naređuje dizanje šatora u pol strništa, a zašto se to ispostavilo kao najbolji odabir tijekom putovanja, objasnit ću u zadnjem putopostu, sutra.

Total: 335 km.

Poljska?

Dan 14 / petak

Na Poljsku neću puno trošiti riječi, još manje lijepih. To mi je bio najbezvezniji dio puta i skoro mi je žao što ne postoji teleport između Helma i bivše granice sa Slovačkom (po dolasku pograničnih izmjena EU na tom mjestu stoji samo metalna konstrukcija koja podsjeća na minula vremena).

Dakle, Poljska.

Užasan jezik. Ružan do bola. Toliko ipsilona, dubl veova, č-kanja, ž-kanja, šuškanja, žmikanja, cz-ova, sz-ova i dijakritika nad, ispod i preko slova valjda nema u nijednom jeziku. Čak se i mađarski čini simpatičnijim. O čemu pričam? O ovome.

Kad i pitaš stanovništvo kako doći do Brzyzywyzsczizyczyna, onda te gledaju u čudu jer si promašio jedan od umlauta koji izgleda kao mrlja nad slovom.

Na granici smo čekali ukupno dva sata, ne uračunavajući Lazićev veleslalom među autima. Budući da ulazimo u EU, pretres “ne preskači ni bručku” do gaća je obavezan. Treba im dobrih 45 minuta za pregled po autu, prosječno, što je krajnje komplicirano kad je kolona duga dobrih par kilometara a temperature kuhaju sive stanice u lubanji kao rižu u pretis-loncu. Malo sadistički al ajd, ima li se izbora?

Stajemo nakon prelaska u Helm na kebab. Zadivljuje me konobarica koja psu, jedinom sparinom izmorenijem od mene, na moju molbu odbija dati ikakvu pliticu da bih mu ja mogla uliti vode u nju. Za državljanku republike koju simboliziraju konc-logori i mučenja svih koji nisu plavokosi i plavooki, prilično je pizdinski nastrojena i bezobzirna. Njen komentar bješe “Nije to moj pas.”.

Šetamo malo gradom, Lazić izvan sebe. Za razliku od mene, oduševljen je Poljskom. Dosta je drugačija od Ukrajine, bilo je očito odmah po prelasku granice, sve je vrlo uredno i čisto. Dolazimo u Zamość, gdje dižemo šator u dvorištu dobrih ljudi i odlazimo na spavanac.

Ceste. U kolaboraciji sa Ukrajincima Poljaci hostaju nogometno prvenstvo. To znači da je većina puta bila ili razrovana ili u radovima. Ljudi na motorima lajkaju plešući zadnji kotač, nužnu nuspojavu pri vožnji raskupusanim asfaltom. Samo čekaš kad ćeš se sastaviti sa zemljom.

Dobar dio ljudi priča engleski, no kad smo se pokušavali iskobeljati iz gadne gužve Krakowa, odjednom nitko ne zna riječ engleskog i nitko ne zna u kojem je smjeru Auschwitz. Moš mislit.

U jednom od gradova sam prekršila i kodeks lijepog izražavanja kad me neko moronsko kljuse skoro zatuklo. Parkirali smo motor i odlučili malo protegnuti noge. Prelazim zebru, čujem škripu kočnica, Lazić me gura, u mislima me auto već sastavio i rastavio u atome.  Refleksno vozaču skidam jorkširske pretke unazad 14 koljena, rulja bleji, ja u šoku, bez teksta… Sjedam na neki beton dok Lazić skače po slaju (princip Su’ni deder čoveku jedno pićence, da dođe k sebi! :D), prilazi mi čovjek sa kolicima i slightly cynical komentarom:

- Hey, welcome to Poland!
- Haha, very funny, he almost killed me…
- No, I came from UK – we are crazy, but these Polish people… Good luck!

Eh.

Da nema Auschwitza *mrmlj*, doslovno bih projurila kroz državu.

Ukrajina >>>>>>>>>>>>>>> Poljska.

Ukrajina je sirovija, brutalnija, siromašnija, vidi se da nije zapad (namjerno sa malim “z”). Ima toliko čari i šarma. Za razliku od ovog užasa za koji se nadam iskreno da neću morati opet vidjeti.

Total: 450 km.

Ural?

13 dan / četvrtak

Kućica u kojoj je živjela mlada Mljekarica sa majkom nije bila daleko od autoputa, no na neki način je bila dosta izolirana. Makoliko postojalo ljudi koji sanjaju o životu koji podrazumijeva kupanje u potocima i spavanje na drvetu, život bez struje bi malo tko iskreno prihvatio. Kuća je bila vidno siromašna, dvorište neograđeno no ukrašeno divnim konjima i psom koji je pokazao dobru volju da me pojede. Probudila me ubitačna sparina u šatoru dosta rano. Bilo smo parkirani na livadi koja je bila potpuno gola i nezaštićena stablima, tako da je i ranojutarnje sunce bilo poprilično nepodnošljivo.

Kad je majka vidjela da smo se počeli pakirati, došla je i popričala sa nama o udobnosti, spavanju i sličnim jutarnjim razgovorima. Palo nam je na pamet nažicati malo mlijeka, što je oduševljeno prihvatila. Vratila se trenutak kasnije sa ogromnim kruhom iz kalupa i litrom i pol mlijeka aka hlib & moloko, što je bilo daleko više nego smo tražili i očekivali. Zahvalili smo se, otišli u najbliži dućan po bombonijeru, čokolade i nešto sladoleda u znak zahvalnosti. Za kraj je majka priznala da nas je htjela zvati u kuću, no bojala se. Naravno, bilo bi blesavo dvoje nepoznatih prljavaca samo tako pustiti u svoj dom a to nismo niti očekivali. Zahvalili smo se po x-ti put, prešli smo preko improviziranog mostića

koji je u Laziću odmah izazvao poriv da ga pošteno podaska

Oko 10 smo objedovali

na jednoj od brojnih karakterističnih šarenih postaja za autobuse. Pogledajte crkvu u pozadini – većina crkvene arhitekture je upravo ovakve plave boje. Nisam našla objašnjenje, no materijal za pattern postoji, kao i za šarenilo. Ovo je ukrajinsko groblje,

šareno kao futoška torta i sama Ukrajina od granice do granice.

Iako… Klimaks dana mi je bio Ural kamion na benzinskoj negdje oko Kovelja. Pukoh kad je ova grdosija stala pokraj mene:

iako ni Lazić nije bio imun

Zvijer izgleda kao da je baždarena na doslovno sve, dizajnirana je da gazi Saharu i Sibir bez trzaja. Gazda je uvidio naše divljenje i ponosno je pokazao mišiće nadlaktice u kontekstu prave sovjetske snage, referirajući se na kamion i viknuvši pred polazak iz kabine: “SILA!”. Respect!

Nedugo nakon smo došli u pograničnu zonu, potrošili ostatak grivni na gorivo & sladoled & jako fin autohtoni voćni gusti sok BotaniQ.

Pili smo ga cijelim putem i zbilja je bio dobrog okusa, negdje ranga Juicyja naše Jamnice.

Ulazimo u Poljsku u Helm i liježemo u vreće.

Prilazak?

Dan 12 / srijeda

Jedva smo se iskobeljali iz centra Kijeva. Promet je u jutarnjim satima užasan no moramo naprijed, bez zabušavanja. Krenuli smo prema Zoni sa mišlju kako ćemo proći koliko nam dozvole, iako zapravo itekako znamo da se ikakvim vozilima osim onih u vlasništvu stanovnika i autoriziranih posjetitelja ući ne može. To je jednostavno tako i drugačije ne ide. U najgorem slučaju ćemo se poslikati na rampi i imati uspomenu do pravog ulaska.

Kad smo došli u Kiev, još uvijek sam gajila neku nadu da će agencija biti u mogućnosti voziti u Zonu. Otišli smo u ured, no neka precizna objašnjenja, naravno, nismo dobili. Zašto bi vlada nekome uopće trebala polagati račune? Bila sam neki dan na stranici agencije – još uvijek bukira ekskurzije, dobila sam mail sa potvrdom unatoč zabrani. Zapravo, spremno čekaju odobrenje vlade i lagano otkazuju svima koji su, kao i nas dvoje, bukirali upad.

Cesta prema Pripjatu je vidno najbolja u Ukrajini, što je jasno obzirom na činjenicu da je promet drastično desetkovan u zadnjih 25 godina. Okružuju ju šume, polja i pokoje vrlo mirno i tiho selo. Bili smo prilično usamljeni na putu većinu vremena. Tek bi povremeno kakav auto prošao i pritom remetio vrlo ugodnu tišinu. Dan je bio topao ali lagano oblačan, idealan za vožnju.

Putem sam imala priliku opustiti se i posvetiti misli cesti prema Zoni, dok je Lazić vozio sa ciglom na gasu. Promatrala sam mala sela, kućice, ogromno zelenilo, povremeno kakve ljude uz trgovine. Ne možeš se ne zapitati kako se osjećaju. Padne li im na pamet što se dogodilo, ili kao i brojnim Hrvatima po pitanju Vukovara, takve stvari padaju samo na dan koji je ušao u povijest? Osjećaju li ikakav strah, jezu ili ih pere malodušnost i rezignacija? Tko bi još i time razbijao glavu uz svakodnevne sikiracije, pretpostavljam. Ionako su svjesni da vrlo malo toga mogu učiniti.

Obzirom na sve raspoloživo na ovu temu sam imala dojam da ovdje poljoprivreda, ne miruje, nego je potpuno smrznuta. U praksi to izgleda malo drugačije; na sekundarnoj cesti sam primijetila kombajne i poljoprivrednu mehanizaciju. Srpanj je, vrijeme skidanja repice, pšenice i ječma. Onako, dobijem dojam da se ovdje nešto zapravo i događa.

Stali smo na doručak, gdje smo pokušali sprašiti najgoru paštetu koju sam probala u životu. Shodno običajima države, začini su drugačiji, teži i intenzivniji što ju je činilo nejestivom, pa smo ju proslijedili mačkama. Usta sam promptno isprala ogromnim kornetom sladoleda, što mi je teško palo

U jednom trenutku se u smjeru Zone složio poduži konvoj vojnih kamiona i transportnih vozila, čak sam uspjela i poslikati jedan u prolazu (pokušala sam biti diskretna, ne znam kako vojska zapravo razmišlja o fotoaparatima turista).

Osjećaj je čudan jer ne znamo koliko često je toliko vojske tamo. Pitanja se sama nameću; je li sve u redu? Je li opet nešto kuršlusnulo? Hoćemo li i za to saznati par dana kasnije, kad se višestruke razine očitaju u Portugalu? Vjerojatno zapravo nije ništa dramatično, no zbilja bi bilo, khm, zanimljivo, naći se 100-tinjak kilometara od elektrane kad bi opet nešto ruknulo.

Nailazimo na dečkića na skuteru koji ni da trzne na zakretanje ključa, usred ničega. Lazić, ekspert na zweitaktmotorrad polju silazi sa japanske mašine i pokušava se sporazumjeti na pantomimičarsko-hrvatsko-ukrajinskom. Dečec, vrlo simpatičan, ne zna ni guknuti engleski, no uspijevamo pokopčati da je problem u svjećici (to je bilo očito i meni, a nemam veze sa motorima)

i dijelom u gorivu tj. deficitu istog. Lazić donira koju litru, dobijam smiješak u objektiv i krećemo dalje.

Znak na cesti dodaje ulje na vatru znatiželje i napetosti – vidimo pravu naznaku da smo na dobrom putu. Moram priznati da su me prošli žmarci kad sam ga vidjela;

nakon njega sam samo čekala ulaz, napeto. Kad sam vidjela natpis

koji inače predstavlja check-point i točku razdvajanja dva svijeta, stalo je vrijeme na par sekundi. Parsto metara od mene je stajala jednostavna rampa

za koju je očito da ne prolaziš samo tako, dakle, bez pravog razloga i hrpetine papira. Prišli smo lagano prema kućici

kad nam je kontrolor nonšalantno i makinalno mahnuo onim “Ne trudite se uopće!” pokretom. Jedino što nam je ostalo je poslikavanje

i polazak prema Poljskoj, do koje nas je čekalo još dobrih šestotinjak kilometara. Srećom, cesta je bila relativno OK, što je olakšalo dobar dio puta. Nizala su se dosadna sela, prazna i mjestimično potpuno zarasla. Nije čudno, u svakom slučaju. U jednom trenutku smo se zbunjeni zaustavili, nakon što nam je organ reda dao znak da ne možemo dalje – našli smo još jedan ulaz u Zonu, Poleskoe. Naravno da nije bilo smisla pokušavati ući.

U kasno popodne/predvečer smo počeli ulaziti u radove na cesti.

Ukrajinci su na godinu domaćini nogometnog ludila i dosta toga je podređeno turistima koji cijene devedesetminutno natjeravanje lopte. U jednom trenutku su se radovi na cesti podosta zaredali i vozili smo se kroz priličnu prašinu. Došli smo do rampe koja kontrolira smjer vožnje, čiča nas pušta podižući brklju i mašući da prođemo. Par kilometara nakon stajemo pitati policajce za smjer. Minijaturni policajac aka Milicajčić koji je do našeg dolaska naslagao već nekoliko auta za pisanje kazni je naredio silazak sa motora i identifikaciju, kenjkajući nešto nerazumljivo o zabranjenom prolazu. Lazić odmah reče: “Kad ti kažem, zovi ambasadu, hvataj ljakseFon i glumi da zoveš ambasadu!”. Napade nas vrišteći, otkud mi kroz zatvoreni trak, što se na koncu svelo na poprilično izravno mahanje tekicom za pisanje kazne, metaforički izražavajući želju za driješenje kese sa evrima. Moš mislit. Nismo upotrijebili foru sa ambasadom, dovoljne su bile diplomatske sposobnosti šofera.
No, Milicajčić nije nam ostao dužan. Kad nas je pustio, tako nas je slatko nataknuo sa savjetom za smjer prema gradu za koji smo ga stali pitati kad smo ga spazili da to nije za vjerovati. Dodatni kilometri po nečemu što će se zvati cestom za iljadu godinu danasu bili krasan način da nas pozdravi i dade nam priču koje ćemo se rado sjećati.

Prilazimo oko 21 sat kućici kraj autoceste i polja. Lazić odlazi žicati u dvorište za par kvadrata za šator i motor i vraća se sa košaricom. Mlada dama u kasnim maloljetničkim godinama, u daljnjim pričama i razgovorima poznata kao Mljekarica, otrese jadnička ko kamen iz kaputa i taman smo krenuli tražiti dalje, kad njena majka, valjda vidjevši i mene u kadru, pristane i dozvoli nam da dignemo šator.

ЯМАХА!!!1

Dan 09 / nedjelja

Na činjenicu da spavamo kraj granice nas je u ranim jutarnjim satima podsjetio rumunjski graničar u nekom fancy-ass terencu. Objasnili smo mu kako smo noć prije došli na granicu par sati ranije i kako na Ukrajinci nisu htjeli pustiti prije ponoći u državu, pa nas je pustio da u miru osušimo šator, spakiramo se i krenemo.

Da smo na svojevrsnom Divljem zapadu bješe nam jasno već na prilasku granici, gdje nas je frajerski obišao na dvostrukoj punoj crti nekakav mutnjikavi tip. Jedan od onih koje krasi dječje lice, a ispod njega očajnička potreba da ispadne hladnokrvnošću i razornošću ravan Andersu Behringu Breiviku kojemu je Musliman u metrou slučajno priljepio Diplom Is na majicu. Graničari nose maskirne odore i bordo beretke. Na prilasku ti se evidentira registracija na malom obrascu koji se pokazuje pri izlasku. Svi su, kako dolikuje, ozbiljni i hladni, a imaš osjećaj da ulaziš u Irak. Što nije loše, inače poštujem granice i zapravo nemam problem sa pretresom, dapače, navijam za temeljitu filtraciju smeća koje se skriva po prtljazi i tjelesnim otvorima.

U jednom trenutku me graničar pozvao da provjeri znam li kuda idem. Ispred mene je stajao monitor sa sučeljem softvera iz ranih osamdesetih i najljepšim natpisom koji sam ikad vidjela:

ЯМАХА

u rubrici “Lazina pila”. Awwww , iz nekog razloga mi je Я ili naopako R oduvijek bilo zanimljivo. Graničari i carinici su šetali oko motora, odmjeravali ga. Nakon što smo odgovorili negativno na pitanje o posjedovanju narkotika (nas dvoje? LOL, kod nas u stanu se ni miris kave ne može osjetiti!) ili ičega vrijednog carinjenja, ušli smo u Ukrajinu, odmah na autoput. Nažalost, nije fin i gladak kao naš, na većini puta nema ogradu po sredini kao većina autocesta kojima sam putovala, ali vodimo se logikom da selske ceste mogu biti samo gore. Nama je cilj što prije doći do Kijeva, podsjećam.

Prvo upada u oči veličina i širina ceste, tolike da kombajni sa hederima većeg radnog zahvata mogu uredno voziti bez da zapnu jedan za drugoga, no došli smo do konstatacije kako su ceste tolike zato jer mogu biti :). Očito si ih na neki način Ukrajinci mogu dozvoliti. Uz svaki tako šitok trak je po još jedan dodatni trak za poljoprivrednu mehanizaciju, koja obično ne samo da usporava kretanje kolone po cesti, nego i baca blato polja po trakovima. Zašto bi se mučili kraj toliko mjesta?

Ubrzo stajemo napuniti gorivom rezervoar, a ujedno i osvježiti se prvim sladoledom.

Cijena? Smiješna. Okus? Kupina. Tekstura? Divna kremasta. Mislim, probat ću ja i sojin i rižin sladoled, ali u mom srcu mjesta postoji samo za one bazirane na kravljem mlijeku

U oko upada i dominirajuće pravoslavlje u državi,

za one koji možda ne razumiju, ovo je 10 božjih zapovijedi. Igrom slučaja sam dijete propalog svećenika i partijanerice iz ateističke obitelji i neke stvari baš moram primijetiti. No, ujedno sam osoba koja u pol noći može izdeklamirati sve proroke redoslijedom kako dolaze u Bibliji pa nisam mjerilo

Ukrajinski, slavenski jezik srodan našem, ne djeluje kompliciran za naučiti. Predispozicija za brže učenje je poznavanje ćirilice, no kako sam ja plod kasnog ex-SFRJ sistema rodom iz Posavine, odrastao uz TV čija je antena nerijetko bolje hvatala kanale Republike Srpske nego domaće, toga problema nema. Bоди, молоко, xліб, магазин, комп’ютер… Najbitnije smo brzo pohvatali. Zbunio me malo готель, natpis koji je stajao na hotelu, no do kraja sam zaključila da je ćirilično г ili njihovo slovo h ili nešto između. Ispostavilo se da je ovo potonje jer postoji razlika između h i kh. Evo vam RBA i neimenovani dječji lik iz ekranizirane knjige

Prvi veći grad u koji smo zašli je bio Černivci. Dočekali su nas bijeda i sivilo pomiješani sa nekakvom vrlo šarenom i živopisnom feštom uz široku aveniju,

odakle je dopirao Alejandro. Našli smo internet cafe, našli bankomat, malo prozujali onime što smo mislili da je centar grada i oboje se zgrozili na ogromnu reklamu za goveđi jezik

koji spada u jedva par stvari koje ne bih probala ni za živu glavu. Kad smo kod hrane, ono što me dosta iznenadilo je deklariranje na skoro svakom proizvodu GMO-free

pa čak i na boci vode.

Moram spomenuti i najnapetiji dio dana. Ovako nisam bila na iglama otkad sam prvi put gledala Psiho što je bilo zbilja poodavno. Podsjećam, na autoputu smo. U jednom od brojnih navrata smo stali malo odmoriti usijane stražnjice i protegnuti noge. Odjednom je sa neke sekundarne ceste na autoput izašlo jato gusaka u naumu da prijeđu na drugu stranu. U etapama.

Gledajući kamione i aute u prolazu, osjetila sam grčeve u stomaku. Ono, pa neće ih valjda pokupiti? Jel ih dovoljno dobro vide? A onda je krenulo. Guske kreću preko ceste, kamiondžije koče,

guske se povlače, pa procijene da mogu opet prema naprijed, pa ja stojim zabezeknuto nadajući se da neće doći do krvoprolića, pa opet kreću pa se vraćaju nazad da ne budu pogažene. Na kraju treće etape se nalazilo neko siroče koje je šepajući pokušavalo stići svoju ekipu, no umalo ga je pogazio kamion.

Drama, drama, drama

Vozeći se, imate priliku uživati u pogledu na krasna polja. U periodu našeg dolaska su žitarice bile uglavnom u naprednoj zriobi i krasno je vidjeti valove klasova pod plavim nebom.

Znate li kako izgleda ukrajinska zastava :D?

Inače, ovo je bio najgori dan na putovanju. Kao što sam već rekla u najavi Ukrajine, nastojali smo doći do Kijeva, no napor prouzrokovan lošim cestama sa rupetinama, dubokim kolotrazima i vrućinom nije bio dovoljan.

Često smo stajali, u prosjeku svakih 45 minuta na 10-ak minuta, zbilja je bilo naporno voziti se. Doslovno smo se kupali u znoju, temperatura na cesti je sigurno prebacila četrdeset a pod kacigom sam kuhala. Kad god bismo stali, eksirali bi dosta vode. U jednom trenutku sam zbilja pukla jer smo se vozili satima i imala sam osjećaj da se nikako ne mičem sa mjesta. Grozan osjećaj. Ne želim ni razmišljati kako je bilo Laziću u kožnoj jakni a još manje kako bi meni bilo da sam išla u staroj jakni.

Unatoč planu o prebacivanju 600 km, oko 9 navečer smo iscrpljeni odustali od daljnje vožnje, računajući da do Kijeva imamo još dvjestotinjak kilometara. Našli smo motel kod Vinicaje, u smjeru Žitomira. Umorni & prljavi, jedva smo dočekali tuš i spavanac.

Total: 380 km.

Nezaležnost?

Dan 10 / ponedjeljak

Probudila sam se iznimno dobre volje. Koliko god da mi je dan ranije pao moral zbog ubitačne vrućine i napora, toliko sam se oporavila nakon najobičnijeg tuširanja. Zapravo sam dobila priliku shvatiti kako vrlo malo trebam da se osjećam dobro i ugodno, i ono bitnije, bolje nego prethodni dan. Motel je bio vrlo miran unatoč činjenici da je bio uz prometan autoput. Noć je bila prohladna i svježa, spavala sam snom pravednika.

Do Kijeva je bilo još 200-tinjak kilometara jako loše očajne ceste a na putu do tamo smo prošli kroz Žitomir. Dosta živ i žustar grad, zanimljiv… Jednostavno je zvao na parkiranje motora i šetnju.

Nismo puno silazili sa korza, uglavnom smo tražili nešto lagano za doručak. Dosta neuspješno, pa smo improvizirali sa jogurtima, nakon čega smo nastavili šetati. Moram pokazati karakteristični zid na žitomirskoj pošti:

i neizostavni Comic sans na stupu

U najužem centru grada je postavljen kip ponosnog čovjeka. Primijetili smo povezanost sa svemirom

i po dolasku kući sam vidjela da se radi o sovjetskom raketnom inženjeru, aktivnom tijekom najnapetijih hladnoratovskih poteza sa Amerima. Zove se Sergej Koroljov a u rukama drži Sputnjik 1, prvi Zemljin umjetni satelit. Sovjeti, kako ih ne voljeti =)?

Nastavljajući dalje nailazimo na spooky stabla borove šume kakva nisam nikad vidjela.

Iako vjerojatno nema veze sa katastrofom, odmah mi je u glavi blicnula slika razvaljenog četvrtog reaktora. Stajemo na jedan od brojnih sladoleda (meni kesten, Laziću šlag u kornetu), izražavamo divljenje Plavim misicama *ijao*

Nastavili smo dalje autocestom. Uz put ima dosta štandova sa raznolikom ponudom a u oko upada posebno krzneni i folklorom inspiriran asortiman.

Iz nekog razloga mi nisu toliko više smetale rupetine po cestama, nije bilo vruće i osjećala sam se daleko bolje nego prethodni dan. Doslovno sam bila preporođena. Negdje oko 2 sata popodne odjednom izvire znak koji konačno govori da smo tu.

Ulazimo u vrevu grada i pokušavamo doći do centra,

gdje je smješten hostel u kojem smo bukirali krevet na par noći. Grad broji preko 4 milijuna ljudi, što je približno ukupnom stanovništvu RH. Auta je bezbroj, promet je užasan i samo sam se nadala da nas nitko neće pokupiti.

Nižu se ogromne zgrade duž širokih avenija, grad vrije kao košnica. Dolazimo u glavnu ulicu, Kreschatikovu (ime dobila po brojnim križanjima) koja doslovno blista. Sjećate se kako sam rekla da je Ukrajina sva ogromna? E, ovdje je još veće i grandioznije! Ne mogu prikazati dovoljno koliko grad ogromno izgleda, fotografije su ništavne.

Koliko je EP u nogometu blizu, govori i semafor domaćina.

Ulazimo u hostel doslovno u najužem centru, upoznajemo Olju i pravila, provjeravamo mailove, raspakiravamo se, tuširamo se, ključamo rasterećenu pilu

i izlazimo u šetnju uz pomoć plana grada.

Prvo pade nekakav gruzijski specijalitet, lepinja punjena mljevenom govedinom (nažalost, ne zapisah imena), a 20 metara niže i patka sa gljivama na kineski =).

Odlučujemo šetati glavnom ulicom, kao što rekoh, Kreschatikova, nasred koje se nalazi ekvivalent Trga Bana Jelačića – Majdan nezaležnosti aka Trg nezavisnosti.

Posebno me se dojmio kip tj. skupina ljudi koji su moguće slavenski bogovi

koje (nažalost) ne poznajem najbolje, no neka logika nalaže da je bog sa mačem i štitom bog rata, a onaj sa plugom plodnosti. Ono što moram priznati je da izgledaju fantastično premoćno. U tom duhu nailazimo na štandove gdje kupujemo majice i suvenire, mjerkamo buzdovane

i nalazimo HR zastavu u hrpetini šarenih papirića na štapićima.

Produžili smo prema Filharmoniji i ljetnoj terasi za izvedbe, gdje se nalazi još kipova.

Inače, ako ćete se nečega nagledati, to je kiparstvo inspirirano drugim svjetskim ratom. Logično, rekao bi prosječan čovjek, ima smisla. No, ono što zbilja treba vidjeti su jasni pokreti ljudi – svi su dinamični, u nekom žestokom pokretu i akciji, odišu na obranu i domoljublje u duhu realizma. Ponos je očit.

Nakon pogleda na Dnjepar

vraćamo se u sobu i padamo u san.

Total: 350 km.