Category Archives: moto

Stigoh.

Narod kaže kako odmor nikome nije potrebniji od osobe koja se upravo vratila sa godišnjeg odmora. Nas dvoje smo jako dobar primjer; potrošili smo komad godišnjeg na naš najveći zajednički đir motorom otkad se vozimo pa opet mislimo o ležanju u hladu i miru. Došla sam u stan prije par sati, prebacuju se fotografije sa kartica, sjetno gledam ogradu černobilske Zone, sluša se nešto muzike i finaliziraju utisci u dobrom društvu.

Evo par brojeva:

595 ccm volumen cilindra motora

48 konjskih snaga

23 L volumen spremnika za gorivo

21 col prednji kotač

18 cola stražnji kotač

320 kg ukupna masa motora, prtljage i nas dvoje

5 152 prijeđena kilometra

550 km najviše prijeđeno u danu

120 km najmanje prijeđeno u danu

322 km prosječan broj kilometara u danu

260 L goriva potrošenih na toj kilometraži

16 dana putovanja

8 država smo prošli na putu (redom: Bosna i Hercegovina, Srbija, Rumunjska, Ukrajina, Poljska, Slovačka, Mađarska, Slovenija)

17,66 GB popunjenih CF kartica

4 147 fotografija

21 kn cestarina

1 prometna nezgoda

čisto da dobijete uvodnu sliku o putovanju koje ću dosta detaljno opisati i poduprijeti dijelom fotografija koje su putem poslikane.

Putovanje, kao i svaki tekst vezan za njega, posvećujem nedavno preminuloj majci.

Odoh.

Za koji trenutak krećemo na put motorom do černobilske elektrane.

Poželite nam sreću, da ne ode sarkofag u tropenis baš tih par dana kad se budemo vozili po Ukrajini, da ne kažem, šetali oko reaktora i da me ne iskasape drumski razbojnici za 50 eura.

Obećajem puno slika (ne onih HDR silovanja) i puno priča za laku noć.

Body armor?

Imam novi body armor,

i prezadovoljna sam kako pravilno sjeda duž leđa.

Odustala sam od moto-jakne jer ju mrzim nositi ljeti. Povilenim od vrućine a znam da na motor bez nje ne smijem. Ovo je prozračnije izdanje i skoro se svodi na protektore na ramenima, laktovima i ono najbitnije, leđima. Zaljubila sam se iste sekunde čim sam ga vidjela.

We’re taking over this town.

Krađa?

Ukraden je Lazićev XT, pretpostavlja se 7.10.2009. u Zagrebu.

Radi se o Yamahi XT, ’92. godište, na koju su dodane maske i spremnik za gorivo sa modela iz ’97. Na prednjoj, svijetlo-plavoj maski se nalazi naljepnica crnog soba u koraku. Blatobran nad prednjim kotačem i štitnici za šake marke Acerbis su crne boje. Prednja ručica kočnice je puknuta. Nedavno su stavljene i gume (Mitas E09) a auspuh je marke Shacal sa uklonjenim naljepnicama.

Registracijska tablica je NG-121-AJ, iako sumnjam da od nje ima koristi.

Sa svakom informacijom slučajne prolaznike molim da se jave na 095/807-1437.

XT?

Šta sve ljudi rade samo da bi dobili foto-aparat nazad… ccc…

Nekoliko fotografija Lazića na XT-u u šumama prema Škrabutniku.

np: METALLICA – outlaw torn

Jučer mi je nedostajao macro objektiv. Jako. 1Ds je otišao vlasniku a meni je ostao Pentax. Ko za vraga, naletim na prvu bogomoljčicu ove godine, dugu jedva centimetar. Sliku ne mogu iz principa staviti ovdje jer izgleda kao da je slikana mobitelom

.plavi

Podeksponiranog bajkera moram izdvojiti jer mi se posebno sviđa.

.down

.suho

.zadnji

.očajan kadar

.smiješak za objektiv

.down2

.malo prašine

.dobar konj

Konji?

Foto-izvještaj sa poslijepodnevnog ubijanja dosade vožnjom Posavinom neki dan.

np: SONATA ARCTICA – the rest of the sun belongs to me

Sve je krenulo pozivom na roštilj. Dogovor je bio nalazak oko dva poslijepodne – meeting point Lazićeva kuća – a dalje ćemo vidjeti, kaže mi na telefon. Dobiciklirala sam k njemu po jarkom suncu i obukla se u malčice sigurniju odjeću i obuću. To znači da je pred nama bio planu moto-đir u kojem se preferira vožnja šumama i poljskim putovima. Nakon što smo se nahranili ukusnom roštiljskom zečetinom i krumpirićima u hladu borova, odlučili smo krenuti. Isplanirao nas je dovesti do Škrabutnika, minijaturnog sela u brdima koje je ‘91.-e jedva brojilo 60 stanovnika pa smo krenuli prema Maksim hrastu, vrhu Požeške gore.
Vožnja šumama je, kao i uvijek, maksimalni užitak. Lijepu hladovinu i mir ubijaju samo poneke sunčeve zrake koje prodru kroz krošnje na šušanj, motor s lakoćom podnosi svaku iole zahtjevniju uzbrdicu. Toplo je. Vruće je, da budem preciznija, ali ne kao izvan sjene krošanja. Divne staze remete samo mjestimične zone drvosječa i njihove mehanizacije, kao i povremeni plastični ostaci njihove ambalaže od jela. Dolazimo u Škrabutnik i prolazimo desetak oronulih kućica s namjerom informiranja kamo skrenuti za Lipovac. Pomaže nam domorodac savjetom i vozimo se cestom okruženom šumama i malim poljima. Zelenila kao u najljepšoj bajci.
Spuštamo se prema Kapeli i stajemo kod supružnika koji oboje drže kemiju. Dok Lazić testira znanje varenja, ja se lagano rješavam problema zvanog dehidracija i razgovaram sa domaćicom o svom krhkom znanju kemije i želji za cementiranjem istoga. Dugi niz godina kada sam kemiju učila napamet za potrebe ispita je ostavio traga, sada želim temeljito proći kompletno gradivo, a savjeti su uvijek dobrodošli. Društvo nam prave mačke i pas zelenih ušiju.
Kad je varenje završeno, krenuli smo prema glavnoj cesti. Nevoljki za odlazak kući, skrećemo na staru cestu prema SB s ciljem prolaska kroz Pričac i Živike prema Davoru. Posavina koncentrat – enormna vlažnost zraka, komaraca milijarde, kraj Save krave, žabe, rode i čaplje. Penjemo se na nasip bangave površine koja izgleda kao da ju je razrovala kiša meteora. Raspoloženje popravlja ograđeno krdo krava i konja na ispaši – silazim sa XT-a, uzimam aparat i prilazim ogradi radi koje fotografije. Nakon par probnih okidanja dobronamjerni vlasnik mi otvara vrata i pušta među njih. Na moje veliko veselje, naravno.

.pasem

.primus inter pares

.tri glave

.maleni

.crni

.iz profila

.mama i maleni

.dorati

Nema dovoljno dobre riječi koja bi opisala ove stvorove. Po ulasku su me svi najprije odskenirali i nastavili pasti travu u miru, obasjani meki suncem. Lagano sam prilazila većini njih i slikala ih, nakon čega bi mi došli i znatiželjno promatrali velikim očima. Naravno, svakog sam pomazila po obrazima i potapšala po vratu i u sebi plakala što nemam jabuka ili makar malo šećera. Problem nastaje kada želim nastaviti slikanje – ove velike maze vole kad im se priča i dira po glavama i ne razumiju rečenice tipa “odmakni se da mi staneš u ionako uzak objektiv”. Moje poštovanje prema konjima je neizmjerno.

Budući da je bilo i vrijeme za odlazak u staje, pozdravljam konje i nastavljamo kroz Radinje, veliko posavsko lovište i slavonska šuma u svom najpoznatijem obliku. Ogromni hrastovi, sjena i hlad, očuvana priroda… čak su nas i srne dolazile skoro omirisati. Putem smo prošli i kraj Titove rezidencije koja mi sada zauzima vrh wishliste – zdanje, ne pretjerano bogato izvana, u pol šume! Kako bih i odoljela takvom nečemu…

Dolazimo do Davora gdje nas šokira prijatelj koji je trebao biti u ZG. Sjeda se pred laptop, pokreću se Wormsi i kreće bespoštedna koljačina u kojoj se ne biraju riječi i ne poznaje brat brata. U kuću sam ušla oko pola dva, sposobna još samo prekontrolirati slike u Lightroomu.

MZ?

Večernji javlja loše vijesti koje je prije godinu dana znalački najavio Lazić.

np: METALLICA – sad but true

Sjećam se Lazićevih priča tijekom boravka u Zschopauu, na susretu MZ-a… Tvrtka koja je radila motore skoro 100 godina je prošla procese koji su i za NG-firme poznati, stečaje, privatizacije i ina kapitalistička masakriranja. Rekao je kako je tvrtka nakon ulaska u EU imala problema zbog proizvodnje motora – punokrvnih zagađivača pa su ih kupili anarhoidni Kinezi, poznati po manjku kriterija za rad i smisla za ekologiju. Ispostavilo se da nisu u pitanju bili kinezi nego malezijci, ali to je sada manje bitno. Razgovarao je sa brojnim radnicima i inženjerima, koji su tijekom Emmenrauscha bili raspoloženi za razgovor o zanimljivostima kojih su se nagledali tijekom skupljanja staža za pemziju. Na kraju je pomalo sjetno dodao da susreta nagodinu (2008.) vjerojatno neće ni biti. Sada je formalno i potvrđena (neminovna) teorija o zatvaranju do kraja 2008., a u čast jedinom motoru koji te pozdravi kad ga zakurblaš stavljam sliku jednog krasnog eMZe

koji je u zadnje vrijeme postao poznat po treniranju gazde za krpanje gume.

RIP

Beograd?

Provela sam nekoliko dana u Beogradu povodom akcije dobrovoljnog davanja krvi by bjbikers. Putopis sa trostrukim krpanjem stražnje gume će osvanuti za koji dan na Lazićevoj stranici potkrijepljen slikama, a ja se ovim postom samo kratko zahvaljujem svima.

np: BEACH BOYS – I get around

Neću se razbacivati velikim riječima, već bih putem ovog posta željela izraziti zahvalnost svima koji su doprinijeli ovom doživljaju, iz kojeg izlazim samo sa lijepim iskustvima. Idemo kronološki, budući da se podsjećam preko fotografija kojih, uzgred budi rečeno, ima oko 750 u redux verziji.

Prva zahvala ide graničarima kojima nismo bili materijal za zezanciju i nisu nas trenirali u graničnoj zoni kao što su par tjedana prije stradale Čikine Bombone.

Druga zahvala ide neznanom junaku – studentu ekonomije iz Bačke Palanke koji je sa nama džogirao ulicama centra grada pokušavajući pronaći mjenjačnicu u pogonu. Naime, toliko je bio prijateljski nastrojen da nije dozvolio da sami hodamo i nabadamo tražeći mjenjačnice koje možda rade, već nas je osobno odveo do svake od njih, štoviše krećući se brzinom oko 30% većom nego uobičajenom za nas. To je bio krasan start proputovanja po Srbiji i uspio nas je opustiti jer smo prije očekivali čakiju pod bubrege nego ovakvu pomoć. Ujedno, mjenjačnica koja je bila otvorena noć prije prvog maja u 9 navečer je omogućila gušenje u Pekari Mlekari i fenomenalnoj pizzi, pa mu i zato hvala (nou dinarz=nou pizza). Usput hvala i Lidiji na preporuci za ovo mjesto i najavi za suludo dobru klopu!

Treća zahvala je namijenjena Temerincima, naoštrenima da nas ugoste A1 roštiljem, iako smo u dvorište aterirali par sati kasnije uslijed gubljenja pri traženju izlaska iz Novog Sada prema Temerinu. Posebna zahvala ide Davoru Laziću i njegovoj majci na gostoprimstvu i spašavajućim tuširanjem prije spavanja, kao i na dobroj volji za odgovaranje na pitanja o mađarskom jeziku, meni egzotičnom kao japanski. Za dobru atmosferu prije spavanja moram spomenuti još Temerinaca, koji su sutradan sa nama putovali za BG. Evo redom, Davorovi prijatelji Joseph B. i njegov Transalp, Joška i njegova Žužana, Peter Pan i djevojka u bijelom, Farkaš i Valerija…

Četvrta zahvala ide na račun organizatora BG DDK, koji su zaintrigirali Lazićevu maštu da se put do BG i ostvari. Tako sam provela krasan dan u društvu prljavih bajkera sa foruma, upoznala dosta ljudi, stamanila dobrog radničkog pasulja sa BBQ kobasama, a zašla sam i kod Tita u kriptu. Defile je bio odličan, pogotovo jer sam tada prvi put prošla ulicama BG.

Zahvala numero cinco ide novinarki FOX-a, očitoj BG-verziji Renate Sopek koja je u nama dvoma egzhibicionista vidjela priču za svoj proboj na nebo novinarskih zvjezdica Koka, odvadi taj fax-mactor sa lica, jer ćeš za 5 godina imati još dvadeset nozdrva pod lijepim okicama!

Posebni “HVALA!” ide Vuji za primanje dvije polovice jednog čovjeka u svoj dom, serviranje vikinške večere, zanimljivih razgovora kada je na repertoar dolazilo svega, od pogleda na politiku i ispravljanje moje devijantne percepcije života u Srbiji, do raznih svakodnevnih zanimljivosti (mljevene piletine, Silikonske ulice, poznatog BG slastičara sleš mesara, Orebića, ciganskih svatova sa 5 mladenki i nepoznatog broja mladoženja…). Jako mi je drago što smo tih par dana imali na raspolaganju takvog erudita zavidne opće kulture i podataka o matičnoj državi, jer bi u protivnom naš dolazak u Srbiju rezultirao utapanjem u Coca Coli na Skadarliji i promatranju samo onog što se vidi na prvi pogled. Pojasnio nam je svjetonazor akademski obrazovane osobe, koja bez ustezanja iznosi na svjetlost mane ustroja matične države, realista, no prvenstveno dobrog domaćina. Vujo, svaka čast!

Za kraj fotografija fotografije nekih drugih vremena koja se nalazi na zidu u Kući cvijeća.

BJ?

Na naslovnici sam – bjbikers.com

np: BILL HALEY – see you later alligator

Prije 10-ak dana sam moto-svijetu BJbikers foruma predstavila Lazića i protekle tri godine zezancije na motorima. Od ležerne pričice je ispala cijela saga, no nemoguće je ubaciti jednu sliku i napisati tri reda a da istovremeno tekst ima smisla i nekog osobnog štiha. Nakon selekcije fotografija i kopanja po starim DVD-ima sa backupovima fotografija još od Canona A60 dođoh, sjedoh, gimpah i aploudah sagu oplemenjenu osobnim fotografijama. Reakcije su bile povoljne, a rezultat poziv na naslovnicu.
Isprva sam bila malo skeptična na stavljanje tog teksta tamo jer mu namjena nije bila takva. Htjela sam uploadati mali tribute Laziću negdje na internet (smatram da ga u najmanju ruku zaslužuje, jer treba imati petlje proći kraj vozača R1-ce u opremi od 10-ak Kkn na Tomos 14-ci i polovnom kacigom i izgledati sretno sa onim što vozi), ali ne da privlači nepotrebnu pažnju. Najprije sam razmišljala o motori.hr forumu, no kako Lazić često spominje MZ svet na BJbikersima, bilo je očito da je tamo klima povoljnija za to.

Uglavnom, nakon malog nagovaranja je tekst osvanuo na naslovnici – bjbikers.com a osmijeh na Lazićevom licu