Category Archives: muzika
Pantera Monsters of rock live in Moscow ’91.
Bolje od ovoga ne ide, dala bih vjerojatno bubreg da sam bila ovdje.
Stara godina?
Kasni su sati, sutra me čeka posla preko glave a meni se ne spava.
Prvo pjesma kojom se želim oprostiti od 2011.
a potom i poruka ljudima koji me čitaju ili su nabasali slučajno preko neke od tražilica – želim vam zanimljivu, konstruktivnu, kritičnu, znatiželjnu, inspiriranu, snažnu i izazovnu 2012. godinu.
Magomaev?
Ne znam kako vi stojite sa time, ali mene ova božićna glazba koja trešti iz svih raspoloživih izvora ubija. Mislim, ništa čudno; sutra ujutro je Božić. Voljela bih jedino da se umjesto svih ovih “Let it snow let it snow let it snow…” čuje neka od naših tradicionalnih božićnih pjesama. Znam da je nerealno i znam da bi se, paradoksalno, teško uklopile u ozračje koje trenutno dominira ali ne mogu protiv sebe.
Ipak, želim vam pokazati nešto što mom uhu izrazito odgovara ovih dana.
Muslim Magomaev, sada već pokojni bariton podrijetlom iz jednog od fragmenata nastalih raspadom sovetskog soyuza zvuči nešto ugodnije.
Neki ga zovu sovjetskim Sinatrom. Ja ću ga zvati sovjetskim ekvivalentom Meiko Kaji. Glazba je dosta stilski slična, melankolična, elegična, na prvo slušanje teška i dramatična ali izrazito uvjerljiva i sočna. Kako i ne, kad je glas koji ju izvodi rođen za glazbu i odgajan u glazbi. Muslimov djed je bio skladatelj i dirigent, ključna osoba azerbajdžanske filharmonije grada Bakua a junior je već sa 3 godine svirao klavir po sluhu. Sin scenografa i kazališne glumice je u petoj godini skladao prvu melodiju, a za života je pisao glazbu za filmove, vodio radijske i televizijske emisije. Kod nas potpuno nepoznat, na području bivšeg SSSR-a je velika zvijezda; stvorio je ugled pjevajući tada popularnu glazbu kvalitetnim i školovanim glasom opernog pjevača.
Ima nešto u retro glazbi što mi posebno odgovara. Možda je to duh minulih vremena, autentičniji pristup glazbi (nekako se (možda 
) zavaravam da je tada bilo potrebno nešto više od raširivanja nogu i piskutanja o tome da bi se došlo na televiziju), kako u stvaranju, tako i izvedbi određene pjesme. Dodaj još i ruski jezik 
– ma jel može bolje?
Godinu dana prije svoje smrti se Magomaev pozdravio sa rodnim gradom;
Good-bye, Baku! Oh, Turkic sky, good-bye!
The blood is very cold, I’m weak, you see…
But I can promise you, I’ll keep in mind
The tender wave of Caspian great sea.
a ja mu želim laku sovjetsku zemlju.
Sitnica #14
Uši mi krvare. Neke stvari se jednostavno ne rade. Ajd što se prcvoljak osjetio dovoljno kompetentan da proba pjevati tuđe pjesme ovim predpubertetskim glasićem (kako sam shvatila, tako je i počeo na YT) ali uhvatiti se PANTERE?! Revolution is my name, my ass.
Chtulhu?
Pomisao na velike morske dubine i hobotnice koje njima spretno manevriraju me oduvijek ispunjavaju divljenjem i dozom jeze odjednom. Još od dana kad sam zaranjala u morske dubine sa Julesom Vernom, zaljubila sam se totalno kad sam vidjela jedan od najboljih YT clipova IKAD (nemate isprike za ne pogledati ga do kraja). Unatoč ne toliko atraktivnom dizajnu ovih životinja, fascinira podatak o iznimnoj fleksibilnosti, brzini i lukavosti formalno i bez premca najinteligentnijeg beskralješnjaka.
Ovo je moja hobotnica, moj Chtulhu 
koji je jutros doplivao u moj poštanski sandučić. Otkako sam ga raspakirala i stavila oko vrata, nisam ga skinula. Štoviše, još uvijek se ne mogu oteti uzimanju privjeska u ruku i škicanje krakova i steam-naočala, pa se skužim kako malo-malo zvjerkam ovo živinče. Kao deklarirani ljubitelj/promatrač steampunka, nedovoljno hrabar da taj đir profuram i IRL, našla sam, eto, malu sitničicu za dušu =)
Sitnica #5
Ovo je formalno najbolji cover EVAR!!! Za bolje razumijevanje nije naodmet poslušati koji Slayerov album
jer ćete u protivnom imati dojam da slušate besmisleno atonalno arlaukanje. No, nisam nikad čula ništa dosljednije sebi od ovoga. Ovo je srž Slayera na random pjesmi, masakrirali bi i Walk the line i Toxic i Zeku i potočić na isti način. Slayer 
Sitnica #2
Shreddanje gitara mi nije posebno drago, ali konkretno sama virtuoznost mi je brutalna.
Sitnica #1
Sjetila sam se jutros kako me Norvežanka sa kojom sam razmjenjivala mailove o glazbi ispravila kada sam nazvala Sveinunga Sundlija violinistom. Fiddler, ne violinist, reče ona, postoji razlika između ta dva instrumenta. Uhvatila sam se tako Googlea u znatiželji da nešto naučim, kažu upućeniji od mene, instrument je isti. Catch je u sviranju:
- fiddleri obično pogrešno drže violinu, po simfonijskim standardima.
- fiddleri su obično samouki, dok violinisti prolaze edukaciju. Znači, violinist se može na jedvite jade provući u bluegrass bandu, fiddler jako teško do nikako u klasičnom orkestru (Kako natjerati fiddlera da prestane svirati? Gurni mu pod nos partituru :D).
- fiddling je improvizacija, violina drži do klasike strogih kriterija i stoga je zahtjevnija i rafiniranija.
- violinu je obično teže svirati nego što zvuči, dok je fiddling lakši nego što zvuči.
- rečenica koja divno objašnjava razliku je A violin sings and a fiddle dances. Violina obično mijenja glas u orkestru, fiddle daje podršku melodiji.
- zvuk violine je čišći jer je most sa žicama konveksniji i time čini svaku žicu dostupnijom, dok fiddlanje podrazumijeva sviranje po dvije žice istovremeno, most je ravniji. Rezultat? Violina zvuči rafinirano i sofisticirano, fiddle zvuči sirovije.
- violina se plaća više tisuća kuna i nosi u kovčezima, fiddle se uzima polovni po Hrelićima i nosi u platnenim vrećama
(ništa uvredljivo, meni je fiddling draži).
Poslušajte razliku između fiddlera i violinista, bit će vam odmah jasno o čemu pričam.
Heels?
You keep your distance with a system of touch
and gentle persuasion
I'm lost in admiration – could I need you this much?
Oh, you're wasting my time, you're just, just, just wasting time.
