Category Archives: muzika

Ingabana?

Hrvatski prijevod pjesme Ingabana by Meiko Kaji sa albuma Zenkyoku shu.

Cvijet sudbine

Kišobran širim nad slomljenim srcem,
blijedim iskrenim licem crvena boja se širi,
čekanje novog jutra, beznadežno je već.

Po drugi, treći put, lijepim riječima,
spaliti pokušavam srce cvijeta,
kad se probudim, mračni san u snu je tu.

Nalik čovjeku, nalik povrću iz dubine zemlje,
umornih očiju, uvijek sve isto,
na putovanju ka zatonu boje pjene.

Riječi na usnama mnoge što bježe,
slijepa ulica na šetalištu sjenki,
život je moj u znaku straha čitav.

Čak i da na kraju ipak preživim,
u vremenu kad ne cvjeta crveni cvijet žiga moga,
gdje bacih cvijet sudbine, zapitat ću se.

Shuki no uta?

Hrvatski prijevod pjesme Shuki no uta by Meiko Kaji sa albuma Zenkyoku shu.

Zapamćena pjesma

Vino koje pijem kad na tebe mislim,
ljubavnim vinom ti zoveš,
kao kiša što u pustinji padne,
proljetno vino što srce probada.

Vino koje pijem sa mojim ocem,
vinom sjaja što se zove,
kažu da je jako dugovječno,
vino što se u unutarnjosti svojoj ogleduje.

Vino što pijem sa nekim koga pod drvetom sretoh,
bratsko vino se zove, i kad je hladno silom ga pijem,
jesenje vino što iz flaše točim.

Sunčana rajčica i ostalo sve,
što uz ribu ide u svakoj godišnjoj dobi,
teško je čak i kad je vino tu,
priča je ovo o svitanju sretnom.

Buhe?

Evolucija je kompleksna smjena karakteristika neke pojave/organizma u vremenskom periodu uz koju se veže poboljšanje i poveća adaptacija na određeni životni uvjet. Njoj je oprečna obrnuta smjena, retroevolucija. Slikovit primjer? Buhe. Svi znamo što su to, kako izgledaju, gdje i kako žive. No, zanimljivo je da su buhe tijekom tisućljeća evolucije izgubile krila – žive u staništima gdje im jednostavno nisu potrebna, dapače, samo otežavaju kretanje među dlakama.

Donosim (retro?)evoluciju grupe The Beat Fleet tj. pregled diskografije.

np: TBF – slobodni stil

Sjedila sam na otomanu kod M.K. koja se hvalila novim frajerom i ulovljenom kazetom iz njegovog auta, čiji je sadržaj potiho išao iz kazetofona čineći nenametljivu podlogu pogodnu za tračanje ostatka razredne bagre. Trač je umuknuo kad sam čula potpuno otkinuti uvod u nešto vrlo atmosferično i nesvakidašnje, zlokobno. Soundtrack potpuno crne noći bez zvijezda, na otvorenom moru. Jedini zvukovi – škripa nekakve brodice i tihi šum valova, pojačani zvukom raspoloženog violončela i odzvanjajućim zvukom nalik onom podmorničkom. Na ovu grozu se nadovezao eksplozivan niz strahovito dobrih i sočnih rima tri vokala, kao i dječji zbor sa repetiranjem neke (poznate?) melodije. Nešto tako maštovito na HR prostorima nisam nikad prije čula… i upravo ta pjesma je postavila motku kriterija grupi vrlo visoko. Na neki način, kasnije je lakše motku srušiti nego ju preskočiti, čime bi se mogla podignuti na još višu razinu.

To je bilo prije preko 10 godina.

TBF je izvanserijska grupa. Zaintrigirali su me neuobičajenim stilom, a ono što mene uvijek najviše privuče su sampleovi – nisu to random cicpicmic pjesmuljci već pomno odabrane pjesme čiji će djelić na pravi način akcentirati novonastalu, njihovu, pjesmu. Nešto kao RozOko i perfekcionistički odabir podloga i uzoraka (vidimo li ST-pattern?). TBF to piljkanje u potrazi za sampleom radi kao Wu Tang Clan, dakle, odlično.
Tijekom praćenja njihovog rada često nailazim na kategoriziranje i izbjegavanje kategoriziranja pod hip-hop. Koliko god da se slažem sa obje tvrdnje, toliko ih i odbacujem. Grupa je vrlo unikatna i uopće se ne trudim tražiti definiciju. Ipak, neka šablona i pseudopravilo postoji. Pjesme im se dadu složiti u dvije skupine – jednu čine socio-tematizirane pjesme sa poprilično sirovim tekstovima uvijek aktualnih problema youngstera i ostatka ljudskog roda, a drugu – meni dražu, čine himne munjara sa fenomenalnim rimama u uvrnutim tekstovima. Dječji zaigranima. Zanimljivo je slušati takav niz riječi u stihovima jer te iznenade redovito s idućim stihom, u savršenoj rimi sa onim prethodnim. Slušati njihove tekstove za mene je iznimno ugodno iskustvo pogotovo zato.
Glazba im zvuči na momente vrlo hermetično. Čini mi se da je puna nekih internih shema koje nikome osim trojice “glavnih” nisu jasne i to je dobro. Vrlo su sinkronizirani i međusobno uhodani i još međusobnije dopunjiviji, nešto kao Monty Pythonovci u standardnoj postavi. Kako inače objasniti ovo, rečenice između dvije pjesme:

Boca je flambirana.
Boca je staklicirana.
Staklo je bocirano.

?

Neću se osvrtati posebno na nastanak grupe, članove, privatne živote i štajaznam šta sve ne irelevantno, ali ću spomenuti korpulentnog člana grupe kao totalnog favorita. Evo kako to sve izgleda meni.

Ping-pong (umjetnost zdravog đira)?

Shema?

Album je čisto savršenstvo i vjerojatno, uz Otrovnu kišu, jedan od najvažnijih albuma sa područja RH. Nešto toliko inventivno jednostavno nije moglo biti stvarno, makar u vrijeme kad je izdan. Stihovi i podloge zvuče unikatno i uho-intrigirajuće, čak i kad se radi o 3-logiji Jada, pogledu na život iz tri povezane priče – mladac/ovisnik, cajac i diler, dakle, sa ne tako veselom tematikom.

Materijal za vremensku kapsulu?

Sad sam debelo u kapsulizacijama i konzervacijama zanimljivih stvari pa epidemija zahvaća i ovu retrospekciju. Uz Panterin Vulgar, ovo je jedan od raritetnih albuma koji mogu vrtjeti bez skipanja pjesama.
Moj um pali. Himna autista. Klavirska minijatura u podlozi i tijekovi svijesti, načini razmišljanja čovjeka koji se vrti na posebnim frekvencijama i zato je usamljen.
Slobodni stil. U biti nemam pojma o čemu se radi u pjesmi. To ovu situaciju čini još čudnijom, jer je čista desetka.
Nedodirljivi. Priča o utjecajnom čovjeku i metodama stjecanja moći i vlasti.
ST stanje uma. Nisan iz Splita, al san ubra ovu pismu skroz. Tribute gradu u kojem svi su face, gdje i najveće face za par dana budu štrace… Lokalpatriotizam meets emocionalni ispad u najljepšem smislu ovog meetinga. Čak i meni, ljubitelju kontinentalnih predjela, pogotovo Slavonije ova pjesma nešto znači.
t.v. Declaration of war danceu (a.k.a. teroru malo zahtjevnijem uhu) koji je tada bio u ful procvatu. Njihov tribute Tamari Visković koja je rafalno ispalila niz uvreda na račun ove glazbe u jednom članku, bez ikakve zadrške.

Terminate… with extreme prejudice?

Nema loše pjesme. Čak i one na prvi pogled neslušljive kao Vuk i Adam su zbilja posebne.

Uskladimo toplomjere?

Shema?

Doslovni nastavak tamo gdje je Ping-pong stao. Košmar sa Brankom Kockicom, Mulderom & Scully, alternativnim gorivom od kora banana i Albertom “Alles ist relativische” Einsteinom, lansiranjem odjeba, munjarama, čišćenjem mozga sa Lego-kockica,… Album je krcat odličnim intermezzo lajnama koje najavljuju nešto što redovito zvuči za 10, a promoviran je pomoću kostimografije hitne službe i intervencija-style uletima na krevetima s kotačićima.

Materijal za vremensku kapsulu?

Manipulacije. Nedodirljivi (^) strikes back. Uz detaljniji uvid u njegov pohlepni način razmišljanja i sve što poriv inteligentnog manipulatora povlači, dobijamo i detalje o spolnim preferencijama i sl.
Psihijatrija. Kronologija jednog pucanja po šavu i brze adaptacije kretanja po limitiranom prostoru. Dapače, uživanja u svemu tome.
Spazam. Sample strava odabran + Ujević u intru. Od prve sekunde je jasno da nas čeka jedna od onih teških.

Ugovor je s društvom dužno poštovanje,
utezi i mjere za glave što sude.
Ali o mom trudu ne postoji znanje,
niti ima mjera što će tek da bude.

Terminate… with extreme prejudice?

Život je lijep. Prekonvencionalno. Prije za nekog Shortyja ili Makro Pola, utopljene u katranu dosade kopiranja stranjskog hip-hopa.

Maxon Universal?

Shema?

Zapravo sam ga za potrebe ovog seciranja prvi put poslušala od početka do kraja. Nije uopće loš… tekstovi nisu inventivno-fenomenalni kao na Ping-pongu i nema toliko luđačkih podloga i citata kao sa Toplomjera… ali nije loš. Definitivno konvencionalniji i mirniji. Kome paše…

Materijal za vremensku kapsulu?

Nostalgična. Znam da je bila hit za poludit’, ali meni je divna. Romantični retro-sample nekih minulih vremena za kojima brojni plaču + klasični TBF-ovski tekst.
Heroyix. Mucho dobro! Čula sam ju prvi put u periodu lakše nesanice u ranim jutarnjim satima na Otvorenom.
Alles gut. Uglazbljena ljetna sparina… vrlo temeljito opisivanje estivacije i mentaliteta sa juga.
UV zrake imaju jedan od najlegendarnijih uvodnih stihova koje sam čula – “UV zrake vrlo su štetne, one su ultravioletne” – ma kakav Neruda, kakav Whitman… ovo je klasika, lektira!!!

Terminate… with extreme prejudice?

Ostatak.

Galerija Tutnplok?

Shema?

Ako su dosadašnji albumi bili igranje u pješčaniku, pravljenje kolača od blata i ukrašavanje tortica dehidriranim mačjim fecesima, onda je ovaj album vožnja svježe asfaltiranim autoputem sa 8 traka, uz čije rubove se nalaze svijetleće reklame koje remete mrak i gušt noćnog đira. Posjeduje užasno hermetično ime (rekoh, toliko imaju internih fora prekriptičnih nama ostalima) i to je sve što je pozitivno.
Onih karakterističnih podloga nema, sve je nešto EZ-funky. Tekstovi skroz ujednačeno d o s a d n i, izgubila se razigranost i zezancija. Zvuče kao Hatebreed – čuo jednu, čuo sve pjesme.

Materijal za vremensku kapsulu?

De, dobro je.

Terminate… with extreme prejudice?

ivana@ubuntu: msq $ rm -Rfv “TBF – Galerija Tutnplok – 2007″

Autodestrukcija?

I’m a person just like you, but I’ve got better things to do
than sit around and fuck my head, hang out with the living dead
snort some white shit up my nose, pass out at the shows
I don’t even think about speed – that’s something I just don’t need…
– Minor Threat, 1981.

np: RAGE AGAINST THE MACHINE – renegades of funk

Krenut ću sa vijestima. Doduše, ne previše svježima jer sam prelijena za socijaliziranje – osam sati sam na poslu, a kad parkiram bicikl i raskomotim se, štrikam HTML, hranim ljubimce, čitam materijale za posljednji ispit ili se odmaram. Ne zanima me kojoj susjedi poštar zvoni dvaput niti znam čija su izvanbračna djeca u najavi u ulici u idućih šest mjeseci. Nije me briga – ne želim znati.
Preksinoć je 20 metara od moje kuće bila prometna nesreća. Spavala sam kao drvosječa koji pili sekvoje i nisam pojma imala šta se dogodilo dok me ljudi nisu počeli zapitkivati. Prema dobro infomiranim susjedama, radi se o par dečkiju cca 20 godina koji su se u stanju visoke post-oproštajna-fešta intoksikacije alkoholom zaputili autom iz Dragalića prema Gradiški, preko Prvče. Negdje oko 10 navečer. Cesta od Poljana do glavne ceste koja spaja Visoku Gredu i grad čini par kilometara savršeno glatke ceste. Vozač, očito ne pretjerano pametan + trešten pijan nagazi na gas, strga znak “stop” i završi drito u potoku. Nije ni pokušao skrenuti na cestu. Jedan je mrtav, drugom bi bilo bolje da je mrtav jer vegetira u bolnici.
Danas smo Lazić i ja odjahali do mjesta gdje je bilo stradavanje. Na mjestu iščupanog znaka se nalazi, štajaznam, barem 50 lampiona i buket šugavog plastičnog cvijeća. Ne želim zvučati pretenciozno i svisoka, ali u moment prilaska lampionima bi mi prva spontana reakcija bila pošutati sve te besmislene svijeće + kič kineske lampione na baterije. Zašto? Zato što se to nije moralo dogoditi. Smrt je posljedica njihove loše procjene i gluposti u izravnoj vezi s primitivnim odgojem i primitivnim globalnim stavom da alkohol nije toliki problem. Naravno da nije – ali čemu onda toliko stradavanja na cestama prouzročenih alkoholom?

Iako se ne volim baš svrstavati u grupacije, sektoidne tvorbe i etiketirati se, najlakše bi bilo identificirati se kao straight edger – sXe – ne pijem alkohol, ne pušim, ne pijem kavu, ne pijem lijekove, osim u krajnjoj nuždi. Živim predvidljivo i uredno, spavam osam sati svaku noć i jedem ručak od juhe do pečenja, izbjegavam zadimljene prostore i ljude koji ih takvima čine. Malo mi nedostaje do čekanja poštara svaki mjesec trinaestog sa penzijicom, štreber-penzioner. Urokana gerila me nimalo ne dotiče i uvijek ću radije odabrati parkiranje pred film uz brdo kokica ili odlazak u prirodu nego u kakav kafić.
Alkohol ne konzumiram jer mi smrdi. Nepodnošljivo. Zadnju čašu vina sam glatko odbila danas za ručkom na poslu, pravdajući se ogavnim smradom koji mi smeta toliko da ni zrelije voćke ne jedem. Kod mene postoji faktički kompulzivna selekcija biljnih plodova obzirom na zrelost, boju i miris jer me okus maceriranog biljnog tkiva tjera na povraćanje. Cigarete me užasno smetaju i pretvaram se u pomahnitalog egzorcista kada mi u nepušačkom kupeu netko zapali pred nosom – nije me briga kako se, čime i koliko netko truje, dokle god ja nisam primorana snifati njegove ispušne plinove – promptno ih deložiram iz kupea, samoinicijativno ili pomoću konduktera. Kava je stimulans koji me nasmijava, nepojmljivo mi je besmisleno kako netko može ovisiti o šalici nekog napitka – ljudi hodaju kao zombiji i potpuno su nefunkcionalni dok ne istoče dva decilitra te smrdljive odurne tekućine u sebe. Narkotici su mi pogotovo nepojmljivi, od vikend-junkie preparata do uzročnika dugoročnije ovisnosti. No, radi priče, vraćam se na alkohol.

Najgore su obiteljske svečanosti, gdje su alkoholna pića neizbježna kao crveno meso koje se kupalo u životinjskoj masti. Moj stric, samodeklarirani gurman i poznavatelj kvalitetnog vina, poznat je kao žešći pain in the ass kad je u pitanju alkohol, pogotovo onaj koji sam proizvede od svog voća i žitarica. Postaje nasrtljiv i katkad zbilja dosadan u argumentiranju pro-konzumacije i jeftinih lajni koje me ne uspiju natjerati ni da omirišim vino a kamoli da uz izraz lica u grču (i pokušaj da izgledam dovoljno stručno) kažem “Mmmmm, da, ovo je predobro, koja je godina?”. Moš mislit.
Od malih nogu nam se protura alkohol kao nešto normalno i prihvatljivo. Društvo nam je ustrojeno tako da u kućama uvijek stoji boca žestokog pića i vina kojim častimo goste. Nikad se nitko nije zapitao kako prolaze obitelji pijanaca na proputovanju kod rođaka i prijatelja, kada od kuće do kuće idu s namjerom da utaže svoju neizmjernu žeđ? Pijanog čovjeka treba podnijeti – zašto najgore moraju proći njegovi najbliži?
Specifičan je i teen period kad se želimo uklopiti u društvo i biti prihvaćeni od sebi jednakih. Gdje balavci u Novoj Gradiški mogu izaći i šta mogu raditi? Gdjegod aterirali na proputovanju subotnjom večeri, 80% ih cucla bocu s bambusom. Manjina je primorana ili uklopiti se, jer nemoguće je sjediti kraj pijanih ljudi i pokušati vršiti normalnu konverzaciju, ili otići kući i gledati Bingo show ili akcijski film C-kategorije na RTL-u u prime-timeu. Iako, ista situacija je u Bangaloreu, Malmou, Djiboutiju, Perthu, Tisovcu… – civilizacija još nije razvila imunitet na ovu glupost.
Koliko primitivizam daleko može otići pokazuje i izjava J.Š. koja je jednom provalila da muškarac koji ne pije nije dovoljno muškarac ili nije uopće, referirajući se na Lazića koji nije htio otpiti gutljaj piva. Po meni bi on bio daleko veća pussy da je tada poslušao nju i u strahu od potvrđivanja njenog argumenta popio pivo. Lazić kao Lazić, okrenuo je sve na foru i polupijanu ženu otresao u nanosekundi. Kakav je sam stav kad te polupijana budala nagovori da ga se odrekneš? Ujedno, analogno ovome, ona je muškarčina i pol. Viva ludež.
Najopasniji su pijanci, najveće muškarčine na svijetu. Nije Lazić jednom nazvao policiju i objasnio na kojoj relaciji se nalazi pijani vozač koji vozi veleslalom od bandere do bandere na suprotnim stranama ceste. Lazić u toj situaciji nije drski seronja koji ne podržava vozače, već je savjestan sugrađanin koji osim što pazi na mene i sebe, pazi i na ostale ljude na cestama. Drski seronja je isključivo pijani vozač koji ne može priznati sebi i drugima da je toliko pijan da ne može voziti jer bi ga tada društvo sa’ranilo uz roza latice i polupederske optužbe. Takav izlazi na cestu i glumi bombu sa malim satnim mehanizmom. Grozno.

Smeta me alkoholna propaganda na TV-u. Smeta me reklama za svaki veći brand piva koje je dostupno u trgovinama. Smeta me ova država koja samo radi novca dozvoljava uzročnika razaranja brojnih obitelji, od pijanih roditelja do prerano umrle djece i obratno. Smeta me fraza “zabava počinje ovdje” koja u oriđiđi izdanju prati jedan značajan brand piva – možemo li se zabaviti bez opijanja? Nemamo li mi izbora, osim da pod utjecajem sublimirane poruke svaku zabavu započnemo pijuckanjem alkohola? Zar je toliko teško prići djevojci ili tipu trijezan? Iz prve ruke znam, adrenalin puca najjače kad skupiš muda i napraviš pribran nešto što nikad nisi mislio da će ti pasti na pamet, a kamoli da ćeš plan i materijalizirati. Zašto u takvim situacijama biti pijan? Ili čak u tolikoj mjeri da se ne sjećamo događaja? To je šteta…

Cijenim Lazića, enormno iznad svake druge osobe. Jedina je muška osoba koja će radije odbijati nasrtaje napornih polupijanaca i onih sa tendencijom da to postanu nego popiti gutljaj vina i ušutkati ih makar na tren. Ali, zato ću se s Lazićem uputiti bilo kad u bilo kojem smjeru u/na bilo kojem vozilu jer znam da mu nije smrdan osjećaj za ravnotežu. Znam da može savršeno rasuđivati svaku situaciju i djelovati promptno, nalazio se na cesti oko Doline ili u centru Zagreba, a time mi pruža osjećaj sigurnosti kao nijedan zračni jastuk, polica osiguranja ili išta slično.

Najgore?

Top 10 metal spotova svih vremena. Najgorih.

np: RAMMSTEIN – spiel mit mir

Metalci imaju tendenciju snimati najgluplje spotove ikad. Katkad glupi i besmisleni, katkad apsurdno trash smiješni, katkad dosadni. Po pitanju gluposti za vratom im dašću samo polugole operisane cajke kojima fali djelić milimetra do krupnog kadra grlića maternice. Razlika? Ima. Metal makar bolje zvuči a evo kako je 10 spotova zaradilo 36 rolajz smajlija.

Countdown kreće sa jednim ujednačeno bezveznim spotom i meni jednim od najiritantnijih stvorova metal-scene, gospođicom Liv Kristine, ex-vokalom grupe

• THEATRE OF TRAGEDY – Machine – Liv Kristine se iživljava džojstikom na baji u džipu u pustinji (spot nije prljav koliko ovo zvuči :)). Dosadan dozlaboga.
  Rolajz faktor –

ona mi nikad nije sjela, iako je očiti sjeverni tip (kod mene nordijci samo zbog naslijeđa dobijaju 50% ocjene). Nema veze, može biti i gore.
Evo, na primjer, na deveto mjesto sam posadila

• S.O.D. – March of the S.O.D. – Sargent D and the S.O.D (live @ Budokan) – prcvoljak od basista se razbacuje po stejdžu a Billy Milano (cca 200 kg žive vage) pretendira na skok u publiku… ajd sve, pa i skok, ali ona moronska maska na licu… nemam riječi za to.
  Rolajz faktor –

dobra grupa, SUPER album (jedan od rijetkih liveova koje sam u životu imala volje preslušati do kraja, pa čak i nekoliko puta) al taj Milano… meni je totalno nepodnošljiv.
Osmo mjesto je zauzela grupa

• MY DYING BRIDE – cry of a mankind – vokal sjetnog pogleda, Vitruvian Man na zidu, basist koji headbanga na sporu pjesmu i mladenka koja izgleda kao da nije odspavala cca 400 godina u vidu izmagličastog duha. Da, i Isus kojeg žulja kruna od trnja.
  Rolajz faktor –

poznata po boooooooooring tekstovima, a očito i po očajnim spotovima.
Slijedi

• CRADLE OF FILTH – mannequin – bezvezno. Igranje digitalnom kamerom i zanimljivim kutovima pri frenetičnom bijegu kroz šumu, kao i voodoo lutkama koje bi Burton napravio nije nešto. Pohvala za sekundu sa glavom Edgar Allana Poea. Jednostavno bezvezan.
  Rolajz faktor –

i na šestom

• SONATA ARCTICA – Wolf And Raven – glupog spota, majko mila! Tony džogirajući kroz šumu noću (čitaj: bježeći od vuka) završava u napuštenoj kući, gdje sreće prepariranog gavrana koji treba glumiti živu ptičurinu. Proučavajući unutrašnjost kuće nailazi na zgodno djevojče u kadi koje mu namigne a on padne mrtav. Da citiram vic o mišu, slonici i kazni za kratkoročni užitak?
  Rolajz faktor –

Na petom je kod mene (prije) često slušani

• ARCH ENEMY – ravenous – (inače) predobra Angela Gossow grčevito gestikulira rukama pred lošom rasvjetom i najlonskim “zidom” po kojem je isprolijevana “krv”.
  Rolajz faktor –

Za idući spot (na 4. mjestu) nema linka, već mi pred očima blinkaju slike koje pokušavam već dugo zaboraviti:

• ROCKBITCH – Fistfuck – ružna vokalčica čiji je čmar onog dana kad je bog dijelio naprednije modele sadržaja grudnjaka gubio nevinost, uz pomoć grupe sastavljene od šačice rastorbanih kokoški u poderanim štramplicama i rockstyle bootsima spaja nekompatibilne dijelove tijela neartikulirano reveći tj. “pjevajući” i brojeći na prste. U rukavicama.
  Rolajz faktor –

Brzo dalje, ide:

• KORPIKLAANI – wooden pints – Šumski klan pravi budale od sebe u pjesmi praćenoj snimkom na nivou svatovskih kad kameru drži polupijana budala. Klanci (Klaneri) izlaze iz finskih koliba, cijepaju drva i rokaju žestoko pred nekim zidom. JBG. Osvajaju bonus prvo mjesto na izboru najveće sprdačine od spota.
  Rolajz faktor –

Bože, gluposti!
Sada bacam link na pjesmu koju sam čula prvi put na jednoj metal kompilaciji. U taj mah bih dala ruku u vatru da je band finski ili makar švedski, obzirom na mitološki prizvuk no ovo su:

• RHAPSODY – under the rain of a 1000 flames – Fabio Lione vitla Excaliburom kreveljeći se pred zamkom iza kojeg brzo prolijeću loše obrađeni oblaci. Povremeno u kadar uleti neka anoreksična vampirizirana cupi sa isforsirano presvijetlim lećama i pirsevima na bradavicama, koja liže čakiju u stilu klingonske titrajući koščatom guzicom i nekakav grmljavinski Diab-vortex, a za nijedno nema logičnog objašnjenja. Ili da se makar na moment može povezati s pjesmom.
  Rolajz faktor –

T A L I J A N I!
WTF?!
Uništena pjesma. Strahota. S razlogom druga pratilja
Pobjednik ovog konkursa i definitivno debilana prve vrste metal spotova koje sam imala priliku vidjeti je:

• SIX FEET UNDER – the day the dead walked – iskapanje leševa sa BO stanjem kože iz rahle zemlje i autopsija zombija. Pokušava biti gore, ali ne uspijeva biti ni komično.
  Rolajz faktor –

za koji jednostavno nemam riječi. Formalno najidiotskiji spot koji sam vidjela.

MeinTeil?

Suche gut gebauten 18-30 jährigen zum Schlachten – Der Metzgermeister.

np: RAMMSTEIN – mein Teil

Heute treff ich einen Herrn (danas sam sreo čovjeka)
Der hat mich zum fressen gern (koji bi me rado gricnuo)
Weiche Teile und auch harte (meki i tvrdi dijelovi (tijela))
Stehen auf der Speisekarte (leže njemu na meniju).

Denn du bist was du isst (ti si ono što jedeš)
Und ihr wisst was es ist (a ti znaš što je to).

Denn das ist mein Teil (to je moj dio)
Mein Teil (moj dio).

Die stumpfe Klinge gut und recht (tupa oštrica, dobra i prava)
Ich blute stark und mir ist schlecht (krvarim jako i sve sam slabiji)
Muss ich auch mit der Ohnmacht kämpfen (iako se borim sa snom)
Ich esse weiter unter Krämpfen (jedem dalje iako mi je zlo)
Ist doch so gut gewürzt (tako je dobro začinjeno)
und so schön flambiert (i tako lijepo flambirano)
Und so liebevoll auf Porzellan serviert (s toliko ljubavi servirano na porculanskim tanjurima)
Dazu ein guter Wein und zarter Kerzenschein (sa dobrim vinom i nježnim sjajem svijeća)
Ja, da lass ich mir Zeit (da, potrudit ću se i dati si vremena)
etwas Kultur muss sein (neke kulture mora biti).

Ein Schrei wird zum Himmel fahrn (urlik leti u nebesa)
Schneidet sich durch Engelsscharen (prolijeće pritom kroz anđele)
Vom Wolkendach fällt Federfleisch (perje i meso leti s oblaka)
Auf meine Kindheit mit Gekreisch (i pada na moje djetinjstvo).

Pjesma i spot su nastali nakon što je 2001. godine u Njemačkoj otkrivena šokantna vijest o muškarcu koji je preko oglasa upoznao drugog muškarca, nakon čega su se dogovorili kako će jedan drugom odsjeći penis i servirati im obojici za večeru. Otkriveno je da je inicijator događaja potom ubio i pojeo ostatke osakaćenog, braneći se pred zakonom dokazujući da je ubojstvo bilo dogovorno. Kanibal je osuđen na doživotnu robiju a grupa je snimila pjesmu. Spot? Kao što vidimo, Lindemann, nakon što ga oralno zadovolji anđeo rastrga njegova krila i razbacuje njegovo perje… Riedel se valja u grčevima… Paul se dezorijentirano kreće po sceni, Flake Lorenz je balerina, Richie je u fizičkom obračunu sa samim sobom… i na kraju ih sve Doom izvede na psećim povocima sa brnjicama iz Unterbahnhofa (metroa) Deutsche Opere. Odjeven u duhu sredovječne kokoši. Koji moment…

Fune ni yurarete?

Hrvatski prijevod pjesme Fune ni yurarete by Meiko Kaji sa albuma Zenkyoku shu.

Njihanje u čamcu

Mirno zvono noć najavljuje,
dok sa tobom sam u čamcu koji se trese,
nad malaksalim talasima,
plovi, bijeli cvijet.
Ljubavna igra za tebe,
Zaboraviti ne mogu onu ljubavnu noć,
Tad u nepoznatoj zemlji bijah,
nikad mislila nisam da ću se u tebe zaljubiti.
U gradu popodnevnog spokoja,
sretoh te šetajući spokojno,
sada te ostaviti ne mogu,
još jednom u čamcu tvom
gorjeti do kraja želim.

Bubnjar?

Naletjela sam spremajući ladice na staru igru koju sam s oduševljenjem igrala zbog zanimljive priče, maštovitih oružja, pejzaža i predmeta koji nemaju veze sa konvencionalnom arhitekturom ili dizajnom interijera. Ono najposebnije i najljepše u ovoj igri opisujem u ovom entryju – soundtrack koji sam preslušala i izvan igre nebrojeno puta.

Chris Vrenna (ex-bubnjar Nailsa) je prije 8 godina dobio zadatak izraditi glazbenu podlogu za PC igru American McGee’s Alice.

Daleko sam od gamera jer mi se uglavnom ne da gnjaviti sa dugometražnim igranjem. Osim Alice, volim povremeno instalirati UT i drmati po nivoima flak cannonom i to je većinom sve što se tiče FPS i TPS – moja shema je Diablo, to svatko zna i užitak mi je natezati se sa monstrumima, pogotovo sa Steel Lordovima na zadnjim nivoima pred Diablom. Ova igra me zaintrigirala zbog nekoliko “stavki” pa evo kratkog obrazloženja zašto je ovo must-play igra.

Priča počinje klasično-aliceovski – Bijeli Zec dolazi po Alice i objašnjava kako je Kraljica Srca formalno odlijepila, a Zemlja Čudesa treba njenu pomoć. Alice kreće za njim i ubrzo susreće anoreksičnog Cheshire Mačka koji joj je pratnja kroz nivoe, servirajući praktično neprecizne no ipak kontekstualno korisne lajne, često u nekom polusarkastičnom tonu.

Primjeri?

• I suppose “Experience teaches best”, “Learn by doing”, and similar clichés have merit. Take their advice; I’m busy.
• Only a few find the way; some don’t recognize it when they do; some don’t ever want to.
• Only the insane equate pain with success.
• Only the foolish believe that suffering is just wages for being different.

Ali, glazba… Glazba je presavršena. Radi se o 20-ak instrumentala:

1. Falling Down The Rabbit Hole
2. Village of the Doomed
3. Fortress of Doors
4. Fire and Brimstone
5. Wonderland Woods
6. The Funhouse
7. Skool Daze
8. Time to Die
9. I’m Not Edible
10. Taking Tea in Dreamland
11. Fungiferous Flora
12. Tweedle-dee and Tweedle-dum
13. The Centipede
14. Pandemonium
15. Flying on the Wings of Steam
16. Late to the Jabberwocky
17. Pool of Tears
18. Battle with the Red Queen
19. A Happy Ending

spooky i mračnog ugođaja, sa mnoštvom kvrckanja, perkusija i glasanja ženskog vokala bez artikuliranih riječi, dječjeg plača i sl. Često je začinjena zvukovima koje bi ispuštao stroj Prof.Baltazara & Mr.Hydea, sastavljenog od brojnih, smrtnicima nejasnih dijelova sa još nejasnijom funkcijom. Tijekom igre prolazimo kroz gorespomenute neuobičajene nivoe, susrećemo svakakve likove sa raznolikim stupnjem inteligencije, sociopatije, krize identiteta i sl. poremećaja, što je krasno uklopljeno u zagonetke koje omogućuju napredak u igri. Lara Croft style, ni otprilike kao Guybrush Threepwood.

Sutra me čeka relativno gadan ispit. Ako ga položim, instalirat ću si ovu igru i izgubiti par dana.

UPDATE: malo sam guglala i naišla na devastirajuću vijest. Snima se film po uzoru na igru i izlazi nagodinu, radi ga Markus Nispel, meni poznat po snimanju spotova. Sad još moram reći ono najgore, A L I C E  G L U M I  S A R A H  M I C H E L L E  G E L L A R!!! Na natjecanju najgorih castinga ovaj osvaja prvo, drugo, treće i prvo mjesto na natjecanju godinu dana kasnije! Osim što Gellarica ne zna glumiti, ima oko 30 godina a trebala bi glumiti mladu djevojku, djevojčicu! WTF?!

Onna no jyumon?

Hrvatski prijevod pjesme Onna no jyumon by Meiko Kaji sa albuma Zenkyoku shu.

Ženin krik

Suze moje isplakane što potekoše,
kad lagano u rijeku potopim,
rijeka prelijeva, prelijeva ka brijegu,
prelijeva i prelijeva utapajući čovjeka mog.

Suze moje lagano što ostaju,
u magli kad raspršim,
magla se širi u noći, širi se širi,
čovjek moj u njoj se gubi.

Suze moje što se suše, vjetru kad ih pošaljem,
vjetar fijuče, fijuče ka gradu,
fijuče i fijuče,
čovjeka mog bijesnim čini.

Yadokari?

Hrvatski prijevod pjesme Yadokari by Meiko Kaji sa albuma Zenkyoku shu.

Rak samac

Ljeto počinje, duga kiša,
moje meko srce napokon ojačava,
nešto poput zvijeri ulazi mi u kožu.
Gledam u tavanicu dok cigareta dimi i raka samca kako se penje.
Eh kad bi bilo lako biti u mojim rukama…

Negdje oko jeseni, mrtva osoba sam ja,
obučena u crnu odjeću, na putu punom opalog lišća.
Iz dimnjaka izlaze tanke niti dima.
Ne mogu više ni plakati,već samo gledam u njega dok se rak samac penje.
Kad čovjek izgubi dom, ni životu mu pomoći nema…

Svjetlost zime i blistavi snijeg,
sjećam se onih vremena,
cvijeće odavno uvelo i bespomoćno.
Došao je dan kad sam bez cilja ostala,rak samac se i dalje penje.
Jedan cijeli život kao da se unazad vraća.