15.7.
ponedjeljak

Probudila nas je kiša koja je uporno tupo i tiho čvrčkala po šatoru. Divno, pomislih. Gdje ćeš boljeg jutra od onoga kada te ne probude sunčeve zrake koje nježno griju šatorsku površinu već onaj uporni zvuk kiše koja ne djeluje kao da ima namjeru stati?

kisa

Poljska

Vrlo brzo prešli smo nevidljivu granicu i došli u grad Sanok, mjesto rođenja jedne izuzetno zanimljive osobe. Toliko zanimljive da sam nakon svega sa Poljskom odlučila zbog njega opet zaći na njen teritorij. Na svartu sam ga već spomenula

U Sanoku se nalazi muzej slikara kojeg sam zapazila tek neki dan. Stil majstora imena Zdzisław Beksiński (damn that poljski!) vrlo je upečatljiv, prva asocijacija je Dali meets Giger; pejzaži i likovi iz snomorica sa futurističkim i pomalo grotesknim detaljima. Mrzio je tišinu i slikao je postapokaliptične krajobraze, kosture i razne utvare obično uz klasičnu glazbu. Većinom slika dominira Smrt u prostoru ništavila, defomirane razne vrste životinja, kao i izobličeni ljudi u koitalnom zanosu i emocionalnim situacijama.

i jako me se dojmio od prvog trenutka kada sam vidjela slike koje je radio. Beksinski (1929. – 2005.) je bio akademski slikar i fotograf koji je tijekom stvaralačkog rada u poljski socrealizam ugurao poprilično nesvakidašnji nadrealizam, pogotovo u periodu od šezdesetih do kasnih osamdesetih.

IMG_4658Godinu dana nakon smrti supruge Sofije, njegov sin Tomaš počinio je samoubojstvo. Sam Beksinski nađen je 2005. godine izboden 17 puta. Ubio ga je sin kućepazitelja kojemu je odbio posuditi novac.

Do galerije Beksinskog prolazi se kroz stalnu višekatnu postavu sakralne umjetnosti.

IMG_4633Freske, kipovi, nacifrana raspela i ino vrlo brzo pretvorili su se u set deformiranih humanoidnih tjelesa i njihovih dijelova u nadrealnim okruženjima i nerijetko sa unakaženim licem razvučenim u grč ili agoniju. Iznenadilo me koliko su malene. Očekivala sam da je svaka prosječno oko 180 cm, no većina je visine oko metar. Ne znam zašto sam to očekivala. Nadrealizmu, možda, ne stoje maleni formati – možda sam samo očekivala nešto što dimenzijama odgovara ovoj postapokaliptičnoj pustoši i očitom jadu i agoniji koje cure iz slika.

Ovdje imate stranicu sa njegovim radovima. Poslikali smo hrpu njegovih slika, a ja ću ovdje objaviti one koje su me se najviše dojmile i najviše mi se svidjele.

IMG_4648

IMG_4681 IMG_4698 IMG_4657 IMG_4655 IMG_4670 IMG_4666 IMG_4691 IMG_4653

Slike iza mene i pokraj mene najpoznatiji su njegovi radovi,

IMG_4688

posebno poznate su prva, najlijevija i peta po redu.

Bila sam izuzetno oduševljena viđenim. Ono što mi se nije svidjelo su kustosi koji su išli za nama. Da su išli neprimjetno, ne bih zapravo ništa imala za reći, no nerijetko bi, kada bih stala pred neku od slika u divljenju, prošli ispred mene tj. između mene i slike, rondajući po mobitelu. WTF?

Nedaleko od muzeja doručkovali smo nekakav bizarni kebab. Slučajno mi je pogled pao na obližnju suvenirnicu iza čijeg me stakla gledao drveni bradati starac.

IMG_4704Oduševio me toliko da sam ga do kraja putovanja nosila oko vrata. Podsjeća me na staroslavenskog boga Peruna, vrhovnog boga zaduženog za gromove i kišu, zaštitnika planina, orlova, konja i streličara. Upravo sada držim ga lijevom rukom i jagodicom diram grubo obrađen drveni reljef.

Kiša je uporno padala satima. Stala je negdje pred granicom sa Ukrajinom a temperatura je počela lagano rasti.

Ukrajina

Prešli smo u Ukrajinu preko GP Medika, na kojem nas je osim psa u karantenskom kavezu dočekala HOT! graničarka u vojnoj odori. Inače, na njihovoj granici uobičajeno je vidjeti vojsku u maskirnim odorama i vatrenim oružjem preko ramena. To nas je i prvi put šokiralo kada smo išli preklani prema Kijevu. Prvi checkpoint predstavlja vojnik koji zaustavlja vozilo, ustanovljuje i na mali listić papira piše broj putnika, registracijski broj s tablice i volumen rezervoara motornog vozila. Očito su imali problema sa pokušajima prešvercavanja ljudi ali i goriva. Taj papirić predajete pri kontroli putovnice, kad vas uglavnom odmjere, pitaju nositel kako oružje il narkotike i puste dalje.

Nakon otprilike sat vremena čekanja gazili smo hrabro u smjeru Lavova (L’viv), šokirani onime što vidimo. Ukrajina koju smo prvi put vidjeli, nakon prelaska via GP Černivci prije dvije godine, bila je vidno siromašnija i užasno prljava. Ovdje je sve bilo puno ljepše i urednije, toplije i ugodnije, možda zato jer ova regija graniči sa Poljskom a ona koju smo prethodno vidjeli s Rumunjskom. Odmah po ulasku u najbliži grad malo smo stali i ohanuli, mlateći poslovično jeftine lokalne sladolede.

IMG_4713

Ručali smo u restorančiću koji je bio uređen kao dio nekakvog etnografskog muzeja.

IMG_4733

Usluga je bila cakum-pakum, konobarica je unatoč apsolutnom nepoznavanju engleskog pokazala iznimno dobru namjeru da se osjećamo kao kod kuće. Prije bijelog mesa sa gljivama dobili smo rundu grisina sa kimom, kada smo pričajući uživali u nenametljivoj narodnoj glazbi Ukrajine. Oko restorana nalazi se mini šumarak iz kojega je u jedan trenutak izjurila vjeverica i vrlo brzo nestala.

Lavov je bio oličenje kaosa. Osim ljetnih radova uobičajenih za većinu većih gradova koji su izbezumili GPS, promet je bio u najmanju ruku lud. Nisu pomagale niti ceste koje nisu asfaltirane već imaju one betonske blokove koji daju romantični štimung kada se vozikaš u kočiji.

IMG_4777

Motor nije kočija, pogotovo ovoliko nakrcan pa mi nije baš bilo svejedno ali Lazić se nekako snašao i izvukao nas van. Iz grada smo izlazili sigurno dva sata.

Putem smo naišli i na prijateljice noći, uobičajene na cestama.

IMG_4752

Spavali smo u selu Balki. Šator smo dignuli na rubu šumarka negdje oko 9 navečer. Nakon večere zaspali smo kao male bebe. Drugi dan je bio gotov.

IMG_482202 - svidnik-balki

Total: 412 km.