2.8.
petak

Jutarnja kiša nas je natjerala da na trenutak pomislimo kako je zbilja vrijeme za prekrižiti kompletno putovanje, skretanje na južnu Ukrajinu i odlazak kući preko Rumunjske. Bili smo iskreno očajni. Čak se i avion činio kao opcija. Vremenska je prognoza bila svakim pogledom u TV sve gora i gora i nije baš da nam se dade voziti pod upornim pljuskovima. Oblak nad nama putuje doslovno sa Urala prema Kavkazu, točno nad našom putanjom. Thefuck? Je li to to od putovanja? Hoće li topli kavkaski zrak uništiti oblak i dozvoliti prolazak kroz jedan od najbitnijih dijelova našeg putovanja? Prvi pogled kroz prozor bio je očajan i nije nimalo ulijevao optimizam.

IMG_1871Morali smo dalje a oboma se nije dalo.

Jedan od planova bio je i naći samarski Muzej kozmonautike, koji već po samom imenu vuče na nešto LVL: EPIC WIN ali toliko smo bili loše raspoloženi da nam se nije dalo zalaziti u grad po kišurini i gubiti se uz pomoć GPS-a koji je bio raspoložen za cerebralno kopuliranje. Okrenuli smo se i samo izašli iz grada.

Odlučili smo gaziti prema Saratovu i potom nastaviti prema Volgogradu. Kiša se putem palila i gasila. Skini odijelo, obuci, skini, obuci.

Poludjeli smo.

Da dan bude bolji, po ulasku u Čapaevsk i tražeći šaurmu, našli smo lokvu vode pred kolodvorom koja je skrivala jamu u kojoj se motor uspio prevaliti kad smo u nju zašli, nesvjesni dubine. Rasuli smo se kao dva mamlaza sa ful opterećenim motorom u blatnu kaljužu dok su Rusi stajali kao telad, bez namjere da skoče pomoći. Osjećala sam se kao krmče kad sam isplivavala iz nje.

Šteta?

Ošla šajba.

IMG_1875

Nisam sigurna je li pukla zbog ateriranja u jamu ili nije podnijela mornara koji nam je priskočio u pomoć pri čupanju motora iz blatne kaljuže.

Slika nemam. Nažalost.

U Pugačevu je bilo nešto bolje. Kratko smo se družili sa blesavom mačkom koja je urlikala sa obližnjeg bora i dala do znanja da želi sa njega biti i skinuta.

IMG_1904Nikad toliko nismo bili u krivu – čim smo malu gaduru :D skinuli sa drveta, uzjurcala se i vratila nazad. Derući se i dalje.

Mačke :mrgreen:

IMG_1905Ipak, pseto mi je bilo draže, što je dosta atipično za mene.

Pred monumentom posvećenom lokalnim herojima ležao je sklupčan pas koji me podsjetio na pse koji leže na grobu gospodara kada on umre.

IMG_1907Dozvala sam ju i odmah je došla.

Tužno je cvilila i šepala je. No, toliko je bila mazna i tužna da mi je došlo da idem pješke iza Lazića i dovedem pseto u Zagreb.

IMG_1913Odlučila sam podijeliti sa njom konzervu nekakvog mesa još sa Urala, što je oduševljeno prihvatila. Dok je Lazić tražio konzervu, sjedila sam na rubu ceste sa psom koji je uvukao glavu između moje ruke i bokova, moleći za pažnju. Rusi su prolazili i gledali nas dvije kao klošare – ja sam ju mazila i grlila ju uživajući u njenom društvu. Tužna srca sam se rastala od nje.

Posebni moment dana bila je i potraga za razglednicama grada. Iako smo znali da takvo što ne postoji i da je naš trud uzaludan, dali smo si truda i ušli u poštu i par mjesta za koje smo dobili preporuku da bi mogli imati razglednice. VRH VRHOVA bio je moment kada je ženska, ne znajući što uopće tražimo, dakle, ne razumjevši uopće koncept razglednice, ponudila da isprinta sliku grada na print papir. Još uvijek ne razumijem zašto Rusi nemaju razglednice gradova.

Prilazimo Saratovu; ulazimo u Saratovsku oblast.

IMG_1890Nakon nekoliko sati ful vožnje nailazimo na set bajkera, raspoređenih na jednom motoru i u autu. Jedan od njih bio je iz, ni manje ni više nego Omska.

Obzirom na problem gume, točnije, nalaska novog primjerka, imali smo sreće što smo naišli na njih. Osim što su nam napisali par telefonskih brojeva koje se možemo zvati radi gume, dali su nam i upute kako naći volgogradski moto klub Ferrum, ultimativno mjesto za nalazak rješenja za sve probleme.

IMG_1950

IMG_1952Ovdje negdje opet je netko stisnuo prekidač i kiša nad nama se ponovno odvalila. Podigla sam glavu i tražila oblak iz kojeg ta nesretna kiša pada.

Oblaka nije bilo ali je uporno perjala. Thefuck?! Kad te neće… :mrgreen:

IMG_1921Majica sa kapuljačom stajala je danima u ruksaku potpuno mokra. Kada sam ju omirisala, nanjušila sam teški ustajali miris koji se progresivno kretao prema razvoju mirisu plijesni.

Budući da moj muž nudi kreativna rješenja za probleme na koje naiđe, ovaj put je ponudio svoj vrat kao vješalicu za majicu. U vožnji. Instantno sam ga prozvala Bajro Šišmiš a on je uperio prst u nebo

IMG_1946sjeo na motor i pustio da mu majica vijori u moje lice. Osušila se za 15 minuta :) , naravno.

U gradu Engels smlatili smo jednu od boljih šaurmi na putu, toliko dobru da smo i sutradan otišli u istu šaurmarnicu na doručak. Malo me bode McD u centru, kojemu nikako ne vidim mjesta u ruskim gradovima, pogotovo u centru Engelsa, gradu koji je dobio ime po jednoj od prijelomnih osoba u razvoju komunističke ideologije. Svjesni ste koliki je paradoks gledati McD u Engelsu?

Iz Engelsa smo skrenuli prema poljima, tražeći jedno posebno mjesto, jedan od glavnih punktova ovog putovanja. Prolazili smo kroz šumarke i šume nešto malo pred ponoć, cestama bez ikakve rasvjete i sa površinama za koje smo se pitali koliko su dobre kao podloga za spavanje. Nadajući se da će biti makar podnošljive, naravno :)

Na koncu smo našli lokaciju.

IMG_1954Što je to, tko je čovjek koji maše desnom rukom i što smo radili na lokaciji pročitat ćete sutra :mrgreen:

20

Total: 510 km.