7.8.
srijeda

Ovo je bio jedan od luđih (čitaj: specifičnijih) dana na cesti po Rusiji. Dakle, jedan je od najdražih.

Nije da takve nismo očekivali; vozili smo se prema području sa sociopolitičkim stanjem dovoljno kompliciranim da nas u jednom trenutku zaboli glava. Tenzije se najviše osjete na području federalnih republika kao što su Dagestan, Čečenija, Ingušetija, Sjeverna Osetija-Alanija, Južna Osetija, Kabardino Balkarija, Karačaj Čerkezija prema (državama koje više nisu dio Sovjetskog saveza) Gruziji, Azerbejdžanu i nešto južnije Armeniji. Naravno, u svakoj od tenzija na direktan ili manje direktan način prste imaju Amerikanci i njihova politika prtljanja u sve što ih se u teoriji (i, bitnije, s nekom koristi) može ticati. Nakon puta po Rusiji samo sam zaokružila ono što sam već mislila o njima.

Ovdje je nedavno buktio rat i prolazak je mogao predstavljati ozbiljan problem ako nagazimo na pogrešne ljude na pogrešnom mjestu. Volim misliti kako smo generalno sigurni, ali uvijek ima usijanih glava voljnih za okršaje. Cilj je bio nekako izmigoljiti se prema nešto mirnodopskijim krajevima, smještenim kao uska tampon-zona među zaraćenim i tenzijama zaoštrenim državama i proći prema Turskoj gdje smo pouzdano sigurni.

Isto tako, željeli smo vidjeti osim Gruzije i Armeniju i Azerbejdžan. Jednog dana u tom smjeru sigurno i idemo, apsolutno sam sigurna da imamo što vidjeti i možemo se dobro provesti. No, na njihovoj granici jako je bitno odakle dolazite. Nisu svi u dobrim odnosima sa Rusijom, a odnose uglavnom definira odnos s Amerikom. Lazić je iskopao savršenu karikaturu koja će vam vrlo slikovito objasniti što se dogodilo kada je Amerika obećala podršku Gruziji koja se odlučila igrati sa vatrom zvanom Rusija.

gruzijaDa prevedem; na karikaturi je gruzijski el presidente Mihail Sakašvili kojem Obamin prethodnik Đorđe Dabl Ju Buš sugerira kvrckanje ruskog medvjeda i onda ga ostavlja na milost i nemilost Rusije ionako dokazano nemilosrdne Rusije. Posljedica ove karikature bio je opak rat koji je trajao godinama, dok je Murica sjedila skrštenih ruku. Koliko je, unatoč tome, Gruzija debelo pod utjecajem Murice, vidjet ćete nešto kasnije u putopisu i neće vam se svidjeti. Politika mi se gadi. Bolno gadi. No, sve skupa mi se ni pol % ne gadi koliko propulzivna odurna pizdinska američka politika koja svoje pipke pruža prema svemu i uništava sve što stigne. Fuj.

Gledajući u kartu dogovarali smo se i kako što bliže prići planini Elbrus, raširenoj u republikama Kabardino Balkarija i Karačaj Čerkezija. Otkad znam za sebe, uče nas i zadojavaju kako je najviši vrh Europe Mt Blanc (4810 m). Naravno, ovo vrijedi za zapadnu Europu. No kada, prema nekim geografima u područje Europe ugurate i Kavkaz – shvatit ćete kako Elbrus (5642 m) i nešto manja mu braća Škara (5193 m) u Gruziji i Ararat u Turskoj (5137 m) visinom uredno šiju taj nesretni Blanc.

blanc
Hell, čak i Kazbegi o kojem ćete vidjeti u idućem postu dere Blanc sa svoja 5033 metra.

Nažalost, osim što je i to područje nestabilno, naš motor nije baš pokazivao pouzdanost i sigurnost u vožnji. Iskreno, ne želim se naći na makadamu puknutog lanca na ničijoj zemlji za koju svatko želi da je njegova i radi na tome da prolije krv svakoga tko mu se nađe na putu. Zbog nesretnog lanca u jedan tren čak je i odlazak na aerodrom u Vladikavkazu bio opcija. Naravno, u avion bih sjela ja, Lazić zbog obaveznog privremenog uvoza, zakonske nužde koja se obavlja na ulasku u Rusiju mora izaći van iz države s motorom. Sad, hoće li ga gurati do iduće granice kad sve ode u božju mater, to je druga priča.

Stoga… Krajnji cilj bio je ulazak u Gruziju koja je trebala biti sigurna. Trebala, iako ni sami nismo bili sigurni. U svakom slučaju, Dagestan nam nije bio opcija, oko njega se svaki policajac kojeg smo sreli i pitali za put složio da tamo nemamo što raditi ako planiramo doći kući u komadu. Cilj dana bio je spavanje u sigurnoj zoni.
Recimo, u Vladikavkazu.

kavkaski-satarasNakon buđenja u polju i vrlo toplog jutra u šatoru koji je sa svih strana bio žestoko osvijetljen ljetnim suncem, najprije sam spazila spolno zrelog muškića-bogomoljca. Ne znam od kakve ženke ili čopora bogomoljastih kučaka je bježao ali je očito imao dobar razlog za to kada se uporno pokušavao uvaliti u moj body armor :D

IMG_0738Krenuli smo prema kritičnim dijelovima. Optimistični kao i inače, odlične volje i dobrog raspoloženja. Prvi udarac zveknuo nas je vrlo brzo i neočekivano.

Odjednom na cesti spazila sam barikade.

Šit, pomislih, eto problema.

Vidjela sam vojsku koja je postavljala ogromne kamionske gume poprijeko po cesti. Komešanje uz cestu nimalo mi se nije svidjelo. Dijete sam rata i barikade mi baš nisu dobar predznak. Pomislih, Ma jel to to od života? i uhvatih aparat da bih kriomice uslikala ovaj kadar dok smo prilazili.

IMG_0744Lazić je usporio i lagano prišao do točke koju je mašući rukom definirao mladi ročnik a ja sam kriomice držala fotoaparat i pokušala uhvatiti makar što, skrivajući 15-85 mm iza njegovih ramena, moleći se svim bogovima svih civilizacija IKAD da mi ročnik ne zaplijeni fotoaparat. Ne znam kako Rusi gledaju na to da im neke random budale usput snimaju vojsku i nisam sigurna želim li saznati.

Vidite li što radim za svart :D ?

Osim nas, zaustavilo se dosta auta koji su morali čekati. U jedan tren deseci auta bili su poslagani u kolonu. Nisu nas baš vojnici pretjerano doživljavali – zaustavljeni smo, ali nam se nitko nije obraćao niti nas je tražio tražio dokumente.

WTF?

Ročnik u narančastom prsluku samo je mahao i spriječavao pokušaje prolazaka automobila dalje, na drugu stranu ogromnih guma.

Ono što se u prvih mah učinilo kao mogući problem, ubrzo je preraslo u jedan od jačih momenata na putu.

IMG_0768Odjednom su preko ceste, gazeći preko guma, krenuli tenkovi i vojna mehanizacija.

IMG_0796

IMG_0776

IMG_0854

IMG_0781

IMG_0789

IMG_0847

IMG_0822Kamo idu tenkovi? Tko zna. Ovo su vrlo komplicirani krajevi, idu li u intervenciju ili s intervencije u garažu?

Pogled je ostavljao gadan okus u ustima. Ne možeš ne pitati se je li pametno biti u ovim krajevima.

Što nas čeka do kraja dana?

Lazić se provukao kroz nekakvo grmlje i prošao na poljski put kojim su prolazili. Rekao je da su oduševljeno mahali kada su vidjeli aparat kojim je poslikavao, dapače, kad bi spustio aparat pri prolasku nečega “manje zanimljivog” kao što su kamioni sa ognjeopasnim tvarima, razočarano bi mahali “A mene?! Zašto mene ne slikaš?!”. Rusi <3

Tijekom sigurno sat vremena potpunog kolapsa prometa na ovoj točki prošlo je makar 50 tenkova, transportnih vozila i trista čuda. Ipak, najjači moment je bio kada je konvoj kratko stao, a mi dobili dojam da je to to i idemo dalje. E, nije bilo.

Iza kamiona pojavio se vrh cijevi

IMG_0803najvećeg vozila od svih.

Bila je to ogromna samohotka koja nas je oduzela na par trenutaka. Obuzme te osjećaj divljenja, strahopoštovanja i čiste jeze kad na tren pomisliš kako isto to može ići na tebe.

IMG_0806

IMG_0831

IMG_0815

IMG_0819
Ispostavilo se kako je u blizini bila velika vojna baza iz koje su migrirali tenkovi.

Kamo, ne znam, ali prema viđenom, ne bih voljela zamjeriti se Putinu :D

Nastavili smo dalje, dobrano prodrmani. Jutro je startalo vrlo vruće i najavilo je vrlo zanimljiv dan. Evo vam i jedna slika vremenskih prilika ovoga jutra i koja govori daleko više od tisuću riječi:

IMG_0742 :D

Moram pokazati i šaku gusjenica, djelić milijarde milijardi primjeraka koji su se u jedan trenutak našli razmiljeni duž ceste.

Radi se o gusjenicama ljiljaka, Sphingidae, noćnih leptira koji se obično motaju oko slakova i koje sigurno znate po tome što zuje kao kolibrići u večernjim satima. To su mi inače najdraži leptiri, jedna od rijetkih porodica koje su mi zanimljive. Bilo ih je toliko da je apsolutno nemoguće ne pogaziti ih pri prolasku cestom, što me nije baš činilo sretnom, ali morali smo proći dalje.

IMG_0877

U gradu Mozdok sjedeći u hladu drvoreda i krljajući po ruskom sladoledu prišao nam je lokalac Maks koji je ponudio ful pomoć oko nalaska lanca.

Ruskoj spontanosti, izravnosti i dobroj volji nema premca. Ako primijete da ikako mogu pomoći – polomit će se da ostvare naum.

IMG_0883

Pojeli smo pizzu, jednu od boljih u zadnje vrijeme i podružili se malo dok nam je crtao kartu na listu iz bilježnice i pisao imena sela koje moramo proći do izlaska iz ove komplicirane zone. Također, upozorio nas je kako će nas vjerojatno vojska pretresati i postavljati glupa pitanja, iako, toga dijela bili smo lišeni.

Izašli smo na cestu prilično napeti, ali optimistični.

Vodimo se logikom, ako strahuješ da će te netko iščakijati na prvom raskrižju na putu, nemoj niti izlaziti iz kuće.

Sljedeća slika pokazuje vojnog policajca

IMG_0879

na prvom ček-pointu na koji smo naišli na putu prema Vladikavkazu. Srdačan, bučan i veseo, bio je oduševljen našim putovanjem i sam je ponudio da ga se poslika. Inače, ovo je prilična rijetkost; organi vlasti nisu baš raspoloženi za zezanciju i naslikavanje. Dapače, ako pokažete ikakvu namjeru da ih poslikate, rado će zaplijeniti foto-opremu a vi ćete se živi požderati jer imate gigabajte kartica koji su bili kolateralne žrtve jedne slike pogrešnog tajminga i pogrešnog poteza. Mene redovito upozoravaju da uruksačim fotoaparat; nikad, očito, neću naučiti ;)

Bilo je prilično ček-pointa. Sigurno desetak. Na svakom od njih bili smo zaustavljeni, negdje i legitimisani. Nijedan policajac nije imao namjeru plašiti nas lošim situacijama na koje možemo naići na putu prema jugu, ali su istaknuli kako držanje na glavnom drumu i izbjegavanje nepotrebnog zaustavljanja i zadržavanja može biti samo dobro za nas. Mislim da ni policiji nije u interesu natezanje sa dvije budale koje nestaju u Ingušetiji.

Slušali smo ih slijepo štreberski. Nije mi bilo svejedno. Ako lokalac & policajac kaže da se držimo neke šprance, sigurno zna bolje od mene i zbilja nema prostora za zezanje, a vjerojatno to kaže i u dobroj namjeri.

Najteže mi je bilo ovdje.

IMG_0886Ovo je brana na koju nas je policija na jednom od ček-pointa upozorila.

Dok smo prilazili, zviždala sam Rains of Castamere, osjećajući se kao da je netko zatvorio vrata na fešti kada je Edmure Tully ženio Roslin Frey. Nadglasavao me zvuk četverotaktne mašine koja je lagano prilazila brani.

Sumračak se približavao, a mi smo imali prilično do Vladikavkaza. S druge strane brane nalazila se vojska koja nas je zaustavila. Odmah sam maknula fotoaparat u stranu jer sam znala da nikako nije situacija za flešanje tim drekom. To se jasno nanjuši. Vidjela sam jednu od najupečatljivijih slika cijelog putovanja – dok je vojska na kratko odvela Lazića u nekakvu prostoriju, a meni mahnula rukom da ostanem vani dok on obavi razgovor, sišla sam sa motora i protegnula noge nakratko. Došetala sam do oglasne ploče i u meni je kao grom opalio snažni grč, uzrokovan čistim bijesom. Ploča je bila krcata potjernicama na kojima su bile fotografije muslimana, redom mladih ljudi. Za oko mi je zapela prelijepa mlada muslimanka rođena 1991. godine, dakle, u cvijetu mladosti, zamotane glave u hidžab i s optužbom da je podmetala bombe i sudjelovala u raznim lokalnim terorističkim akcijama (srećom, sve je bilo napisano na ruskom, mogla sam razumjeti veliku većinu). Bila sam iskreno tužna. Nije da inače živim pod staklenim zvonom i ne znam što muslimani rade, ali ovo je bio prvi izravni osobni RL kontakt sa ovakvim stvarima. Znate i sami da nije jednako gledati Bagdad na vijestima i kameru kako prelazi preko leševa u odnosu na hodanje kraj istih tih leševa i promatranje žrtava svojim očima. Ovo se, naravno, ne može mjeriti, pokušavam praktičnim i svima poznatim primjerom dati do znanja kako sam se osjećala i zašto sam se tako osjećala. Ne volim vjeru i vjernike, ne volim ono što jedni druge tjeraju raditi uime vjere. Ne volim fundamentalizam i korištenje omladine kao topovsko meso. Najveći problem ove djevojke trebao bi biti odabir fakulteta ili nečeg prizemnijeg kao što su traperice, a ne kalibra oružja ili mjesta na tijelu gdje će smjestiti bombu. Jedva sam čekala da odemo dalje.

Vozili smo se sekundarnim cesticama

IMG_0893 IMG_0905po prilično prividno mirnom kraju. Doslovno gola polja, pokoja kuća na brežuljkastom terenu i vjerojatno najpothranjeniji konj kojeg sam imala priliku vidjeti.

IMG_0930 Vladikavkaz nam je bio dovoljno dalek da nismo htjeli gaziti cestu kada je pao mrak. Dan smo završili vrlo tužnom epizodom.

Beslan je gradić u Sjevernoj Osetiji – Alaniji, republici u Ruskoj Federaciji smještenoj na području sjeverno od Gruzije, između Crnog mora i Kaspijskog jezera. Postao je poznat nakon 1.9.2004. godine kada je poslužio kao poprište jedne od najvećih ruskih tragedija. Tridesetak čečenskih muslimanskih terorista okupiralo je školu na dan kada je bila puna dupkom – slavio se prvi dan nastave i kao takva škola je bila puna djece, roditelja i profesora. Ukupan broj osoba koje su se u školi našle procijenjen je na 1300 osoba. Teroristi su zahtijevali separaciju Čečenije od Ruske Federacije, ucjenjujući Vladu strateški raspoređenim eksplozivom u školi i prijeteći se detoniranjem u krugu civila. Opsada je trajala nekoliko dana, tijekom kojih je u nekoliko navrata došlo do pucnjave i eksplozija, a došlo je i do urušavanja krova i požara. Izbrojano 331 mrtvih (160 djece), 700 ranjenih, 10 poginulih specijalaca i 32 terorista.

Došli smo na beslansko memorijalno groblje zvano Grad Anđela.

IMG_0951Na njemu su pokopana djeca, ponegdje i cijele obitelji. Ne možete pojmiti grozu koja vam prolazi kroz kosti dok ovom lokacijom šetate u smiraj jednog ovakvog dana.

Naime, treba istaknuti, u Beslanu je prvi dan škole poseban događaj i škola je krcata ljudima, to je fešta na gradskoj razini. Sasvim je uobičajeno da dijete na prvi dan škole na nastavu doprati cijela obitelj – otac, majka, braća i/ili sestre. Zato ćete među grobovima primijetiti djevojčicu koja je u trenutku ubojstva imala 6 godina, njenu majku i sestru od 3 godine – jasno vam je da je majka dovela na prvi dan nastave djevojčicu u školu, a skupa s njom i maleno dijete. Brojni su takvi primjeri.
Osjećali smo se oboje zbilja zgroženo – pogledajte i po 6 grobova u nizu.

IMG_0966

IMG_0958

IMG_0955

IMG_0968

Pravoslavci inače imaju običaj ostavljati cigarete, vino i hranu pokojnicima. Ovdje je ležalo dijete kojemu su bližnji ostavili bocu kokakole i nekakvog pića od kokosa.

IMG_0961

Nekako smo se sabrali i otišli pronaći lokaciju za spavanje. Bilo je daleko prekasno za dizanje šatora i ionako smo htjeli sobu s tuš kabinom. Odvezli smo se s groblja, našli smo motel, parkirali motor u zaštićeni prostor i zaspali. Sretni jer smo se izvukli živi i zdravi, tužni zbog onoga što vjera i politika mogu napraviti kada se udruže. U konačnici, ne znam što mi se od toga dvoje više gadi.

25

Total: 356 km.