Evolucija je kompleksna smjena karakteristika neke pojave/organizma u vremenskom periodu uz koju se veže poboljšanje i poveća adaptacija na određeni životni uvjet. Njoj je oprečna obrnuta smjena, retroevolucija. Slikovit primjer? Buhe. Svi znamo što su to, kako izgledaju, gdje i kako žive. No, zanimljivo je da su buhe tijekom tisućljeća evolucije izgubile krila – žive u staništima gdje im jednostavno nisu potrebna, dapače, samo otežavaju kretanje među dlakama.

Donosim (retro?)evoluciju grupe The Beat Fleet tj. pregled diskografije.

np: TBF – slobodni stil

Sjedila sam na otomanu kod M.K. koja se hvalila novim frajerom i ulovljenom kazetom iz njegovog auta, čiji je sadržaj potiho išao iz kazetofona čineći nenametljivu podlogu pogodnu za tračanje ostatka razredne bagre. Trač je umuknuo kad sam čula potpuno otkinuti uvod u nešto vrlo atmosferično i nesvakidašnje, zlokobno. Soundtrack potpuno crne noći bez zvijezda, na otvorenom moru. Jedini zvukovi – škripa nekakve brodice i tihi šum valova, pojačani zvukom raspoloženog violončela i odzvanjajućim zvukom nalik onom podmorničkom. Na ovu grozu se nadovezao eksplozivan niz strahovito dobrih i sočnih rima tri vokala, kao i dječji zbor sa repetiranjem neke (poznate?) melodije. Nešto tako maštovito na HR prostorima nisam nikad prije čula… i upravo ta pjesma je postavila motku kriterija grupi vrlo visoko. Na neki način, kasnije je lakše motku srušiti nego ju preskočiti, čime bi se mogla podignuti na još višu razinu.

To je bilo prije preko 10 godina.

TBF je izvanserijska grupa. Zaintrigirali su me neuobičajenim stilom, a ono što mene uvijek najviše privuče su sampleovi – nisu to random cicpicmic pjesmuljci već pomno odabrane pjesme čiji će djelić na pravi način akcentirati novonastalu, njihovu, pjesmu. Nešto kao RozOko i perfekcionistički odabir podloga i uzoraka (vidimo li ST-pattern?). TBF to piljkanje u potrazi za sampleom radi kao Wu Tang Clan, dakle, odlično.
Tijekom praćenja njihovog rada često nailazim na kategoriziranje i izbjegavanje kategoriziranja pod hip-hop. Koliko god da se slažem sa obje tvrdnje, toliko ih i odbacujem. Grupa je vrlo unikatna i uopće se ne trudim tražiti definiciju. Ipak, neka šablona i pseudopravilo postoji. Pjesme im se dadu složiti u dvije skupine – jednu čine socio-tematizirane pjesme sa poprilično sirovim tekstovima uvijek aktualnih problema youngstera i ostatka ljudskog roda, a drugu – meni dražu, čine himne munjara sa fenomenalnim rimama u uvrnutim tekstovima. Dječji zaigranima. Zanimljivo je slušati takav niz riječi u stihovima jer te iznenade redovito s idućim stihom, u savršenoj rimi sa onim prethodnim. Slušati njihove tekstove za mene je iznimno ugodno iskustvo pogotovo zato.
Glazba im zvuči na momente vrlo hermetično. Čini mi se da je puna nekih internih shema koje nikome osim trojice “glavnih” nisu jasne i to je dobro. Vrlo su sinkronizirani i međusobno uhodani i još međusobnije dopunjiviji, nešto kao Monty Pythonovci u standardnoj postavi. Kako inače objasniti ovo, rečenice između dvije pjesme:

Boca je flambirana.
Boca je staklicirana.
Staklo je bocirano.

?

Neću se osvrtati posebno na nastanak grupe, članove, privatne živote i štajaznam šta sve ne irelevantno, ali ću spomenuti korpulentnog člana grupe kao totalnog favorita. Evo kako to sve izgleda meni.

Ping-pong (umjetnost zdravog đira)?

Shema?

Album je čisto savršenstvo i vjerojatno, uz Otrovnu kišu, jedan od najvažnijih albuma sa područja RH. Nešto toliko inventivno jednostavno nije moglo biti stvarno, makar u vrijeme kad je izdan. Stihovi i podloge zvuče unikatno i uho-intrigirajuće, čak i kad se radi o 3-logiji Jada, pogledu na život iz tri povezane priče – mladac/ovisnik, cajac i diler, dakle, sa ne tako veselom tematikom.

Materijal za vremensku kapsulu?

Sad sam debelo u kapsulizacijama i konzervacijama zanimljivih stvari pa epidemija zahvaća i ovu retrospekciju. Uz Panterin Vulgar, ovo je jedan od raritetnih albuma koji mogu vrtjeti bez skipanja pjesama.
Moj um pali. Himna autista. Klavirska minijatura u podlozi i tijekovi svijesti, načini razmišljanja čovjeka koji se vrti na posebnim frekvencijama i zato je usamljen.
Slobodni stil. U biti nemam pojma o čemu se radi u pjesmi. To ovu situaciju čini još čudnijom, jer je čista desetka.
Nedodirljivi. Priča o utjecajnom čovjeku i metodama stjecanja moći i vlasti.
ST stanje uma. Nisan iz Splita, al san ubra ovu pismu skroz. Tribute gradu u kojem svi su face, gdje i najveće face za par dana budu štrace… Lokalpatriotizam meets emocionalni ispad u najljepšem smislu ovog meetinga. Čak i meni, ljubitelju kontinentalnih predjela, pogotovo Slavonije ova pjesma nešto znači.
t.v. Declaration of war danceu (a.k.a. teroru malo zahtjevnijem uhu) koji je tada bio u ful procvatu. Njihov tribute Tamari Visković koja je rafalno ispalila niz uvreda na račun ove glazbe u jednom članku, bez ikakve zadrške.

Terminate… with extreme prejudice?

Nema loše pjesme. Čak i one na prvi pogled neslušljive kao Vuk i Adam su zbilja posebne.

Uskladimo toplomjere?

Shema?

Doslovni nastavak tamo gdje je Ping-pong stao. Košmar sa Brankom Kockicom, Mulderom & Scully, alternativnim gorivom od kora banana i Albertom “Alles ist relativische” Einsteinom, lansiranjem odjeba, munjarama, čišćenjem mozga sa Lego-kockica,… Album je krcat odličnim intermezzo lajnama koje najavljuju nešto što redovito zvuči za 10, a promoviran je pomoću kostimografije hitne službe i intervencija-style uletima na krevetima s kotačićima.

Materijal za vremensku kapsulu?

Manipulacije. Nedodirljivi (^) strikes back. Uz detaljniji uvid u njegov pohlepni način razmišljanja i sve što poriv inteligentnog manipulatora povlači, dobijamo i detalje o spolnim preferencijama i sl.
Psihijatrija. Kronologija jednog pucanja po šavu i brze adaptacije kretanja po limitiranom prostoru. Dapače, uživanja u svemu tome.
Spazam. Sample strava odabran + Ujević u intru. Od prve sekunde je jasno da nas čeka jedna od onih teških.

Ugovor je s društvom dužno poštovanje,
utezi i mjere za glave što sude.
Ali o mom trudu ne postoji znanje,
niti ima mjera što će tek da bude.

Terminate… with extreme prejudice?

Život je lijep. Prekonvencionalno. Prije za nekog Shortyja ili Makro Pola, utopljene u katranu dosade kopiranja stranjskog hip-hopa.

Maxon Universal?

Shema?

Zapravo sam ga za potrebe ovog seciranja prvi put poslušala od početka do kraja. Nije uopće loš… tekstovi nisu inventivno-fenomenalni kao na Ping-pongu i nema toliko luđačkih podloga i citata kao sa Toplomjera… ali nije loš. Definitivno konvencionalniji i mirniji. Kome paše…

Materijal za vremensku kapsulu?

Nostalgična. Znam da je bila hit za poludit’, ali meni je divna. Romantični retro-sample nekih minulih vremena za kojima brojni plaču + klasični TBF-ovski tekst.
Heroyix. Mucho dobro! Čula sam ju prvi put u periodu lakše nesanice u ranim jutarnjim satima na Otvorenom.
Alles gut. Uglazbljena ljetna sparina… vrlo temeljito opisivanje estivacije i mentaliteta sa juga.
UV zrake imaju jedan od najlegendarnijih uvodnih stihova koje sam čula – “UV zrake vrlo su štetne, one su ultravioletne” – ma kakav Neruda, kakav Whitman… ovo je klasika, lektira!!!

Terminate… with extreme prejudice?

Ostatak.

Galerija Tutnplok?

Shema?

Ako su dosadašnji albumi bili igranje u pješčaniku, pravljenje kolača od blata i ukrašavanje tortica dehidriranim mačjim fecesima, onda je ovaj album vožnja svježe asfaltiranim autoputem sa 8 traka, uz čije rubove se nalaze svijetleće reklame koje remete mrak i gušt noćnog đira. Posjeduje užasno hermetično ime (rekoh, toliko imaju internih fora prekriptičnih nama ostalima) i to je sve što je pozitivno.
Onih karakterističnih podloga nema, sve je nešto EZ-funky. Tekstovi skroz ujednačeno d o s a d n i, izgubila se razigranost i zezancija. Zvuče kao Hatebreed – čuo jednu, čuo sve pjesme.

Materijal za vremensku kapsulu?

De, dobro je.

Terminate… with extreme prejudice?

ivana@ubuntu: msq $ rm -Rfv “TBF – Galerija Tutnplok – 2007”