Dan 08 / subota

Budući da je šator bio na terenu lagano pod kutem, probudili smo se oko metar niže. To znači da je jutro startalo sa starim vic-oglasom “Prodajem kuću na klizištu, nije puno prešla.” :D. Unatoč tome, divno sam spavala. Probudila sam se prilično dobre volje, sa namjerom da odlično provedem zadnji dan u Rumunjskoj. Koliko će dan biti dobar, bilo je jasno kad smo negdje oko podne napravili pauzu na odmorištu, gdje smo svojom prisutnošću uzurpirali obitelj u prolazu na odmoru.

Napokon sam našla pričljivo društvo koje razumije engleski i ima volje i znanja objasniti neke moje nedoumice. Ono što sam najviše danima promatrala su krovovi. Točnije, detalj na njima, tradicija i simbolika koju povlače. Naime, od ulaska u državu gledam na većini kuća u selima male križeve. Uvijek su dva, na svakom “špicu” krova po jedan. Uvijek stilizirani i pomalo čipkasti.

Mjestimično su umjesto križeva bila i koplja

a zadnji dan (tj. ovaj koji opisujem) sam uglavnom viđala cvijeće.

Nakon razgovora sam primijetila još jedan tip ukrasa na kući, no sad nemam pouzdan izvor za provjeru. Podsjeća me na nekakvu krunu.

Dana kaže da je svaki tip ukrasa karakterističan za neki kraj države, no nekad se i preklapaju, što sam itekako vidjela. Uglavnom su grupirani po regijama, može se reći. Križevi, logično, prevladavaju u tradicionalnijim i ruralnijim dijelovima a cvijeće je simbol pokrajine Bukovine. Koplja nije znala sa sigurnošću objasniti, no mene asociraju na turske invazije na Rumunjsku. Rekla bih, i na Vlada The Nabijača ?epe?a, simbola otpora opresije. Otac je prispomenuo i gromobrane, no kako su uglavnom drveni, teorija pada u vodu.

U to malo cajta smo se dohvatili i mađarskog, koji nije baš voljen među Rumunjima. Dapače, smeta ih ta mala kvazi-državica usred Rumunjske i smeta ih autonomija manjine koja je parsto godina prije potiskivala nacionalni identitet.

Rastali smo se uz primopredaju bukovinskog buketa cvijeća od njene mame i Danino pitanje “Do you have a Facebook?”. Eh. Očito je vrijeme da se izvučem ispod kamena i krenem u korak sa vremenom.

Bukovina je definitivno najljepši dio Rumunjske, a pomogao joj je i divan sunčani ali ne pretopao dan. Nažalost, toliko loše podnosim sparinu i toliko postanem cranky kad mi je prevruće da se uopće ne bih čudila da u nekim drugim okolnostima uopće ne primijetim ljepotu trenutka. Nema onog moljakanja za lei, nema lutalica, nema gnjavaže. Samo užitak u vožnji divnim krajem.

Lazić će me udaviti ako ne spomenem i korisne stupiće uz cestu,

koji navode udaljenost do prvog naseljenog mjesta, prvog većeg grada i brojčani naziv ceste po kojoj se vozimo.

U jednom od planinskih potoka Bukovine smo se i okupali po posljednji put u Rumunjskoj i dali si priliku odrijemati. Skrenuli smo na cestu sa zabranom prolaska, računajući na manju prometnost i mir.

Može li biti bolje?

Nakon buđenja smo produžili do Suceviţa manastira,

arhitektonskom sudaru gotike i bizantskih detalja koji je izgrađen krajem 16.st. U same prostorije se ne može zaći, ali je dvorište dostupno i izgleda izvanserijski tip-top. Potpuni je mir i tišina, faktički zen, a kaluđerice je zabranjeno fotografirati što podržavam maksimalno. Zanimljivo, oko manastira skakuću stotine minijaturnih žabica,

a poznato je koliko teško odolijevam uzimanju makar jedne od njih. Preciznije, posuđivanju i vraćanju prirodi nakon fotografiranja.

Do granice sa Ukrajinom vode ceste uz velike poljoprivredne površine. Unatoč trenutnom obliku državne (i EU) granice, za mene je već ovo bila Ukrajina. Oko nas su bila polja, ogromna i nepregledna.

Zadnju noć smo proveli uz kuću jedva par kilometara od granice, kraj kuće starije žene. Isprva je odbila Lazića, no kad je vidjela mene u kadru, omekšalo se srce. Spavala sam jako loše do nikako, pod leđima je bila doslovno kvrga na kvrgi, no nema veze.

Zapravo smo se bili prisiljeni vratiti nakon što nas je šeretski graničar vratio nazad u Rumunjsku. O tome detaljnije – u prvom ukrajinskom postu.

Total: 250 km.