Vremenske prilike ujutro se nisu značajno promijenile u odnosu na prethodnu noć, unatoč našem optimizmu. Dok smo smišljali što ćemo, kamo i na koji način, primijetili smo kako se oko brda kao debeli šal omotala gusta magla, nalik dimu. Stajala sam na balkonu i promatrala brdo koje izgleda kao zapaljeno, nevidljive vatre. Na jedan poseban način je izgledalo prelijepo, a pitala sam se izgleda li uistinu ljepše kad izađe sunce i obasja cijeli kraj.

Kiša nam je momački remetila planove i bilo je vrijeme za razmatranje drugih opcija. Pritom mislim prvenstveno na vlak koji bi nam pomogao da u roku 24 sata pregazimo Njemačku do Hamburga, nadajući se da će tamo biti nešto ljepše vrijeme, a onda bismo nagazili prema Kielu, Danskoj i konačno, Oslu. Financijski je podjednako ukrcati motor u vlak i doći do Hamburga kao i odvesti rutu motorom tri dana i zbog kiše spavati u hostelima umjesto u šatoru. Šator ionako nije opcija u tom slučaju. Nije nam čak toliko problem sama kiša, koliko činjenica da je vožnja opasnija. Ceste su skliskije a po njima voze bolji i lošiji vozači. Zašto saznati koliko sreće možemo imati?

Konzultirali smo se sa prognozama, konstatirali kako će nas do Hamburga pouzdano prati kiša a onda je Lazić došao do nove ideje – skrenuti na Češku, nadovezati se na ex-DDR Njemačku i onda nastaviti prema sjeveru Njemačke po ljepšem vremenu. Ionako nam je bio plan proći tim putem, doduše, u povratku. Kao da je bitno hoćemo li Schwarzwald vidjeti na putu prema gore ili u povratku. Možda se vrijeme do povratka “zrihta”, mislili smo.

Vani je zapravo bilo jako lijepo, naravno, ako se promatra iz zatvorene sobe :mrgreen:

ali je bilo vrijeme za polazak. Krenuli smo u 10, naoružani optimizmom i u kišnim odijelima. Prevencija :D

Smjer Češka, pomoz’bože.

Nešto kasnije smo sjeli na doručak u pekaru/slastičarnu Bauer u Bischofshofenu, koja osim kolača i kruha radi i čokolade. Izbor priličan, sve su handmade. Vrlo ukusnu Bergspitz tortu od jagoda nam je dodala zgodna plava prodavačica ruku omotanih u tetovaže na elegantan način i širokim osmijehom na usnama. Sprašili smo ju u sekundi.

Njemački FTW :yes: , baš mi moćno zvuči “Der Bürgermeister”.

Podsjećam kako u Austriji nijedan dućan nije otvoren nedjeljom i da je popriličan kunst ubosti nešto što može prodati hranu. Još uvijek nisam sigurna što misliti o problematici rada nedjeljom jer me konformizam naviknuo da u nedjelju navečer mogu skoknuti u trgovinu i kupiti ono što u taj tren trebam. Iako, čovjek se navikne na sve, valjda bih i ja počela kupovati subotom za nedjelju.

Dolazimo do Mattighofena u kojem bi po Lazićevim saznanjima trebala biti tvornica KTM motora. Nakon lutanja nalazimo tvornički pogon bicikala, pred kojim se naslikavamo za uspomenu.

Zadnja austrijska postaja je Braunau na Innu. Zalazimo u prelijepo uređen grad u kojem vrlo brzo prepoznajemo jezike područja bivše Jugoslavije.

Odlazimo u turistički ured i obzirno postavljamo pitanje o kući u kojoj je rođen Hitler. U svakom slučaju nismo htjeli ispasti nazi-wannabees telećeg mozgovinja koji su došli štovati njegov lik i djelo. Uvijek sam imala nekakav osjećaj da se rodio i odrastao nekako izvan grada, u selu, kraj polja i šume. Uglavnom, nije. Rodna kuća je u najužem centru grada i nema nikakva posebna obilježja vezana za njega, osim spomen-kamena

ispred kuće.

Njemačka

Granica Austrije i Njemačke je mali most unutar grada Braunau, doslovno kao na Šumetlici u Novoj Gradiški. Razlika je samo ta što nakon njega postaje sve urednije i utegnutije, njemačkije.

Fotovoltaici su strahovito zastupljeni, ima ih doslovno svaka kuća, čak i većina dvorišnih zgrada preko cijelih krovova. Iako, nisam potpuno sigurna zašto u tolikoj mjeri.
Jasno je, služe kao podrška domaćinstvima u proizvodnji električne energije a ne za zamjenu elektrana, no, koliko su održivi i ekološki, zapravo?

Stručniji od mene na tom polju im zamjeraju opadanje korisnosti sa porastom temperature, skup prozvodni proces i opadanje snage za preko 50% nakon desetljeća korištenja, a mene daleko više smeta činjenica da se u proizvodnji i korištenju razvijaju i koriste visokotoksični spojevi (samo neki od njih: silan, fosfin, selenijev dioksid, arsin, dušična kiselina, sumporna kiselina, fluorovodik…). Ovo mi je najupitnije u kontekstu održivosti – kamo i kako skladištiti nešto što je toksično i opasno još od trenutka kad je krenulo pod čekić u tvornici?
Također, živo me zanima kako se vlasnici u praksi nose sa nevremenom, tučom (ledom) i sličnim.

Češka

Kiša, kišica, kišurina.

Češka mi je bez premca bila najdosadniji dio puta u 24 dana. Odrepala sam kompletan Ping-pong, preko nekoliko puta. Ceste su bile pune rupa, jedino im kontrira priroda u kojoj uredno uz ceste možete vidjeti srne.

Zbunila me i crkvica u jednom od mjesta kroz koje smo prošli. Nekako nenavikoh na horoskopske znakove

na njima.

Tražili smo mjesto za spavanje i ulazili u sve kuće uz cestu sa natpisom “zimmer frei”, iako po svemu sudeći oni ne znaju što to znači. Nitko ne priča engleski, njemački također. Kad osoba konačno shvati što hoćeš i kada zamoliš za cijenu sobe za dvoje za jednu noć u eurima, ženska odlazi po pomoć. Pomoć! 15 minuta su rješavali matematički problem ranga Poincareove slutnje. Kad su izbacili broj koji nema veze sa pameću (ne toliko iznosom koliko očito lošim proračunom), pokupili smo se i nastavili dalje.

Kišica je i dalje padala.

Ipak, nije omela Lazića da se nakrade trešanja uz cestu. Neke stvari jednostavno nije moguće izbjeći :mrgreen:

Zašli smo u neki zaselak i vidjeli čovjeka završava sa radom u kući u gradnji i zamolili ga za dizanje šatora uz kuću. Mahnuo je odobravajući, za razliku od pasa u okolici 50 metara oko kuće.

Total: 477 km.