Sjedim i u miru uživajući u hladnom jogurtu razmišljam kako započeti ovaj putopis. Lani je bilo jednostavnije, složila sam niz tematskih članaka koji su najavljivali put do (umalo) černobilske elektrane. Ove godine je krajnji cilj ljepši i impozantniji, ali nema takvu specifičnu priču. Nećemo se lagati, ima još bolju :D

Do lani smo uglavnom putovali na kraće udaljenosti, u susjedne države. Doduše, bilo je vrlo zabavno, no pomisao na ponovnu vožnju motorom kao lani nas je oduševljavala. Što nas je nagnalo da krenemo na put do Norveške?

Osim poslovične beziznimno dobre volje da se nekamo ode i kako bi moji stari rekli, namjere da “guzica vidi puta”, motivacija je bilo niz.

Željeli smo prespavati na Bledu, prijeći preko Grossglocknera, šalabazati po mitskom Schwarzwaldu, uživati po uređenoj Njemačkoj do Hamburga, javiti se mom burazu i njegovoj hanumi koji obitavaju u Kielu i nastaviti prema Danskoj. Jylland je prelaziv za skoro 24 sata, računali smo. Do Norveške bi proveli trećinu dana na trajektu a Oslu bi prišli kroz Oslofjord. Proveli bismo par dana sa Lazićima, a ostatak planiranog boravka u Norveškoj bi se uglavnom vozili. Oslo, Bergen, Hardanger, Trollstigen, Ålesund, Kristiansund, Atlantska cesta, Trondheim, Jotunheimen, Galdhøpiggen – veže ih par tisuća kilometara cesta koje su sve odredom označene kao “scenic roads” i urešene su krajobrazima zbog kojih vam čeljust pada o pod, ogromnim vodopadima, fjordovima, brdima koja su i ljeti pod snijegom.
Plan povratka bi krenuo prolaskom kroz Švedsku duž Skagerraka i Kattegata a u Dansku bi prodrli uranjajući u more kroz Øresundsbron most. Po dolasku na kontinent bi se dosta držali istočne Njemačke, od Berlina do Češke. Kući bi došli preko Beča, što je realno odradivo za 1 dan.

Znači, primarni cilj je doguzati se nekako do Norveške a putem do tamo vidjeti sve što je moguće i što raspoloživo vrijeme bude dozvoljavalo.

Što se samog sjevera tiče, imam jak afinitet spram hladnijih predjela. Norvešku, konkretno južna polovica koju smo posjetili resi nadrealno prekrasan komad savršeno čiste prirode, poznat svima. Otočja vulkanskog podrijetla razasuta po Tihom oceanu mi nikad nisu posebno privlačila pažnju. Sunce podnosim, nekako, ali mi dosta smeta. Ne toliko toplina koliko sparina i ono teško nastojanje da dišem. Realno, sve bih voljela vidjeti, ali bih uvijek mijenjala mjesec dana Tahitija za 7 dana u Sibiru. Istraživajući što sve možemo vidjeti u Norveškoj sam dosta checkirala Google maps, no kad sam ovo spazila

prošli su me žmarci. Led, brda, šume, vjetrovi, goli kamen,… Mama.

Dane prije polaska je obilježilo pripremanje motora za put i ustanovljavanje kvarova i potencijalnih kuršlusa na motoru. Kad pomisliš da ti u državi u kojoj pizza košta 200 kuna ode osovina prednjeg lančanika, nekako ti nije baš svejedno. Ovdje je do izražaja vikend prije polaska došao Cumin aka The Varilica Master koji je pomogao osposobiti lančanik. Hvala Joža!

Koristili smo lani kupljen šator, McKinley Matuka model, kao i vreće za spavanje, ali smo našli odlične samonapuhavajuće podloge za njih. Lanjske su bile dosta loše i nisu najbolje rješavale problem kvrga pod kralješnicom. Kupili smo i Campingaz kuhalo sa odvojivom kartušom, planirajući se grijati juhama kad zađemo u hladnije predjele. Lanjski plan da prepolovimo količinu tereta je tresnuo u vodu – nosili smo i nešto više od planiranoga. Ovo objašnjavam činjenicom da na 7300 prijeđenih km vremenske prilike nisu bile ujednačene i zbilja jest bilo potrebno imati dovoljno i raznovrsne odjeće. Koliko sam bila u pravu, pogotovo govori i situacija kad za 20 minuta sa predjela sa smrznutim jezerima oko kojih trče sobovi dolaziš u skoro mediteransku klimu i skidaš se čim siđeš sa motora da te ne umlati herc.

Posebnih želja nisam imala. Želja mi je bila samo da cijelo putovanje prođe dobro kao i lani.

Polazak

Prvotna ideja je bila krenuti u subotu rano ujutro. Lanjsko iskustvo nas je naučilo kako “rano ujutro” lako može postati “skoro podne” pa sam predložila polazak u petak poslijepodne. Ideja je izglasana i stoga smo dan ranije složili sve torbe, vreće i pakete koji su nas trebali služiti tijekom nadolazeća 3 tjedna. Otišla sam ranije sa posla, puna entuzijazma i dobre volje, sa jakom namjerom da se dobro provedem.

Uskoro je u stan došao i Kumašin, prika koji je čuvao mačketinu dok nas nije bilo, sa kojim sam ručala i pogledala Valar Morghulis. Ne moram ni reći, valjda, kako je sezona užasno kratka i koliko se svi u mojoj blizini oštre na ekranizaciju treće. Posebno je bila dojmljiva posljednja scena, u kojoj White walker koji konačno nalikuje onome iz knjige, jašući undead konja

kreće prema Zidu. Ne biste vjerovali kako je dobro najavio ono što nas čeka.

Inače, od svih likova (rasa) u seriji me zanimaju najviše. U knjizi su prelijepo opisani;

A shadow emerged from the dark of the wood. It stood in front of Royce. Tall, it was, and gaunt and hard as old bones, with flesh pale as milk. Its armor seemed to change color as it moved; here it was white as new-fallen snow, there black as shadow, everywhere dappled with the deep grey-green of the trees. The patterns ran like moonlight on water with every step it took.

(…)

The Other slid forward on silent feet. In its hand was a longsword like none that Will had ever seen. No human metal had gone into the forging of that blade. It was alive with moonlight, translucent, a shard of crystal so thin that it seemed almost to vanish when seen edge-on. There was a faint blue shimmer to the thing, a ghost-light that played around its edges, and somehow Will knew it was sharper than any razor.

Popakirali smo ono malo što je ostalo za pakiranje. Posebno mi je simpatičan detaljčić tj. mjesto gdje je Lazić pritegnuo torbicu sa alatom.

ZG
ZG

Stan je, standardno, ostavljen Kumašinu, kojem smo poželjeli sreću sa Mau “Naivan si ako misliš da će šalica sa kavom stajati kraj laptopa dok sam ja blizu xexexexexe The Trollcatom. Kao i lani nas je poslikao na motoru, spakirane i nakrcane.

ZG
ZG

Bacamo posljednji pogled na brojač kilometara

ZG

svome Kumašinu pružamo ruku, u zamjenu dobijamo

*gl hf*

i krećemo laganini na cestu prema GP Bregana. Ubrzo, blizu Samobora, prvo točenje goriva i pad prvog sladoleda, konkretno, posljednjeg Ledo sladoleda u iduća preko 3 tjedna.

Slovenija
Slovenija

Zadovoljni smiješak je tu :mrgreen: , možemo dalje. Putem smo naišli na svatovsku kolonu koja je još uvijek bila nešto optimističnija nego sprovod koji smo lani zaobišli u Ukrajini.

Slovenija

Plan dana je bio doći do Bleda u Sloveniji, dići šator, prespavati i probuditi se pred prekrasnim jezerom sa jedne strane i brdima sa druge. Put je trajao relativno kratko, uključivao je prolazak autoputom, pogled na brda i nešto poljoprivrednih površina. Pogodite što je Lazić upravo kupio (hint: na autoputu smo, kompletnu Sloveniju možemo prijeći za par sati :D a on nije zadovoljan bačenim parama).

Slovenija
Slovenija

Kako smo počeli zalaziti u šumu, tako se sve jače širio duboki slatki miris bazginog cvijeta u punoj cvatnji. Dolazimo do kampa na Bledu, koji su okupirali brojni kamperi i šatoraši. Koliko ljudi odlaze daleko sa kampiranjem i ovisnošću o TV-u govore satelitske antene na kamperima. Doduše, nisam ni ja pretjerano bolja, volim prije spavanja checkirati mailove :D . Vrijeme je bilo ugodno prohladno, brdsko, vrlo ugodno u odnosu na hrvatsko. Znala sam da ću dobro spavati, nema boljega od svježeg planinskog zraka. Šator je dignut dok se Lazić vratio sa wc-a a ja sam prije spavanja dobila jednu porciju wakame ramen miso juhe :D

Slovenija

Prije spavanja hvatam bilježnicu za utiske, pišem par črčkarija koje će mi olakšati kasnije pisanje putopisa i skoro pa žalim što ne ponesoh malog netbuka.

Liježemo u vreće, zazipavamo ih i tonemo u san.

Total: 202 km.