Osjećam se pometeno.

Pogledala sam nešto presavršeno i još uvijek sam pod dojmom. Moram podijeliti sa vama. Takvu poslasticu sigurno nemate pred sobom svaki dan, kao nažalost ni ja. Vjerujem da bi svijet bio na neki način bolji kad bismo si povremeno priuštili ovakve sitnice koje to zapravo nisu.

Zamislite polarna prostranstva, krajnji sjever i krajnji jug planeta. Zamislite golu ravnu površinu sa slojem snijega od 2 kilometra po kojoj briju vjetrovi brzinom preko 150 km/h. Zamislite višemjesečne noći, u kojima jedinu svjetlost daju sramežljive zvijezde. Zamislite podmorje polarnih krajeva, debeo ledeni pokrivač na površini mora, koji krije bujni život u slanoj vodi. Zamislite ljetni period u kojem se dobar dio spomenutog ledenog pokrivača, površine Australije, doslovno otopi i nestane. Koliko bi ljudi zapravo to i vidjelo da nema savršenstva zvanog Frozen planet? Riječ je o jednom od brojnih BBC-jevih dokumentaraca prirodoslovne tematike koji obrađuje specifičnosti polova planeta tijekom smjene godišnjih doba. Za razliku od Hrvata koji isplativu investiciju vide samo u trećerazrednim sapunicama koje će biti hit na Kosovu i Metohiji, Britanci ulažu u opću kulturu prirodoslovlja i svijest širokog puka koji može uvijek biti i jest ponosan na svoje sunarodnjake, ljude koji su posvetili život izradi nečeg natprirodno predivnog. National geographic i Discovery se BBC-jevim dokumentarcima mogu samo nakloniti, nek se zna. Pogledala sam ih dovoljno da iza ove tvrdnje mogu kategorički i stajati.

Zadnjih nekoliko BBC hi-def rundi – Blue planet i Planet Earth su jednom rječju, dahoduzimateljske. Frozen planet nije ništa manje beskompromisno savršen. Moćni me kadrovi ostavljaju širom otvorenih očiju i bez teksta, sugestivna glazba me tjera da i podmorske žarnjake gledam sa simpatijama i željom da ih dotaknem. Na mene općenito tako djeluju ovi dokumentarci, iako nemam nikakvih gađenja i ne bojim se ničeg posebno, sve želim dotaknuti, omirisati, pomaziti. Približavajući mi specifične i ponekad ne tako karizmatične vrste koje nikad neće završiti na tvrdim koricama bilježnica u meni jednostavno izaziva refleks da pružim ruku i dodirnem životinju.

Oprema kojom se snimaju delikatni i sićušni migoljavi organizmi kao i veliki sisavci je vrhunska. Kadrovi su elegantni i sofisticirani, a topli i meki glas aka Kraljevsko Veličanstvo David Attenborough prelijepo zaokružuje svaku scenu, davajući dozu emocije i suosjećanja sa životinjama. Ja sam veliki Davidov fan, doživljavam ga kao starog djeda koji mi sjedi kraj kreveta i priča priče o prostranstvima koje je vidio i životinjama koje je pritom susreo i o njima učio. Mogla bih ga slušati danima.

Dokumentarac je pun životinjskih emocija. Dijelom straha plijena od predatora, ali većim dijelom obiteljskih veza između roditelja i potomaka, kao i romantičnih veza. Oduvijek me zanimalo, recimo, kada vidimo majku medvjedicu sa malenima kako ih upozorava da se smire – je li to samo samo naša projekcija i humaniziranje životinja, ili one zapravo imaju emociju koja nije samo slijed kompleksnih reakcija u organizmu? Recimo, kad vidite polarnog medvjeda kako se suši trljajući o suhi snijeg (da, taj snijeg povlači vodu sa bogatog krzna) i učini nam se da gušta, jednostavno se morate pitati – radi li on samo jednu od urođenih/naučenih akcija i korisnih organizmu koji živi na niskim temperaturama ili zapravo gušta? I’d go with gušt.

Životinje koje prikazuje Frozen planet se nalaze potpuno opuštene u svom staništu, neometane steveirwinovskim mrcvarenjem i gnjavljenjem. Čak i kamermani u “kako smo snimili ove übermegazakon epizode” extrasima ističu kako im je glavni cilj minimalno interferirati u život životinje koju snimaju. U tome uspijevaju, nema dvojbe. Da sam britanska kraljica, svi bi bili vitezovi ;)

Također, kad gledate Frozen planet, možete ostati samo puni divljenja i poštovanja prema životinjama. U jednom trenutku prve epizode flota kitova ubojica simultano napada tuljana na komadu leda. Inženjerski i uhodano kolektivno izazivaju valove da bi okrenuli taj mali smrznuti otočić, utočište budućeg obroka. Isto tako, nakon što mladunče mošusnog goveda napadnu vukovi, cijelo krdo trči prema teletu i okružuje ga da bi ga zaštitilo. No, pritom ne prikazuje vukove kao demone gladne krvi, već kao životinje koje će jednostavno ostati gladne. Arktička tundra nema velike količine raspoložive hrane tijekom godine, stoga je potpuno prirodno prisilno postiti. Pritom nimalo ne žalim plijen niti sadistički uživam u činjenici da predator brutalno komada svoj ručak. To je Priroda, realna, nemilosrdna i brutalna, neka takva i ostane.

U trećoj, ljetnoj epizodi se pojavljuje dosta ptičjeg svijeta. Lolcat, inače navikao na gledanje filmova, crtanih filmova, serija i dokumentaraca je pobožno sjedio pred velikim monitorom i gledao u cvrkutave polarne kokoši. U jednom trenutku je sjela bliže i nanišanila se na ptice, u namjeri da ih “pojede”. Eh, valjda će naučiti :)

Ukratko, napecite si leblebija, skuhajte čaj i odjedrite u svijet majčinstva, zavođenja, teritorijalnih sukoba, makljaža oko ženki, lova, sunca, mraka, i ono najbitnije, leda.

Save