Meni nikad ne bi palo na pamet zvati vatrogasce kada bih spazila zmiju, iako moram pohvaliti gospodina koji je kravosasa uhvatio bez panike i odnio ga dalje od raskokodakanih baba u šoping centru, koje su vjerojatno dizale graju kao da se radi o mozambičkoj zmiji pljuvačici. Poznavajući sebe, u takvoj situaciji bih joj prišla koliko blizu mogu, pokušala procijeniti (ako ne vrstu, onda makar) je li otrovnica ili nije. Ako bih imala fotoaparat zabilježila bih za svart koju sličku i vjerojatno nazvala svoju zmijopriksonicu da se pohvalim što je preda mnom. Onda bih, ovisno o mjestu gdje sam ju vidjela, krenula djelovati – ako sam u prirodi, produžila bih dalje svojim poslom a ako sam negdje u gradu, vjerojatno bih ju uhvatila i odnijela u najbliže grmlje. To se već događalo sa raznim životinjama, slično sam napravila prije par godina sa paukom kojeg sam uhvatila u Plodinama na kikirikiju. Nisam ga umlatila na mjestu ananasom iz straha da ne umlati omladinu Nove Gradiške (jeste primijetili kako u situacijama kad ljudi ubiju naoko opasnu životinju često uzimaju ulogu Spasitelja Ljudskog Roda i Djece?) ali ga nisam ostavila slobodnog da slučajno ne ubode nekoga jer ne znam pouzdano je li otrovan. Iako, bilo mi je jasno da je iz porodice Lycosidae, što mi generalno nešto govori o otrovnosti.

Zapravo, kad bih (opet) naišla na zmiju, napravila bih sve, samo da zmija ne prođe kao reticulatus u lanjskom ekscesu, kad su se pelješki kapa i lambda muškarci

naslikavali sa triipolmetarskim pitonom teškim 35 kg zatamnjene glave zbog teških ozlijeda nastalih višesatnom mutilacijom i o kojem će pričati priče oduševljenim maloumnim ženama i unučadi kad ove rašire noge i odluče se prokreirati. Najbolji mi je dio kad muškarčine uzimaju mrtvu živinu i nose pred goste da se pohvale.

Kad se zmija pružila preko polica i prozorskog praga, nije bilo druge nego il' biž' ili ubij. Prvo smo je kroz nekoliko pokušaja proboli ostima zračnom puškom, pa smo je, dok je bila sklupčana i ranjena držali još puna 2,5 sata probodene glave. Mahnito je mahala repom tako da je prsnula i porculansku vazu čiji su nas komadići isjekli. Nije bilo druge nego uzet' kopačicu i zabit' joj je u glavu, a onda sjekirom na kraju odsjeć' glavu kako bi bili posve sigurni da više nije živa'.

Božesačuvaj.

Zmije grizu. Bez daljnjeg. Sve do zadnje. Neke i ubijaju ugrizom. Priroda im je dala otrov i one ga koriste koliko mogu. To im je svrha. Njih je puuuuuuuuuno manje u RH. Osim otrovnih postoje i zmije koje ubijaju na druge načine. Većina nije opasna za čovjeka. Poskoci nisu prijateljski nastrojeni i neće oduševljeno presti kao mačići u rukama, ali nam nisu ni neprijatelji. Dapače, korisne su životinje. Ne ubijajte zmije. Zmije štiti zakon RH zbog najčešće besmislenog ugrožavanja brojnosti. Smuk nije riđovka niti je blavor poskok. Naučite razlike između 3 otrovne vrste i ostatka, nisu jedva zamjetne nijanse.