Prije otprilike mjesec dana mediji su bili puni napisa o malenoj djevojčici koja je nađena u velikogoričkom parku kao moguć trag iza jednog od brojnih izbjegličkih valova prema Zapadu. Prema člancima koje je bilo nemoguće izbjeći, sve one s kojima je došla u neposrednu blizinu oduševila je nastupom: valjda ih je, iznenađujuće za prosječnog arvata koji mahom percipira sve one koji nastanjuju regiju zapadnije od Turske kao camelfuckere koji žive u rupama iz kojih izlaze samo kada se treba pokloniti Alahu ili prebiti ženu na mrtvo ime jer se drznula pokazati rub potplata cipele, oduševilo njezino ophođenje koje je opisano kao vrlo profinjeno, pristojno, prijazno i neobično gospodski. Malena je izazvala opću pomamu oduševljenja i zato što je prosječan komentator po Shitarnjem i njemu sličnima isprojicirao u svojoj glavi visokoromantizirani scenarij u kojem je malena zasigurno dijete nekakvog rasnog plemića i herojskog ratnika na konju i s jataganom koji u slobodno vrijeme predsjedava haremom i nemilice dipli u šišu, a posljedično je ištrikao bajku o malenoj princezi egzotične centralnoazijske državice (komentator, ne plemić-ratnik). Tko zna kakvog je podrijetla? Ajme, odakle li je samo?

U jedan je tren moj feed bio pun podijeljenih statusa na temu: “traži se govornik * jezika” (* – širok spektar jezika indo-iranske skupine), što je šerao svatko i njegov brat, nerijetko i ne znajući što šerom zapravo traži. Naime, da bi detektirali podrijetlo, zaposlenici u Nazorovoj angažirali su govornike sijaseta jezika koji su sve samo ne prisutni i široko rasprostranjeni u našem kraju i vidi se da je uložen ogroman trud i napor da se ustanovi, pobogu, odakle je. Ovo su potvrdili moji poznanici-predavači na FFZG koji su cimani s raznim upitima. Kul, pomislih, i ne-prirodoslovci nečemu mogu poslužiti u praksi. *shots fired*

Kako su dani prolazili, tako je fascinacija rasla i emocijama nije bilo kraja. Na tren su prestale analize izbjeglica koje nose smartfone i izgledaju prenabildano za one koji bježe pred ratnom mašinerijom i pažnju je okupiralo maleno dijete koje nije reagiralo na niti jedan poznat jezik. Naravno i ironično, do trenutka kada su mediji objavili kako se djevojčica ne zove Atiqa ili Zuleikha, već Mirjana, a njena priča ne seže u aridnu regiju u kojoj bukti rat već Sesvete. Mislim na Sesvete istočno od Zagreba, ne Sesvete u zapadnom Beludžistanu. Priča je skončala nimalo romantično, dapače, moglo bi se reći, hrvatski ironično; ustanovljeno je kako je djevojčica bajaška Romkinja rođena u švicarskom zatvoru i jedna je od blizankinja, a u Velikoj Gorici ostala je nakon što su se roditelji posvađali i svatko je otišao na svoju stranu. Sjećam se brutalno ridikulozne rečenice, “tata je mislio da je otišla s mamom, a mama je mislila da je otišla s tatom”, kao da je štene nekog štrasera koje bi najradije bacio u jarak u najlonskoj vrećici a ne dijete vrste Homo sapiens ili ključ od podruma. Znate ono, “ključ je ostao kod buraza kada je išao dvjdvjsdvjjihxszf”. Ništa novo ni fascinantno, znam, ali uvijek mi pred očima bljesnu ljudi oko mene koji se godinama muče da dobiju djecu dok se druga olako odbacuju.

Tu je negdje i pao zastor, publika je razočarano digla stražnjicu i otišla je u potragu za novim materijalom za ispoljavanje krnjih majčinskih osjećaja a ostavila je mene u izuzetnoj fascinaciji više nego očitim i strmovitim padom interesa svih onih koji bi ju u datom trenu “usvojili” i medijima koji su odzujali tražiti novu žrtvu za svoju pijavičastost. Ne vidim više nikoga tko se trsi i natječe da ju usvoji, ne vidim nikakvu podršku, čak i nakon što je postalo jasno kako nije završila bez roditelja stjecajem ratnih okolnosti, već je potomak roditelja koji se dobacuju odgovornošću, što je zasigurno jedan od najjasnijih kriterija za procjenu je li netko sposoban roditelj. Mala princeza postala je random cigančica u ladici s onima koje glumite da ne vidite na Glavnom kada pružaju ruke za pokoju kovanicu i tema kripto-rasističkih komentara, a prestala je i biti dijete koje je u arvackim umovima bilo okruženo dvoranima i zbog kojeg je dignuto preko trideset govornika orijentalnih jezika. Mala princeza postala je vrhunska mjerna jedinica za šupkizam mentaliteta ljudi voljenog nam Dumbfuckistana s pamćenjem zlatne ribice, fokusom vjeverice s ADHD-om i dvoličnošću zadnjeg smrdljivog gada koji bi isključivo svršavao na svoju empatiju i samilost dok ga netko promatra.