U zadnje vrijeme do mene doseže sve više izjava koje ukazuju na manjak ikakve kritičnosti spram pročitanih informacija, u kombinaciji sa prepunjenošću senzacionalnim i senzacionalističkim poluprovjerenim floskulicama. U načelu se trudim saslušati i reći pokoju riječ na spomenutu temu, u nadi da će doprijeti do autora izjave. Dugoročno, koliko ima koristi, ne znam, ali evo, neka se i amo nađe par riječi.

Konstantno sam u društvu ljudi čiji stil života definira hrana i njena kakvoća. Uživam u tome toliko da ne možete vjerovati. Dio tih ljudi se aktivno bavi uzgojem biljaka, drugi dio aktivno sanja da će se baviti uzgojem. Poneki pojedinci iz obje skupine vole povremeno reći rečenicu koja meni para uši.

Ta biljka* nema štetnika i bolesti i ne traži zaštitu pesticidima.

* biljka = obično neka egzotična ili makar tek pridošla na naše prostore. Kvaliteta koja utječe na zdravstveno stanje konzumenta se obično diže na mitološke razine. Dodajte i egzotično podrijetlo sa jakim simboličkim značajem, koje obično povlači i dodatne nadnaravne sposobnosti, za potpuni doživljaj; primjerice, obronci Himalaje, Amazona…
For d sejk ofd sičuejšn, neka primjer ovdje budu goji bobice.

Prvo, ne volim pesticide i potpuno sam za to da se poduzme sve drugo a tek onda poseže za otrovom. Ne volim raditi sa njima, drago mi je da sam se maknula od njih.

Drugo, aksiom svemira koji ne mogu dovoljno poboldati, povećati i oko njega pustiti dovoljno stupajućih mravaca: svaka biljka na planeti ima makar jednu vrstu životinje/gljive/bakterije… koja se njome hrani. SVAKA. Cedar, salata, stoklasa bezosata, noćurak, poriluk, afrička ljubičica… – svaka od njih, a i ostatka 300 000 determiniranih vrsta biljaka, asocirana je sa nekim od organizama koji živi od njenog tkiva ili staničnog soka.

Treće, štetnik je agronomska paradigma, definirana potencijalnom razornošću u odnosu na uzgajanu kulturu. Obično ih identificiramo kao kukce, grinje, nematode, glodavce i ptice. Tijekom svog životnog ciklusa obitavaju i hrane se biljnim vrstama, točnije, njihovim organima. Nema vrste koja se hrani cijelom biljkom, od korijena do vrha. Klisnjaci preferiraju mladi sočni klas pšenice, nematode uništavaju korijen šećerne repe, repin buhač uništava cvijet uljane repice. Miševi i voluharice glođu kukuruzne klipove itd.

Četvrto, goji bobice, bratići paprike i krumpira, jarkocrveni plodovi koji se konzumiraju suhi i iznimno bogati nutrijentima – naravno da u Hrvatskoj nemaju štetnika. Zašto? Zato što su podrijetlom iz Kine. Kod nas se relevantnije bolesti i štetnici nisu jednostavno stigli dovoljno razviti. Ima li u Kini opasnijih napada? Što mislite :mrgreen: ? Naravno da ima, radije kupujte organske goji bobice, ako ih već želite ili trebate konzumirati jer su Kinezi poznati kao nemilosrdni trošitelji pesticida, izvan svake mjere i pameti. No, vratimo se na srž,  naravno da će napad biti jači ako je biljka uobičajena za ovu regiju. Naravno da će više kukaca napadati određenu vrstu, pogotovo ako se radi o višegodišnjim nasadima. Naravno da će veća površina biti adekvatnije stanište za rast i razvoj štetnika i bolesti, koje se mogu na njoj zadržati i desetljećima. Sjetite se krumpira i famozne štrafaste bubice, koja je od štetnika koji uopće nije autohton za kompletnu Europu, postala i ostala epidemija. O tome ću drugom prilikom, u tekstu o invazivnim vrstama.

Dobar primjer je i industrijska konoplja, koja se intenzivno uzgajala na području ex Yu, a prolaskom rata je pala u skoro potpuni zaborav. Nitko ju nije uzgajao desetljećima pa se broj štetnika, pogotovo onih specijaliziranijih a ujedno i značajnijih za tu vrstu, jednostavno smanjio. I onda meni dođe vlasnik par redova konoplje i ponosno kaže da ona nema štetnika. Moš mislit.

U svakom slučaju, molim vas, budite kritični. Čitajte, istražujte i filtrirajte informacije koje do vas dolaze.