Nisam sigurna što smo morali proći i na koji smo način morali doći do ove točke

bbcali mi je izuzetno drago da jesmo. Pogledala sam sinoć prvu epizodu Planet Earth II dokumentarca, “Otoci”. Očekivano me sastavio kadrovima prirode otoka Zavodovski, arhipelaga Galapagos i Kariba, standardno fenomenalnom glazbom koja prati priču (radio ju je Hans Zimmer) i pričom koja je sve samo ne dosadna, naporna i suhoparna. Ono najbitnije i meni najdraže, uradak šalje vrlo jasnu poruku kako je priroda surova, nemilosrdna i nimalo romantizirana kakvom ju se uporno pokušava prikazati. Neću baš spojlati komentirajući pojedine scene, mislim da je daleko bolje sjesti u miru pogledati dokumentarac na način na koji ga je zamislio Sir David Attenboroug. No, podsjetit ću svakoga zainteresiranoga kako je uradak u kontinuitetu njegovih specifičnih poetskih blagdana za oči i sa specifičnim pristupom – u nijednoj sceni nema čovjeka koji gnjavi životinje, fokus je samo na nerijetko dramatičnoj prirodi, životinjama i njihovoj interakciji.

Ipak… Evo snik privjua, fragmenta posvećenoga iguanama s Galapagosa, širom rasprostranjenoga po medijima unazad desetak dana

kojega sam pogledala nemali broj puta.

Naravno, na kraju kada pogledaš cijelu epizodu (i nakon svih onih godina praćenja Attenboroughovog rada) ne možeš si ne postaviti pitanja: koliko je planiranja, truda, logistike, znanja, poznavanja tehnike i metoda snimanja i u krajnjem slučaju vremena bilo potrebno da se snime onakvi kadrovi? Kolika im je količina ukupno snimljenoga materijala koja na koncu završi na 60 minuta jedne epizode? Kako uopće snime sve te prilično intimne scene bez životinjske instinktivne potrebe za bijegom? Čista fantazija.