… jer su ponekad toliko bezvezni da ih ne uspijem pogledati ni otprilike do kraja da bih mogla imati mišljenje formirano kako spada. Prijelomni je film Guardians of the Galaxy, također zvan i Smeće Kojemu Malo Što Može Parirati.

Mjesecima slušam o njemu, “Idi pogledaj!”, “A must!”, “strašno zabavan”, “KAKO TO DA JOŠ NISI POGLEDALA GOTG?!”; nalazim tonu memova gdjegod krenem, referenci na film, Groot iskače iz konzerve, od Brighta Abbota stvoren je novi akcijski superchunky superjunak i mediji se ne skidaju s njega itd. itd.

grootOdlučila sam jutros samovoljno potrošiti 2 sata života na nešto za što sam se ponadala da će makar biti tolerabilno. Kada idem gledati ovaj tip filmova, ne očekujem neku posebnu priču, dubinu niti faktički išta što nije samo plitka zezancija – poprilično precizno znam što mogu očekivati i znam što će me dočekati. Problem nastaje kada je zezancija toliko plitka da izgleda kao površina Aralskog jezera i zbilja se nemaš za što uhvatiti. Nakon 10-ak minuta počela sam preskipavati film i tražiti nešto što bi bilo neočekivano i motivirajuće za ostatak filma, ali nisam bila te sreće. PREloše. Zadnje gašenje, Lenjinov posmrtni marš i odustajanje bilo je na par trenutaka prije četrdesete minute. GG, KTHXBAI, basta.

Ocjena: 37/122 min.