Ukrajina me oduševila. Dosta je sirova i vidno nerazvijena, bilo je grozno vruće, ali sam se odlično provela. Ona mi je, ujedno, najdraži dio prijeđene rute.

Moj prvi kontakt sa Ukrajinom je bila ambasada nad Kvatrićem. svart mi je kao tanjur i neću ga zagađivati fecesima koje bih mogla izreći na račun tretmana kad smo radili na dobijanju vize, no sve se dade sumirati u izjavu osobe zadužene za prijem osoba u hostel u Kijevu: “Radili smo sa raznim osobama iz raznih država, jedino je kod vas bilo jako teško postići dogovor sa ambasadom.”. Nuff.

Drugi kontakt je bio nešto ugodniji. Planirani je ulazak, prema dokumentaciji, u Ukrajinu bio 10.7. a mi smo došli na granicu oko 8 navečer. noć prije, sa namjerom makar pokušaja prolaska. Razmišljali smo, najgore što nam se može dogoditi je da nas odbiju, kada se vraćamo par kilometara unazad na spavanac. Sve u svemu smo i dobro nanišanili, obzirom na kilometre koje smo dotad prebacili a viza je tražila specificiran datum ulaska. No, ta četiri sata nisu bila dovoljno precizna pa su nas poslali nazad do ponoći.
Posebno simpatičan je bio graničar. Kao, kvazi-namrgođen i ozbiljan na dužnosti a vidni zafrkant, sa kutkom usne stalno u nekom prikrivenom smiješku. Lista moju putovnicu, ponavlja, Ivana, Ivana, Ivana zamišljenog pogleda a onda krene nabrajati: “Bokšić, Šuker, Šimić, Vlaović”… Ajd da je RH makar po nečemu ostavila traga ;)

Treći kontakt je bio sladoled. Ukrajina je zemlja sladoleda i kao takva, ljubitelju dobrog sladoleda kao što sam ja – raj. Moram dodati i “zemlja dobrih sladoleda po strašno niskim cijenama”. Primjerice, štapići 1,5 – 2 kn, korneti 3-4 a premium korneti 6-7. Za one koji slučajno ne znaju, kod nas su cijene u prosjeku dvostruke. Vidjela sam nekoliko brandova, u vrlo šarenim pakiranjima, načičkanim raznim bojama i krasopisom na ćirilici. Sladoledi su sve samo ne sofisticirani i fancy, ali vrlo ukusni.
Na cijelom putovanju je po okvirnim kalkulacijama časno palo između 38 i 76 sladoleda u 15 dana (samo ja, Lazić nije toliki sladoledoljubac). Vodim se logikom uma Boba Kelsoa;

bahama-mama :D

Sviđa mi se jako što na policama ima vrlo malo do nimalo stranjskih proizvoda. Skoro sve je ukrajinsko, što moram i pohvaliti jer zbilja treba imati resurse, tehniku i tehnologiju pri pokrivanju svega što prosječan čovjek zapravo treba. Većina proizvoda, kao spomenuti sladoledi, pate od kroničnog šarenila no svojevrsno su osvježenje u odmaku od opsesije minimalizmom i općim bjelilom.

Ukrajinski je nešto ugodniji od rumunjskog i mila majka naspram poljskog. Dosta je sličan našemu – ako nije moguće pričati na engleskom, ja pričam hrvatski, Ukrajinci ukrajinski i svi se dovoljno dobro razumijemo. Zanimljivost, na benzinskoj sam vidjela kako olovo nazivaju svinec, kao i Slovenci. Bilo je još par primjera sličnosti i jednakosti ta dva jezika, ako se sjetim, ubacim. Unatoč trudu i namjeri da puno pišem u blok na putu, neke stvari jednostavno nisam zapisala.

Ceste su horor za svakoga tko ne vozi kamiončugu kalibra onih sa Dakar rallyja, iako će još biti spominjane. Koliko čovjek uči na greškama, govori i djelić konverzacije na motoru:

Ivana: Lazo, kojim ćemo putem?
Lazić: Idemo preko Ternopila, tamo je bolja cesta.

Ujedno, vozeći se ukrajinskim cestama, razradili smo teoriju disproporcije vremensko-prostornog kontinuiteta i nazvali ju, khm, Bubić-Lazićevom teorijom disproporcije vremensko-prostornog kontinuiteta. Zašto? Well, prvo, Bubić ide prije Lazić po abecedi :D a drugo, nešto ozbiljno ne štima sa tom državom. Nas dvoje smo znali prije okinuti 500-tinjak kilometara na dan bez treptaja a sad… Nakon 200 kilometara – muka paklena. Pri vožnji imaš dojam da stojiš u mjestu, što je jako deprimirajuće kad između granice i Kijeva leži 600 kilometara loše ceste. Jesam rekla “loše”? Mislila sam stravično loše, sa dubokim kolotrazima i usijane od onih ogavnih vrućina. U jedan trenutak smo sračunali da je tih pišljivih 600 km prelazivo u jednom danu. Nije. Vjerujte. Nikad kraja putu.

Za kraj, slatkiš, Ukrajinke. Ukrajinci svi izgledaju kao da su ispali sa audicije za gradsku čistoću iz Sopranosa, no žene… Izrazito zgodne, onog egzotičnog sovjetskog lica, vrlo izraženih karakternih crta, povremeno nakarađenih lošom šminkom ili slutty outfitom. Velika većina nosi ogromanjske potpetice – pune, rezane, debele… Ne znaju baš sve hodati na njima kako treba, no toliko lijepih golih nogu nisam nikad vidjela na jednom mjestu. Bilo je par štrkljavih i krakatih kategorije mojih, no uglavnom su malo jače, prelijepo oblikovane. I ono najbitnije, Ukrajinke su na sve strane – ukrajinski gradovi kroz koje smo prošli su bili u vrevi u svako doba dana. Toga, recimo, ni u Rumunjskoj a ni kasnije Poljskoj nije bilo.