Dan 12 / srijeda

Jedva smo se iskobeljali iz centra Kijeva. Promet je u jutarnjim satima užasan no moramo naprijed, bez zabušavanja. Krenuli smo prema Zoni sa mišlju kako ćemo proći koliko nam dozvole, iako zapravo itekako znamo da se ikakvim vozilima osim onih u vlasništvu stanovnika i autoriziranih posjetitelja ući ne može. To je jednostavno tako i drugačije ne ide. U najgorem slučaju ćemo se poslikati na rampi i imati uspomenu do pravog ulaska.

Kad smo došli u Kiev, još uvijek sam gajila neku nadu da će agencija biti u mogućnosti voziti u Zonu. Otišli smo u ured, no neka precizna objašnjenja, naravno, nismo dobili. Zašto bi vlada nekome uopće trebala polagati račune? Bila sam neki dan na stranici agencije – još uvijek bukira ekskurzije, dobila sam mail sa potvrdom unatoč zabrani. Zapravo, spremno čekaju odobrenje vlade i lagano otkazuju svima koji su, kao i nas dvoje, bukirali upad.

Cesta prema Pripjatu je vidno najbolja u Ukrajini, što je jasno obzirom na činjenicu da je promet drastično desetkovan u zadnjih 25 godina. Okružuju ju šume, polja i pokoje vrlo mirno i tiho selo. Bili smo prilično usamljeni na putu većinu vremena. Tek bi povremeno kakav auto prošao i pritom remetio vrlo ugodnu tišinu. Dan je bio topao ali lagano oblačan, idealan za vožnju.

Putem sam imala priliku opustiti se i posvetiti misli cesti prema Zoni, dok je Lazić vozio sa ciglom na gasu. Promatrala sam mala sela, kućice, ogromno zelenilo, povremeno kakve ljude uz trgovine. Ne možeš se ne zapitati kako se osjećaju. Padne li im na pamet što se dogodilo, ili kao i brojnim Hrvatima po pitanju Vukovara, takve stvari padaju samo na dan koji je ušao u povijest? Osjećaju li ikakav strah, jezu ili ih pere malodušnost i rezignacija? Tko bi još i time razbijao glavu uz svakodnevne sikiracije, pretpostavljam. Ionako su svjesni da vrlo malo toga mogu učiniti.

Obzirom na sve raspoloživo na ovu temu sam imala dojam da ovdje poljoprivreda, ne miruje, nego je potpuno smrznuta. U praksi to izgleda malo drugačije; na sekundarnoj cesti sam primijetila kombajne i poljoprivrednu mehanizaciju. Srpanj je, vrijeme skidanja repice, pšenice i ječma. Onako, dobijem dojam da se ovdje nešto zapravo i događa.

Stali smo na doručak, gdje smo pokušali sprašiti najgoru paštetu koju sam probala u životu. Shodno običajima države, začini su drugačiji, teži i intenzivniji što ju je činilo nejestivom, pa smo ju proslijedili mačkama. Usta sam promptno isprala ogromnim kornetom sladoleda, što mi je teško palo ;)

U jednom trenutku se u smjeru Zone složio poduži konvoj vojnih kamiona i transportnih vozila, čak sam uspjela i poslikati jedan u prolazu (pokušala sam biti diskretna, ne znam kako vojska zapravo razmišlja o fotoaparatima turista).

Osjećaj je čudan jer ne znamo koliko često je toliko vojske tamo. Pitanja se sama nameću; je li sve u redu? Je li opet nešto kuršlusnulo? Hoćemo li i za to saznati par dana kasnije, kad se višestruke razine očitaju u Portugalu? Vjerojatno zapravo nije ništa dramatično, no zbilja bi bilo, khm, zanimljivo, naći se 100-tinjak kilometara od elektrane kad bi opet nešto ruknulo.

Nailazimo na dečkića na skuteru koji ni da trzne na zakretanje ključa, usred ničega. Lazić, ekspert na zweitaktmotorrad polju silazi sa japanske mašine i pokušava se sporazumjeti na pantomimičarsko-hrvatsko-ukrajinskom. Dečec, vrlo simpatičan, ne zna ni guknuti engleski, no uspijevamo pokopčati da je problem u svjećici (to je bilo očito i meni, a nemam veze sa motorima)

i dijelom u gorivu tj. deficitu istog. Lazić donira koju litru, dobijam smiješak u objektiv i krećemo dalje.

Znak na cesti dodaje ulje na vatru znatiželje i napetosti – vidimo pravu naznaku da smo na dobrom putu. Moram priznati da su me prošli žmarci kad sam ga vidjela;

nakon njega sam samo čekala ulaz, napeto. Kad sam vidjela natpis

koji inače predstavlja check-point i točku razdvajanja dva svijeta, stalo je vrijeme na par sekundi. Parsto metara od mene je stajala jednostavna rampa

za koju je očito da ne prolaziš samo tako, dakle, bez pravog razloga i hrpetine papira. Prišli smo lagano prema kućici

kad nam je kontrolor nonšalantno i makinalno mahnuo onim “Ne trudite se uopće!” pokretom. Jedino što nam je ostalo je poslikavanje

i polazak prema Poljskoj, do koje nas je čekalo još dobrih šestotinjak kilometara. Srećom, cesta je bila relativno OK, što je olakšalo dobar dio puta. Nizala su se dosadna sela, prazna i mjestimično potpuno zarasla. Nije čudno, u svakom slučaju. U jednom trenutku smo se zbunjeni zaustavili, nakon što nam je organ reda dao znak da ne možemo dalje – našli smo još jedan ulaz u Zonu, Poleskoe. Naravno da nije bilo smisla pokušavati ući.

U kasno popodne/predvečer smo počeli ulaziti u radove na cesti.

Ukrajinci su na godinu domaćini nogometnog ludila i dosta toga je podređeno turistima koji cijene devedesetminutno natjeravanje lopte. U jednom trenutku su se radovi na cesti podosta zaredali i vozili smo se kroz priličnu prašinu. Došli smo do rampe koja kontrolira smjer vožnje, čiča nas pušta podižući brklju i mašući da prođemo. Par kilometara nakon stajemo pitati policajce za smjer. Minijaturni policajac aka Milicajčić koji je do našeg dolaska naslagao već nekoliko auta za pisanje kazni je naredio silazak sa motora i identifikaciju, kenjkajući nešto nerazumljivo o zabranjenom prolazu. Lazić odmah reče: “Kad ti kažem, zovi ambasadu, hvataj ljakseFon i glumi da zoveš ambasadu!”. Napade nas vrišteći, otkud mi kroz zatvoreni trak, što se na koncu svelo na poprilično izravno mahanje tekicom za pisanje kazne, metaforički izražavajući želju za driješenje kese sa evrima. Moš mislit. Nismo upotrijebili foru sa ambasadom, dovoljne su bile diplomatske sposobnosti šofera.
No, Milicajčić nije nam ostao dužan. Kad nas je pustio, tako nas je slatko nataknuo sa savjetom za smjer prema gradu za koji smo ga stali pitati kad smo ga spazili da to nije za vjerovati. Dodatni kilometri po nečemu što će se zvati cestom za iljadu godinu danasu bili krasan način da nas pozdravi i dade nam priču koje ćemo se rado sjećati.

Prilazimo oko 21 sat kućici kraj autoceste i polja. Lazić odlazi žicati u dvorište za par kvadrata za šator i motor i vraća se sa košaricom. Mlada dama u kasnim maloljetničkim godinama, u daljnjim pričama i razgovorima poznata kao Mljekarica, otrese jadnička ko kamen iz kaputa i taman smo krenuli tražiti dalje, kad njena majka, valjda vidjevši i mene u kadru, pristane i dozvoli nam da dignemo šator.