Počinje me živcirati muzika.

Sve što volim sam toliko puta preslušala da se nekako uspjelo izlizati a sve novo, po čemu kopam u potrazi za zanimljivim, redovito me razočara i demotivira u daljnjoj potrazi. U zadnje vrijeme čak nekako radije sjedim i obavljam poslove i zanimacije u tišini. Jednostavno, tišina mi odgovara, što me čudi jer sam u najproduktivnijim periodima u životu disala sa glazbom, odšarafljenom do ibera. Učila sam genetiku uz Carcass, kuhala uz Arch Enemy i sa cimericom plela šalove uz Slayer. Kad je treća cimerica u rane jutarnje subotnje sate ulazila u stan, kidala se od smijeha jer je kadar uistinu bio stravičan – cimerica je vezla neki kič goblen pijući kavu, ja sam sjedila sa hrpom vune radeći na višemetarskom šalu, pričale smo o raznim gluparijama dok me urlikanjem iz zvučnika nadglasavao Tom Araya. Uf, koliko puta sam Undisputed Attitude odvrtjela!

Prčkajući po kolekciji danas popodne naišla sam na RATM.

Dayummmm, kako je to bio dobar band!

Čim sam pustila Killing in the name of, Lazić je pronto došao iz druge sobe klimajući glavom i konstatirajući je kako je ovo uistinu unikatan band – nema banda koji zvuči tako specifično i tako specifično dobro, a kad i tražiš “similar artist”, možeš samo naći promašenu kopiju ili nešto što nema nikakve sličnosti a shodno tome i nikakve vrijednosti. Mogla sam se samo složiti. Potom smo skontali i da je pjesma stara 20 godina (tu smo se složili da nemamo mišljenje je li pjesma prestara  :hanghead: :D:  ).

Otkrila sam ih u trećem srednje. Bez da se lažemo, za oko mi je zapeo prvo turbozgodni Zack koji i sada, star preko četrdeset, izgleda odlično. Bila mi je strašno zanimljiva njegova energičnost na stejdžu, specifičan glas, tekstovi pjesama sociopolitičke prirode i skoro nekontrolirano verbalno bjesnilo koje je u jednoj od pjesama usmjereno čak i na Španjolce koji su uništili Azteke prije 500 godina. Čovjek se zbilja nije štedio u namjeri da iskaže svoje nezadovoljstvo, a ni prema metama nije bio pretjerano obziran. Albume RATM i Evil empire sam preslušala nebrojeno puta. Oba su u svojoj srži zapravo manifesti i skoro objave rata a po meni spadaju u najvažnije albume otkad postoji zapis glazbe. Ujedno su Morella izdvojili kao jednog od najvažnijih gitarista u povijesti zbog vrlo specifičnog stila sviranja. To se ne može opisati, radije poslušajte. Po Battle of LA je u danima izlaska bilo popularno pljuvati (hint: lights out, guerilla radio, turn that shit up), iako je meni načelno OK nije uopće toliko loš a Sleep now in the fire više nego fajn. A Renegades cijeli je smišljen za nemilosrdno skakanje, hedbenganje po stanu i izgledanje kao da ti svakim skokom opadne 10% mentalnih funkcija. Ako niste, probajte, od Microphone fienda skroz do How I could just kill a man, nemoguće je ostati statično sjediti. Kad dođete na Kick out of the jams, budite sigurni da bih ja u taj trenutak vjerojatno izgubila ono malo lucidnosti, stoga, otkačite se u moje ime ;)

Nedostaje mi takva glazba. Kvalitetna, sa okusom, koju želiš čuti. Ovo nije klasično sentimentalno kukanje, prije je bilo bolje. Meni je svejedno što je prije/poslije, samo da valja. Jučer sam glazbenu pothranjenost popravljala volovskim dozama Finntrolla, baš me zanima što ću sutra izvući. Neurosis?

BTW… Lazić je rekao da je danas umro vokal KUD Idijota. Umorio ga karcinom. Iako nisam baš pro-punk, cijenim njegov doprinos HR punk sceni. RIP, Tusta :benga: .