Prije nego nastavim sa pričom o Gruziji a potom i Turskoj, kratko bih se osvrnula na cjelokupni boravak u Rusiji, izravni kontakt sa Rusima i sve ono što nas je dočekalo tijekom cca 7 000 km po Ruskoj Federaciji. Ovo su neke mini-impresije koje Ruse čine toliko autentičnima da uistinu traže izdavajanje iz mora teksta u zasebni komadić prostora.

IMG_1114

Rusija je prelijepa. Iako se nismo puno nagledali Rusije (realno, kretali smo se po području koje čini četvrtinu teritorija rutom dugom oko 7 000 km), ono što smo vidjeli bilo je predivno. Od prvog trenutka kada smo ušli u Rusiju u smjeru grada Kursk do izlaska na gruzijskoj granici imali smo u čemu uživati. Sela, brda, rijeke, polja, kuće, kućice, gradovi – onaj tko kaže kako tamo nema što vidjeti, ne zna uživati u prirodi.

IMG_1857 IMG_0428 IMG_0825 IMG_0873 IMG_0518 IMG_0791 IMG_0412

Ujedno, ciljano smo lovili ne toliko urbane zone – preferiramo prirodu i spavanje u brdima koliko god je moguće. Unatoč kiši, imali smo priliku vidjeti prelijepe komade nenaseljene Rusije i zbilja uživati u njima.

Rusi su genijalni. Naše iskustvo sa Rusima bilo je besprijekorno – osim što nam se apsolutno ništa loše nije dogodilo na području Rusije, oduševili su me svojom spontanošću, izravnošću i srdačnošću koja se ne vidi svaki dan. Iako se nekako borim protiv razvijanja plitkih predrasuda o narodima (tipa, u Norveškoj ti ne može pasti dlaka sa glave, u Rusiji će te ritualno raščetvoriti konjima uz zvuke Trojke :D ) nije moguće ne imati baš nikakav zazor ili “strah” za svoju sigurnost. No, Rusi su se ispostavili kao ekstremno izravan, srdačan i topao narod, vrlo znatiželjan i raspoložen za razgovor, bilo kada i bilo gdje. Plus, nas dvoje smo se također trudili ostavljati pozitivan dojam i općenito dobroćudan nastup.

Otkud tolika dobra volja za pomoći, objasnila mi je Ksjuša. Rusi su jako ponosan narod i iznimno im je drago vidjeti da netko prolazi kroz njihovu državu. Prolaznici su se rado slikali sa nama, čak i sami prilazili i pitaju smiju li se poslikati kraj motorčine nakrcane kao ratni brod.

Imala sam dojam, kada smo prolazili, kako su se vrata pred nama samo otvarala. Sve je išlo odlično, podmazano i baksuz-free.

Cijene su slične našima. Hrana nije ništa jeftinija, neke stvari su i zeru skuplje. Zato je gorivo brutalno jeftino, cijena se vrti oko 5 kuna po litri.

Vozači su manji problem nego sam očekivala. Pretpostavljala sam da će biti još živčaniji i opasniji, primjerice, kada sa sporedne izlaze na glavnu u punom gasu, ne fermajući živu silu. Ispostavilo se kako im je jedini problem uporno i nezaustavljivo obilaženje svakog vozila koje se pred njima nađe.

Recimo, stojimo na T raskrižju, pred nama auto. Drugi auto po makadamskom nasipu pokraj ceste, dakle, desno od nas, obilazi i nas i taj auto i izlazi na glavnu cestu bez gledanja.

** ovdje dugujem fotografiju koju mi je ovaj trenutak nemoguće pronaći i koja prikazuje konkretni gorespomenuti slučaj. Čim ju nađem, dignem ju naknadno gore.

:mrgreen:

Ovo je ujedno razlog zašto je dobar dio auta na cestama poluterenskog i terenskog tipa :D

Pijanih Rusa na cestama nema. Vozačka se u slučaju puhanja u melodiku i izbacivanja cifre preko granične trajno oduzima.

Ceste su uglavnom podnošljive do odlične. Komad puta prema Samari bio je posebno grd i prilično je ubrzao propadanje lanca. Najbolja cesta bila je na području Kalmičke, potpuno nova i upeglana a ujedno i relativno neprometna.

Visoka razina samodostatnosti također jako upada u oko kada se vozite Rusijom. Na cestama, primjerice, drastično dominiraju vozila ruske proizvodnje – Lade voze obitelji, UAZ kombiji služe kao vozila hitne pomoći, GAZ radi svaku maršrutku na koju smo naišli, a Kamaz je zamjena za sve Scanie, Mackove i ostatak meni apsolutno nepoznatih heavy duty kamiončuga koje prevoze sve živo od goriva do bojevih glava po Bajkonuru. MAZ je nešto manje masivan i moderniji od ruski kockastog ZIL-a. Sva ta vozila napravio je Rus za Ruse i vožnju po Rusiji – smišljena su da upale i voze na -40 kao i na +50, što bi Lazić rekao, na žganac. Posebno izdajam Ural kamione,

IMG_1270

ogromne metalne grdosije, kao dobar primjer vozila koje je teglilo balvane iz šume ali i parsto kilometara kasnije obojani u crveno služili su kao vatrogasna vozila. U pogonu je dosta starih Lada kao što su Samara, Žiguli, Sputnjik – smišljene su da traju a Rus ih gazi kao da nema sutra. UAZ džipovi moje su novo omiljeno vozilo. Čisto onako, usput :)

Isto vrijedi za odjeću i hranu; ušli smo u par šoping centara sa trgovinama nama potpuno nepoznatih naziva i na čijoj odjeći je pisalo Sdelano u Rusiji. Internacionalni brandovi postoje, ali su u manjini. Rusija primarno štanca za svoje potrebe a tek onda uvozi.

Opsesija Lenjinom nešto je što se meni čini pomalo nezdravo. Dignut je na razinu boga, leži balzamiran na Crvenom trgu u Moskvi i njemu hodočaste kao muslimani Crnom kamenu što mi se u ateističku i komunističku Rusiju kakva je bila do prije 20 godina i post-komunističku modernu Rusiju ne uklapa nikako. Svaki grad ima ulice sa nazivima kao što su Krasnoarmijska, Gagarinova, Komuničeskaja, Oktobarska, Herojska… i redovito se nalaze u najužem centru grada. Naravno, glavna i najglavnija od svih ulica zove se Lenjinova a nasred nje stoji njegov kip u nekoj od značajnih poza koje se ne uklapaju u vrlo uobičajenu dinamičnu šprancu ruskih kipova. Ne. Lenjin stoji ponosno, glave gore.

IMG_0081

Glorifikacija herojstva mi je jasnija i logičnija. Drugi svjetski rat je za Rusiju bio vrlo poguban. Patriotizam je nešto što je potpuno samopodrazumijevajuće, stoga.

IMG_0046Voljela bih nanišaniti boravak u Moskvi negdje oko 9.5., kada je Dan pobjede a Crveni trg vrvi vojskom u mimohodu.

Smeće je veliki problem u Rusiji, na cestama, uz ceste, po gradovima, po selima, na ugibalištima, obalama rijeka, šumama – svuda. Toliko je ružno da boli.

IMG_0134

Sladoledi su moja omiljena poslastica. U hladnjaku uvijek imam nekoliko kutija najdražih vrsta, kupujem ih redovito i još redovitije trošim. Stoga, na putovanjima, rado jedem lokalne vrste jer želim vidjeti što se u toj državi traži. Duž rute po Rusiji, koja je mjerila oko 7 000 kilometara pojela sam šleper sladoleda. Fokus je bio na voćnim vrstama, uglavnom baziranima na mlijeku. Ekstremno su ukusni i vrlo zanimljivi. Specifično, na svakih parsto kilometara potpuno se mijenjao asortiman sladoleda – pomislite – ima li smisla štancati sladoled u Moskvi i onda ga distribuirati do Kurska, Vladikavkaza i nedobog Tjumena? Jok. Država je ima prilično malih sladoledarnica koje pokrivaju manja područja i, logično, time drže cijenu nečega meni bitnog kao što je sladoled :mrgreen: , razumnom.

IMG_1574 IMG_0262 IMG_0074 IMG_0542 IMG_0871 IMG_1231 IMG_1265 IMG_0969 IMG_1330 IMG_0376