Poveći period nekonzistentnog (ne)pisanja prekidam namjerom da to ispravim i vrlo specifičnom temom koja mi u zadnje vrijeme prilično okupira misli. Radi se o samoći, usamljenosti i postavljanju pitanja samoj sebi u kojemu trenutku ta potreba postaje nezdrava i eventualno štetna.

Uvijek sam bila soler ili sam se makar tako osjećala. Uvijek sam imala dojam kako sam treća, peta ili sedma u nekoj shemi i dobar dio tinejdžerskih dana osjećala sam se neparno. Oko mene je uvijek bilo nekoliko ljudi čije su se putanje preklapale s mojima, ali generalno vrlo je malo ljudi s kojima sam se uistinu uspijevala naći na istim valnim duljinama. Srećom, još kao dijete imala sam razne zanimacije koje su s odobravanjem najbliže okoline bile uporno poticane. U tinejdžerskim sam danima te interese počela intenzivnije razvijati a od preseljenja u Zagreb nakon nalaska savršenog mira i užitka ulaska u kuću nakon radnog dana u kombinaciji s faktički ritualnim zatvaranjem vrata iza sebe moji su interesi postali još izraženiji; postala sam doslovno zaigrano dijete s dovoljno para da se ne mora brinuti što će se dogoditi ako si regularno priušti nešto što će hraniti hobi ili interes. Nekad mi je bilo čak malo i tlaka, slušam o ljudima koji se bore sa stanarinama, računima za grijanje ili kašnjenjem plaća, dok gledam endlerice, mikroskope, samostrele ili planiram i kalkuliram troškove moto-putovanja.

Zajednički nazivnik svemu tome bila bi samoća. Problem nastaje kad se navučeš na tišinu i mir i samoću, a neizostavno druženje s ljudima počneš promatrati podozrivo i nezainteresirano. S osjećajem da gubiš vrijeme ako nisi u svom balonu i potpuno orijentiran sebi. Ne onako džonostermanski al-sam-kul romantizirano, naravno, već čisto praktično i bez neke prikrivene filozofije iza toga. Pa lažeš sebe da ćeš se potruditi češće se nalaziti s ljudima. Pa lažeš ljude da ćeš odraditi meetupe za koje znaš one sekunde kada kreneš dogovarati dan/sat da neće biti održani. Pa se prividno osjećaš loše, a ispod slojeva zapravo leži vrhunska indiferencija i apsolutni izostanak žaljenja što do takvoga nečega neće doći. Imala sam periode i po nekoliko tjedana samoće – bez roditelja, cimerica, Lazića… Nekad sam znala ciljano otkazivati sve moguće aktivnosti s drugim ljudima u tom periodu, uzimati godišnje odmore ili se makar maksimalno distancirati od ljudi oko sebe. Ali ja toliko uživam da to nije za pričati.

Norveška je dosta dobro riješila ovaj problem; iako sam od dolaska upoznala brdo ljudi i s brojnima sam prilično bliska, konačno sam sama. Nalazim se u jednom od najljepših dijelova grada, neobično mirnome. Znam nekad noću, kada san neće na oči, izaći i sjesti na stepenice i uživati slušajući zvuk doslovno ničega u savršeno predivno mirnoj noći. Jedva par minuta pjehe od kuće nalazi se ulaz u ogromnu šumu, što iskorištavam u svaki mogući trenutak. Većinu vremena kada nisam na poslu mogu potpuno biti okrenuta sebi, što je vrhunac sebičnosti.

rick

Tim više što podugo nisam bila ovoliko produktivna. Uz posao koji funkcionira savršeno dobro jer je Crohn u potpunom stanju dormancije kontinuirano nešto prčkam. Čitam, pišem, istražujem razne teme (na ovo mi realno ode velika većina slobodnog vremena), planiram naše landing partyje po kontinentu i crtam rute, crtam & slikam, pletem & heklam, šijem, kuham razna jela, šetam kroz šumu kada god stignem… Jedino što ne svartam pretjerano, ali evo, radim na tome. No, stalno nešto radim. Nema boljega osjećaja. Ne poznajem osobe čija bi blizina kompenzirala izostanak takvoga gušta. Često pričam s ljudima na ovu temu i jedno od mojih prvih pitanja nakon rukovanja i razmjene imena obično je “čime se baviš u slobodno vrijeme?”. Ono mi dođe kao najjednostavnija dijagnostika tj. uvid u profil osobe s kojom razgovaram. Većina ljudi koje poznajem ima nekakvu zanimaciju ili uvjerljivu strast (joga, motori, biciklizam, amaterski kemijski labovi, razni craftovi, planinarenje, stripovi, putovanja, pop kultura, kuhanje, programiranje, game development, gejmanje općenito…) ali povremeno nabasam na ljude koji po dolasku s posla ručaju, legnu pred TV i ustanu sutradan ujutro s namjerom da opet odu na radno mjesto, u kombinaciji s regularnim ekscesivnim oblokavanjem vikendima. Uistinu ne znam kako ti ljudi uspijevaju funkcionirati, jer kakav je to život?

Jedino problematično je što imam naznaku osjećaja da ovo što radim dugoročno ne može biti dobro. Nešto ovoliko ugodno ne može biti normalno, pogotovo od trena kada bez toga i ostanem. Nisam nailazila na relevantnije medicinske ili članke s polja psihologije na ovu temu; većina se svodi na izuzetno površno po tematici prerovane klikšer-bejtove s upadljivim velikim rečenicama o solerima-kulerima i bez previše uporišta u razumu. Većina ih ne razlikuje samoću i usamljenost, što je podbačaj u startu. Ujedno, ja se ne osjećam nimalo loše kada sam sama, naviknuta sam na sebe i ne osjećam baš nikakvu prazninu kakve bih se trebala, uvjetno rečeno, bojati.