Često sam u gradu, zujim po širem centru, pješke, tramvajem, biciklom, solo ili u društvu. S posla, na posao, s posla, zbog neke obaveze, iz čistog gušta, zbog druženja ili čiste potrebe da protjeram hladni zimski zrak kroz pluća. Cijele godine preskačem preko prosjaka, gledam naričuće ljude pruženih ruku i ponekog svirača koji prangija melodiju koja bi mu u šešir trebala dovesti koju kunu. Potpuno ih ignoriram, rijetko trznem na ijedan zvuk koji proizvode. Zapravo, sve do danas, kada sam prolazeći jednom od ulica u užem centru čula uličnog svirača kako na saksofonu svira Troopera od Maidena. \m/ Nisam prilazila bliže, ali sam zastala i potiho pustila glas na: “You’ll take my life but I’ll take yours too, you’ll fire your musket but I’ll run you through!”, nakon čega sam produžila dalje sa smiješkom na licu. Ovo je, inače, prilična anomalija i neuobičajena pojava. Prosječan svirač davi narod pjevajući cvileže one dosadnjure od Adele, hvata se Beatlesa i Imaginea, Pinkušine Just Give Me A Reason (koja mi je simbol jeftinih emocija i kliše smeća za koje se uspije zalijepiti samo netko tko ne vidi dalje od nosa), Ririnu Stay i takoneke bezveznarije. Mislim da bi mi srce stalo da čujem Cemetery gates, recimo.