Blog Archives: Images
Čips od kelja.
Od svog povrća sam tijekom života najviše izbjegavala kelj. Od malih nogu mi je bio mrzak i kad bi me sa vrata dočekala informacija o varivu od kelja za ručak, taj bi dan bio predodređen za prisilni post. Nisam gladna, rekla bih i škicala nešto drugo. Kasnije se ispostavilo da ga je moja mama radila na starinski način i da osim njega postoji još cijeli set načina priprave da bude ukusan. Najveća zamjerka je išla na konto dvosatnog kuhanja, koje bi rezultiralo bespigmentiranim raskuhanim rezancima od kelja u gustoj povrtnoj juhi. Kad sam bila posebno dobre volje ili bih nešto skrivila, pojela bih ručak bez pogovora ali ovo povrće sam mrzila dok nisam otkrila parenje.
Kuhanjem kelj gubi nutrijente, i mom oku bitno, pigment. Grozim se bezbojne hrane, oduševljava me pomisao na šareni tanjur sa hrpom zelenila. Listove kelja parim jedva 3 minute, tek toliko da uhvate malo topline. Po njima pospem malo maslinovog ulja ili sezamovih sjemenki i eto doze zdravog zelenila na tanjuru, obično u kombinaciji sa nečim drugim.
Nedavno sam otkrila još jedan način za pripravu kelja a to je čips od kelja. Ovisno o začinjavanju dobijate manje ili više žestok hrskavi međuobrok koji se super ponaša i na tanjuru uz cjelovit obrok. Raw verzija podrazumijeva korištenje dehidratora i izlaganje hrane maksimalnoj temperaturi od 42 C, no ja sam za ovaj recept koristila klasičnu pećnicu i nešto više temperature. Naime, kad bih u pećnici izlagala nasječeni kelj temperaturi od 50 C, morala bih ju držati u pogonu oko 10 sati, što po meni nema veze sa okolišnom efikasnošću.
OK, što nam treba za čips od kelja?
Priredite kelj, začine, kvalitetnu masnoću, papir za pečenje i tepsiju.
Za prvi put nemojte uzimati puno listova kelja. Računajte da u tepsiji moraju listovi biti raspoređeni u što tanjem sloju (čitaj: 1 list) pa nemojte odmah istrgati kompletnu glavicu. Uzmite 5-8 listova srednje veličine.
Temeljito ih operite, nasijecite, ostavite na cjedilu i raširite po ubrusu da se osuše. Kad ih budete rezali, odstranite centralnu žilu. Sijecite ih u trake, krugove, trokutiće, nepravilno… Kako god želite ali poštujte pravilo podjednakih dimenzija.
Začini daju dosta manevarskog za eksperimente. U ovom receptu su korišteni: kurkuma, svježe stucani papar, češnjak u prahu, chilli paprika u prahu, par žlica salsa umaka, sol i moj najdraži namaz od četiri vrste orašida (lješnjak, badem, indijski oraščić i kikiriki).
Sigurna sam da je jednako uklopiv i tahini i umeboshi i namaz od čistog kikirikija. Naravno, od suhih začina birajte po volji i uživajte u isprobavanju kombinacija.
Ovoj mješavini sam dodala par žlica kokosovog ulja i dobro izmiješala u kompaktnu masu koju sam kistom premazala preko naličja kelja; iskoristila sam prirodne “čašice” koje nastaju uvijanjem lista i u njih smjestila umak. Mažući sam slagala komade u tepsiju na papir za pečenje i stavila ju u pećnicu prethodno zagrijanu na 140 C.
Čips se pekao oko 35 minuta. Poanta je dobiti hrskavost u kombinaciji sa ljutinom (u mom slučaju). Povremeno je dobro otvoriti pećnicu i provjeriti suši li se kelj kako treba. Neki listovi će se uviti i preklopiti, ali računajte da će biti itekako jestivi i vrlo aromatični. Izbjegavajte dodatno karbonizirati lišće, nije problem ako mjestimično i ostane koji mekši dio – vrlo je ukusno, probajte!
Lazićka 
Tron2
Čekala sam da se druga sezona serije Game of Thrones zalaufa da bih napisala koju riječ.
Slijedi ogroman komad teksta krcat informacijama o dosadašnjim događajima u seriji. Ako niste gledali, ugasite tab. Neću se doticati nikako neprikazanih zbivanja, ali serija spada u vrh onih gdje je svaka dodatna informacija o radnji ubojstvo užitka. Ja vam to ne želim.
Nakon što sam se gledajući prvu sezonu navukla na dinamičnu radnju, tražila makar kakve tragove i naznake budućih događaja u trailerima za predstojeću sezonu, pa i šivala vjenčanicu dok mi se u backgroundu smjenjivao Oz sa prvom sezonom, izašla je prva epizoda druge sezone. Skoro godinu dana sam pokrivala uši i naređivala svima koji znaju išta o nadolazećoj radnji da meni ništa ne govore i ne uništavaju mi iskustvo užitka neimanja nikakvog predznanja pri gledanju. Nažalost, par informacija mi je procurilo u uho – neke su ljudi oko mene nesvjesno bubnuli a neke sam iz patološke znatiželje jednostavno morala izguglati. Naravno da sam požalila, ali bolje i to nego puknuti od znatiželje 
U međuvremenu, dok je druga sezona izašla, pogledala sam još koji put kompletnu sezonu. Ponovno sam vidjela sky cell u Eyrie, Shaggu sina Dolfa i prijetnju hranjenjem koza odcaparenim penisima, Robina na sisi Lyse Arryn, Jorya u Littlefingerovom kupleraju kako bleji u poprsje prijateljice noći, Yorena kako ne daje Aryji da vidi smrt oca, Bronna i njegove spartanske misli, budalu od Viserysa, Houndovu kacigu, Mountainovu kobilu, scenu kad se Ros briše, starog Pycellea kad pokušava dokučiti što je mislio reći, Varysa, odličnog kralja sa jelenskim rogovima koji pokušava što zabavnijim putem doći do groba… Znala sam da sam se navukla i da sam fan koji će seriju gledati do kraja kad je Cersei naredila Ser Ilynu da smakne Sansinog direwolfa Lady i kad me to toliko naživciralo da sam nekontrolirano skočila i dreknula “Ne!”.
Serija se prilično zalaufala. Drek je završio na ventilatoru. Zaigrano ga je bacio balavi princ Joffrey, čiju izvanrednu glumu Irca Jacka Gleesona moram istaknuti među prvima. Maestralno je odradio ulogu razmaženog, apsolutno nekompetentnog i nepromišljenog samoživog derišta kojem slučajno u krilo pada kruna pokojnog oca i bezgranična moć koju je taj događaj povukao. Toliko uvjerljivo iskonsko mahnitanje i sadizam nisam jako dugo vidjela.
Štoviše, nisam nikad osjetila ovoliko jaku potrebu ikoga našamarati. Nadam se kako će uskoro netko procijeniti da je mali drek ovako pušten sa lanca preopasan da nekontrolirano luduje i ucmekati ga a prilično sam uvjerena da nikome neće ni nedostajati osim matere. Sansu neću ni komentirati jer je valjda jedina ona gora od njega u svom beskičmenjaštvu i gluposti.
Kraljica je odlična. Trebala bi biti na neki način uzor svim ženama u svojoj smirenosti i taktičnosti na neki način. Istovremeno toliko lijepa i divna, kao i vrlo smrtonosna. Podmukla, svjesna svoje moći, sposobna vrlo nisko udariti i svog rođenog brata. Svidjela mi se posebno u scenama kada totalno lavovski brani svoju djecu.
Kingslayer mi je sve zgodniji i bolji što ga više gledam. Ima jednu odličnu dozu drskosti i arogancije, začinjene samozadovoljnim smiješkom bitange.
Svidjelo mi se kako nas je nedugo nakon špice u prvoj epizodi Tyrion Lannister jasno podsjetio i zapravo u dvije rečenice ponovio srž cijele prve sezone – istaknuo je Cersei na Small counselu kolika je šteta učinjena smaknućem Neda Starka i koje implikacije povlači taj događaj. Na mah se učinilo kako ni sama nije bila potpuno svjesna što se dogodilo i što će se zbog toga dogoditi.
Tywin Lannister se konačno pojavio u četvrtoj epizodi. On mi je jedan od najboljih likova i najbolje odabranih glumaca. Odmjeren, nemilosrdan, lišen ikakvih osjećaja i željan čuvanja reputacije svoje obitelji od koje želi dinastiju na Tronu Westerosa. U Harrenhallu je naletio i na Aryu “zamaskiranu” u Arryja koju je City watch u lovu na kraljevog nezakonitog sina Gendrya maknuo sa Kingsroada na putu u Winterfell i učinio ju svojim zatvorenikom. Tywin je prepoznao djevojčicu i učinio ju osobnim slugom. Ovo će biti zanimljivo za gledati, pogotovo kad mala shvati čiji je Tywin otac. Ili kad on shvati čija je ona kći.
Loša vijest je smjena glumca koji je odradio Gregor The Mountain Clegane viteza.
Na njegovo mjesto uskače neki mršućki tip koji nema pol % karizme samog The Mountaina. Vidjet ćete ga u Harrenhalu kako mrko mjerka zatvorenike.
BTW, Harrenhal izgleda brutalno savršeno.
Kažu upućeniji da je dvorac uništila vatra Targaryenovih zmajeva u pohodu na kralja Harrena. Sakrio se u najviši vrh, koji je po njegovoj brutalnoj smrti punoj ognja nazvan Kingspyre. Harrenhal se smatra ukletim mjestom pa je i Baelish oklijevao kad mu ga je Tyrion ponudio u zamjenu za logističku podršku planova.
Stannis Baratheon me strašno razočarao. Očekivala sam karizmatičnog, bezdušnog i nemilosrdnog iskusnog vojskovođu koji ne preza pred ničim da bi došao do krune koja mu zapravo i pripada, a dočekala nekakvog iskompleksiranog mlakonju kojeg riđa vještica mota oko prsta kako hoće. Njegov bannerman Davos Seaworth mu je potpuna opreka – odlična uloga, odličan glumac. Čak mislim da su glumci trebali biti zamijenjeni.
Od svih Greyjoya mi je posebno dobro sjela Yara (u knjizi imenovana kao Asha), podmukla i proračunata, za razliku od brata koji više nije siguran je li Greyjoy ili Stark. Stari Balon je odličan, a scena ponovnog krštenja Theona mi je prelijepa.
Pyke kao i Harrenhal izgleda predivno a i sam sigil kuće Greyjoy je jedan od boljih.
Situacija kod starog pervertita Crastera je prilično zanimljiva i dobro je najavljena komentarom Edda. Samwellov pokušaj “spašavanja” Gilly mi je suvišan i nepotrebno moguće komplicira radnju u smjeru romantike. Radije bih fokus na Sworn Brotherhood of Night’s Watch nastavak daljnjeg jahanja u dubine šuma sjevera, u sklopu najveće ekspedicije otkad postoji Zid. Podsjećam, Jeor Mormont upravlja istragom zašto wildlinzi bježe iz svojih sela, kakve spačke sprema Mance King Beyond The Wall Rayder, što je točno uvjetovalo dizanje iz mrtvih ubijenih rangera i, nimalo manje bitno, istražuje sudbinu nestalog Nedovog brata Benjena Starka (u Castle Black se vratio samo njegov konj).
Iako sam a priori Team Stark, ne bih voljela vidjeti na Čeličnom tronu nikoga od njih. Robbu bi trebao biti dovoljan Winterfell a mladi se Snow ionako ne bi smio moći maknuti sa Zida. Hmmm, kome treba pripasti onda Tron?
Danaerys mi je prenaporna, pogotovo kad krene biblijskim glasom “I AM DANAERYS STORMBORN AND I WILL BURN CITIES WITH MY DRAGONS blablabla…”. Jedina zanimljiva stvar vezana za nju je dolazak do Qartha. Trinaestorica djeluju vrlo zanimljivo i mogli bi dobrano zakomplicirati radnju. Joffreya će sigurno prije ili kasnije netko umlatiti a ionako nema pravo na Tron kao sin Kingslayera a ne Roberta Baratheona. Stari Balon Greyjoy je ionako prestar i treba ostati gdje jest, a sin neka i dalje ganja suknje. Yara već ima ono nešto prodorno i uvjerljivo, ali se čini da nema baš tolike apetite. Doduše, uz starog GRRM-a, sve je moguće i sve je za očekivati nakon smrti glavnog glumca i urednog slaganja mrtvih, što bi u Slavoniji rekli, na kamaru
Nekako na Tronu najbolje vidim Tyriona. Dovoljno suosjećajan, inteligentan, sposoban. Njegovu ženu ne vidim u ovaj trenutak jer mi nijedna ne leži uz njega.
Lazićka
Klopka za snove.
Već neko vrijeme se mučim sa nedovoljnim i nekvalitetnim snom. Budim se često. Promatram strop, sjaj Mjeseca kroz horizontalne rupe na roletnama, prve zrake sunca, mačku kako se preštimava na Lazićevim stopalima. Snovi su teški, komplicirani, vrlo neugodni i tjeraju da požalim što sam uopće zaspala.
Ovo je hvatač snova (dreamcatcher), iako bih ga ja u slobodnom prijevodu nazvala klopkom za snove. Meni je jedna od najdražih legendi i mitova koje sam čula.
Pripadnici indijanskog plemena Ojibwa sa područja sjeverne Amerike su u blizinu svoje postelje postavljali male i vrlo osobne klopke za noćne more. Smatrali su kako su ružni snovi veliki i nazubljeni, stoga bi pri prolasku kroz klopku zaglavili u ispletenoj mrežici unutar prstenastog okvira i ujutro stradali pri obasjavanju prvih zraka sunca.
Dobri snovi znaju put prema spavaču a slučajni zalutali bi prošli kroz perje klopke ravno prema usnuloj osobi. Kažu kako i najmanji trzaj perja na vjetru znači da je kroz njega prošao dobar san. Klopke za snove se nisu nikad uništavale, već bi bile ostavljene u strani dok ne bi potpuno propale uslijed starosti, vremenskih uvjeta i sličnog.
Mrežica je heklana od pamučne niti, nepravilno, pomalo ugrubo, poštivajući samo formu stare narukvice opletene tankom satenskom trakom. Pričvrstila sam nekoliko elitra kornjaša koje sam nalazila osušene, konkretno jelenka i nosorošca. Ne znam odakle, no imam i nešto crnog perja koje visi sa trakica. Ubačeno je i par perlica da razbiju čisto crnilo.
Lazićka
Body armor 2.0
Lani me na putu do Kijeva spašavao Foxov body armor. Da sam bila u klasičnoj moto-jakni, u jednom trenutku vožnje kroz Ukrajinu bih si vjerojatno pucala u glavu koliko je bilo vruće. Negdje pred Kijevom sam uz cestu spazila čitač temperature asfalta i sjećam se kako je očitao temperaturu preko 60C. Odjednom mi se činilo da smo propadali u asfalt vozeći se. Armor, mrežastih površina sa protektorima na ključnim zglobovima, ispod kojeg je samo tanka majica predstavlja savršeno rješenje za one koji jako teško podnose sparine.
No, nije baš bio najbolje izrade. To sam shvatila kad se počeo nakon nekog vremena raspadati po šavovima. Budući da se armor veže širokim bubrežnjakom oko struka čičkom, svaka se površina koju je čičak očešao dosta oštetila. Na granici je poderanosti, štoviše.
Nedavno smo u Sloveniji stali pogledati Alpinestarsov bionic armor, koji se spram ovoga kojeg sam upravo vlasnik činio kao vic. Budući da uskoro punim tricet godina ( 
), prvi poklon je uletio – body armor IXS Warrior III iz butige Ser Šepića u kombinaciji sa moto hlačama i kišnjakom. Armor izgleda cca ovako:
a ja jedva čekam da se nekamo provozamo i da vidim kako će se ponašati. Ulijeva dosta samopouzdanja, vrlo je udoban, sjeda točno kako treba, pogotovo duž leđa. Dosta je deblji od Foxovog i faktički može zamijeniti jaknu koliko je deblji i čvršći. Koliko je ova predodžba ispravna, vidjet ćemo uskoro.
Lazićka
Slovenija
Prije 7 dana sam bila u Sloveniji. Dotad sam uglavnom prolazila kroz nju, odlazeći do drugih država i uglavnom noću. Tad nisam vidjela ništa osim toaleta benzinskih crpki i autoputa. Cilj ovog odlaska je bila konačna kupnja sata za mog Mouža, u kombinaciji sa mini-izletom. Ja sam od njega, FYI, dobila ekspres lonac, koji je svaku osobu natjerao na padanje sa stolca od smijeha. Kao, gdje je tu romantika, ihihihiihahahaaaa, kakav je to poklon?!. Khm. Cipele, zlato, dijamanti, torbe, skupe cvikse, vateva haz no power over me – lončuga od 8 litara koja će u kratkom roku (rekordnih 30 minuta) skuhati namočeni slanutak je ono što se traži. Epic lonac is epic.
Ne znam zašto, ali uvijek očekujem žestoke kontraste uz granice EU i ne-EU država. Nešto kao na prijelazu Helm, između Ukrajine i Poljske. Sa jedne strane jad i bijeda, stare Škode, mačke polomljenih repova i prosjaci a sa druge sve europski uređeno, pomalo OCD posloženo i popeglano. Iskešeno sunce, zeleni brežuljci ‘n’ shit, Tinky Winky, Dipsy, Lala i Po u mahnitom klataranju antenama na glavi i slično.
Kontrast između HR i SLO ne postoji ili makar nije nešto posebno upečatljiv.
Priroda koju smo vidjeli putem je prelijepa. Vozili smo se nekom sekundarnom cestom, preko šuma i brda. Autoput nam je, kraj takvih ruta, opcija samo kad se žurimo kući ili kreće kiša.
Prolazili smo kroz mala mjesta, rudarske gradiće, divili se jeziku, doručkovali, pa čak i upoznali najstarijeg slovenskog motorista. Odoka sedamdesetogodišnjak broji zapravo 97 godina (dam ruku u vatru da laže) se raskokodakao, prisjetio dana kad je radio u Borovu za vrijeme Jugoslavije, ispričao par viceva i na koncu je otprduckao na prastarom Tomosu.
Ljubljana ne vrvi pretjerano ljudima, ali obzirom na doba dana ima smisla – za razliku od RH, ovdje ljudi zapravo nešto i rade. Nema mlađarije na sve strane, nema prđenja pod suncobranima. Ljudi rade. Nedavno sam vidjela članak o alarmantnih 10% nezaposlenih u siječnju kod njih. Ehhh… , da vas podsjetim, veljača 2012. u HR broji preko 20% nezaposlenih a alarmantnih paničnih članaka još uvijek nema.
Ono što me oduševilo je centraliziran šoping komad grada Ljubljane. Nešto kao velesajam sa svim brendovima na jednom mjestu. Zašto mi se ideja sviđa? Zato što jedan Zagreb ima, redom: West Gate, CC1 x 2, Arenu, Avenue Mall, Importanne, Kaptol centar, Garden Mall, pa onda outlet Začretje. Svi imaju Zare, H&Move, Peekove, Cloppenburge, Newove, Yorkere i ostatak smeća za raju. Nije li logičnije posložiti sve na jednu hrpu? Ja sam nezahtjevan kupac i ne da mi se putovati u 5 centara da bih nešto našla a realno nemam ni vremena. Nedavni događaji su me natjerali na traženje specifičnih odjevnih komada po svim dijelovima Zagreba, tijekom nekoliko dana. Grozno.
Zaletjela sam u par dućana zdrave hrane, Kalček i Vitacare. Asortiman ogroman, dominiraju njemački proizvodi, prodavačice uslužne, prelijepi prostori. Osjećaš se super kad krstariš među policama sa zanimljivim namirnicama i u glavi kombiniraš što možeš sa njima. Cijene su drastično različite jer Slovenci na hranu imaju 8% poreza, za razliku od nas, države sa ljudima stravične platežne moći gdje je porez na hranu 25%.
Kiša nas je natjerala na brzi povratak, pa smo sišli na autoput i za malo više od sat vremena bili u ZG.
Lazićka
Pauzirana torba?
Imam problem sa najlonskim vrećicama. Iako se trudim rijetko do nikad uzimati ih u trgovinama, jedna polica u predsoblju je okupirana samo njima i čini dvogodišnju zalihu. Koristim isključivo ruksak i platnene vrećice, no odnekud samo izviru. U par navrata su me zatrpale kad sam otvarala vrata ormara 
i predstavljaju mi konstantnu zagonetku što i kako sa njima, osim što u njima mogu odnijeti smeće do kontejnera.
Nedavno sam vidjela iskorištenje cijele hrpetine, po opisu nalik mojoj. Nisam vjerovala upozorenju da pri izradi ideje postoji mogućnost nestanka vrećica u jednom trenutku, a onda je i mene taj O.o trenutak snašao. Došla sam do točke u kojoj više nemam vrećica. Na tren sam se zbilja zamislila. Evo što sam radila.
Ideja se svodi na izradu torbe za namirnice od brda vrećica. Brdo sam imala i trebalo je samo zasukati rukave. Treba vam, osim vrećica, heklerica (preporučujem broj 6) i škare.
Najprije ćemo napraviti najlonsku nit koju ćemo heklati. Uzmite vrećicu, sravnajte ju na površini i odrežite joj ručke i dno. Pazite da površina nema oštećenja (ne dajte mačci da se igra sa nitima za hekleraj ) jer će ona definirati čvrstoću i dugotrajnost projekta.
Pretjerana preciznost nije bitna no držite se okvirnog oblika i širine trake od oko 2,5 – 3 cm. Čisto da bude ujednačeno. Spojite niti međusobno provlačenjem koje završava malim čvorićem.
Zategnite nit, namotajte ju u klupko.
Preporučujem da, vođena svojim iskustvom, odmah izrežete i namotate makar 250 vrećica jer će vam, vjerujte, trebati
Drugi dio je kratak tečaj heklanja. Ako imate iskustva, ovo će vam biti pis of kejk i to već znate raditi žmireći, a ako ne, uzmite komad vune i heklericu čisto za probu držanja igle. Ovo se vrlo brzo uči, držite optimizam na visokim razinama
Napravite omču
omotajte nit oko igle
i držeći ju kukom na vrhu igle provucite nit kroz omču. To se zove “očica”.
Lagano, ne može biti lakše, jelda ?
Nastavite ponavljati ovaj korak dok ne dođete do okvirne širine dna torbe. Ovo što napravite možemo nazvati “lanac”, dakle, niz očica.
Sad je na redu heklanje u krug. Treba napraviti dno torbe. Kada dođete do zadnje očice, samo “skrenite” i zaheklavajte rub napravljenog lanca. U svaku postranu očicu zabodite iglu i provucite najlonsku nit.
Kad dođete do kraja, samo produžite na drugu stranu. Heklajte u krug i na vrhovima lanca dodajte po tri dodatne omče u istu očicu jer ćete njima dobiti na plosnatosti i ravnini površine.
Gotovo dno izgleda ovako:
Kada napravite ovoliko, već ćete uhvatiti ritam (ako ga dotad niste imali) i bit će vam jasno da nemaju sve vrećice, unatoč prividnoj sličnosti, jednaku debljinu i elastičnost. Radila sam isključivo sa onim manjima, od kruha, voća i besplatnima kojima te zatrpaju kad kupiš doslovno bilo što u trgovačkim lancima. Uglavnom zato jer mi kriminalno dominiraju u ormaru i cilj je bio riješiti ih se. Veće ionako mogu uvijek za nešto konkretno i upotrijebiti. Takve vrećice, one koje plaćate na kasi a znate da ih imate more kod kuće, nemaju ni približnu elastičnost ali su vidno čvršće. Kad napravite ovakvu torbu, sigurno ćete dobiti ideju što napraviti i od njih.
Također, bit će vam jasno koliko jedna traka odrezana od vrećice kratko traje. Meni su prosječno trajale 5-6 očica, što objašnjava enormnu potrošnju u izradi.
Nastavite heklati bočnu stranu. Neće biti šavova, već se plete u krug. Na vrhovima gdje ste dodavali tri omčice u očicu sada smanjite i svedite na jednu u sljedeća 4 reda. Ovo će dati efekt sužavanja pa će torba dobijati formu. Super je promatrati kako se torba formira, vrlo brzo se hekla i vidi rezultat. Dalje nastavite heklati bez dodavanja ili oduzimanja očica da biste dobili cjevastu tvorbu, ravnih obrisa.
Ovo je moj dosadašnji rezultat.
Za njega su pokupljene doslovno sve vrećice iz kuće a čini samo četvrtinu planiranih dimenzija torbe, visoka je ravno 13 cm. Za sada stajem sa izradom, nastavit ću kada nakupim još vrećica a još uvijek ne mogu vjerovati da mi ih je ponestalo. Kalkuliram, bačeno je možda 5-6 zbog oštećenja, a upotrebljen sigurno troznamenkast broj.
Lazićka
Bento?
Otkako sam prvi put vidjela bento kutije za hranu, raspitivala sam se gdje ih mogu naći. Odustala sam nakon što sam konstatirala da u RH takvo nešto ne postoji. Doduše, nisam bila isključiva, tražila sam bilo kakvu kvalitetnu posudu za ručak koja dimenzijama ne bi zauzimala puno ruksaka ili torbe. Bit je bila u smjeni staklenki raznih zapremina nečim univerzalnijim.
Nedavno sam na poklon dobila pravi japanski bento, došao je iz Kanagawe. Radi se o dvoetažnoj posudi koja se na prvi mah čini malenom (16x8x8 cm). No, kad naslažete hranu kod kuće i krenete jesti na poslu, ustanovite ubrzo da je itekako dovoljna količina hrane u njoj. Naravno, Japanci ne bi bili Japanci kad sa bentom ne bi došla i platnena vrećica u istom tonu =)
Jučer sam na posao ponijela probni ručak – kuhanu mješavinu mahunarki i žitarica sa cimetom, tempeh, lješnjake, čips od kombu alge i malo kiselog kupusa.
Mogu reći da posuda dobro “dihta”, hrana ne curi i vrlo je praktična. Dvoumila sam se između plosnatih i vertikalnih, no ovakva bolje posluži jer ju nosim u ruksaku.
Lazićka
Haljina.
Ne znam zašto toliko ljudi dramatizira oko vjenčanja, ja sam se udala apsolutno neopterećeno, bezbolno i sa prelijepim uspomenama. Koliko može biti opterećujuće kad sam i u pregovorima za restoransko uređenje stola ostavila dekoraterki potpuno odvezane ruke? Postoje stvari kojima se ne treba zamarati, procijenih i bijah zadovoljna.
Udana sam 7 dana, vrijeme je za par fotografija i crtica 
Najveći, a sigurno i jedini problem je bila haljina. Nisam htjela odijelo, baš sam tražila haljinu. Dovoljno ženstvenu a opet cijepljenu protiv volana, čipki i ostatka smeća. Nešto elegantno i ozbiljno a opet ugodno. Jednostavno. Ono, da mi ne bude neugodno kad za koje desetljeće budem gledala slike i da mi ne bude reakcija na slike otprilike ovakva:
Čisto informativno, ako tražite išta mrvicu normalno, ne ulazite u šoping centre jer sadrže isključivo ČISTOKRVNI KIČ i SMEĆE. Također, nemojte slučajno zalaziti u dućane sa vjenčanicama duž Maksimirske jer jedino što možete naći je materijal za epileptični napadaj. Toliko bling-bling kristalića i nepotrebnih raznovrsnih kičarija jednostavno ne želite vidjeti ni u onom kontroverznom realityju o romskim vjenčanjima. Tko to plaća, tko to nosi? Strašno.
Ostala je samo opcija – napraviti ju sama, po svojoj ideji. Za tu svrhu sam kupila i krojačku lutku koju si već dugo želim i koju je Lazić nazvao Shae . Našla sam preko Njuškala prilično jeftin primjerak (u punoj cijeni su ubitačno skupe, mislim da ih nema smisla imati u posjedu ako ne šiješ u tolikoj mjeri da od toga i svakodnevno zarađuješ).
Par mjeseci (apsolutno nesvjesna nadolazeće prosidbe) prije sam našla presimpatičnu ljubičastu košulju kratkih rukava koju sam jednostavno morala nekako ubaciti u kompoziciju. Volim ovako rezane rukave <3. Kao zaštita od “hladnoće” za ruke je nađen crni bolero. Jedini jednostavni, obični, jersey primjerak u Zagrebu. Opet, ne želite znati što su mi prodavačice nudile pod “jednostavni bolero”.
Čim sam zaključila plan o DIY šivanju haljine, postalo mi je jasno da ću sašiti nekoliko komada. Nisam perfekcionist, to je prenaporno , ali sam ovisnik o “To je to!” osjećaju i ne osjećam se dobro sa “Pa dobro, može proći…” osjećajem.
Odabran je crni pamuk, nalik keperu, ali malo elegantniji i sa elastanom. Crtala sam, krojila, prekrajala, rastavljala gotove primjerke, bacala dijelove – nisam bila zadovoljna. Na koncu sam se vratila modificiranoj prvoj verziji – gornji dio je korzet bez naramenica na koji se nadovezuje suknja sprijeda ravna, straga nabrana.
Željela sam u haljinu ubaciti komadić Japana. Letimično sam vidjela negdje u prolazu fotografiju gejše i shvatila kako bi bilo zanimljivo integrirati obi pojas (ovdje imate cjelokupnu filozofiju, znate kako su Japanci bajkovito komplicirani i svaki predmet ima verzije adekvatne uzrastu, zanimanju itd.) da zaključi kompletnu sliku. Našla sam jednu staru Burdu sa krojem koji mi nije odgovarao pa sam ga malo podesila. Htjela sam da bude širi i sa manje vezica oko struka – set od šest komada sam zamijenila jednom širokom.
Na košulji izgleda ovako.
Tražila sam adekvatan materijal i smijenila sam ih nekoliko. Obzirom na košulju bez koje se nisam htjela udati nije dolazio u obzir nekakav šareni đir. Stoga sam tražila nešto možda nijansu drugačije u odnosu na haljinu ali ništa mi se nije svidjelo, pogotovo uzmemo li u obzir i tip/debljinu materijala koji sam htjela iskoristiti za obi. Tanji bolje sjedaju na struk i bokove kad se obi zaveže, ali se vrlo lako deformiraju. Odluka je pala na pamuk kao i za haljinu, sa obrubom širine kao i traka za vezanje obi pojasa.
Kompletnu haljinu sam završila vikend prije vjenčanja, kad sam krenula na godišnji i kad sam zbilja imala vremena u miru i tišini završiti ju. Naravno, u izradi je pomagao i vjerni “pomoćnik” u rušenju svega na što naiđe (srušila je Shae jedno 10 puta), ganjanju komada končića, uništavanju krojeva oštrim noktima i sjedenju u svakoj božjoj kutiji koju spustim na pod
Na prijestupni dan u godini mi je Lazić stavio prsten na ruku. Ovako smo izgledali.
Pozdrav,
Lazićka
