Blog Archives: Videos
Tron2
Čekala sam da se druga sezona serije Game of Thrones zalaufa da bih napisala koju riječ.
Slijedi ogroman komad teksta krcat informacijama o dosadašnjim događajima u seriji. Ako niste gledali, ugasite tab. Neću se doticati nikako neprikazanih zbivanja, ali serija spada u vrh onih gdje je svaka dodatna informacija o radnji ubojstvo užitka. Ja vam to ne želim.
Nakon što sam se gledajući prvu sezonu navukla na dinamičnu radnju, tražila makar kakve tragove i naznake budućih događaja u trailerima za predstojeću sezonu, pa i šivala vjenčanicu dok mi se u backgroundu smjenjivao Oz sa prvom sezonom, izašla je prva epizoda druge sezone. Skoro godinu dana sam pokrivala uši i naređivala svima koji znaju išta o nadolazećoj radnji da meni ništa ne govore i ne uništavaju mi iskustvo užitka neimanja nikakvog predznanja pri gledanju. Nažalost, par informacija mi je procurilo u uho – neke su ljudi oko mene nesvjesno bubnuli a neke sam iz patološke znatiželje jednostavno morala izguglati. Naravno da sam požalila, ali bolje i to nego puknuti od znatiželje 
U međuvremenu, dok je druga sezona izašla, pogledala sam još koji put kompletnu sezonu. Ponovno sam vidjela sky cell u Eyrie, Shaggu sina Dolfa i prijetnju hranjenjem koza odcaparenim penisima, Robina na sisi Lyse Arryn, Jorya u Littlefingerovom kupleraju kako bleji u poprsje prijateljice noći, Yorena kako ne daje Aryji da vidi smrt oca, Bronna i njegove spartanske misli, budalu od Viserysa, Houndovu kacigu, Mountainovu kobilu, scenu kad se Ros briše, starog Pycellea kad pokušava dokučiti što je mislio reći, Varysa, odličnog kralja sa jelenskim rogovima koji pokušava što zabavnijim putem doći do groba… Znala sam da sam se navukla i da sam fan koji će seriju gledati do kraja kad je Cersei naredila Ser Ilynu da smakne Sansinog direwolfa Lady i kad me to toliko naživciralo da sam nekontrolirano skočila i dreknula “Ne!”.
Serija se prilično zalaufala. Drek je završio na ventilatoru. Zaigrano ga je bacio balavi princ Joffrey, čiju izvanrednu glumu Irca Jacka Gleesona moram istaknuti među prvima. Maestralno je odradio ulogu razmaženog, apsolutno nekompetentnog i nepromišljenog samoživog derišta kojem slučajno u krilo pada kruna pokojnog oca i bezgranična moć koju je taj događaj povukao. Toliko uvjerljivo iskonsko mahnitanje i sadizam nisam jako dugo vidjela.
Štoviše, nisam nikad osjetila ovoliko jaku potrebu ikoga našamarati. Nadam se kako će uskoro netko procijeniti da je mali drek ovako pušten sa lanca preopasan da nekontrolirano luduje i ucmekati ga a prilično sam uvjerena da nikome neće ni nedostajati osim matere. Sansu neću ni komentirati jer je valjda jedina ona gora od njega u svom beskičmenjaštvu i gluposti.
Kraljica je odlična. Trebala bi biti na neki način uzor svim ženama u svojoj smirenosti i taktičnosti na neki način. Istovremeno toliko lijepa i divna, kao i vrlo smrtonosna. Podmukla, svjesna svoje moći, sposobna vrlo nisko udariti i svog rođenog brata. Svidjela mi se posebno u scenama kada totalno lavovski brani svoju djecu.
Kingslayer mi je sve zgodniji i bolji što ga više gledam. Ima jednu odličnu dozu drskosti i arogancije, začinjene samozadovoljnim smiješkom bitange.
Svidjelo mi se kako nas je nedugo nakon špice u prvoj epizodi Tyrion Lannister jasno podsjetio i zapravo u dvije rečenice ponovio srž cijele prve sezone – istaknuo je Cersei na Small counselu kolika je šteta učinjena smaknućem Neda Starka i koje implikacije povlači taj događaj. Na mah se učinilo kako ni sama nije bila potpuno svjesna što se dogodilo i što će se zbog toga dogoditi.
Tywin Lannister se konačno pojavio u četvrtoj epizodi. On mi je jedan od najboljih likova i najbolje odabranih glumaca. Odmjeren, nemilosrdan, lišen ikakvih osjećaja i željan čuvanja reputacije svoje obitelji od koje želi dinastiju na Tronu Westerosa. U Harrenhallu je naletio i na Aryu “zamaskiranu” u Arryja koju je City watch u lovu na kraljevog nezakonitog sina Gendrya maknuo sa Kingsroada na putu u Winterfell i učinio ju svojim zatvorenikom. Tywin je prepoznao djevojčicu i učinio ju osobnim slugom. Ovo će biti zanimljivo za gledati, pogotovo kad mala shvati čiji je Tywin otac. Ili kad on shvati čija je ona kći.
Loša vijest je smjena glumca koji je odradio Gregor The Mountain Clegane viteza.
Na njegovo mjesto uskače neki mršućki tip koji nema pol % karizme samog The Mountaina. Vidjet ćete ga u Harrenhalu kako mrko mjerka zatvorenike.
BTW, Harrenhal izgleda brutalno savršeno.
Kažu upućeniji da je dvorac uništila vatra Targaryenovih zmajeva u pohodu na kralja Harrena. Sakrio se u najviši vrh, koji je po njegovoj brutalnoj smrti punoj ognja nazvan Kingspyre. Harrenhal se smatra ukletim mjestom pa je i Baelish oklijevao kad mu ga je Tyrion ponudio u zamjenu za logističku podršku planova.
Stannis Baratheon me strašno razočarao. Očekivala sam karizmatičnog, bezdušnog i nemilosrdnog iskusnog vojskovođu koji ne preza pred ničim da bi došao do krune koja mu zapravo i pripada, a dočekala nekakvog iskompleksiranog mlakonju kojeg riđa vještica mota oko prsta kako hoće. Njegov bannerman Davos Seaworth mu je potpuna opreka – odlična uloga, odličan glumac. Čak mislim da su glumci trebali biti zamijenjeni.
Od svih Greyjoya mi je posebno dobro sjela Yara (u knjizi imenovana kao Asha), podmukla i proračunata, za razliku od brata koji više nije siguran je li Greyjoy ili Stark. Stari Balon je odličan, a scena ponovnog krštenja Theona mi je prelijepa.
Pyke kao i Harrenhal izgleda predivno a i sam sigil kuće Greyjoy je jedan od boljih.
Situacija kod starog pervertita Crastera je prilično zanimljiva i dobro je najavljena komentarom Edda. Samwellov pokušaj “spašavanja” Gilly mi je suvišan i nepotrebno moguće komplicira radnju u smjeru romantike. Radije bih fokus na Sworn Brotherhood of Night’s Watch nastavak daljnjeg jahanja u dubine šuma sjevera, u sklopu najveće ekspedicije otkad postoji Zid. Podsjećam, Jeor Mormont upravlja istragom zašto wildlinzi bježe iz svojih sela, kakve spačke sprema Mance King Beyond The Wall Rayder, što je točno uvjetovalo dizanje iz mrtvih ubijenih rangera i, nimalo manje bitno, istražuje sudbinu nestalog Nedovog brata Benjena Starka (u Castle Black se vratio samo njegov konj).
Iako sam a priori Team Stark, ne bih voljela vidjeti na Čeličnom tronu nikoga od njih. Robbu bi trebao biti dovoljan Winterfell a mladi se Snow ionako ne bi smio moći maknuti sa Zida. Hmmm, kome treba pripasti onda Tron?
Danaerys mi je prenaporna, pogotovo kad krene biblijskim glasom “I AM DANAERYS STORMBORN AND I WILL BURN CITIES WITH MY DRAGONS blablabla…”. Jedina zanimljiva stvar vezana za nju je dolazak do Qartha. Trinaestorica djeluju vrlo zanimljivo i mogli bi dobrano zakomplicirati radnju. Joffreya će sigurno prije ili kasnije netko umlatiti a ionako nema pravo na Tron kao sin Kingslayera a ne Roberta Baratheona. Stari Balon Greyjoy je ionako prestar i treba ostati gdje jest, a sin neka i dalje ganja suknje. Yara već ima ono nešto prodorno i uvjerljivo, ali se čini da nema baš tolike apetite. Doduše, uz starog GRRM-a, sve je moguće i sve je za očekivati nakon smrti glavnog glumca i urednog slaganja mrtvih, što bi u Slavoniji rekli, na kamaru
Nekako na Tronu najbolje vidim Tyriona. Dovoljno suosjećajan, inteligentan, sposoban. Njegovu ženu ne vidim u ovaj trenutak jer mi nijedna ne leži uz njega.
Lazićka 
Mjesec dana
Za mjesec dana stiže prva epizoda druge sezone Game of Thrones, u kojoj je jedan od glavnih glumaca i naš vrli Dubrovnik. Pomaže mu i nešto Islanda, koji glumi sjevernu stranu Zida.
Posebno me zanima kako će Stephen Dillane odraditi Stannisa i silno se veselim deset tjedana komentiranja i grupnog gledanja sezone koja slijedi. Evo par trailera, ne znam tko može biti imun na ovu seriju 
a škicnite i kako zapravo izgledaju neke scene iz prve sezone.
Pantera Monsters of rock live in Moscow ’91.
Bolje od ovoga ne ide, dala bih vjerojatno bubreg da sam bila ovdje.
The Hobbit =)
14.12.2012. ću biti na premijeri ovoga filma.
Konačno formalni datum.
Strašno se veselim filmu i patuljcima 
Frozen planet?
Osjećam se pometeno.
Pogledala sam nešto presavršeno i još uvijek sam pod dojmom. Moram podijeliti sa vama. Takvu poslasticu sigurno nemate pred sobom svaki dan, kao nažalost ni ja. Vjerujem da bi svijet bio na neki način bolji kad bismo si povremeno priuštili ovakve sitnice koje to zapravo nisu.
Zamislite polarna prostranstva, krajnji sjever i krajnji jug planeta. Zamislite golu ravnu površinu sa slojem snijega od 2 kilometra po kojoj briju vjetrovi brzinom preko 150 km/h. Zamislite višemjesečne noći, u kojima jedinu svjetlost daju sramežljive zvijezde. Zamislite podmorje polarnih krajeva, debeo ledeni pokrivač na površini mora, koji krije bujni život u slanoj vodi. Zamislite ljetni period u kojem se dobar dio spomenutog ledenog pokrivača, površine Australije, doslovno otopi i nestane. Koliko bi ljudi zapravo to i vidjelo da nema savršenstva zvanog Frozen planet? Riječ je o jednom od brojnih BBC-jevih dokumentaraca prirodoslovne tematike koji obrađuje specifičnosti polova planeta tijekom smjene godišnjih doba. Za razliku od Hrvata koji isplativu investiciju vide samo u trećerazrednim sapunicama koje će biti hit na Kosovu i Metohiji, Britanci ulažu u opću kulturu prirodoslovlja i svijest širokog puka koji može uvijek biti i jest ponosan na svoje sunarodnjake, ljude koji su posvetili život izradi nečeg natprirodno predivnog. National geographic i Discovery se BBC-jevim dokumentarcima mogu samo nakloniti, nek se zna. Pogledala sam ih dovoljno da iza ove tvrdnje mogu kategorički i stajati.
Zadnjih nekoliko BBC hi-def rundi – Blue planet i Planet Earth su jednom rječju, dahoduzimateljske. Frozen planet nije ništa manje beskompromisno savršen.
Moćni me kadrovi ostavljaju širom otvorenih očiju i bez teksta, sugestivna glazba me tjera da i podmorske žarnjake gledam sa simpatijama i željom da ih dotaknem. Na mene općenito tako djeluju ovi dokumentarci, iako nemam nikakvih gađenja i ne bojim se ničeg posebno, sve želim dotaknuti, omirisati, pomaziti. Približavajući mi specifične i ponekad ne tako karizmatične vrste koje nikad neće završiti na tvrdim koricama bilježnica u meni jednostavno izaziva refleks da pružim ruku i dodirnem životinju.
Oprema kojom se snimaju delikatni i sićušni migoljavi organizmi kao i veliki sisavci je vrhunska. Kadrovi su elegantni i sofisticirani, a topli i meki glas aka Kraljevsko Veličanstvo David Attenborough prelijepo zaokružuje svaku scenu, davajući dozu emocije i suosjećanja sa životinjama. Ja sam veliki Davidov fan, doživljavam ga kao starog djeda koji mi sjedi kraj kreveta i priča priče o prostranstvima koje je vidio i životinjama koje je pritom susreo i o njima učio. Mogla bih ga slušati danima.
Dokumentarac je pun životinjskih emocija. Dijelom straha plijena od predatora, ali većim dijelom obiteljskih veza između roditelja i potomaka, kao i romantičnih veza. Oduvijek me zanimalo, recimo, kada vidimo majku medvjedicu sa malenima kako ih upozorava da se smire – je li to samo samo naša projekcija i humaniziranje životinja, ili one zapravo imaju emociju koja nije samo slijed kompleksnih reakcija u organizmu? Recimo, kad vidite polarnog medvjeda kako se suši trljajući o suhi snijeg (da, taj snijeg povlači vodu sa bogatog krzna) i učini nam se da gušta, jednostavno se morate pitati – radi li on samo jednu od urođenih/naučenih akcija i korisnih organizmu koji živi na niskim temperaturama ili zapravo gušta? I’d go with gušt.
Životinje koje prikazuje Frozen planet se nalaze potpuno opuštene u svom staništu, neometane steveirwinovskim mrcvarenjem i gnjavljenjem. Čak i kamermani u “kako smo snimili ove übermegazakon epizode” extrasima ističu kako im je glavni cilj minimalno interferirati u život životinje koju snimaju. U tome uspijevaju, nema dvojbe. Da sam britanska kraljica, svi bi bili vitezovi 
Također, kad gledate Frozen planet, možete ostati samo puni divljenja i poštovanja prema životinjama. U jednom trenutku prve epizode flota kitova ubojica simultano napada tuljana na komadu leda. Inženjerski i uhodano kolektivno izazivaju valove da bi okrenuli taj mali smrznuti otočić, utočište budućeg obroka. Isto tako, nakon što mladunče mošusnog goveda napadnu vukovi, cijelo krdo trči prema teletu i okružuje ga da bi ga zaštitilo. No, pritom ne prikazuje vukove kao demone gladne krvi, već kao životinje koje će jednostavno ostati gladne. Arktička tundra nema velike količine raspoložive hrane tijekom godine, stoga je potpuno prirodno prisilno postiti. Pritom nimalo ne žalim plijen niti sadistički uživam u činjenici da predator brutalno komada svoj ručak. To je Priroda, realna, nemilosrdna i brutalna, neka takva i ostane.
U trećoj, ljetnoj epizodi se pojavljuje dosta ptičjeg svijeta. Lolcat, inače navikao na gledanje filmova, crtanih filmova, serija i dokumentaraca je pobožno sjedio pred velikim monitorom i gledao u cvrkutave polarne kokoši. U jednom trenutku je sjela bliže i nanišanila se na ptice, u namjeri da ih “pojede”. Eh, valjda će naučiti 
Ukratko, napecite si leblebija, skuhajte čaj i odjedrite u svijet majčinstva, zavođenja, teritorijalnih sukoba, makljaža oko ženki, lova, sunca, mraka, i ono najbitnije, leda.
Sitnica #14
Uši mi krvare. Neke stvari se jednostavno ne rade. Ajd što se prcvoljak osjetio dovoljno kompetentan da proba pjevati tuđe pjesme ovim predpubertetskim glasićem (kako sam shvatila, tako je i počeo na YT) ali uhvatiti se PANTERE?! Revolution is my name, my ass.
Sitnica #13
Veliki sam protivnik ovakvih mrcvarenja životinja
i zbilja ne shvaćam po kojoj logici dotična egzotična plesačica ovo smatram erotičnim. Životinje, osim što zaslužuju poštovanje a ne opću ridikulizaciju, jesu nepredvidljive i zbilja nema razloga za ovakva uznemiravanja.
Chtulhu?
Pomisao na velike morske dubine i hobotnice koje njima spretno manevriraju me oduvijek ispunjavaju divljenjem i dozom jeze odjednom. Još od dana kad sam zaranjala u morske dubine sa Julesom Vernom, zaljubila sam se totalno kad sam vidjela jedan od najboljih YT clipova IKAD (nemate isprike za ne pogledati ga do kraja). Unatoč ne toliko atraktivnom dizajnu ovih životinja, fascinira podatak o iznimnoj fleksibilnosti, brzini i lukavosti formalno i bez premca najinteligentnijeg beskralješnjaka.
Ovo je moja hobotnica, moj Chtulhu
koji je jutros doplivao u moj poštanski sandučić. Otkako sam ga raspakirala i stavila oko vrata, nisam ga skinula. Štoviše, još uvijek se ne mogu oteti uzimanju privjeska u ruku i škicanje krakova i steam-naočala, pa se skužim kako malo-malo zvjerkam ovo živinče. Kao deklarirani ljubitelj/promatrač steampunka, nedovoljno hrabar da taj đir profuram i IRL, našla sam, eto, malu sitničicu za dušu =)
