Njen latinski naziv je Prunus armeniaca i u početku se smatralo kako marelica potječe s područja današnje Armenije, ali nova saznanja govore o njenim kineskim korijenima gdje je kultivirana još prije 5000 godina. Iz Kine se proširile na zapad preko Indije do Bliskog Istoka, a nakon dolaska Aleksandra Makedonskog i Rimskih legionara prenesena je dalje do Europe. Danas se najviše uzgaja u Turskoj i drugim zemljama Mediterana te Iranu, Pakistanu i Uzbekistanu.

Razvojem novih tehnologija počelo je i iskorištavanje ulja iz koštica marelice koje se na tržištu uglavnom prodaje kao hladno prešano i budi interes kod potrošača zbog svojih nutritivnih i kozmetičkih svojstava. U sastavu ulja dominiraju oleinska (58-73%) i linolna (omega-6) masna kiselina (18-31%) s vrlo malim udjelom zasićenih masnih kiselina (7-8%). Uravnoteženi omjer nezasićenih masnih kiselina, dobar udio vitamina E skupine i fitosterola vrlo su dobra kombinacija za svakog tko želi namirnicu u izbalansiranoj prehrani s pozitivnim djelovanjem na kardiovaskularno zdravlje i tjelesnu težinu.

Ulje koštica marelice vrlo je pogodno za raznovrsne primjene u kulinarstvu. Dovoljno je stabilno za duža i kraća prženja pri čemu će hrani dati ugodnu voćno-bademastu aromu. Odlično je kao jedna od glavnih komponenti u pripremama slatko-slanih preljeva i može zamijeniti svako drugo ulje u pripremi jela i deserta. Ima široko primjenu u kozmetici i proizvodnji sapuna, krema, losiona i šampona. Lako se upija i pomaže kod problematične suhe kože. Pogodno je i kao ulje za masažu.

Za razliku od cijele koštice marelice, ulje ne sadrži spoj amigdalin (poznat i kao „vitamin B17“), spoj kojemu su pripisivana antikancerogena svojstva bez potvrde u znanstvenim istraživanjima. Kroz 1970.-te amigdalin i njegova sintetska-modificirana verzija laetril dobili su ogromnu medijsku pažnju zbog svojih nepotvrđenih nutritivnih vrijednosti. Kampanja se danas smatra školskim primjerom prevare potrošača.