Let od Osla do Dublina traje mrvu preko dva sata. Norwegian, moja omiljena kompanija (pogotovo jer im poslovni model defaultno uključuje besplatan wifi tijekom leta), leti za Dublin svaki dan, a karte smo kupili po odličnim cijenama. Prizemljili smo se u Irsku u 9 ujutro, što je značilo da je pred nama bio čitav dan – a mi naoštreni na novo i zanimljivo na max.

Prvo, obavezne fotografije iz aviona; prevolim slikati oblake na ovim visinama.

Posebno volim vidjeti bijeli horizont i “tepih” od šlaga od oblaka. Izgleda kao pustinja u Južnoj Americi, Salar de Uyuni; nešto što će oni koji prate Dakar rally lako potvrditi.

Aerodrom je nov i lijep, a slikanje (naravno) zabranjeno. Ovo me pogotovo pogodilo jer sam vidjela izuzetno zanimljivu složenu riječ na irskome za “zabranjeno fotografiranje”, ali ju kao uredni slušatelj zakona i pravila nisam mogla uslikati. Google translator i ini internetski rječnici uz svu silu permutacija fraze “deder ne slikaj” nisu našli tu riječ. Nažalost.

Od gata do rent-a-cara vozi vas shuttle. Činili su se vrlo prometni, kao i sam aerodrom. Ovo je bila prilika da raširimo kartu, konzultiramo se s vremenskim procjenama i bacimo sjenu frizure kao Rick Sanchez.

Posebno me zanimalo kako će se šofer snaći s vožnjom po Irskoj – volan je na desnoj strani, vozi se lijevom i vožnja se čini kao đir na drugoj strani Ogledala. Cilj je bio do kraja dana nikoga ne ubiti, barem, ako ne i naviknuti se na ovaj način vožnje. Dogovor je pao da se maknemo iz grada ASAP prema Staroj vojnoj cesti, u prirodu, dok ne uhvati grif, a onda ćemo kasnije vrzmati se po urban(ij)im zonama.

Iako, čini mi se da se brzo preswitchao i da nije bila greda. Kul, pomislih i zadovoljno se nasmiješih.

Zelenilo uz cestu

Prve impresije Irske bile su ceste ruralnih krajeva koje izgledaju bajkovito izvan svake pameti.

Osim što smo očekivali zeleno i ciljano došli da vidimo zeleno, sve je bilo ZELENO ZELENO predivno zeleno.

Većina otoka (izuzev kamenitije regije i brda) pokrivena je bogatim slojem hardkor travnjaka i ponegdje mahovina. Ne mogu opisati koliko se lijepo voziti takvim cestama. Sve je održavano i nema zaraslih živica; jedino će valjda biti ljepši britanski travnjaci i dvorišta u malim selima.

Old military road

Stara vojna cesta orijentirana je sjever-jug, mjeri nekih 40-ak kilometara, siječe brežuljkasti kraj i vodi vas kroz prelijepu prirodu. Tu smo oboje bili zalijepljeni za prozore auta i izjurivali smo svako malo da uslikamo kadrove.

Stunning as fuck. Lijep sunčan dan, par oblaka koji bacaju sjenu na kamenita brda i zelenilo.

Nama zbilja nije teško natući stotine fotografija pri prolascima kroz nešto novo; ipak, nastojat ću ne ubijati putopis i zadržat ću se na manjem broju slika.

Glendalough

Prva kulturna postaja bio je manastir Glendalough. Pročitajte na službenoj stranici o čemu se radi.

Tijekom par sati hodanja prošli smo cijelim kompleksom koji leži usred šume. Već pri dolasku parking je bio krcat i još su deseci automobila kružili uokolo da ubodu mjesto s kojega se netko, eventualno, maknuo.

 

Lokacija za ovakva zdanja zbilja je savršena. Ostaci crkvi i kapelice leže usred šume, a pokraj njih prolazi potok i smješteno je jezerce.

Uske ceste

Irska nije građena za moderni promet. Ceste su često uske i još imaju i kamenite zidiće. Nekad ti jednostavno ne bude jasno kako se ljudi na ovakvim cestama mimoiđu.

Kraj dana dočekali smo na obali mora, kraj svjetionika Hook head. Prehodali smo obalu koliko je bilo moguće, što zbog prirodnog oblika obale, što zbog naleta vjetra koji je bio sve samo ne nježan i milosrdan.

  

Volim ovakve ozbiljne lokacije, pogotovo kada padne mrak. Na udare vjetra kraj mora računam i čak mi ne smetaju dok su u nekim umjerenim intenzitetima, dapače, to je priroda prirode.

Jako smo se veselili ovom putovanju i jedva smo čekali da se zavrti. Preživjeli smo prvi dan na cestama Irske; sutra nas je čekao novi dan, pun zanimljivosti.