Opstanku svake životinje u svim životnim sredinama prijeti opasnost. Ona ipak preživljuje jer je cijelim svojim bićem, građom i oblikom, vanjštinom i ponašanjem, prilagođena vječno prisutnoj opasnosti. Neka je prilagođena da izdrži u borbi protiv napadača ili da se pritaji i čeka prolazak opasnosti. Druga, pak, dovoljno brza i vješta, može pobjeći. Poneka će stradati, jer grabežljivci mogu imati sposobnost kao i njihov plijen ili pak druga korisna svojstva, ali takvi su gubici normalni za dobro uhodanu ravnotežu, među svim bićima nekog staništa, pa će dotična životinja ipak preživjeti kao vrsta.

Jedan od najistančanijih i najdjelotvornijih oblika protiv grabežljivaca imaju vrste koje su najizloženije napadanju, to su kukci. Premda ih neprestano desetkuju, posebno ptice, oni će preživjeti, djelomično zbog brojnosti, ali i zbog brze smjene generacija kao posljedice takvog desetkovanja. Ptice vrlo brzo počinju raspoznavati nejestive ili otrovne kukce jer su takvi kukci razvili određene oblike i boje kojima na to upozoravaju. Sposobnost nekog kukca da bojama upozori na svoju nejestivost, kod drugih je dovela do još zanimljivije pojave mimikrije, kada jestivi kukci s takvim uspjehom oponašaju nejestive da su, zapravo, zaštićeni od svakog napada.

Mimikrija, korisna sličnost, poznata je kod mnogo životinjskih vrsta, ali kod kukaca tropske Amerike imamo najizrazitije primjere. Prirodnjak viktorijanskog doba Henry Bates na svojim je putovanjima kroz amazonsku vlažnu šumu prvi put opazio očitu sličnost između sasvim različitih vrsta kornjaša – jednog nejestivog, dakle zaštićenog od napada grabežljivih ptica i jednog jestivog. Boje za upozoravanje otrovnoga leptira razvio je i iskoristio jestivi kornjaš, pa je takvo svojstvo nazvano Batesovom mimikrijom.

Naknadna su istraživanja pokazala da postoji sličnost i između vrlo nesrodnih vrsta kukaca, s tim da je svaka od njih bila nejestiva. Sličnost im omogućuje da podijele, a time i smanje, opasnost od napadanja, svojstvo nazvano Müllerovom mimikrijom, prema njemačkom zoologu.

Mimikrija ne počinje i ne završava samo prilagodbama i oponašanjem boja, i nije ograničena samo na žrtve koje se njome brane od grabežljivaca. I neke napadačke ili nametničke vrste koriste se sličnošću sa svojom žrtvom kako bi ih napale, npr. neke vrste muha iskorištavaju svoju sličnost sa pčelama kako bi zauzele njihovo gnijezdo.