Osjetila kukaca čine optička osjetila za vid, opip, miris i okus, temperaturne razlike i percepciju zvuka. Njihova prisutnost u izravnoj je vezi sa staništem i načinom života vrste, stoga su varijabilno razvijena. Kod vrsta koje obitavaju u uvjetima reduciranih pojedinih podražaja, primjerice, bez svjetlosti, organi za vid mogu biti zakržljali, čak i potpuno reducirani. Kod kukaca razlikujemo jednostavne oči (ocellae) i složene, facetirane. Jednostavne oči smještene su na čelu ili tjemenu, broje do do tri komada i sastavljene su od bikonveksne leće, stanica hipoderme i sloja vidnih stanica. U svakoj se stanici nalazi vidni prutić (rabdom) sastavljen od rabdomera. Jednostavne oči nemaju sposobnost procesiranja slike, već isključivo detektiraju osvijetljenost prostora, a kod nokturnalnih vrsta obično su i povećanog volumena.

Složene oči sačinjene su od omatidija i smještene su lateralno na glavi (slika 9.). Za razliku od jednostavnih očiju, imaju sposobnost raspoznavanja slika predmeta i prostora i stoga često imaju veliki volumen u odnosu na glavu. Matoničkin i sur. (1999.) ističu kako složeno oko grobara, Silphidae ima 30 000, mrtvačka glava, Acherontia atropos 12 400, vretenca, Odonata 10 000, hruštevi Melolonthidae 5 500 jednostavnih očiju. Kukci letači redovito imaju veći broj očiju i složenije su. Primjerice, oko mužjaka krijesnica sadrži 2 500 omatidija, dok ženke iste vrste sadrže samo 700.

Kukci koji obitavaju u mraku odličan su primjer redukcije funkcija očiju – ličinke brojnih nametnika čovjeka i životinja potpuno su reduciranih očiju, brojne terestrične, spiljske i vrste koje žive u tkivu stabala tijekom vremena izgubile su osjetilo vida.

Receptorne stanice za opip zastupljene su u najvećem broju na dijelovima tijela kukaca koji su u izravnom kontaktu s okolinom, primjerice, stopala, ticala i dlačice u kontaktu s tlom.

Brojne vrste kukaca imaju izuzetno dobro razvijeno osjetilo mirisa, pomoć pri pronalasku hrane, nužne za opstanak. Osim za hranu, okus mirisa važan je i u pronalasku partnera za kopulaciju, kada pojedine vrste uspješno detektiraju suprotni spol i na velikim udaljenostima. Brojne ženke leptira pronalaze pomoću mirisa biljku domadara na koju će položiti jajašca nakon oplodnje.

Osjetilne stanice za okus nalaze se u najvećem broju u području usnog ustroja, a pojedine vrste imaju osjetilne receptore i na stopalima, pogotovo prednjima. Brojne vrste leptira automatski ispruže sisalo čim dođu u kontakt sa vodenom otopinom šećera i biljnim sokovima.

Zvuk je važno sredstvo komunikacije kod pojedinih vrsta. Najčešće zvuk proizvode mužjaci u svrhu dozivanja ženki. Osjetilo sluha najbolje je razvijeno kod vrsta koje i same imaju sposobnost proizvodnje zvuka, primjerice, skakavci i cvrčci. Organi koji primaju zvučni podražaj nazivaju se timpanalni organi i razmješteni su ovisno o vrsti – kod ravnokrilaca nalaze se na gnjatovima prednjih nogu, kod ponekih leptira nalaze se na prvom abdominalnom segmentu lateralno itd. a građeni su od opne koja treperi uslijed kontakta sa zvučnim valovima.