Landing party: neplanskih 2 200 km po Grčkoj u ranu jesen

Lijepi završetak dvije i sedamnaeste…

Početkom ovoga mjeseca (studenoga) morala sam iskoristiti posljednje tjedne godišnjega odmora i stoga smo se uputili na putovanje po Grčkoj. Prethodno sam godišnji potrošila na Island u svibnju i Nordkapp u srpnju (+ vikend u Helsinkiju), i stoga mogu reći da je 2017. stvarno bila povoljna za lutanje nepoznatim regijama.

… no mogao je biti još i bolji, pomislila sam prije polaska.

Grčka difoltno nije nimalo nešto što bi mene zanimalo, prve asocijacije na ovu destinaciju meni su otočki tulumi na Zakintosu i sličnima. Lazić i ja imamo prastari dogovor o davanju prednosti zanimljivim lokacijama koje traže od nas i nešto fizičke spremnosti, sturdinessa i volje za spavanjem na tlu dok je vani hladno, dok su odlasci u tople mediteranske regije bezecirani za penziju, pad aktivnosti metabolizma i konstantnu pothlađenost. Vođeni ovom logikom prvotno smo željeli na potpuno drugu stranu – dijelom zbog kriminalno jeftinih avionskih karata a dijelom zbog izuzetne zanimljivosti regije – otići na turneju po baltičkim državama: Latviji, Litvi i Estoniji. U to ime složila sam jednu jako lijepu i sadržajnu dveiljadekilometarsku rutu koja je pokrivala malo za reći spektakularno zanimljive lokacije: muzeje posvećene KGB-u i starom režimu, podmorničke muzeje because Baljtik <3, razne zgrade iz doba hladnog rata, radarska postrojenja i zatvorene gradove, razne vjerske objekte etc. (pogledajte seksi ljepoticu od rute, još ako nekim slučajem znate što znači koja točka…)

no jedva par dana prije polaska Lazić se izjasnio kako “hoće sunca” i išao bi radije nekamo gdje neće biti grim kao na Baltiku u jesen. Iščačkasmo u to ime karte i skemijasmo plan da odemo na jug na 7 dana. Isprva sam se nešto nećkala, ali prihvatih sugestiju jer sjedenje kod kuće nije opcija.

Prednosti putovanja po Grčkoj izvan sezone

Osim što izuzetno ne volim ljeto i ne zanima me odlazak nikamo gdje ću imati želju biti sklupčana i vegetirati dok se preznojavam u najvećem hladu kojega mogu naći, smaraju me buka, histerija, masa ljudi, urlanje u prometu na furešte, redovi na cestama, cigančenje i džeparenje, balavurdija, pijani prolaznici i općenito ljudska rasa (dalo bi se zaključiti iz nabrojanoga, čini mi se :lol: ). Ni Jadran mi nije bio nikad napet, kamoli turistička meka LVL: Grčka za koju je očito da neće biti smirena i opuštena u kakvoj želim boraviti.

Početak studenoga ispostavio se kao totalni bingo. Temperature u Ateni bile su preko 20° (čitaj: moglo se hodati u tankome i kratkome bez beda), u kontinentalnom dijelu bile su nešto niže, ali vrlo ugodne. Ljudi po cestama nije bilo, ali je svaka poznata turistička lokacija vrvjela ljudima. Što je OK, ali primjenjujući islandsko ako-je-ovo-izvan-sezone-ne-želim-znati-što-je-sezona pravilo, zbilja ne bih voljela poslikavati sve viđeno s 450x više ljudi na svakoj od lokacija. Najavljen je i nešto jeftiniji smještaj duž poluotoka, niže cijene hrane i slično, ali nismo naišli na neku značajnu razliku.

Shema đira

Rentali smo automobil s ciljem da se provrzmamo uokolo i vidimo što je više moguće tijekom 5 i pol efektivnih dana vožnje, s ciljem spavanja vani koliko je moguće i kadgod je moguće, računajući na milosrdno vrijeme. Otoci su bili isključeni – fokus je bio na kontinentu vozeći se clockwise jer kako drugačije.

Obvezne postaje koje su oblikovale rutu bile su: Atena, Korint, Sparta, Kalamata, Meteora, Olimp i Volos. Razloge ćete vidjeti kasnije tijekom teksta, kao promjene linije s mape.

Let iz Winterfella u Dorne

Norwegian često leti za Atenu, jer je Grčka vrlo popularna kod starijih Norvežana koji svoje dane u mirovini rado provode duž Mediterana, dijelom zbog sunca, a dijelom i zbog činjenice da si na Mediteranu svojim mirovinama osiguravaju prilično lagodan boravak. Cijena karata bila je dosta prihvatljiva, a oba su leta bila puna putnika. Sletjeli smo u glavni grad u 7 navečer u ugodnih dvadesetak i potpuni mrak. Od aerodroma Eleftherios Venizelos do centra Atene gdje smo dogovorili Airbnb smještaj vozi vas metro (linija broj 3, vožnja traje nekih 30 minuta a pokriva dvadesetak kilometara). Aerodrom je poznat po briljantnoj odluci da s jedne strane nakelje IKEA trgovinu, a druge grčku pravoslavnu crkvu sv. Petra i Pavla apostola.

Prva impresija Atenom

Atena me iznenadila. Jako. Nisam očekivala da će cijeli grad biti fancy i antičkoj jezgri podložen, ali iznenadilo me koliko je neuredan i prljav. Na putu do Akropole & co do koje smo se uputili po dolasku uopće nije neobično vidjeti ruševne kuće, dosta smeća po ulicama i općenito zapuštenu vizuru grada. Vidi se da jako dugo nije ulagano (rekla bih barem 30 godina), što je kriminal ako se uzme u obzir koliko novca u državu unesu turisti svake godine. Tužno.

Atenske mačke

Na putu prema Airbnb stanu svakih par minuta sreli bismo mačku. MačkE. Hrpetinu mačaka lutalica. Ako ste ljubitelj mačaka, nije moguće proći ulicom bez da ih većinu pomazite i makar ovlaš požnjarate. Čine se vrlo pitome i navikle na dodir. Ispostavilo se da grad ima infestaciju mačkama koja je IMO odavno izvan kontrole, ali kako vidim, nitko se time ne zabrinjava. Mačke imaju plitice na raznim punktovima, očito se dobro hrane, vidjela sam vrlo malo prometom usmrćenih mačaka što znači da nekakav suživot s prometom i postoji, nitko ih ne tjera, prilaze same željne maženja – kao i s još nekoliko aspekata s kojima ćete se kasnije sresti – možda izgleda čudno nama sa strane, ali nekakav unutrašnji red i koegzistencija postoje.

Prva klopa

Nakon što smo istresli kofer i torbe u stanu i pozdravili vlasnika, budući da je bilo jedva 8 navečer a mi vrlo raspoloženi za hodanje, izašli smo na zrak s namjerom da se dobrano izmorimo i još bolje najedemo.

Grčku bije glas gurmanske države. Odličan klimatski položaj garantirao im je tijekom povijesti obilje hrane (otprilike nekakvih 180° suprotno u odnosu na Island i njihovu ponudu tradicionalne hrane) koja je temelj vrlo ukusnih jela, pa smo naoštrili želuce na gyros, souvlaki, mousaku, spanakopitu, galaktobourek, horiatiki, tzatziki, kotopoulo, avgolemano itd.

Na noćnom điru do Akropole i Agore tražili smo gdje ćemo zveknuti prvi gyros/souvlaki i zaustavili smo se u simpa zalogajnici u kojoj su ljudi sjedilo zazipani u jaknama a osoblje je uspješno zagubilo našu narudžbu pa smo tanjure čekali nekih pola sata. No, kada je došao ovaj tanjur, najedoh se souvlakija s toliko gušta i zadovoljstva da sam do kraja dana uporno ponavljala koliko je bilo ukusno. Lazić je naručio gyros i slistio ga je s istim guštom.

Akropola noću

Nakon što smo večerali, odšetali smo prema centru i esenciji grada – Akropoli i Agori. Iako je pristup onemogućen noću, Akropola se vidi iz svakoga dijela grada jer je na uzvisini i dobrano je osvijetljena. U neposrednoj blizini nalazi se Agora, mjesto na kojemu su stari Grci dignuli tržnicu a Sheldon se svojedobno, dok je serija još bila gledljiva, zapitao “što jest fizika?” učeći Penny o zvijezdama koje putuju preko neba. Neću se puno zadržavati na njima, kao i kvartu Plaka i Hadrijanovom luku, jer smo im se sutradan ujutro vratili i temeljitije ih proučili, pa će priča pratiti glavne setove fotografija.


Dan #1. | Jedan dan u kolijevci zapadne civilizacije

Prvo jutro u Ateni

Bilo je očito da će dan biti vrlo topao. Vraćam se samo nakratko na krš i derutno stanje grada jer je sve bolje vidljivo ujutro, pa evo tipičnoga kadra u zoni Metaxhourgio.

Isplanirali smo cijeli dan tako da vidimo što više i s namjerom da sutradan pokupimo rentani auto i napustimo metropolu s ciljem zujanja po manjim mjestima. Prošetali smo Plakom, živopisnim kvartom poznatom po suvenirnicama, promatrajući ljude kako polako i bez priše otvaraju svoje lokale u kojima prodaju raznovrsne džidžebaje.

Simbol grčkog praznovjerja bila bi sitničica zvana urokljivo oko, plava šarenica obično rađena od stakla i za koju Grci vjeruju kako odbija loše misli/želje neprijatelja. Ovaj je tradicionalni talisman sveprisutan u cijelom gradu i dolazi u raznim oblicima.

Hadrijanova knjižnica

Prva povijesna točka koju smo posjetili bila je knjižnica rimskoga cara Hadrijana, izgrađena 132. g. Jedna je od brojnih građevina u državi nastala nakon potpadanja pod rimsku vlast i nakon što je Grčka postala rimska provincija. Nakon pada Rimskoga carstva i potpadanja pod Bizant, knjižnica je poslužila kao mjesto gradnje čak tri (manje) crkve: tetrakona, bazilike i katedrale. Na fotografijama možete vidjeti poznati zapadni zid koji je u odličnom stanju (obzirom na dob, kajne?)

  

U sklopu ostataka nalazi se i kip antičke boginje Nike, utjelovljenja pobjede, kćeri titana Palanta i boginje rijeka Stiks, sestre Zelosa (žara), Kratosa (snage) i Bie (sile).

Kip je pretrpio oštećenja izgubivši glavu, ruke i krila, a pretpostavlja se da je prvotno bio visok tri metra, s figurom u trenutku slijetanja na kuglu, i peplosom (haljinom) koja vijori na vjetru.

Rimska agora

Nakon rimskoga osvajanja Atene prvotna je Agora (tržnica) transformirana u kompleks rimskih zgrada, a Rimljani su izgradili rimsku varijantu nedaleko od grčke. Nismo joj se puno posvetili, samo smo prohodali kroz ostatke.

 

Agora

Šetanje Agorom bilo je vrlo ugodno i zanimljivo. Duž cijele površine nalazi se niz klupa pod maslinama, što je poželjno kada vas obasja Sunce

Od niza zgrada i ostataka i raznih ruševina ističem hram boga Hefesta, boga kovača, vulkana i vatre, sina Zeusa i Here – Hephaisteion. Građevina je prilično impresivna, lijepo se ističe u svom okružju i izuzetno je dobro očuvana. Izgrađena je u 5. st. p.n.e., a u jednom je periodu služila i kao kršćanska crkva (sv. Đorđa, 7. st.n.e.). Izgrađena je nakon što je Periklo odlučio prekinuti zavjet Grka da na mjestu svetišta antičkih grčkih bogova razrušenih u ratu i ostavljenih da podsjećaju na strahote rata ipak krene reizgradnja hramova.

 

 

Osim bizantske crkve koja se nikako ne uklapa u ovu scenu,

u sklopu Agore nalazi se i muzej na čijim se vratima nalaze kipovi i “utjelovljenja” Odiseje i Ilijade, antičkih epova. Muzej drži niz eksponata od mikenskog stila nadalje.

Odavde se već dobrano lijepo mogao vidjeti i Akropolis.

Kada se popnete na kameno Areopagus / Marsovo brdo, dobrano upeglano obućom i stražnjicama turista, vidi se dobar dio grada, uključujući i Lykabettos ili Lykavittos brdo (desno na slici).

Nakon ovoga brda nastavili smo prema Akropolisu, kojega izdvajam u zaseban post zbog specifične priče i onoga što predstavlja.

Po završetku posjete Akropolisu, odšetali smo do Panatenskog olimpijskog stadiona i potom u Akropolis muzej.

Nišanili smo odlazak u muzej uvečer, jer nam se činilo lijepo provesti petak navečer na ovakvom mjestu. Radno je vrijeme pogodovalo ovoj ideji, pa smo proveli par sati šetajući među eksponatima, nakon što smo prošli metalni detektor i dobili zabranu fotografiranja. Ova je sova bila posljednja fotografija u muzeju.

Poo završetku, otišli smo u stan i pripremili se za izlazak na cestu sljedećg dana. Čekale su nas tisuće kilometara kroz državu koja je popularna zbog otoka i partijanja, a ima toliko toga drugoga zanimljivoga i lijepoga za pokazati.


Atenske mačke

Grad Atena pun je mačaka lutalica. Nisam nikada vidjela lutalice ijedne životinjske vrste u ovolikom broju, pogotovo ne u urbanim zonama. Kadgod i gdjegod prolazite kroz grad, naići ćete na mačke koje leže na klupama za sjedenje, umivaju se sjedeći na ogradama ili drijemaju na suncu u Akropoli i Agori. Većina većine izgledala je zdravo, nismo vidjeli mršavih i bolesnih mačaka, tek poneko mačje mladunče nije moglo otvoriti oči zbog krmelja. Obzirom na ludilo od gradskog prometa (a ludilo je u punom značenju imena) mačke se jako dobro snalaze s njim i čini se da uspijevaju imati suživot.


Akropolis

Akropolis (gr. grad na uzvisini, vrhu) centralna je lokacija, majka svih jezgri i esencija grada. Ovo nije jedini Akropolis, naziv pokriva svaku citadelu na uzvisini nad gradom u Grčkoj, ali ovaj je Akropolis povijesno i kulturološki najvažniji, i nemoguće je proći kroz Atenu i ne posvetiti mu makar malo vremena. Smješten je doslovno u najužem centru grada (Akropolis jest centar) i vrlo je lako doći do njega raznim metodama javnoga prijevoza. U sklopu Akropolisa nalazi se niz zdanja; ističem najzanimljivije od njih.

Odej Heroda od Atike

Odej je vrsta scene ili teatra, namijenjena vježbanju, izvedbi glazbenih priredbi ili recitiranju poezije. Herodov odej izgrađen je 161. g. u čast njegove supruge, bio je raskošno obložen libanonskom cedrovinom i prva je građevina pokraj koje smo zastali. Naravno, pristup koji bi omogućio hodanje po građevinama potpuno je limitiran, stoga smo samo kratko zastali uz ogradu odeja i poslikali ga. Skoro je potpuno rekonstruiranih pedesetih godina prošloga stoljeća, a razlika u starosti korištenoga materijala jasno se vidi na slikama.

Propilej

Odej se nalazi jugozapadno u cijelom kompleksu i da bi smo ušli prema glavnom zdanju, Partenonu, morali smo proći kroz Propilej (predvorje, prilazni trijem). Akropolski Propilej zasigurno je najpoznatiji i najčuveniji u svojoj kategoriji i izgrađen je krajem četvrtoga stoljeća prije nove ere prema nacrtima arhitekta Mnesikla. Formalni je ulaz u kompleks urešen dorskim stupovima i izgleda vrlo moćno, a prilično je indikativno da se iza njega nalazi nešto uistinu posebno i vrijedno. Sjeverna strana (lijeva na slici) veća je od južne (desne) i osmišljena je da bi poslužila kao prostorija za izlaganje umjetnina, galerija.

Ovo je fotografija Propileja snimljena u povratku, iz unutrašnje strane Akropole.

Partenon

Kad prođete Propilej, pred vama je Partenon, ključna zgrada kompleksa. Izgrađena je u 5. st.p.n.e. u čast antičkoj boginji Ateni Djevici, koja se zaklela ocu (Zeusu) na celibat, i koja je u natjecanju s Posejdonom pobijedila i osvojila čast biti zaštitnica grada, davajući puku prvo stablo masline. Boginja je mudrosti, znanja i rata. Partenon je jedna od najvažnijih građevina na svijetu i jedan od najpoznatijih simbola umjetnosti i kulture. Od trenutka svoga nastanka do danas preživio je niz peripetija i izazovnih trenutaka, kao i brojnih zahvata parcijalne rekonstrukcije da bi se produžio vijek zdanja ovakve vrijednosti. Partenon je izgrađen na mjestu starijega prethodnoga Partenona, kojega su razrušili Perzijanci u ratnom pohodu. Osim ratnih stradanja, preživio je požare i potrese koji su značajno oštetili zdanje i skulpture koje su ga naseljevale. Tijekom svojega postojanja dosljedno je pratio socioreligijske prilike u kojima se nalazio, pa je iz hrama posvećenoga antičkom božanstvu u 5. st. metamorfiran u kršćansku crkvu. Deset stoljeća kasnije, kada je Grčka bila dio Osmanskog carstva, postao je džamija koju je resio minaret. Nakon što je grčka samostalnost stupila na snagu, očišćen je od svih tragova prethodnih vjerskih objekata i sada opet stoji kao hram boginji Ateni.

Najveću je štetu, ipak, učinio škotski plemić Lord Elgin u 18. st. Dotični je plemić svojedobno iznudio firman od tadašnje vlasti (sultana), dokument koji mu je trebao omogućiti slobodno kretanje Akropolom, kao i pratnji umjetnika čija je uloga bila crtanje skulptura, izrada odljeva i sličnoga. No, Elgin je iskoristio priliku i odstranio je 21 skulpturu, 75 metara frizova i 15 metopa s hrama s namjerom da ih nastani u svojoj rezidenciji u Škotskoj. Osim partenonskih skulptura i frizova, ističu se i karijatide, ženske mramorne figure čija je uloga bila nošenje frizova na ulazu u obližnji Erehteon. Legenda kaže kako su ostale karijatide, nakon što je Elgin otpilio jednu od njih a drugu uništio nepažljivim odstranjivanjem (doslovno se rasula u komadiće), noćima plakale i vrištale za “sestrom”. Činilo mu se ni manje ni više nego prikladno uništiti jedan od najvećih spomenika kulture da bi uresio svoju kuću, u prijevodu. Situacija se dodatno zakomplicirala kada je Elgin stupio u brakorazvodni proces, i kada je trebalo namiriti dugove prema supruzi. Bio je prisiljen prodati pokradeno, a kao kupac se izdvojio British museum u Londonu. Elgin je unatoč nižoj ponudi prodao sve pokradeno muzeju, iako je dobio niz većih iznosa, a jedan od ponuđivača bio je čak i Napoleon.

Šetala sam i pitala se koliko ovo društvo mora biti sjebano kada je Britancima ovakvo nešto normalno i prihvaćeno. Znam, znam, ovo je samo kap u oceanu svjetskih problema u ovaj trenutak i znam da je blesavo uopće spominjati umjetnine dok se odvijaju brojne ratne krize (niti na tren ne umanjujem značaj većih problema od ovoga), ali ono – kada ćeš se zapitati je li to u redu ako ne u trenu kada hodaš Akropolom? Ne postoji prikladnije, organskije, prirodnije mjesto od Partenona za pokradeni mramoraj. Tehnički, muzeja koji danas čuva sve artefakte osim golih zidova Partenona iz očitih razloga i nalazi se nedaleko od Akropole. Radi se o unikatnom mramoraju koji je dio jedinstvene cjeline, a stečen je na ilegalan način – pravna vrijednost firmana višestruko je osporavana. Brojni su se stručnjaci složili kako se radi o fejk dokumentu, nimalo ozbiljnijemu od “Moj je Marko jučer bio bolestan pa nije mogao doći u školu” napisanome nesigurnom dječjom rukom. Zašto se onda mramorni frizovi ne vrate nazad u Grčku? Jedan od glavnih razloga je taj što bi povratak bio presedan na konto kojega bi razni muzeji ostali bez niza slično za kulturu vrijednih umjetnina. Samo neki od njih bili bi Rosetta stone (izvorno egipatski artefakt, leži također u British museumu), Koh-i-Noor dijamant (izvorno indijski, leži u Tower of London zdanju), bista Nefertiti (izvorno egipatska, trenutno je u Berlinu) i sl. Tijekom 200+ godina brojni su ljudi pokušali poduprijeti povratak umjetnina nazad u Atenu, počevši s Lordom Byronom, britanskim pjesnikom, do brojnih glumaca i političara koji i dandanas ističu koliko je nepravedno etički i moralno zadržavati umjetnine u Londonu.

Ironično, tih smo par dana spontano pjevali naveliko Peru Defformeru i Gastarbajtera. Stihovi sjedoše ko budali šamarčina:

“Čim sam stigo kupih zemlje
zidam dvorca s četri sprata
a ogradi beli orli
lavovi mi stite vrata…”

Vrhunski mindset, Elgine, vrhunski mindset. Što nisi i Hokusaija okačio u toalet, FFS?

    

Erehtej

Poznat je antički mit o Hefestu, bogu vatre, vulkana i kovača, koji je pokušao silovati Atenu. No, kako nije uspio, njegovo je sjeme palo na tlo (Zemlju, utjelovljenje boginje Gee) i koja je potom rodila Erehtonija. Atena je odlučila zaštititi ga, preuzevši ulogu pomajke, stoga je čuvala Erehtonija (koji je imao oblik zmije) u kutiji. Jednom je prilikom dala kutiju na čuvanje trima princezama – Aglauri, Herzi i Pandrozi, Kekropsovim kćerima. One su otvorile kutiju unatoč naputku da ju ne otvaraju, što je rasrdjelo Atenu. U tom je trenutku nosila planinu na koju je planirala ostaviti Akropolu, a od bijesa ju je spustila nedaleko od današnje Akropole (vidi Lykabettos). Vrana koja je prijavila incident Ateni promijenila je od šoka boju perja – bijelo perje postalo je crno kakvo je danas.

Erehtej je hram podignut u čast Erehtonija. Poznat je po trijemu sa šest kora i šest karijatida, opisanih gore u odlomku o Partenonu.

Asklepijevo svetište

Asklepeion je hram podignut u čast bogu medicine, Asklepiju, koji je ujedno i služio kao lječilište. Sigurno ste vidjeli simbol ljekarni, zmiju opletenu oko štapa. Nažalost, nije moguće ući unutra.

 

Dionizijev teatar

Smatra se prvim teatrom na Zemlji i mjestom rođenja grčke tragedije. Smatra se da je imao odličnu akustiku i bio je sposoban primiti preko 15 000 ljudi, a podignut je u čast bogu Dionizu Osloboditelju. Vidljivi su ostaci prethodnoga teatra koji je bio sazdan od drveta, na kojemu su svoja djela narodu prikazivali neki od najvećih tragičara i komediografa tadašnjega vremena.

 

Proveli smo na na Akropoli sigurno 2-3 sata šetajući po isturenoj stijeni pokrivenoj zanimljivim građevinama. Iako je najavljen oblačan i za Grke hladan dan (19° C), bilo je vrlo toplo. Sve u svemu, jako zanimljiv dan.


Dan #2. | Izlazak iz Atene na put po Grčkoj

Prljavština i smeće

Prvo što mi je zapelo za oko u Grčkoj bila je neočekivana disproporcija između onoga što sam očekivala da će biti (čisto, uredno, “na visini”, onako – u skladu s enormnim značajem na svjetskoj karti) i onoga što sam dočekala (prljavo, smeće na ulicama, smeće uz cestu, opća zapuštenost države duž preko 2 000 km ceste). Pogotovo jer se radi o izuzetno turistički promoviranoj destinaciji i nitko, valjda, ne bi zvao turiste u svinjac.

Kako vidim, nisam jedina, dosta je ljudi ostavilo trag na internetu na ovu temu. Ovaj se antifenomen objašnjava kombinacijom loše strukture grada (građen je za magareće zaprege, a s godinama je postao krcat automobilima), izuzetno neučinkovite organizacije prijevoza smeća, činjenice da su Grci po defaultu neuredni i gen za urednost potpuno im je zakržljao i – nimalo manje bitno – nemaju ni najmanji interes držati se pravila. Za potpuni dojam uzmite u obzir da se radi o metropoli teškoj oko 4 milijuna ljudi, koja se kao i Zagreb, dodatno popunila ljudima iz provincijskih dijelova i koja se u ljetnom periodu potpuno osuši i dodatno zaprašnjavi. Rezultat je prilično očita generalna zapuštenost države. Kada hodate gradom, tj. gradovima, nemojte se puno čuditi najlonskim vrećicama, plastičnim čašama, slamkama i raznom smeću.

Izlazak iz atenskoga kaosa

Rentani auto trebalo je pokupiti ujutro u 9. Tvrtka koja ih renta smještena je nedaleko od Airbnb stana u kojemu smo spavali, tako da smo, nakon što smo izmazili micu, krenuli na cestu.

Ovo je trebalo biti izvedeno u subotu ujutro, što nas je oboje zgrozilo, jer smo vidjeli kakvi su Grci vozači. Rusi se meni čine normalniji od Grka, iako Lazić veli da nisu – kao – Rusi su vozači tankih živaca, dok su Grci propisno ludi, ali smireniji. Iako postoji kaos (ne samo da postoji već je očito idealan naziv za tu prometnu gungulu upravo kaos), svi se nekako harmonično ponašaju u njemu i cijela stvar zapravo uredno fercera u praksi. Kaže, upside down u odnosu na Norvešku.

Korintska bura

Prva postaja na clockwise ruti bila je Korint. Udaljen je osamdesetak kilometara od grčke metropole i predstavlja ulaz na Peloponez, povijesni poluotok. Korint je i dom kanala koji Peloponez, tehnički, čini otokom. Dug je oko 6 km, a širok 20 metara. Iako je iskopan s vitalnim ciljem, da bi omogućio promet između Egejskoga od Mediteranskoga mora, danas je beznačajan jer jednostavno premalen i preplitak za promet brodovima. Iako smo preko kanala prošli, nismo mu davali previše pažnje jer smo u Korint ušli kada je grad počela derati bura, pa smo u maniri najgorih kontinentalaca nikad naviklih na taj vjetar produžili na souvlaki i horiatiki.

Horiatiki i spanakopita

Grci su poznati gurmani, mediteranskoga podtipa. Maslinovo ulje, masline, razni začini, hrpa povrća, malen udio crvenoga mesa u prehrani opće populacije i fokus na ribi i piletini čine grčku kuhinju prilično poželjnom u svakodnevici, a pomaže i činjenica da su jela prilično ukusna.

Horiatiki aka grčka salata sastoji se od oveće hrpe povrća narezanoga na štapiće, a servira se obilno začinjena maslinovim uljem i komadom feta sira. Za moje prohtjeve wayyy prevelikim komadom, ali, when in Greece… :)

Spanakopita je burek sa špinatom. Jednostavan i vrlo popularan za prigristi, meni vrlo neugodnoga okusa, najviše zbog nekakve čudne kiselosti i gorčine iako rado jedem zeljanica-style slane štrudle. Krivim previše češnjaka u kombinaciji.

 

Prema šumama i brdima

Nabasali smo na selo u brdima koje je djelovalo svakako, samo ne krcato ljudima i puno života. Očito je ljeti špica, dok u jesen prođe tek pokoji auto. Budući da je bila sezona kestenja, a i to kestenje bilo je stvarno ogromno, morali smo potražiti bilo kakav otvoreni lokal koji bi ih prodavao. Nismo imali sreće, kao ni tave da ih sami ispečemo negdje uz cestu, u maniri hoch beskućnika. Nvm, evo sela.

Boje jeseni u brdskom kraju

Ovo je selo bilo svojevrsni ulazak u planinsku regiju. Vele da je 80% Grčke pokriveno planinama, što je prilično impresivno. Brdovitost nije onako spektakularno norveška, kada se osvrneš oko sebe i vidiš brdski lanac iza kojega izviruju brojni lanci pod snijegom u svako doba godine, nego se voziš brežuljkastim krajem pokrivenim listopadnom šumom koja je u svoj svojoj sili zasjala jesenskim bojama početkom studenog. Uopće nismo prethodno razmišljali o tome! Došli smo u savršeni tren, bilo je očito. I još smo se trudili ne držati se slijepo asfaltiranih cesti, već smo silazili na šumske makadame koji su bili vrlo suhi i upeglani, dakle, vrlo laki za vožnju. Zanimljivo, nismo vidjeli skoro pa ništa divljači na cijelom putu.

Grci su većinom pravoslavci i čine se prilično tradicionalno bogobojazni. Uz ceste ćete skoro na svakom kilometru vidjeti minijature crkvi koje očito služe kao kapelice za putnike. Slično je bilo i s Rumunjskom.

Sparta

Kako je prilazila noć, tako su brda postajala sve viša i opakije kamenita. Nažalost, u 5 popodne pao je totalni mrak i nijedno od njih nije zabilježeno jer se jednostavno ne vidi u mrkloj mrakači. Ovo je posljednja s ceste prije mraka, dok je još bilo nekakvoga Sunca. Ta su kamena brda lijepo najavljivala jednu od najvažnijih točaka putovanja – grad Spartu.

Sparta je izuzetno važan povijesni grad. Za grad koji je bio naseljen stanovnicima koji su konstantno bili u sukobu s ostalim grčkim gradovima, uglavnom oko prevlasti na Peloponezu, imao je jedan zanimljiv maleni detaljčić – nikada u svojoj povijesti nije imao zidine. Ova činjenica jako lijepo oslikava koliko su stanovnici bili vojno vješti i koliko se ulagalo u treniranje tijela i duha. Zasluge idu Likurgu, zakonodavcu koji je osmislio dotad poprilično unikatan sustav, počevši s oduzimanjem zemljišta aristokraciji i ukidanjem novca koji bi vrijedio igdje izvan Sparte – kompletno je stanovništvo pretvorio u vojni mehanizam i čija je uloga bila isključivo po svaku cijenu osigurati prosperitet države. Kotačići ovoga mehanizma u djetinjstvu su prestali biti u vlasništvu roditelja i vrlo bi rano počeli s treninzima (tzv. agogi). Dječaci i djevojčice trenirali bi zajedno od 7 godine i isključivo bez odjeće; željelo se od malena naviknuti ih na tijela oba spola. Nije bilo dozvoljeno izdvajati se, čak i kada je bilo vrijeme obroka – Spartanci su objedovali u zajedničkim kuhinjama. Plodnost se, očito, poticala i žene koje bi nakon vjenčanja ustanovile da su im supruzi neplodni, imale su pravo tražiti drugoga. Štovao se jednostavan (lakonski) pristup svemu, koji je podrazumijevao minimalizam pomiješan sa šturošću, a ne mogu ne spomenuti “lakonske izjave” koje oslikavaju ovaj modus razmišljanja. Legenda veli kako je Filip II Makedonski pred napad na Spartu poslao poruku: “Ako uđem u Lakoniju, spalit ću Spartu.” Spartanci su odgovorili: “Ako.”.

Mi smo, ni manje ni više, došli na dan završetka Spartan racea. Grad se taman hladio od sportske psihoze i ulice su se raščišćavale od nabrijanih sportaša koji su mahom izgledali kao zalutali Vikinzi. Prozujali smo, ošacovali scenu i otišli kao pravi na gyros i tzatziki.

Punih stomaka sjeli smo u auto i odzujali dalje, u smjeru Kalamate. Jedva smo našli mjesto za spavanje. Lokacije uz cestu su ili prljave ili nepristupačne, pa smo tražili kamp. Našli smo jedan u parsto kilometara vožnje, gdje su nas dočekale – naravno – mačke. :D


Dan #3. | Preko kaktusa i naranči do Patrasa

Nakon buđenja u jedinom kampu u pogonu u regiji i prilično bizarne noći tijekom koje sam se smrznula kao zadnja budala (pretpostavljam da me drmala febra) u vreći za spavanje namijenjenoj za -18 pokupili smo se i krenuli na cestu.

Mačke. :)

Koliko je prvi dan na cesti bio loše raspoložen i šugav, toliko je par dana koji su bili pred nama bilo sunčano i jako ugodno. Ovaj pejzaž izgledao bi depresivno i nikakvo da je bilo oblačno i kišno. Islandu to stoji, to je Island, ali Grčka bez sunca zbilja nema smisla.

Jedna od super stvari na Mediteranu činjenica je da možete naići na neograđene voćnjake s mandarinama i narančama, kao i “šumarke” s kaktusima nedaleko od ceste. Treba samo izaći iz automobila, pobrati najcrvenije od njih i očistiti ih koliko je moguće od dosadnih finih igličica. Pojela sam par komada, paraliziralo me koliko su bili ukusni.

Slično je bilo i s narančama. Osim što smo radiali par voćnjaka, stali smo i pred kuću lika s ogromnim drvetom naranče i pitali ga smijemo li pobrati par komada. Nisam nikada dotada kušala ukusnije, sočnije i savršeno slatko:kiselo ubalansiranije naranče u cijelom životu. Kad zariješ nokte u koru i prsne onaj fini oblak eteričnih ulja otopljenih u sokovima iz kore, po prstima ti curi sok bogatiji bojom od najfinijih brendiranih sokova koje kupiš u trgovinama. Tih par komada koje smo odavde pobrali mirisalo je vrlo intenzivno sa zadnjeg sjedala. Kratko, jer smo ubrzo nabrali još.

Evo par fotografija prirode uz cestu.

 

Uspjeli smo se doguzati do Patrasa, grada na “izlazu” s Peloponeza. Grad je pun stabala mandarina koje smo, u duhu situacije s narančama, slatko potamanili.

Nakon kratke šetnje gradom, smjestili smo se u prvom restoranu koji nam se učinio zanimljiv. Osim grilane piletine (kotopoulo), dobili smo povrće, aceto b, pite i nekakve zanimljive srolance punjene finom slanom fetom.

Vozeći se noću do skoro ponoći uspjeli smo naći prvu vodenu masu veću od čaše vode. Naime, šta, Grčka je SUHA do bola. Rijeka nema. U 2 000 km nismo vidjeli 2-3 rijeke koje jurcaju; sva su korita suha.

Zaspali smo u autu jer nam se nije dalo tražiti idealnu točku za dići šator. Sklupčali smo se na sjedalima u vrećama za spavanje i lijepo se naspavali, jedva čekajući što će pred nas iskočiti sutra.


Dan #4. | Meteora

Zora u brdima izgleda ovako. Pakiranje za izlazak na cestu kada prespavamo u autu daleko je brži nego varijanta koja uključuje slaganje šatora, tako da smo ozbiljno naloženi na ljepotu zvanu Meteora krenuli na cestu dosta rano.

 

Grci su prilično neopterećeni obavezama i ležerni po prirodi, kako sam ubrala tijekom vremena, tako da nailazak na zatvoreni tunel bez ikakvih prethodnih oznaka nije nimalo neobičan. Stoga je povratak do raskrižja koje vodi do prohodne ceste bio neminovan.

Iako, nije toliko strašno, pogled odozgor iz doslovnoga oblaka, nije nešto što odbijam.

Pamuk u vegetaciji, ili u ovom slučaju pred kraj iste, nemam često priliku vidjeti. Zato uvijek ušetam u polje, gledam kako izgleda, pokupim par “vatica” i prstima ih rolam u nit. Izuzetno je zanimljiv i faktički je šteta što većina ljudi iz umjerene klimatske regije nema priliku vidjeti kako izgleda sirovina za većinu odjevnih komada koje nose.

U poslijepodnevnim satima došli smo do točke gdje se naše odredište naziralo s ceste.

Pred nama je Meteora, jedno od najimpozantnijih mjesta u cijeloj Grčkoj. Radi se ogromnim neobičnim pješčenjačkim formacijama koje su visoko isturene nebu pod oblake i između kojih ili na kojima se nalaze pravoslavni samostani. U ovaj trenutak je za posjetitelje otvoreno njih šest, a ukupan broj od početka granje u 9. stoljeću do danas dosegnuo je dvadeset i četiri. Ne znam kako je s vama, ali mene izuzetno fascinira ljudska potreba da se uime vjerovanja u imaginarno biće grade spektakularna zdanja koja su priličan logistički pothvat (čitaj: monasi koji vuku građevinski materijal na vrlo visoko stijenje). Kad stojite pod stijenama i gledate samostane na visinama, to je prvo pitanje koje postavljate sami sebi.

 

Od spomenutih 6 (Manastir Varlaam, Manastir Velikog Meteorona, Manastir sv. Stjepana, Manastir Roussanou / Manastir sv. Barbare, Manastir sv. Nikole Anapausasa, Manastir Svetog Trojstva) posjetili smo jedan. Kao i inače, uz vas su psi i mačke koje nikome ne smetaju i koje rado poziraju. Na ulazu žene dobivaju duge komade tkanine s užadi da bi pokrile noge, zanimljivo, čak i moje planinarske neseksi neuske hlače nisu bile dovoljno čedne. No, kako mi pokrivanje nije problem i bezuvjetno prihvaćam nametnuti dress code, ogrnula sam oko sebe ofrlje napravljenu suknju na preklop i prošetala zdanjem.

Prvotni je plan bio doći ujutro i provesti cijeli dan u zoni Meteore, šetajući među stijenama na “dnu” i istražujući rute, ali i ovo je bilo sasvim dovoljno. Samo stijenje izgleda u najmanju ruku spektakularno. Nije ni čudo da je Meteora inspirirala GRRM-a kada je osmišljavao kako će izgledati The Eyrie of Vale, dom loze Arryn.

U lagani sumrak zaključili smo da je vrijeme za jelo i maženje lokalnih mačaka. Bolje rečeno, pokušavanje naslikavanja i mačje dolaske, mareći vrlo malo što ljudi pritom rade. :)

Posljednja fotografija prije polaska, s pogledom na obližnje selo Kalampaka.


Dan #5. | Olympos oros

Od malih nogu okružena sam knjigama o mitologijama i oduvijek su me fascinirali filmovi, serije, crtići etc. koji pokrivaju ovu temu. Prvi kontakt s grčkom mitologijom bio je u prvom osnovne, kada sam u knjižnici rondala po knjigama na ovu temu. Upravo guglam slike knjiga na ovu temu s namjerom da nađem knjigu koje se jasno sjećam (korice bih uvijek lako prepoznala), ali ne uspijevam, nažalost. Sjećam se bogato ilustrirane knjige koja je prikazivala mitove o Minotauru, Heraklu, Perzefoni i ostalima. Čitajući, bilo je nemoguće zaobići Olimp, mitsko prebivalište grčkih bogova, koji su s visina nadzirali smrtnike i izlagali ih raznim kušnjama i testovima strpljenja jer su i sami bili puni karakternih rupica koje bismo prije pripisali smrtniku nego nadljudskom biću. Toliko je zanimljivih mitova i priča koje bi se dalo razvlačiti u tančine, ali spomenut ću najdraže: mit o Prometeju i vatri, Seleni i Endimionu, kao i cijeloj priči o Hadu, Haronu i Stiksu.

Stoga je penjanje na Olimp kad si u Grčkoj nešto što se podrazumijeva kao sklapanje očiju kada kišeš, tim više što je dolazak do vrha Mitikas (gr. nos) relativno nezahtjevan. Postoje utabane staze kojima i nešto nabrijaniji penzići mogu prošetati, pa smo se tijekom planiranja složili da nema isprike da ne bacimo pogled s Olimpa kada smo već u Grčkoj.

Guglajući prije polaska vidjela sam fotografije Zeusovog trona (vrh Stefani), jednog od vrhova u sklopu olimpskog planinskog lanca. Tu sam se skroz raspala od sreće i skroz narajcana divotom prirode utefterila ogroman X na kartu s namjerom da se ovdje digne kamp i prespava. Mislim, može li bolje – probuditi se ujutro obrijan planinskim vjetrom na Olimpu, na Zeusovom tronu? Nije retoričko, primam svaki odgovor u razmatranje.

Posjetili smo informativni centar u podnožju, pogledali izložbu fascinantne endemske flore i (entomo)faune i dobili upute kako do vrha.

Pogledajte ovaj procjep u sredini. Neočekivano je lako prohodan.

Dan, nažalost, nije baš obećavao – oko Olimpa ležala je magla koja nas je zabrinula i natjerala da se pitamo hoćemo li uopće na vrh because slaba vidljivost. No, dadosmo priliku da se vrijeme razdani, magla odmagli i mi opalimo selfače s na vrhu u maniri posebno dobro raspoložene Kim K.

Nažalost, plan je morao biti izmijenjen. Osim magle, padala je i konstantna sitna kiša. Snijeg me ne smeta, nimalo, ali kiša mi je bnjeh. Odjeća čak i nije faktor, jer sa sobom nosimo kabanice na šalabaze, koliko bezveznost i u ovom slučaju nikakva vidljivost onoga što nas zanima. Stoga smo se malo prošetali kroz šumarak u podnožju, pomazili lutalice, potom se spakirali i krenuli dalje. Obećavajući sebi da se na Olimp penjemo garant nekom drugom prilikom.

Bilo mi je zanimljivo vidjeti desetke daždevnjaka na cesti i po putovima za šetanje kroz šumu. Očito je bio nekakav migracijski moment u tijeku, pogotovo jer je dan bio kriminalno vlažan i kao takav idealan za aktivnost. Većina koja vidi ovakve slike prekreće oči i lijepi neugodne epitete na račun daždevnjaka i ostatka vodozemaca; meni su fantastični, odrasla sam okružena raznom živadi kod dida, niš mi se ne gadi i uzimam u ruke sve što mogu da bih promotrila kako izgleda.

Ovo, naravno, ne sprečava mog nešto gadljivijeg muža da ne živčani i ne dere se “NE UZIMAJ U RUKU TU ŽIVINU ARGGHHHH!!!”. :D Kao što ni mene ne spriječi da tu istu živinu uzmem, ofc.

Ova je slika okinuta u 13:30 i govori koliko je imalo smisla ići prema vrhovima. :/

Baš me razočaralo loše vrijeme, ali štaš – put pod noge prema sljedećoj točki. Bio je to grad Volos uz Pagasetski zaljev, totalno oduševljenje. Bio je daleko pitomiji, ljepši, uređeniji, čišći i što sve ne u odnosu na nesretnu Atenu. Šetali smo satima, guštajući u prohladnoj večeri i okruženi mnogobrojnim prolaznicima. Činilo se da je neka major fešta u gradu, a ispostavilo se da je regularni jesenski vološki dan, tj. večer. Iz Volosa nemam puno slika, rijetko slikam gradove uvečer, s prolaznicima. No, dan je finiširan odlaskom nad grad, u pansion koji nađoh preko booking.coma i koji nas je ovoje oduzeo koliko je bio fin, miran i ugodan za boravak.


Dan #6. | entomološki muzej u Volosu

Ne znam jeste li svjesni, ali u Europi baš i nema puno entomoloških muzeja, specijaliziranih samo za kukce. Nisam baš prejak fan kukaca iznabadanih na stiropor, daleko su mi draže fotografije i živi kukci kadgod je moguće, ali ovakva se prilika ne propušta. Da biste ušli i pogledali eksponate u entomološkom muzeju u Volosu nužna je najava preko fb/tlf jer posjet prati priča sina vlasnika muzeja. Tijekom cca 1 h prolazi kroz razne redove, porodice, ekologiju (mimikriju, aposemiju, endemske vrste…), komentira, pita, mi odgovaramo, ma ono – gušt skroz. Zbirka je prilično opsežna, a meni su po običaju najveći gušt paličnjaci i kornjaši, bogato zastupljeni u zbirci.

Kraj dana dočekali smo u divnom gradiću Delfi (posljednjem bitnijem mjestu, izuzetno važnom za grčku povijest i mitologiju – Delfsko proročište – ringaju li bellsi?). Tu smo, osim gušta i šetanja po prelijepom zraku kupovali posljednje poklone s popisa, tamanili caciki i souvlaki i družili se s lokalnim mačkama. Naišli smo na duć sa svakodnevnim namirnicama i kupili konzervu mačje hrane. Postali smo hit u sekundi, sjurilo se jato mačaka lutalica po svoj zalogaj.

Nakon ovoga putovanja opako me zaintrigiralo putovanje izvan sezone, ludila i turističke psihoze i oboje smo se složili da ovako treba razmišljati ubuduće i planirati putovanja izvan ljetne špice. Nije sam taj mir faktor – zbilja nije loše ni uštedjeti na troškovima spavanja, pogotovo jer se rado tuširam na kraju dana kada smo aktivni. radi se o uštedi koja doseže čak i 50-70%, a najviše se osjeti u turističkim gradovima (tipa Delfi). O vrućini da ne pričam – izuzetno slabo podnosim ljetne žege po kojima je upravo Grčka poznata – sumnjam da bih ovoliko uživala u pol ljeta kada sve ugrije, svi se pjene na ulicama i dozivaju djetetinu.

Uglavnom – thumbs up za jesen.


Dan #7. | ibis redibis, etilensko blebetanje i piton

Buđenje uz Korintski zaljev u gradu Delfi izgleda fantastično. Mediteran u esenciji – more, maslinici, topla svjetlost. Prohladno, ali ne previše.

Cilj dana: Delfski muzej, smješten na brdu Parnas, na mjestu slavnoga Delfskog proročišta – centra antičke grčke kulture i vjerovanja. Najpoznatiji stanovnik ovoga proročišta bila je proročica Pitija koju nije baš krasila jasnoća proricanja – osim dvosmislenosti i izjašnjavanja u metaforama, voljela se igrati i interpunkcijom (ibis redibis numquam peribis in bello, anyone?). Nažalost, antički grčki (praznovjerni) državnici i vojskovođe očito nisu dovoljno vjerovali u sebe i svoje kompetencije, pa su se s pitanjima o strategiji i planovima obraćali Pitiji koja bi našikana etilenom čiji je Parnas prirodno nalazište prodavala nebuloze u rebusima.

Ušla sam u premise ujutro, s namjerom da posjetim oba dijela muzeja – ekšl muzej s mnogobrojnim eksponatima zatvorenima u hale i vanjskom dijelu koji sadrži razne ostatke arhitektonskih zanimljivosti. Arheolozi koji su istraživali ovo nalazište imali su pune ruke posla – osim mnogobrojnih ćupova, statua i ostataka istih ustanovili su da je svetište imalo hran posvećen Apolonu, Dionizijevo kazalište, riznice koje su bile ispražnjene s napadima Perzijanaca, vijećnice, trijemove, hrvačnice i mnogobrojna druga zdanja. Radi se o izuzetno bogatom nalazištu koje je u svom vrhuncu egzistencije i funkcionalnog perioda bilo vrlo bogato i važno.

 

Za kraj sam ostavila omiljenu fotografiju, tipičnu za grčke muzeje i nalazišta. Pod utjecajem zuba vremena, napada raznih nacija koje su se tijekom povijesti naoštrile na grčki teritorij mnogobrojni eksponati više ne postoje u originalnom obliku, već su od njih ostali samo fragmenti. Super mi izgledaju ovakve rekonstrukcije i pretpostavke restauratora kako je eksponat originalno izgledao.


Dan #8. | let iz Dornea u Winterfell

Osmi dan, posljednji u Grčkoj, bio je posvećen vraćanju u Atenu, pripremi automobila za vraćanje u rent a car tvrtku i pakiranju torbi (čitaj: komprimiranju do ibera) za let u popodnevnim satima.

Svi su pokloni (majice iz Sparte, sapuni od magarećeg mlijeka, čokse, sovice, ouzo…) bili popakirani. Sebi, nažalost, nisam našla ništa spektakularno i posebno. No, imala sam plan naći Meduzu tj. Meduzinu glavu i u svaki sam duć/suvenirnicu ušla s pitanjem imaju li ju. Velika većina prodavača nije znala ni objasniti zašto uopće nije u ponudi; tek je par njih stručno razjasnilo kako se Meduza smatra “bad guyem” (u narodu ima predznak cca kao Sotona), što je Grcima dovoljan razlog za praznovjerje i izbjegavanje držanja Meduze u trgovini. Nota bene, Meduza je mitsko krilato stvorenje čiju kosu čine otrovne zmije i naoružano oštrim kandžama, a svaki izravni pogled u njene oči završio bi tako da bi pogledatelj bio okamenjen.

Meni se činilo sasma prikladno vratiti se s njezinom glavom, tim više što – ovisno o izvoru – nije bila nužni negativac. Popularne teorije zašto je Atenina svećenica završila kao čudovišna žena objašnjavaju da se zamjerila Ateni jer je tvrdila da je ljepša od nje i da je spavala s Posejdonom, bogom mora, u Partenonu (hramu posvećenom Ateni). No, jedna od teorija tvrdi kako je Posejdon silovao Meduzu, što je raspjenilo zavidnu Atenu i koja ju je pretvorila u čudovišnu gorgonu. Meduzu je ubio Perzej (ako niste, pogledajte klasik Borba titana, toplo preporučujem, otkad sam ga prvi put vidjela sanjala sam svoju osobnu Bubo sovu) mačem kojega je dobio od Hermesa i ogledalom u obliku štita koje je dobio od Atene i koji mu je omogućio gledanje u Meduzu bez da ga okameni. Nakon što je uspio odrezati Meduzi glavu, stavio je kacigu nevidljivosti koju je dobio od Hada i uspio je pobjeći. Glava je i nakon ubijanja Meduze okamenjivala protivnike Perzeja, stoga ju je koristio u borbama. No, kako je tijekom odrezivanja glave bila trudna, iz tijela su izašli krilati konj Pegaz i div Krisaor. Meni omiljeni mit vezan za Meduzu je onaj koji kaže kako su od Meduzine krvi nastale zmije otrovnice Sjeverne Afrike i Sahare.

U ponudi u trgovinama vidjela sam tek par primjeraka Meduza, redovito pretjerano velikih i kičastih metalnih statua žena u obliku Sofije Vergare sa zmijskim repom za koje nemam ni najmanju ideju kamo ih staviti, a cijena se vrtjela izvan svake pameti. Nisu bile opcija niti na tren. Željela sam metalni privjesak za ogrlicu, u sirovom stilu, tipa ovakva:

source: Etsy

ali malo za reći da ništa takvo nisam našla. Kad sam oprala ruke od aktivnog traženja, našla sam magnet za hladnjak s Meduzinom glavom. Nema filigranske izrade, finesa, ničega. Samo lice i zmije.

Let kući je bio vrlo ugodan i kratak, a gat pun Norvežana koji su se Norwegian airom vraćali nazad u Oslo.

Kod kuće me dočekao odbor za doček u vidu omiljenih nećakinja, naoružan najslađim crtežom kojega sam odavno vidjela. <3

Summa summarum: odlična priroda, vrhunska i ukusna hrana, odlično vrijeme većinu vremena u jesenskom periodu. Ljudi većinom uljudni, ponekad te pokušaju zavaljati triplicirajući cijenu limunade, ali vrlo su razgovorljivi i super reagiraju na “kalimera!” i “evharisto!”.