Petak sam provela na vrlo zanimljiv način. Otvorila sam oči prije pet sati ujutro, a utonula u san oko ponoći. U međuvremenu sam prešla s L. nešto manje od 500 km na Maloj Zvijeri.

np: SLAYER – mr. freeze

Marte nosim sad već skoro 10 godina i faktički ih ne skidam sa stopala. Dosad sam promijenila tri para, dvoje crne i jedne zelene koje su osjetno manje nošene od ostalih. Posljednji par, model 1919 je kupljen prije 5 godina i još uvijek se drži, no zaslužuje GRAND MASTER RESPECT zbog dokaza one teorije o martama kao obući za sve moguće situacije. Nosila sam ih u uvjetima najgoreg sunca kao i na -30C, a nisu me jednom spasile u situacijama gdje bi japanke/špic-papci/nekotrećesmeće dalo otkaz nakon 100 metara hoda. O trčanju da se ne priča, uzbrdo ili nizbrdo. Ipak, intenzivna nošnja ih je dovela do stanja u kojem su – klasični problem dotrajalih marti je pucanje kože čizama na mjestu presavijanja prstiju. Pukotine su, naravno, nepopravljive, ali će vjerojatno ući u odjevni repertoar na motoru ljeti, zbog opcije ventiliranja stopala pri vožnji. Budući da su mi sve ove trendy čizmice dosadne, odlučila sam pronaći ipak dostojnu zamjenu martama. Već par tjedana gledam STEEL bootse u osječkom Stress shopu i smišljam kada bih do Osijeka i kako bih pritom taj đir iskoristila maksimalno. Stoga smo L. i ja odlučili napraviti rutu – prvo Mađarska, gdje bih kupila naušnice u Arkadu, a L. bi pokupio eMZinu kozmetiku i goodiese. Nakon prelaska granice u Miholjcu bi otišli u Osijek po Steel bootse, sreli Bananu i buraza, nešto pojeli i krenuli kući. Ujedno je put i dobra prilika za testirati eMZu nakon velikog make-overa koji je uključio i bojanje rezervoara i ostalih plavih zona. O tome ću malo reći, jer je sve uglavnom rečeno ovdje. Slika? Evo slike!

Krenuli smo sitno poslije 7 ujutro i stali prvi put praktički u Pečuhu (stajanje=pauza 5> minuta). To bi značilo da smo od šuba odvalili oko 200 kilometara. Dobro, stali smo na Krndiji na minutu samo da poslikam L. u okružju zavoja i jadno pokrpanih cesta.

Prvi šok je bio na mađarskoj strani granice. Naime, otkako se vozimo u tom smjeru, uvijek nam na mađarskom kažu “kacige dolje, vozačku, prometnu” itd., što je redovito opskurno i jedino nas kontekst spašava od tog čudnog jezika. Iznenadio nas je HRVATSKI, iako bi i engleski bio dovoljan. Lijepo je vidjeti napredak u komunikaciji, pogotovo na graničnim prijelazima gdje je poznavanje jezika esencijalno kao i položen test iz gađanja nogu vatrenim oružjem.

Za brzi povratak u stvarnost nakon intenzivne trosatne vožnje smo se poslužili konvencionalnom metodom – shoppingom! Nakon zamjene kuna za forinte (BTW momentalni tečaj je 330 forinti za 10 kuna, nota bene) smo slučajno naišli na blowout zimskog accessoiresa, moje poznate slabosti, podsjećajući se konstantno da još moram 700 kuna ostaviti u Stressu. Nakon roamanja po dućanima i nabave naušnica, odlazimo Katalog-djedu po MZ dijelove. Ništa extra – lanac, štitnik za lanac, lamele… samo najbitnije. Čak ni slika nema.

Mađa ko Mađa – na cestama prastara vozila kojima po stupnju zagađivanja konkurira samo eMZo, mađarice weird stylinga i pojave, na ulicama užasno puno pušača… Između Harkanya i granice samo još par minuta za mezu na gadnom vjetru. U sekundi su planule konzerve skuše s provansalskim sosom i kajzerice sa 5 vrsta cjelovitih sjemenki. Nema boljeg!

Ujedno, prvi put sam primijetila zanimljivost vezanu za termin ugro-finski jezici, iako mađarski i finski makar na prvi pogled nemaju ništa zajedničko. Vozeći se ulicama Pecsa u oko mi je upao natpis koji je sadržavao riječ Lahti, finskog podrijetla, sa značenjem “zaljev”. Ujedno je i ime jednog od većih finskih gradova, a Wiki kaže da su Lahti i Pecs sister cities. Dobro je znati.

Odlazimo lagano za Osijek. Parkiramo se u centru grada kraj nečijeg Pegasa i čekamo Bananu. Kad je skužila MZ moto-jaknu na mojim plećima (poklon iz Emmenrauscha) uzima ju i ne skida dok se nismo rastale. Koliko joj dobro stoji odlična jakna pokazuje i slika na eMZi.

Kupujem petnaestorupične Steel boots u roku minute i od izlaska samo gledam gdje bih se mogla u miru preobuti. Malo smo šetali sa burazom i Bananom, pojeli slaju i morala sam probati čizme. Mrvicu sam nezadovoljna debelim đonom, ali to je jedina zamjerka. Pogotovo sam zadovoljna debljom kožom od one na martama i visinom.

Krenuli smo kući i odlučili stati kod njegovog rođaka u Đakovu. Od planiranih par minuta smo ostali prilično duže, ali je bilo i prilično zanimljivo. Ispostavilo se da je rođo osoba kojoj žilama kao i L. teče dvotaktol umjesto krvi. Ukratko – dvorište krcato motorima, što u dijelovima što kompletiranih, MK Đakovo i dvanaestogodišnji sin koji se rekreativno bavi stuntovima. Mogu reći samo SVAKA ČAST! njemu i njegovom ocu na ogromnoj podršci. I njegovoj ženi koja sve to prihvaća, alright!
Nadam se kakvom ljepšem danu kad će L. otići u Đakovo, slikati wunderkinda uz pošteno svjetlo i ponovno sjesti na Kawasaki krosu (dvotaktnu, zuji stravično!). Nadam se i povratku kući bez presjedanja u bolnici, ali to je za neka druga vremena i blog entry o otvorenim frakturama, koji se neće dogoditi… Ovo je bio moj prvi đir na motoru od početka prošlog ljeta i odlaska u Vukovar. Potpuno sam zadovoljna, pogotovo od momenta kad sam pokupila rukavice u New Yorkeru, na kojima sam morala izvesti jedan manji estetski zahvat. Nadam se uskoro još kakvom điru, a kako mi se čini, DDK u sklopu motori.hr foruma je prvi u nizu…

EDIT: šalabaz je bio prilika za punjenje 30K km, koje je L. na eMZi natukao u dvije godine. To sam saznala maloprije, čitajući post na juznetu objavljen by Josip Lazic :)

 

BTW moram dodati kako je L. jučer otišao na moto-cross utrku na stazu Villare u Požegi. Uslikao je masu RESPECT slika sa tridesetkom. Pogledati ovdje.