Which way? Norway!

Najzapadnija točka do koje sam došla putujući je Barcelona, prije 12 godina. Najistočnija je Kijev, lani, a južnije od Crne Gore nisam nikad bila. Za koji trenutak krećemo motorom na put prema Norveškoj, gdje ćemo doći do najsjevernije točke u svojim životima. Ako bogovi budu milosrdni, umočit ću prste u Atlantski ocean i uz pomoć kompasa piljiti u smjeru Islanda.

Poželite nam sreću, suhe ceste i vrijeme bez oborina. Planova i želja je dosta, a ovise prilično o vremenu koje će nas pratiti dok se budemo vozili mitskim krajolicima i cestama koje režu planine koje vrhovima paraju oblake.

Za kraj, prikladna pjesma: Lifelines grupe a-ha, za koju su korišteni komadi filma Året gjennom Børfjord (Godina dana duž napuštene ceste).

Uvodni.

Povratni članak sam htjela napisati još sinoć, no kako smo u dolasku kasnili satima zbog nemilih događaja, umor je bio jači. Jutros sam u 4 sata, promatrajući izlazeće Sunce nad debelo pregrijanim Zagrebom kapitulirala i pružila se u krevet. Nadvladao me umor.

Evo brojki koje vam neće ništa reći ali će najaviti članke koji će uslijediti na svartu.

24 dana putovanja

8 država smo prošli na putu (Slovenija, Austrija, Češka, Njemačka, Danska, Norveška, Švedska, Italija)

13 dana provedenih na teritorijima nordijskih monarhija

7 300 prijeđenih kilometara

663 km najviše prijeđeno u danu

37 km najmanje prijeđeno u danu

304 km prosječan broj prijeđenih kilometara u danu

340 L goriva potrošenih na toj kilometraži

566,8 eura je potrošeno na gorivo

267 eura potrošenih na spavanje po hostelima i kampovima

10 noći prespavanih u šatoru

21 GB popunjenih CF kartica

4 173 fotografija

1 pismo od dečaka sa motori.hr foruma, u kojem nam je poželjen sretan put i što manje problema sa motorom preko Jotunheimena =)

Dodat ću u tu svrhu i par fotografija,

iako ću vas upozoriti da su moji pokušaji da uhvatim širinu i ljepotu prirode epskih proporcija koja je stajala pred mojim očima samo pokušaji.

Također, ostavljam kartu rute koju smo prošli

i pjesmu, misao vodilju cijelog putovanja =)

01 / dan kad smo mirisali bazgu.

Sjedim i u miru uživajući u hladnom jogurtu razmišljam kako započeti ovaj putopis. Lani je bilo jednostavnije, složila sam niz tematskih članaka koji su najavljivali put do (umalo) černobilske elektrane. Ove godine je krajnji cilj ljepši i impozantniji, ali nema takvu specifičnu priču. Nećemo se lagati, ima još bolju

Do lani smo uglavnom putovali na kraće udaljenosti, u susjedne države. Doduše, bilo je vrlo zabavno, no pomisao na ponovnu vožnju motorom kao lani nas je oduševljavala. Što nas je nagnalo da krenemo na put do Norveške?

Osim poslovične beziznimno dobre volje da se nekamo ode i kako bi moji stari rekli, namjere da “guzica vidi puta”, motivacija je bilo niz.

Željeli smo prespavati na Bledu, prijeći preko Grossglocknera, šalabazati po mitskom Schwarzwaldu, uživati po uređenoj Njemačkoj do Hamburga, javiti se mom burazu i njegovoj hanumi koji obitavaju u Kielu i nastaviti prema Danskoj. Jylland je prelaziv za skoro 24 sata, računali smo. Do Norveške bi proveli trećinu dana na trajektu a Oslu bi prišli kroz Oslofjord. Proveli bismo par dana sa Lazićima, a ostatak planiranog boravka u Norveškoj bi se uglavnom vozili. Oslo, Bergen, Hardanger, Trollstigen, Ålesund, Kristiansund, Atlantska cesta, Trondheim, Jotunheimen, Galdhøpiggen – veže ih par tisuća kilometara cesta koje su sve odredom označene kao “scenic roads” i urešene su krajobrazima zbog kojih vam čeljust pada o pod, ogromnim vodopadima, fjordovima, brdima koja su i ljeti pod snijegom.
Plan povratka bi krenuo prolaskom kroz Švedsku duž Skagerraka i Kattegata a u Dansku bi prodrli uranjajući u more kroz Øresundsbron most. Po dolasku na kontinent bi se dosta držali istočne Njemačke, od Berlina do Češke. Kući bi došli preko Beča, što je realno odradivo za 1 dan.

Znači, primarni cilj je doguzati se nekako do Norveške a putem do tamo vidjeti sve što je moguće i što raspoloživo vrijeme bude dozvoljavalo.

Što se samog sjevera tiče, imam jak afinitet spram hladnijih predjela. Norvešku, konkretno južna polovica koju smo posjetili resi nadrealno prekrasan komad savršeno čiste prirode, poznat svima. Otočja vulkanskog podrijetla razasuta po Tihom oceanu mi nikad nisu posebno privlačila pažnju. Sunce podnosim, nekako, ali mi dosta smeta. Ne toliko toplina koliko sparina i ono teško nastojanje da dišem. Realno, sve bih voljela vidjeti, ali bih uvijek mijenjala mjesec dana Tahitija za 7 dana u Sibiru. Istraživajući što sve možemo vidjeti u Norveškoj sam dosta checkirala Google maps, no kad sam ovo spazila

prošli su me žmarci. Led, brda, šume, vjetrovi, goli kamen,… Mama.

Dane prije polaska je obilježilo pripremanje motora za put i ustanovljavanje kvarova i potencijalnih kuršlusa na motoru. Kad pomisliš da ti u državi u kojoj pizza košta 200 kuna ode osovina prednjeg lančanika, nekako ti nije baš svejedno. Ovdje je do izražaja vikend prije polaska došao Cumin aka The Varilica Master koji je pomogao osposobiti lančanik. Hvala Joža!

Koristili smo lani kupljen šator, McKinley Matuka model, kao i vreće za spavanje, ali smo našli odlične samonapuhavajuće podloge za njih. Lanjske su bile dosta loše i nisu najbolje rješavale problem kvrga pod kralješnicom. Kupili smo i Campingaz kuhalo sa odvojivom kartušom, planirajući se grijati juhama kad zađemo u hladnije predjele. Lanjski plan da prepolovimo količinu tereta je tresnuo u vodu – nosili smo i nešto više od planiranoga. Ovo objašnjavam činjenicom da na 7300 prijeđenih km vremenske prilike nisu bile ujednačene i zbilja jest bilo potrebno imati dovoljno i raznovrsne odjeće. Koliko sam bila u pravu, pogotovo govori i situacija kad za 20 minuta sa predjela sa smrznutim jezerima oko kojih trče sobovi dolaziš u skoro mediteransku klimu i skidaš se čim siđeš sa motora da te ne umlati herc.

Posebnih želja nisam imala. Želja mi je bila samo da cijelo putovanje prođe dobro kao i lani.

Polazak

Prvotna ideja je bila krenuti u subotu rano ujutro. Lanjsko iskustvo nas je naučilo kako “rano ujutro” lako može postati “skoro podne” pa sam predložila polazak u petak poslijepodne. Ideja je izglasana i stoga smo dan ranije složili sve torbe, vreće i pakete koji su nas trebali služiti tijekom nadolazeća 3 tjedna. Otišla sam ranije sa posla, puna entuzijazma i dobre volje, sa jakom namjerom da se dobro provedem.

Uskoro je u stan došao i Kumašin, prika koji je čuvao mačketinu dok nas nije bilo, sa kojim sam ručala i pogledala Valar Morghulis. Ne moram ni reći, valjda, kako je sezona užasno kratka i koliko se svi u mojoj blizini oštre na ekranizaciju treće. Posebno je bila dojmljiva posljednja scena, u kojoj White walker koji konačno nalikuje onome iz knjige, jašući undead konja

kreće prema Zidu. Ne biste vjerovali kako je dobro najavio ono što nas čeka.

Inače, od svih likova (rasa) u seriji me zanimaju najviše. U knjizi su prelijepo opisani;

A shadow emerged from the dark of the wood. It stood in front of Royce. Tall, it was, and gaunt and hard as old bones, with flesh pale as milk. Its armor seemed to change color as it moved; here it was white as new-fallen snow, there black as shadow, everywhere dappled with the deep grey-green of the trees. The patterns ran like moonlight on water with every step it took.

(…)

The Other slid forward on silent feet. In its hand was a longsword like none that Will had ever seen. No human metal had gone into the forging of that blade. It was alive with moonlight, translucent, a shard of crystal so thin that it seemed almost to vanish when seen edge-on. There was a faint blue shimmer to the thing, a ghost-light that played around its edges, and somehow Will knew it was sharper than any razor.

Popakirali smo ono malo što je ostalo za pakiranje. Posebno mi je simpatičan detaljčić tj. mjesto gdje je Lazić pritegnuo torbicu sa alatom.

Stan je, standardno, ostavljen Kumašinu, kojem smo poželjeli sreću sa Mau “Naivan si ako misliš da će šalica sa kavom stajati kraj laptopa dok sam ja blizu xexexexexe “ The Trollcatom. Kao i lani nas je poslikao na motoru, spakirane i nakrcane.

Bacamo posljednji pogled na brojač kilometara

svome Kumašinu pružamo ruku, u zamjenu dobijamo

gl hf

i krećemo laganini na cestu prema GP Bregana. Ubrzo, blizu Samobora, prvo točenje goriva i pad prvog sladoleda, konkretno, posljednjeg Ledo sladoleda u iduća preko 3 tjedna.

Zadovoljni smiješak je tu , možemo dalje. Putem smo naišli na svatovsku kolonu koja je još uvijek bila nešto optimističnija nego sprovod koji smo lani zaobišli u Ukrajini.

Slovenija

Plan dana je bio doći do Bleda u Sloveniji, dići šator, prespavati i probuditi se pred prekrasnim jezerom sa jedne strane i brdima sa druge. Put je trajao relativno kratko, uključivao je prolazak autoputom, pogled na brda i nešto poljoprivrednih površina. Pogodite što je Lazić upravo kupio (hint: na autoputu smo, kompletnu Sloveniju možemo prijeći za par sati a on nije zadovoljan bačenim parama).

Kako smo počeli zalaziti u šumu, tako se sve jače širio duboki slatki miris bazginog cvijeta u punoj cvatnji. Dolazimo do kampa na Bledu, koji su okupirali brojni kamperi i šatoraši. Koliko ljudi odlaze daleko sa kampiranjem i ovisnošću o TV-u govore satelitske antene na kamperima. Doduše, nisam ni ja pretjerano bolja, volim prije spavanja checkirati mailove . Vrijeme je bilo ugodno prohladno, brdsko, vrlo ugodno u odnosu na hrvatsko. Znala sam da ću dobro spavati, nema boljega od svježeg planinskog zraka. Šator je dignut dok se Lazić vratio sa wc-a a ja sam prije spavanja dobila jednu porciju wakame ramen miso juhe

Prije spavanja hvatam bilježnicu za utiske, pišem par črčkarija koje će mi olakšati kasnije pisanje putopisa i skoro pa žalim što ne ponesoh malog netbuka.

Liježemo u vreće, zazipavamo ih i tonemo u san.

Total: 202 km.

02 / dan kad smo pokušavali izoštriti svisce.

Rano ujutro, dok se zora pokušavala probiti pod stabla šume kraj Bleda, probudio me zvuk nečega nalik sitnim kapima koje tiho padaju po šatorskoj vanjskoj opni. Divan početak dana, pomislih. Padala je 20-ak minuta, ali se nismo pretjerano uzbuđivali zato. Šator je vrlo izdržljiv a imamo dovoljno vremena za leškarenje prije polaska. Protezali smo se u vrećama i komentirali planove za dan koji je pred nama. Bilo je vrlo mirno i ugodno, jedine zvukove su proizvodile ptice – čula se kukavica a vidjela sam djetlića kako buši deblo u blizini.

Izlazimo, vršimo jutarnju higijenu u kampovskom mass-kupatilu, kurtoazno se smješkam Njemicama, Belgijankama i Britankama sa ručnicima oko vrata u poznim godinama u prolazu i pakiramo se. Ustanovljujemo kako nam za standardni pokret i izlazak treba otprilike sat vremena. Napuštamo kamp i krećemo sa Bleda prema Austriji.

Vrijeme je bilo vrlo oblačno i bilo je pitanje trenutka kad će po nama oplesti kiša a fotografije jezera upravo zato nemam. Nažalost, vrijeme nije bilo na našoj strani i do prve prve prave kiše nismo dugo čekali.

Odlučili smo ići preko Karavanki, no znak za zatvorenu cestu zbog radova nasađen tik na ulaz (a ne slučajno par kilometara prije) nas zaustavlja.

Ipak, odlučili smo probati proći motorom, računajući da će nas pustiti jer nismo kamion sa teretom od 25 tona. Ujedno, nije nam se išlo preko Italije. Pretpostavljala sam da će radovi biti šireg zahvata, do te mjere da ćemo se morati vratiti, no opravljali su samo komad ceste. Kako smo prilazili i vidjeli strojeve, taman smo htjeli odustati i Lazić je okrenuo motor, kad nas je jedan od radnika mašući pustio.

Strojevi su se pomaknuli i otvorili nam prolazak kao kamenčuga na ulazu u spilju kad reagira na “Sezame, otvori se.” i uskoro smo bili na granici.

Austrija

Preciznije, ostacima stare granice. Vjerojatno sam jedina osoba kojoj je žao što ove zgrade više nisu u pogonu i nemaju nikakav značaj osim što služe kao podsjetnik na minula vremena. Iako, nećemo se lagati, unijski princip daleko pojednostavljuje putovanje – vjerojatno bismo pošemerili da smo morali, kao lani, čvonjiti na svakoj granici. Ne ponovio se Helm.

Na ulazu nas dočekuje ništa manje nego tenk koji promovira Bunker muzej.

Nažalost, prve impresije su vrlo tmurne. Vozimo se u kišnim odijelima i u Villachu ulazimo u Louis po par stvarčica. Kao pravoj ženi oči mi zapinju za “stark reduziert” zonu trgovine, no ne nalazim KTM-ovih majica. Doručkujemo kaubojski na parkingu i nastavljamo dalje. Evo vam nekoliko fotografija, čisto da dobijete predodžbu kakvo vrijeme nam je bilo na raspolaganju.

Nije toliko loše koliko je promjenjivo. Ne znaš zapravo je li gore kada pada kiša ili se unutar sat vremena nekoliko puta smijeni kiša sa naglim proljepšanjem i porastom temperature. Zamislite kakav je osjećaj voziti se u kišnom sintetskom odijelu nakon što kiša otpljušti i onda vas pljesne pregrijana sparina.

Sjetite se ovoga kad dođem do Danske

Kako prilazimo Grossglockneru, vrijeme se u podnožju brda poboljšava i učestalost kiše opada. Alpski pejzaži su osvijetljeni ugodnom toplom svjetlošću koja omogućuje jasan pogled u jarko zelenilo. Uživancija je voziti se kroz planinsku svježinu i “umarati” oči ovakvim kadrovima.

Kako prilazimo vrhu, jasne boje i zelenilo se pretvaraju u zagasitije nijanse. Osjećam se kao da sam opet na Transalpini ili Transfăgărăşanu.

Stajemo kraj malog vodopada radi kratke pauze i naslikavanja.

Nastavljamo prema jednom posebnom mjestu. Nalazimo se na visini oko 2 000 metara nmv, snijeg ne pokazuje pretjeranu namjeru da se do daljnjeg potpuno otopi a malo-malo ulazimo u oblak.

Ovdje je prirodno staništa brojnih svizaca. Vidjeli smo nekoliko primjeraka, jedan sam čak uspjela i uslikati, no na 40 mm objektiva je potpuno nevidljiv. Kad sam probala prići bliže, naravno, pobjegli bi. Bahhh!

Kad smo zakočili pred lokacijom Nassfeld

netremice promatrajući ga sišla sam sa motora.

Nassfeld dijeli ime sa obližnjim skijalištem, iako, ovo mjesto je daleko posebnije. Posebno mi se svidjelo kako je u kratkom roku (u pitanju su doslovno minute) Nassfeld od lijepo osvijetljenog komada prirode postao pokriven putujućim oblakom u prolazu.

Nedugo nakon prilazimo vidikovcu kralja Franje Josipa i oko zapinje za nekakvu čudnu vidno smrznutu ogromno ogromnu široku “stazu”. Prvi put u životu vidim glečer uživo i imam čast diviti se glečeru Pasterze. Dug je preko 8 kilometara i leži na preko 2 000 metara nmv.

U najkraćim crtama, glečer ili ledenjak je smrznuta masa koja se u toplom dijelu godine ne uspijeva otopiti, već se dolaskom novih oborina akumuliraju novi slojevi. Stari slojevi, koji mogu biti stari i desetke, stotine i tisuće godina imaju sklonost potamniti, pa i potpuno pocrniti, što je, logično, važno za determinaciju starosti i povijest ponašanja ledene mase.

Ono što je pomalo tužno jest činjenica da se od sredine 19. st. Pasterze volumenski prepolovio uslijed porasta temperatura. Ono što je realno jest činjenica da je planet imao do sada nebrojeno smjena planetarnih zagrijavanja i ledenih doba i da ovo na jedan način nije ništa ni novo ni posebno.

Na dnu se nalazi nekoliko ogromnih blatnih kaljuža koje izgledaju tako blisko.

U meni se budi iskonski nagon da se sjurim dolje i poslikam zvjerski kadar i odozgor. Na nekoliko stepeničica se nadovezuje put koji traje realno oko sat vremena. Puteljak naprosto zove

Nagovaram Lazića koji pokušava zvučati kao glas razuma i brige i kukavičluk opravdava žurbom, lošim terenom i sličnim ispričicama

Vjerojatno si nikad neću oprostiti što se taj dan nisam sjurila do baze. Bit će prilike, vrlo je blizu.

Lijevo od Pasterzena leži Grossglockner, najviši vrh planinskog lanca Hohe Tauern. Na ovoj fotografiji se sramežljivo pokušava probiti kroz oblak. Dokle god nam je bio u vidokrugu nije bio jasno vidljiv.

Nakon kratkog vozikanja cestama i divljenja prirodi ulazimo u tunel koji jasno odjeljuje dobar dio dana od lošeg. Sa druge strane nas je dočekalo nenadmašivo odurno vrijeme.

Pod kišom koja se miješala sa maglom i pritom sitno i gusto paduckala, a potom pretvorila u pljusak nailazimo na bed&breakfast. Zvonimo, zovemo vlasnike, nitko se ne javlja. Nailazi par Finaca na novijoj Tenerki koji uspijeva stupiti u kontakt sa njima. Ulazimo u kuću potpuno mokri, ostavljamo doslovno lokve vode za sobom. Iskreno mi je bilo žao iskaljužati tako uredan prostor, a vlasnici su bili ekstremno ljubazni i nudili dodatne plohe i radijatore za sušenje. Nakon što smo okačili odjeću na sušenje, otuširali se i malo prizalogajili, kalkuliramo planove za sutradan u toplom krevetu.

Total: 282 km.

03 / dan kad smo dvojili nastaviti put motorom ili vlakom.

Vremenske prilike ujutro se nisu značajno promijenile u odnosu na prethodnu noć, unatoč našem optimizmu. Dok smo smišljali što ćemo, kamo i na koji način, primijetili smo kako se oko brda kao debeli šal omotala gusta magla, nalik dimu. Stajala sam na balkonu i promatrala brdo koje izgleda kao zapaljeno, nevidljive vatre. Na jedan poseban način je izgledalo prelijepo, a pitala sam se izgleda li uistinu ljepše kad izađe sunce i obasja cijeli kraj.

Kiša nam je momački remetila planove i bilo je vrijeme za razmatranje drugih opcija. Pritom mislim prvenstveno na vlak koji bi nam pomogao da u roku 24 sata pregazimo Njemačku do Hamburga, nadajući se da će tamo biti nešto ljepše vrijeme, a onda bismo nagazili prema Kielu, Danskoj i konačno, Oslu. Financijski je podjednako ukrcati motor u vlak i doći do Hamburga kao i odvesti rutu motorom tri dana i zbog kiše spavati u hostelima umjesto u šatoru. Šator ionako nije opcija u tom slučaju. Nije nam čak toliko problem sama kiša, koliko činjenica da je vožnja opasnija. Ceste su skliskije a po njima voze bolji i lošiji vozači. Zašto saznati koliko sreće možemo imati?

Konzultirali smo se sa prognozama, konstatirali kako će nas do Hamburga pouzdano prati kiša a onda je Lazić došao do nove ideje – skrenuti na Češku, nadovezati se na ex-DDR Njemačku i onda nastaviti prema sjeveru Njemačke po ljepšem vremenu. Ionako nam je bio plan proći tim putem, doduše, u povratku. Kao da je bitno hoćemo li Schwarzwald vidjeti na putu prema gore ili u povratku. Možda se vrijeme do povratka “zrihta”, mislili smo.

Vani je zapravo bilo jako lijepo, naravno, ako se promatra iz zatvorene sobe

ali je bilo vrijeme za polazak. Krenuli smo u 10, naoružani optimizmom i u kišnim odijelima. Prevencija

Smjer Češka, pomoz’bože.

Nešto kasnije smo sjeli na doručak u pekaru/slastičarnu Bauer u Bischofshofenu, koja osim kolača i kruha radi i čokolade. Izbor priličan, sve su handmade. Vrlo ukusnu Bergspitz tortu od jagoda nam je dodala zgodna plava prodavačica ruku omotanih u tetovaže na elegantan način i širokim osmijehom na usnama. Sprašili smo ju u sekundi.

Njemački FTW :yes: , baš mi moćno zvuči “Der Bürgermeister”.

Podsjećam kako u Austriji nijedan dućan nije otvoren nedjeljom i da je popriličan kunst ubosti nešto što može prodati hranu. Još uvijek nisam sigurna što misliti o problematici rada nedjeljom jer me konformizam naviknuo da u nedjelju navečer mogu skoknuti u trgovinu i kupiti ono što u taj tren trebam. Iako, čovjek se navikne na sve, valjda bih i ja počela kupovati subotom za nedjelju.

Dolazimo do Mattighofena u kojem bi po Lazićevim saznanjima trebala biti tvornica KTM motora. Nakon lutanja nalazimo tvornički pogon bicikala, pred kojim se naslikavamo za uspomenu.

Zadnja austrijska postaja je Braunau na Innu. Zalazimo u prelijepo uređen grad u kojem vrlo brzo prepoznajemo jezike područja bivše Jugoslavije.

Odlazimo u turistički ured i obzirno postavljamo pitanje o kući u kojoj je rođen Hitler. U svakom slučaju nismo htjeli ispasti nazi-wannabees telećeg mozgovinja koji su došli štovati njegov lik i djelo. Uvijek sam imala nekakav osjećaj da se rodio i odrastao nekako izvan grada, u selu, kraj polja i šume. Uglavnom, nije. Rodna kuća je u najužem centru grada i nema nikakva posebna obilježja vezana za njega, osim spomen-kamena

ispred kuće.

Njemačka

Granica Austrije i Njemačke je mali most unutar grada Braunau, doslovno kao na Šumetlici u Novoj Gradiški. Razlika je samo ta što nakon njega postaje sve urednije i utegnutije, njemačkije.

Fotovoltaici su strahovito zastupljeni, ima ih doslovno svaka kuća, čak i većina dvorišnih zgrada preko cijelih krovova. Iako, nisam potpuno sigurna zašto u tolikoj mjeri.
Jasno je, služe kao podrška domaćinstvima u proizvodnji električne energije a ne za zamjenu elektrana, no, koliko su održivi i ekološki, zapravo?

Stručniji od mene na tom polju im zamjeraju opadanje korisnosti sa porastom temperature, skup prozvodni proces i opadanje snage za preko 50% nakon desetljeća korištenja, a mene daleko više smeta činjenica da se u proizvodnji i korištenju razvijaju i koriste visokotoksični spojevi (samo neki od njih: silan, fosfin, selenijev dioksid, arsin, dušična kiselina, sumporna kiselina, fluorovodik…). Ovo mi je najupitnije u kontekstu održivosti – kamo i kako skladištiti nešto što je toksično i opasno još od trenutka kad je krenulo pod čekić u tvornici?
Također, živo me zanima kako se vlasnici u praksi nose sa nevremenom, tučom (ledom) i sličnim.

Češka

Kiša, kišica, kišurina.

Češka mi je bez premca bila najdosadniji dio puta u 24 dana. Odrepala sam kompletan Ping-pong, preko nekoliko puta. Ceste su bile pune rupa, jedino im kontrira priroda u kojoj uredno uz ceste možete vidjeti srne.

Zbunila me i crkvica u jednom od mjesta kroz koje smo prošli. Nekako nenavikoh na horoskopske znakove

na njima.

Tražili smo mjesto za spavanje i ulazili u sve kuće uz cestu sa natpisom “zimmer frei”, iako po svemu sudeći oni ne znaju što to znači. Nitko ne priča engleski, njemački također. Kad osoba konačno shvati što hoćeš i kada zamoliš za cijenu sobe za dvoje za jednu noć u eurima, ženska odlazi po pomoć. Pomoć! 15 minuta su rješavali matematički problem ranga Poincareove slutnje. Kad su izbacili broj koji nema veze sa pameću (ne toliko iznosom koliko očito lošim proračunom), pokupili smo se i nastavili dalje.

Kišica je i dalje padala.

Ipak, nije omela Lazića da se nakrade trešanja uz cestu. Neke stvari jednostavno nije moguće izbjeći

Zašli smo u neki zaselak i vidjeli čovjeka završava sa radom u kući u gradnji i zamolili ga za dizanje šatora uz kuću. Mahnuo je odobravajući, za razliku od pasa u okolici 50 metara oko kuće.

Total: 477 km.

04 / dan kad je Laziću bilo vruće O.o

Iako nisam jezičar niti me jezici zapravo zanimaju na ikakvih razinama osim rekreativnim, godinama sam amaterski proučavala razne jezike. Od europskih sam jezika sklonija germanskoj porodici, moguće jer sam njemački učila tijekom školovanja i zapravo pritom jako uživala. Možda baš zato norveški, danski i/ili švedski smatram vrlo savladivim jezicima. Jedan period sam se bavila finskim i japanskim. Finski je nešto kompleksniji zbog specifične gramatike, dok je japanski jednostavniji, drastično, ali traži upoznavanje tri alfabeta. Ovdje većina stane, iako samo učenje nije toliko zahtjevno.
Najveći izazov mi je islandski, njega bih baš voljela temeljito svladati i aktivno pričati. Sigurna sam da bih to napravila kako treba i pritom se dobro zabavila.

Shvatila sam zašto ne volim češki, slovački i poljski. Bespomoćno su ružni i nimalo motivirajući. Žmufljivi su, fafunjkasti, kulunklukučasti i žumbabljivi. Ruski ima itekakvu dušu i poseban štih, melodioznost i posebno zvučno draškanje čekića, nakovnja i stremena dok ovo trojstvo užasa ne vidim ih kao nikakav izazov.

Stoga sam jedva čekala da izađemo iz Češke.

Dan je počeo tako što me jedna zalutala Panorpa (točnije, zalutali) uporno gnjavila šetajući mi po licu i rukama da ju poslikam. Vani je bila gusta magla i nije mi se izlazilo u skoku. Lazić me namamio miso juhom,

malo smo se naćeravali po nakaradnom Načeradecu pokušavajući izaći slijedeći putokaze koji vode u krug, a onda smo krenuli prema Kutnoj Hori. Lazić je već bio ovdje, prije 5 godina kad je MZujao do Emmenrauscha, ali nije vidio dvije uistinu posebne stvarčice.

Jedna je crkva Sv. Barbare, zaštitnice rudara, lokalaca zaposlenih u obližnjim rudnicima srebra.

Crkva je ogromno monumentalno zdanje u gotičkom stilu, staro oko 600 godina. Izgleda monstruozno, kao da će nekoga pojesti. Urešena je gargoyleima (upravo sam izguglala HR naziv i zgrozila se nad “vodorigama”) i Lazić kaže da mu vuče na Diabla.

Ako ona vuče na Diabla, osuarij aka Kostnice u Sedlecu su nivo sa Skeleton kingom ili makar quest Chamber of Bones. Ispada kako 9gag nije samo budalaština i LOL-leglo – konačno sam vidjela nešto vrlo fascinantno. Radi se o zdanju dekoriranom kosturima – ukupni broj je procijenjen na okvirni od 40 – 70 000 ljudi.

Zanimalo me zašto je toliko ljudi završilo na zidovima crkve / masovne grobnice. Pitanje se nameće samo po sebi čim pogledate fotografije, a evo i odgovora.

Priča kreće u 13. stoljeću, kada je lokalni velečasni sa putovanja u Izrael donio grumen zemlje sa Golgote (ne znam koliko ste upućeni, Golgota je mjesto gdje je razapet Isus) i posuo ju po obližnjem groblju, što je izazvalo pomamu za pokapanje na tom mjestu među vjernicima. U međuvremenu je naišla kuga koja je krvožedno slagala trupla i groblje se neminovno širilo. U 14. stoljeću je podignuta gotička crkva u koju su složeni kosturi vjernika koji su morali biti iskopani zbog gradnje same crkve. Legenda kaže da je za ekshumaciju i slaganje kostiju zaslužan poluslijepi fratar.

Zapravo, kad uđete u osuarij, niste sigurni što da mislite.

U vama se roji osjećaj čuđenja, nekakve doze kvazi-tjeskobe i groteske. Stojim u grobnici u kojoj se nalazi makar jedna kost od skoro 70 000 ljudi. Istovremeno osjećam divljenje i pod jakom sam impresijom. Kosti su složene vrlo temeljito, poštujući oblike i međusobnu kompatibilnost. U svakom slučaju nisu random nabacane, očito je. Neke kosti su vrlo očuvane, dok su neke lubanje djelomično pretvorene u prah. Na nekima se vidi i uzrok smrti i jasno je da vlasnici nisu umrli mirno i milosrdno. Nisam se mogla oduprijeti i mislima o zagrobnom životu bližnjih. Misli zaokružujem po nebrojeni put na isti način; zagrobni život je paradigma koju smo smislili samo radi nas samih, da bismo svoje sebične umove neposobne podnijeti čemer pri gubitku bliske osobe mogli pretočiti u nekakvu imaginarnu metafizičku bliskost sa dotičnom osobom.
Život iz ljudi ispari kao voda iz čaše, smrt je oštro odsječeni kraj.

Osim arhitekture evo i par zanimljivosti koje su mi zapele za oko. Prva je čudno numeriranje kuća.

Prvi broj je obično jedinstveni broj općine, kotara ili neke druge administrativne jedinice, dok je drugi broj onaj na razini ulice. Kao kod nas, recimo.

Druga zanimljivost bi vam mogla biti poznatija.

Na brojnim domovima i raznim objektima sam viđala kredom napisane šifre. Bilo mi je jasno da se radi o 2012 godini, ali su me malo zbunjivala slova. Podsjetila su me na naljepnice koje se kod nas nakon Božića, kad svećenik pohodi domove, lijepe na vrata i tako daje do znanja da je dom blagoslovljen. I stojim tako i mislim si, tko je K u Gašpar, Melkior i Baltazar, a onda po dolasku do najbližeg interneta ustanovljujem kako Gašpara Česi zovu Kašper.

Treća zanimljivost je nesretno češko pivo. Iz benzinske izlazi mladi par, oboje sa pivom u rukama. Ona je imala ogromnu limenku sa koje nije skidala usne. Meni je to iznimno degutantno i ružno, no očito se pivo doslovno pije kao voda u Češkoj. Nije sigurno mit, očito, i sigurno nije lako biti strejter u Češkoj.

Vozimo dalje, prilazimo Pragu. Iskreno, nije me se baš dojmio, bio je krcat turistima u staroj jezgri. Karlov most izgleda u najmanju ruku kao marokanska pijaca u špici i odzvanja brojnim jezicima.

Prepoznala sam i naše tramvaje, one stare koji su još u pogonu. Nakon podugog izlaska iz Praga dolazimo do benzinske postaje na kojoj smo se oboje kao djeca zagledali u bizarni par u autu koji je izgledao kao da ide na more. Auto je bio krcat, ganci style, a u njemu na suvozačevom mjestu nešto veliko, predimenzionirano i čudno našminkano što je čekalo da vozač napuni auto gorivom. Nakon primarne “kill it with fire” reakcije, shvaćam da su u autu dva transvestita i osjećam se pomalo loše što sam se toliko zablenula, skoro škiljavo, kao da pokušavam bez lupe determinirati spol buha.

Osjećaj mi popravlja transvestit-vozač, koji mi je u trenutku kad je prošao kraj nas uputio vrlo široki i topli osmijeh.

Slikam Mouža u pozi nalik onoj kad je ovu rutu vozio sam

i vozimo se prema Chomutovu. Jedva nalazimo sobu, utaborujemo se u hostelu sa crtežom kobre i par curetaka sa ogromnim praznim pivskim kriglama na ulazu, obavljamo prvo tuširanje od polaska i liježemo u krevet gledajući češke kanale.

Nalijećem na Big Bang Theory. Sinkroniziran. Nemojte me pitati kako zvuči.

Total: 264 km.

05 / dan kad je sunce zašlo u 23 sata.

Njemačka

Vrlo brzo smo prešli granicu sa Njemačkom. U jutarnjim satima smo uživali u uređenosti, urednosti i poslovičnoj protestantskoj jednostavnosti. Granulo je sunce i lijepo je obasjalo zeleni lagano brežuljkasti kraj i tako nam davalo nadu u ugodniju vožnju, dan i na koncu obećavalo moguće spavanje u šatoru. Sve je lijepo, pitoreskno i vrlo mirno.

Ovdje je otprilike krenula invazija vjetrenjača uz ceste, za koje ne znam zašto se ljudi toliko bune.

Obično im se zamjera par stavki: kao, ružne su i nagrđuju okoliš, previše ovise o faktorima na koje se ne može utjecati (čitaj: lokalitet, vjetar koji oscilira od minimalnog strujanja zraka do olujnih nevremena), dijelovi vjetrenjača su dosta skupi i moraju biti često zamijenjeni a same vjetrenjače su koncipirane da traju jedva 25 godina, utječu na biodiverzitet područja (čitaj: u radu nerijetko mlatnu kukce, ptice i šišmiše) i bučne su.

E sad; meni nisu posebno prelijepe ali su mi itekako OK. Lijepo se uklapaju u krajolike, nimalo ih ne nagrđuju, jednostavne su i elegantne. Nagrđivale bi okoliš kad bi bile roza ili sa leopardovim uzorkom, ovako sive su čisto OK. Posebnu bučnost nisam primijetila. Najveći problem mi se čini ovo nokautiranje životinja u prolazu tj. okupiranje biotopa nečim čime se životinje nikako ne mogu nositi niti sa time boriti.

Što se efikasnosti tiče, kao i za fotovoltaike, smatram kako nisu loša opcija kao podrška proizvodnji struje, ali treba biti svjestan kako nisu ni otprilike sposobne dati “ozbiljnije” količine električne energije.

Dolazimo u Zschopau, grad za kojeg ne postoji pouzdano ispravan izgovor naziva mjesta. Osobno se držim osobne intuicije pa kažem “Čopau” i, kako mi se čini, ostajem do daljnjeg pri tome jer nisam našla logičniji izgovor

Odlazimo u MZ tvornicu, mjesto gdje se rodio kultni motor i Lazićeva vječna dvotaktna inspiracija.

Nisam bila u proizvodnom pogonu već upravnoj zgradi gdje su nas dočekali vrlo uljudni radnici. Nisu mi dozvolili da fotografiram otvoreni motor (prototip), što me ni ne čudi. Kupujemo majicu u podrumčiću firme i idemo u Zschopau, gdje sam pojela najbolji kebab u svom životu.

Odlazimo u gradski muzej gdje glumim opće oduševljenje motorima

a zauzvrat dobijam Dojčland majicu <3

Dresdenu prilazimo u rano popodne, pod prijetnjom kišom. Dočekuju nas žuti tramvaji i miran grad (meni) prelijepog imena.

Silazimo i parkiramo se na ulazu u šoping-centar u najužem središtu Dresdena. Isprobavam nov način vezanja armora oko ruksaka jer je prilična tlaka prešetavati se okolo odjeven kao da ideš staviti lisice Keyser Sozeu

Dresden je grad koji je tijekom WW2 pretrpio najsnažnija bombardiranja od strane britanske i američke avijacije, u veljači 1945. Bio je doslovno sravnjen sa zemljom a ruševine su postojale čak do kraja 20. stoljeća. U ovu skupinu posebno pripadaju vjerski objekti, koje komunistička vlast nije pretjerano “šljivila”. Iako vjerujem da nešto ruševina još postoji, ono što smo vidjeli je bilo vrlo lijepo i ugodno. Specifična je neobična atmosfera u gradu. Sve je lijepo, uredno i moderno, ali ne možeš se oteti osjećaju da sve zgrade koje vidiš nisu stare toliko koliko na mah izgledaju, već se ulagalo i ulaže u restauraciju povijesnih objekata koji su stradali zbog vojnih iživljavanja.

Kao takav, Dresden šije daleko precijenjeni Prag.

Odlazimo prema željezničkom kolodvoru

i ustanovljujemo kako izgleda klasično europski, štogod to trebalo značiti

Za oko mi je zapela i zgrada sa zemljanim kontejnerima iz kojih fotosintetiziraju stabla. Prelijepo!

Centar je relativno neprometan i miran.

Crkva koju vidite je rimokatolička crkva svetog Trojstva (Hofkirche), doslovno je izgrađena uz Labu sredinom 18. stoljeća. Ujedno služi i kao kripta za njemačko plemstvo.

Šetnja starim gradom je trajala par sati a realno nam treba makar 7 dana za propisno istraživanje.

Stvarčica koja mi se posebno svidjela je Fürstenzug, porculanski mural dug 102 metra koji prikazuje 800 godina majzenskih, tirinških i saksonskih vladara.

Klanjamo se Martinu Lutheru, ključnom čovjeku odcijepljenja od nakaradne kršćanske zajednice 16. stoljeća

a ja se prisjećam razgovora sa bivšom cimericom, evangelističkog opredijeljenja. Ona je bila moj prvi kontakt sa ovom vjerskom zajednicom i rado je dijelila mišljenja i iskustva sa mnom. Naučila me neka od esencijalnih smjernica evangelizma:

vrh crkve je Isus Krist a ne Papa
Marija je Isusova majka – i to je sve, nema poseban tretman kao ni ostali sveci; štuje se isključivo Isusa
sakramenti su svedeni samo na krštenje i euharistiju
oprost može dati samo Bog a ne svećenik tijekom ispovijedi (tom logikom se vodio i Luther, koji je smatrao kako se oprost od grijeha nije mogao naplaćivati vjernicima)
postoje samo dva blagdana koja se štuju – Božić i Uskrs; za razliku RKT crkve koja kroz kalendarsku godinu ima oveću hrpicu neradnih dana
celibat ne postoji a liturgiju mogu vršiti i žene.

Bilo mi je posebno zanimljivo kad je rekla kako je u njenom gradu “naš” svećenik pohađao vjernike autom a “njihov” je vozio bicikl.

Heh.

Po povratku na motor nailazimo na parkiranu Bembaru sa splitskim registracijama. Vlasnicima ostavljamo pisamce u kojem želimo sretan put i povratak kući, kad god bio planiran.

Tijekom zadnjih nekoliko godina sam usmrtila dvoznamenkast broj mp3 playera. Naravno, ne samovoljno niti ciljano; najgore je prošao jedan od primjeraka sa LCD-om u kojem sam nakon otvaranja ruksaka našla ključ. Da, ključ je probio LCD.

U Media Marktu sam nabola AEG-ov mp3 player kakav zapravo već podugo tražim. Nema nikakav display niti posebne sitničice zbog kojih bi mogao biti voljen kao njegovi prethodnici. Svodi se doslovno na malo kućište i ogroman botun sa smanji / poglasaj / prethodna / sljedeća pjesma. Čak izgleda pomalo sirovo, da ne kažem sovjetski. Računam da ono što Nijemac napravi valjda ne mogu tako lako uništiti :misli:

Vozimo se dalje, prema Berlinu. Nismo posebno vrijedni, danas smo prebacili jedva 200 kilometara.

Putem stajemo uz cestu jer po prvi put vidim hmelj u vegetaciji.

Hmelj je inače dosta egzotičan za naše krajeve, skoro ga i nema. Ono nešto malo što ga i ima je lokalizirano na područje oko Iloka.

Tražimo večeru u malom gradiću i smišljamo gdje ćemo se utaboriti.

Zalazimo u borovu šumu kraj autoputa cca 120 km od Berlina (mjestašce Elsterwerda) i širimo šator. One sekunde kad sam se na glas zamišljeno začudila kako nema komaraca, istovremeno me sašilo jedno 60-ak krvožednih kučaka koje su ubrzale moje dizanje šatora.

Večeram nešto manje od litre jogurta, zapisujem dnevne utiske i promatram vedro nebo sjedeći pred šatorom. Negdje oko ponoći je pao potpuni mrak.

Osjeti se miris sjevera, bijele noći su sve bliže

Total: 238 km.

06 / dan kad su nam dozlogrdili ameri

Jedna od najboljih stvari kojom možete početi dan je dobra juha. Kao dijete sam ih mrzila, ali jela. Uvijek, redovito i bez puno pogovora. Kasnije sam shvatila kako su juhe bile mamina ekspertiza: tople, nježne, lagane i sa domaćim rezancima. Kad ju pojedeš, imaš dojam da doslovno grije dušu. Bile su uvod u svaki nedjeljni ručak i u jednom trenutku su mi bile posebno drage, skoro esencijalne za stolom.

Naviknuta na juhe, lako sam prešaltala na miso juhe. Miso mi je jedno od važnijih otkrića u kuhinji i stoga uvijek imam u hladnjaku nekoliko vrsta miso paste i hrpu instant paketića. Obično nosim sa sobom pokoji primjerak, najmanja frka je zaliti jedan od njih toplom vodom i onda guštati u okusu Japana. Slično kao što biste vrećicu čaja polili čašom vode. Pis of kejk, a fine su. Možete ih jesti bilo kada, ali jutro započeto toplom miso juhom vodi samo u dobar dan

U češkom Kauflandu sam na polici našla cijelu hrpetinu ramen juha. Idealne su za put jer su relativno male a griju instantno kad je vani nešto hladnije. Isprobala sam sve vrste sa polica u RH i uvijek ću kupiti sve nove koje mi uđu u kadar, tako da je ovo bilo očekivano. Iako nisam očekivala nešto posebno, potpuno su podbacile. Presoljene i očajnih rezanaca koji se slijepe nakon minute kuhanja su izazvale loš početak dana.

Dan je bez većih komplikacija popravila činjenica da sam konačno vidjela Berlin. Oduvijek sam ga htjela posjetiti. Kao dijete sam vidjela među bakinim knjigama ogromnu knjigu o europskoj arhitekturi i Berlina se posebno dobro sjećam. Sve je bilo veliko, impozantno, uređeno i grandiozno. Sviđa mi se kad je centar grada širokih ulica i ima dašak nešto starijih vremena. Kad smo slagali rutu za put, iskreno sam se razveselila jer smo odlučili proći kroz Berlin.

Spakirali smo se i krenuli na put.

Budući da smo spavali 80-ak km od grada, vrlo brzo smo dospjeli na odredište. Prva impresija nije bila tako ugodna – slučajno smo parkirali motor uz američku ambasadu, smještenu kraj monumenta dignutog poubijanim Židovima tijekom DSR. Ako imate imalo predodžbe o kakvoj stoci se radi, nećete se čuditi ako vam kažem da nas je 2 sekunde nakon što smo parkirali napao team nalik SWAT-u koji nas je potjerao par desetaka metara dalje ( ).

Iako je dobro kad zabriju da ste opasni uistinu mi je pun kufer američkog preseravanja, da se moram tako izraziti.

Što je najgore i najironičnije, ambasada US, kao i ostalih njihovih sudruga iz DSR stoji jedva par metara od Brandenburških vrata. Zamislite! Simbola Njemačke i samog glavnog grada. Ambasade država koje su bombardirale i potom raskomadale Berlin nakon Hitlerovog pada i izazvale uz pomoć Rusa punih 29 godina separacije naroda betonskim komadom dugim preko 150 kilometara. Ovo me zaboljelo. Njima tu nikako nije mjesto.
Isto smo doživjeli i prije par godina u Oslu. Kraj svih ostalih ambasada, relativno neprimjetnih, stoji čuvar na straži i eventualno cajac. Američke su uvijek vrlo vidljive i oko njih pukovnije a ne policija. Kraj kraljevog dvora u Oslu možeš uredno prošetati, kralj Harald uredno šeta gradom bez posebne pompe. Ali ameri… Oni jednostavno moraju pumpati paranoju oko svoje sigurnosti.

Berlin je divan. Već dok prilaziš gradu, znaš da te čeka nešto posebno. Ne znam zašto, vidjela sam ovakvih mjesta već i prije, u svakom slučaju.

Ogroman, vrvi ljudima, na sve strane nešto vrije i događa se. Ulični zabavljači, gradski ridikuli, turisti. Nebrojeni turisti.

Kultura biciklizma, naravno, na zavidnoj razini.

Vidi se da je biciklizam kod njih sve drugo samo ne nepoznanica i egzotika. Označene staze, pažljivi vozači i auta i bicikala govore da je suživot moguć.

Sjeli smo u jedan od brojnih gradskih tour-buseva uz brbljavu vodičicu koja se fokusirala na nas dvoje i mladu Kineskinju koja obitava u Heidelbergu dok znanstveno istražuje a u Berlin je dovela roditelje na izlet. Uništenu 9 gagom i sličnim izvorištima memova, odmah me podsjetila na:

asian dad

Krenuli smo od Brandenburških vrata na put koji je trebao trajati par sati. Nastavak putovanja i želja da se prije mraka izvučemo iz Berlina nam nije dozvoljavala cjelokupan prolazak, ali smo se dobro zabavili slušajući priče o povijesti grada i građevina koje smo vidjeli. Vozeći se ležerno komentiramo Reichstag, Schloss Bellevue, glavni željeznički kolodvor, Merkeličine dvore….

Sišli smo sa busa na Potsdamer platzu, ultraprometnom dijelu grada. Na jednom dijelu je ostavljen komad Zida, koji je očito punkt masovnog naslikavanja.

Par crtica i mali podsjetnik; po završetku DSR su Njemačku raskomadale oslobodilačke snage. Zid su počeli graditi Rusi 1961. godine i služio je da bi zadržao stanovništvo Istočnog Berlina unutar teritorija. U namjeri da prebjegnu na drugu stranu, brojni su pobijeni i ranjeni. Iako udruženi u ideji protiv Njemačke, Ameri i Rusi (minus & plus, ko amer i rus :mrgreen: ) se nisu baš najbolje međusobno podnosili i Zid je na jedan način simbolizirao rez koji odvaja bogati, lijepi i kapitalistički Zapad od siromašnog i blijedog Istoka.
Ono što se meni svidjelo je sindrom povrataka ugrožene flore i faune, koje se nerijetko raspojasaju kad se ljudi iz nekog razloga povuku. Kažu da je područje na istočnoj strani, zbog manjka resursa za obnovom, vrvjelo vrstama koje su nedavno prije bile na rubu poznavanje.

Nedavno sam na Barbudov komentar o dvije polovice koje su bogovi odvojili u postu o titaniju na prstu pogledala Hedwig and the Angry Inch. Iako me tako živopisan film, sa divno razrađenom idejom i vrlo ufuranim glavnim likom sam za sebe nije mogao ne oduševiti, mislim da je posebnu dozu konteksta dodao upravo boravak u Berlinu. Ako se uskoro vratite na svart i pogledate gdje smo bili sutradan i što smo vidjeli, bit će vam još jasnije zašto.

Tragovi Zida se vide i po pločnicima.

Meni to ima jako lijepu simboliku. Nešto kao tračnice vlakova koje sijeku Auschwitz.

Krenuli smo van iz grada. U blizini Brandenburških vrata se skupilo dosta policije, pretpostavljam da su bili tu u svrhu držanja reda zbog nekakvog nogometnog eventa. Nisam istražila što se točno događalo, a i nije da me pati

Izlazak je trajao dulje od ulaska u grad. Promet gust, a nas dvoje pokušavamo izmigoljiti u najgoroj špici. Nakon brojnih etničkih kuhinja duž široke avenije nabasavamo na Opatija grill. Nismo se stali napucati, već nam bješe drago vidjeti naše gore list, sa menijem koji nam je svima poznat.

Po dobrom starom običaju slikam sjenu nas dvoje i motora.

Srećom, makar je vrijeme na našoj strani. Sunčano, toplo i suho. Čeka nas šator, suho nam treba pod leđima.

Odlučili smo parkirati se i dići šator u selu Gottberg

Dan smo završili raspravom o cijenama i standardu. Sjedili smo u travi obasjani predvečernjim suncem dok se gornji sloj šatora sušio od vlage, obješen na lovačku čeku. Na putu do Gottberga smo stali opskrbiti se klopom u gradu Oranienburg (prelijepog li imena; oranien = narančast, dobio ime po gradu iz kojeg je potekla grofica koja se udala za lokalnog vlastelina) gdje smo se po nebrojeni put divili cijenama namirnica u Njemačkoj u odnosu na naše. Dakle, cijene su uglavnom iste kao kod nas, često i niže od naših. Doslovno svega, u raznim trgovinama. Uz većinu plaća u okviru od 2 do 4 K eura ju čini od svih europskih država u kojima sam bila najugodnijom za život.

Za kraj sam pitala Lazića koliko trošimo prosječno goriva. Reče kako je ovih 5 litara koje stroj proguta na 100 km čist fajn.

Total: 268 km.

07 / dan kad sam pojela hamburger u Hamburgu

Ne bih rekla laž kad bih izgovorila da je DDR muzej u Perlebergu jedan od epičnijih WIN-ova cjelokupnog putovanja prema Norveškoj. Grad je vrlo prijateljski i ugodan za šetnje, shvatili smo vrlo brzo po dolasku.

U centru grada stoji kip Rolanda, srednjovjekovnog simbola neovisnosti od lokalnih moćnika i vještog vojskovođe koji je umjetnost ratovanja brusio u okršajima sa muslimanima. Nakon što smo mlatnuli steakove sa ananasom i brdom raznog povrća na tanjuru u restoranu u kojem smo u jednom trenutku shvatili da smo okruženi sredovječnim bakicama, potražili smo muzej.

Na samo ime su nam proradile antene i zaključili smo kako se kroz Perleberg ne može proći bez ulaska među eksponate. Naišli smo na zdanje nalik starom skladištu koje održava par ljudi. Muzej nije nimalo onakav na kakve smo navikli, nedobog fancy, izgleda kao da ga na svoju ruku drži entuzijast. Neki koji je zbog eksponata zanemario ženu, djecu i primarni posao, dakle, samo da bi se posvetio uređenju.

Doslovno od vrata kreće izložba. Po njima leži cijeli set članaka koji govore o vijestima i aktualnostima tog doba, potpomognuti fotografijama. Za njima slijede kolica pomoću kojih su građani DDR-a pokušavali emigrirati iz “demokratskog” režima, nešto novinskih članaka i banknota.

Kad uđete u prostorije, zaplahne vas mem – ne toliko starog vremena koliko čistog esenca socijalizma. Vlasnici su se uistinu potrudili i uložili dosta vremena i angažmana da rekonstruiraju prostor koji izgleda kao ultimativni lunapark DDR hrčka. Po ulasku smo nadobudno počeli fotografirati razne predmete i zaustavljati se doslovno kod svakog predmeta, u totalnom divljenju i fascinaciji, a onda nam je gospođa rekla, “Čeka vas još 25 prostorija.”, aludirajući na radno vrijeme :D: . Poslušno smo dali gas i krenuli u daljnje izložbe.

U ovom trenutku kreću konkretne prostorije, tematski određene i slagane. No, način na koji su posložene sve te mnogobrojne stvari je na granici sa totalnom pretjeranošću. Sve je toliko nakrcano i prekrcano, doslovno ne znate gdje biste pogledali jer imate dojam da ćete propustiti neku sitnicu koja će vas oduševiti.

Bio je priličan gušt šetati kroz dućan (opet, molim, pogledajte tu pedanteriju pri slaganju)

kolekciju fotoaparata, objektiva, filmova i ine foto-opreme, kao i “kompjutora sa programom budućnosti” :D:

Kao pravu kokoš, oduševila me prostorija sa opremom za pranje i čišćenje :D:

Produžili smo do bolnice

i škole, koja je imala esencijalnu ulogu u ispiranju malih mozgova. Na TV-u u muzeju se vrti “promo” video radi kojeg sam prerovala pola interneta u nadi da ću ga naći i servirati za čitatelje ovog putopisa, no nažalost, bez uspjeha. Namijenjen je klinčadiji u višim razredima osnovne i sugestivnim glasom objašnjava kako su Poljaci, Česi i Rusi prijatelji a ostatak ljuti neprijatelji.

Na ovog Baggerführera sam se posebno odvalila smijati :D:

Evo nas u kuhinji, krucijalnom obitavalištu svake kućanice DDR-a, kao i dnevne sobe, dječje sobe, tinedjžerske sobe.

Nakon spavaće sobe, brushaltera, hozenkavalira i haube dolazi nešto brutalnije.

Nedugo nakon ostavljam trag u knjizi gostiju i prilično nakon kraja radnog vremena izlazimo na sunce. Oduševljeni do koske :benga:

Nekako kada pomislite na DSR, prva asocijacija vam bude holokaust, mnogobrojni pobijeni Židovi u konc-logorima, Anna Frank, “Arbeit macht frei”, arijevska Hitlerjugend i sam Hitler kojem u govorničkom zanosu ide pjena na usta. Ne želim ičim ublažiti cjelokupni događaj, ali bih vas pozvala da na trenutak pogledate širu sliku od one koja se uporno i ciljano prezentira i forsira. Zamislite Njemačku nakon rata, istrančiranu u četiri komada. Pozajmit ću sličku sa wiki,

da imate predodžbu, ako vam nije poznato tko je i u kolikoj mjeri raskomadao teritorij od trećine milijuna kilometara kvadratnih. Snage koje su raspodijelile poprilično velik teritorij se nisu ni međusobno najbolje slagale. Ovdje se posebno ističe odnos Rusije i USA, koje su od završetka rata vodile svoj osobni “rat”, opće natjecanje i nadmetanje. Kažu upućeniji kako je ovaj komad koji su otkinuli Rusi gadno nadrapao. Iseljeno je preko 12 milijuna ljudi čiji je grijeh bilo slušanje vođe u totalitarnom režimu. Značajan broj je od strane Rusa mučen, ubijan, silovan – spominje se brojka od skoro 2 milijuna njemačkih državljana. Rat je tamo trajao puno dulje od trenutka kad su “osloboditelji” uletjeli i počeli “pisati povijest”. To je bio tihi rat kojeg nitko nije doživljavao – koga, zapravo, briga za Nijemce nakon svega što se događalo?

Ovi ljudi

su izbjeglice koji su bježali u strahu za svoj život kao i svi oni koje je DSR ugrožavao, samo što za njih nitko neće odgovarati.

I onda gledate tu istu Njemačku, koja je bila sravnjena sa zemljom i desetljećima bila dodatno gažena, Njemačku koja je danas simbol urednosti, marljivosti i temeljitosti. Lijepi gradovi, čista priroda, mnogobrojna polja – ovo je samo za duboko poštovanje, nakon svega što je narod proživio. Fascinira reizgradnja svega uništenog i to na ovako visoku razinu.

Prolazimo kroz Ludwigslust, stajemo u Suzukijevom servisu na brzinski opravak ćudljivog prednjeg lančanika,

prolazimo liniju koja se jednom smatrala granicom Istočne i Zapadne Njemačke

čudim se čestim nazivima gradova sa nizozemskim prizvukom (grad Geesthacht, privat veen – tabla sa simbolom privatnog prilaska kućama) pa čak i zastavama Nizozemske, prolazimo preko mostova na kojima prvi put u životu vidim limitiranu brzinu za kretanje tenkova cestom i u popodnevnim satima zalazimo u Lauenburg. Odmah po dolasku na obalu konstatiram kako je ovo jedan od najljepših gradova koji sam imala čast vidjeti. Šetnja je učinila svoje, po nailasku na kuće stare i po 500 godina ostajemo samo zadivljeni. Ulazimo u zvonik, kvrckamo po superteškom zvonu i promatramo zupčanike sata koji lauenburškim stanovnicima govori koliko je sati.

Osjeti se miris Danske i veselim se sve više onome čemu prilazim.

Ono što posebno zapinje za oko pri šetnjama zapadnim državama je dostojanstveno starenje. Šetali smo gradom i nailazili na brojne građane i povremene turiste a nemoguće je ne primijetiti izgled tih ljudi. Recimo da izgledaju onako kako bih ja voljela izgledati, jednom kad me nagrize zub vremena. Prerijetko kod nas susrećem žene od 60-ak odjevene u traperice, pamučnu majicu i vjetrovku, u nimalo upadljivim bojama. Jednostavne, potpuno sijede, često kratke kose, sa naočalama elegantnih okvira. Kože zategnute i prelijepe, čak i sa vidljivim borama i ponekom mrljom.

Navikla sam na pretile žene koje nose 4 šlaufa kao orden i još privlače pažnju leopardovim uzorcima. Lice im je redovito daleko prenakrečeno puderima, agresivnom šminkom i bojama. Najstrašnije mi je na ženi u poznim godinama vidjeti blajhane traperice sa kristalićima i Uggsice.

Razočarana što su dame kod nas izumrle, produžujem dalje.

Nijemci jako vole potencirati Hanzeatsku ligu i rado ističu termin “Hansa” gdjegod stignu. Tako vidite svašta, od Hansa pekare do Hansa autobusnih tvrtki. Radi se o udrugama cehova koje su počele ordinirati prije 700 godina na području južne Skandinavije, Baltika i država uz zaljev, sjeverne Njemačke i Nizozemske, pa čak i Britanije – doslovno od Novgoroda do Londona. Hanzeatska liga predstavlja početak internacionalne trgovine ovog područja a utjecaj je, shodno tome, imala i na politiku i kulturu. Jedan od Hanza gradova je Hamburg, punim imenom Freie und Hansestadt Hamburg, koji se meni osobito svidio atmosferom i izgledom. Došli smo u grad predvečer, nabrijani u namjeri da pojedemo hamburger u Hamburgu :D:

Parkirali smo pilu pod mostom podzemne željeznice i otišli u smjeru koji se činio kao lokalna špica. Da smo na dobrom putu, reče nam ogromno zdanje, hamburški Rathaus (kod nas bi to bila zgrada općine, mjesto gdje idete po domovnice, u katastar i slično).

Pred njim se šeta nekoliko policajaca, a mi, turisti, pomislili da nam jedan od njih može dati i kakvo usmjerenje kako naći, ne iglu u plastu sijena već specifičnu iglu u povećem plastu sijena – prišli smo i pitali gdje pojesti najbolji hamburger u Hamburgu. Nakon inicijalne možebitne zbunjenosti tj. nepripremljenosti dobrim odgovorom na pitanje, nije baš dao nekakav poseban savjet – preporučio nam je McD, no kad smo se već udaljili, dotrčao je za nama i rekao da se u blizini nalazi najbolji hamburger u gradu, Jim Block. Bez ustezanja, najbolji burger koji sam mlatnula u životu – naručila sam poveću beštiju sa šampinjonima i nekoliko umaka. Odličan okus, razumna cijena i apetit koji bi slistio neobrijanog mastodonta u dva griza sa kostima su učinili svoje :D:

Spavali smo u Bimöhlenu, nakon podužeg traženja dovoljno mirnog mjesta i upornog vozikanja.

Vlažnost zraka je bila ogromna, temperature su osjetno pale i prešle su jedva par stupnjeva. Udomila nas je mlada plava lijepa mama sa tri djevojčice, na livadi kraj staje sa konjima, taman kad sam pomislila da dan ne može biti bolji :D:

Sutra ulazimo u najjužniju nordijsku kraljevinu, zaključih sa smiješkom i zaspah.

Total: 322 km.

08 / dan kad smo sreli Andreu

U trenutku buđenja smo se nalazili u najsjevernijoj pokrajini Njemačke, Schleswig Holstein, promotivno i po tablama na ulazu u pokrajinu nazvanu Lände des Horizontes. Od 16 pokrajina aka Bundesländer, mi smo na cijelom putovanju prošli kroz 11, radeći krug koji ne prolazi središnju Njemačku, redom – Bayern, Sachsen, Brandenburg, Berlin, Mecklenburg-Vorpommern, Hamburg, aktualni Schleswig Holstein i po povratku Niedersachsen, Westfalen, Hessen i Bad Württemberg. SH u svakom slučaju na mene ostavlja najjači dojam, prvenstveno zbog iznimno ugodne svježe klime i specifične atmosfere. Zrak je savršeno čist i svjež, pogotovo u prirodi, stoga koristim priliku za duboko, duboko disanje i uživanje u nečemu toliko zdravo za gotovo shvaćenim. Osjeća se utjecaj Skandinavije i mora, kao i stoljetna veza i u kraljevskoj lozi – nerijetko su kraljevi Sjevera podrijetlom sa sjevera Njemačke. Miješaju se industrijski i lučki gradovi sa ogromnim zelenim površinama dok se vozite urednom najsjevernijom pokrajinom.

Osim po plemenitim granama loze, Njemačka je poznata i po konjima, a meni je jedna od najdražih pasmina holštajnski konj. To nije zdepasto kljuse kao lipicanac, već visoki konj, razvijenih skočnih zglobova, predefiniran za preponsko jahanje.

Konji koji su nas oduševljeno snifali i sa zanimanjem promatrali kad smo se probudili nisu holštajneri, ali su nas neovisno o tome oduševili. Uz dozvolu gazdarice kraj čije kuće smo prespavali sam odlučila iskoristiti pokoji trenutak da ih poslikam. Vlasnica je nakon pozdravljanja sa nama i poziva da dođemo na Wacken odvela djevojke u školu i otišla na posao a ja sam otvorila ogradu pod naponom i zašla na livadu. Za to vrijeme je Lazić pripremao motor za pokret.

Konji su mladi, doslovno ždrebadija, ali vrlo socijalizirani i pitomi. Ništa neobično kraj tri kćeri koje sigurno vole žviotinje i uživaju sa njima. Osim konja, u dvorištu su i zamorci, kunići i razna čupava živinčad smišljena za ljubimčarenje.

Ubroz smo se rastali od konja i nagazili prema Kielu, glavnom gradu SH. Sišli smo sa motora u najužem centru u namjeri da malo prođiramo gradom. Vrijeme je bilo izvanredno – brijao je vjetar ali je bilo prelijepo sunčano. Šmrcavi Lazić je pokupio nazalni sprej koji je omogućavao disanje nosom, namirisala sam Lush oko 100 metara prije nego sam ga spazila, našla sam kabanicu koja će mi dobro doći kad sam na biciklu i konačno smo se dokopali interneta u gradskoj knjižnici. Grad je bio krcat ljudima. Spremala se nekakva fešta, očito.

U Kielu ujedno živi moj buraz sa djevojkom. Nažalost, u trenutku kad smo došli u Kiel, morao je biti u RH i bi mi totalno žao što prije toga nisam uzela Andrein mail da se dogovorimo za đir gradom. No, kako je svijet zapravo selo a Kiel možda malo veći sokak u toj selendri, prelazeći cestu nailazimo na djevojče koje je krenulo nešto prigristi. Izveli smo ju na kavu (ili je to bio sladoled?) i popričali o životu djevojke zaposlene u istraživanju prirodoslovlja. Totalno mi je uljepšala dan svojom pojavom, uvijek sam sretna kad naiđem na osobu koja radi ono što voli i ima jasnu putanju čime se u životu želi baviti. Plus, što kod mene prirodnjaci imaju uvijek ekstra bodove :D:

Po povratku na motor smo čuli poznati hrvatski, ssp. dalmatinski pa smo pozdravili par u zrelim godinama, koji nam je zaželio sretan put. Kiel od danske granice broji manje od 200 kilometara. Preletjeli smo tu relaciju, uz stajanje u Flensburgu,

gdje sam na površini mora spazila nekakvog žarnjaka. Po izlasku iz Njemačke posebno moram istaknuti i cestarine. Naime, u Njemačkoj nećete platiti ni eura za prolazak ijednom cestom kojom smo mi prošli, pa pretpostavljam da je ovo načelo primijenjeno na kompletnu državu. Merkelice, bravo!

Na područje skandinavskih kraljevina ulazimo u popodnevnim satima. Ovdje negdje prestaje ikakvo fotografiranje jer nas je na ulazu dočekala kiša koja u namjeri da nemilo pada nije odustala do kraja dana. Prva cesta sa kojom imate kontakt pri ulasku u Dansku je zatravljena, ograde resi hrđava žica a stupovi, citiram Lazića, izgledaju kao da su sjekirama tesani. Gradove sa “berg” u sufiksu su smijenili gradovi koji završavaju na “borg”, loše vrijeme kvari prvi dojam ali sam sigurna da je sve ljepše kad nema toliko kišurine.

Ulazimo u Christiansfeld, očajni u namjeri da se od ubitačnog pljuska pod nešto skrijemo osmatramo i tražimo bilo koje mjesto sa nadstrešnicom, ali nadvladava razum i plaćamo 50-ak eura za noćenje u malom penzionu. Uslužuje nas i smješta gazdina kćer, lijepa i jednostavna, sa širokim osmijehom. Unutrašnjost prepoznatljivo skandinavski jednostavna, sa autentičnim bizarnim tuš-kabinama koje to zapravo nisu (znate kako su naše keramičke i čine zapravo svojevrsnu plitku kadu; e, Danci imaju samo temeljito popločeno kupatilo i tuš kabine bez zastora, tako da je rasipanje vode izvan kabine neminovno i zapravo noćna mora za pedantne ljude). Dok se ja tuširam i raspoređujem teret sakriven od kiša u sobi, Lazić odlazi u lov na večeru i donosi, između ostalog, kapitalni primjerak Ben & Jerry’s sladoleda od čokolade. Liježemo pred TV, kao i par dana prije u Češkoj, u nadi da ću nabosti nešto interesantno. Povijest se ponavlja i nailazim na TBBT, ovaj put sa titlovima i očuvan od strahota sinkronizacije kao u Češkoj. Penny me uči da se “sweetie” na danskom kaže “skat”.

Zaspah kao dijete.

Total: 259 km.

09 / dan kad smo dobili lizalicu

Deveti dan je počeo vrlo rano. Probudila sam se u 6, lagano drijemala i potom otišla u Netto po doručak, udaljen jedva 50 metara. Promatrala sam šetajući kroz dućan nalik Lidlu nešto temeljitije odnos cijena namirnica i svakodnevnih potrepština i ustanovila sam da nisu toliko skuplji kao što se priča. Općenito, mogu podvući kako u svim slučajevima, osim Norveške :D: , cijene nisu nešto posebno odskačuće od naših. Rumunjska je najavljena kao bagatela pa nije, a Njemačka je najavljena kao vrlo skupa, što nimalo nije.

Planirani polazak je realiziran u 10 ujutro. Za oko mi zapinje, ne znam koliko se vidi, trag neke od lokalnih mačaka koja je na sicu od Tenerke našla utočište za drijemanje. Sve su iste – u Štivici, Štakorovcu i Christiansfeldu :D: ako se negdje mogu uguziti, uguzit će se i ostaviti dlake. Igrom slučaja, nama ne smeta *cat ppl* :kitteh:

Prolazimo kroz Vejle i u namjeri da dođemo do Jellinga, udaljen oko 50 km od Christiansfelda. Jelling je relevantno vikinško arheološko nalazište, konkretno, vjeruje se da u jednom od povećih humaka nekih 1000 godina leži Gorm, prvi kralj Danske a skupa sa njim i kameni brod, dio pogrebnog protokola privilegiranih. Ovdje se nalazi i veliko ornamentirano kamenje – jedan od njih je podignuo Gorm svojoj supruzi Thyri (natpis kaže cca: Thyri, ukrasu Danske, od supruga Gorma),

a drugi je podignuo Harald I. u čast ocu Gormu i majci Thyri (Harald je bio nešto više raspoložen za priču, cca: u sjećanje na Gorma i Thyru, Harald, osvajač Danske i Norveške).

Oduševio me nadgrobni spomenik na runskom pismu :herc2:

koji spada u rijetkih par stvari sa putovanja koje sam ekčli poželjela za sebe.

Evo vam i jedan pogled na groblje, sa jednog od humaka u blizini.

U obližnjem muzeju posvećenom jelinškom kamenju stoji i moderna verzija, rad umjetnika. Također mi se jako svidio.

Dobijam pogled “Jel idemo?”, pakiramo se i idemo dalje. U jednom trenutku kroz šetnju gradom nam put presijeca mlada djevojka riđe kose, svijetlih očiju i pjegicama, nakićena i šarena ka zadnja cigančica. Nešto nam dobaci na danskom i ustanovi vrlo brzo da mora prebaciti na engleski da bi ju razumjeli – ispostavilo se kako ju navečer čeka udaja, pa sada po tradiciji hoda gradom i održava običaj žicanja novca, jer je, kao, siromašna i skuplja za miraz. Za razliku od sponze vulgaris ne širi batake već dijeli simpatične lizalice

Moj ženik hvata curče, ja ih slikam i sa lizalicom u zubima nastavljam dalje.

U blizini parkiranog motora se širi intenzivan miris sira, no kako sam bila presita za degustaciju i uistinu nisam imala gdje i kako skladištiti sir koji bih kupila, produžujem dalje.

Danska je zapravo dosta ravničarski kraj, prilično zelen i uredan. Između gradova smo žurno vozili autocestama, brzinom koja je bila moguća obzirom na pljusak koji je dominirao. Smjenjivao se sa patološkim sparinama, što je logično kad sunce ugrije tlo prenatopljeno kišom. Ovako izgleda tipični grad u Danskoj, nakon tipične kiše.

U Viborgu ulazim u najstrašniji wc otkad postojim. Sam wc je bio relativno čist, no atmosfera je bila upitna i za opstanak metanogenih bakterija. Mješavina nekakve truleži, probavnih vjetrova, fekalija i urina nastalog pretjerivanjem sa alkoholom je bila ubitačna.

U izvanredno prelijepom Aalborgu se snabdijevamo za put trajektom koji nas čeka sutradan. Na policama nalazim Urtekramove proizvode i učim da ne proizvode samo kozmetiku, već i razne vrste prehrambenih namirnica. Nalazim tofu konzerviran u staklenkama, čips od jabuka i slično, u prepoznatljivoj ambalaži. Nedugo potom prilazimo Fredrikshavnu. Na ulazu u grad stajemo uz cestu i hodam prema moru. Preskačem ogradu i dolazim do obale da bih pogledala u Kattegat.

Osim Kattegata pažnju mi privlače i alge :herc2: koje ću u dogledno vrijeme izdvojiti u zaseban post i dati si truda imenovati ih koliko je moguće.

:zvizdi:

Naravno, ako ste znalac voljan nesebično podijeliti informacije – slobodno se javite :D:

Nakon kraćeg divljenja dramatičnom nebu i algama odlazimo baciti pogled na luku gdje nas sutra ujutro čeka trajekt do Osla. Po prvi put gledam u ovako ogromne grdosije poparkirane uz grad i oduševljena sam pomisli da time netko i manevrira. Nalazimo terminale za putnike i dobijamo informaciju da u pola 10 moramo biti na mjestu.

Nakon debate gdje ćemo prileći odlučujemo prenoćiti u šatoru u kampu jedva 100 metara od mora. Oko nas je bio povelik broj turista sa raznovrsnim registracijskim tablicama, očito vrlo udomaćenih. Kamp je vrlo uredan i očito dugo postoji. Dosta je mirno i ugodno, osjećam se uistinu sigurno.

Poslovično, dižem šator dok Lazić drži fotoaparat

i odlazimo na obalu. Pješčana je, mirna i začudno vrlo slabo posjećena unatoč činjenici da u blizini u kampu leže stotine ljudi.

Slikamo gay zalaske, pokoju algu i zalutalog žarnjaka na obali mora i uživamo u konačno lijepom vremenu. Moj entuzijazam za slikanje živina remeti Lazićevo posprđivanje pa odlučujem vratiti se rano ujutro, prije izlaska sunca.

Nedugo kasnije se vraćamo i liježemo u vreće.

Total: 304 km.

10 / dan kad smo ozbiljno shvatili upute o kretanju kroz grad od čovjeka koji govori “lijevo” a maše u smjeru desno

Probudila sam se u 3 ujutro i sat vremena prije planiranog ustajanja otišla na obalu mora slikati dansku zoru. Bilo je apsolutno mirno i spokojno, što je logično jer je ostatak kampa spavao dubokim snom. Jedino društvo mi je bio tek poneki račić koji je nabadao po obali i najveći zec kojeg sam vidjela otkad znam za sebe; uporno je malo-malo istrčavao pred moje noge i na trenutak me podsjetio na Alisu i zemlju čudesa – pade mi na pamet kako bi bilo da završim u zečjoj rupi. U Danskoj :D:

Iako je, prema satu, još uvijek bila noć, nebo je bilo i više nego dovoljno svijetlo, taman da se jasno razazna nešto što me zaintrigiralo. Plima je izbacila nebrojeno puno žarnjaka, račića i raznih školjki. Posebna zanimljivost su mi morske alge. Meni je determinacija raznih vrsta živih bića jedna od najdražih aktivnosti koju si mogu priuštiti i stoga je brdo raznoraznih korovčina na obali bio jack pot za rano jutro. Ne biste vjerovali koliko je ovo probudilo dijete u meni! Jeste li pratili seriju Malcolm u sredini i vidjeli kako na oca mu Hala djeluje nešto novo i zanimljivo, kao što je bilo brzo hodanje, šišanje žena iz kvarta, da ne spominjem parni valjak? E, tako se ja osjećam kad uhvatim nešto zanimljivo.

Alge inače volim pojesti, pogotovo u sklopu dobrih obroka i juha, i nije mi stran niti mrzak njihov okus. Dapače, da je more bilo deklarirano čisto i da alge imaju pouzdano nisku razinu zagađenja (što je prilično nerealno za lučki grad i poslovični afinitet algi da na sebe vežu svakojake gadarije) vjerojatno bih probala zagristi u svaku od njih. Neke stvari možete opipati, neke je dovoljno samo vidjeti, dok je meni jako važan aspekt okusa. Nisam gadljiva, sve me zanima.

Baka je bila pasionirani kolekcionar literature. Odrasla sam u bakinoj kući sa desecima metara polica knjiga, primarno klasičnim književnim djelima. Ipak, našla se poneka enciklopedija od preko nekoliko kilograma i nekoliko tisuća stranica – nizale su se botanika, organska kemija, mineralogija, antropologija… I meni najdraža zoologija. Stoga se posebno dobro osjetim kada pred očima vidim organizme koje sam dotad vidjela samo u enciklopedijama. Pogotovo ako sam ih vidjela zadnji put kao dijete. Baka je to vrlo brzo shvatila pa me upravo ona opskrbljivala velikim brojem knjiga za koje je znala da će mi biti zanimljive.

Do cca 6 ujutro sam šetala obalom, divila se savršenom miru i spokoju.

Došla sam do malog pristaništa i nastavila prema kampu.

Lazić je još uvijek spavao mirnim snom pravednika. Nije bilo vremena za gubljenje – složili smo šator i krenuli u luku. Putem smo naučili kako čovjek kojeg pitaš za smjer (konkretno Lidla, ponadali smo se da kakav dućančić još uvijek i radi) i koji govoreći “lijevo” maše desnom rukom nije mjerodavno mišljenje :D:

Terminali su u pola 10 bili krcati. Moram priznati da me oduševilo kad sam vidjela što sve treba biti poparkirano u trup broda – kamioni, auti, kamperi,… Vow. Ušli smo u brod i stabilizirali motor. Ne želim biti blizu kad se ovako nakrcan motor mora podići – ne znam što je gore, podići 300 kg tereta okomito ili sve raspakirati da bismo ga podigli i onda opet ponovno zapakirati. Srećom, tehničar koji nas je primio je uhodan i mogućnost polijeganja je minimalizirana. Krenuli smo prema putničkom dijelu, a ja sam spontano falsetirano tiho zacvilila da će moje srce nastaviti dalje :zvizdi:

Stena Saga je u ovim krajevima poznato pomorsko prometalo, smišljeno kao mjesto za odmor i masovno lokanje, i kao takvo posebno drago Norvežanima. Zbog visokih cijena alkohola i restriktivnih mjera po pitanju prodaje (recimo, pivo samo do 3% alkohola u maloprodaji, nemogućnost kupnje žestokih pića nakon 17 sati i slično), netko se kreativan sjetio nakrcati brod alkoholom po, Norvežanima, superpopularnim cijenama. Cijene u Danskoj su osjetno niže, dok su u bescarinskoj zoni za prosječnog Norvežanina bagatela. Znači, uđeš u Oslu, platiš sitnu paru za vožnju, sjedneš i kreneš pit. U nekom od gradova se brod okrene, opet sjedneš i opet kreneš pit. Prosječan Norvežanin, unutar granica svoje kraljevine, da bi se napio do levela odrvenjelosti kojem u startu tendira, glatko može potrošiti nekoliko tisuća kruna (kruna=kuna cca iznosom). Sadržaji na brodu, kojih ne manjka, služe samo da ti u svakom trenutku izbiju što je više moguće novca iz džepa – tu su trgovine i trgovinice, kockarnice, raznovrsne kafane i slične institucije u čijoj ponudi ne nalazim ništa što me imalo može intrigirati.

Koliko ovaj vid zabave drži vodu govori i činjenica da me par minuta po izlasku na palubu presrela grupica prilično alkoholom intoksiciranih ljudi, koji su jedva stajali na nogama već u jedva 10 ujutro. Nisu bili mirni i tihi, dapače, kesurili su se i urlikali vjerojatno vjerujući kako su strašno zabavni okolini. Živi i pusti umrijeti, rekao bi Axl Rose u boljoj verziji pjesme koju su oriđiđi izveli Beatlesi.

Stena se okrenula doslovno u mjestu, prošla kroz vrata pristaništa i vozila ujednačenom brzinom od 40-ak km na sat u smjeru sjevera. Iako nisam baš pretjeran ljubitelj brodova (osim ove vožnje, bilo je još par izoliranih slučajeva putovanja do otoka po Dalmaciji i jednom do Venecije), oduševljeno sam još u planiranju puta prihvatila odradu dijela puta brodom. Čak je i cijena bila razumna – za nas dvoje i motor smo platili 50 eura, za vožnju koja traje oko 8 sati i duga je 400-tinjak kilometara. Cestom bi ionako trajalo dulje. Također, imam prilično povjerenje u potomke Vikinga, poznatih arhitekata brodova – ako netko defaultno zna napraviti i manevrirati brodovima, to su Thor, Isbjorn i Olaf, a ne John, Luigi i Udo, jer im je to u krvi

Prije polaska sam odlučila što je moguće više vremena biti vani. Zapravo, nije bilo teško, jer je između gorespomenutih sadržaja glatko pobijedilo jasno čisto more, ugodno sunce i pisanje putopisa u bilježnicu. Bilo je jasno da me unutra može utjerati isključivo kiša. Potiho sam se nadala da u nekom trenu neće pljusnuti – planirala sam uživati.

Sjela sam po polasku za drveni stolić u laganoj sjeni zapadne strane i pisala dok mi je vjetar vitlao kosom vezanom u rep. Oko mene je bilo vrlo malo ljudi, većina se smjestila na osunčanu stranu. Mir i manjak buke pijanih ljudi mi je izrazito godio i dovela sam se u potpuno zen stanje – samo ja, moje misli, olovka, papir i posudica sa drobljenim kakaom. Pijani Danci koji prolaze i dobacuju mi nekakve rečenice čiji prijevod ne želim znati mi ionako ništa ne znače. Volim se moći isključiti i prepustiti samo sebi.

Nakon što je štreberski poslikao sve što mu je zapelo za oko i potrošio početni entuzijazam, do mene se vratio Lazić i pružio na klupu. Na najbližoj klupi do nas je u miru i tišini novine listao sredovječni čovjek, čije su podrijetlo otkrivali novinski napisi na poljskom. Na stepenicama je sjedila majka sa dvije djevojčice, koje je pokušala animirati pjevajući i pljeskajući u ritmu neke dječje pjesmice.

Sama relacija do Osla je brojala 400-tinjak kilometara, čija je posljednja trećina bila prilazak Oslu kroz Oslofjord. Točka sa najvećom dubinom mora je mjerila 350 metara. More je bilo čisto, nebo nedefinirano oblacima ali bazično dobro osvijetljeno suncem. U jednom trenutku na nijednoj strani nisam vidjela nikakvo kopno. Tek povremeno bih spazila kakav gliser ili jedrilicu koji su mi davali do znanja dimenzijama koliko su zapravo daleko. Horizont je bio magličast i smirujuć, nije bilo jasne granice između mora i neba nad njim. Boja površine vode je bila tamnosrebrnasto-sivo-cakleće-plavkasta i bilo je sasvim očito da je vrlo hladno. Bilo kakav pad preko palube tj. bilo kakav pokušaj manevriranja bi bio futilan jer su struje dale do znanja da su vrlo jake. Samo održavanje na površini bi bilo priličan posao a nekakvo autonomno kretanje bi u startu bilo osuđeno na propast. Valovi koje je režući hladno more prednji dio broda radio su radili dodatne valove i vrtloge – more je izgledalo na trenutak kao da me želi progutati.

Preselila sam se na najgornju palubu, potpuno osvijetljenu jasnim suncem no opet ne pretoplim, taman da te zavara da možeš ležati bez da ti lice izgori. Bilo je toliko ugodno da je naprosto zvalo na kratki drijemež, što me ne čudi jer sam bila budna od 3 sata. Mir, u odnosu na klupicu, remeti poveći broj ljudi: mame, mala djeca, tate koje pokušavaju glumiti da ne registriraju plač svoje mladunčadi, Filipinke koje se naslikavaju iPhoneima pred Bacardi Breezerima u raznim bojama i rade profilne za Fejs… Odjednom više nisam toliko dobre volje, ali sklupčavam ruksak pod glavu i dajem si priliku za malo sna.

Nakon 5 sati od polaska kroz izmaglicu horizonta uspijevam razabrati nekakvo kopno. Uz pomoć karte ustanovljujem kako će posljednja trećina puta biti prilazak Oslu kroz sustav otočića i relativno plitko more. Jasno je zašto je Oslo bio dobro zaštićen – da bi netko prišao do pristaništa, mora prijeći kroz prilazište dugo preko 100 kilometara, opskrbljeno velikim brojem otoka, otočića, uzvisina i sličnih idealnih lokacija za stražu i čuvare mira u gradu. Sad to nije toliko bitno, no prije 1 000 godina, kad su se vodili osvajački ratovi koji su tijekom godina mijenjali političke karte, obrana grada je itekako morala biti efikasna.

Prvo kopno na lijevoj strani je mali otočić Verdens Ende. Doslovno preveden bi bio nazvan Kraj svijeta. Zaljubljena sam :D:

Lijeva strana od Stene je norveški teritorij, desni je švedski. Pojavljuju se lijepi kadrovi nakon monotonije čistog mora i kreće opće vitlanje DSLR-ovima, što me i ne čudi jer je većina tih aparata u cjenovnom rangu kao i prosječan smartphone kojeg si priušti svatko i njegov brat. Koliko se i gdje nalazi nešto vrijedno gledanja možeš procijeniti po praćenju kretanja gomile ljudi na palubi; čim se pojavi neki novi kadar, svi se kolektivno sjure u tom smjeru. Jedna od putnica je otkrila kako galebovi, sada već očito na razini domesticirane peradi, jako vole kruh. Napravili su pravi šou za slikanje jer je žena u jednom trenutku bacala doslovno sve što je imala, samo da joj strelovitom brzinom dođu do šake, uzmu komad hrane i elegantno odlepršaju dalje. Vrlo su brzi i očito upraksani u namjeri da budu nahranjeni, pojeli su doslovno sve što im je dobačeno ili pruženo. Ako je mukte, i sirće je slatko :D:

Sa Stene smo izlazili sigurno pola sata. Iako su redari itekako upraksani u preslagivanju i usmjeravanju ljudi u autima, kamionima i na motorima, jednostavno je bilo previše ljudi.

No, klima je bila drugačija. Psihološki ili ne, lakše se disalo. Ako se i nije lakše disalo – koga briga – stupili smo na tlo Kraljevine Norveške, cilja našeg putovanja.

Norveška

Bravo mi :yes:

Čestitah Laziću na dolasku, pohvalih sistematičnost i spretnost i zaželjeh dobrodošlicu sebi i njemu, u namjeri da se što bolje zabavimo.

Na terminalu nas je, osim reda od par km raznih vozila, dočekalo i nekoliko policajaca sa melodikama i kontrolom razine alkohola u krvi. 15-ak minuta kasnije, dolaskom u dvorište familiji je prva etapa bila završena.

Total: 37 km.

11 / dan kad se nisam izgubila u šumi

Dan provodimo u ugodnom druženju sa familijom. Nakon buđenja i neobično kasnog ustajanja za moje pojmove, jutro kreće veselo – iz dimnjaka Heroj Lazić izvlači mladu vranu. Narod u zanosu, nećakinje u panici, a supruga oduševljena hrabrošću dobacuje aparat Burazu, koji bilježi prelijepo biće velikih crnih očiju i crnu pticu u rukama mu :baloni:

Lice mi je spaljeno od ležanja na suncu na palubi Stene, pa je svaki osmijeh bolan kao Andersenovoj sireni korak. Lazić je sjeo na Burazov motor sa namjerom da ga isproba na par minuta. Pola sata kasnije :D: , ispostavilo se kako je moj muž jednostavno izgubio pojam prostora u nizu kuća i kućica rađenih na istu šprancu. Prelijepe su, ali da biste se među njima snašli, uistinu je potrebna konkretna referentna točka.

Provozala sam se na Burazovoj Bembari, konkretno, BMW F800R modelu. Motor je lijep, elegantan i koči da boli. No, za suvozača je dosta neudoban i imam konstantan osjećaj da će me Lazić pri kretanju istresti iza sebe. Također, jednostavno nisam navikla pri vožnji držati se kao koala za njega – stav pri vožnji je blago nagnut prema naprijed, doslovno mu se moram nakačiti na pleća da me ne istrese. Zaključak? Super za ganjat cure okolo, ali za neku dulju vožnju suvozaču preporučujem da se ne keči odozada. Moć navike; puno bolje mi odgovara motor koji Lazić vozi, najviše upravo zbog stava pri vožnji.

Predvečer, nakon što mi objasniše koliko sam blizu Nordstrandu, oblačim fancy badass Norheim (BTW, prelijepo mi je kako Norvežani izgovaraju ovu riječ, zvuči pomalo kao “Nuuurheim” :herc2: ) vjetrovku i gumenjake i kroz Skogvesen, doslovno šumski put, odlazim do obale. Sama, jer mi nakon 10 dana putovanja u duetu nedostaje malo vremena isključivo i samo za sebe. Ujedno, krenuti na put kroz šumu u 10 navečer je pis of kejk jer je vani tek blagi blagi sumrak. Da je dan bio manje oblačan, bilo bi još vidljivije, iako, sve se vidi, a ujedno ne strahujem da će me netko pojesti. Procjenjujem kako je prilika da sama šetam norveškom šumom skoro pa jedinstvena – nisam vidjela razloga za ležanje sa čipsovima pred filmovima.

Grad štiti dotičnu šumu od radova, modernih zahvata i sličnog, stoga dosta nalikuje prašumi. Zasjenjena je, vrlo vlažna i tek povremeno bučna kad se prodere neka od ptica. Put je podebljan lokvama, izlivenim potokom, srušenim deblima i žbunjem i raslinjem raznih vrsta.

U jednom trenutku sam shvatila da u toj šumi netko živi. Nisam bila sigurna koliko bi ta osoba ili osobe baš prihvatile moje fotografiranje, pa sam suptilno okinula usputnu. Čini se da su ovdje ilegalno, pa baš da me ne iščakijaju…

… produžim dalje, ne pokazujući vidni interes. Kasnije sam saznala da su ovo razni imigranti, dominantno Rumunji, kojima iz varijabilnih razloga više odgovara živjeti “na divlje”, makar to bilo u Norveškoj.

Šetnja u jednom smjeru je trajala oko sat vremena. Kretala sam se lagano i bez žurbe, preskačući srušena debla koja nitko ne smije dirati. U jednom trenutku sam se našla na željezničkoj postaji Hauketo. Hauketo! Kako dobro zvuči! Nije bilo doslovno žive duše nigdje oko mene, iako sam primijetila da trgovina sa namirnicama još uvijek radi.

Produžila sam pločnikom u smjeru za koji sam mislila da vodi prema moru.

Ubrzo sam i vidjela morsku površinu kako se neupadljivo cakli. Kad sam shvatila da cijeli sustav ograda i prometnica otežava prilazak samoj obali i da bi mimoilaženje uzelo još makar 45 minuta vrludanja, okrenula sam se i otišla nazad, manje više sličnim putem. Bilo je mračnije, ali sam uredno vidjela što, kako i kamo.

Izašla sam iz šume i došla do ulice u koju trebam doći. No, kako sam se prebrzo vratila za svoje pojmove i planove, odlučila sam napraviti još jedan krug. Kuće su građene na istu šprancu, okrenute jedna drugoj i od druge bez posebnog rasporeda – nakon par minuta sam proglasila potez ne toliko promišljenim jer sam se izgubila. Evo, nije me sram priznati :D: . Dokazala sam koliko sam dibidus prvoklasni – u šumi se snalazim savršeno, čak i u mraku (empirijski dokazano) ali u gradskom naselju – nikako.

Lutala sam sigurno preko sat vremena. Cestice i puteljci su serpentinoidni i dio ih završava kućom – ako želite presjeći put slušajući intuiciju, alat koji meni u snalaženju rijetko zakaže, nužno morate proći kroz nečije dvorište, što mi se nimalo nije sviđalo. U par navrata i jesam greškom skrenula u tuđe dvorište, ali čim sam shvatila što radim, vratila sam se istim putem nazad. Ne sviđa mi se ideja ulaziti na ičiji teritorij. Negdje oko 1 sam spazila prve ljude; nekoliko Indijaca je iz jedne od kuća iznosilo televizor. Moram priznati da nisam bila sigurna što da mislim i koliko je pametno pitati baš njih za savjet :D: ali sam prišla i na fluentnom engleskom dobila upute kako naći ulicu. Naravno da me Indijac nataknuo tj. poslao u jednu od 488 slijepih ulica.

Putem sam, da bih znala koliko je sati, povremeno opalila koju sliku i onda na displeju vidjela vrijeme okinuća. Nije me bila frka. Znala sam da ću nabosti pravi puteljak, prije ili kasnije, ali nije mi se sviđala ideja da ekipa u kući u strahu pozove policiju jer je prošlo vrijeme njihove tolerancije mog nestanka. Ne želim nepotrebnu pažnju, u svakom slučaju, već samo malo mira.

Taman kad sam odustala i zvjerkala kako bih nekome pozvonila na vrata, ispričala se ponizno, zamolila da me odvede do ulice i platila “uslugu” (platila? Nemam novca sa sobom. Ni mobitel nisam uzela, htjela sam mir. Hm, onda bih morala ući u kuću i žicati Lazića krune. Jel mi to treba? Popit će mi krv… Mislim si.) u taj tren mi pogled padne na kombi distributora Buff marama. Za neupućene, Buff marama je kič užas koji nose angry tinejdžerice i opasni motoristi. Problem sa Buff maramom je nastao kad svojedobno svom opasnom motoristu nisam htjela kupiti jednu od njih opravdavajući se očajnim dizajnom i funkcionalnošću koju ja ne vidim – naravno da je reagirao kao angry tinejdžerica, ali sad mi se može nasmijati u lice kako mi je upravo ta Buff marama pokazala put :D: . Naime, u popodnevnim satima sam prošetala ulicom sa nećakinjama i pomislila, “Untinsunpora, i Norvežani briju na te ljakse užasarije “. Par sati kasnije, stoji i ne vjerujem da mi je Buff pokazala put. Par koraka kasnije, ćuf ćuf ćuf, uđem u kuću, slavodobitno ali bez namjere da to eksplicitno i prikažem

a ekipa – ni trzaj. Sjede pred kućnim kinom i gledaju Mission Impossible, ovaj zadnji, sa ofucanim Tom Cruiseom.

Ništa, laku noć, rekoh, i nedugo nakon zaspah.

Total: 0 km.

12 / dan kad sam izgorjela u Norveškoj

Startam oksimoronski i nimalo metaforično: izgorjela sam u Oslu. U Oslu, prijestolnici sjevera! Načelo me drijemanje na palubi Stene par dana prije a dokusurio đir po Akerbryggeu i ručak u TGIF-u. Šetkali smo se gradom i u par sati na podnevnom suncu me opalilo sunce toliko da sam se par dana kasnije ljuštila. Presvlačila :D: . Naime, kako bi Senija rekla, drugačije je toplo – kod nas je na 30 C sparina za odapeti, dok je gore toplo a nemaš osjećaj da je toliko toplo i stoga lakše izgoriš. Misliš da je 20 a zapravo je i po 10 stupnjeva više.

Začudilo me u kojoj mjeri je grad drugačiji. Ne ružan, ali sigurno ne ljepši od zimske verzije koju sam imala čast vidjeti prije 4-5 godina. Nije mi se toliko svidio, bio je previše osvijetljen, doslovno je gorio. Zimi je imao dozu neke mističnosti, smirenosti i čudne ugode.

U centru su parkirani električni automobili.

Iskreno, ne znam koji mi strašnije izgleda :erm: . Da smisle Defender na struju, e, to bih hladnokrvno odabrala.

Raširila sam šator da se osuši i oprala sam dvije mašine veša. Sutra ujutro krećemo na put sjeverno od Osla i sve mora biti spremno za polazak. Lazić u međuvremenu poštelava pilu i spremno pozira.

U popodnevnim satima smo skoknuli u shopping centar sa namjerom da pogledam novu vjetrovku, oduševljena Senijinom Norheimicom koju sam nosila noć prije. Ušli smo u norvešku verziju Intersporta iz koje bih, da sam bila sama, izašla van pet sati kasnije i, da imam financijskog manevarskog, jedno 15 000 kuna lakša. Majko mila, čega sve tamo ima! Norvežani su vrlo naturalis orijentirani, skloni planinarenjima i izletima u šume, očito je iz ponude artikala. Izbor neviđen. Šatori. Vreće. Hlače, jakne, majice. Kape, čizme, rukavice. Skijaška (no shit) oprema. Funkcionalna odjeća, donji veš. Obuće kao u priči. Za sve aktivnosti, od pentranja do trekkinga. Za dijete od 2 godine do starkelje od 60. Hrana, lonci za putovanja, escajzi u raznim shemama, razne preklopivosti i adaptabilnosti transporta… Neviđene su i cijene, pa se ne treba puno šokirati zbog šatora od 5 000 kuna. Ipak, u obranu Norvežana, kad bih se opremala za ikakav ozbiljniji put nekamo, koji bi uključivao spavanje na -20, sigurno bih stisnula guzicu, uštedila i platila nešto od viđenog. Kod nas je sve to nenabavljivo u maloprodaji i nerijetko kineskog podrijetla. Ove šatore i vreće, kažu deklaracije, rade Norvežani :herc2: .

Osušili smo šator i spremili se za pokret ujutro.

Tad to nisam znala, ali čekali su me najljepši komadi prirode koje su moje oči imale prilku vidjeti.

Total: 0 km.

13 / dan kad smo upoznali Raumu

Norveška ima dosta izduljen oblik. Kad se svojedobno sa Šveđanima dogovaralo i crtalo političku kartu države u nastanku, dobili su brdovitiji dio. Šveđani su izvukli plodniji i poljoprivredniji komad kraka poluotoka uronjenog u Atlantski ocean, slučajno ili ne. Ipak, norveški dio je daleko impozantniji i sa razlogom smo krenuli amo.

Norveška je administrativno podijeljena u 20 okruga. Mi smo se zadržali u južnom dijelu države (kad velim “južni dio”, mislim na minijaturnu petinu ove izdužene države) i najsjeverniji u kojem smo bili je Møre og Romsdal na obali oceana. Od njega do Nordkappa ima oko 1800 kilometara cestom – ako zabodete iglu šestara u Oslo i razvučete ju do najsjevernije točke europskog kontinenta i potom usmjerite prema nama, olovka će završiti skoro u Zagrebu. Cesta od Osla do Nordkappa broji preko 2000 kilometara i predstavlja razlog zašto vožnja do Nordkappa ove godine nije bio opcija – jednostavno nije bilo dovoljno vremena. Na raspolaganju su nam bila 24 dana koja smo htjeli iskoristiti maksimalno moguće. Raširili smo karte po zidovima, šarali markerima, guglali, gugletali i guglačili, čitali tuđe putopise, oduševljavali se fotografijama na koje smo nailazili i smišljali kako izvući 140% iz tih par tjedana. Trase su se mijenjale svakih par dana, nalazili bismo nove lokacije, specifičnosti i zanimljivosti. Željeli smo vidjeti SVE, svjesni da to nije moguće.

Iako ljudi sa kojima sam komentirala put nerijetko imaju sklonost reći kako je najjužniji komad i najzanimljiviji, duboko vjerujem da su u krivu. Sigurno se vraćamo i sigurno idemo do Nordkappa. Kojim putem i što će nas do tamo sve dočekati, još ćemo vidjeti.

Odabrali smo, prema Norvežanima, najljepše godišnje doba za posjet i putovanje. Senija je rekla kako je prijelaz zime i proljeća vrlo oštar i jasan – kad se otopi snijeg, u par dana skoči broj sunčanih sati i biljke doslovno povilene – u vrlo kratkom roku sve buja i gori zelenilom. Mi smo stigli kad je sve bilo totalno zeleno, a nadali smo se kako će vrijeme također biti na našoj strani. Koliko se moja jedina želja vezana za putovanje obistinila, vidjeli ste čitajući put do sada. Iako, ne pati me puno, radije ću kisnuti na motoru po Telemarku nego sjediti suha u stanu u Zagrebu.

Moram spomenuti i fjordove, ponos Norveške. Radi se o dubokim “urezima” u poluotok, koji u slučaju najvećeg fjorda, Sognefjord, donosi morsku vodu preko 200 km duboko u kopno. Norveška obala je jedna od najrazvedenijih obala i ukupna duljina prelazi 25 000 kilometara. Sjetite se kako sam rekla da je od Osla do Nordkappa oko 2 000 km pa padnite u nesvijest :D: . Fjordove ću često spominjati, kako zbog ljepote i mirnoće, tako i zbog zanimljivih rješenja za putovanja po njima.

Prije nego “upalimo motor” i krenemo putopisom na ceste Norveške, samo ću još kratko prokomentirati norveški jezik, čitanje i izgovor. Čini se dosta lagan za upogoniti do svakodnevne razine upotrebljivosti. Izgleda kao dijete njemačkog i engleskog, dakle, dosta znači ako imate pojma o ijednom od oba jezika. No, ono što mu daje specifičnost je par slova alfabeta ekstra. Redom: “Å” se čita “o” – primjerice, “Mårten” čitamo “Morten”, “æ” u imenu grada “Bærum” se čita “Barum” (začudno, ne “Berum”) a moje najdraže slovce, koje od milja zovem “o sa dijagonalom” tj. “ø” :herc2: se čita kao “e” – “Sørland čips” se čita “Serland čips”. “Ei” je “ai” u Jotunheimen, “o” ima nekakav “u” prizvuk, primjerice “Rondane” zvuči kao lagani “Rundane”. “Y” je “i”, očekivano. “S” je u pravilu “š” pa “Oslo” lako postane “Ušlo”, iako nekad ostaje i “s”, recimo “Trollstigen” nije “Trollštigen”. Kažu mudriji da je lakše pamtiti kako se što izgovara nego tražiti pravilnost i učiti po njoj. “Kj” ćete čitati kao “š”, pa “kjott” (meso) postaje “šot” sa naginjanjem na “šut”.
Ne smijem zaboraviti spomenuti kako postoje dva govorna standarda – nynorsk i bokmål (da čujem, kako se ovo čita?) – nynorsk je smišljen prije nešto manje od 200 godina da bi se odvojio od tada politički dominantnog i uobičajenog danskog, a bokmål je književni norveški koji govori većina većine populacije i predstavlja jezik koji biste krenuli učiti kad biste se iz nekog razloga uhvatili učenja norveškog.

No, manimo se jezičarenja i krenimo na put.

Krenuli smo ujutro, sa Burazom na drugom motoru, cestom u smjeru Trondheima i naoružani vizijom Norveške kao zemlje brda, planina, mora i vodopada koji će nam redefinirati pojam lijepe prirode. Optimizam ranga onog kad sam u trećem osnovne išla u tvornicu čokolade Zvečevo. Rasteretili smo se svega što smo smatrali nepotrebnim i ostavili u Oslu kod Buraza. Sa nama je bilo samo esencijalno – nešto odjeće, šator, vreće i kuhalo.

Dan je bio prelijep i obećavao je ugodnu vožnju. Pogledajte nebo iza njega.

Ceste čiste i uredne, ma milina. Šume, šumarci, rijeke, potoci, a kasnije i more u fjordovima.

Kamelot, ne znam koliko ste upoznati sa njihovim stvaralačkim radom, spada u meni najdraže bandove. Radi se o norveškom simfo-metal bandu poznatom po vokalu,

jedinom pjevaču koji jednako zvuči studijski i kada pjeva live. Roy Khan, nadljudski GLAS ne tako davno je odlučio izaći iz banda. Guglajući sam naišla na informaciju da je preživio “massive burnout” uslijed ekspoziciji slavi i nesposobnosti da uskladi privatni i profesionalni život. Stoga se povukao u mir u Elverum, grad sjeveroistočno od Osla, kraj kojeg smo prošli. Vidim da je kraj divan i miran i nadam se da je Khan našao modus relaxandi sa suprugom i djecom. Zaslužio ga je.

Nastavili smo prema Lillehammeru, kojeg bi morao znati svaki bivši ili aktualni fan Eurosonga. Sjećate se “Hello Lillehammer, this is Zagreb, Serbia twelve points, Bosnia ten points, Slovenia 9 points… “? Putem gledamo skakaonice u drvenoj izradi i svjesni smo da smo u kolijevci skijaškog sporta, a sam grad je bio domaćin ZOI.

Na potezu smo Hafjell > Rondane > Dombås. Često okidam slike sa motora, u ovom slučaju zbog slika kućica u “njihovom” stilu,

kao i zbog tradicionalnih arhitektonskih rješenja. Stabburet sam prvi put vidjela prije 20 godina u crtiću o Vikinzima. Buraz mi je pojasnio

da se radi o vanjskoj “špajzi” tj. izdvojenom dijelu kuće koji je prije tisuću godina smišljen da bi čuvao hranu. U modernim dvorištima vjerojatno ne glumi frižider, ali ga je prelijepo vidjeti. Simbol je jake tradicije, nečega do čega se vidno drži. Putem smo ih vidjeli dosta, neki su bili mimikrijski i tamni, drugi su bili krvavocrveni sa bijelim okvirima i ornamentirani pleterima.

Moram podijeliti sa vama i meni jako draga dva norveška proizvoda, norveška da norveškija ne mogu biti.

Prvi je Hellnøtt čokolada by Freia. Jedem ju godinama, kad ju dobijem odozgor. Srećom, ima mi tko donijeti :D: . Jedne godine je Lazić avionom dobacio 4 kg Freyinih čoksi :opa: .
Radi se (u ovom slučaju, ima ih nekoliko vrsta) o mliječnoj čokoladi koja je sa donje strane reljefirana velikim hrskavim lješnjacima.

Drugi je mlijeko norveških krava koje obrađuje i pakira tvrtka Tine. U Norveškoj nemate poljsko, njemačko, britansko ili čije već mlijeko. Na policama stoji samo Tine, apsolutni gigant i neprikosnoveni totalitarni vladar.

Meni se takva politika sviđa, jako, a ni mlijeko nije loše.

Spomenula sam kako je Norveška ubitačno izdužena na početku – sada pogledajte fotografiju na kutiji mlijeka, konkretno donji lijevi kut, na kojem u kutu piše Tine øst, u prijevodu Tine istok. To znači da postoje 4 distribucijske grupe mliječnih proizvoda koje se raspoređuju u tim regijama – zamislite koliko bi bilo efikasno financijski a i okolišno voziti mlijeko telemarških krava do Finnmarka, na krajnjem sjeveru i granici sa Rusijom.

Jeste znali da Norveška graniči sa Rusijom?
Ja nisam, ne znam kako mi je to promaklo, ali me oduševilo kad mi je ekipa rekla :D:

Ono čemu sam se najviše veselila je priroda. Nažalost, ovaj fotoaparat, koji je sve samo ne nekakva šugava kameričica na ajFonu, jednostavno ne može prikazati potpunu ljepotu onoga što je bilo ispred mene.

Pri jednom od stajanja sam po povratku sa wc-a vidjela Lazića kako nešto prtlja oko motora nekog bajkera. Pozdravila sam ali mi je bilo jasno da je bolje da šutim pa sam ih samo poslikala.

Nakon što je unesrećeni, vidno zdrman udarcem o asfalt, završio sa nekom verzijom čudnog njurganja i zvondanja na norveškom i otišao dalje, dobila sam objašnjenje što se dogodilo – Norvežanin se slupao sa Harleyem tj. “polomila se poluga mjenjača i pri tome savinula osovinu, izvalila semering i učinila motor nesposobnim za vožnju”. Nakon što su prokleli američke motore i imperijalne mjere šarafa, povezali su sve što je moglo klatariti se plastičnim vezicama i čovjek se odvezao kući.

Cijelim putem nas je pratila živahna rijeka.

Nosi jedno od najljepših imena koje sam čula otkad znam za sebe: Rauma :herc2: . Svako malo uz cestu se nađe slap, dva, tri, deset, koji se sa ogromne visine ruše niz brdo i udaraju o rijeku. Rauma nosi živčenjaštvo, energiju, možda i bijes tisuća slapova. Svaki taj slap po ulasku u vodotok nosi svoju dozu ludila, što se jako dobro vidi na lokaciji Slettafoss.

Sletafoss je žrvanj koji nije moguće preživjeti. U kamenom koritu se sudara nekoliko glavnih slapova koji ruše, bjesne i melju svojom energičnošću. Uz njih je komunikacija moguća samo ako se derete iz svega glasa dok vam kapi vode rose lice. Meni, slučajno :D: , pada na pamet kako bi bilo dobro u potoku oprati veš :D:

Kako smo napredovali dalje prema Romdalsfjordu, vrijeme je postajalo mračnije i spuštala se gusta magla. Nebo se dosta naoblačilo i bilo je jasno da stiže scumbag kiša. Od jasno plavog neba i zelenila je ubrzo nastalo sivilo i tama.

Promatrajući ovakve krajolike dok sam se vozila, razmišljala sam kako izgledaju zimi. Ljeti je ovdje OK, veći dio dana oko tebe sve svijetli i bliješti. A zimi… Zimi je ovdje jedva par sati dan, a ostatak gusti mrkli mrak. Ne želim znati čime su plašili djecu i na kakvim bajkama su odrasli. Nije ni čudo da su ljudi ovdje refleksivni i introvertirani, a nije neobično ni da je ovo država u kojoj je nastao black metal

Kiša nas nije htjela zaobići pa nas je zalila taman kod grada Åndalsnes.

Penjemo se na prvi trajekt na putu. Naime, fjordovi žešće kompliciraju promet, makar nama kontinentalcima, između dvije ceste na dva fjorda se nalaze trajekti.

Cijena za oboje + motor je 70 kruna. Vozite se prosječno 10-ak minuta, a ako budete posebno dobri, vidite i dugu

Po silasku krećemo prema jednom od najvažnijih ciljeva putovanja. Atlantsku cestu aka Atlanterhavsveien čini 8 km nekoliko mostova i tunela rasprostranjenih duž ceste koja spaja mali arhipelag i koji iz zraka izgledaju ovako:

Mene je posebno zapalila ova fotografija:

kad sam ju vidjela prije par mjeseci.

Prelazimo dio ceste

prema mostu Bolsøy

i skidamo se sa ceste da bi našli mjesto za spavanje.

Dignuli smo šator na livadi u gradiću Molde. Na kraju svakog dana slažem utiske u bilježnicu i pišem sitnice koje ne želim ispustiti tijekom tipkanja putopisa. Naglavna lampica je tu samo pro formae, savršeno je vidljivo i iza ponoći.

Total: 534 km.

14 / dan kad sam zaključila kako svatko tko tvrdi da je Hrvatska najljepša država na svijetu zapravo nije maknuo iz nje

Iako smo prethodnu noć relativno dugo vozili (zadnja fotografija je okinuta oko 11 sati) probudili smo se rano i vrlo odmorni. U zadnje vrijeme me nešto muče nesanice, ali ovdje spavam kao beba. Jutarnje sunce je ugrijalo šator na livadi u Moldeu. Nebo plavo, bez oblačka. Sve je mirno i tiho. Svježi jutarnji zrak, juha za doručak – fantazija.

Nedugo nakon ustajanja smo došli do prve točke gdje smo mogli vidjeti ocean. Takvu nijansu plave nisam nikad vidjela. Stajali smo svakih 20 metara da bismo zabilježili skoro kobalt plavu boju površine Atlantika, koja se mreškala pod djelovanjem oceanskog vjetra.

Došli smo ubrzo na Storseisundet, najpoznatiji komad Atlantske ceste i najveći most tog kompleksa. Poznat je po svom neobičnom obliku, vrlo je popularno odredište i dosta smo se sudarali sa turistima.

U jednom trenu mi je palo na pamet kako bi bilo OK pokupiti hranu koju smo planirali doručkovati, odnijeti na rub obale oceana i onda blagovati. U taj trenutak se to činilo kao jedina opcija.

Mišljenje sam promijenila kad me obrijao vjetar toliko jako da sam i za slikanje navukla kapuljaču :D: . Lazić je bio nešto hrabriji pa sam poslikala barabu na kamenu kojeg tisućama godina obrađuje voda, sol i sunce.

Krenuli smo prema kamenom stolu i navalili na norveški doručak – kruh, mlijeko, skinkeost (sir sa šunkom)

dok smo promatrali nadljudski prelijep svijet oko sebe.

Krenuli smo u Kristiansund, ATM najsjeverniji grad u kojem sam bila.

Došli smo nešto malo iza podneva, prošetali gradom i slali razglednice na par adresa. Kad nam je poštanska službenica dala račun od 100 kuna za 4 razglednice, umalo mi je herc otkazao.

Grad je miran, lučki, malen. Na rivi stoji podvodna mina i poruka (cca): “U sjećanje i čast mornarima Kristiansunda koji su dali živote kad je to trebalo, u DSR.”

Plan dana je bilo povratak sa Atlantika na norveške planine, prema jednom od čak 44 u državi, nacionalnom parku Jotunheimen.

U to ime puštam:

Gåte – Ola I :ples:

da biste se ufurali u štimung koji je svirao u mojoj glavi kad sam se vozila prema odredištu. Ovo je jedna od meni najdražih pjesama i apsolutna uživancija. Uljepša mi i najtužniji dan a dodatno razveseli i svaki sretan i veseo dan. Band je, fkors, norveški. Kombiniraju u svim pjesmama nekakav alter rock i folk i ugodni su za poslušati.

Vozimo se pod ugodnim suncem,

penjemo se opet na trajekt

i primjećujem kako iza doslovno svakog fjorda i šumarka u daljini izviru vrhovi, koji se jasno ističu na plavom nebu.

Jotunheimen, stižemo :benga:

U jednom od brojnih trenutaka stajemo da bismo napasali oči na krajoliku, nedaleko od table gradića/sela Torvik. Silazimo sa motora i gasimo ga da bismo se poslikali. Toliko je lijepo da ne želim ići dalje, kamoli kući. Primjećujemo prilazište do nekoliko dvorišta i širom otvoreno posljednje, uz obalu. U njemu je gospođa u zrelim godinama stajala i razgovarala sa susjedima.

Prišli smo, predstavili se i najljubaznije moguće zamolili vlasnicu da nam dopusti fotografiranje pogleda na fjord iz njenog dvorišta. U svakom slučaju ne bismo ni htjeli proći bez pitanja. Bila je ekstremno prijateljski raspoložena, naravno da nam je dozvolila.

Na koncu… Kakvog raspoloženja možeš biti ako je prizor koji vidiš svako jutro nakon buđenja ovakav?

Na moju najdublju žalost, ne mogu “skinuti” šušanj, lagani povjetarac, miris konjske balege, zrak koji je oštar u čistoći da reže i grandioznost lokaliteta koji me skoro rasplakao od oduševljenja pa ću vam dati samo par fotografija na uvid.

Nisam se nikad osjećala tako ugodno i savršeno kao u taj trenutak. Imala sam dojam da smo parkirali motor u raju svih rajeva. Puna divljenja i strahopoštovanja sam stajala. Ispred mene stoji fjord pokriven šumom, iza planina pokrivena snijegom i mirno more. Jel može biti savršenije?!

Za kraj sam joj se zahvalila i najiskrenije moguće rekla da ljepši komad prirode moje oči nisu nikad vidjele. Sa suzicom u oku je rekla da je ponosna na činjenicu da je cijeli život provela ovdje i da je svjesna koliko je život izvanredan kad je urešen nečim ovako impozantnim.

Lijepo je biti sposoban znati cijeniti ovakvo mjesto.

Pozdravljam jednog od konja i odlazimo na cestu. Trebalo mi je jedno 20 minuta da dođem k sebi, pogotovo kad sam se sjetila gdje se moram vratiti kući.

Sanjali smo Trollstigen još od lani, kad smo prošli Transalpinu i Transfagarasan.

Trollstigen je serpentina između planina Trolltinden i Trollklørne. Nije posebno duga ali je impozantna do bola. Isto mišljenje dijeli i velik broj turista u autobusima, posebno njemačkih registracija.

Slap na drugoj fotografiji je Stigfoss.

Krećemo uzbrdo oko 6 popodne. Nebo je izvanredno jasno plavo,

što me još uvijek oduševljava u kombinaciji sa snijegom svuda oko mene.

Dolazimo do vrha, uređenom za fotografiranje i suvenirnicom.

Ovdje prvi put nailazim na kamenje složeno u nekakve oblike.

Odmah mi okupiraju pažnju i pokušavam provaliti njihovu funkciju. Služe li samo kao dekoracija? Imaju li neki povijesni značaj?

Asociraju me na trolove i mit kako se na prvi sunčevim zrakama okamene.

Krećemo prema fjordu Geiranger. Kažu bajkeri u prolazu da ga se ne smije zaobići jer slovi za jedan od najljepših.

Snijega je sve više.

Jedemo u Åndalsnesu kojeg prethodni dan zbog kiše nismo najbolje vidjeli. U trgovini se osim namirnica mogu kupiti i lijekovi. Kad ih netko treba, dolazi farmaceut on demand i savjetuje.

Kod familije sam probala vrlo ukusan Sørland čips. Klasični krumpirov. No, nekakav poseban način u proizvodnji ga čini čudnim jer je osjetno tvrđi. Ne bih lagala kad bih rekla da je čudno staklast. Uz sve, ne prži se na maščobama i slanjen je minimalno.

Lazić opravlja zadnje svjetlo,

naravno, apsolutno nesvjestan koliko će mu nedugo nakon zatrebati i biti važno.

Penjemo se na trajekt,

i silazimo

u prelijepom Geirangeru. Vozikamo se po selu, razmišljamo je li vrijeme za dizanje šatora ili ćemo voziti dalje.

FYI, u ovaj trenutak je bilo pola 10. Pogledajte sunce :herc2:

Lazić kaže da je potpuno odmoran i voljan. Ja sam oduševljeno prihvatila da krenemo dalje, dakle, prijeđemo brdo i odemo do idućeg fjorda.

A onda je krenuo rokenrol.

U punom smislu riječi. Najbolji dio dana, ako ne i putovanja.

Vegetacija je odjednom počela nestajati. Količina snijega se sa svakim metrom povećavala.

Sunce je počelo odbijati suradnju i moć je počela preuzimati sjena. Jaka sjena.

Sniježni nanosi su narasli i na visinu od par metara, i izvirivale su samo kamene stijene,

ispred kojih su se sramežljivo nazirala scumbag jezera pokrivena snijegom.

Odjednom mi se više nije šetalo po debelom snijegu (hint: sljedeća slika, ova lokvica dolje desno :D: ).

Dosta je zahladilo. Turista više nije bilo nigdje, tek bi nas povremeno (kad kažem “povremeno”, mislim zbilja rijetko, tipa jedva auto-2 u 5 sati vožnje) obišao kakav auto ili kamper.

Samo nas dvoje i mrtva tišina, tj. tišina koja bi bila apsolutna tišina da ju ne guši zvuk motora.

Nema ptica, životinja, vjetra. Tundra pokrivena snijegom koji se mjestimično povlači.

Oko 11 navečer gledam u jezero

Breidalsvatnet, prekrasnu hladnu vodu s desne strane ceste, promatram sve oko sebe netremice i pitam se kamo smo zašli.

Sjedim šutke iza njega i divim se kadru. Ne dišem, ne trepćem. Ne spava mi se nimalo, budna sam kao zec. Iako sam daleko od sjevernog pola, osjećam komadić, mrvicu, mrvuljak strahopoštovanja koje bi me obuzelo da ekčli jesam tamo.

Samo zbog tog osjećaja se isplatilo doći do ove točke.

Lazić mumlja pod kacigom o gradiću Grotli koji je vidio na karti, nekakvom mjestu koje bi trebalo prema našem planu puta biti na toj cesti i gdje bismo spavali.

Padamo na guzice kad shvaćamo da je Grotli hotelić nasred ultimativne sredine ničega.

I ništa više.

Budući da nismo htjeli dati 1000 kuna za spavanje u tom hotelu (šta ti je monopolizam :D: ), vraćamo se nazad prema selu uz Geirangerfjord.

A onda su krenuli tuneli.

Lazić, kako reče, nije baš fan tunela. Kaže da se ne osjeća toliko klaustrofobično koliko ne bi volio da se u tunelu nešto dogodi, nama ili motoru, a onda u relativno slabo osvijetljenom prostoru netko nagazi na nas.

U Norveškoj se rješio straha. Tunela ima kao u priči i nerijetko broje i po 10 km. Norvežani se vode logikom da je lakše probiti brdo nego smišljati izvedbu utopijske ravne ceste duž i poprijeko svih ovih fjordova, fjelova i inih smetala koja oduzimaju dah.

Ovaj tunel nije betoniran iznutra a prepao nas je do koske.

Pogledajte retrovizor. U jednom trenutku, u priličnom mraku, iza nas se stvorio ogroman kamion. Zarondao je i emitirao vibracije toliko da smo mislili da su se alieni spustili. Iako smo vozili 50-ak, a i kamiondžija isto, nadali smo se da nas dovoljo jasno vidi da nas neće POJESTI. Mislim si, sad neka pukne guma – gotovi smo.

Potom smo ušli u još jedan tunel.

Ovaj je bio asfaltiran i čudno ugodno topao (ovaj gore nebetoniran je bio strahovito hladan i vlažan) ali u jednom trenutku vidim ispred nas nekakvu bizarnu gustu maglu. Pokušavam izoštriti (očima), naprežem se ali mi ništa nije jasno. Kako se približavamo, bolje vidim ogromno nešto, nejasnih obrisa. Kako baca vodu! VODU?! Dafuq did I just see?

Kad smo prišli bliže, vidjela sam stroj koji pere tunel. Pere tunel! Evo krila sa diznama, slikanih koliko je moguće jasno u prolazu dok smo obilazili kamion.

Isprepadani smo izašli, vratili se nazad na Geiranger u selce Hjelle i sparkirali se par metara od obale mora u fjordu.

Da mi je netko rekao da ću spavati na ovako epskom mjestu, ne bih vjerovala. Fotografije koje objašnjavaju zašto je to tako stižu sutra :D:

Total: 396 km.

15 / dan “13 godina kasnije”

Imala sam 17 godina. Završavao se treći gimnazije, smjenjivalo se proljeće ljetom, panično popravljali komadi iz predmeta koje 90% godine nisam doživljavala i cementirala se odluka o maturalnom putovanju.

U subotu navečer, tj. nedjelju ujutro sam došla sa fešte kasno tj. rano ujutro u kuću. Spavala sam jedva sat vremena. Bila sam krepana, iako sam noć ranije bila svjesna da cijelu nedjelju moram biti na nogama. Bratićeva živopisna obitelj je imala feštu, krštenje budućeg geliptera i klipana, a ja sam bila funkcioner, i to onaj koji drži dijete koje se bacaka dok svećenik mantrajući polijeva gologlavog drečavog balavandera. To je značilo da sam cijeli dan, od buđenja (pola 7) do odlaska u krevet (cca pola jedan) bila na nogama, smijala se, veselila i bila zabavna. Sva raspoloživa snaga je otišla sa vodom u slivniku pri odlasku pod tuš. Pad u krevet mi je omogućila gravitacija. Makar neko olakšanje, eto.

Sutra ujutro – nastava. Tad to nije bilo kao danas, nama je nastava počinjala u 7. Tad nije bilo ni interneta, ni mobitela, makar ne za smrtnike, o Fejsu i ostalom smeću da ne pričam.

Prvi sat – njemački. Uspjela sam nekako sakriti se iza širokih pleća kolege iza sebe i nekako kvaziodrijemati na klupi. Nije mi bilo do života. Grozno mi se spavalo i sanjala sam kako sanjam jastuk na kojem sanjam.

Drugi sat – tjelesni. Budući da moja gimnazija nema stazu za trčanje 6 minuta, kad bi program to nalagao, odlazilo se na nogometni teren lokalnog kluba uz elektrotehničku i obrtničku školu. ETŠ, faktički lokalni internat zbog udjela žena u tragovima, oduvijek bješe egzotičan gimnazijalkama, pa je ženski dio razreda po običaju entuzijastično prihvatio odlazak. Meni je bilo manje smiješno jer mi se spavalo i samo sam smišljala kako izbjeći sat.

Profesorica, inače križanac Hindenburga i Jacquesa Houdeka koja zbog stotinjak kila viška nikad nije pokazala kako izgleda vježba koju trebamo obaviti ali je ladno dijelila komade za loše izvođenje, naredi skidanje i pripremu za trčanje. Meni je tjelesni oduvijek bio strašno dosadan, mislim da sam tijekom gimnazije bila medicinsko čudo uz toliko “pošteda” unutar jednog mjeseca , ali sam se ipak odlučila trčati jer je prolongiranje značilo samo još natezanja, što se meni nikad ne da jer krajnji rezultat nije vrijedan zezancije. Rekoh, koliko god minuta ispadne i koja god ocjena padne, ravno mi je, odradit ću i basta! Spava mi se, ali baš me briga. Uvijek mogu samo šetati i brojati mrave, a ocjene ionako ništa ne znače, jel?

Otrčah tih par kilometara, dijelom prešetah i na zvuk zviždaljke se složih na pokošenu travu nogometnog terena. Bilo je toplo, oznojila sam se i kapci su bili olovni. Nije mi se dalo otvarati oči. Jedva sam podigla glavu sa tla i kroz odvratno jake zrake sunca uspjela razabrati najzgodnijeg frajera ikad – pored mene je po stazi uz teren protrčao nevjerojatno mršavi totalno raščupani momak u bijeloj pamučnoj majici, crvenim starkama i KRVAVO CRVENIM HLAČAMA SA OGROMNIM RUŽAMA i jedinim umornijim očima od mojih! Pod kapcima se skrivao par velikih smeđih savršeno vražjih očiju! Ne mogu precizno odrezati ono što mi je na njemu bilo zanimljivije i što mu je bolje stajalo. Dok sam se okrenula, nestao je kao nindža i nije ga više bilo za naći. Naime, nisam računala na ETŠ-ovce kojih je u jednoj sekundi bilo more jer su i oni trčali 6 minuta, a par minuta kasnije su svi isparili. Bilo je vrijeme za polazak nazad, pa smo i krenuli.

Do kraja dana sam bila pod dojmom, iako sam odmah odlučila da “to treba uloviti, stisnuti i ne dati dalje”. Počela sam kopati, saznala sam vitalne informacije (ne puši, ne pije, voli eerrrrrrrrrrrrrrrrrakenrouuuul, solo je i ima ubitačan smisao za humor i podbadanje življa oko sebe) ali sam odlučila preuzeti stvar u svoje ruke. Potpuno. Bez nekakvih sređivanja od strane prijatelja, pomoćnih električarskih operacija i sličnog.

Par dana kasnije, navečer, uzela sam slušalicu i nazvala sam ga. Panika je stala one sekunde kad je podigao slušalicu i rekao “Halo?”. Pričali smo sigurno sat i pol, tko smo i kakvi smo, što volimo poslušati, pogledati… smijali se kao da se znamo godinama. Za kraj, dogovorili smo susret u subotu navečer. Ja znam kako on izgleda a on mene ne zna. Sigurno će biti interesantno, a daje i manevra za malo zezanja, pomislih *trollface* :D:

U subotu sam se pojavila na dogovorenom mjestu, precizna kao i inače. Kasnio je 15 minuta, ajd, ljudi smo. Živi nešto dalje od grada, možda je u pitanju promet, prijevoz. JBG. Pola sata kasnije, nema ga. Sat vremena kasnije sam se pokupila, razočarana do koske, pozdravila sam cure i otišla kući. Ako nešto ne volim, to je da me se vuče za nos. Došla sam kući, otuširala se i otišla spavati. Razočarana. Momčić je pričao sa mnom na takav način da ditch nije dolazio u obzir. WTF?

Sutradan popodne, nedjelja, vruće, treba učiti, nedamise, sjedim i gledam TV. Zvoni telefon. Buraz skače, javlja se i dobacuje slušalicu u prolazu govoreći “Treba te neki tip poderanog glasa.”. Javljam se, glumeći indiferenciju *žene*, čujem ga kako hroptajući pokušava izgovoriti ispriku. Bio je bolestan. Jako. Nije mogao doći, ali se želi iskupiti za to, jer mu je žao i želi me vidjeti. Pa me zove na koncert Parnog Valjka (). Malo se nećkah *žene*, iako sam u sebi skakala od sreće jer ipak nije toliki blesan kako sam mislila. Bio je bolestan, jadničak. A ja sam tolerantna i imam razumijevanja za takve stvari. Prihvatila sam poziv i rekla da ću doći vlakom nešto kasnije.

U par skokova sam se sredila, obukla, pokupila ruksak i otišla na vlak. Nakon 10 minuta vožnje sam izašla iz vagona, gdje je na stanici stajao sa najboljim prijateljem. Nasmiješih se, priđoh, predstavih se i počela je vrlo zabavna večer. Prijatelj je misteriozno nestao nanosekundu kasnije a tad negdje i njegov “promukli” glas. Pričali smo o svemu i svačemu do pola 4 i šetali okolo. Parni, dakako, Valjak nije zanimao nijedno od nas. Tek se u daljini čuo Akijev glas, no nije nadglasao naš smijeh i zezanciju. Znao me jako dobro nasmijati, što mu je jedno od najboljih i najbitnijih obilježja i danas.

Odlazak kući je bio malo zakompliciran jer nije bilo vlakova u rano jutro, no u svoj rulji sa koncerta sam naišla na bratića sa početka priče, koji se baš spremao kući. Rukovali smo se, poljubili najprijateljskije moguće u obraz i otišla sam kući. Pod dojmom, oduševljena i prezadovoljna!

Kasnije sam saznala da je bio traumatiziran, možda više nego ja. Reče, kopalo ga je šta da radi sa mnom ako sam neka …Hmmm… Ne po njegovom ukusu? Kaže da mu je kamen pao sa srca nakon što je sa perona u drugom smjeru otišla neka duplo teža od mene, sa natapiranom kosom, zelenim sjenilom po i nad kapcima, torbicom od imitacije aligatorove kože pod pazuhom i silikonskim tregerčićima na grudnjaku. Mene je fascinirala već tada sklonost primjećivanja detalja :D: . Priznao mi je da je bio oduševljen mojom hrabrošću – živi sam dokaz da se isplati riskirati i ići glavom kroz zid, nazvati i pozvati frajera van. Još smo skupa, štoviše, vjenčali smo se prije par mjeseci. Još da prizna da ga je bila trta a ne da je bio bolestan…

:zvizdi:

13 godina kasnije slavimo godišnjicu famoznog telefonskog poziva.

Na Jotunheimenu, u Norveškoj, u brdima za koja bih dušu prodala vragu.

:benga:

Ovo bi tehnički trebalo biti bračno putovanje, i je, ali, svjesni smo oboje da bismo otišli do Norveške i da se nismo vjenčali.

Budimo se na obali mora, u Hjelleu, mjestu uz Geirangerfjord.

Iza nas brda iz snova. Kao sa razglednice.

Začudno, planine u Norveškoj nisu visoke. Makar ne previše. Ne biste vjerovali, najviši vrh ima manje od 2500 metara nadmorske visine, no zato je čak 291 vrh sa visinom od preko 2000 metara raspoređen duž države.

Vikinzi su imali kompleksan sustav mitova i vjerovanja u bogove, kao i divove i razna bića koja bismo danas nazvali bajkovitima. Cjelokupni svemir je bio raspoređen u 9 svjetova koji su počivali na granama Yggdrasila, praiskonskog drveta života. To su: Midgard, svijet ljudi i os preostalih svjetova. Na istoku je Jotunheim, svijet divova. Na zapadu je Vanaheim, svijet klana bogova Vanir. Na jugu je Muspellsheim, dom vatrenih divova. Na sjeveru je Niflheim, zemlja ledenih divova. Sjeverozapadno je Ljossalfheim, dom vilenjaka svjetlosti i Freyra. Sjeveroistočno je Asgard, dom Aesira. Jugoistočno je Svartalfheim, dom patuljaka ili Svartalfa. Jugozapadno je Helheim, svijet mrtvih u kojem vlada Hel. Jedna od rasa, specijalizirana da svojom snagom uz pomoć magije drži pod kontrolom entropiju prirode, bili su divovi, poznati kao i jotunni. Planine u kojima obitavaju divovi, Jotunheimen, toliko su velike da su i divovima planine.

Sad vam je jasno zašto lanac najviših vrhova (konkretno, 29 najviših vrhova Norveške) nosi ime Jotunheimen :D? Ujedno je i jedan od 44 nacionalna parka.

Treći je dan na cesti u Norveškoj i na putu smo prema Oslu.

Ovo što vidite je barijera koja spriječava krave da nekontrolirano šetaju. Radi se o setu šipki, koje se na pokušaj kravljeg prelaska rotiraju, što je dovoljno za krave da stanu. jednostavan i elegantan sistem, vidjeli smo kako radi.

Količina snijega uz cestu raste

a pred nama je skijalište. U ovo doba godine navodno Norvežanke skijaju u bikinijima, no nismo vidjeli ništa osim

na Lazićevu opću žalost

Vozeći se promatram snijeg oko sebe. Uz cestu postoje nanosi koje su ralice prebacile sa puta a iza njih su ravne poljane. Prosto ti dođe da protrčiš po tom snijegu.
Promatranjem ustanoviš da šetanje možda i nije opcija :D:

Zanimljivo, nije hladno. Makar ne u ful moto opremi. Možda sam jednostavno previše fokusirana na ono što vidim?

Slikam Lazića u fotografiji za unučad :D:

Negdje, u toj sredini doslovno ničega, tundre pokrivene snijegom, primjećujem kućicu uz jezero. Jednu od nekoliko.

Sjetim se Unije, sveopćeg lobiranja da jedna bogata Norveška uđe u tu gungulu i mislim si, koliko je osobi koja ovdje živi zapravo bitno tko u taj tren predsjedava Unijom, stabilnost eura i slično?

Koga briga za išta ako ovo gleda svaki dan

i uistinu ne vidi dalje od jotunheimenskih brda?

Putem smo često primjećivali male hrpice kamenja, kao na Trollstigenu. Bilo ih je sve više pa sam odlučila napraviti svoj primjerak.

Negdje pred najvišim vrhom Norveške, Galdhøpiggenom, stoji moj osobni primjerak, sklepan nabrzaka i prikladno nazvan najljepšim imenom koje sam čula: Rauma :D:

Dolazimo i do drvene crkve, stavkirke Lom.

Prije četiri godine sam prvi put vidjela stavkirku uživo. Stavkirka Gol se nalazila u dvorištu etnografskog muzeja u Oslu i nažalost nije bila otvorena za posjetitelje. Stoga sam ove godine procijenila kako je uistinu dobra prilika za probati ući u makar jednu od brojnih koje smo planirali posjetiti. Ova, nažalost, nije bila otvorena.

Da ponovim, stavkirke (u slobodnom prijevodu “crkva od drvenih greda”) svojom izvedbom simbolizira prijelaz u vjerskim običajima svojih štovatelja. Na njima se nerijetko nalaze zmajske glave kao i kršćanski križevi – simboli vjerovanja u staronordijske bogove kao i simboli kršćanstva. Izuzetno su dobro očuvane i nakon 1 000 godina, no nažalost, neimune su na vatru. Stavkirke Fantoft, iznikla u 12. stoljeću u blizini Bergena, doživjela je požar 6.6.1992. Izveo ga je norveški black metal glazbenik Varg Vikernes, osoba koja stoji iza imena Burzum. Fun fact nabrzaka , odakle je uzeo ime “Burzum”? Sjećate se Prstena iskovanog u vatrama Mt Dooma i mordorskog natpisa na njemu – “Ash nazg durbatulûk, ash nazg gimbatul, ash nazg thrakatulûk agh burzum-ishi krimpatul.” – “One Ring to rule them all, One Ring to find them, One Ring to bring them all and in the darkness bind them.”? Burzum znači “tama” na mordorskom.
E sad, Varg, osim što je ubio Mayhemovog vokala Øysteina Arsetha, potpalio je Fantoft. Unatoč tome što je javnost osudila spaljivanje i deklarirala požare kao sotonske rituale, Vikernes je uspio dati javnosti do znanja kako su njegovi motivi bili posve druge prirode – osveta onih koje je kršćanstvo u prodoru na sjever ubijalo. Širenje kršćanstva nije bilo nježno i bez opresija – žrtve su, osim ljudskih, bile i razne druge stvari i pojave – stradavala je umjetnost, kultura, tradicija.
Šteta što se tradicija poštivanja nordijskih božanstava izvitoperila i poprimila nacističke proporcije. Meni se sviđa ideja poštivanja starih običaja – zašto bi određeni prostor i ljudi koji na njemu obitavaju i imaju nekakav sustav vjerovanja morali preuzeti kršćanstvo kao “pravu” vjeru? Često čujem “Što točno imaš protiv naše vjere?”. Prvo, nemam ništa protiv samog štovanja od strane pojedinaca ali mi semantički i kontekstualno ne odgovara “naša vjera”. Autohtona je za Izrael. Ne za ostatak svijeta. Da bi dosegla tu razinu, ta vjera je palila, rušila i ubijala kao kanonada atomskih bombi.
Varg Vikernes je trenutno na uvjetnoj i živi negdje u pokrajini Telemark u miru.

Ravno u 1 stajemo na ručak. Pogledajte gdje sam sjela&jela:

Ovo je Glittertind,

ovo je cestica koja ih razdvaja,

a ovo Galdhøpiggen.

Moram priznati da sam očekivala nešto ogromnije. Iako, i te 2 000 metara i nešto sitno su priličan problem za uspeti se, sigurna sam.

Podnožje Glittertinda je dnevni boravak za sobove,

a u podnožju Galdhøpiggena stoji drvena kućica visine oko 30 cm. Prelijep detalj.

Zalazimo dublje u brda, znajući da je ovo posljednji prolazak tj. izlazak prema kući.

Ovo je prvi dan da sam promrzla u Norveškoj.

Lazić pali iPhone

i bilježi vjetar koji nas je obrijao najjače otkad znamo za sebe, dok stojimo na vidikovcu.

Usput nailazim na naziv za kamene hrpice i upozorenje da ih se ne gradi nove.

Ups.

Na jednoj od isturenijih točaka je stajala neobična naprava. Po bazi su bila ispisana imena vrhova planina vidljivih sa te točke a nad njima je stajao pomični stakleni okvir. Služi za određivanje koju planinu gledate.

Parkiramo motor

i odlazimo se naslikavati nad provalijom.

Par sobova je označilo izlazak iz zone brda.

Nedugo nakon smo se spustili sa brda prema moru. Večeramo u gradu Øvre Årdal, na obali. Čovjek ne bi vjerovao kako se u 50 km promijeni klima i kako je toliko osjetna razlika između planinske i mediteranske zapravo tako malo udaljena.

Ova točka, grad Øvre Årdal, predstavlja završnu točku Sognefjorda, najvećeg norveškog fjorda, pukotine u poluotoku duge preko 200 kilometara. Impresivno.

Dolazimo do tunela Laerdal, dugog 24 km. Poznat je turistima zbog boja koje su se koristile u izradi, sa svrhom razbijanja monotonije i osjećaja da nisi pod tisućama tona planinske mase. Meni to nije baš povezano pa mi uglavnom izgleda bezvezno.

Prepinky.

U gradu Gudvangen stajemo jer kreće kiša. Večeras – za promjenu – hytta (nordijska drvena koliba) umjesto šatora.

Total: 357 km.

16 / dan kad je moj zakoniti izgubio prsten

Tijekom vožnje, pogotovo kad me oduševe mjesta kroz koje prolazimo i atmosfera koja iz njih zrači, razmišljam kamo ćemo na iduće veće putovanje. Prije smo se češće vozili jer smo oboje imali manje obaveza, no putovanja su bila kraća i manje zahtjevna. Oboje uvijek imamo preko nekoliko realno izvodivih želja i uvijek prčkamo nekakve ideje, rute i sheme kamo i na koji način otići. Tek lani smo složili prvu rutu na koju smo oboje i više nego ponosni i koju je ova na jedan način uspjela nadmašiti. Lista želja je jako duga – kako će se razvijati naše želje, dopunjavat ću pričama na svartu. Samo se nadam da će biti nešto brže bačene na server nego ovaj putopis. Ako već pratite ovu situaciju, evo vam link koji će vam čitanje učiniti lakšim:

do Norveške :D:

U to ime, iskorištavam trenutak da nam poželim sreću u daljnjim putovanjima uz pomoć jedne od najdražih pjesama:

Otvorila sam oči šesnaestog dana puta u drvenoj kolibi.

Prethodni dan je finiširala kiša koja nas je spriječila u namjeri da zaspemo u šatoru, što možda i nije loše, ovako smo probali i hytta-iskustvo. Hytta je koliba sa dva kreveta, stolićem, lampom i gustim zastorima na malim prozorčićima. Norvežani kažu kako se dio njih zapravo nikad ni ne privikne na ljetno sunce po 22 sata na dan i stoga slijepo vjeruju u dobre i teške zastore.

Kiša se nastavila, zbog nje smo odlučili ići prema Oslu a ne prema Stavangeru i onda potom duž južne obale poluotoka prema prijestolnici. Ovo mi je teško palo jer se uz Stavanger nalazi Preikestolen,

ogromna stijena isturena u fjord Lyse i do koje se planinari po dva i pol sata. Ujedno, po Burazovoj preporuci, donja obala slovi za najljepši komad norveške države koji je vrijedan za vidjeti.

Spakirali smo se i krenuli. Kiša, sunce, tuneli. Najgore je kad kišu naglo smijeni sunce i kad te opali sparina, a ti se voziš u vodonepropusnom odijelu.

To vam izgleda cca ovako, ne želite znati koliko je vruće unutra.

Kad smo se parkirali na trajekt

i kad su pokraj nas prošle tri mlade lijepe plave Norvežanke, moj Zakoniti je proglasio službeni nestanak vjenčanog prstena. Ko za vraga! “Uspaničio se” :roll: , ispretresao sve džepove, ispretresao sve moje džepove ali prstena nije bilo. Nažalost, bio je mrvicu velik kad je došao poštom, što je uzrokovalo nestanak u nekom trenutku. Pretpostavljamo kad smo spavali u hytti.

Ručali smo u gradu Kinsarvik, na obali mora (vidite li pattern :D: ?) i miru. U lokalnom dućanu smo uboli nekakve špagete u konzervi sa minijaturnim hrenovčicama (Norvežani imaju nekakvu fiksaciju na hrenovke, pølse, koju ja ne shvaćam :misli: ) i koje nisu bile toliko ukusne kako smo se ponadali. Nema veze, poslužile su itekako svrsi na zadnjem danu po Norveškoj.

Polagala sam nade u Hardanger i Telemark, veliku pokrajinu i jednu od “županija”. Hardanger je poljoprivredni kraj, ne baš žitorodni, ali recimo da proizvodi jako dobre jabuke i grožđe. Vrijeme je bilo preloše, nažalost, za ikakve realizacije lijepih želja. Gledali smo tamne i puste fjordove u miru. Imaju svoju čar, da se razumijemo, no na godišnjem smo iz snova i više od ičega želimo čisto nebo bez kiše.

Putem smo naišli na još jedan od slapova, Låtefoss, priličnu atrakciju. Jedva smo našli kut bez prolaznika kao što smo mi sami.

Telemark je ono što želim vidjeti opet. Nalazi se jedva parsto kilometara od Osla, a komadina je prirode samo takva. Jezera, planine, brda, šumetine… Dosta nalik onome što smo vidjeli po Jotunheimenu. Iznenađuje koliko je blizu “civilizaciji” i koliko zapravo malo treba do potpune divljine.

Nažalost, u jednom trenutku nas je toliko oplela kiša da fotoaparat više nisam vadila do gradića Nottoden, u kojem se nalazi najveća stavkirke u Norveškoj, Heddal. Građena je početkom 13. stoljeća. Reći da je prelijepa je mala riječ.

Postoji legenda o njenoj gradnji:

Lokalni seljaci su odlučili podići crkvu, a nedugo nakon se u selu pojavio stranac voljan da to i učini. Jednom od seljaka je postavio tri uvjeta koji su morali biti izvršeni prije nego crkva bude gotova: stranac je tražio da mu skine sunce i mjesec, dade svoju krv ili mu pogodi ime. Seljak se složio jer mu se ovo potonje učinilo relativno lagano, no nije znao da je stranac imao pomoć magije, koja je gradnju opasno ubrzavala. Bilo je očito da mu neće trebati više od tri dana. Seljak se uspaničio i odšetao u prirodu, gdje je pokušavao provaliti njegovo ime. Tad je, slučajno, čuo pjesmu:

I morgen kommer Finn og bringer oss månen

der han kommer forgaar sol og kristenblod

lokker barna til sang og spel

men nå mine små, sov stille og vel.

ili, po naški (ugrubo)

(Dijete moje drago) Finn će ti sutra donijeti Mjesec i Nebo,

donijet će Sunce i srce kršćanina

lijepe igračke za moje dijete.

Seljaku je odmah bilo jasno da je stranac trol zvani Finn. Kad su sutradan došli do crkve, seljak je uperio prst u jedan od stupova i rekao, “Finn, ovo ti nije ravno napravljeno!”, na što je trol pošizio i istrčao van. Kaže legenda da nije mogao podnijeti zvonjavu zvona i da su ga stjerala natrag u brda.

Evo vam par fotografija drvenog monstruma, sa prelijepim rezbarijama, starima stoljećima.

Ovo na posljednoj slici je dašak moderne, modni detalj koji štiti suho drveno zdanje, koje bi izgorjelo do temelja u minuti kad bi se nepoželjna vatra našla u blizini.

U sklopu crkve i groblja se nalazi malo rekonstruirano selo sa kućicama i stabburetima. Uživali smo par minuta i onda nastavili dalje.

Kiša nas nije prestajala prati doslovno do Osla.

Tunel za tunelom, kopneni, podmorski, ovakav, onakav – taman kad sam pomislila da je to to, i da smo pred Oslom, još jedan tunel. Onak,

Kad smo došli u kuću, dočekao nas je budni Buraz, već je bilo negdje oko 1 iza ponoći. Dok sam se otuširala, dočekala me Večera Šampiona – nisam sigurno 10 godina pojela pečena jaja sa slaninom. Heck, jaja skoro uopće ne jedem, slaninu da ne pričam, ali što je ova večera prijala :D:

Total: 531 km.

17 / dan kad sam pokušavala doći do centra grada

Probudili smo se dosta kasno i stalno se nakanjivali kako bismo otišli do centra Osla i malo prošetali. Dan je bio užasno nedefiniran, kiša / sunce / kiša i tako unedogled. Taman bi se spakirali – evo kiše. Opalili smo BBQ za ručak i družili se sa familijom.

Evo jednog nekišnog sunčanog momenta.

Pod dojmom sam sjedila i pregledavala slike i mislila, kako se meni iz ove Norveške ne ide nazad kući :D:

18 / dan prije polaska kući

Posljednji dan smo iskoristili za druženje i konačni odlazak u centar. Vrijeme je, za promjenu, bilo na našoj strani. Kako je dan napredovao, tako je sve više postajalo sunčano.

Prvo smo krenuli prema Kebab kongenu na opetovano druženje sa grill majstorom,

a onda smo odzujali i parkirali se u najuži centar.

Volim šetati Oslom.

Nije neka mega-grandiozna metropola ali je jako lijep. Natprosječno multikulturalan, ležeran i ugodan.

Ujedno sam dobila priliku isprobati objektiv koji je Lazić kupio. Radi se o Canonu EFS 15-85 koji bi nam dobro došao 15-ak dana prije, kad sam se mučila nastojeći svisce na Grossglockneru učiniti vidljivijima.

Stali smo nakratko i u Frogner parku, koji je za razliku od zimskog posjeta bio krcat ljudima i psima.

Na ulazu sam primijetila Vigelandove minijature koje prije nisam spazila.

Ovo je najpoznatiji, centralni kip.

Provezli smo se i Holmenkollenom, do skakaonice. Taman je trebao biti Kollen festival sa raznim zvučnim imenima, no nijednim koji bi meni bio interesantan.

Prije nego izađemo, moram predstaviti dvije sitničice na koje sam nabasala: Soley kremu i indijske oraščiće.

Tester kremice sam nažicala u Kristiansundu u trgovini nalik bio&bio, samo puno manjoj i više fokusiranoj na dodatke prehrani i razne praškove i praškiće za sportaše.

Soley eyGLO je komadić linije ni manje ni više nego sa Islanda. Dizajn im je odličan, krema je bila čista petica, ali osobno nisam baš za uzimanje biljaka iz prirode za potrebe nečega banalnog kao što je kozmetika jer takve aktivnosti izrazito utječu na brojnost vrsta. Heck, više od zagađenja i sličnog, što nam je često na tapeti kad su u pitanju ugrožene vrste.
Indijski oraščići su bili izvanredni i prestala sam ih grickati tek nedavno jer sam otkrila dno :D: . Neprženi i nesoljeni – bilo je jako teško odoljeti ne sprašiti cijelu vrećicu za pola sata. Našla sam ih u trgovini zdravom hranom u Lamberseter shopping centru.

19 / dan kad smo dobili kaznu

Napuštamo lijepu bijelu kućicu u zelenilu u 9 ujutro, u društvu Buraza.

Vrlo brzo izlazimo iz grada, pozdravljamo se sa Norveškom i prelazimo u Švedsku, zemlju benzinskih plavuša i plavuša sa benzinskih.

Švedska

Testiramo stanje ulja (zupagut!) i stajemo na doručak.

Nastavlja se saga o galebovima i domesticiranim krilatim beštijama koje su naučile gdje su punktovi gdje se hrane ljudi i često ordiniraju. Meni ne smetaju, dapače, ovaj je bio vrlo fotogeničan.

Ulazimo u trgovinu po slatkiše za kolege sa posla. Biram nešto autentično, dobijaju lakrise brabonjkaste boje i duguljastih oblika. Ne bi čovjek vjerovao kako su dobro prošli :D:

Putem primjećujem na tabli slavni Trollhättan, no Lazić odbija stati u gradu

jer želi što prije doći do Göteborga.

Vožnja je bila bolno monotona. Kad se baždariš Norveškom, sve drugo je malo otužno. Goli autoput, samo kamioni i auti. Bilo je jako lijepo i sunčano, no brijao nas je bočni vjetar poprilično.

Parkirali smo se u centru Göteborga nakon ogromne gužve na ulazu i krenuli prema shopping centru tražeći WC. Prva stvar koju smo vidjeli je set od četiri Šveđanke u kabrioletu na raskrižju. Oujea! :bari:

Švedska je obećana zemlja, jeftinija je od Norveške, nešto sirovija i vidno neurednija. Toliko lijepih plavih žena nisam nikad vidjela, a bilo bi tužno da je to bilo igdje osim u Švedskoj. Norvežanki tako jasno plavih i tako puno na malo prostora nigdje nismo vidjeli.

No, kad smo se vratili do motora, imali smo što vidjeti – parking-redar nam je priljepio kaznu na kacigu. Nekakvih 800-tinjak kruna, u prijevodu, oko 100 eura. Oboma nam se smračilo.

U poslijepodnevnim satima smo prilegli na klupu u parkiću kraj ceste blizu Falkenberga i dali si malo oduška. Dok je Laze drijemao, ja sam fotozabilježavala nekakve čudne nakupine gusjenica i pisala fragmente putopisa koje gledam u ovaj trenutak.

Negdje pred kraj dana se pojavio problem nalaska mjesta za spavanje. Vozili smo se satima kroz pitoreskna mala sela tražeći komadić šume koji bi nas učinio manje vidljivima.

Krenuli smo u raznim smjerovima i često se vraćali. Ovo je bio umalo pogrešan potez, smrzla sam na pomisao da moram podizati motor koji je legao u blato. Ne jer je blatan, nego zato što je težak.

Na koncu smo spazili čovjeka u zrelim godinama kako je završio sa kosidbom trave pred kućom i pitali ga smijemo li dići šator kod njega. Konkretno, u blizini grada Lund. Slika pokazuje da nije imao ništa protiv.

Ujedno, naučio nas je nešto o poznatoj skandinavskoj hladnoći – inače, gdjegod smo dolazili i pitali smijemo li se parkirati, uvijek bi uslijedila pitanja tko smo, odakle smo, naravno, ništa ozbiljno niti policijski, već više onako, kurtoazno. Ovaj gospodin je odgovorio sa smiješkom i otišao dalje, baveći se svojim poslom. Što je u neku ruku i u redu, iako ne zamjeram nijedno i prije svega sam zahvalna.

Zaspali smo slušajući rzanje konja na livadi u blizini.
Total: 554 km.

20 / dan kada smo se vratili u Dansku kroz Øresundsbron

Noć je bila dosta živahna.

Šator je bio složen pokraj minijaturnog šumarka sa crnogoričnim drvećem i dosta se čulo glasanje sova i lepetanje krilima. Nisam se naspavala ali je bilo vrlo ugodno, prohladno i svježe. Dočekalo nas je oblačno i skoro kišno jutro, za koje smo se nadali da će se tijekom dana pretvoriti u ugodan i sunčan dan.

Krenuli smo prema Kopenhagenu, do kojeg smo odlučili već u prvim stadijima planiranja puta doći preko mosta Øresundsbron. Radi se o tunelsko-cestovno-željezničkoj vezi Danske i Švedske koja nas je ostavila PAF!

Budući da smo ciljano spavali što bliže mostu, vožnja do naplatnih kućica u gradu Malmö za Øresundsbron je bila dosta kratka.

Vrijeme nije bilo reprezentativno (no shit!) ali smiješak nije izostao.

Izašli smo na most

duljine oko 8 kilometara. Evo kako most izgleda iz zraka:

80-ak tisuća tona konstrukcije zvuči, meni i ovako odoka na prvu, prilično malo ako uzmemo u obzir 4 automobilske trake i dva željeznička kolosijeka.

Dodatno opterećenje uslijed prolaska putnika i vozila mi je pogotovo upadljivo. Gledam podatke, kaže službena stranica mosta kako je od otvorenja mosta preko konstrukcije prešlo preko 50 milijuna ljudi. U jednom periodu je broj prolazaka stagnirao, no broj se u zadnje vrijeme povećava jer sve više ljudi odlazi u Švedsku živjeti zbog osjetno nižih cijena nekretnina i svakodnevnih potrepština, a u Dansku odlaze na posao. Most prelaze svakodnevno i kao redovni korisnici imaju značajne popuste.
Iz turističke perspektive, jednokratni prolazak motorom košta 22 eura, što je mala cijena za doživljaj. Automobili plaćaju dvostruko više, autobusi do 200, kamioni do 207 a prolazak željeznicom je 9 eura.

Most je visok 57 metara i time dozvoljava neometani prolazak brodova. Ipak, većina brodskog prometa se odvija nešto kilometara bliže Danskoj. Øresundsbron završava umjetnim otočićem Peberholm i tom točkom čini polovicu duljine udaljenosti između Švedske i Danske. Naziv otočića mi je vrlo simpatičan, pogotovo jer je nedaleko i otok Saltholm (peber = papar, salt = sol). Teritorijalno gledano, pripada Danskoj, no poznavajući taj narod, ne treba se puno čuditi

OK, a što se nalazi ovdje, između umjetnog otoka i Danske?

Danci su izvukli zadnji “pec” u “eci peci pec” kad se biralo tko će imati veći vow faktor mosta – ovdje, lipi moji , leži podmorski tunel Drogden koji se nadovezuje na Peberholm. Kad sam vidjela ovu sliku:

pala mi je čeljust o pod. Koji ulazak!

Nažalost, iz vozačke perspektive nije baš nešto, ali sam u taj tren u glavi vizualizirala ovu sliku gore :D:

Ovako je izgledala pruga netom prije uranjanja u more

a ovako komadić Peberholma.

Tunel Drogden je uredno osvijetljen i bio je relativno neprometan kad smo njime išli.

Sastavljen je od betonskih segmenata složenih u cijev dugu oko 4 km. Polovica služi za MSUI vozila a druga polovica za vlakove. Upravo nad njim prolazi većina brodova koje sam spomenula pri visini mosta.

Možda je bitno&zanimljivo spomenuti kako je sagrađen u samo 4 godine. Onako, usporedbe radi, zgrada u koji gledam kad stojim na balkonu se gradila preko 2 godine. Zaključak ostavljam vama. Radeći tunel je ekipa naišla na 16 zaostalih podmorskih mina, no unatoč tome je završen tri mjeseca prije planiranog roka.

Izašli smo u rubnom dijelu Kopenhagena.

Danska

Kopenhagen je lijep. Šaren, šarolik, krcat ljudima. Hrpetina kafića, turista, prolaznika građana je konstantno na ulicama. Vidi se da je turističko odredište. Naravno da je metropola ovog tipa i biciklistički friendly, bicikala parkiranih i pod guzicama gdje god krenete. Prelijep kadar.

Ulazimo u trgovinu po doručak. Ja uživam u mini-sushiju koji nije došao sa štapićima (bahhhhhh!, kao da je problem staviti štapiće i naplatiti ekstra koju krunu) dok Lazić slaže sendvičinu i gušta u kolačima sa čokoladom.

Odlazimo u šetnjicu i okidamo par slikica.

Imaju zanimljivu foru sa cijenama u trgovini; prikaz je digitalan.

Zadnji trajekt na putu je povezivao Dansku sa Njemačkom, preciznije, luku Rodby i Fehmarn.

Da bismo do tamo došli, moramo prijeći preko otoka, khm, Lolland

:D:

Vrlo brzo smo došli na odredište i krcat parking za putnike trajekta.

Put je trajao samo 45 minuta. Na jedan način mi se đir Stenom jako svidio; kad kažem da smo putovali 8 sati, zvuči kao nešto naporno i bezvezno, ali ja sam iskreno uživala u odmaranju i suncu taj dan. Iznenadilo je i mene koliki mi je gušt bio.

Na ovom prijelazu smo skoro nakon izlaska iz luke već vidjeli drugu stranu. Bezveze, daleko prekratko. Tim više što smo jednako platili karte za Stenu i ovu barku.

Zadnji pogled prije izlaska van iz trupa broda i vraćanja u Njemačku:

Po prelasku u Schleswig Holstein

nas je dočekalo ugodno vrijeme, koje se ubrzo pretvorilo u još jednu kišu.

Pakiranje aparata je neminovno.

Iako sam većinu vremena uistinu bila optimistična što se tiče putovanja, nekako sa vremena na vrijeme vas i naživcira nešto uporno kao kiša u namjeri da vas što prije protjera kroz državu. Jedva nekako smo došli do Hamburga, gdje smo opet mlatnuli burger sa šampinjonima u Jim Blocku

i pritom tražili smještaj. Našli smo sobu za sitne pare u hostelu Meininger, prvom rezultatu pri guglanju. Došli smo u vrlo glasan i živahan kaos sa mlađarijom, koja je povodom nekakve ekskurzije okupirala hostel od poda do plafona.

Zaspali smo sami u višekrevetnoj sobi a probudili se u društvu još 6 osoba.

Total: 446 km.

21 / dan kad sam se divila hesenskim kućama

Probudili smo se u sobi sa hrpom ljudi koja nije bila prisutna kad smo legli. Noć prije nije bilo slobodne dvokrevetne sobe a kako nas je kiša prisilila na hostel, nismo baš mogli biti izbirljivi. Noć je živi dokaz koliko čvrsto spavam – pokraj mene je prošla mini armija, a ja ju nisam doživjela pol % :D:

Pozdravili smo se Hamburgom tako što smo još jednom prošli kroz centar. Grad mi se izrazito svidio i gušt mi je voziti se njime. Na sjeveru Njemačke smo, do Zagreba imamo u opciji najkraće rute oko 1300 km i ravno 3 dana fore dolaska do kuće. I više nego dovoljno je, pomislih.

Nastavili smo laganini prema jugu.

Njemačku resi veliki broj kilometara cesta sa drvoredima uz rub, što posebno lijepo izgleda kad se sunce pokušava probiti kroz krošnje i obasjati nam put.

U jednom trenutku nas je obišao cca 60-godišnjak u muy retro pili. Oboje smo zadivljeni gledali u ulašten i upeglan auto, uređen do najsitnijeg detalja. Mislim da nije imao ni točkice blata ili zrnce prašine koji bi remetili pedanteriju, istančan ukus i debeli novčanik koji reflektiraju vlasnika.

Vlasnik si je isto dao truda pa se skockao u điru dvadesetih / tridesetih. Nedostajala mu je samo dragana, naslonjena sa njegovu desnu nadlaticu i sa dugim šalom oko vrata koji koketira sa osovinom stražnjeg kotača.

Pošteno sunce je izašlo tek u Rothenburgu, gdje smo doručkovali i opremali se namirnicama u lokalnom Kauflandu. Tamo nas je uporno odmjeravao skinhead u društvu vrlo lijepe djevojke. Inače, ne volim se osjećati kao antilopa u savani, niti se osvrtati, ali iz nekog razloga sam se osjećala ugodno. U svakom slučaju smo im bili zanimljivi, gledali su nas bez truda da to sakriju i vidno nas komentirali.

Po Njemačkoj možete vidjeti nebrojeno puno kabrioleta, uglavnom lokalnu proizvodnju (Bembare, Mečke i sl.) koje voze i mlađi i stariji. Mene uvijek nanovo oduševe upeglane istočnonjemačke retro pile, kao ovaj Wartburg.

Kako smo prolazili kroz gradove, mogli smo pratiti nogometno ludilo i aktivnost njemačke reprezentacije. Kad vidiš hrpicu ljudi na cesti, nakićenu ogrlicama po uzoru na havajske, sa crno-crveno-žutim cvijećem oko vrata i koja se ciljano kreće u nekom od smjerova, jasno je kako je negdje u blizini utakmica.

Vozili smo se kroz Hesse pokrajinu, sa posebnom dimenzijom i autentičnošću u izgledu, imala sam dojam da sam pala u selo prije 600 godina. Autohtone kuće su složene po točno definiranoj špranci, sve je crno-bijelo, uredno, čisto. Geometrijski toliko upeglano da bi se i Euklid u neku ruku dosađivao. Uz sve, vrijeme je bilo oblačno i bilo je jasno da nas čeka još kiše.

Kontejneri na slici gore mi se jako sviđaju, o njima sam uglavnom slušala od gastarbajterske familije. Služe za odlaganje čiste i opeglane odjeće koju vlasnik više ne treba a ne želi ju baciti jer je očuvana i nosiva. Razmišljam kako bi bilo super nešto takvo ostaviti kod nas a onda ostavljam lice u Mackayla Maroney izrazu, svjesna da bi to funkcioniralo samo u utopijskoj verziji.

Stali smo kratko u trgovinu po namirnice, sjeli na tamanjenje voća i ubrzo došli u selo Lippe. Konkurira svim najljepšim mjestima gdje sam bila.

Podugo smo tražili mjesto za spavanje i našli ga na livadi zaštićenoj drvoredom. Kao mačke koje skaču na cesti i koje u jednom trenu odalami auto, apsolutno nesvjesni što nas čeka ujutro.

Total: 473 km.

22 / dan koji je počeo najgorim jutrom na putu

Probudila sam se u 5 ujutro u lokvi vode. Iznad mene je bilo olujno nevrijeme a pokraj mene Zakoniti koji tvrdi da šator ne može promočiti.

Iako je šator bio razapet odlično i iako se već dokazao da mu kiša zapravo vrlo malo znači, šator je bio ugniježđen na dnu jedne uzbrdice. U jednom trenu je donji sloj šatora jednostavno propustio vodu. Širila se duž podloge vreće za spavanje, natopila je vreću i kompletan dio tijela koji je bio u kontaktu sa podlogom. SVE je bilo mokro.

Počeli smo se pakirati, oblačiti i gaziti van iz lokvuštine jer je postalo očito da kiša nije prolazna ljetna. Kad je hladna voda pod dupetom prvo što osjetite ujutro, nekako niste baš najoptimističniji. No, brzi polazak i vožnja u smjeru za kojeg se nadate da ima sunca vrlo brzo vraća dobro raspoloženje.

Odlazimo do grada Hofheim, u specifičan restoran. Lazić je ne tako davno prije naišao na ppt file u kojem su se nalazile fotografije ultimativnog burgera koji ima promjer ovećeg panja, u restoranu Waldgeist. Lokalitet super – hlad šumarka. Društvo – ne toliko – oko nas su dominirali američki vojnici koji su marširali po restoranu kao vojvode. No, sve to nije bilo toliko bitno. Zanimao nas je sendvič od 22 eura sa statusom XXXL.

Nažalost, ljubazni konobar nije dovoljna kompenzacija za ono što je uslijedilo.

Prepolovili smo komadinu nečega što je uistinu moglo biti izvanredan sendvič, samo da je bio dovoljno dorađen i razrađen.

U realnosti se radilo o gromadi lošeg suhog kruha, pljeskavici od sigurno pola kilograma koja je bila pečena jedva 25% i hrpi random razbacanog povrća između tog žilavog mesa sa sukrvicom. Iščeprkala sam spasivo i jestivo skeptično mjerkajući zalogaje, tugaljivo gledajući ekipu sa susjednog stola koja je tamanila ogromne pohance zlatne boje.

Razočaranje živo.

Jel vidite dobro sljedeću sliku? Točno ovdje su prestale zadnje kiše i navalile opće sparine, nemilosrdne žege i horor ljetnih vrućina koji nas je pratio do kuće.

Stali smo u Karlsruheu, malo prošetali gradom i pojeli sladoled. Gutam zadnji Haagen Dasz na putovanju i do daljnjeg, dok šetamo gradom simbolom njemačkog fuzbala.

Nismo se dugo zadržavali jer smo žurili prema Schwarzwaldu.

Prolazimo kroz pitoreskna sela i divimo se ljepoti i ugođaju.

Ulazimo u centar grada Baden Baden, koji je jako turističko središte. Vrlo je prometan; oko nas šetači, vlasnici pasa, turisti, a nemačkih dobrih kola gdjegod se okrenete.

Moljakam Lazića da se vratimo u hlad šume, na jednu od cesta koja siječe šumetinu od 12 000 kilometara kvadratnih. Sparina je bila ubitačna i počela sam se pribojavati ono što nas čeka u ZG. Prijatelji su mi najavili 40-ak u hladu, što me užasavalo. Moš mislit kako mi se ide kući iz Norveške, lijepe, svježe i hladne.

Pred kraj dana počinjem, ubijena znojenjem i očajna, ulaziti u svaki mogući hotel/motel/hostel u potrazi za slobodnom sobom. Toliko sam kuhana da sam spremna platiti koliko god vlasnik traži samo da se otuširam.

Nakon sati i sati vrzmanja i čeprkanja završavamo u pola noći u gradu Rottweil, poznatom po psima. Nečiji wifi nas usmjerava u preko nekoliko hostela, koji su svi odreda prepuni ili zaključani.

Kapituliramo u hostelu Lowe koji je iznutra izgledao kao hotel u kojem je Ted the Bellhop ordinirao jedne stare godine,

samo što je bio prilično derutan i u nemjerljivo lošijem stanju. No, imao je tuš a cijena koju sam platila za spavanje u tom užasu liježe sa mnom u grob :D:

Total: 420 km.

23 / dan koji je završio vjenčanjem

Jutro je počelo insolacijom zbog koje sam na tren mislila da sam noć ranije legla na površinu Merkura. Soba je bila potpuno osvijetljena prije 5 ujutro i ubrzo puna usijanog vlažnog zraka – o svježim jutrima smo mogli samo sanjati, jasno je.

Rottweil nije nešto što će nam nedostajati, iako ima svoju čar i ljepotu ulica. Gradić je omanji i miran, tek ponegdje primjećujemo fotografije autohtone pasmine.

Nakon što smo konačno našli danske kekse u jednom od dućana (u Danskoj ih nismo našli, recimo :D: ), izašli smo na cestu, hrabro gazeći prema Austriji. Nismo puno stajali, željeli smo što prije prebaciti što veći broj kilometara. U ponedjeljak ujutro me čekao posao.

U jednom trenutku shvatim da smo u nekakvoj koloni koju je skrivio nekakav spori auto na čelu. Malo bolje sam se zagledala i vidjela da je u pitanju nekakav oldtimer kojeg malobrojni, možda zbog prezavojite ceste, zaobilaze.

“Potjera” (čitaj: oldtimer za kojim je uporno gazilo 3-4 auta) je stala kad je vozač parkirao na ugibalište. Ova trojica su stala sa njim, ispostavilo se da su tech-support a auto je na testnoj vožnji.

Stali smo se javiti, pozdraviti i poslikati pilu. Oboje smo reagirali puni oduševljenja. Kako i ne bismo kad je pred nama stajalo ovo:

Napravljen je pradavne 1938. godine, i u njega je ugrađena V8 mašina s 350KS. Gazda je bio vrlo pričljiv a, jasno je, i ponosan. Lazić, naravno, nije odolio – sjeo je i dreknuo SLIKAJ!!111111 :D:

Nedugo nakon smo se parkirali na sat-dva, sa namjerom da osušimo šator i vreće koliko je moguće, jer će nam suhoća biti esencijalna ako ne nađemo mjesto za spavanje. Raširili smo sve što je bilo mokro na parkingu, s tim da mi je malo neugodno staviti sliku svega što smo prostrli jer smo sa strane sigurno izgledali kao romi u migraciji nakon Đurđevdana.

Ubrzo, Austrija.

Austrija

Konkretno, Tirol. Domaja jodlera, dirndrlica iz filmova i prelijepih brda. Alpenstrasse FTW! Iako je bilo dobro osunčano, dalo se disati pri vožnji.

Ovo što vidite iza mene je staklo lokalne trgovine hranom, koja je 10 minuta prije zatvorila vrata zbog kraja radnog vremena. A niš, pakiraj se i vozi dalje.

Spavali smo na obali jezera Halden. Kamp je bio krcat ljudima i vozilima raznovrsnih registracijskih tablica. Predvečer je oplela nekakva muzika a ispostavilo se da je u pitanju nekakvo vjenčanje.

Lazić je bućnuo u jezero dok sam ja dokoličarila i bilježila misli, slušajući jodlanje svatovskih pjesama,

Total: 340 km.

24 / dan kad je bilo milijardu stupnjeva na cesti

… ujedno i zadnji dan putovanja.

Upravo završavam putopis. Primjećujem kako se nakon vozikanja po južnoj Norveškoj sve manje trudim pisati. Sve više mi treba da se natjeram dokusuriti relativno dosadan komad puta. Nakon što odvezete Norvešku, sve izgleda blijedo i tužno :D: a pisanje o tome je mazanje rane solju.

Zadnju noć, uz jezero Halden, nisam baš najbolje spavala. Probudila sam se u pola 6, oteturala do kampovske kupaonice obaviti jutarnju higijenu i vratila se u šator. Ne pretjerano raspoložena.

Noć nije bila mirna. Negdje iza ponoći sam čula nekakvu ciku, buku i dreku na vrlo glasnom njemačkom, nakon čega je uslijedilo oštro kočenje i opće kokodakanje sljedećih 45 minuta. Netko tko još uvijek vjeruje da se može nositi sa alkoholom u krvi je nadobudno krenuo van iz kampa i sudario se sa nečim. Ne znam točno čime, niti me je zapravo briga. Užasno me živciralo urlikanje i jamranje; bilo je jasno čak i meni u šatoru koja ne vidim apsolutno ništa da je sve u redu, nema žrtava – čemu galama? Jedva sam zaspala.

Dodatno me na neki način ražalostilo i što moj godišnji iz snova prilazi kraju. Skoro smo kod kuće, već sutra sam na poslu, sa ekipom kojoj nosim lakrise iz Švedske. Lani sam donijela bombone kupljene u Kijevu, nekakve karamele, koje su me okusom podsjetile na bakine bombone.

Kad sam se htjela obuti prije polaska, ustanovila sam da nema jedne čizme. Pomno zvjerlaušenje oko šatora i u njemu, iako sam milijun posto sigurna da ne skidam obuću u šatoru, nije davalo rezultata – čizma je propala u crnu zemlju. Spazila sam ju kad sam izašla van i krenula od kampera do kampera – nečiji pas je naišao na komad tvrde kože sa hardkor debelim potplatom i u nekom trenutku u igri odšetao dalje.

Izašli smo na put kući.

Uživali smo u jutru u Tirolu. Bilo je relativno svježe i prohladno, kao kontrast onome što nas je čekalo kasnije.

Stali smo u Innsbrucku sa namjerom da pogledamo najstariji zapis hrvatskog grba. Malo smo se vrzmali, ali smo ga relativno brzo našli pod boltama.

Centar nas je oduševio, grad je jednostavno prelijep.

Nismo bili sami, na cesti je bio ogroman broj ljudi koji je išao na godišnje odmore ili se vraćao sa istih. Skrenuli smo na Italiju, duž Dolomita, planirajući presjeći onaj duguljasti zapadni dio Austrije i sa namjerom što skorijeg ulaska u Sloveniju.

Bilo je toliko vruće da mi se nije dalo gledati oko sebe a kamoli tražiti okom nešto za poslikati. Zagrlila sam fotoaparat i pokušala se distancirati makar mislima od paklene žege koja nas je ubijala na cesti.

Stali smo na ručak, želeći pojesti pizzu u Italiji, kao što smo pojeli hamburger u Hamburgu i kao što bismo pojeli sushi u Japanu.

Lošiju pizzu u životu nisam pojela, iako je usluga bila izvanredna. Lazić je pokušavao nokautirati nekakav calzone a ja sam nadobudno uzela nešto nalik pizzi sa morskim plodovima. Ne ponovilo se.

Nakon ponovnog ulaska u Austriju sam uživala u nešto hladnijem dijelu rute,

po gzilijunti put se pitala što nekoga tjera da nabavi pauna,

i ustanovila da imam crne rukavice na bijeloj koži :D:

Na granici Austrije sa Slovenijom nam je pukla guma na motoru, negdje oko 7 popodne. Sve smo skinuli sa motora da bi Lazić skinuo kotač

i obavio opravak.

Dok je Lazić radio a ja ga, po njegovoj molbi, slikala, kraj nas je uporno gore/dolje/lijevo/desno zujao nekakav lokalni kamikaza na Husabergu. U jednom trenutku je stao do nas, ne sa namjerom da pita može li pomoći kolegi motoristu, već može li posuditi goriva jer se do trenutak prije vozio na benzinskim parama.

Lazić mu odmah dotoči koju litru, koja je trebala poslužiti do najbliže benzinske, a lik se ubrzo vratio sa mrzlom vodom (po molbi) i Red Bullovima. Kako oboje nismo baš pretjerano into energetska pića, pokupili smo vodu a nabrijani Austrijanac je nakon kratke samohvale prozujao dalje.

Krpanje gume je omogućilo prelazak parsto kilometara. Nešto malo prije ponoći je guma opet pukla, samo što je sada rupetina bila tolika da se u nju mogla zatjerati noga.

Nakon što je Lazić ponovno zakrpao gumu, vozili smo 70-ak na sat posljednjih parsto kilometara, u strahu da guma opet ne pukne a u tom slučaju u ZG možda dođemo i sutra poslijepodne.

Slovenija je bila vrlo maglovita; bilo je očito da su dani sparni. To me vožnja u Posavini naučila – što su noć i jutro maglovitiji, dan će biti gori za podnošenje sparine.

Prilazili smo Zagrebu iz smjera Jankomir. Jedva sam čekala da uđem u stan.

Nizali su se poznati natpisi – ŠC Prečko, Vrbani, Osiguranje Sunce… Cesta je bila skoro potpuno prazna. Sišli smo na Držićevu i pred stan smo došli oko 2. Dočekao nas je Kumašin i mačka kojoj je trebalo pola sata da ubere tko smo :D:

gg

Total: 663 km.

Polazak

*gl hf*

Slovenija

Austrija

Njemačka

Češka

Njemačka

Norveška

Gåte – Ola I :ples:

Švedska

Danska

Austrija

*gg*

gl hf

gg