Gettagrip?

Vidjela žaba gdje konja potkivaju pa i ona digla nogu… Getta Grip, man!

np: (samo za Lazu) FAKOFBOLAN – metak u glavu

Prije ravno tjedan dana sam na stopala obula Steel bootse i malo za reći da sam s njima zadovoljna. Visoke taman koliko treba, robusne i vrlo čvrsto izrađene. Skoro savršene – malo sam nešto kenjkala što nisam našla Getta Grip boots sa ipak tanjim potplatima, ali mi je drago što sam ih kupila.

U međuvremenu se petnaest kilometara od mene kovao plan o nabavi istih ili sličnih čizama. Debeli se također napenalio na nove čizme i jutros me nazvao da se pohvali kako je našao Getta Grip boots, ali u Banja Luci u nekakvom Urban shopu. Kaže, tamo bi trebalo otići, ali čekat ćemo stabilnije vrijeme. Odgovaram, ma šta stabilnije, ništa danas ne fali, BL je ionako pod nosom, kiše neće biti iako je malo oblačan dan… I bijah u pravu!

Oko 13:00 smo krenuli očekujući svaki moment prolom oblaka koji bi nas ili vratio kući ako smo dovoljno blizu ili bacio nekome pod kotače na cesti i učinio pluskvamperfektom. Nebo je bilo baš jadno i gadno, nimalo obećavajuće.
Prva barijera na putu je bila voda. Naime, meni je predosadno ići okolnim putem, znači selima na relaciji NG-Okučani pa na GP Stara Gradiška. Kao domorodac ljubljene mi Posavine (recimo) poznajem šume i šumske putove uz Savu i njene pritoke, stoga, kadgod sam u prilici, idem na ćevape preko par sela i šuma – prvo Poljane, pa Dragalić, Donji Bogićevci, Pivare i onda Novi Varoš. Najljepše je u proljeće, kad je sve u intenzivnom zelenjenju i često projuri kakva divljač valjda misleći da smo kao Ned i Jimbo naoružani protuavionskim topovima. Sam most kojeg moramo prijeći izgleda u zdravoj sezoni otprilike ovako:

Sada, kako nije pravo proljeće već Slavoniju peru obilne kiše, pred nama je bila VODA. I to velike količine iste sa fekalijatorskim efektom na one manje ili više hidrofobne.

Malo objašnjenje slikice za one koji nisu nikad prešli ovaj mostić (nemam nijednu staru sliku sa pogledom na korito) – nivo vode je cca pol metra od sravnjenja sa mostićem, a od poda mostića do dna korita ima sigurno 4-5 metara. Ni ova gadna vodurina na prilasku mostića ne ulijeva samopouzdanje, iako je prelazak potpuno jednostavan i nimalo zahtjevan.

Na granici smo bili za 10-ak minuta, u Banja Luci sat vremena kasnije. Bosna je jedino mjesto gdje se može vidjeti pušača po ulicama više nego u Mađi. Najneobičnije (meni, njima je to prosto ko pasulj) mi je vidjeti babe od 70-ak kvrga kako idu ulicom i puše. Čak mi je normalnije vidjeti balavurdiju od 10-15 godina kako sline cigaretni filter misleći da su glavni. Gradiška (Bos.) je u zadnjih par godina dosta poradila na izgradnji cesta i besmislenih raskrižja s nedefiniranom prednošću i povećanom vjerojatnošću za stradavanjem pod kamionskim gumama. Promet do BL je bio krajnje neugodan i nepredvidljiv, no nekako smo se dokoturali moleći Manitua da ne opali kišom po nama i cesti. Putem sam se dobro nasmijala i na džamiju u Topoli (ili kako se već selo zove) – klasična džamija s minaretom i malim grobljem ali s prozorima i vratima od onog bijelog plastičnog materijala koji se koristi za kineske shopove – to je kao da na MZ-u staviš Leo Vinci topove – i jedno i drugo je dobro i korisno, samo jedno s drugim ne ide nikako
Došli smo u Banja Luku. Osobno sam ovdje bila prvi put, osim što sam jednom presjedala na drugi autobus pa sam čekala par sati na kolodvoru s prtljagom koja nije dozvoljavala šalabazanje po gradu. Raspakirali smo se

i krenuli u potragu za dućanom. Izgledali smo kao najgori turisti – vidjelo se obz. na stupanj ratne spreme da smo dojahali motorom a meni je oko vrata konstantno visio prilično upadljivi Canon 10D. Vjerujem da smo makar na moment djelovali kao freakin Japanci kad dođu u turizam u Dubrovnik. Evo slike lokalnog Times Squarea

vrlo prometnog i sa ogromnim protokom ljudi. Sama Banja Luka je dosta lijepa (Bos. Gradiška je užasna) i podsjeća me nekim zdanjima na Osijek. Nakon izvjesnog perioda gubljenja i turističkog razgledanja haustora, potaknuti iberpreciznim objašnjavanjem by neke kokoši iz nekog šminkerskog dućančića, završili smo u pravoj ulici.

Ulazimo u shop u kojem se osjećamo kao kod kuće. Sve sami brandovi koji nešto vrijede, nema shitty patikica i gay-cipelica – Vans, Adio, Martens, Getta Grip a uskoro i Steel, prema najavi vrlo uljudne prodavačice koja skupa sa par kupaca komplimentira moje Steel bootse. Lazo ekspresno kupuje čizme i odmah prebacuje moto-čizme u bisage na motoru

Osobno smatram da su zbilja lijepe, jednostavne, crne, tanjih potplata i odličnog “kroja”. Možda su malo niske, možda nemaju šav uz rub potplata i definitivno nisu macho-badass kao moje… ali nisu loše. I pogotovo dobro stoje na Lazićevim nogama!

Malo još šetkamo gradom, slikamo se i stalno pogledavamo u nebo.

Odlazimo do najvećeg razočaranja dana zvanog ćevapdžinica “Kod Muje” ili kako već. Preporuke za tu rupu iskaču iz usta svake osobe koja je u BL pojela pljeskavicu. Naručili smo dvije porcije s kajmakom i nadali se najboljem. Moje razočaranje je bilo veliko – meso je bilo nedovoljno “spljeskano” i na nekim mjestima i sirovo, lepinja je bila malo veća od kovanice s mrkim medvjedom, kajmak sav grudvičast i više je nalikovao domaćem siru. Usluga katastrofalna – konobarica spora ko gladna godina! Naruči Lazo Coca-colu, a ona ju donese kad se mi već spakiramo da izađemo iz lokala i krenemo kući…. mislim, ono :rolleyes: Nikad više, rekosmo. Bahtijarević u Bosanskoj Gradiški je ipak ruler s mljevenim mesom u komadićima u masnoj lepinji, a oboje smo se nagledali i najeli smeća. U Bos. Brodu smo jednom pod “ćevape” dobili i fil za kobasice u nespretno oblikovanim ćevapima. To je bilo dno svih dna po tom pitanju.
Pakiramo se i krećemo kući. Ekspresno prelijećemo relaciju BL-GP Stara Gradiška.

Uglavnom, Lazo kaže da je MZ prebacio cca 180 km (od njegove kuće). Nije loše, nije loše… pogotovo za totalno neplanski šalabaz!