Odoh.

Za koji trenutak krećemo na put motorom do černobilske elektrane.

viza-ja viza-lazePoželite nam sreću, da ne ode sarkofag u tropenis baš tih par dana kad se budemo vozili po Ukrajini, da ne kažem, šetali oko reaktora i da me ne iskasape drumski razbojnici za 50 eura.

Obećajem puno slika (ne onih HDR silovanja) i puno priča za laku noć.


Stigoh.

Narod kaže kako odmor nikome nije potrebniji od osobe koja se upravo vratila sa godišnjeg odmora. Nas dvoje smo jako dobar primjer; potrošili smo komad godišnjeg na naš najveći zajednički đir motorom otkad se vozimo pa opet mislimo o ležanju u hladu i miru. Došla sam u stan prije par sati, prebacuju se fotografije sa kartica, sjetno gledam ogradu černobilske Zone, sluša se nešto muzike i finaliziraju utisci u dobrom društvu.

Evo par brojeva:

595 ccm volumen cilindra motora

48 konjskih snaga

23 L volumen spremnika za gorivo

21 col prednji kotač

18 cola stražnji kotač

320 kg ukupna masa motora, prtljage i nas dvoje

5 152 prijeđena kilometra

550 km najviše prijeđeno u danu

120 km najmanje prijeđeno u danu

322 km prosječan broj kilometara u danu

260 L goriva potrošenih na toj kilometraži

16 dana putovanja

8 država smo prošli na putu (redom: Bosna i Hercegovina, Srbija, Rumunjska, Ukrajina, Poljska, Slovačka, Mađarska, Slovenija)

17,66 GB popunjenih CF kartica

4 147 fotografija

21 kn cestarina

1 prometna nezgoda

čisto da dobijete uvodnu sliku o putovanju koje ću dosta detaljno opisati i poduprijeti dijelom fotografija koje su putem poslikane.

Predstavljam i pjesmu koja se urlikala pod kacigom duž Rumunjske i koja je postala neoficijelna himna šalabaza prema Kijevu :)

Putovanje, kao i svaki tekst vezan za njega, posvećujem nedavno preminuloj majci.


Polazak?

Kad sam, jedva 8 dana prije polaska, najavila bližnjima kako ću dva tjedna godišnjeg provesti kao suvozač na motoru na putu do nuklearne elektrane u Pripjatu i potom na putu kući preko Auschwitza, reakcije su (očekivano) bile podvojene. Potrojene, možda bi bio precizniji izraz.

Jedna skupina je bila totalno oduševljena idejom. Dobila sam masu pitanja oko elektrane, pravila igre u Zoni, razine radioaktivnosti, administrativnog protokola itd. Pohvalili su entuzijazam jer shvaćaju našu znatiželju i poželjeli su nam iskrenu sreću na putu. Trebalo nam je, to je jasno.
Druga skupina me izravno nazvala budaletinom kojoj bi bilo pametnije štancati podmladak loze Lazić i ne baviti se ičim izvan kuhinje. Vjerovali ili ne, i to postoji, još uvijek, u vrijeme letova u svemir. Ipak, ova osoba je par dana kasnije pokazala veliki interes za put i na koncu iskreno mi poželjela sreću na putu i uživanje.
Treća je, najčudnija, imala glasan napad na mene, vrišteći kako je to preopasno i da su razine radijacije drastično prevelike i u razinama kao na dan nesreće (nota bene, kao prije 25 godina). Na pokušaj objašnjavanja i davanja konkretnih brojeva je reakcija bila “To je sve laž, to je sve urota onih koji vode grupe po Černobilu!” itd. Odustah od daljnjih debatiranja uz LOL. Najgore je nekome oduzeti pravo da bude u krivu =).

OK, pare možda jesu mogle biti potrošene na nešto drugo (iako samu cifru ne smatram pretjerano velikom). Možda smo mogli otići u Dalmaciju na par tjedana, Grčku, Tunis ili nešto slično, no ova tragedija nas zbilja zanima i željeli smo vidjeti svojim očima ono što smo godinama gledali u dokumentarcima i čitali po raznim člancima. Famozne razine radioaktivnosti prema mjerenjima uistinu nisu kritične i ne predstavljaju puno opasniji problem od primanja doze gama-zračenja pri najobičnijem letu zrakoplovom. Na koncu, ne bih se preselila u Zonu, već bih tamo provela par sati, hraneći slasno svoju znatiželju. Tunis ionako čuvam za vrijeme kad odem u penziju =).

No, da se vratim nazad na putovanje, Lazić već godinama priča o Rumunjskoj, koju želi vidjeti po svaku cijenu, potaknut brojnim putopisima sa moto-foruma. Budući da je proljetni plan odlaska na Siciliju zbog neusklađenih godišnjih pao u vodu, odlučili smo put prebaciti za srpanj, no kako nam je oboma Mediteran ljeti noćna mora zbog vrućine, sparine i turista, u hladu planinske Rumunjske sa dominirajućim borovim šumama smo vidjeli spas.

Gledajući Rumunjsku smo konstatirali kako je Černobil dovoljno blizu, a u povratku bismo mogli obići konc-logore u Sobiboru i Auschwitzu, pa kući preko Tatri i Mađarske. Do Rumunjske smo možda mogli nekako utrpati Srebrenicu i Đerdap… Sjedeći pred atlasom se rodio plan o prelasku nekih 4 500 kilometara u obliku nepravilne elipse, poprilično zašiljene u ukrajinskoj metropoli.

Dan 01 / subota

Pakirajući torbe na motor smo kasnili u polasku oko 2 sata. Dobro, nije pomoglo ni koji trenutak dulje meškoljenje u krevetu, iako smo oboje bili budni i prije nego je zazvonio sat koji nas je trebao natjerati na jutarnju fiskulturu i pripremu za put. Ležali smo i komentirali ono što nas čeka, poprilično dobro raspoloženi i nabrijani. Nisam baš sklona pretjeranom živciranju prije puta, no ovo je bilo prvo putovanje koje mi je izazvalo leptiriće u trbuhu. Kako ne biti raspoložen pri pomisli na reaktor? Jedino smo se nadali da nas putem neće puno prati kiša ili makar u početku. Najavljeno je nekakvo loše vrijeme baš u vrijeme polaska, jel može nešto biti gore od polaska od kuće na put dug par tisuća kilometara dok te zalijeva kiša?

Kad smo se spakirali,

Ivana i Lazić na motoru

odoka smo procijenili kako nakrcani motor na kojem oboje sjedimo teži oko 320 kg. Oboje smo višestruko dokazani light travelleri, no nakon svega sada objektivno vidimo kako smo mogli još skresati tereta. Zapravo, ne bismo značajno izgubili na kilaži, no, u svakom slučaju ne bismo nailazili na vrećice sa stvarima koje nismo ni dotaknuli tijekom 2 tjedna vožnje. Live & learn, rekli bi mudriji.

Bacamo zadnji pogled na brojač kilometara

brojac-kilometara

i gazimo prema granici sa BiH. Relaciju Zagreb – Dvor – Prijedor – Banja Luka dugu oko 220 km smo doslovno preletjeli u jedva 4 sata. Nakon ručka smo nastavili prema Sarajevu, vozeći se kanjonom rijeke Vrbas. U odnosu na kanjon Une koji smo prošli godinu ranije, meni nije toliko lijep. Una je azurno plava i bistra, dok je Vrbas nešto mutniji. Unatoč tome, brdski i šumski krajolici prošarani kršem su prekrasni i jednostavno

vrbas
cernobil
krš
vrbas-kanjon

oduzimaju dah.

Cesta je bila solidno prometna i isprekidana priličnim brojem tunela raznih duljina. Vrijeme je bilo više na mojoj nego Lazićevoj strani. Dan je bio sunčan i lagano prohladan, više proljetan nego ljetan i savršen za moj novi body armor. Vrlo je lagan, prozračan i ugodan za nošenje. U ovaj trenutak toga nisam mogla biti dovoljno svjesna, no do kraja putovanja bih u ikakvoj drugoj zaštitnoj jakni naprosto pošandrcala.

U Sarajevu nas je dočekalo loše vrijeme, koje nas je pratilo do kraja dana. U centru grada je počela sitno padati kiša, zbog koje smo se nabrzaka popakirali u kišna odijela. U svakom slučaju je lakše obući se odmah, nego kad se nebo odšarafi i pljusne dažd iz oblaka.

Smazah u dva griza jako ukusnu autohtonu pitu krumpirušu.

sarajevska krumpiruša

Ne postoje dovoljno dobre i uvjerljive riječi koje bi opisale koliko volim te raznorazne savijače i koliko sam neselektivna kad dođe do pitanja čime je punjeno tijesto =)

Krenuli smo ubrzo prema brdima, cestama koje vode prema Palama i Romaniji. Iznenadio me putem poveći broj pasa lutalica i štenaca ostavljenih uz cestu i opće sivilo lokaliteta kojem baš nije pomagalo ni tmurno vrijeme. Tijekom par sati vožnje prema granici sa Srbijom se sitna kiša pretvorila u kišom praćeno nevrijeme i posjet Srebrenici je postao besmislen. Oko 21 sat je Lazić odustao i stao pred prvim motelom na koji smo naišli, u mjestu Ustiprača. Ekspresno smo se smjestili u sobu, otuširali i zaspali kao bebe, unatoč jakom svjetlu koje je dopiralo kroz prozor u tamu sobe i kojim je bio nakićen jedva par desetaka metara udaljen minaret.

Total: 550 km.


Đerdap?

Dan 02 / nedjelja

Ujutro smo shvatili kako kraj motela puca jako lijep pogled na Drinu. Noć prije je u mrklom mraku, nikakvoj osvijetljenosti i kišurini bila potpuno neprimjetna. Štoviše, imam neki osjećaj nelagode da smo u slučaju kakve prometne nezgode komotno mogli završiti u mrzloj vodi. Dok se Lazić pakirao,

potpuno nesvjestan činjenice da ostavlja glavni lanac za ključanje motora i koji bi nam na putu dalje sa vremena na vrijeme jako dobro došao (Lazo, da ti glava nije prišarafita na vrat i nju bi negdje posijao =)), ja sam se spustila sa ceste na Drinu i poslikala ju za svart. Nastavili smo prema Višegradu i na Drini ćupriji, prolazeći kroz brojne tunele.

U prohladnom jutru je kameni most dug oko 250 metara

izgledao zbilja impresivno, okružen brdima i šumama. Izgrađen je pod paskom carskog arhitekta i lokalca Kodže Mimara Sinana 1577. godine za vrijeme vladavine Mehmed Paše Sokolovića i predstavlja vezu sa Carigradom. Nosi ploču sa godinom najdubljeg vodostaja,

što bi značilo da je u tom trenutku poznati most sa ceste oku bio potpuno nevidljiv. Danas je razina Drine pod kontrolom hidroelektrane u blizini a most je u povijesti bio od velike strateške važnosti.

Do Užica smo se vozili prelijepim dijelom Srbije, cestom koja tunelima siječe guste šume i planine.

Isplanirali smo provesti dan sa familijom koju poznajem isključivo preko priča iz djetinjstva mojih predaka. Zavojite ulice Užica su krcate kragujevačkim autima, iskreno se ne sjećam kad sam vidjela zadnji put toliko stojadina i jugića od djetinjstva.

Grad je jako lijep, okružen je brdima i hladnim planinskim rijekama u kojima se praćakaju pastrmke

a sestrična (mlađahna, studentica) i bratić (veseljak, ekonomist, ne ključa stojku :)) su bili tako dobro društvo da smo, unatoč točno isplaniranom rasporedu odlučili prespavati i krenuti ujutro u cik zore. Navalili smo na sladolede i palačinke u gradu uz ugodnu klimu, žnjarala sam lolcate

koji su se skrivali u kamenju, tamanila domaće maline i pojela jedan od boljih roštilja u zadnje vrijeme. Dogovoren je i posjet Zagrebu i vraćanje gostoprimstva, naravno.

Total: 120 km.

Dan 03 / ponedjeljak

Spakirali smo se, pozdravili i krenuli na put u rano jutro.

Cilj dana: Đerdap.

Najveću klisuru u Europi, situiranu na granici Srbije sa Rumunjskom bi morao vidjeti svatko, pogotovo entuzijastičan prema prirodi. Zbog nje smo ujutro nagazili iz Užica, preko Požege, Čačka, Kragujevca, Svilajnca, Požarevca (nažalost, zaobišli smo kostolačkog repera :/) i Gradišta.

Putem smo se divili autohtonom šarenilu i arhitekturi, žalili zbog smeća,

upoznala sam BJBikers moto-neurokirurga i gurua Bokilića (“Iju, koji to ljakse turira? Aaaa, to je Bokilić!” :D) a zazujali smo i oko kajsija na nekoj plantaži, gdje smo preplatili kilu nezrelih plodova kojima smo na koncu počastili mrave obližnjeg polja.

(BTW, zašto naš narod kajsije naziva marelicama? To mi je tako čudna riječ.)

Ne smijem ne spomenuti i Komercijalnu banku

za domaću zadaću poslušati Zločestu decu =)

U Kragujevcu jednostavno nismo mogli zaobići parking Zastave, gdje smo poslikali stotine auta koji su izašli friško ispod čekića

i sjetili se urbane legende “Kakva plata, takva vrata” :). Kad smo naišli na tvornicu oružja, odlučili smo zaći u muzej. Na ulazu je hrpa novinara intervjuirala neke nama nepoznate ljude a jedan od njih je presreo i nas. U par minuta je zabilježio naše podatke i kratku svrhu proputovanja, oduševljen planom našeg prodora duboko u kontinent. Saša, pozdrav!

Kasnije sam saznala kako radnici, gle čuda, štrajkaju. Tužna bilanca ovih prostora.

Negdje nakon Svilajnca smo stali ručati i primijetila sam lokalni bio&bio u nešto manje raskošnoj verziji. Nema šta nema, a sjemenke i suhe biljke se prodaju u rinfuzi. Prodavačica Bio špajza je bila izuzetno ljubazna i ugodna,

no nažalost, čekalo me još oko 4 000 km, što u praksi znači da ne smijem kupovati ništa jer će do povratka u Zagreb postati neupotrebljivo. Ipak, za kolekciju sjemenki sam kupila po par grama komorača i anisa. Neka se nađe.

Nastavili smo dalje u očekivanju slavnog Đerdapa. U jednom trenutku smo skrenuli na cestu koja je pratila Dunav

a bolovala je kronično od sindroma prelijepih kadrova. Taman što stanem i poslikam nešto što me über oduševi, iza iduće okuke ili nakon izlaska iz tunela pred očima se pojavi još ljepši, intenzivniji i savršeniji kadar. Nema druge nego nastaviti slikati, ono što sam vidjela je neopisivo krasno. Prvi udarac u oko je bila Golubačka tvrđava

nastala u 14. stoljeću, koja predstavlja neformalan ulaz u Đerdap. Koliko su graditelji bili vizionari vozila budućnosti :) pokazuje i ovo mučenje kamiona kroz prolaz. Na Đerdapu je zbog planina pri vožnji vrlo izražen kontrast sjene i svjetla, stoga nemam dvije fotografije sa istim osvijetljenjem. Tek što si skrenuo iza brda, eto ti mraka i sjene.

Skoro sam mogla namirisati Karpate vozeći se.

Putem smo vidjeli 55-metarsku glavu isklesanu u kamenu na rumunjskoj strani Dunava, za koju se ispostavilo da je “pripadala” posljednjem kralju Dačana,

naroda koji je živio na području Rumunjske prije nego su ju opsjeli Rimljani. RIP, Decebalus.

Za oko zapinje i bijeli manastir, također na rumunjskoj na obali

koji je nakon što se zbog gradnje Đerdapa vodostaj Dunava podigao bio preseljen ciglu po ciglu na sadašnju lokaciju, kako ne bi bio potopljen.

Granicu sa Rumunjskom smo prešli u večernjim satima. Produžili smo u najbliži gradić, Orşova, gdje smo u dvorištu motela Acapulco uz dozvolu vlasnika digli šator i uvukli se u vreće za spavanje. 20-ak metara od nas je bila obala nekakve jako lijepe rijeke

a još 50-ak metara dalje se nalazi dosta prometna željeznička pruga. Lazić je dva mala hiperaktivna mačora

počastio konzervom sardina sa povrćem (koju su, BTW, slistili kao da nema sutra) a oni su nam iz zahvalnosti okupirali i uzurpirali šator, pentrali se oštrim kandžama po razapetim plohama, do jutra nam skakali po glavama, lovili trepavice i preli na uho.

Total: 480 km.


Transalpina?

Dan 04 / utorak

Prije nego nastavim sa daljnjim opisom zbivanja na putu, svoj dio pažnje mora dobiti i rumunjski jezik. Rumunjski, eh, rumunjski. Ljepši od poljskog, ružniji od ukrajinskog.

Zapravo, nije toliko gadan kao što izgleda, a kako smo par dana provodili u dotičnoj državi, bili smo prisiljeni naučiti kako se koja riječ čita. Ako zbog ničega, a onda da možemo pitati za smjer u kojem želimo dalje bez da se vraćamo nazad. Ajmo, mali crash course: “s” sa malim zarezom pod guzicom – ş – čitamo kao “š”. Primjerice, “Braşov” se čita “Brašov”. “T” sa istim zarezom – Ț – čitamo kao “c”. U praksi stoga ime Vlad Țepeș ne čitamo “Tepes”, već “Cepeš”. J je “đ”, predvidljivo, c je “k” itd.

Što se samog jezika tiče, tijekom tih par dana smo uglavnom koristili klasični hibridni rumunjsko-pantomimičarski. Štoviše, oboje smo fluentnost digli na zavidne razine :). Neke riječi smo brzo svladali (apa = voda, lapte = mlijeko, paine = kruh, lacul = jezero, drumul = cesta, lumina = svjetlost, pogodite što je lubenița :)) a prva fraza sa kojom smo se susreli i koja nas je pratila putem do Bukovine je “Un lei?”. Ugrubo se dade prevesti kao “Ae, ‘maš kunu?”. U Rumunjskoj vas svi žicaju nešto – staro, mlado, psi, mačke… I to je nešto na što se jednostavno morate naviknuti.

Engleski je bio potpuna nepoznanica dok nismo upoznali mladu gospođicu Danu i njene roditelje, no o njoj kasnije. Ima još dosta kilometara do tamo.

OK, nazad na cestu.

Prvo jutro u Rumunjskoj (BTW, oboje smo se složili kako daleko bolje zvuči Rumunija nego Rumunjska) je bilo, khm, specifično. Nakon Orşove su stotine kilometara izgledale dosta kontradiktorno – uz očajno loše ceste su ležala jako prljava i neuredna sela nalik Kusturičinim sa okusom naturalizma a oko njih su u svim smjerovima stršala brda pokrivena divnim šumama.

Ovdje smo stali na doručak. Onak, staneš i zapitaš se, postoji li savršenije mjesto za punjenje energije od planine niz koje se slijevaju hladne rijeke i potočići sa bistrom i čistom vodom?

Po cestama uvijek makar jedna lutalica

i djeca koja uz autoput prodaju maline i šumske jagode.

Kako da odolim punoj piksli šumskih jagoda?

Uveli smo ovaj dan i pravilo o ubijanju oka na pol sata-sat, što zbog nas, što zbog drugih na cestama. Oko 13 sati bi nas svaki dan uhvatio neki slatki drijemež – jednostavno bismo sišli sa ceste na zatravljenu površinu u jednom od sela, raširili prostirke kao češki turisti, izuli bakandže i odrapili sat vremena u hladu neke voćke. Nakon par minuta nismo ni vozila sa ceste registrirali, koliko nam je san dobro došao.

Prozujali smo kroz gradove Băile Herculane, Baia de Aramă i Târgu Jiu, gazeći prema posebnom mjestu.

Transalpinom se treba provesti svatko.

Radi se o žestoko atraktivnoj cesti koja oštro reže Parâng planinu i odvaja jasno plavo nebo od divne vegetacije koja se trudi zelenjeti na nadmorskoj visini od cca 2 000 metara. Ujedno je i cesta na najvećoj nadmorskoj visini u državi. Njenu izgradnju je inicirao rumunjski kralj Karlo II. i stoga nosi ime Kraljeva cesta. Do prije dvije godine nije bila asfaltirana, a ja sam ju nekako zamišljala baš kao takvu – uskih kozjih cestica sa kamenjem koje iz njih strši.

Ipak… Najluđi momenti su približavanje vrhu, kad nestaje plava boja i kad shvatiš da si u oblaku.

Iako natpis kaže da je Transalpina zatvorena, može se proći preko prijevoja Urdele. Naime, upozorenje je tu jer se cesta na par mjesta odronila, pa radnici saniraju nastale probleme.

Spuštanje nije bilo ništa manje divno od penjanja =)

a kad smo se spustili sa brda, počela je stidljivo rositi kiša. Uz tmurno vrijeme sa ove strane brda je i lagano padao mrak. Bilo je vrijeme za nalazak lokacije na kojoj ćemo se utaboriti. Prolazeći kraj jezera Vidra smo spazili nekakav kompleks motela koji se učinio dovoljno miran da odvalimo par sati sna pod nekakvim krovom. Prišli smo bliže i shvatili kako je sve napušteno. Lazić je parkirao motor pred nekakav pansion i donio vatru puku promrzlom.

Nedugo nakon se pojavio vlasnik (ili nešto slično tome) kojem smo na pantomimičarskom objasnili da bismo samo prenoćili i naložili vatru u malom natkrivenom prostoru. Nakon što je odobrio našu ideju, večerali smo i zaspali, no prije sna su nam na oči došla 2 psa koja smo nahranili ribom i sušenim bananama, pa su nam pravila društvo cijelu noć, lajući na zvijezde.

Total: 240 km.


Transfăgărăşan?

Dan 05 / srijeda

Otvorila sam oči i shvatila da sam sama. Oslovila sam Lazića par puta a jedini koji su se odazvali su bili psi vlasnika pansiona. Nakon 15-ak minuta se pojavio i rekao da nismo sami. Kao, sa druge strane motela kampira nekoliko bajkera iz Poljske,

koje je isto sinoć kiša stjerala u šatore. Nije mu se spavalo pa je prozujao okolo i poslikao motel

i jezero Vidra.

Pakiranje i pokret.

Danas, nakon Transalpine, moramo doći na Făgărăş brdo

i proći slavnu cestu Transfăgărăşan.

Vozimo se, divimo se prirodi.

Dan će biti prilično topao, postaje očito. Čak i krave ne žure nikamo, ceste nisu jako prometne.

U jednom trenutku smo u rijeci spazili nekakvu metalnu konstrukciju koja je plutala na površini. Pretpostavljamo da je nekakvo uzgajalište, no čega, bog valjda samo zna.

Nedugo nakon silazimo sa ceste, kupamo se u hladnom planinskom potoku, neki se sunčaju, a ja imam za prepričati posebno poseban događaj na putovanju – druženje sa teritorijalnom i vrlo žestokom ženkom vretenca vrste Calopteryx virgo aka konjska smrt. Sjedila sam na obali nekakvog potočića sa nogama uronjenima u mrzlu vodu a mislima uronjenima u The Wall. Tutnjaju tako vretenca i naguravaju se po grančicama biljaka kraj vode a jedna ženka je skupila hrabrost i došla na moj palac, koji je jedini stršao iz vode. Uhvatim fotoaparat i krenem se približavati. Svako malo odleti, kao, uplašena, no sekundu kasnije – evo je opet nazad na istom mjestu.

Ne znam zašto joj se svidio moj prst, no toliko je bila ufurana u čuvanje da je sva druga vretenca rastjerivala sa prsta, sve dok Lazić nije dreknuo “POKRET!”. Kme.

Presvlačim se u najdraže hlače, nesvjesna da ih više neću nikad obući, zatežem body armor

i gazimo prema gradu Ramnicu Valcea. Doslovno prva civilizacija od granice. Na neki način nam je i nedostajala. Vrijeme je ručka,

parkiramo motor pod ovim satom i vidno smo atrakcija sa prenakrcanim motorom. Lazić dere po McD-u, krećemo za grad Curtea de Argeş u kojem punimo zalihe šećerca i graha za mene, pašteta za Lazića. Sjećate se kako sam spomenula da u Rumunjskoj svi prose? E, ovo dvoje djece

je bilo makar simpatično. Makar do trenutka kad je došla njihova (?) baka (???) i počela trljati trbuh. Unatoč mojoj skepsi na prosjake i praktički MLM piramidu koja stoji iza malog djeteta tužnog sa pruženom rukom, dijelimo neke namirnice i nastavljamo dalje.

Prilazimo dvorcu Poienari, rezidenciji grofa Vlada, poznatog kao nabijača turskih glava na kolce i navodne zubate noćne ptičice neotporne na češnjak. Podno dvorca na parkingu je bilo i nešto Poljaka koji nisu htjeli spojlati ono što nas čeka do gore.

Smiješak naivnoga.

Koliko je Vlad bio omiljen među prijateljima je možda indikativno što do njegovog dvorca vodi 1480 strmih stepenica koje su iz mene i Lazića uspjele istjerati i zadnju molekulu ATP-a. Sračunali smo da je to cca 50 katova, što zbilja nije loše =).

Rezultat na koncu pentranja? Oronuli zamak pred kojim je nakeljen par muških lutaka iz izloga Zare i zakrvavljenih nekom lošom nijansom crvene.

Zamak je OK, star je pol tisućljeća, ali ovaj trashizam.. Majko mila.

Sam Vlad Țepeș je bio prilično naočit.

Zbog brkova ili ne, ženio se više puta. U slobodno vrijeme se bavio nabijanjem turskih okupatora na kolce oko dvorca i vojvođenjem u pokrajini Wallachia. Pravo prezime mu je bilo Drăculea, ugrubo prevodivo kao Zmajević, sin istoimenog oca iz reda Zmajeva (dracul = draco = dragon = zmaj). Zbog svoje (na prvi pogled, osobno, u svrhu obrane smatram pravila i obzir diskutabilnima) krvoločnosti je poslužio kao inspiracija britanskom piscu Bram Stokeru, stvoritelju koncepta vampira u književnosti. Moram spomenuti i legendu o Vladovoj prvoj ženi, nepoznatog imena. Naime, dotična je, dok je Vlad ratovao, u jednom trenutku ostala u Poienari dvorcu, opkoljenom od strane Turaka. Kroz prozor dvorca je uletjela strijela sa porukom kako su Turci blizu i kako će dvorac pasti. Kad je Vladova žena pročitala napisano, bacila se u rijeku Argeş podno dvorca, ne želeći živa pasti u ruke turskoj vojsci. Danas rijeka u njenu čast nosi ime Râul Doamnei, Damina rijeka.

Mislim da bi svatko morao pogledati Bram Stokerovog Draculu, ovo je opća kultura. Ako zbog ničega, onda da shvati jednu od najljepših rečenica koju sam čula na filmu:

I have crossed oceans of time to find you.

Bacamo pogled odozgor

i vozimo dalje. Čeka nas još par tisuća kilometara =)

Prilazimo brani

na kojoj stoji znak zabranjenog slikanja, no kako ne poslikati ovakav komad prirode? Na brdu iznad podsjetnik da energija nije besplatna, već ju moramo loviti stupicama ;)

i znak

koji kaže da do vrha Făgărăşa imamo 55 km (čeka nas jezero Balea).

Rumunjska je, osim po divnoj prirodi, poznata i po lošim cestama,

no o njima nešto kasnije.

Ovdje se već moglo namirisati brdo,

a svojim prisustvom nas je počastila i mlada lija.

Iza imena Transfăgărăşan se krije serpentina od 90 kilometara po južnim Karpatima, točnije planini Făgărăş – od grada Arpasu de Jos na jednoj strani do grada Piteşti na kraju. Da smo došli u hladnijem dijelu godine sa namjerom prolaska, ne bismo prošli jer je cesta tada zatvorena. Navodno ju oplete nenadani snijeg i u kolovozu, pa je stoga prolaz često upitan. Izgrađena je sedamdesetih pod paskom čiče Ceaucescua zbog brzog prijelaza preko planine. Za njen nastanak je utrošen mizerni iznos od 6 milijuna kg dinamita. Izgleda divno i ogromno, impozantno do balčaka.

Pitam se kako će tek izgledati Trollstigen i Jotunheimen *žmarci*.

Kod ove gospođe kupujemo ono što me zanimalo prethodnih 100 kilometara.

Na puno sam štandova viđala nekakve ogromne prstenove u staklenim boksovima. Odlučila sam vidjeti što je to i ispostavilo se da se radi o desetak slanih peciva tj. pojednostavljenih pereca povezanih dretvom. Vrlo su ukusni, dosta su suhi i prilično tvrdi, no zato hrskavi. Mjestimično se nazire koja sjemenka maka a soljeni su minimalno, što jako lajkam. Čini mi se da baš trebaju biti tako tvrdi, nakon što sam ih greškom stavila kraj klasičnog kruha u vrećicu, omekšali su i postali nejestivi.

Nastavljamo dalje, uzbrdo.

Na vrhu je tunel

iz kojeg po izlasku ulazite u gusti oblak.

Na vrhu je dosta štandova sa raznim picabocama. Dosta je hladno, a vjetrovi briju u svih smjerova. Malo smo razočarani vremenom, nadali smo se nešto plavijem nebu radi dobrih sličica. Ovo je jezero Balea na vrhu:

Krećemo dolje

i dogovaramo povratak ujutro, nadajući se nešto boljem vremenu. Spuštamo se u civilizaciju, gradić Cartisoara i stajemo u prvi motel na putu. Punimo baterije na tehnici i odlazimo na spavanac.

Total: 260.


Pad?

Dan 06 / četvrtak

Spavali smo kao bebe – makoliko je kewl spavati u vreći, krevet je krevet. Motel je par kilometara pod Făgărăşanom, na cesti iza koje leži borova šuma, što znači da je klima savršena. Čak nam je vlasnik uperio prst u ventil za podešavanje grijanja. Ovo je prvi put da sam se zbilja i ogrijala ljeti. Po dogovoru od večeri prije, vraćamo se na Transfăgărăşan, nada u lijepo vrijeme umire posljednja. Što nam znači potrošiti još par sati da bi poslikali kako spada onakvu prirodnu ljepotu? Naše mišljenje su dijelili i Finci

na putu prema gore. No rezultat je bio prilično razočaravajuć. Magla je bila još veća i gušća. Kad te neće, onda te neće.

Štoviše, ono jezerce od jučer, Balea, koje nismo vidjeli, sada nismo vidjeli uopće :/

no to nije razlog da se čovjek ne poslika još jednom, makar u magluštini. Inače, unatoč temperaturama jedva iznad nule, gore je prilično živahno, pazarili smo pečeni caşcaval (ovčji sir) i privjesak od poludragog kamenja, pijući čaj (Lazić) i mrzlu Pepsi (ja).

Boca Pepsija je došla sa hrđom od čepa na staklu i pozovem konobara da mi zamijeni. On se nekako doklatara i na moju žalbu me pogleda u čuđenju sa rolajzom, kao, u čemu je problem. U ničemu, očito.

Ono, neće meni biti ništa od hrđe. No, za državu EU ne poštuju baš neke sanitarne standarde (recimo, u trgovinama prodavači nemaju uniforme) i malo su, khm, nefleksibilni kad je u pitanju uslužna djelatnost. Neka, neka… Doćeš timen, paćti ja uvaljat žižljivi bulgur i prdit kak ti od insektualnih proteina neće biti ništa :D

Očito će mi itekako trebati list djeteline od nekoliko kamenčića

tko zna što me još čeka na putu :)

Na vrhu smo se na poljsko-hrvatsko-njemačko-pantomimičarskom sporazumijevali i sa Poljakom na nekoj glomaznoj pili koja nalikuje autobusu na dva kotača. Definitivno mi je njemački zahrđao, što me boli na jedno 66 razina i definitivno ga treba malo podmazati. No, Poljak ne gubi vrijeme, slika se sa mnom kraj svog motora a ja pritom slikam Lazića

Poseban RESPECT odajem svim biciklistima koje smo sreli na putu, pogotovo na Transfăgărăşanu.

Odustajemo od čekanja dizanja magle i krećemo dolje.

Povremeno stajemo da se poslikamo kraj iole vidljive ceste, a divljenje moram iskazati i životu na ovim visinama i temperaturama. I iz najmanjih pukotina strši malena biljčica, skrivena od vjetrova.
Snijeg je uglavnom okopnio i brda su zazelenjela, no mjestimično ga se još uvijek može naći.

Spustili smo se u civilizaciju, nadajući se nečemu što će neutralizirati ono razočaranje magluštinom.

Meni je prilično zanimljiva lokalna ruralna gradnja. Kuće su pod velikim utjecajem pravoslavne vjere, što se manifestira u prozorima koji kao da su ukradeni sa kakvog manastira.

Lijep detalj su i rode, koje smo viđali skoro cijelim putem,

a evo i detalja koji mi nimalo nije jasan:

zašto bi netko “heklao” žice i/ili stavljao drvene balvane na žicu?

Također, zanimljivo mi je i što će Rumunji natkriti sve što natkriti mogu. To znači da svaki križ ili svetište uz cestu, a ima ih jako puno, ima svoj mali krović. Zašto bi Isus kisnuo, trunuo ili korodirao?

Rumunji su dosta religiozan narod. Čak 87,6 % stanovnika se identificiralo kao pravoslavno, što prilično jasno objašnjava ovaj “fenomen”.

Od svega vjerskog moram kao najljepšu istaknuti ovu crkvu aka biserica

koja dominira uz cestu. Pokrivena je velikim brojem drvenih pločica i izgleda kao gmaz pod ljuskama.

Vozeći se, dolazimo do benzinske, kada Lazić iznebuha vrisnu: “Gdje mi je ruksak?!”. Treba li uopće prispomenuti da su u njemu, osim dijela para, bile i putovnice? Ostajem na benzinskoj dok on odlazi na mjesto na kojem smo zadnjem imali pauzu za protegnuti noge. Oko pola sata kasnije se vraća sa ruksakom i pričom kako ga je vjerojatno odložio na torbe iza mojih leđa na motoru i kad smo krenuli, jednostavno je pao i ostao. Srećom, našao ga je lokalni policajac.

Otkriće putovanja, makar u prehrambenom smislu (a probala sam i probat ću doslovno sve što mogu kad negdje zujim) mi je shaorma. To je klopa nalik kebabu, no za razliku od one komprimirane žlundre od prosječnog kebabdžije koja se vrti na onom ražnju, ovdje u tortilju dolazi čista svinjetina. Ipak, u puno manjoj količini od klasičnog kebaba – na dnu je sloj pomfrita, na njega se dodaje meso i gore sve žive i nežive salate.

Toliko smo ih sa guštom smazali da je to bilo strašno za gledati :D

Nastavljamo prema

Bran dvorcu, koji je poznatiji po ogromnoj tržnici Drakulinih artikala nego sadržaju unutra. Nažalost.

Istaknula bih jedino secret staircase (Well, for a secret passage, there is a lot of yapping 'bout it :D)

i nekakvu mačinu koja je razočaravajuće lagana, iako sam se dosta oštrila na vitlanje.

Prolazimo i dvorac Rasnov,

prema Braşovu, gdje smo na kružnom toku imali prometnu nesreću.

Naime, nekom tukcu je curilo ulje po cesti. Pri skretanju u toku smo se, normalno, nagnuli u zavoju, prednji kotač je proklizao a mi smo se našli na asfaltu. Ovo je fotografija koja je nastala u trenutku pada, očito sam nešto izoštravala u taj trenutak.

Ubijte me, nemam pojma što :)

Osjetila sam jak udarac u koljeno u trenutku kad je motor pao na nogu. Lazić je već bio na nogama i glasno me pitao jesam li dobro, potpomognut hrpom ljudi koja se sjatila oko motora. Ustala sam sa ceste osjećajući gadnu bol, nadajući se samo da nešto nije puklo jer bi to značilo da se putovanje prekida. Stojeći oslonjena na Lazića sam savila nogu u koljenu i odahnula! Sve je OK. Malo boli, ali, šta sad? Bitno je da nema loma.

Maknula sam se sa ceste, nešto dalje, misleći kako se još netko može poskliznuti na jebenoj mrlji i onda me dodatno pokupiti. Kad sam sjela, ustanovila sam da su najdraže mi hlače uništene. Uzela sam nož, rasjekla nogavicu tako da što lakše mogu doći do rane, isprala ju antiseptičkim sredstvom i priljepila flaster sa kompresom. Krastu na koljenu nisam imala od 5 godine. Sada je koljeno OK, jutros je otpao i zadnji komad kraste. Sreća u nesreći je ta što je u pitanju bio kružni tok u kojem smo i mi i ostali iza nas ulazili pri malim brzinama. Sreća je i da sam imala body armor, koji je lijepo izgreben na mjestima gdje bi inače bila moja koža. Lazić? Neokrznut!

Pokupili smo se, pojeli slaju u centru Brasova, našli Lidl (gdje sam pukla na neku natprosječno dosadnu prosjakinju, zadnje što mi treba kad se slupam je kresanje majke kad odbijem dati lei) i opskrbili se večerom, izašli iz grada i digli šator

na livadi kraj polja repice i željezničke pruge. Teren za spavanje nije bio najravniji, ali mi je od kvrga pod kralješnicom ipak veći problem bilo koljeno. Razmišljala sam o prekidu putovanja i odlasku vlakom kući jer sam bila svjesna da me čeka još 10 dana vožnje motorom, gdje je koljeno i po 12 sati u istom položaju. No, sve u svemu sam lijepo spavala.

Total: 245.


Sikiracija?

Za one koji su se možda tek uključili, da sumiram, Lazić i ja smo se prije par tjedana uputili na put motorom preko BiH, Srbije i Rumunjske u Ukrajinu. Lazića zanimaju Đerdap i serpentine Transalpina i Transfăgărăşan (a ni Auschwitz nije manje napet) a ja se oštrim na Černobil tj. Pripjat jer me oduševljavaju napuštene i sumorne lokacije.

Dan 07 / petak

Dobro sam se naspavala, unatoč koljenu i vlakovima koji su prolazili tik kraj polja cijelu noć. Lazić kaže da tu noć nije oka sklopio. Štaš. Sunce i sparina su me natjerali da otvorim oči prije reda. U šatoru je bilo nepodnošljivo i bilo je vrijeme za polazak. Vlaga se skupila na jednom od slojeva šatora pa smo ga raširili preko Tenerke da se prosuši prije polaska. Poskidali smo hrpu puževa i pužića sa krila, priredili torbe i nastavili sa klasiranjem stvari. Svaki predmet ima svoje mjesto. Doduše, samo Lazić zna točno koje, ali postoji. I ne dao bog da stavim pastu za zube i četkicu u krivu torbu :D

Na pruzi se pojavio nekakav par. Ne obazirem se puno jer sam u pakiranju, no, vidim, tip priča sa Lazićem, Lazić mu nešto dodaje, Lazić se vraća. Štaoće?, pitam, Un lei, odgovara on sa smiješkom. Tip nastavlja žicati, dolazi njegov prika, žica i on, pojavljuje se neki stari čičica, čujem neki žamor i komešanje, promatrajući svitu nasađenu na željezničku prugu… Do trenutka polaska je na pruzi stajalo jedno desetoro ljudi koji su netremice blenuli u naše, sada već rutinsko, sklapanje šatora i tereta. Šou. Reality tipa. Ono, nabavite TV.

Putem dalje su radovi na cesti da bog sačuva. Svakih par kilometara kolone kontrolirane prijenosnim semaforima zbog jedne od traka izvan prometa. Makar je rezultat zadovoljavajući – uređena cesta je savršena za rolanje, kako ne bi bila za motor?

Šteta što nećemo biti dovoljno dugo da u njima zapravo i uživamo. Doručkujemo pizzu (Lazić inat minđu, ja vegetarijansku na kojoj je zbilja bilo trista čuda) u restorančiću kraj ceste. Slušajući Gunse sa LjakSeFona, na divnom suncu

i uz prvi internet konekšn od polaska. Privatni inbox ugodno poluprazan, poslovni uglavnom sa najavama tuđih godišnjih. Ljudi me vole :D

Molim konobaricu koja izgleda kao prijateljica Loleka i Boleka da mi napiše ime mjesta u kojem smo. Napiše mi Băile Tuşnad i Tusnádfürdő u blokić. Nalazimo se u dijelu Rumunjske koji je stenjao pod ugarskom okupacijskom čizmom i dvojezično nazivlje na sve strane je default. U gradu Miercurea Ciuc, u koji stajemo kod urara zamijeniti bateriju Canona, glavna ulica (sa epic rupetinama i jamama)

nosi ime valjda najnotornijeg mađarskog okupatora. Eh, Lajoš, sataraša ti tvoga

Mađarska do Petropavlovsk-Kamčatska .

Čak i u Penny marketu prodavačica usred Rumunjske tarla mađarski. Ne znam, je li to samo meni čudno? Znam, zvučat ću uvrnuto, no vjerujem u koncept službenog jezika na državnoj razini. Kako bi to izgledalo da cijela Brodsko-posavska govori njemački a Vukovarsko-srijemska hrvatski? Ili rumunjski?

U ovom kraju se, osim nad raspelima i mini svetištima, sve više i više vidi natkrivenih vrata na ulazu u dvorište. Po običaju, krovići su brižno rađeni, a neki imaju i male ulaze za ptičice u prolazu.

Negdje u tim pitoresknim selima nailazimo i na bandu hungarian barbariana na MZ-ima, skrivenu od sunca u hlad dudova.

Nakon pomnog dvominutnog upoznavanja Lazić konstatira da poznaje poglavicu plemena emzejaša još sa MZ susreta u Kisaču. Čudno, rekao bi netko tko Lazića poznaje manje od 10 minuta.

U poslijepodnevnim satima, gledajući hladne planinske potoke pokleknusmo. Parkirali smo motor na obali i odlučili malo odrijemati na suncu. Silazim u potok i uživam u brzoj i hladnoj vodi koja me zaplahnjuje. Jedan kadar kvari ugodu. Primjećujem kako Lazić priča sa nekim čičom koji se oslonio na sjekiru. Nije mi baš svejedno. Da se i nešto dogodi, kako se iščupati iz ovih šuma? Kako policiji koja ni guknuti engleskog ne zna objasniti što se dogodilo? Ili objasniti gdje sam? Je li dovoljno reći da čvonjim u potoku kraj ceste? LOL. U pozadini vidim krave na ispaši. Čudne vibre koje dolaze od Lazića ne ukazuju na šumara u prolazu. Pantomimičarski je u ful zamahu, Lazić priča hrvatski a čiča rumunjski. Nelagodu koju osjećam odlučujem prekinuti i iz vode predlažem Laziću da krenemo. Odustajemo, a odustaje i on – tjera krave uzbrdo, mašući. Oblačimo se dok Lazić priča kako je došao prigovarajući da smo mu ugazili travu (?!) koju on inače održava. Neš ti gaženja od strane 2 x 60 kila, evo prilike za žicanje par leja. Naravno, nije mu bilo dosta pa je odlučio pričom dodatno gnjaviti. Za Hrvatsku nije čuo, kao i većina koja je pitala odakle smo, no zna za Jugoslaviju. Očito mu je samo bilo dosadno, no kako nama nije baš gušt biti materijal za liječenje dosade, pokupili smo se dalje.

Gazimo prema najljepšem dijelu Rumunjske. Ljeto je vrlo upečatljivo u ovom kraju, nebo je čisto plavo, rijeke čiste, brda bogata zelenilom a sve površine uredno pokošene.

Raj za oči. Meni je poseban gušt vidjeti konje, koji nisu posebna rijetkost na cestama. Dapače, vidjela sam daleko manje traktora u Rumunjskoj nego konjskih zaprega. Možda nije nužno toliko do sirotinje, koliko do tradicije. Konj je konj, potvrdit će svatko tko je napravio 50 metara u traktoru ;)

Stvarno su divni i ne mogu ih se nagledati. Tovari su (nekima) simpatični, no meni izgledaju kao neka beta-verzija. Kad je bog odlučio stvarati konja, otvorio je file “tovar” u character editoru, dodao 75% na eleganciju i karizmu, produljio korak, popravio lubanju, skratio uši, dodao mišiće i sejvao kao “bogovi na zemlji”.

U mjestu Poiana Teiului je Lazić odlučio nažicati za nečiji komadić dvorišta ili livade za šator. Sama ideja nije loša – nismo baš na ničijoj zemlji tj. odajemo dojam da poznajemo vlasnika. Tu noć smo “njegovi”, a i motor ima makar kakvu zaštitu osim zaključanog volana. Psihologija ograde FTW.

Mičemo se sa glavne ceste i skrećemo u brdo pravom offroad cestom. Ne čini se kraj pretjerano razvijen no ono što vidim pred očima je u najmanju ruku savršeno. Bajka. Silazim sa motora i ostajem sjediti u hladu dok on traži livadu za posuditi.

Vraća se 20-ak minuta i 40-ak slika kasnije pješke, mašući da krenem za njim. OK, trekking. Malo je vruće, al ajd. Čuvanje reputacije ne-damskog karaktera koji je uvijek spreman za pokret je često naporna stvar :). Problem je nastao kad sam shvatila da već poduže hodamo i da “Evo nas, tu smo!” nikako ne dolazi. Nekako stižemo na livadu u divnom hladu pod kutem. Vlasnik je did u kasnim sedamdesetim koji me jako podsjetio na mog dida. Između ostalog, i on bi isto rado ugostio bilo koga tko ga zamoli. Djelovao je usamljeno ali jako pozitivno.

Eksiram litru vode u jako zanimljivoj boci

(ima nešto u tom folkloru na granici sa kičem) i sjedam na rosni pokošeni travnjak da se makar malo ohladim. Lazić odlazi u lov na večeru, ja dižem šator u jedva par minuta. Priča mi, dok smo jeli, kako je nakon par odbijanja od suseljana došao kod dida, ponudio simbolične leje za okupaciju travnjaka a did skine šešir, obriše znojno čelo novčanicom i spremi ju u džep, nasmiješeno rukom mašući tj. odobravajući spavanac.

Total: 250 km.


Bukovina?

Dan 08 / subota

Budući da je šator bio na terenu lagano pod kutem, probudili smo se oko metar niže. To znači da je jutro startalo sa starim vic-oglasom “Prodajem kuću na klizištu, nije puno prešla.” :D. Unatoč tome, divno sam spavala. Probudila sam se prilično dobre volje, sa namjerom da odlično provedem zadnji dan u Rumunjskoj. Koliko će dan biti dobar, bilo je jasno kad smo negdje oko podne napravili pauzu na odmorištu, gdje smo svojom prisutnošću uzurpirali obitelj u prolazu na odmoru.

Napokon sam našla pričljivo društvo koje razumije engleski i ima volje i znanja objasniti neke moje nedoumice. Ono što sam najviše danima promatrala su krovovi. Točnije, detalj na njima, tradicija i simbolika koju povlače. Naime, od ulaska u državu gledam na većini kuća u selima male križeve. Uvijek su dva, na svakom “špicu” krova po jedan. Uvijek stilizirani i pomalo čipkasti.

Mjestimično su umjesto križeva bila i koplja

a zadnji dan (tj. ovaj koji opisujem) sam uglavnom viđala cvijeće.

Nakon razgovora sam primijetila još jedan tip ukrasa na kući, no sad nemam pouzdan izvor za provjeru. Podsjeća me na nekakvu krunu.

Dana kaže da je svaki tip ukrasa karakterističan za neki kraj države, no nekad se i preklapaju, što sam itekako vidjela. Uglavnom su grupirani po regijama, može se reći. Križevi, logično, prevladavaju u tradicionalnijim i ruralnijim dijelovima a cvijeće je simbol pokrajine Bukovine. Koplja nije znala sa sigurnošću objasniti, no mene asociraju na turske invazije na Rumunjsku. Rekla bih, i na Vlada The Nabijača ?epe?a, simbola otpora opresije. Otac je prispomenuo i gromobrane, no kako su uglavnom drveni, teorija pada u vodu.

U to malo cajta smo se dohvatili i mađarskog, koji nije baš voljen među Rumunjima. Dapače, smeta ih ta mala kvazi-državica usred Rumunjske i smeta ih autonomija manjine koja je parsto godina prije potiskivala nacionalni identitet.

Rastali smo se uz primopredaju bukovinskog buketa cvijeća od njene mame i Danino pitanje “Do you have a Facebook?”. Eh. Očito je vrijeme da se izvučem ispod kamena i krenem u korak sa vremenom.

Bukovina je definitivno najljepši dio Rumunjske, a pomogao joj je i divan sunčani ali ne pretopao dan. Nažalost, toliko loše podnosim sparinu i toliko postanem cranky kad mi je prevruće da se uopće ne bih čudila da u nekim drugim okolnostima uopće ne primijetim ljepotu trenutka. Nema onog moljakanja za lei, nema lutalica, nema gnjavaže. Samo užitak u vožnji divnim krajem.

Lazić će me udaviti ako ne spomenem i korisne stupiće uz cestu,

koji navode udaljenost do prvog naseljenog mjesta, prvog većeg grada i brojčani naziv ceste po kojoj se vozimo.

U jednom od planinskih potoka Bukovine smo se i okupali po posljednji put u Rumunjskoj i dali si priliku odrijemati. Skrenuli smo na cestu sa zabranom prolaska, računajući na manju prometnost i mir.

Može li biti bolje?

Nakon buđenja smo produžili do Suceviţa manastira,

arhitektonskom sudaru gotike i bizantskih detalja koji je izgrađen krajem 16.st. U same prostorije se ne može zaći, ali je dvorište dostupno i izgleda izvanserijski tip-top. Potpuni je mir i tišina, faktički zen, a kaluđerice je zabranjeno fotografirati što podržavam maksimalno. Zanimljivo, oko manastira skakuću stotine minijaturnih žabica,

a poznato je koliko teško odolijevam uzimanju makar jedne od njih. Preciznije, posuđivanju i vraćanju prirodi nakon fotografiranja.

Do granice sa Ukrajinom vode ceste uz velike poljoprivredne površine. Unatoč trenutnom obliku državne (i EU) granice, za mene je već ovo bila Ukrajina. Oko nas su bila polja, ogromna i nepregledna.

Zadnju noć smo proveli uz kuću jedva par kilometara od granice, kraj kuće starije žene. Isprva je odbila Lazića, no kad je vidjela mene u kadru, omekšalo se srce. Spavala sam jako loše do nikako, pod leđima je bila doslovno kvrga na kvrgi, no nema veze.

Zapravo smo se bili prisiljeni vratiti nakon što nas je šeretski graničar vratio nazad u Rumunjsku. O tome detaljnije – u prvom ukrajinskom postu.

Total: 250 km.


Zaključak?

Rumunjska u par crta

Fantastično zelena država. Šume na sve strane, divni brežuljci, bukti zelena boja na sve strane.

Ima divne čiste planinske rijeke i jezera. Voda je izrazito hladna i savršena za osvježavanje, makar stopala na putu.

Transalpina i Transfăgărăşan… Savršene.

Klima iz snova.

Engleski jezik je većini nepoznanica.

Rumunjski nije problem ako govorite makar jedan svjetski jezik i slušate sa razumijevanjem što pričaju lokalci. Pisano je pogotovo jasno.

Kad im kažemo da smo iz Hrvatske, uglavnom ne znaju o čemu pričamo. Na spomen Jugoslavije se pale lampice i razvlači smiješak na usnama.

Ljudi su OK, rado pomažu i rado se trude na pantomimičarskom objasniti smjer i slično. Žene su rezerviranije, ali to je podrazumijevajuće, nema čuđenja ni zamjerke.

Svuda su prosjaci, iako svi makar rekreativno žicaju. Čini se više kao stanje uma nego novčanika.

Ceste su velikim dijelom u izgradnji i/ili obnovi, što je jako iritantno kad si na motoru i kad ti stražnji kraj konstantno pleše pod stražnjicom.

Cijene su podjednake kao kod nas, iako sam prije par godina čitala o “jeftinoj Rumunjskoj”. To zaboravite.

Imaju užasan sladoled O.o
Sreća pa postoje Algidini hladnjaci. Ono nešto njihovo je beyond words.

prije nego prijeđemo granicu.


ЯМАХА!!!1

Dan 09 / nedjelja

Na činjenicu da spavamo kraj granice nas je u ranim jutarnjim satima podsjetio rumunjski graničar u nekom fancy-ass terencu. Objasnili smo mu kako smo noć prije došli na granicu par sati ranije i kako na Ukrajinci nisu htjeli pustiti prije ponoći u državu, pa nas je pustio da u miru osušimo šator, spakiramo se i krenemo.

Da smo na svojevrsnom Divljem zapadu bješe nam jasno već na prilasku granici, gdje nas je frajerski obišao na dvostrukoj punoj crti nekakav mutnjikavi tip. Jedan od onih koje krasi dječje lice, a ispod njega očajnička potreba da ispadne hladnokrvnošću i razornošću ravan Andersu Behringu Breiviku kojemu je Musliman u metrou slučajno priljepio Diplom Is na majicu. Graničari nose maskirne odore i bordo beretke. Na prilasku ti se evidentira registracija na malom obrascu koji se pokazuje pri izlasku. Svi su, kako dolikuje, ozbiljni i hladni, a imaš osjećaj da ulaziš u Irak. Što nije loše, inače poštujem granice i zapravo nemam problem sa pretresom, dapače, navijam za temeljitu filtraciju smeća koje se skriva po prtljazi i tjelesnim otvorima.

U jednom trenutku me graničar pozvao da provjeri znam li kuda idem. Ispred mene je stajao monitor sa sučeljem softvera iz ranih osamdesetih i najljepšim natpisom koji sam ikad vidjela:

ЯМАХА

u rubrici “Lazina pila”. Awwww , iz nekog razloga mi je Я ili naopako R oduvijek bilo zanimljivo. Graničari i carinici su šetali oko motora, odmjeravali ga. Nakon što smo odgovorili negativno na pitanje o posjedovanju narkotika (nas dvoje? LOL, kod nas u stanu se ni miris kave ne može osjetiti!) ili ičega vrijednog carinjenja, ušli smo u Ukrajinu, odmah na autoput. Nažalost, nije fin i gladak kao naš, na većini puta nema ogradu po sredini kao većina autocesta kojima sam putovala, ali vodimo se logikom da selske ceste mogu biti samo gore. Nama je cilj što prije doći do Kijeva, podsjećam.

Prvo upada u oči veličina i širina ceste, tolike da kombajni sa hederima većeg radnog zahvata mogu uredno voziti bez da zapnu jedan za drugoga, no došli smo do konstatacije kako su ceste tolike zato jer mogu biti :). Očito si ih na neki način Ukrajinci mogu dozvoliti. Uz svaki tako šitok trak je po još jedan dodatni trak za poljoprivrednu mehanizaciju, koja obično ne samo da usporava kretanje kolone po cesti, nego i baca blato polja po trakovima. Zašto bi se mučili kraj toliko mjesta?

Ubrzo stajemo napuniti gorivom rezervoar, a ujedno i osvježiti se prvim sladoledom.

Cijena? Smiješna. Okus? Kupina. Tekstura? Divna kremasta. Mislim, probat ću ja i sojin i rižin sladoled, ali u mom srcu mjesta postoji samo za one bazirane na kravljem mlijeku :)

U oko upada i dominirajuće pravoslavlje u državi,

za one koji možda ne razumiju, ovo je 10 božjih zapovijedi. Igrom slučaja sam dijete propalog svećenika i partijanerice iz ateističke obitelji i neke stvari baš moram primijetiti. No, ujedno sam osoba koja u pol noći može izdeklamirati sve proroke redoslijedom kako dolaze u Bibliji pa nisam mjerilo ;)

Ukrajinski, slavenski jezik srodan našem, ne djeluje kompliciran za naučiti. Predispozicija za brže učenje je poznavanje ćirilice, no kako sam ja plod kasnog ex-SFRJ sistema rodom iz Posavine, odrastao uz TV čija je antena nerijetko bolje hvatala kanale Republike Srpske nego domaće, toga problema nema. Bоди, молоко, xліб, магазин, комп’ютер… Najbitnije smo brzo pohvatali. Zbunio me malo готель, natpis koji je stajao na hotelu, no do kraja sam zaključila da je ćirilično г ili njihovo slovo h ili nešto između. Ispostavilo se da je ovo potonje jer postoji razlika između h i kh. Evo vam RBA i neimenovani dječji lik iz ekranizirane knjige :)

Prvi veći grad u koji smo zašli je bio Černivci. Dočekali su nas bijeda i sivilo pomiješani sa nekakvom vrlo šarenom i živopisnom feštom uz široku aveniju,

odakle je dopirao Alejandro. Našli smo internet cafe, našli bankomat, malo prozujali onime što smo mislili da je centar grada i oboje se zgrozili na ogromnu reklamu za goveđi jezik

koji spada u jedva par stvari koje ne bih probala ni za živu glavu. Kad smo kod hrane, ono što me dosta iznenadilo je deklariranje na skoro svakom proizvodu GMO-free

pa čak i na boci vode.

Moram spomenuti i najnapetiji dio dana. Ovako nisam bila na iglama otkad sam prvi put gledala Psiho :) što je bilo zbilja poodavno. Podsjećam, na autoputu smo. U jednom od brojnih navrata smo stali malo odmoriti usijane stražnjice i protegnuti noge. Odjednom je sa neke sekundarne ceste na autoput izašlo jato gusaka u naumu da prijeđu na drugu stranu. U etapama.

Gledajući kamione i aute u prolazu, osjetila sam grčeve u stomaku. Ono, pa neće ih valjda pokupiti? Jel ih dovoljno dobro vide? A onda je krenulo. Guske kreću preko ceste, kamiondžije koče,

guske se povlače, pa procijene da mogu opet prema naprijed, pa ja stojim zabezeknuto nadajući se da neće doći do krvoprolića, pa opet kreću pa se vraćaju nazad da ne budu pogažene. Na kraju treće etape se nalazilo neko siroče koje je šepajući pokušavalo stići svoju ekipu, no umalo ga je pogazio kamion.

Drama, drama, drama :)

Vozeći se, imate priliku uživati u pogledu na krasna polja. U periodu našeg dolaska su žitarice bile uglavnom u naprednoj zriobi i krasno je vidjeti valove klasova pod plavim nebom.

Znate li kako izgleda ukrajinska zastava :D?

Inače, ovo je bio najgori dan na putovanju. Kao što sam već rekla u najavi Ukrajine, nastojali smo doći do Kijeva, no napor prouzrokovan lošim cestama sa rupetinama, dubokim kolotrazima i vrućinom nije bio dovoljan.

Često smo stajali, u prosjeku svakih 45 minuta na 10-ak minuta, zbilja je bilo naporno voziti se. Doslovno smo se kupali u znoju, temperatura na cesti je sigurno prebacila četrdeset a pod kacigom sam kuhala. Kad god bismo stali, eksirali bi dosta vode. U jednom trenutku sam zbilja pukla jer smo se vozili satima i imala sam osjećaj da se nikako ne mičem sa mjesta. Grozan osjećaj. Ne želim ni razmišljati kako je bilo Laziću u kožnoj jakni a još manje kako bi meni bilo da sam išla u staroj jakni.

Unatoč planu o prebacivanju 600 km, oko 9 navečer smo iscrpljeni odustali od daljnje vožnje, računajući da do Kijeva imamo još dvjestotinjak kilometara. Našli smo motel kod Vinicaje, u smjeru Žitomira. Umorni & prljavi, jedva smo dočekali tuš i spavanac.

Total: 380 km.


Nezaležnost?

Dan 10 / ponedjeljak

Probudila sam se iznimno dobre volje. Koliko god da mi je dan ranije pao moral zbog ubitačne vrućine i napora, toliko sam se oporavila nakon najobičnijeg tuširanja. Zapravo sam dobila priliku shvatiti kako vrlo malo trebam da se osjećam dobro i ugodno, i ono bitnije, bolje nego prethodni dan. Motel je bio vrlo miran unatoč činjenici da je bio uz prometan autoput. Noć je bila prohladna i svježa, spavala sam snom pravednika.

Do Kijeva je bilo još 200-tinjak kilometara jako loše očajne ceste a na putu do tamo smo prošli kroz Žitomir. Dosta živ i žustar grad, zanimljiv… Jednostavno je zvao na parkiranje motora i šetnju.

Nismo puno silazili sa korza, uglavnom smo tražili nešto lagano za doručak. Dosta neuspješno, pa smo improvizirali sa jogurtima, nakon čega smo nastavili šetati. Moram pokazati karakteristični zid na žitomirskoj pošti:

i neizostavni Comic sans na stupu :)

U najužem centru grada je postavljen kip ponosnog čovjeka. Primijetili smo povezanost sa svemirom

i po dolasku kući sam vidjela da se radi o sovjetskom raketnom inženjeru, aktivnom tijekom najnapetijih hladnoratovskih poteza sa Amerima. Zove se Sergej Koroljov a u rukama drži Sputnjik 1, prvi Zemljin umjetni satelit. Sovjeti, kako ih ne voljeti =)?

Nastavljajući dalje nailazimo na spooky stabla borove šume kakva nisam nikad vidjela.

Iako vjerojatno nema veze sa katastrofom, odmah mi je u glavi blicnula slika razvaljenog četvrtog reaktora. Stajemo na jedan od brojnih sladoleda (meni kesten, Laziću šlag u kornetu), izražavamo divljenje Plavim misicama *ijao* :)

Nastavili smo dalje autocestom. Uz put ima dosta štandova sa raznolikom ponudom a u oko upada posebno krzneni i folklorom inspiriran asortiman.

Iz nekog razloga mi nisu toliko više smetale rupetine po cestama, nije bilo vruće i osjećala sam se daleko bolje nego prethodni dan. Doslovno sam bila preporođena. Negdje oko 2 sata popodne odjednom izvire znak koji konačno govori da smo tu.

Ulazimo u vrevu grada i pokušavamo doći do centra,

gdje je smješten hostel u kojem smo bukirali krevet na par noći. Grad broji preko 4 milijuna ljudi, što je približno ukupnom stanovništvu RH. Auta je bezbroj, promet je užasan i samo sam se nadala da nas nitko neće pokupiti.

Nižu se ogromne zgrade duž širokih avenija, grad vrije kao košnica. Dolazimo u glavnu ulicu, Kreschatikovu (ime dobila po brojnim križanjima) koja doslovno blista. Sjećate se kako sam rekla da je Ukrajina sva ogromna? E, ovdje je još veće i grandioznije! Ne mogu prikazati dovoljno koliko grad ogromno izgleda, fotografije su ništavne.

Koliko je EP u nogometu blizu, govori i semafor domaćina.

Ulazimo u hostel doslovno u najužem centru, upoznajemo Olju i pravila, provjeravamo mailove, raspakiravamo se, tuširamo se, ključamo rasterećenu pilu

i izlazimo u šetnju uz pomoć plana grada.

Prvo pade nekakav gruzijski specijalitet, lepinja punjena mljevenom govedinom (nažalost, ne zapisah imena), a 20 metara niže i patka sa gljivama na kineski =).

Odlučujemo šetati glavnom ulicom, kao što rekoh, Kreschatikova, nasred koje se nalazi ekvivalent Trga Bana Jelačića – Majdan nezaležnosti aka Trg nezavisnosti.

Posebno me se dojmio kip tj. skupina ljudi koji su moguće slavenski bogovi

koje (nažalost) ne poznajem najbolje, no neka logika nalaže da je bog sa mačem i štitom bog rata, a onaj sa plugom plodnosti. Ono što moram priznati je da izgledaju fantastično premoćno. U tom duhu nailazimo na štandove gdje kupujemo majice i suvenire, mjerkamo buzdovane

i nalazimo HR zastavu u hrpetini šarenih papirića na štapićima.

Produžili smo prema Filharmoniji i ljetnoj terasi za izvedbe, gdje se nalazi još kipova.

Inače, ako ćete se nečega nagledati, to je kiparstvo inspirirano drugim svjetskim ratom. Logično, rekao bi prosječan čovjek, ima smisla. No, ono što zbilja treba vidjeti su jasni pokreti ljudi – svi su dinamični, u nekom žestokom pokretu i akciji, odišu na obranu i domoljublje u duhu realizma. Ponos je očit.

Nakon pogleda na Dnjepar

vraćamo se u sobu i padamo u san.

Total: 350 km.


Kalaši, tenkovi i preslatki vafli…

Dan 11 / utorak

Kad mi netko postavi pitanje “Zašto ti je zanimljiv Černobil?” ili “Zašto želite ići u Černobil O.o?”, glatko mi opali čeljust o pod. Kako “Zašto?”? Najozbiljnije, ne razumijem što tamo nije zanimljivo. Iz nekog razloga se jako dobro mogu uživjeti u pripjatsku tragediju i okolnosti koje su ju popratile; u mislima često rekonstruiram evakuaciju ljudi kojima je rečeno da će se vratiti u kuće za par dana, razmišljam o ljudima koji su uletjeli u intervenciju, apsolutno nesvjesnima onog što se dogodilo, Igoru Kostinu kad je vidio nastradali fotofilm u ranim jutarnjim satima nakon što je fotografirao uništeni reaktor. Razmišljam o praznim kućama danas, životinjama koje su ih nastanile, promjenama koje su se u njima događale, drveću koje preuzima ono što je ionako bilo njihovo. Voljela bih na par dana otići u grad, hodati propisno zaštićena, prespavati, šetati poljima i Crvenom šumom, dirati gljive i tražiti ikakav vidljiv indikator kontaminacije (znam da ga nema, pogotovo ne nakon četvrt stoljeća, no, podsvijest bi uvijek tražila ono nešto što bi zadovoljilo vizualne impresije gladne oči). Ne znam što mi ne bi bilo zanimljivo.

Internet je bogat foto-galerijama entuzijasta koji su odavno krenuli put Zone. Sivilo, dramatična tišina koja vrišti sa fotografija i osjećaj korjenite tragedije su toliko upečatljivi da nikad ne bih trčala od njih nego ravno prema njima. Hipnotizira me to mjesto i kad smo planirali odlazak na put, oduševljeno sam prihvatila. Pomisao da ću stajati na mjestu tragedije 25 godina kasnije me od tog trenutka odlijepila od tla. Odlučila sam napraviti seriju članaka posvećenih ovoj temi, manje ili više suptilno najavljenu člankom o gradovima koji su u jednom trenutku bili plod velikih planova a u drugom potpuno prazni. Moje znanje u ovoj domeni nije na posebno zavidnim razinama, nažalost, uz sve druge interese i obaveze pravilno, potpuno i propisno inženjersko zadiranje u atomsku fiziku jednostavno nije moguće, ali sam sa velikim guštom slagala misli i impresije utemeljene na onome što znam. Otprilike, kao što to radim sada, u kasni noćni sat.

Možete li si predočiti razočaranje koje sam doživjela kad sam čula da u Pripjat ne možemo ući po nikoju cijenu?

7hells

Informaciju o nemogućnosti ulaska u Zonu smo dobili dan prije polaska na put. Ne postoji dovoljno opisna riječ koja bi dočarala tupilo razočaranja. Agencija je javila da je ulazak zabranjen do daljnjeg od strane ministarstva zaduženog za hitne intervencije (?!). No, put je bio u tančine isplaniran, pokrivao je i druge zanimljive lokacije i stoga zaista nismo htjeli odustati. “Kijev je navodno prelijep.”, reče Lazo i sebi nedovoljno uvjerljiv a ja se kiselo nasmiješih. Može on biti divan koliko hoće, no samo stotinjak kilometara sjevernije prema Bjelorusiji je PRIPJAT!!! Hoću tamo! Što ne štima? I ono bitnije, ne bi me iznenadilo da se opet otvori Zona nakon sedam dana. Dakle, kad me više tamo ne bude. Što onda? Hoćemo se vraćati? Heck, ja znam da ja hoću!

Po dolasku u hostel sam odmah pitala Olju u čemu je problem i je li ikako moguće doći do Pripjata. Po njenim riječima, postojala je jedna formalna agencija koja je vodila nadobudne turiste i sijaset divljih. Godinama. E sad, vlada je, kao što bi i naša, uvidjela da se tu obrću nekakve konkretnije pare i odlučila je pozatvarati sve druge agencije i legalizirati samo jednu, naravno, uz ciljano kapanje para u blagajnu. Pitam, “Dobro, jel nas može makar ta agencija sada odvesti?”, na što mi reče “Ne, do daljnjeg.”. Spomenu i kako novac priča kad jezik ušuti, pa je makar ta opcija ostala otvorena, iako smo oboje odmah znali da to najvjerojatnije nećemo napraviti. Ne radimo probleme ni u svojoj državi, zadnje što nam treba je internacionalni incident, nedobog da još nešto krene po zlu. Uglavnom, od Pripjata ništa.

Olja nam tada sugerira vođene ture gradom, odlazak do raketne baze, pucanje kalašom i dragunovim, vožnju tenkom i slično, no Pripjat je Pripjat. Ne želim se potucati po pubovima i noćnim klubovima, želim vidjeti reaktor i samo reaktor. Tenk bih možda i prihvatila da se organizatoru isplati voziti samo mene i njega, a ne i kokošje primjerke, malu djecu i slično. O maloj djeci na krivom mjestu u krivo vrijeme imam puno toga još za reći, no o tome 800-tinjak kilometara kasnije.

Ipak, odlučili smo posjetiti makar Černobilski muzej, sutradan krenuti prema Zoni koliko daleko možemo i krenuti potom prema Poljskoj. Sedam dana kasnije ću biti na radnom mjestu, treba doći do kuće. Muzej nije daleko, kaže karta metroa – dvije stanice do Kontraktove ploše, a ovo je razlog

zbog kojeg se nećete švercati u podzemnoj. Kako se ogroman i nakrcan grad pati sa preopterećenjem nadzemnih prometnica, cijena vožnje metroom je stimulativna i košta oko kunu od ulaska u metro do izlaska, išao stanicu ili na skroz drugi dio grada. Bandiću, jel čitaš ovo?

Lazić, inače poznat nadaleko kao majstor palačinki i vafla, doručkuje lokalni vafloidni specijalitet

prije ulaska u muzej i nema baš pozitivan feeback. Preslatko, kaže i dalje mljackajući ;)

Muzej me razočarao. Naravno, u taj tren me ne bi razočarali isključivo Pripjat i Crvena šuma, no objektivno, muzej je dosadnjikav za svaku osobu koja je pročitala 1 članak na ovu temu. Nas dvoje, potkovani svim i svačim smo iskoristili priliku za ponavljanje gradiva, slikanje artefakta, fotografija i osobnih predmeta likvidatora. Nažalost, malo toga nas je naučio novoga.

Sam muzej je jednostavan, na momente kičast (to nema veze sa samom Ukrajinom ;), nedajiss) i pretjeran,

no dalo bi ga se još puniti konkretnim sadržajem. Fotografije su dostupne i preko interneta, naravno da očekujem vidjeti nešto više. Prikopčali smo se grupi sredovječnih Amera koje je kroz muzej vodio Ukrajinac sa stravičnim naglaskom.

Malo je za reći da mi se u par navrata okrenuo želudac. Jeste li svjesni kako izgleda kad nadobudni Ameri prodaju suosjećanje za fetuse deformirane ionizirajućim zračenjem? Čak je i vodič preskočio dio sa Hiroshimom,

i pismima podrške iz Japana, vjerojatno ne htijući biti provokativan. Da vidite te zabrinute poglede, uzdisaje i tužne analoge “awiččččima”… I vama bi prisjelo. Na zidovima izlaza je hrpa plakata sa dramatičnim fotografijama,

i mislima mudraca svog doba. Jedan me posebno izbacio iz takta (sad kopam i ne mogu ga naći, nažalost); otprilike “Nikad više, ne ponovilo se, gasite nuklearke, one su opasnost za ekosustav…”. Ono, jel vas netko tjera? Ugasite i ove RBMK u pogonu. Da, u pogonu je u ovaj trenutak još nekoliko sličnih černobilskoj. Jednako nestabilnih, sa doduše, makar kakvim troubleshootingom uslijed nemliog iskustva.

Bilo je vrijeme za ručak, pa smo poslije muzeja krenuli u lov. Ja sam likvidirala nekakvu thai porciju sa somenom, tofuom i klicama mungo graha a Lazić Jack D’s steak u TGI Fridaysu.

Dok smo sjedili, nebo je počelo sivjeti i samo smo čekali da krene kiša. Nedugo nakon i jest, pa smo se vratili u hostel i odrapili par sati.

Po buđenju se vrijeme taman razbistrilo pa smo odlučili nazad u šetnju. Oblačim svježe opranu i jučer kupljenu majicu, prikladnu da prikladnija ne može biti.

Zašto?

Zato što idemo do kipa Majke Domovine, ogromne monumentalne skulpture od titana, visoke 62 metra, mase 560 tona. FYI, samo mač teži 9 tona. Čovječe, 9 tona je odličan urod pšenice sa površinejednog hektara!

U blizini je i Muzej patriotskog rata (u Ukrajini tako zovu WW2) u koji dolazimo prekasno. Ispred je galerija fotografija poznatih ljudi i političara, sve jedno karakterističnije lice od drugog. Ovaj deda me se posebno dojmio.

Sjećate se što sam rekla za kipove i dinamični izgled? Ovdje ih je bilo dosta, svi su vezani za rat sa Nijemcima, naravno.

No, zato postoje vanjski eksponati – vojna vozila. Ako me znate, jasno vam je zašto ne volim natpise “Ne dirajte eksponate!” :)

Metro je lijep i brz. Pokretne stepenice su izrazito duge i kreću se neobično brzo, no ipak im treba sigurno 5 minuta od stajanja na njih do silaska na dnu. Većina, pa tako i ja, koristi priliku za odmor i slikanje. U pozadini je svirala nekakva divna glazba, nalik zvuku balalajke. Vlak u stanicu ulazi stravično brzo, diže jak vihor. Sve je brzo i dinamično. Nema plakanja u vagonu zbog otvorenog prozora, nema baba sa smrdani bubrezi – ovo je bratski narod Rusa, tvrdih kao čekić i oštrih kao srp koji ga prekrižuje :)

Zadnji mi je pogled na cestu, iz haustora, zapeo za veliki plakat u staklenom okviru kraj kolone auta. Na njemu je bio tanjur sa jednom polovicom pokrivenom nečim nalik raviolima sa škrobnatim nakupinama koje nastaju pri kuhanju pšenične tjestenine, a na drugoj je bila hrpa raznog povrća kuhanog na lešo. Ispod tanjura je bio natpis “Što je Ukrajincu gušt, Europi je smeće.”. Eh.

Total: 0 km.


Prilazak?

Dan 12 / srijeda

Jedva smo se iskobeljali iz centra Kijeva. Promet je u jutarnjim satima užasan no moramo naprijed, bez zabušavanja. Krenuli smo prema Zoni sa mišlju kako ćemo proći koliko nam dozvole, iako zapravo itekako znamo da se ikakvim vozilima osim onih u vlasništvu stanovnika i autoriziranih posjetitelja ući ne može. To je jednostavno tako i drugačije ne ide. U najgorem slučaju ćemo se poslikati na rampi i imati uspomenu do pravog ulaska.

Kad smo došli u Kiev, još uvijek sam gajila neku nadu da će agencija biti u mogućnosti voziti u Zonu. Otišli smo u ured, no neka precizna objašnjenja, naravno, nismo dobili. Zašto bi vlada nekome uopće trebala polagati račune? Bila sam neki dan na stranici agencije – još uvijek bukira ekskurzije, dobila sam mail sa potvrdom unatoč zabrani. Zapravo, spremno čekaju odobrenje vlade i lagano otkazuju svima koji su, kao i nas dvoje, bukirali upad.

Cesta prema Pripjatu je vidno najbolja u Ukrajini, što je jasno obzirom na činjenicu da je promet drastično desetkovan u zadnjih 25 godina. Okružuju ju šume, polja i pokoje vrlo mirno i tiho selo. Bili smo prilično usamljeni na putu većinu vremena. Tek bi povremeno kakav auto prošao i pritom remetio vrlo ugodnu tišinu. Dan je bio topao ali lagano oblačan, idealan za vožnju.

Putem sam imala priliku opustiti se i posvetiti misli cesti prema Zoni, dok je Lazić vozio sa ciglom na gasu. Promatrala sam mala sela, kućice, ogromno zelenilo, povremeno kakve ljude uz trgovine. Ne možeš se ne zapitati kako se osjećaju. Padne li im na pamet što se dogodilo, ili kao i brojnim Hrvatima po pitanju Vukovara, takve stvari padaju samo na dan koji je ušao u povijest? Osjećaju li ikakav strah, jezu ili ih pere malodušnost i rezignacija? Tko bi još i time razbijao glavu uz svakodnevne sikiracije, pretpostavljam. Ionako su svjesni da vrlo malo toga mogu učiniti.

Obzirom na sve raspoloživo na ovu temu sam imala dojam da ovdje poljoprivreda, ne miruje, nego je potpuno smrznuta. U praksi to izgleda malo drugačije; na sekundarnoj cesti sam primijetila kombajne i poljoprivrednu mehanizaciju. Srpanj je, vrijeme skidanja repice, pšenice i ječma. Onako, dobijem dojam da se ovdje nešto zapravo i događa.

Stali smo na doručak, gdje smo pokušali sprašiti najgoru paštetu koju sam probala u životu. Shodno običajima države, začini su drugačiji, teži i intenzivniji što ju je činilo nejestivom, pa smo ju proslijedili mačkama. Usta sam promptno isprala ogromnim kornetom sladoleda, što mi je teško palo ;)

U jednom trenutku se u smjeru Zone složio poduži konvoj vojnih kamiona i transportnih vozila, čak sam uspjela i poslikati jedan u prolazu (pokušala sam biti diskretna, ne znam kako vojska zapravo razmišlja o fotoaparatima turista).

Osjećaj je čudan jer ne znamo koliko često je toliko vojske tamo. Pitanja se sama nameću; je li sve u redu? Je li opet nešto kuršlusnulo? Hoćemo li i za to saznati par dana kasnije, kad se višestruke razine očitaju u Portugalu? Vjerojatno zapravo nije ništa dramatično, no zbilja bi bilo, khm, zanimljivo, naći se 100-tinjak kilometara od elektrane kad bi opet nešto ruknulo.

Nailazimo na dečkića na skuteru koji ni da trzne na zakretanje ključa, usred ničega. Lazić, ekspert na zweitaktmotorrad polju silazi sa japanske mašine i pokušava se sporazumjeti na pantomimičarsko-hrvatsko-ukrajinskom. Dečec, vrlo simpatičan, ne zna ni guknuti engleski, no uspijevamo pokopčati da je problem u svjećici (to je bilo očito i meni, a nemam veze sa motorima)

i dijelom u gorivu tj. deficitu istog. Lazić donira koju litru, dobijam smiješak u objektiv i krećemo dalje.

Znak na cesti dodaje ulje na vatru znatiželje i napetosti – vidimo pravu naznaku da smo na dobrom putu. Moram priznati da su me prošli žmarci kad sam ga vidjela;

nakon njega sam samo čekala ulaz, napeto. Kad sam vidjela natpis

koji inače predstavlja check-point i točku razdvajanja dva svijeta, stalo je vrijeme na par sekundi. Parsto metara od mene je stajala jednostavna rampa

za koju je očito da ne prolaziš samo tako, dakle, bez pravog razloga i hrpetine papira. Prišli smo lagano prema kućici

kad nam je kontrolor nonšalantno i makinalno mahnuo onim “Ne trudite se uopće!” pokretom. Jedino što nam je ostalo je poslikavanje

i polazak prema Poljskoj, do koje nas je čekalo još dobrih šestotinjak kilometara. Srećom, cesta je bila relativno OK, što je olakšalo dobar dio puta. Nizala su se dosadna sela, prazna i mjestimično potpuno zarasla. Nije čudno, u svakom slučaju. U jednom trenutku smo se zbunjeni zaustavili, nakon što nam je organ reda dao znak da ne možemo dalje – našli smo još jedan ulaz u Zonu, Poleskoe. Naravno da nije bilo smisla pokušavati ući.

U kasno popodne/predvečer smo počeli ulaziti u radove na cesti.

Ukrajinci su na godinu domaćini nogometnog ludila i dosta toga je podređeno turistima koji cijene devedesetminutno natjeravanje lopte. U jednom trenutku su se radovi na cesti podosta zaredali i vozili smo se kroz priličnu prašinu. Došli smo do rampe koja kontrolira smjer vožnje, čiča nas pušta podižući brklju i mašući da prođemo. Par kilometara nakon stajemo pitati policajce za smjer. Minijaturni policajac aka Milicajčić koji je do našeg dolaska naslagao već nekoliko auta za pisanje kazni je naredio silazak sa motora i identifikaciju, kenjkajući nešto nerazumljivo o zabranjenom prolazu. Lazić odmah reče: “Kad ti kažem, zovi ambasadu, hvataj ljakseFon i glumi da zoveš ambasadu!”. Napade nas vrišteći, otkud mi kroz zatvoreni trak, što se na koncu svelo na poprilično izravno mahanje tekicom za pisanje kazne, metaforički izražavajući želju za driješenje kese sa evrima. Moš mislit. Nismo upotrijebili foru sa ambasadom, dovoljne su bile diplomatske sposobnosti šofera.
No, Milicajčić nije nam ostao dužan. Kad nas je pustio, tako nas je slatko nataknuo sa savjetom za smjer prema gradu za koji smo ga stali pitati kad smo ga spazili da to nije za vjerovati. Dodatni kilometri po nečemu što će se zvati cestom za iljadu godinu danasu bili krasan način da nas pozdravi i dade nam priču koje ćemo se rado sjećati.

Prilazimo oko 21 sat kućici kraj autoceste i polja. Lazić odlazi žicati u dvorište za par kvadrata za šator i motor i vraća se sa košaricom. Mlada dama u kasnim maloljetničkim godinama, u daljnjim pričama i razgovorima poznata kao Mljekarica, otrese jadnička ko kamen iz kaputa i taman smo krenuli tražiti dalje, kad njena majka, valjda vidjevši i mene u kadru, pristane i dozvoli nam da dignemo šator.


Ural?

13 dan / četvrtak

Kućica u kojoj je živjela mlada Mljekarica sa majkom nije bila daleko od autoputa, no na neki način je bila dosta izolirana. Makoliko postojalo ljudi koji sanjaju o životu koji podrazumijeva kupanje u potocima i spavanje na drvetu, život bez struje bi malo tko iskreno prihvatio. Kuća je bila vidno siromašna, dvorište neograđeno no ukrašeno divnim konjima i psom koji je pokazao dobru volju da me pojede. Probudila me ubitačna sparina u šatoru dosta rano. Bilo smo parkirani na livadi koja je bila potpuno gola i nezaštićena stablima, tako da je i ranojutarnje sunce bilo poprilično nepodnošljivo.

Kad je majka vidjela da smo se počeli pakirati, došla je i popričala sa nama o udobnosti, spavanju i sličnim jutarnjim razgovorima. Palo nam je na pamet nažicati malo mlijeka, što je oduševljeno prihvatila. Vratila se trenutak kasnije sa ogromnim kruhom iz kalupa i litrom i pol mlijeka aka hlib & moloko, što je bilo daleko više nego smo tražili i očekivali. Zahvalili smo se, otišli u najbliži dućan po bombonijeru, čokolade i nešto sladoleda u znak zahvalnosti. Za kraj je majka priznala da nas je htjela zvati u kuću, no bojala se. Naravno, bilo bi blesavo dvoje nepoznatih prljavaca samo tako pustiti u svoj dom a to nismo niti očekivali. Zahvalili smo se po x-ti put, prešli smo preko improviziranog mostića

koji je u Laziću odmah izazvao poriv da ga pošteno podaska :D

Oko 10 smo objedovali

na jednoj od brojnih karakterističnih šarenih postaja za autobuse. Pogledajte crkvu u pozadini – većina crkvene arhitekture je upravo ovakve plave boje. Nisam našla objašnjenje, no materijal za pattern postoji, kao i za šarenilo. Ovo je ukrajinsko groblje,

šareno kao futoška torta i sama Ukrajina od granice do granice.

Iako… Klimaks dana mi je bio Ural kamion na benzinskoj negdje oko Kovelja. Pukoh kad je ova grdosija stala pokraj mene:

iako ni Lazić nije bio imun :D

Zvijer izgleda kao da je baždarena na doslovno sve, dizajnirana je da gazi Saharu i Sibir bez trzaja. Gazda je uvidio naše divljenje i ponosno je pokazao mišiće nadlaktice u kontekstu prave sovjetske snage, referirajući se na kamion i viknuvši pred polazak iz kabine: “SILA!”. Respect!

Nedugo nakon smo došli u pograničnu zonu, potrošili ostatak grivni na gorivo & sladoled & jako fin autohtoni voćni gusti sok BotaniQ.

Pili smo ga cijelim putem i zbilja je bio dobrog okusa, negdje ranga Juicyja naše Jamnice.

Ulazimo u Poljsku u Helm i liježemo u vreće.

 


Poljska?

Dan 14 / petak

Na Poljsku neću puno trošiti riječi, još manje lijepih. To mi je bio najbezvezniji dio puta i skoro mi je žao što ne postoji teleport između Helma i bivše granice sa Slovačkom (po dolasku pograničnih izmjena EU na tom mjestu stoji samo metalna konstrukcija koja podsjeća na minula vremena).

Dakle, Poljska.

Užasan jezik. Ružan do bola. Toliko ipsilona, dubl veova, č-kanja, ž-kanja, šuškanja, žmikanja, cz-ova, sz-ova i dijakritika nad, ispod i preko slova valjda nema u nijednom jeziku. Čak se i mađarski čini simpatičnijim. O čemu pričam? O ovome.

Kad i pitaš stanovništvo kako doći do Brzyzywyzsczizyczyna, onda te gledaju u čudu jer si promašio jedan od umlauta koji izgleda kao mrlja nad slovom.

Na graničnom prijelazu Helm (Chelm) čekali smo preko dva sata, ne uračunavajući Lazićev veleslalom među autima. Budući da ulazimo u EU, pretres “ne preskači ni bručku” do gaća je obavezan. Treba im dobrih 45 minuta za pregled po autu, prosječno, što je krajnje komplicirano kad je kolona duga dobrih par kilometara a temperature kuhaju sive stanice u lubanji kao rižu u pretis-loncu. Malo sadistički al ajd, ima li se izbora?

Stajemo nakon prelaska u Helm na kebab. Zadivljuje me konobarica koja psu, jedinom sparinom izmorenijem od mene, na moju molbu odbija dati ikakvu pliticu da bih mu ja mogla uliti vode u nju. Za državljanku republike koju simboliziraju konc-logori i mučenja svih koji nisu plavokosi i plavooki, prilično je pizdinski nastrojena i bezobzirna. Njen komentar bješe “Nije to moj pas.”.

Šetamo malo gradom, Lazić izvan sebe. Za razliku od mene, oduševljen je Poljskom. Dosta je drugačija od Ukrajine, bilo je očito odmah po prelasku granice, sve je vrlo uredno i čisto. Dolazimo u Zamość, gdje dižemo šator u dvorištu dobrih ljudi i odlazimo na spavanac.

Ceste. U kolaboraciji sa Ukrajincima Poljaci hostaju nogometno prvenstvo. To znači da je većina puta bila ili razrovana ili u radovima. Ljudi na motorima lajkaju :roll: plešući zadnji kotač, nužnu nuspojavu pri vožnji raskupusanim asfaltom. Samo čekaš kad ćeš se sastaviti sa zemljom.

Dobar dio ljudi priča engleski, no kad smo se pokušavali iskobeljati iz gadne gužve Krakowa, odjednom nitko ne zna riječ engleskog i nitko ne zna u kojem je smjeru Auschwitz. Moš mislit.

U jednom od gradova sam prekršila i kodeks lijepog izražavanja kad me neko moronsko kljuse skoro zatuklo. Parkirali smo motor i odlučili malo protegnuti noge. Prelazim zebru, čujem škripu kočnica, Lazić me gura, u mislima me auto već sastavio i rastavio u atome.  Refleksno vozaču skidam jorkširske pretke unazad 14 koljena, rulja bleji, ja u šoku, bez teksta… Sjedam na neki beton dok Lazić skače po slaju (princip Su’ni deder čoveku jedno pićence, da dođe k sebi! :D), prilazi mi čovjek sa kolicima i slightly cynical komentarom:

– Hey, welcome to Poland!
– Haha, very funny, he almost killed me…
– No, I came from UK – we are crazy, but these Polish people… Good luck!

Eh.

Da nema Auschwitza *mrmlj*, doslovno bih projurila kroz državu.

Ukrajina >>>>>>>>>>>>>>> Poljska.

Ukrajina je sirovija, brutalnija, siromašnija, vidi se da nije zapad (namjerno sa malim “z”). Ima toliko čari i šarma. Za razliku od ovog užasa za koji se nadam iskreno da neću morati opet vidjeti.

Total: 450 km.


Auschwitz?

Prije Krakowa nas je počela prati kiša. Pratila nas je par sati a vrijeme se počelo smirivati taman 30-ak kilometara od Auschwitza. Granulo je toplo sunce u predvečerje i jako lijep kraj je blistao. Nad cestom se dobrim dijelom nadvijala nekakva vegetacija koja je svako malo radila značajnu smjenu svjetla i sjene. Vrlo lijep ugođaj. Sušta suprotnost onome što simbolizira posljednju značajnu rutu na putu kući.

Sam prilazak gradu je bio specifičan. Grad kao grad je običan, dosta uredan i čist. No… U trenutak kad sam vidjela željezničku prugu koja nenadano reže cestu, osjetila sam nelagodu, prvoklasnu.

Štoviše, kroz cijeli grad pruga siječe ceste, taman kad se opustiš i prestaneš misliti na ono što pruga simbolizira, opet se nacrta pred očima.

Tražili smo motel/hotel/hostel/štogod jer smo za ujutro morali biti svježi i uredni. Kako se u gradu odvijao skup katoličke mladeži, sve inače raspoloživo je bilo dupkom puno. Na kraju smo se utaborili u fancy apartmanu u Centru za molitvu i dijalog, u jedinoj slobodnoj sobi u cijelom gradu.

Dan 15 / subota

Kroz konc-logor Auschwitz (poljski Oświęcim) i naknadno sagrađeni Birkenau (= Auschwitz II, Brzezinka) je prošlo između 800 000 i 5 000 000 žrtava raznih nacionalnosti, uglavnom Židova. Zatvorenici su bili podvrgnuti prisilnom fizičkom radu, medicinskim eksperimentima, životu u nehumanim i nehigijskim uvjetima a većina je izgubila život uslijed djelovanja toksičnog plina, bila obješena kao primjer posljedica lošeg ponašanja i upozorenje ostalim logorašima ili strijeljana.

Logor je vrlo uređen i temeljito se održava. U jutarnjim satima se logorom kretao velik broj grupa vođenih vodičima na raznim svjetskim jezicima. Vidljivo je koliko se drži do ovog mjesta. Povijesni značaj je ogroman i poštovanje se uredno iskazuje.

Nekakva elementarna logika i iskustva drugih ljudi su mi najavili opću grozu, strahotu i osjećaj jeze pri bivanju u ovom prostoru. Naravno da sam bila svjesna kako ne ulazim u Disneyland. Ne želim zvučati beskrupulozno, no promatrajući prostor i relikvije

i karakteristične lokacije nisam osjetila apsolutno ništa osim inicijalnog žaljenja zbog žrtava. Više sam osjetila čuđenje zbog tupila i manjka nekakve emocionalne reakcije nego što me poklopila tuga.

Na putu kroz muzej su dosta često istaknuti natpisi na kojima se mole posjetitelji za tišinu i mir. To u praksi pada u vodu sa zavezanim rukama nad trticom i kamenčugom oko vrata – začudila sam se koliko ljudi mogu biti glupi, plitki i nesposobni za procjenu – vidjela sam mlade mame sa kolicima i parmjesečnom djecom. U koncentracijskom logoru! Hej! Jel samo meni tu nešto ne štima? Prvo, što malo dijete ima raditi na tako sumornom mjestu? Drugo, što tamo radi dijete koje (normalno) nije sposobno pojmiti uopće gdje je a kamoli iskazati suosjećanje i poštovanje? Treće, djeca vrište, ciče i dreče. Jel ovo mjesto na kojem zbilja treba upozoravati ljude za poštovanje?
Također, meni je u momentima oblačenja prva u ruke pala majica sa Space invadersima. Jesam ju obukla? Nisam. Zašto? Zato što nije prikladna za taj lokalitet. Kao što, unatoč ne pretjerano uvjerljivom klanjanju Bogu, neću ući u crkvu u dekoltiranom, izrezanom ili šarenom. Smatram kako Auschwitz nije mjesto za vruće hlačice i gola leđa, hoću reći. Dress code postoji za većinu prilika i treba ga se držati.

Nakon završetka smo otišli u Birkenau. Ostavit ću samo jednu fotografiju, koja je meni, uz željezničku prugu sa prve fotografije najintenzivnija. Ne groze me cipele, protetika, optika niti pribor za ručavanje. Ono što me satre je moć simbolike,

pogled u vrata kroz koja su prošli milijuni a rijetki izašli. Ili pruga kojom su se brojni dovezli a potom su poubijani jer su smatrani bezvrijednima.

Ubrzo smo došli do Slovačke. Kao što već rekoh, granica kao takva, više ne postoji.

Stajemo u Tesco po par namirnica i nabadam fen na akciji za 10 eura. Taman pred polazak je riknuo prethodnik mu. U trgovini nalazimo Podravkin kečap, eko-Vegetu, obiteljske Ledo sladolede i Mireline konzerve sa ribom.

Ajde da i mi nešto izvozimo osim lakoslušljivih glazbenih nota :)

Inače, Slovačka je brutalno prelijepa, savršene klime. Brda i šume na sve strane oko nas, a dan prolaska kroz državu je bio ugodno sunčan.

Negdje predvečer, pred Nitrom, vidim ogroman oblak u polju. Prva pomisao – netko kosi ječam. Druga pomisao – netko praši strnjište nakon što je pokosio strnu žitaricu. Prilazim polju hodajući kroz oblak i vidim treću opciju – netko kosi uljanu repicu. Ovdje očito nije podugo bilo kiše.

Već dobrano u mraku silazimo sa ceste pred Komarnom u polja. Lazić naređuje dizanje šatora u pol strništa, a zašto se to ispostavilo kao najbolji odabir tijekom putovanja, objasnit ću u zadnjem putopostu, sutra.

Total: 335 km.


Strnjište?

Prije mjesec dana smo krenuli na put koji je trajao 16 dana. Željeli smo vidjeti elektranu u Pripjatu, poznatu po katastrofi od prije 25 godina, koja je dovela prilično živahan grad u potpuno mrtvilo, Transalpinu, Transfăgărăşan i Auschwitz. U međuvremenu smo vidjeli Višegrad i Đerdap, imali prometnu nesreću, divili se prirodi Rumunjske i Slovačke, razočarali se jer ne možemo do Pripjata i šetali Kijevom. Ipak, prišli smo koliko smo mogli ;) Evo nas na posljednjem danu putovanja.

Dan 16 / nedjelja

Pogledajte lokalitet na kojem smo spavali posljednju noć na cesti

i recite, nije li divan? Može li dan koji me ovako dočeka po otvaranju očiju i vrata šatora

završiti loše? Čim smo ušli u Mađarsku, imala sam dojam da smo kod kuće. Preletjeli smo četristotinjak kilometara države ravne ko tepsija© Lazić u par sati, bez puno stajanja. Osjećala sam se odlično, bila sam vrlo sretna & zadovoljna kad sam već u 14 sati ušla u stan.

Total: 395 km.

Lekcija za buduća putovanja?

Hm. Jesmo li nešto naučili?

  • Uvijek postoji manje tereta koji možete ponijeti! Kad završite finalnu selekciju i sve spakirate, opet otvorite torbu, još jednom prepolovite stvari i stavite ih u stranu. To su stvari koje ionako ne biste upotrijebili na putu.
  • Ruksak koji sadržava dio novca i putovnice je bitniji od očiju u glavi :D.
  • Kvalitetna prostirka koja se stavlja pod vreću za spavanje je bitnija od šatora nad glavom.
  • Nikad ne skidajte dijelove zaštitne opreme ako ste na putu, ni na trenutak ako vam je vruće. Završit ćete u najboljem slučaju na zamašćenom asfaltu kružnog toka i poguljenim koljenom. Pod motorom.
  • Dobar dezodorans vrijedi 4 dana majica. Zvuči grdo na trenutak ali je tako.
  • Postoji jedna cakica nepoznata Balkanu a zove se Freedom to roam. U praksi znači da se možete sa punim pravom utaboriti na nečijoj livadi/šumi/u vrtu. Ipak, ne budite bezobrazni, dođite i zamolite lijepo, odbit će vas rijetki.
  • Kišno odijelo je bitno kao kaciga.
  • Kad nešto želite od lokalaca mjesta u prolazu, pokušajte, ako je takvo što raspoloživo :), imati žensko biće kraj sebe. Žena je znak da ste makar prividno humani a ne opasni bajker koji jede sirovu malu djecu zalijevajući zalogaje sa Ivasolom.
  • Obavezno si popišite brojeve ambasada država u koje planirate zaći na putu. Obično će biti dovoljni kao prijetnja onima koji bi trebali provoditi zakon kako spada, no zbilja nije loše imati nekoga kome se možeš obratiti kad si par tisuća kilometara od kuće i kada dođe do komplikacija.
  • U stranoj državi predstavljate svoju i dat ćete priliku drugima da po vama zaključuju o vašoj državi po onome kako se ponašate. Nadam se da su Hrvati ostali zapamćeni kao bezopasni, zahvalni, nasmijani, veseli i naoružani brojnim pitanjima :)

Savjet za suvozače u nastanku?

Suvozač nije tele koje tupo bleji u pejzaže pri prolasku motorom i u mislima vrti papirić na kojem sa obje strane piše “Okreni!”. Kako već godinama (koliko sad već ima, 6-7 godina?) sjedim iza Lazića i kategorički odbijam polagati A kategoriju i nabavu motorčine, mogu samo dati sve od sebe da budem korisna ili makar ne biti smetalo. Evo par praktičnih savjeta kako biti suvozač o kojem će se pjevati hvalospjevi, dobar test koliko sam naučila je bilo ovo putovanje, moje najdulje putovanje motorom.

  • Nikad se ne ispravljajte u zavoju. Pustite centrifugalnu i centripetalnu silu da rade za vas. Znate da ste na dobrom putu kad vozač kaže kako je u trenucima naganjanja po cestama na trenutak zaboravio da ste iza njega.
  • Na cesti nikad ne spavam niti drijemam, pratim budno svaki trenutak jer prvenstveno želim vidjeti situacije kad Lazić bude prisiljen naglo zakočiti i kad se ne želim svom silom zabubati svojom kacigom u njegovu.
  • Dobro je imati još jedan par očiju i zbog praćenja smjera na tablama. Vozač nije svevideći i sasvim je normalno u nekom trenutku ne primijetiti gdje treba skrenuti.
  • Ako postoji potreba za pauzom, treba tražiti pauzu. Motor ne trpi meškoljenje, glavobolje, trbobolje, ___bolje, siđite sa motora. Neloše je biti naoružan i kakvim analgeticima koji ne utječu na budnost pri vožnji.
  • Poslijepodnevno drijemanje FTW, kako za vozača, tako i za mene ;)
  • Prije većeg puta isto nije loše proučiti kamo se ide i postoji li nešto što i suvozača zanima. Uostalom, ni sama ne bih vozila vreću krumpira iza sebe.
  • Meni najljepše fotografije su one nastale na motoru, gdje se u kadru vide ručke i/ili vjetrobran. To je u putopisu dosta vidljivo. Zapravo nije zahtjevna stvar naučiti sličkati sa motora, držanje rukama je većinu vremena nepotrebno, najbitniji oslonac su noge.
  • Nikad se ne vješajte na vozača i ne držite za njega kao koala!
  • Ne kenjkajte protiv opreme, stavljajte kacigu ako idete i do trgovine. Značajan dio nezgoda se i događa jedva 200 metara od kuće, kad vozač vođen neopreznošću kaže sam sebi, Idem nabrzaka skočit po ulje.
  • Mašite! Motoristi se pozdravljaju na svim cestama mahanjem ili trubom, neovisno o tome znaju li se. Nas dvoje mašemo i entuzijastičnim biciklistima u brdima i klincima kraj ceste koji mu pokažu pokret rukom nalik na Daj gas!. Al ga zaronda onda… Majko mila :)

Zahvala?

Voljela bih se od srca još jednom zahvaliti svima koji su nas sa smiješkom uputili na pravi put u dvojbi, svima koji su nam dozvolili da se u njihovim teritorijalnim vodama usidrimo i prespavamo i svima koji su nam iskreno poželjeli sretan put. Želim se zahvaliti mami jer me rodila, ćaćinom ćaći & maminoj mami što su me odgojili i Lazićevim roditeljima jer su isproducirali najčeličniju guzicu i najbistriju glavicu istočno od Pecosa.

Posebno se želim zahvaliti Laziću jer je bio pravi drugar, podrška i zezant i u najgorim trenucima, odličan i strpljiv vozač i u situacijama u kojima bi neki kratkofitiljniji ostavili oblak atomske gljive u nanosekundi. Hvala mu što mi je spasio vjerojatno 205/206 kostiju na zebri u Poljskoj.