Krećemo #3

Osjećam se otprilike ovako

felixiako ne skačem s visine od par desetaka kilometara.

Unatoč dobranoj naviknutosti na osjećaj onog pred-putnog uzbuđenja (zapravo, vrlo rijetko imam grč u strahu od polaska) i višenoćne nesanice, po prvi put osjećam pravu, najpraviju iskonsku napetost i zazor. Uzbuđenje i brigu, nabrijanost i istinsko veselje zbog polaska na dugo planirani i dugo očekivani put.

Vrijeme je za polazak na treći epski put motorom. Nakon krštenja Ukrajinom i lanjskog šalabaza do Norveške, ovaj put nišan pade na Rusiju.

Iako sam vrlo naturpijana zadnjih par tjedana, adrenalin me posebno tuče u volovskim dozama zadnja 24 sata. Ni Laze nije pošteđen. Jednako je, moguće i više, zabrinut, zainteresiran i nabrijan samom idejom o polasku prema Ruskoj Federaciji. Kad se vratim i napišem što u ovaj tren želimo i planiramo vidjeti a znate makar jedno od nas dvoje i makar nešto o našim interesima, bit će vam kristalno jasno zašto se tako osjećamo.

keep calm and reach ural by svartogs =)

Poželite nam sreću na cestama – čeka nas dug put, brutalna priroda, hardcore nacija, lijepe žene i država ukupne površine mrvu veće od one koju ima Pluton.

viza-rusija

До свида́ния!

engageedit:

свартспутник


Stigli smo #3

Prošle smo se noći vratili s trećeg velikog putovanja.

Negdje u razmjeni dojmova Faca je prokomentirao kako ukupni broj kilometara (skoro 13 000 kilometara) koje smo prešli čini ni manje ni više nego, pazi sad!, trećinu opsega Zemlje

zemljaoko ekvatora. Da, ove Zemlje na slici.

8O

Moram priznati da me ova informacija izuzetno zdrmala. Nisam sigurna jesmo li puno prešli ili je Zemlja zapravo nevjerojatno mala. Ovo me ispunilo dodatnim zadovoljstvom i srećom kao da sam cijeli put, umjesto na Tenerki, odvezla jašući Proton-M koji je ispunio sva očekivanja inženjerije koja stoji iza njega i kojemu je iz guzice prštao sladoled u duginim bojama.

Ovo je povuklo i još pokoji zaključak. Postalo je jasno, recimo, kako bismo mogli-bi-jednom-sigurno-je-izvedivo-motorom ruta Zagreb – Vladivostok također lagano motorom. Ona mjeri isto 12-13 tisuća kilometara; u jednom smjeru, naravno.
Nakon svega, uopće se ne čini više toliko daleko.

Dok ja ovako dvojim, bacite poglede na konkretno – vrijeme je za cifre&stats:

33 dana putovanja

12 722 km ukupna duljina rute

mrvu manje od 7 000 kilometara po Rusiji

21 dan u Rusiji

61°16′19.33″N  60°11′3.7″E najsjevernija točka koju smo dosegnuli – Vižaj, Rusija

40°43′27.54″N 31°33′0.21″E najjužnija točka putovanja – Bolu, Turska

56°42′49.01″N 60°48′23.4″E najistočnija točka putovanja – Jekaterinburg, Rusija

703 km najviše prešli u jednom danu

10 država na putu (Hrvatska, Mađarska, Slovačka, Poljska, Ukrajina, Rusija, Gruzija, Turska, Bugarska, Srbija)

10 kn = 397 forinti = 40 slovačkih kruna = 5,5 poljskih zlota = 14 ukrajinskih grivni = 58 ruskih rublji = 3,5 gruzijskih lara = 3,4 turskih lira = 2,59 bugarskih leva = 151 srpski dinar

12 noći spavali u šatoru

3 dana bez vožnje motora

8 kišnih dana

3233 kn potrošili na spavanje u hostelima, hotelima, motelima

7635 ukupni broj slika

17,5 GB na CF karticama

350 kn darovi i pokloni (čitaj: mito namijenjen organima za održavanje reda i mira)

i probajte reći da nismo zmajevi =)

laikaboss :benga:

Evo i rute:

Zagreb – Budimpešta – Sanok – Lavov – Žitomir – Kijev – Kursk – Saransk – Varonjež – Uljanovsk – Vižaj – Serov – Jekaterinburg – Ufa – Orenburg – Samara – Saratov – Volgograd – Elista – Gori – Samsun – Istanbul – Beograd – Zagreb.

ruta1Možda i ne djeluje pretjerano veliko i dugotrajno za vožnju, ali kad odzumirate rutu na kontinentu i još kada dodate nešto boje,

ruta2stvar izgleda puno bolje i uvjerljivije.


O zahvalnosti

Putovanje koje je trajalo oko 1/12 godine po 10 država mogu slobodno deklarirati kao najbolji mjesec koji sam proživjela otkad znam za sebe. U 33 dana doživjela sam toliko smijeha, sreće, veselja, srdačnosti, čak i momenata iskrenog ganuća da je čak i kišurina koja je nemilosrdno pljuštala danima u ovaj tren samo nekakva kišica zbog koje sam, eto, morala navući kišno odijelo dok se vozim.

Osjećam savršeno zadovoljstvo i zahvalnost. Osjećam čak i svojevrsno žaljenje, doduše, u tragovima :) što ne vjerujem u nikakvo superiorno biće kojem bih mogla otići pokloniti se i zahvaliti od srca na cijelom kolopletu zbivanja i događaja koji su ovaj mjesec učinili skoro pa magičnim. Ovo se posebno osjetilo na kraju dana, nakon što bismo prebacili stotine kilometara. Sjeli bismo i shvatili kako nemamo kome izraziti zahvalnost, a osjećamo ju oboje. Ne znam čime sam toliko dobrote, pozitive i rokenrola zaslužila. Stoga ćemo se, umjesto božanstvu, svartputopisom zahvaliti onima koji su ovo putovanje učinili toliko divnim.

Voljela bih zahvaliti se svakoj osobi koja nam je i bez ikakvog pitanja prišla i pitala može li ikako pomoći. Ne biste vjerovali koliko ih je bilo, pogotovo u Turskoj. Hvala svakoj ženi i muškarcu koji su razumjeli naše pitanje i pokazali smjer u kojem smo se potom odvezli i otišli na željeno mjesto. Hvala svakom prijatelju i prijateljici, kao i familiji, koji su nam poželjeli lijepi provod, suhe ceste i što manje kvarova na cesti. Hvala strpljivim prodavačima koji ne hablaju ingles i koji su vrlo brzo shvatili da naš ruski nije dovoljno upotrebljiv za temeljita objašnjenja. Hvala graničaru koji je na GP-u kod Kurska pokazao ogromno strpljenje za ispunjavanje papirologije pri ulasku. Hvala Nurettinu što se polomio da nađe lanac za Tenerku. Hvala Latifu što ga je namjestio na lančanike i omogućio nam siguran dolazak kući. Hvala Marijani i Faci što su nam zadnjih 24 sata putovanja bili odlično društvo. Hvala Marijaninoj mami na vrhunskoj klopi koja me dočekala u Rokovcima :) kao i ohlađenom bostanu.

Najveća i posebna zahvala ide na račun nekoliko osoba, koje su svojom druželjubivošću i srdačnošću ovo putovanje učinile ovakvim kakvo jest. Aleksej, Aleksandar & Svjetlana, Ksjuša & Sabina, Pavel, Max, Mehmed & Irfan, Tevfik – tko su oni, što su učinili za nas i čime su nas zadužili do koske, saznat ćete tijekom sljedećih mjesec dana.


O Svartsputnjiku

WordPress po objavi postova slaže niz tako da posljednji objavljeni baca na vrh stranice. Ovo putopis čini nečitkim jer traži skrolidbu gore-dolje kako završite čitanje dan po dan.

Kao lani i preklani, ove godine kreiran je jedinstveni slijed koji slaže postove kronološki.

http://svartberg.org/putopis/svartsputnjik

Nazvan je simbolički Svartsputnjik, u čast prvog umjetnog satelita lansiranog u svemir (sputnjik – rus. suputnik), a ujedno oslikava i moju funkciju kopilota na Tenerki :)


Россия

Ne želim zvučati patetično ili divlje u srcu kada ovo kažem, no, kada jednom izađete na cestu motorom na put od makar par dana, možete biti prilično sigurni kako nikad više nećete gledati jednako na putovanja. Toliko je dobro ovako putovati da ne možete zamisliti. Dobijate priliku otkriti jedan divan način za provođenje slobodnog vremena i zapravo po dolasku kući samo razmišljate kako bi bilo lijepo otići nekamo dalje. Ovo je pogotovo došlo do izražaja nakon povratka iz Norveške i iskustva sa prelijepom prirodom. Ništa ljepšega u životu nisam vidjela. Do tada.

Volim biti vani, volim biti u prirodi i putovati gradovima – motor je idealno prijevozno sredstvo. U odnosu na auto, motor omogućuje bliži kontakt sa okolinom i dosta intenzivniji doživljaj. Kad ideš autom i dočeka te kiša – sjest ćeš, zatvoriti vrata i pustiti blues. Kad si na motoru, primoran si tražiti krov nad glavom. Nekad je to hostel, nekad samo šator, nekad posluži i autobusna postaja u nadi da će kiša imati milosti. Nekad stane nakon 10 minuta, kada oblak produlji dalje nekome uništavati planove :) a nekad sjedaš na motor dok kiša spektakularno cmari i cmari. Ujedno, intenzivnije ćeš udisati sve oko sebe – ljude, gradove, sela, rijeke, planine i kulturu. Bogomdani osjećaj.

Do đira do Kijeva vozili smo uglavnom kraće rute. Bili smo balavi i strašno dobro smo se zabavljali. Vozili smo se na prastarom Tomosu a potom i na eMZi po Hrvatskoj, državama bivše Juge i nešto malo po Mađarskoj. Norveška je bila level up, prilično zahtjevnija ruta. Smazali smo ju sa takvim guštom da to nije bilo za povjerovati :) a utabala je put za vožnju do Rusije. Postalo je jasno da mi to jednostavno možemo. Sada, nakon što smo odradili Rusiju, imam dojam da su Afrika ili južni dio američkog kontinenta zapravo pisofkejk :)

U noći 21 godinu nakon pada Vukovara odlučili smo kamo ćemo na put na ljeto 2013. Nekoliko opcija bude uvijek otvoreno, no tu večer odabrali smo vožnju po bivšem Sovjetskom Savezu, s fokusom na Rusiji.

Zašto Rusija?

Zato što je epska u svakom pogledu.

Ogromnost. Površina Rusije čini sedminu kopnene mase Zemlje. Pere ju, pazite, 12 mora iz 3 oceana. Redom, Baltičko, Barentsovo, Bijelo, Karsko, Laptjevsko, Istočnosibirsko, Čukotsko, Beringovo, Japansko, Okhotsko, Crno, Azovsko. Od Kaliningrada do Kamčatke raspoređeno je DEVET vremenskih zona. Tehnički, 11, ali Putin je srezao broj zona da bi smanjio vremensko odstupanje od Moskve. Usporedbe radi, kompletna Europa ima 4.
Graniči sa Poljskom, Latvijom, Litvom, Estonijom, Ukrajinom, Bjelorusijom, Norveškom, Finskom, Gruzijom, Kazahstanom, Azerbejdžanom, Mongolijom, Kinom, Sjevernom Korejom. Duga je oko 10 000 km od najzapadnije do najistočnije točke – od Kaliningrada do Dežnjevog zaljeva. Reže ju 120 000 rijeka duljih od 10 kilometara. Najveće su Ob, Irtiš, Jenisej, Amur i Volga, samo na području europskog komada Rusije.
Posjeduje 100 rezervata i 35 nacionalnih parkova.

Međurelacijska unikatnost. Na tolikom teritoriju i na ogromnim udaljenostima između gradova ne može biti sličnosti. Voljela bih vidjeti i Kaliningrad i Vladivostok. Petrograd i dagestanski Kizlajar. Moskvu i malo selo na granici sa Mongolijom. Jesam rekla “selo”? Mislila sam na pokoju jurtu u pol stepe. Upletite u geografsku različitost i polarnost jednog islama u odnosu na pravoslavlje, dvije najzastupljenije religije ogromne Rusije – vjersko opredjeljenje vrlo jasno definira vizualnost područja – bez puno dvojbe shvatiti ćete koje opredjeljenje dominira kojim krajem.

Čista brutalnost, sirovost, patnja. Rusi su imali vrlo volatilnu povijest, proživjeli i preživjeli su Džingis-kana, Napoleona i naciste. Jedna riječ: Staljingrad. Izgubili su 27 000 000 ljudi tijekom DSR, što čini polovicu ukupnog broja žrtava. Bije ih glas kao nemilosrdne i žestoke, ali i duboko emocionalne i srdačne. Nije ni čudo nakon svega što je taj narod proživio.

Glazba. Emocionalna, duboka, posebna.

Najdraži primjer mi je Pjesma partizana by Aleksandrov ansambl (također poznat kao Zbor Crvene Armije).

По долинам и по взгорьям
Шла дивизия вперед
Чтобы с боем взять Приморье –
Белой армии оплот

Наливалися знамена
Кумачом последних ран
Шли лихие эскадроны
Приамурских партизан

Этих дней не смолкнет слава
Не померкнет никогда
Партизанские отряды
Занимали города

И останутся как в сказках
Как манящие огни
Штурмовые ночи Спасска
Волочаевские дни

Разгромили атаманов
Разогнали воевод
И на Тихом океане
Свой закончили поход.

Pjevala mi ju je baka kada sam bila dijete. Na ruskom i vrlo dinamično. Savršena je.

Svemirski program. Tijekom 60 godina i općeg natjecanja sa Amerima, napisali su niz poglavlja o osvajanju svemira – prvi satelit (Sputnjik 1), prva žena u svemiru (Valja Tereškova), prvi muškarac u svemiru (Gagarin), prva i dvanaestominutna šetnja izvan svemirskog broda (Aleksej Leonov), prvi fizički kontakt sa Mjesecom i prvi šalabaz Mjesecom (Lunohod), prve fotografije tamne strane Mjeseca, prva svemirska postaja (Mir) rezultat su ruske odlučnosti i znanstvene kompetencije.
Ne čini vam se nešto posebno?
Razmislite, Tereškova je 1969. godine lansirana u orbitu. Minijaturnih 66 godina ranije, braća Orville i Wilbur Wright su se odlijepili od tla u avionu. U samo jednom letu provela je više vremena u svemiru nego svi američki astronauti do tada. Zajedno.

Lajka (rus. Lajavica) poznata i kao Limunčik, Žućka i Kudravica. Prvi kozmonaut, prva kučka koja je orbitirala oko Zemlje u Sputnjiku Dva. Legendarno živinče, prelijepa mješanka koju su sa moskovskih ulica pokupili znanstvenici da bi vidjeli kako će se živi organizam ponašati u svemiru, pretpostavljajući kako su lutalice u startu bolje predisponirane za ekstremnije uvjete.

lajkaUginula je u svemiru, ali vječno živi u našim srcima a od večeras i na svartu.

Lajka :benga:

Količina vremena na raspolaganju u najvećoj mjeri definira putanju. Za ovaj godišnji uzela sam maksimalni tj. ukupni broj dana moguć, 31 dan, koji čini ravno 1/12 godine. Solidno, ha? Da je vremena više, išlo bi se i do Mongolije. Šetanje po kazahstanskom Bajkonur kozmodromu, mjestu odakle je lansirana letjelica sa prvim čovjekom u svemiru (Gagarin u Vostoku 1), prva letjelica uopće (Sputnjik 1) i letjelica koja je omogućila prvo orbitiranje oko Zemlje, platila bih suvim zlatom. Naravno, Bajkonur nije nešto u što ćeš ušetati kao u maksimirski park. Ali nije neizvedivo :)

Putanja se tijekom planiranja dosta mijenjala. Prva verzija podrazumijevala je zemlje Baltika, skretanje na Petrograd, potom Moskvu i onda slobodni pad prema Crnom moru. Kući preko Turske. Ako se negdje previše zaigramo, uvijek možemo proći brže prema kući, sjevernom stranom Crnog mora tj. južnom Ukrajinom.

No…

Odlučili smo žrtvovati Petrograd i Baltik da bismo se što više posvetili prodoru na istok, uz prolazak kroz Moskvu. Cilj nam je postao dolazak na vrata Azije, točnije, granicu Europe i Azije. Potom se stvar dodatno zakomplicirala. Ključni trenutak bio je Holat Sjahl + Vižaj + Ušma. Da biste razumjeli fascinaciju, pročitajte priču o planinarima koji su gadno stradali u vrlo misterioznim uvjetima i za što ne postoji formalno objašnjenje.

Tamo prespavati… Ay caramba :), kamo sreće – Lazić je istražio moguće ceste i putanje i zaključio kako do samog prijevoja nije moguće doći jednim motorom u dvoje, ali samo spavanje u Vižaju već bi nam bilo dovoljno. Rute do prijevoja postoje ali su vrlo skupe (tipa, nas dvoje po 1000 eura) i žestoko precijenjene. Stoga… Plan je bio prilazak koliko je blizu moguće. Problem su rijeke kojih može i ne mora biti, obzirom na godinu, i koje čine prelazak šumskih putova mogućima ili ne. Iako putujemo ljeti, ovo je Ural. Sjeverni Ural. Motor ne može prijeći rijeku.

Prekrižili smo Moskvu nakon što sam na papir stavila sve što nas u njoj zanima i shvatila da za nju jednostavno nema vremena. Odlučili smo ju odgoditi za neka druga vremena, kada ćemo se posvetiti samo njoj. Heck, samo u Muzeju KGB-a imaš što vidjeti jedan cijeli dan. Obilazak Moskve zaslužuje makar 10 dana za propisno iskustvo.

U plan smo opet ugurali i Černobil. Ovaj put u nadi da njihova Vlada neće bez posebnog razloga zatvoriti Zonu. Černobil je morao biti odrađen.

Također, odlučili smo temeljito posvetiti se regiji između Volgograda i granice sa Turskom, onoj zakuhanoj tampon-zoni između Crnog mora i Kaspijskog jezera. Osim republika Ruske Federacije (redom: Adigeja, Karačaj-Čerkezija, Kalmička, Kabardino Balkarija, Dagestan, Ingušetija, Sjeverna Osetija, Čečenija), ovdje je smješteno nekoliko država, bivših članica Sovjetskog Saveza (Azerbajdžan, Gruzija, Armenija). Sve odreda u ovoj kombinaciji čine jedno vrlo reaktivno područje sa prilično nestabilnim sociopolitičkim uvjetima. Odlučili smo proći kroz Beslan, poprište uistinu gadne tragedije koja je zadesila djecu na prvi dan škole.

Zanimala nas je i Elista, budistička oaza u Europi; Jekaterinburg, grad u kojem su smaknuti Romanovi, posljednji članovi carske obitelji; muzej poljskog slikara Beksinskog; nekoliko monumenata na granici Azije i Europe… Niz je prilično dug. Gruziju, mislila sam, pregazit ćemo za 24 sata bez nekog posebnog interesa i potrebe za stajanjem. Isto tako, Turska ko Turska. Da me posebno zanima, hm, ne zanima me.
Nikad toliko nisam bila u krivu :)

Moram spomenuti i kako je ovo prva ruta u mom životu za koju sam osjetila, ne strah, već nekakav oprez, brigu, obzir i blagi zazor. Do sada smo sve odradili besprijekorno, imali smo sreće i povremeno pameti, ali ovaj put je u zraku bilo nešto drugačije.


01 / polazak

14.7.
nedjelja

Probudili smo se prije 5 ujutro. Strahovito uzbuđeni, oboje. Ležali smo u krevetu i planirali dan meškoljeći se, komentirajući očekivanja, okvirnu ideju i plan.

Prvi dan putovanja prema Rusiji u teoriji poslužio je uglavnom kao tranzit. Cilj je bio u što kraćem roku prebaciti sedamstotinjak kilometara, što bliže poljskoj granici. To bi značilo da prelazimo iz HR u Mađarsku a potom u Slovačku bez nepotrebnog zadržavanja po urbanim sredinama. Autoput FTW. Cigla na gas, povremeno stajanje da bismo se osvježili, nešto zamezili, protegnuli noge i to je to.

Krenuli smo u pola 7, sa startnom kilometražom uslikanom za arhiv.

IMG_4354

IMG_4373

Dan je bio sunčan ali prohladan. Idealan za vožnju. Osim kratke majice, ispod body armora nosila sam samo majicu sa kapuljačom i palestinku. Savršeno :mrgreen:

Oboje smo bili odlično raspoloženi, neprekidno smo se smijali i cerekali. Kao da smo na godišnjem :mrgreen:

Mađarska

Granicu sa Mađarskom na GP Goričan prešli smo za manje od 45 minuta. Do Budimpešte preko Balatona došli smo vrlo brzo. Do tada nisam bila u toliko hvaljenom mađarskom glavnom gradu i moram priznati da me se nije toliko dojmio, uz najbolju volju i masovno naslikavanje sredine u kojoj smo se nalazili.

Grad je na momente bio pust kao Atlanta kada je u nju ujahao Rick Grimes, što je logično obzirom na godišnje doba. Tek povremeno naišli bismo na oaze sa ljudima. Prošli smo kroz centar

IMG_4486i provezli se kraj Dunava a potom produžili van.

IMG_4508

IMG_4467

Budimpešta zbilja nije ništa posebno. Izgleda kao prljavi Prag, s nešto manje sadržaja. Avenije, očite kucavice regularnog prometa, bile su skoro pa potpuno prazne.

Po izlasku napravili smo kratki tajmaut na parkingu uz cestu i odrijemali,

IMG_4425

a potom nastavili prema sjeveru.

Slovačka

U poslijepodnevnim satima prešli smo ono što se nekad zvalo mađarsko-slovačkom granicom. Ruina, totalna, mislim da bi ju trebalo ukloniti ili preurediti sa nekom svrhom i funkcijom. Možda bi bila dobar muzej? Ne znam, ovo je uistinu tužno.

IMG_4565

U Košicama smo večerali, prošetali gradom i slikali se na Mostu zaljubljenih,

IMG_4588

IMG_4613

lokalnoj atrakciji čija je metalna konstrukcija okićena mnogobrojnim lokotima sa imenima, srcima i ostatkom šećerlemastih sitničica.

IMG_4567

Nagazili smo prema Poljskoj i podignuli šator nedaleko od ceste u malom šumarku uz mjesto Svidnik.

IMG_4625

Spavanju vani posebno sam se veselila. Ležanje i spavanje na tlu strahovito mi odgovara. Imam dojam da zemlja isiše iz mene svo loše raspoloženje. Bed enerđi end stafs.

Dobro sam se naspavala, veseleći se ulasku u vrlo specifičan muzej, nedaleko od granice.

01 - zagreb-svidnik

Total: 703 km.


02 / Perunova milost

15.7.
ponedjeljak

Probudila nas je kiša koja je uporno tupo i tiho čvrčkala po šatoru. Divno, pomislih. Gdje ćeš boljeg jutra od onoga kada te ne probude sunčeve zrake koje nježno griju šatorsku površinu već onaj uporni zvuk kiše koja ne djeluje kao da ima namjeru stati?

kisa

Poljska

Vrlo brzo prešli smo nevidljivu granicu i došli u grad Sanok, mjesto rođenja jedne izuzetno zanimljive osobe. Toliko zanimljive da sam nakon svega sa Poljskom odlučila zbog njega opet zaći na njen teritorij. Na svartu sam ga već spomenula

U Sanoku se nalazi muzej slikara kojeg sam zapazila tek neki dan. Stil majstora imena Zdzisław Beksiński (damn that poljski!) vrlo je upečatljiv, prva asocijacija je Dali meets Giger; pejzaži i likovi iz snomorica sa futurističkim i pomalo grotesknim detaljima. Mrzio je tišinu i slikao je postapokaliptične krajobraze, kosture i razne utvare obično uz klasičnu glazbu. Većinom slika dominira Smrt u prostoru ništavila, defomirane razne vrste životinja, kao i izobličeni ljudi u koitalnom zanosu i emocionalnim situacijama.

i jako me se dojmio od prvog trenutka kada sam vidjela slike koje je radio. Beksinski (1929. – 2005.) je bio akademski slikar i fotograf koji je tijekom stvaralačkog rada u poljski socrealizam ugurao poprilično nesvakidašnji nadrealizam, pogotovo u periodu od šezdesetih do kasnih osamdesetih.

IMG_4658Godinu dana nakon smrti supruge Sofije, njegov sin Tomaš počinio je samoubojstvo. Sam Beksinski nađen je 2005. godine izboden 17 puta. Ubio ga je sin kućepazitelja kojemu je odbio posuditi novac.

Do galerije Beksinskog prolazi se kroz stalnu višekatnu postavu sakralne umjetnosti.

IMG_4633Freske, kipovi, nacifrana raspela i ino vrlo brzo pretvorili su se u set deformiranih humanoidnih tjelesa i njihovih dijelova u nadrealnim okruženjima i nerijetko sa unakaženim licem razvučenim u grč ili agoniju. Iznenadilo me koliko su malene. Očekivala sam da je svaka prosječno oko 180 cm, no većina je visine oko metar. Ne znam zašto sam to očekivala. Nadrealizmu, možda, ne stoje maleni formati – možda sam samo očekivala nešto što dimenzijama odgovara ovoj postapokaliptičnoj pustoši i očitom jadu i agoniji koje cure iz slika.

Ovdje imate stranicu sa njegovim radovima. Poslikali smo hrpu njegovih slika, a ja ću ovdje objaviti one koje su me se najviše dojmile i najviše mi se svidjele.

IMG_4648

IMG_4681 IMG_4698 IMG_4657 IMG_4655 IMG_4670 IMG_4666 IMG_4691 IMG_4653

Slike iza mene i pokraj mene najpoznatiji su njegovi radovi,

IMG_4688

posebno poznate su prva, najlijevija i peta po redu.

Bila sam izuzetno oduševljena viđenim. Ono što mi se nije svidjelo su kustosi koji su išli za nama. Da su išli neprimjetno, ne bih zapravo ništa imala za reći, no nerijetko bi, kada bih stala pred neku od slika u divljenju, prošli ispred mene tj. između mene i slike, rondajući po mobitelu. WTF?

Nedaleko od muzeja doručkovali smo nekakav bizarni kebab. Slučajno mi je pogled pao na obližnju suvenirnicu iza čijeg me stakla gledao drveni bradati starac.

IMG_4704Oduševio me toliko da sam ga do kraja putovanja nosila oko vrata. Podsjeća me na staroslavenskog boga Peruna, vrhovnog boga zaduženog za gromove i kišu, zaštitnika planina, orlova, konja i streličara. Upravo sada držim ga lijevom rukom i jagodicom diram grubo obrađen drveni reljef.

Kiša je uporno padala satima. Stala je negdje pred granicom sa Ukrajinom a temperatura je počela lagano rasti.

Ukrajina

Prešli smo u Ukrajinu preko GP Medika, na kojem nas je osim psa u karantenskom kavezu dočekala HOT! graničarka u vojnoj odori. Inače, na njihovoj granici uobičajeno je vidjeti vojsku u maskirnim odorama i vatrenim oružjem preko ramena. To nas je i prvi put šokiralo kada smo išli preklani prema Kijevu. Prvi checkpoint predstavlja vojnik koji zaustavlja vozilo, ustanovljuje i na mali listić papira piše broj putnika, registracijski broj s tablice i volumen rezervoara motornog vozila. Očito su imali problema sa pokušajima prešvercavanja ljudi ali i goriva. Taj papirić predajete pri kontroli putovnice, kad vas uglavnom odmjere, pitaju nositel kako oružje il narkotike i puste dalje.

Nakon otprilike sat vremena čekanja gazili smo hrabro u smjeru Lavova (L’viv), šokirani onime što vidimo. Ukrajina koju smo prvi put vidjeli, nakon prelaska via GP Černivci prije dvije godine, bila je vidno siromašnija i užasno prljava. Ovdje je sve bilo puno ljepše i urednije, toplije i ugodnije, možda zato jer ova regija graniči sa Poljskom a ona koju smo prethodno vidjeli s Rumunjskom. Odmah po ulasku u najbliži grad malo smo stali i ohanuli, mlateći poslovično jeftine lokalne sladolede.

IMG_4713

Ručali smo u restorančiću koji je bio uređen kao dio nekakvog etnografskog muzeja.

IMG_4733

Usluga je bila cakum-pakum, konobarica je unatoč apsolutnom nepoznavanju engleskog pokazala iznimno dobru namjeru da se osjećamo kao kod kuće. Prije bijelog mesa sa gljivama dobili smo rundu grisina sa kimom, kada smo pričajući uživali u nenametljivoj narodnoj glazbi Ukrajine. Oko restorana nalazi se mini šumarak iz kojega je u jedan trenutak izjurila vjeverica i vrlo brzo nestala.

Lavov je bio oličenje kaosa. Osim ljetnih radova uobičajenih za većinu većih gradova koji su izbezumili GPS, promet je bio u najmanju ruku lud. Nisu pomagale niti ceste koje nisu asfaltirane već imaju one betonske blokove koji daju romantični štimung kada se vozikaš u kočiji.

IMG_4777

Motor nije kočija, pogotovo ovoliko nakrcan pa mi nije baš bilo svejedno ali Lazić se nekako snašao i izvukao nas van. Iz grada smo izlazili sigurno dva sata.

Putem smo naišli i na prijateljice noći, uobičajene na cestama.

IMG_4752

Spavali smo u selu Balki. Šator smo dignuli na rubu šumarka negdje oko 9 navečer. Nakon večere zaspali smo kao male bebe. Drugi dan je bio gotov.

IMG_482202 - svidnik-balki

Total: 412 km.


03 / tunel ljubavi

16.7.
utorak

Cilj dana bio je dolazak do Kijeva. Bukirali smo hostel kod Olje, kao i prije 2 godine, vođeni jako dobrim iskustvom. Plan je bio po dolasku prošetati gradom, sutradan otići u Pripjat u posjet Četvrtom Reaktoru i onda preksutra ujutro krenuti iz Kijeva prema granici sa Ruskom Federacijom.

Probudili smo se vrlo odmorni. Prije polaska sa mirnog ruba šume u Balkiju nabasala sam na dozu lokalnih supervoćki i sa guštom progutala šaku bobica turbomirisnih šumskih jagoda.

IMG_4832

IMG_4834

Vremenske prilike bile su na našoj strani – dan je bio topao i nalik proljetnom.

IMG_4891

Kao i prvi dan vožnje, savršen za điranje.

Ukrajina u svojoj esenciji.

IMG_4998

Moraš ju voljeti.

Vozili smo se sjevernom stranom države jer smo htjeli proći kroz gradić Klevan. Nakon što smo se parkirali i odlučili uloviti doručak, u nečemu nalik centru grada opsjedalo nas je minijaturno, bučno i vrlo šarmantno mačence.

IMG_4926

Nedaleko se nalazi i reljef na jednom od gradskih zdanja koji prikazuje top prioritete SSSR-a u ful zamahu i procvatu.

IMG_4928

Na internetu, kada guglate Tunel ljubavi, nalazite grad Klevan i pod imenom Kleven, što je neispravno. Grad Kleven nalazi se u potpuno drugom dijelu države i nema veze sa ovim lokalitetom. Tunel ljubavi čini željeznička pruga koja prolazi među zelenim “zidovima” uredno obrezanog šumarka.

IMG_4947

IMG_4937

Tunel je nevjerojatno miran i tih. Savršeni zen remeti samo treperenje sjena lišća pod blagim napadom povjetarca i pokoja komarica. Prošetali smo tunelom, poslikali se i krenuli dalje.

Negdje u vožnji izgubili smo sat vremena. Ušli smo u drugu vremensku zonu

IMG_4859

koja je zagrebačkom vremenu oduzela jedan sat. Moj sat je cijelim putem ostao na ZG vremenu dok je Lazić prešaltavao svoj kako smo mijenjali zone.

Primijetit ćete tijekom sljedećih 30+ dana koliko su ruske i ukrajinske ulice kontaminirane spomenicima/eksponatima u vidu raznih tenkova i topova. Potpuno je normalno ići ulicom i nabasati na tenkovsku zvijer

IMG_4866a ja volim misliti da je blesavo proći i ne poslikati se makar na jednoj od njih. Tenk je iz DSR-a, potpuno je zatvoren varenjem i na njega se nadovezuje kip ratnika u akciji. O kipovima će vjerojatno ići jedan zaseban post, u kojem ću objasniti kako izgledaju i kako sam ih doživjela.

Putem prema Kijevu stali smo u zalogajnicu u kojoj sam probala ukrajinsku verziju boršča.

IMG_5030

Juha je prilično zimske prirode pa mi nije baš najbolje sjela, ali sam odlučila razraditi recept u kućnoj radinosti po povratku. Zasad imam dva tipa – pravu zimsku toplu i sočnu juhu, kao i raw vegansku verziju, gustu i kremastu.

Inače, strašno volim prilaziti Kijevu. Volim njegovu vrevu, kaos, promet, Ukrajince. Već pri prvom pogledu u kip na ulazu u grad razveselim se dodatno i ne spuštam fotoaparat. Na Majdanu nezaležnosti već sam izvan sebe jer imam osjećaj da idem kući koju dugo nisam vidjela.

Hosteli su savršeni za nas dvoje. Ne trebaju nam apartmani sa pećnicama i pogledom na grad – doslovno trebamo samo tuš i krevet u koji ulazimo navečer i odmah ujutro nestajemo i izlazimo na ulice da bismo zapravo osjetili grad na pravi način. Kreschatik hostel je odličan jer je doslovno u centru i sve ti je pri ruci. Vlasnica je ful uhodana profi zvjerka koja zbilja zna svoj posao, poznaje grad i gro restorana, krcata je informacijama i preporukama – nema mane :) . Pozdravili smo se, uredili i izjurili van. Šetali smo par sati, otišli smo do meni jako dragog kipa koji prikazuje osnivače Kijeva (Ki, Šček i Koriv),

IMG_5143a jedan par furrya me izgrlio i nažicao hrvatskih kovanica jer ih nikada do tada nisu vidjeli.

IMG_5147

Iz kose oprah najgoru štroku, prašinu, kišu i prljavštinu i legoh u krevet s mišlju, Sutra Pripjat, konačno.

03

Total: 476 km.


04 / bijela cipelica

Nuklearna elektrana Vladimira lljiča Lenjina u trenutku katastrofe u produkciji električne energije Ukrajine sudjelovala je sa 10%. Sastojala se od četiri reaktora. Prvi je u pogon stavljen 1974. godine a posljednji, ozloglašeni, 1983. godine. U trenutku nesreće je u planu bila izgradnja šestog reaktora, a peti je bio u završetku i trebao je ići u pogon krajem godine katastrofe.

26. travnja 1986. godine je sat vremena i 24 minute nakon ponoći došlo do taljenja jezgre u četvrtom reaktoru, nakon čega se u atmosferu podigla radioaktivna prašina koja je neminovno izazvala kontaminaciju područja i strahovite posljedice.

Zašto?

Zato što je tu noć nedovoljno stručno osoblje, koje je dotad radilo u elektranama pogonjenim fosilnim gorivima, u svoje ruke uzelo sigurnosni sustav nuklearne elektrane i odlučilo testirati rad reaktora u smanjenim sigurnosnim uvjetima.

 

Nastavak ove tragične priče pročitajte ovdje.

17.7.
srijeda

U povijesti manipulacije nuklearnom energijom dogodio se izvjesni broj događaja, katastrofa raznih intenziteta, manje ili više zapaženih, pa čak i zataškavanih. Prema efektu na okoliš, ljudsko zdravlje i egzistenciju klasirani su u 7 kategorija; od manjih incidenata s nikakvim ili zanemarivim utjecajem na okoliš do ozbiljnih katastrofa u kojima dolazi do ispuštanja značajnih količina radioaktivnog materijala, što posljedično utječe na zdravlje ljudi, biljaka i životinja.

U ovu potonju ubrajamo tri iznimno teške tragedije. Jedna je preklanjski incident u elektrani Fukushima, uzrokovan potresom i tsunamijem, druga je nevjerojatno neprepoznata tragedija u Kištimu a treća je simbol nuklearne katastrofe – černobilska.

Prije dvije godine pokušali smo zaći u Zonu uz pomoć kijevske agencije, no doslovno jedva par dana pred polazak na detaljno isplanirano i izorganizirano šesnaestodnevno putovanje, dobili smo informaciju kako je Ministarstvo za hitne intervencije potpuno zatvorilo Zonu za posjetitelje.

Nismo htjeli kvariti planove za takvo epsko putovanje a i ponadali smo se kako je zabrana pristupa samo privremena. Stoga smo ipak krenuli i proveli se epski odlično, unatoč činjenici da se vrata Zone tijekom našeg boravka nisu otvorila.

Dvije godine nakon prvog dolaska u Kijev i dvadeset sedam godina nakon same tragedije, krenuli smo ponovno putem prema izvorištu katastrofe, mitova, obmana i tragedije. Neke stvari moraju biti viđene i doživljene.

Dan kada smo krenuli prema Pripjatu bio je neobično lijep i topao. Vrlo sunčan i ugodan, stvoren za šetanje i istraživanje. Paradoksalno, čak i nešto što bi a priori trebalo biti krajnje tmurno i melankolično kao što je Pripjat, uspjelo se uklopiti u ovako divan dan. Iz sobe u hostelu koju smo dijelili s Amerikancem i dva Danca izašli smo u centar, doručkovali i otišli na dogovoreno mjesto za sastanak. Dočekala nas je hrpa ljudi ispred busa na čijem se ulazu vršila evidencija putnika, provjera putovnica i inog papiraja. Ubrzo sam razaznala jezike – oko nas se pričao finski, njemački, američki engleski, talijanski, danski, švedski… Velika većina putnika bili su dečki dobi oko 30 godina, ali se nekako na putovanju našlo i par žena. Tri. Ako ne računamo mene i vodičicu.

Krenuli smo oko 9 sati. Polazak busa popraćen je spotom nekakvog trećerazrednog nu-christian metala i vokalom koji je sve, samo ne kredibilitetan i nešminkerast.

Tijekom dva sata vožnje rutom koja se nije poklapala s onom koju smo mi napravili motorom prije dvije godine, sa DVD-a busa mogao se gledati poznati dokumentarac Battle of Chernobyl.

Predstavlja jedan od glavnih uradaka unutar ove tematike i vjerujem da ga je pogledao svatko i njegov brat zainteresiran za katastrofu. Pogledala sam ga prvi put otprilike prije 6-7 godina. Bio mi je jako zanimljiv jer je zaokružio cijelu priču na dobar način. Upravo zato sam ga pogledala još xy puta. Bacala sam pogled sa vremena na vrijeme tijekom vožnje na njega i u jednom trenutku uočila zanimljivu sitnicu koju do tada nisam primijetila. Sinkronizacija sovjetskih govornika je očajna. Pustite si dvadeset drugu minutu dokumentarca i slušajte kakav ruski-smetlari-iz-Sopranosa naglasak dadoše čovjeku i isforsiraše stereotip. Božesačuvaj.

Tijekom vožnje čitali smo pravila ponašanja u Zoni i potpisivali ugovor kojim se agencija ograđuje od odgovornosti za bilo kakve ekscese. Kad sam vidjela kako se putnici ponašaju i koliko ih je na trenutke teško držati pod kontrolom, ne čudi me.

IMG_5230

Kad je došao trenutak da potpišem dokument, bilo je to jednostavno nemoguće. Cesta pod nama bila je sva u rupama i moj potpis nije izgledao kao onaj koji ostavljam na dokumentima već kao poprilično uznemirujuć EKG. Prošli smo checkpoint Ditjatki i zašli u Zonu. Ubrzo smo prišli gradu Černobil. Radi boljeg razumijevanja, ako niste upućeni, proučite razliku između Černobila i Pripjata i primijetite kako se elektrana ne nalazi u Černobilu već Pripjatu.

Nakon kratkog izlaska iz busa i slikanja monumenta na ulazu u Černobil

IMG_5198

stali smo u dječji vrtić. Nalazi se skriven među zelenilom kao većina objekata koji su prije 27 godina imali funkciju i bili u službi čovjeka. Uvijek me nanovo oduševi priroda s namjerom da uzme nazad sebi ono što je njeno i bez posebnog truda pojede ono što je čovjek stvorio.

IMG_5265

IMG_0067IMG_5242IMG_5247IMG_5249IMG_5251IMG_5252IMG_5257IMG_5260IMG_5263Tijekom šetanja uokolo nisam nikako uspjela shvatiti zašto je dio ljudi došao neprikladno odjeven, unatoč preporuci na stranicama agencije koja vodi putnike u Zonu.

IMG_0058

Osim ovog bisera, vidjela sam i par dekoltea, kao i ženu u natikačama u kojima su hodale noge u frotirskim čarapama.

Iako je bilo dosta toplo, nastojala sam se zaštititi od prašine koliko je moguće. Stoga sam ponijela majicu sa kapuljačom koju sam po ulasku u zatvorene objekte stavljala na glavu. Gama zračenje ionako ne mogu zaustaviti, ali alfa i beta čestice su nešto lakše za hendlanje. Tajice – mila majka, nema nikakvog dizanja prašine pri koraku, koji sam ionako držala što lakšim, pazeći da ne diram baš ništa oko sebe i zapravo minimalno interferiram u okoliš.

IMG_0077

No, imala sam drugi problem.

Osjećala sam se kao lešinar. Onaj najgore vrste. Šetala sam u jatu istih takvih lešinara, tražila simboliku u predmetima koji su ležali uokolo razbacani po od vremena nagrizenom podu, slikala ih iz 55 kuteva, slušala bliceve kako tuku i čekala da se pojedini vlasnici istih odmaknu da mi ne kvare kadar.

IMG_5256

Ima nešto toliko promašeno i odvratno u tome. Iako sam na đir do elektrane u startu otišla s planom da ne diram i kući ne ponesem baš ništa, trenutak kada sam shvatila ovo gore napisano samo je podebljao odluku.

Ušli smo u grad i obavili kratko slikanje dok je vodičica pričala toliko poznatu priču po tko zna koji put.

IMG_5214

IMG_0038

IMG_0029

Produžili smo prema Pripjatu.

IMG_0160

Kada sam shvatila da je ispred mene slavni Četvrti Reaktor

IMG_5270

priljepila sam se za prozor i jedva čekala da izađemo van. Konačno! Slavni reaktor! Rijeka na slici je ona u kojoj plivaju slavni somovi od preko 250 cm. Rijeka Pripjat.

Polako smo prišli elektrani, bus se parkirao pred reaktorom. Izašli smo van i uživali u pogledu.

Ekipo, ovo je Četvrti Reaktor.

IMG_5303

Ovo je najbliže koliko smo mogli prići i na kratko, bez da ostane kakvih posljedica po zdravlje. Vodičica nas je poslikala pred kipom podignutim u čast svih onih koji su doprinijeli ublažavanju katastrofe.

IMG_5305

Ono što me najviše oduševilo jest novi sarkofag, poznat kao New Safe Confinement.

Impozantan je do koske – visok je 92 metra, unutrašnji promjer iznosi 245 metara i dug je 150 metara.

IMG_5290

Aktualno rješenje nastalo je u žurbi kad je bilo najkritičnije da bi se spriječilo curenje radijacije i zbog brzine nije odrađeno propisno. Postalo je vrlo brzo jasno kako je potrebno stvoriti trajnije rješenje. Krajnji cilj je stvaranje klizne konstrukcije u obliku luka koji leži na tračnicama i koji će po završetku biti pomaknut preko reaktora, udaljenog parsto metara. Ako sve bude odrađeno po planu, trajat će oko 100 godina, što je čisto solidno kupovanje vremena za nalazak bolje i naprednije ideje.

Krenuli smo prema centru Pripjata. Na putu do tamo stao je bus. Nakon prve pomisli da je u pitanju kvar, na konto čega su se svi krenuli hihotati spominjući Černobilske dnevnike, ispostavilo se da je na cestu pao komad stabla i blokirao put autobusu.

Na moje iznenađenje, vodičica nas je pozvala da izađemo iz busa s namjerom da prošetamo do centra.

IMG_5328 IMG_5332
IMG_0184  IMG_0196Negdje u tom šetanju čvaknula me za ruku radioaktivna komarica.

IMG_0190Nažalost, unlike Hulk, nije imala super-moći i nije preživjela dobri stari pljesak drugom rukom.

Ovo je centar.

IMG_5340

Točnije, glavni trg Pripjata. Frekventno mjesto na kojem su se susretali pripjaćani. Danas umjesto standardno ukrajinskog širokog bulevara možete vidjeti asfalt debelo nagrižen vegetacijom, par zgrada i kuće koje sramežljivo vire iz šumaraka nastalih nakon katastrofe.

Vodičica nas je odvela dalje, prema centralnim zgradama.

IMG_5341Uvela nas je u lokalnu trgovinu, supermarket. Poznat je po lopovima koji su nakon evakuacije pokrali sve živo i zapravo učinili sami sebi medvjeđu uslugu. Ono što su odnijeli bilo je visoko radioaktivno i kao takvo iznimno opasno.

IMG_5347 IMG_5348 IMG_5350 IMG_5356

Iako je u same zgrade zabranjen ulazak (godine su učinile svoje) zbog mogućnosti urušavanja, uvela nas je kroz sporedni ulaz u jednu zgradu u kojoj podovi bili zatrpani otpadom i propagandističkim plakatima.

IMG_5360

Podsjetila nas je kako komunizam nije volio religiju i kako je narod želio nekoga kome se može klanjati. Crkve su smijenili domovi kulture a bogove lokalni moćnici sa glasnim parolama koje je narod ionako želio čuti.

Produžili smo prema slavnom luna parku

IMG_5370 IMG_5371  IMG_5390

IMG_5411

i vrtuljku koji je poznat po tome što nikad nije pokrenut; taman ga je u tome spriječila najveća nuklearna tragedija u povijesti čovječanstva.

IMG_5407

IMG_5388

No…

Za oko mi je zapela bijela dječja cipelica.

IMG_5392

Ležala je pokraj ograde lunaparka i nikako mi se nije uklapala u scenografiju.

Vrištala mi je kako joj ovdje nije mjesto – evakuacija ljudi iz Pripjata nije obavljena u histeriji. Ljudi nisu morali strgavati djecu sa ljuljački i grčevito grabiti ih iz pješčanika, trčeći na jedan od brojnih buseva. Nuklearna tragedija nije bila požar. Ljudi jesu bili u žurbi, ne znajući od čega bježe. Ali… Ova cipelica nije pala djetetu sa noge kad se iz grada izlazilo. Osim što je izgledala dosta mladoliko, pogotovo u usporedbi sa brojnima viđenima prije nje, činila se, kao i dosta drugih predmeta, strateški plasirana. Plasirana točno onako da bi se prosječan posjetitelj sa fancy foto-opremom imao čemu posvetiti i tražiti nekakvu dubinu trenutka, koju će kasnije čuvati na tvrdim diskovima i kojom će se kasnije hvaliti prijateljima.

Vjerujem da brojni posjetitelji kradu razne predmete koji se mogu naći po Zoni. Isto tako vjerujem da i drugi predmeti moraju biti doneseni i plasirani na njihovo mjesto. Pogledajte još jednom fotografije vrtića i zamislite isti taj vrtić ali prazan, bez svih tih predmeta, bez dječjeg faktora. On tada predstavlja samo gole zidove – ovako je simbol prekinutog djetinjstva, uništenog zdravlja, patnje i ostatka motiva koji izazivaju sentiment. Prosječan “ekstremni turist” koji dolazi u Pripjat želi fotografije, motiv je kao takav visoko poželjan.

Nakon ručka u Černobilu

IMG_5451

ostavila sam ekipu za stolom i izašla solo van.

Tiho i u miru, željna malo tišine i prilike da poslikam lokalitet. Oko mene je bilo dosta napuštenih kuća, trgovinica koje izgledaju na istu šprancu


IMG_5487
IMG_5486

ali i groblje gradova i sela, lokacija koje su morale biti evakuirane.

IMG_5211

IMG_5476

IMG_5483

U kratkom roku povučeni su deseci tisuća ljudi iz svojih domova – bez puno objašnjenja morali su izaći iz svojih domova, ne znajući da se nikad neće vratiti.

Okupili smo se i krenuli nazad, prema Kijevu.

U autobusu nakon posljednjeg checkpointa jedna od djevojaka podignula je cipelicu sa poda ispod sjedala i spremila ju u torbu. Prije toga ju je očito bacila tamo, dok ne prođe kontrola. Nije mogla znati da kontrolori ne ulaze u autobus jer se pregled, koji uključuje prolazak kroz uređaj koji mjeri razine kontaminacije, kompletan odvija izvan busa. U razgovoru sa njom shvatila sam kako nema apsolutno nikakvog blagog pojma o samoj tragediji – došla je sa dečkom faktički usput na proputovanju Europom i zna samo da je tu bio “neki problem”. Ne znam što je time postigla upravo zato. Ono, da je fizičarka ili općenito prirodoslovka sklona nuklearnoj fizici i zna sve ikad o tragediji, još bih razumjela nekako. Nisam uspjela razumjeti zašto je to napravila. Ja istu tu cipelicu nikad ne bih uzela, niti išta njoj slično. Želim da sve stvari i predmeti ostanu tamo netaknuti i u miru. Tamo im je mjesto.

Total: 0 km.


05 / kume, izgori kesa!

18.7.
četvrtak

Dan prije odradili smo odlazak u Pripjat. Cilj ovoga dana bio je prelazak granice Ukrajina – Ruska Federacija. Rusija, čovječe! :mrgreen:

Ustajanje u hostelu u Kijevu nekako najbolje opisuje naša jutra prije polaska – probudimo se kao vještice oko 6 a krenemo u 9, ako baš požurimo. Nije da me sekira, na godišnjem smo, ali me skoro pa čudi koliko ujutro možemo meškoljiti se i pričati prije nego upalimo motor. Ne pomaže ni tona impresija od polaska, kao i povezivanje situacija s onima prehodno stečenima ljeto prije i ljeto prije njega.

Izlazak iz Kijeva je trajao prilično. Trajao bi kraće da nije bilo jutarnjeg kaosa u prometu velevelevelegrada i da nismo imali okršaj sa policijom.

Pogledajte ovu sliku.

IMG_0518Vidite ovaj luk, skretanje kroz koje su prošla tri auta, iz naše perspektive slijeva na desno?

E, mi smo išli obrnuto, kroz skretanje na desno. Ne znajući da na toj cesti postoji pravilo o vremenu prometovanja obzirom na doba dana – ujutro je moguće voziti se slijeva na desno kroz skretanje a obrnuto je zabranjeno, dok je navečer zabranjeno voziti se slijeva na desno a dozvoljeno zdesna na lijevo. Obrnuto. Nismo jedini. Bio je cijeli niz auta koji su zbunjeno gledali u nadrndanog cajca ali nama je mahnuo. Vidio dvije budale na motoru, pa ajd, fuš-time. Skinuo je Lazića sa motora, siđoh i ja, zove ga u auto. Dovoljno dugo se vozim sa njim da znam što ovo znači :mrgreen: . Cajac vadi čitabu, drži predavanje o vožnji u za to doba dana zabranjenom smjeru… Prateći što rade i kako diskutiraju, iskoristila sam priliku i poslikala trenutak ove salse.

IMG_0517

Oprostit ćete na lošem kadriranju, pokušavala sam izgledati što ležernije i ne-slikajuće dok je policajac glumio da ne vidi novac koji se, eto, odnekud misteriozno stvorio na mjenjaču.

Izmigoljili smo se dajući mu siću, nekakvih 5 eura i 30 grivni, što sve skupa iznosi oko 50 kn. Šta su ti standardi :)

Vrijeme je bilo straobalno prelijepo. Evo par slika kao dokaz.

IMG_0587 IMG_0538 IMG_0533IMG_0598

Uz cestu sam viđala dosta kombajna kako vrše žitarice, u jeku je bila kampanja strnjina. Uvijek mi je lijepo vidjeti rad u poljima kada prolazim kroz neku od država. Ipak, ništa ne može nadmašiti billboard za izbor Miss Blonde Ukraine koji smo vidjeli dvije godine prije na ulazu u Kijev i za koji sam se iskreno zabrinula da je prvi i posljednji takav. Nismo ostali razočarani :)

IMG_0528Sve izgleda bolje kad ti se sa plakata smiješe Kamalija, Monro, Valerija Kruk i Oksana Vojaž :D

Usput prema granici maznuli smo rundu šašlika (ukr. шашлы́к) aka ražnjića, sok i nekakvu kvazi salatu. Iako me fiskalizacija u svakodnevnom životu dovoljno često i jako pere da znam da ju ne volim pretjerano, moram priznati da sam, kada sam vidjela račun koji mi je izdan

IMG_0686(ne mogu vjerovati da ću ovo reći) skoro pa požalila što nisam te iste ražnjiće pojela kod nas i dobila račun koji ima nekakav kredibilitet.

U posljednjem gradu pred granicu stali smo po par stvarčica u trgovinu. Ostala sam kod motora i promatrala lokalni kaos dok je Lazić otišao u nabavu. Vratio se pola sata vrišteći od smijeha i inzistiranjem da se vratimo skupa u trgovinu, da upoznam Olgu.

IMG_0621

Olga je simpatična žena u zrelim godinama. Krasi ju srdačnost i toplina, široki osmijeh i uslužnost. Oduševio ju je naš turizam u malom gradiću i nije to krila. No, što je nasmijalo Lazića?

Ušao ja u trgovinu s namjerom da kupim wc-papir, mašem rukama, objašnjavam, žena ne panjimaje i pita “Do you speak english”? Oduševljeno sam dreknuo, “Yes, yes!” klimajući afirmativno glavom, na što sam odmah prionuo sa objašnjavanjem što sve trebam. I ona me u pol te priče prekine, nabrajajući, “Sleep, table, day, bread”. I stane, šutke me gledajući.

Nema veze :) bila je strašno simpatična. Oduševila se što ju slikamo i odmah je pitala gdje je izrađena slika. Nažalost, 350-tka ne izbacuje slike kao polaroid.

Na granici rokenrol koji je nadmašio sva očekivanja. Znaš da si u siromašnoj i korumpiranoj državi i znaš da malo toga štima. Ipak, oduševljenju nema kraja kada krene žicanje novca od strane državnih službenika. Iz pera Lazića:

Dolazimo na granicu i naravno prvo nas dočekuje vojnik koji zapisuje model motora i koliko nas je na motoru i prije nego nam je dao papir nas pita da mu damo neki poklon. OK, nema frke, vadim pripremljene hrvatske kovanice da mu dam nešto trofejno. Ali ne, on bi radije eure i to 20 ako je ikako moguće. Još uvijek mi škrto srce radi na preskokce zbog zadnje 2 mitarine koje sam ostavio na ukrajinskim cestama, tako da sam odlučan da ovaj beznačajni lik na granici ne dobije ništa. Ali lik je uporan, čak pomalo i jadan u svom moljenju. Kad je vidio da neće dobiti ništa pušta nas, ali sigurno je 5 minuta kumio i molio. Ostavio nam je jako loš okus u ustima. Dolazimo do lika koji pregledava putovnice i on kreće sa istom pjesmom. Daj nekakav poklon. Njemu nudim trofejne EUR kovanice, ali i on bi radije papirnatih 20 EUR, a ja radije ne bih dao, pa i s njim pjevam istu pjesmu. Kombiniram riječi “nemam” i “nedam”. Ovaj lik je malo tvrđi orah pa me zove u neku sobu u kojoj stoji plakat da ako me službenici traže mito da nazovem njihovu službu za suzbijanje mita i korupcije. Ironija veća od carinikove škembe. Uporan je lik da dobije 20 EUR i kad je vidio da nemam namjeru dati lovu izlazi ljut iz kabine, uzima papire od motora i kreće pregledavanje motora. Zagleda prtljagu, traži serijski broj motora i vidim da će tu biti pizdarije, pa vadim 100 rublja (nešto manje od 20kn) i guram mu u ruke. Lik mi vraća papira i odlazi tražiti drugu žrtvu. Uf, jeftino sam prošao.

Rusija

Ruska je granica daleko ozbiljnija. Odmah ti je jasno da tu nema cile-mile. Zadržalo nas je ispunjavanje obrazaca i uvjeravanje da smo bezopasni (ne nosimo pištolje, eksploziv, narkotike spika), motor je morao biti privremeno uvezen i morao je izaći sa nama što će se kasnije pokazati kao vrlo otegotna stvar, ali osjećaj po ulasku je neprocjenjiv.

Ušli smo u Rusiju!

Nizala su se mirna sela, lijepa ali siromašna, ogromna polja, ljudi, pogotovo dvije turbosimpatične prodavačice/gorivopuniteljice… Inače, u Rusiji prvo platiš gorivo a potom ga točiš. Ako postoji razlog za to, vrate ti razliku ili doplatiš. Vjerujem da postoji dobar razlog za to. Cijena goriva je za naše standarde brutalno niska – litra košta 5 kuna.

Parkirali smo motor u polju, podignuli šator i za laku noć, Rusija nas je počastila Sunčevim halom :)

IMG_068305

Total: 425 km.


06 / ono kad te opali štrom

19.7.
petak

Probudili smo se oko 100 km od Kurska, prvog grada u koji smo zašli. Ustanovili smo gubitak još jednog sata.

IMG_0691IMG_0699Izašli smo sa polja na cestu.

Nedugo nakon shvatili smo kako gradovi u Rusiji imaju specifičan raspored – smješteni su na razmaku od 400-tinjak kilometara i među njima se nerijetko ne nalazi ništa osim pokojeg sela i polja. No, svaki od tih gradova mjesto je u kojem živi pola milijuna ljudi.

Ušli smo u Kursk i uživali u vrevi grada.

IMG_0735IMG_0718IMG_0720

Kursk je grad u čijoj se neposrednoj blizini odvijala najveća tenkovska bitka u DSR-u. Jedan je od ključnih punktova na kojem se obračunala Crvena armija sa Nijemcima. Računa se kako su obje strane sudjelovale sa ukupnim brojem od oko 8 000 tenkova. Osam tisuća. Strašno! Pročitajte tekst na wiki koji objašnjava tijek borbe i ishod.

Grad Kursk je zbog svoje simbolike također poslužio kao inspiracija za ime podmornice koja je 12.8.2000. godine doživjela nekoliko kontinuiranih eksplozija blizu Murmanska. Domino efektom aktivirale su i torpeda uz pomoć vodikovog peroksida koji je procurio u njihovo okružje i koja su razorila podmornicu izazivajući potonuće na dno Barentsovog mora, kao i nekoliko manjih potresa. Od 118 mornara koji su ušli u podmornicu, nijedan nije preživio. Rusi, poznati po svojoj surovosti, odgađali su intervenciju, pokušaje spašavanja i ino. Podmornici koja je ležala na dubini od stotinjak metara prvi su prišli Nizozemci. Zatekli su stravičan prizor (da, ovo je stravično, a ne vrabac u centru Slavonskog Broda!), mrtve mornare – utopljene, sa dubokim i teškim opeklinama koje ne bi preživjeli ni da je eksplozija bila izvan vodom i osakaćene. Po povratku u Rusiju, pokopani su.

Rusi su se potrudili da nitko ne zaboravi DSR, herojstvo i doprinos obrani države od Sila Osovine. Stoga je potpuno uobičajeno hodajući gradom naići na tenkove poparkirane po centralnim trgovima, kao i avijaciju i topove.

IMG_0875Pacifisti i razne vrste prdonja nazvat će ovo nepotrebnim fokusiranjem na prošlost i pozvat će na “kretanje naprijed” a ja bih ovo nazvala logičnom željom da se pokaže poštovanje prema mrtvim ljudima, koliko civilima, toliko i vojsci koja je branila državu. Podsjećam, Sovjetski savez najgore je prošao. Pogledajte graf

800px-World_War_II_Casualties.svgkoji vrlo nedvosmisleno govori o ovom problemu. U milijunima.

Kursk po ovom pitanju ne odstupa, pogotovo zbog povijesne važnosti koji ima bitka. Bilo je logično da je grad postavio kakav spomenik ili nešto njemu slično što bi odalo počast žrtvama. Sama lokacija bitke nalazi se izvan grada i prema njoj nismo išli ali došli smo na memorijalni punkt u prijepodnevnim satima. Lokacija je izvanredna. Avenija je široka, bez ijednog drveta, savršeno prirodno osvijetljena. Čisti pogled svuda oko tebe, predivan.

Kratko smo stali, prošetali se i poslikali vojnu artiljeriju.

IMG_0748IMG_0743IMG_0763IMG_0755IMG_0767IMG_0768i nastavili prema gradu Varonježu (Воронеж).

Pratilo nas je uistinu krasno vrijeme, za koje ćete primijetiti kako rado često komentiram. Kasnije ćete shvatiti zašto i koliko je dobro cijeniti i biti zahvalan za sunce na cesti.

IMG_0782 IMG_0793IMG_0798 IMG_0824U Varonjež smo ušli poslijepodne. Smješten je na rijeci istog imena koja utječe u Don, jednu od najvećih ruskih rijeka. Obavili smo kratko istezanje,

IMG_0883jako bitnu aktivnost kada na motor sjedaš u 9 ujutro a sa njega silaziš u 9 navečer. Trudila sam se biti redovita u toj namjeri, stoga sam većinu puta kada bih sišla sa motora, makar par puta čučnula ili se protegnula. Ne možete zamisliti koliko dobro dođe.

Prošli smo grad u namjeri da izađemo u smjeru grada Tambov (Тамбов),

IMG_0879posprejali lanac motora

IMG_0802i odvezli se dalje.

IMG_0846IMG_0851Prije nego smo dignuli šator 90-ak kilometara od Tambova, na benzinskoj postaji se Lazić uspješno opekao na pregorenu euroštekdozu na kojoj puni mobitele i baterije za fotoaparate. Slika govori sasvim dovoljno :)

IMG_0891Instantno me podsjetio na “Gospodine, ta struja nije opasna, to samo pecne!!!” :cepamse:

06

Total: 504 km.   


Ruski jezik

Puno ljudi pita kako smo se sporazumijevali s Rusima.

Engleski u startu možete prekrižiti jer ga ne znaju. Na ukupnom putu po Rusiji engleski je znalo možda 5 osoba, s tim da je jedna od njih engleski prevoditelj i na naše oduševljenje, intelektualka vrlo voljna za razgovor i odgovaranje na naša mnogobrojna pitanja. Ovo je bila prilika da naučimo što je više moguće o državi u kojoj smo i vjerujte da ju nismo propustili. Realno, što će im? Na prvi pogled te pomalo začudi masovna sinkronizacija svakog filma koji smo primijetili na TV-u na ruski (sinkronizira ga jedna, obično muška osoba) ali Rusi tijekom zadnjih 60 godina nisu bili pretjerano orijentirani prema Zapadu. Nijemcima zamjeraju napad na državu, a sa Amerima su se desetljećima natjecali. Vodili su svojevrsnu izolacijsku politiku i sav fokus je bio na ruskom.

Budući da je naš ruski bazičan, a njihov hrvatski nepostojeć, pomislili biste da smo samo mahali rukama. Ali nismo. Ruski i hrvatski su dosta slični – kada Rus priča ruski a nas dvoje hrvatski, pogotovo kada se ne koriste strane riječi, uz pomoć konteksta i aktivnog slušanja razumijete 90% onoga što kažu. Kasnije ćete vidjeti kako smo dva sata proveli na večeri kod Alekseja a niti je on govorio engleski, niti mi ruski.

Prije polaska sam ispisala korisne i kurtoazne rečenice u Bilježnicu. Ovdje su bile navedene klasične fraze, od pozdravljanja i zahvaljivanja do “Smijemo li podići šator na onoj livadi”? Potez se ispostavio vrlo koristan, pogotovo jer sam navela frazu “Ne razumijem.” tj. “Ne panjimajem”. Kad bismo ju izgovorili, Rusi bi obično usporili sa izgovorom i aktivirao bi se pantomimičarski. Znate ono kad netko nešto ne razumije a druga strana nastavi objašnjavajući ali vičući iz sveg glasa? Zakon :)

Ruski je relativno lagan za čitanje i razumijevanje ako za početak poznajete ćirilicu. Vrlo je slična srpskoj, razlikuje se u nekoliko slova. Ono što i bude nepoznato obično bude zaokruženo u smisao pomoću konteksta. Često kada Rusima i Ukrajincima kažemo da razumijemo njihove jezike, opale u šali u kontru nekom jezikolomkom, govoreći brzinom +30% većom nego uobičajenom. Naravno da ne razumijemo :) , kontekst je esencija.

A sada, fun time, čitanje ruskog :ples:

Dakle, uz alfabet koji bi vam trebao biti poznat ako ste bili u pionirima, ruski alfabet aka русский алфавит posjeduje još nekoliko divnih slova i specifičnih izgovora. Redom, slovo o čitamo kao a, primjer, govoriti čitamo gavariti. E nikako nije e nego je, pa je Tereškova zapravo Tjerješkova. Izgovorite “Tjerješkova” i osjetit ćete “ruskost” izgovora. Isto vrijedi i za slovo i – ime Karina čitamo Karjina. Općenito, prilijepit će taj divni “j” uz sve što mogu pa i slovo n postaje nj. Voronezh (latinizirano) je stoga Varonjež. Nešto nalik tome slovu “j” u funkciji izgovora je i slovo ы, kao u riječi pыба, riba. Rus ju čita rljiba.
Dalje, я čitamo kao ja. Naopako e tj. э čitamo kao e, primjerice, grad Elista se piše Элиста. E sa prijeglasima ё postaje u izgovoru o, a ю je ju, kao u Юлія. Julija :)

Inače, nije ovo učenje izgovora beskorisno. Kad primjerice u Ukrajini, a ukrajinski je nalik ruskom kao otprilike slovenski hrvatskom, pitate za smjer u kojem se nalazi grad Rivne, gledaju vas blijedo. Kada ga izgovorite kao Rjivnje, desna ruka puca u smjeru grada.

Posebna kategorija ruskog su prelijepe riječi. Divno izgledaju napisane kao i izgovorene. Iako bismo do neke mjere trebali imati zajedničke korijene naših jezika i zapravo dosta jest skužljivo, oduševe te riječi kao što je Художественный, hudožestvenji. Umjetnički :). Oboje smo bili paralizirani ljepotom ruskog kada smo u Volgogradu sa djevojkama sjeli na ručak i one počele, koristeći ruski, dogovarati što će naručiti za jelo. Kad je konobarica počela vrlo brzo govoreći i dinamično naglašavajući riječi, samo smo sjedili i upijali ljepotu jezika koji je izlazio iz natprosječno lijepe žene.

Ruski je jedna od najljepših pojava među svim jezicima, zasigurno. Dođe mi iskreno žao što nisam imala priliku učiti ga u školi, sigurna sam da bih uživala u tome.


07 / listić koji raste iz drške metle

20.7.
subota

Kada se probudite i krenete rastavljati šator da biste ga spakirali, po naličju gornje plohe obično nalazite kapi vlage koja se kondenzirala. Nekad, kada imamo viška vremena ili je sunce dovoljno jako, ostavimo plohu raširenu preko motora da bi se osušila, a nekad dobro dođe i doza jutarnje fiskulture :)

IMG_0904Zemlja pod nama bila je suha.
IMG_0909

Suha i crna. Slavni černozem <3, toliko opjevano plodno tlo. Plodnim ga čini neobično visok postotak humusa u površinskom sloju a dubok može biti i do 60 cm. Većinu svjetskih površina sa černozemom možete naći u istočnoj Ukrajini i zapadnom dijelu Rusije. Kaže lokalno stanovništvo, toliko je plodno da kad biste i dršku metle zaboli u njega, pustio bi listić.

Zaobilazimo grad Tambov, što nije bila loša odluka jer smo naišli, ni manje ni više nego na rally starih sovjetskih auta. Bili smo prilična atrakcija jer smo prišli nakrcanim motorom među aute. Razne Lade, razne Volge i još tko zna koji sve ne strojevi meni redom nepoznati pripremali su se za utrke kraj brežuljkaste površine po kojoj je išao kamion i vlažio suhu zemlju da poleti i koja kila blata kad krene raspašoj.

IMG_0928 IMG_0930 IMG_0932 IMG_0941 IMG_0952Ovo su trenutci kad mi dođe žao što umjesto mene na rallyju nisu bili Adam i Josip Cumin :)

Naime, ja ću rado prošetati se, poslikati, priupitati što je ovo i kako funkcionira, ali Joža i Adam su bolji poznavatelji materije i daleko bolje društvo, makar samo komentirali “roođoooooo”, “bajooooo” i “jeeeebote” :mrgreen:

IMG_0980

IMG_0034

Negdje u popodnevnim satima nabasali smo na malo imanje kraj potoka. Na ulazu je stajao policajac. Naplaćivao se ulaz, što je nama odmah izazvalo znatiželju i pitanje što je unutra. Lazić je toliko šarmirao, po običaju :mrgreen: , šaltersku službenicu da nas je počastila kartama.

Ispostavilo se da smo našli kuću Ljermontova, ruskog pisca iz perioda romantizma.

Ispostavilo se i da je Ljermontov bio prilično bogat. Imanje je bilo prelijepo, velika zelena površina je bila raširena između potoka, par jezeraca i ogromnog parka. Osim glavne kuće u kojoj je živio sa bakom, postoji i nekoliko vanjskih zgrada.

IMG_0007

IMG_0988

Nažalost, Ljermontov to nije znao cijeniti i bio je poznat po ekstremnoj aroganciji i razmaženosti, koju je prema pričama, rado iskaljivao na slugama a vrt je sa guštom volio demolirati.

Na ulazu u kuću stoji par policajaca i vodičica sa ključem. Unutra nije moguće ući bez njene kontrole, što me ne čudi. Kuća je krcata antikvitetima i iznutra je savršeno očuvana. Ne bi dugo opstala bez nadzora.

IMG_0014 IMG_0024 IMG_0027 IMG_0030Produžili smo dalje, osmatrajući gdje ćemo tu noć i prespavati.

Nismo znali da će ovo biti dan kada smo najduže tražili lokaciju za šator. Prolazili su kilometri ali nijedno mjesto nam se nije činilo dovoljno pogodno. U jednom trenutku ekšli je pao mrak, što dosta otežava potragu za idealnom podlogom, dakle, bez rupa, jama, mravinjaka, kondoma, gaćica i ostatka podguznih smetala.

Oko 10 navečer prišli smo ogromnom ograđenom zdanju osvijetljenom reflektorima. Pred njim se nalazila velika zelena površina koja nam se učinila adekvatnom za šator. Lazić je otišao do portira u vojnoj odori na porti, predstavio se i zamolio da dignemo šator na travnjaku. Čovjek je sa osmijehom prihvatio, nakon čega smo i kratko popričali. Činio se vrlo simpatičan i dobroćudan, što nam je davalo osjećaj sigurnosti.

Samo… Nije mi bilo jasno kakvo je zdanje tj. kakve je prirode. Izgledalo je idealno kao gnijezdo u slučaju zombi-apokalipse – zaštićeno, nepreskočivo i divno izolirano. Vojno? Strateško? Što je unutra? Bojeve glave?

Stvar se počela sama po sebi objašnjavati kada nas je portir pozvao da uđemo i otuširamo se, sa nekakvom opaskom tipa “pogotovo radi žene ti, znamo kakve su žene i koliko se vole banjati”. Mislim si, “čiča, da znaš kroz šta sam prošla zadnja tri ljeta na motoru i kakva sam znala leći u vreću, pjevao bi drugu pjesmu :) “. Ušla sam u zgradu i primijetila velike grupne tuševe, garderobu na kojoj je bila pokačena i blago razbacana muška odjeća, ali i prostoriju iz koje je pržilo UV svjetlo i koja bi zapravo trebala biti zatvorena. Bilo mi je jasno, nalazimo se na farmi životinja!
Samo, kojih  :misli: ?
Nije bilo za određene domaće životinje specifičnih mirisa, nisam čula pijukanje/groktanje/mukanje/blejanje. Nisam čula baš ništa životinjsko. Farma je u pogonu, nije da zdanje zombija bezveze.

Otuširali smo se i izašli van svježi kao majske ruže. Ispostavilo se da Rusi jednostavno vole vojne odore. Nije da ih ne razumijem :)

07

Total: 480 km.


08 / Mordovija

21.7.
nedjelja

Jutro je moralo početi raščišćavanjem misterije koje životinje borave na farmi, ne bih mogla odvesti se dalje bez te informacije. Čim sam se obukla, pitala sam drugoga portira koji je očito preuzeo smjenu:

– Do you speak english?
– No! (smiješak jesnormalna, ne budali :mrgreen: ja da ti pričam engleski?!)
(OK, dakle, samo internacionalne riječi i body language) Farma? (mašem rukom prema zdanju)
Da! (klimoglav, prijateljski smajl)
(OK, Ivana, sad budi kreativna, ispašćeš idiot ali to je cijena informacije) Beeeeeeeee? (ulažem 256% sebe u imitiranje ovčjeg beketanja) Muuuuuuuu? (320%, krava) Pooooook, pok, pok, pok? (stavljam palčeve pod pazuh i lamatam laktovima, pokušavajući izgledati kao materine kokoši, ulaganje u imitiranje probija 500%)
(dečko se kida od smijeha) Jeeeeees, pok pok!
Spasiba! (odlično, mogu dalje :mrgreen: )

Lazić se u međuvremenu slika i pozdravlja sa portirom koji nas je noć prije ugostio i počastio tušem,

IMG_0098i u duhu Vesne Zmijanac i Mate Miše Kovača

IMG_0105odobrava polazak.

Do ovog trena prebacili smo 3004 kilometra, od Zagreba, znači.

Nismo loši :)

Kasnije, tijekom doručka u ulici tipičnog ruskog naziva,


IMG_0123


IMG_0126

gdje smo probali mlijeko made in Baškortostan (nije Baškotorstan!), dolazi čovjek koji primjećuje da smo turisti u prolazu i nudi pomoć. Lazić iskorištava priliku i postavlja pitanje i prečacu do Saranska a gospodin hvata papir i crta kartu.

IMG_0132Inače, Rusi su natprosječno društveni.

Čim negdje stanemo, najbliža osoba dolazi kod nas i pita odakle smo, koliko smo prešli, kamo idemo, kojim putem smo došli…. Vrlo su srdačni i nasmijani, veseli i topli. Opušteni, neopterećeni i vrlo izravni. Meni to jako odgovara i mogu reći samo da imamo lijepa iskustva.

Dečkići uzrasta osnovne škole jednako rado prilaze no više se obraćaju Laziću sa pitanjima tipa koliko konja, koliko gas, koliko kubika :)

Kuće u selima uz cestu su prelijepe. Sve odreda napravljene su od drveta

IMG_0112a neke od njih imaju i nešto boje oko prozora i po okvirima. Izgledaju kao da su iz bajke, što nas jako veseli i često perjam aparatom po njima. Ova gore bi bila najtipičnija pa stavljam samo nju, da sad baš ne zaspamavam ionako težak putopis gzilijardom vrlo sličnih slika u svaki post :)

Ruska Federacija – Republika Mordovija

Ubrzo zalazimo u jednu od republika Ruske Federacije, pred nama je Mordovija. Mordovijci su jako ponosni na svoju republiku a imaju i zašto – u odnosu na većinu republika koje smo vidjeli, natprosječno je čista, uređena i vidi se da postoji trud i dobra volja za radom i održavanjem reda.


IMG_0142


IMG_0157

Nažalost, ceste im nisu uvijek ceste pa smo u jednom trenutku morali stati i poslikati se u jami. Nasred onoga što je trebalo biti cesta.

IMG_0140Glavni grad Mordovije je Saransk. Ušli smo u njega oko 10 ujutro, vrijeme najljepšeg sunca. Sjao je urednošću po mirnim ulicama i širokim avenijama, sve je blistalo, pogotovo nakon prvih gradova koje smo vidjeli po ulasku. Posebno mi se svidjelo koliko je jasno da je grad u izgradnji i renovaciji. To znači da se u njemu nešto zbiva i privlači ljude koji će u njemu i živjeti.

Centrom dominira Katedrala Sv. Teodora Ušakova (Собор Святого Феодора Ушакова), pravoslavno zdanje koje je u trenutak našeg dolaska bilo puno ljudi. Shvatili smo da je nedjelja i vrijeme je jutarnje mise.

IMG_0183

IMG_0177

Stoga nismo ulazili već smo kratko sjeli i produžili dalje.

IMG_0161

IMG_0174

IMG_0172

IMG_0164

IMG_0230

Toliko je uredan da je čak i vatrogasna postaja besprijekorno održavana.

IMG_0246Jedna od gradskih zanimljivosti je i muzej posvećen DSR-u,

IMG_0194IMG_0203 IMG_0208IMG_0205u kojem smo proveli par sati šetajući među eksponatima i pred kojim se nalazi kip vojnika lojalnog domovini.

IMG_0211 IMG_0212 Inače…

Rusi su poznati kao divlji vozači. O ovome svjedoče tisuće članaka i video-klipova po raznim portalima. To u praksi znači da su ekstremno živčani i nisu sposobni čekati dulje od 0,6 jiffyja, čak ni kada su na to prisiljeni. Primjerice, stojite na raskrižju i trebate izaći na glavnu cestu. Vidite znak STOP, provjeravate ide li tko iz nekog od dva smjera i izlazite van. Dok ste vi izašli, makar jedan ruski auto već je propičio preko bankine kraj vas, punim gasom. Ili, još bolje, stojite na crvenom i poštujete prostor između zebre i vašeg vozila. Za sekundu stvorit će se ispred vas i sa naznakom da semafor pali zeleno svjetlo, manijakalno nagaziti.

Zbog tog vozačkog ludila stvorene su ovakve stvari:

IMG_0148metalne plohe koje se dižu kako se rampa spušta i koje apsolutno onemogućuju prolazak motornom vozilu. Ovo je bio jedini način da se Rusa zaustavi da ne projuri ili ne proba makar provući se među rampama. Ne želim ni pomišljati što se sve moralo dogoditi da se do ove točke došlo.
IMG_0513 IMG_0518Poslijepodne smo izašli iz Mordovije i ušli u Uljanovsku oblast.

IMG_0528Na ulazu u grad Uljanovsk nalazi se muzej posvećen avijaciji.

Došli smo taman po završetku radnog vremena, ali nakon što smo čuvaru dali nešto rublji, pustio nas je unutra i šetali smo u miru među avionima i helikopterima.

IMG_0562IMG_0564IMG_0569IMG_0579 IMG_0593Ulazimo u grad i odmah nas dočeka Staljinovo lice na jednoj od zgrada.

IMG_0600Uljanovsk je mjesto rođenja Vladimira Iljiča Uljanova, koji bi vam trebao biti poznatiji kao Lenjin, otac moderne Rusije. Do 1924. godine zvao se Simbirsk. Grad je dosta ružan. Iako, ružan je možda pogrešan atribut. Bolje bi sjeo “neodržavan”, “siv” i “oronuo”. Ovo je tipična soc-gradnja raširena duž grada.

IMG_0612Produžili smo prema centru i doživjeli prvi pogled na Volgu <3, najveću europsku rijeku. Volga, koja je ime dobila vjerojatno po riječi “vlaga” i koju ne treba posebno prevoditi, duga je preko 3,5 tisuće kilometara i Rusima igra veliku ulogu u povijesti i folkloru jer je hranila brojna usta, natapajući polja.

IMG_0626Prelazimo Volgu preko mosta čuvanom by stražar sa kalašnjikovom u ruci.

IMG_0643 IMG_0648Ne vidi se baš najbolje, ali to je uglavnom zato što nisam htjela testirati što moraš napraviti da ga ekšli uperi i opali par metaka :).

Dižemo šator u strnjištu parsto metara od ceste, pišem utiske

IMG_0660i liježem u duboki san.

08

Total: 337 km.


PuteSVARTšestvijski FAQ

Gdje spavate kada ste na putu?
Kako kada. Fokus je na šatoru kojeg dižemo na rubovima naselja, u šumama, kraj polja, u poljima… Pogotovo volimo strnjišta :)

IMG_0662Kiša nas obično stjera u motele i jeftine hotele. Kažem “jeftine” jer nam doslovno treba samo tuš i krevet preko noći, ujutro ionako idemo dalje i stoga nam doručci, hotelski fičri i nikakve fensijarije nisu potrebni.

Zašto šator?
Zato jer volimo spavati u prirodi i ne košta apsolutno ništa.

Što kad krene kiša a vas dvoje na cesti?
Kiša je izuzetno sposobna nastojati ubiti raspoloženje. Obično ju spaziš par kilometara prije, promatrajući oblak kojem prilaziš. Kad krenu kapi tući po viziru i očito je da nije prolazni oblak, silaziš s motora, pakiraš aparat, oblačiš kišno odijelo, sjedaš na motor i voziš dalje. Po Rusiji nas je pratio kišni oblak od Urala do kazahstanske granice, što je sigurno preko 1500 km. Moraš dalje. Voziš se, staneš kada pada prejako ili krene nevrijeme, ali nastavljaš dalje čim postoji mogućnost daljnje vožnje. Znaš da negdje čeka sunce iza oblaka i nadaš se da je trenutak kada će te obasjati zrake što bliži.

Nije vas strah spavati vani?
Ponekad se pojavi paranoja ali nestane sa početkom dubokog sna. Buđenje je obično toliko prelijepo i daje onaj osjećaj pozitive da svakim danom paranoja propada sve dublje i dublje. Spavala bih u vreći i ispred šatora, vani, ali mi se ne sviđa ideja da mi se noćna vlaga iz zraka lijepi po licu.

Zašto uvijek putujete solo?
Svjesni smo da svatko ima svoj ritam – netko bi stao, netko bi vozio, netko bi slikao, zapalio, popio kavu, nastavio dalje, ušao u muzeje, neušao u muzeje… Bolje je kada smo sami jer si najlakše diktiramo tempo.

Zašto baš Černobil/Beslan/…, tragične lokacije?
Zato što imaju zanimljivu pozadinsku priču i splet okolnosti koje su do njih dovele. Tragedije me ne vesele, odlazimo prvenstveno iskazati sućut, na jedan način.

Koliko kilometara prebacite dnevno?
Prosječno oko 400. Broj zna drastično pasti ako je grad zanimljiv i krcat interesarijama. Kada dođemo u gradove gdje smo uplatili hostel, obavljamo sve pješke, motor biva parkiran i zaključan, a nadam se i netaknut.

Kako popamtiš sve te informacije koje kasnije pišeš u putopis?
Sa mnom putuje tvrdo ukoričena bilježnica u koju upisujem sve živo, doslovno sve. Od trase koju radimo, gradova i natočenog goriva, tu su obavezno utisci, ljudi, ručak, zanimljivosti, cijene ulaznica, noćenja u motelima, kilometri očitani sa motora na kraju dana… Ujedno, pomaže snaći se u kaosu koji nastaje nakon par dana vožnje – datum i dan u tjednu u gornjem dijelu stranice te bilježnice uistinu dobro dođu na putu kada izgubiš pojam vremena.

Zašto ne napraviš FB account na koji će se automatski dizati fotografije sa putovanja, zašto ne pišeš blog na cesti, zašto čekaš povratak kući za dizanje makar 1 slike?
Odlaskom na put gasim sve kontakte. Logiram se samo kada moram ili povremeno kada bude prilika. Osim što preferiram pustare na kojima internet ne postoji kao mjesta za godišnji, jednostavno želim provesti par tjedana do mjesec dana bez interneta.

Zašto toliko teksta :D ?
Zato što je to moja meditacija, uživam istraživati prije puta, otići na put, osjetiti na svojoj koži atmosferu oko mene i onda ju prenijeti na svart.

Imate li sponzore ili se financirate sami?
Isključivo sami.

Koliko trošite na putovanjima?
Ovisno o državama koje prolazimo na putu, naravno. Nije isto putovati kroz Norvešku i Tursku – u Norveškoj je dosta toga skupo dok je u Turskoj samo gorivo.

Vi ste bajkeri?
Nismo :D . Mi smo samo dva dovoljno outdoorsy nerda sa previše pitanja i gladna zanimljivosti koji su imali sreću zaključiti da je motor najjeftinije prijevozno sredstvo.

Gdje ćete nagodinu?
Pojma nemam, vidjet ćemo kako će se posložiti stvari :)


09 / Aleksej koji je uljepšao kišni dan

22.7.
ponedjeljak

Probudila nas je kiša i ono grozno perfidno tiho i precizno lupkanje po šatoru koje je stalno mijenjalo raspoloženje pa je na trenutke čak i nestajalo.

IMG_0668Da kažem da su te dosadne sitne kapi gore od normalnog pljuska, bila bi to laž, pogotovo kada je u pitanju ležanje u šatoru u trenutku kad ih začuješ. Kiša mi je malo smrdala koncepciju jer sam noć prije samouvjerenim glasom Vakule rekla, Mašne dabe, kiše biti neće!

IMG_0661Odmah smo obukli kišna odijela, prije polaska. Bilo je jasno da će dan biti naporan. Kiša je jedan vrlo specifičan faktor na putu. Kad spaziš kap na viziru, najprije rolajzaš, potom šiziš jer moraš obući odijelo. Najgore je oblačenje. Silazak sa motora, vađenje kišnih odijela, sjedanje uz rub ceste pokraj motora i navlačenje hlača i kišne jakne. Kad pljusne iz sve snage mrziš ju i jer ti usporava kretanje po cesti a nakon svega ti bude svejedno, čak ju i prihvatiš, računajući da u jednom trenu treba stati. Valjda.

Doručkovali smo u Majni i odlučili krenuti prema Volgi offroad rutom.

IMG_0713-2IMG_0728Nekako smo došli do obale Volge

IMG_0697da bismo konstatirali kako bi lokalitet bio san snova kada na njemu ne bi bio šleper smeća – komada odjeće, donjeg veša, plastičnih boca, opušaka,… Grozno. Nisam imala srca slikati smeće koje je bilo razbacano po obali. Željela sam da mi prvi prilazak Volgi ovako blizu ostane u čistom sjećanju.

Nedaleko od ulaska u Tatarstan, u selu Tankeevka, nalazila se ova ljepotica.

IMG_0774IMG_0757Ne znam ništa o crkvi osim da pripada ruskoj pravoslavnoj denominaciji i da je stara oko 200 godina (lokalac u prolazu nam je rekao). Podsjetila nas je na Tristram, doslovno sam mogla čuti prebiranje po akustičnoj gitari kad sam joj prilazila.

Ruska Federacija – Republika Tatarstan

U Tatarstanu većinsko stanovništvo su Tatari, pojednostavljeno, ruski Turci ili turski Rusi. Glavni grad Tatarstana je Kazan (čitamo ga Kazanj). Poznat po ljepoti koju rado svi spominju ali mu nismo prilazili jer smo željeli grabiti naprijed. U Bolgar (grad koji se prvotno zvao Spask a potom i Kujbišev do 1991. godine) ulazimo u ful pljusku. Na ulazu u grad spazili smo zanimljivo zdanje koje nam se učinilo kao dobar i dovoljno zanimljiv lokalitet za istraživanje dok čekamo da kiša ohane.
Bio je to Muzej kruha

IMG_0796IMG_0792IMG_0780smješten pokraj vrlo dominantne džamije.

IMG_0775Odrolala sam vlažnu palestinku sa vrata i pokrila glavu sa namjerom ulaska u nju. Džamija je bila krcata, očito igra važnu ulogu lokalnim Muslimanima. No, kada sam se po ulasku sjetila kako je izuvanje obavezno, odustala sam od daljnjeg šetanja po džamiji jer mi se uistinu nije skidala sva kišna moto-oprema da bih došla do čizama.

Kad smo ušli popiti sok u restoran u sklopu muzejskog kompleksa, uho mi se zalijepilo za lokalnu narodnu glazbu. Savršeno je odgovarala rustikalnom drvenom interijeru. Radi se o ženskom visokom pjevanju praćenom nježnom melodijom. Stilski me podsjetila na kinesku narodnu glazbu. Na mah sam bila zbunjena. Otkud Kinezi? No, kad su konobarice shvatila da su došli turisti, a pritom mislim na dve budale koje su sišle sa motora :) , ugasile su glazbu i pustile Supermasivnu crnu rupu. Očito zato da se “bolje” osjećamo i kao da smo na “svome”, iako, meni bi bilo daleko draže da je ostala narodna glazba. Muse mogu slušati kadgod.

Na cesti nas je zaustavio veseljak u bijeloj Ladi staroj sigurno 25 godina. Ustanovili smo da nabada engleski taman da se uz pomoć ruskohrvatsko-pantomimičarskog razumijemo i pomogao nam je da nađemo sobu. Uputio nas je u hotel, pomogao sporazumjeti se sa recepcionerkom i pozvao nas je k sebi na večeru, želeći čuti detalje – tko smo, odakle smo i što, FFS, radimo u Bolgaru :mrgreen: . Predstavio se kao Aleksej.

Prva stvar koja mi je zapela na recepciji za oko je ozračje. Znaš u kakvoj si državi kada nad recepcijom stoje dvije slike, na jednoj je Vladimir Putin, predsjednik Ruske Federacije a na drugoj Rustam Minikanov, predsjednik Tatarstana.  Nisam tu praksu vidjela od Druga Tita.

Došao je po nas u društvu kćeri. Raspričali smo se odmah po sjedanju u Ladu. Dokazali smo da jezik ne mora biti barijera – u sat-dva koliko smo se družili, pričali smo o politici, cijeni goriva, hobijima, putovanjima – svemu. Toliko se nisam smijala dugo vremena. Sve je prštalo pozitivom i ozračjem kakvo samo možete poželjeti kada ste na putu. Kod Aleksejevog prijatelja večerali smo punjene paprike i finiširali voćnom tortom.

Džamija koju je gore prala kiša svijetlila je kao dijamant na jarkom suncu poslije kiše. Ne znam jesam li ikad vidjela nešto toliko što toliko jasno prelijepo bliješti.

IMG_0820Aleksej nas je odvezao i do druge džamije, odnedavno rekonstruirane

IMG_0809i poznate po tome što je dom Kurana teškog 1 tonu. Nedaleko od druge džamije nalaze  se i arheološke iskopine starog grada Bolgar, no nismo se motali tamo.

Za kraj smo se poslikali na obali Volge.

IMG_0813

Zanimljivost je lokacija na kojoj Lazo stoji s Aleksejem i Karinom,

bolsoj_volgabili smo potpuno nesvjesni da stojimo na točki iza koje je Volga široka i preko deset kilometara.

Pozdravili smo ekipu

IMG_0827i otišli u hotel.

Na kraju dana zaključila sam kako imamo puno sreće kada smo naletjeli na Alekseja. Dobili smo jedan snažni kick pozitive koji je drastično utjecao na ikakve daljnje paranoje. Oduševio me direktnošću, humorom i dobrom voljom – samo to smo trebali.

09Total: 136 km.


Rusi u prolazu.

IMG_0540 IMG_1950 IMG_0446 IMG_1913 IMG_0444 IMG_1352 IMG_0026 IMG_0038 IMG_0371 IMG_0428 IMG_0543 IMG_1110 IMG_0232 IMG_2093 IMG_0103 IMG_2061 IMG_4995 IMG_0934 IMG_1051 IMG_0526 IMG_0559 IMG_0819 IMG_1029 IMG_0185 IMG_0658


10 / prilazak Uralu

23.7.
utorak

U hotelu u Bolgaru upalili smo TV da bismo vidjeli vremensku prognozu. Iako nam nije išla na ruku, dan pred nama po onome što smo vidjeli kroz prozor trebao je biti vrlo topao, sunčan i bliještav. Dan prije prebacili smo mizernih 136 kilometara – danas moramo biti brzi i efikasni da bismo kompenzirali manjak :)

IMG_0830

IMG_0833IMG_0857Prvo stajanje bilo je na obali rijeke Kama, najveće pritoke Volge. Mjeri ukupnu duljinu od preko 1800 kilometara. Pratili smo ju jedan dio puta, kada smo uživali u pogledu na bistru lijepu rijeku.

IMG_0884Ušli smo u birc/trgovinu uz cestu, popričali sa iznimno ljubaznom i dobro raspoloženom prodavačicom, pokupili sladolede i prošetali uz obalu.

IMG_0870IMG_0878Krenuli smo prema Čistopolju preko mosta na Kami. Ovdje nas je zapljusnuo kratki ali žestoki pljusak.

IMG_0908IMG_0895U Čistopolj koji bi se trebao zvati Nečistopolj ulazimo gladni i sa namjerom da smlatimo šaurmu. Nego nakon, nailazimo na par čistopoljana koji nas do jako dobre šaurme i usmjeravaju. Dapače, ovo su bile moguće najbolje šaurme na putu.

(šaurma: tortilja sa piletinom i gro povrća)

IMG_0945Odlazimo do centra sa namjerom da sparkiramo upaljene guzice i pojedemo šaurme koje su mirisale bogovski. Vidjeli smo još jedan od kipova druga Lenjina i odlučili sjesti u zaleđe, u hlad.

 

Taman što sam svukla body armor,

 

IMG_0951prošla je nekakva žena koja nas je značajnim glasom upozorila da je to kip Lenjina i da nije u redu sjediti na tom mjestu.

Maknuli smo se na obližnje klupe i ručali sjedeći na njima. Iako meni Lenjin malo znači i smatram cjelokupnu koncepciju mitologije dignute oko njega daleko pretjeranom, na granici sa religijom, štoviše, još uvijek poštujem lokalno pleme i njihove običaje.

Negdje na cesti osjetila sam nenormalni svrbež pod prstenom. Pretpostavljala sam da me u vožnji ubo neki od kukaca srodnih pčeli. Prst je natekao i dobio nijansu zrele rajčice a ja sam iskorištavala svaku priliku moguću da se počešem.

Tijekom vožnje odjednom se pred nama stvorila bizarna kolona.

Nije nam se dalo čekati (when in Rome :D ) pa smo lagano uz cestu po makadamu, moleći boga da po njemu nema stakla, odlučili obići sve te aute.

IMG_1004Kako smo vozili, tako smo se čudili koliko je kolona duga.

Uskoro smo shvatili – prometna nezgoda.

IMG_1007Jasno je kao suza – bijeli auto je pretjecao nekoga ispred sebe i zabubao se u kamion.

IMG_1011Nije da nisam vidjela takvo ponašanje na cesti.

Naravno, ni par desetaka metara vidim opet živčanog Rusa koji ne može i ne želi čekati pa obilazi kompletnu kolonu.

IMG_1024U sebi poželim sreću ljudima koji se nalaze iza nas i nastavimo dalje.

Prošli smo kroz Nižnjekamsk, industrijski grad. Oko nas su bile samo rafinerije, ceste, kamioni, željeznica i brojni vagoni koji su razvozili

IMG_1037zaobišli smo Nabrežnje Čelni jer nas je zanimao Mendeljejevsk.

IMG_0066Dobio je ime po slavnom kemičaru Mendeljejevu,

Dmitri_Mendeleevgenijalcu koji si je dao truda po kemijskim karakteristikama složiti kemijske elemente.

Mislite da je to sitnica? Bezvezarija? Može to svatko?

Možda i može, ali računajte da je djelovao u 19. stoljeću a ono što je napravio koristimo dan-danas.

Da pojasnim ukratko, PSE sadržava 118 elemenata. Mendeljejev je, makar kod onih koje je poznavao, uočio periodičnost tj. pravilnost i odlučio ih je sistematizirati. Složeni su u redove i stupce, periode i skupine. Skupine su formirane u blokove, također sa zajedničkim svojstvima. Ta svojstva su atomski broj, atomska masa, polumjer atoma, energija ionizacije (energija potrebna da se atomu oduzme jedan elektron), afinitet prema elektronu (energija koja se oslobodi kada atom primi jedan elektron), “metalnost” (nisam sigurna kako se prevodi na hrvatski, elementi se dijele na metale i nemetale, ugrubo)… Pogledajte kako rastu unutar PSE.

pse

Najveća fora vezana za PSE i njegov rad je činjenica da je predvidio da postoje elementi za koje on tada nije znao. Znači, znao je njihove karakteristike i imao je “rupe” u PSE, ali nije ih poznavao.

Od svih kemičara, on mi je najdraži, stoga sam istinski bila sretna što sam u gradu

IMG_0085IMG_0074i nadala sam se da postoji kakav muzej posvećen njegovom radu. Iako, BTW, nije rođen u ovom gradu, Mendeljejev potječe iz grada Tobolsk u Sibiru.

Ušli smo u grad gdje smo bili atrakcija skupini klinaca koji su se naslikavali na motoru :) i koji su nas sa odlično dobrom voljom odveli do muzeja. Nažalost, nisu uspjeli razumjeti naše pitanje je li muzej posvećen Mendeljejevu i ima li ikakve veze sa kemijom ali nije ni bitno – muzej je bio zatvoren.

IMG_0105Kratko smo se zadržali na obali rijeke Kama

IMG_0114i zapravo shvatili da smo oko 100 km od Urala. Sve oko nas postajalo je gradualno brežuljkasto, a vegetacija je počela izgledati kao kombinacija zimzelene i kulturnog bilja.

Ječma je bilo svuda oko nas. Ječma u potpunoj zrelosti i koji je jedva čekao da bude skinut.

IMG_0156IMG_0159IMG_0164

Ovaj skakavac mi je prepriječio put i nisam mogla ne poslikati ga. Pretpostavljam, nekakva Locusta.

Kako smo prilazili šumama, kuće su postale sve šarenije.

IMG_0181IMG_0173

Ništa neobično, vjerojatno boje dobro dođu zimi, dašak optimizma u dubokom snijegu nije naodmet.

Spavali smo oko 15 km od grada Agriz, na pokošenom travnjaku. Upravo pregledavam fotografije, tražeći kadar u kojemu gusta magla liježe na selo u par minuta ali ih ne nalazim.

IMG_0200

10

Total: 468 km.


11 / Pavel iz Moskve

24.7.
srijeda

Polje na kojem smo spavali bilo je udaljeno oko 70 km od Iževska, ogromnog grada na rijeci Iž i glavnog grada Udmurtije. Jutro je bilo vrlo toplo – u šatoru je već prije 7 bilo kao u mikrovalnoj, što je ubrzalo ustajanje i polazak.

Ruska Federacija – Republika Udmurtija

Ono što Iževsk

IMG_0231

IMG_0258čini uistinu posebnim i zbog čega ga nismo mogli zaobići jest Muzej kalašnjikova. U tren kada smo pitali malog hipstera u prolazu kako doći do tamo, naišao je lik na motoru, na jednom od najboljih engleskih na putu pitao tražimo li pomoć i dodao kako i sam ide do muzeja.

Sporazumio se sa hipsterom i rekao “Follow me”, sjedajući na Yamahu Road Star 1700 ccm.

IMG_0259Našli smo Muzej kalašnjikova vrlo brzo, ali smo isto tako ustanovili kako je zatvoren do 11 sati, stoga smo otišli na doručak gdje smo se upoznali i družili.

Pavel je tridesetogodišnji Moskovljanin koji je prolazio kroz Iževsk jer je išao na vjenčanje prijatelja. Potrudio se svojski i svim snagama da nam olakša dan, pitajući gdjegod štogod treba i prevodeći, kao i držeći odličnu atmosferu. Opet smo se našli na izvoru informacija o Rusiji – postavljali smo pitanja i objašnjavali kako mi doživljavamo Rusiju a on je ful dobro raspoložen dijelio svoje mišljenje sa nama.

IMG_0274A onda je došao na red muzej. Na ulazu ostavljaš opremu, naplaćuje se fotografiranje i dobijaš navlake za cipele. Dečki su po ulasku oduševljeno šetali prostorom, slikali oružje, komentirali DSR

IMG_0288IMG_0299IMG_0277IMG_0290a meni se svidio dar jednog od japanskih careva.

IMG_0306U trenutak kada je Pavel saznao da postoji mogućnost pucanja iz pravih kalaša, u podrumu muzeja, odjurili su kao dva djeteta :mrgreen: a doslovno ostavljajući vrata u moje lice. U podrumu se nalazi par muškaraca koji skupljaju putovnice i rade evidenciju osoba koje žele pucati. Nismo bili sami, dok smo se mi prijavljivali, bilo je još desetak muškaraca koji su htjeli pucati.

Dok su njih dvojica odabrala razne kalaše, ja sam uhvatila Glock. Ušla sam u izoliranu prostoriju, krupni sijedi Rus je uzeo pištolj i pokazao mi kako se drži pištolj a ja sam zvjerski ispucala sve metke u par sekundi, bez treptaja, što je ekipu ostavilo sprachlos. Najjače mi je bilo Lazićevo lice, nažalost, nemam fotografiju tog trena.

Poslikali smo se (točnije, poslikala sam ih :D )

IMG_0332i krenuli smo van.

Inače, stari kalaš-deda, Mikhail Kalašnjikov još je živ.

IMG_0304Autor je najpoznatije i najmnogobrojnije jurišne puške svih vremena. Kažu, kada bi se zbrojilo svo non-kalaš oružje ikad proizvedeno, još uvijek bi bilo u manjem broju od pušaka kalašnjikov. Mikhail je od malih nogu pokazivao sklonost tehnici i strojevima, stoga ne čudi što je kasnije postao tenkovski mehaničar a potom i jedna od najslavnijih osoba u povijesti izrade oružja.

Na izlasku, dok smo pripremali motor za polazak i oblačili moto-opremu,

IMG_0336IMG_0338do nas su se dogegala dva krupna Amera zbigecana skoro u odijela. Da su neka vrsta Jehovinih svjedoka, vidjelo se po bedževima koje su nosili na džepićima košulja. Neki Isus, nešto, nešto. Predstavili su se kao nekakve Mirovne snage ili neka sorta misionara, što u oba slučaja može izazvati samo podsmijeh. Pitali su odakle smo i kamo idemo, na što sam odgovorila da smo na ekspediciji preko europske Rusije i provodimo se odlično, refleksno formirajući prste desne šake u \m/ iako to inače ne radim. Obadva su me čudno pogledala, valjda misleći da štujem Đavla. LOL. Lazić je čak i popričao sa njima, ali sa dozom sarkazma, referirajući se također na mirovne snage i Muricu.
Vrlo brzo su shvatili da nismo baš oduševljeni i produžili su dalje.

Krenuli smo prema Votkinsku,

IMG_0356IMG_0353Lazić je pretočio čovjeku na cesti par litara goriva

IMG_0370a onda smo se pozdravili i produžili prema gradu Čajkovski.

IMG_0386

IMG_0403IMG_0398Krenuo je makadam. Htjeli smo offroadom doći do grada Osa a završili smo u meni po imenu nepoznatom selu.

IMG_0428IMG_0433Dok je Lazić otišao na konzultacije sa lokalcima (obratio se čovjeku na motoru (BTW, motor se zove Ural) sa pitanjem kako doći do Ose i odmah potom je uletio vozač busa sa nastupom, Pusti njega, on ti nema pojma :D i rekao Laziću da ga slijedi jer bus kreće za par minuta)

IMG_0446IMG_0445ja sam dobila par osmijeha i manekensko poziranje dvije djevojčice na biciklu.

Vozač busa je digao prašinu na makadamu jer je naložio taj kombi ladno preko stotke.

IMG_0451Bilo je čak trenutaka da smo ga izgubili.

Doveo nas je na raskrižje, mahnuo smjer i odzujao dalje u ful gasu.

Stali smo u malo selce na Kami

IMG_0500gdje smo omočili noge :)

IMG_0503IMG_0505

IMG_0509 IMG_0518 IMG_0520 IMG_0528Dobro, ja nisam :)

Putem smo naišli i na jezero koje me oduševilo,

IMG_0409 IMG_0411 IMG_0412 IMG_0419i na kojem smo proveli neko vrijeme uživajući u suncu i slikajući se.

Po nebu vidite da je dan bio savršen.

Predvečer smo stali u divnom malom selu, izdvojenom sa glavne ceste.

IMG_0560Dolazimo do kuće čiji se alarm upalio odmah po našem dolasku – ogroman pas sa glavom medvjeda pokušao se otkinuti sa lanca da bi spriječio naš ulazak. Pitali smo vlasnika smijemo li podići šator kraj njegove kuće, na livadi, a on je odobrio.

Lice su mi izgrizli komarci, što se posebno vidjelo na čelu. Izgledalo je kao da imam nekoliko parova rogova koji probijaju iz lubanje i malo za reći da je grdo izgledalo. Samo sam čekala da seljani u pol noći provale u šator i spale me na lomači jer izgledam kao Spawn of Satan :mrgreen:

11Total: 420 km.


Jedna dobra slika

kazbegiLokacija: gruzijski Kavkaz.


12 / ruski interijer, elementarna nepogoda i ulazak u Aziju

25.7.
četvrtak

Noć prije sišli smo sa glavne ceste u selo Bizjer (Бизяр) i zamolili vlasnika za raširivanje palatke (šatora) na njegovoj livadi. Buđenje i ustajanje ujutro nije moglo biti savršenije. Za početak, osjećaj kada se probudiš u ramo jutro na Uralu je neprocjenjiv. Zrak oko nas bio je vrlo svjež, čist i prohladan – užitak za udisanje. Selo je bilo mirno i tiho, posjedovalo je faktički jednu ulicu sa maksimalno 20-ak kuća i trgovinom u nečemu nalik centru.

U rano jutro spazili smo društvo kraj šatora.

IMG_0564IMG_0565Mala koza se zaigrala, počela skakati po rubu šatora i gristi gornju plohu.

Pas nije prestao lajati otkad nas je spazio. Ime joj je Dina, iako bi Kraken ili Godzilla (Gojira?) bio prikladniji.

IMG_0589Otišla sam zamoliti vlasnika kuće za malo vode da bismo obavili jutarnju higijenu a zauzvrat dobila poziv na uralski doručak!

Odazvali smo se, naravno. Ušli smo u drvenu kuću na kat i ostali bez teksta.

IMG_0586Odisala je divnim starinskim i vrlo rustikalnim ruskim stilom. Sve oko nas bilo je šareno i uređeno, sa nevjerojatnom količinom topline prostora i vlasnika.

Konverzacija uz doručak podsjetila nas je koliko nam je u Rusiji engleski beskoristan i zapravo nepotreban – Aleksandar i Svetlana su дедушка i бабушка malene djevojčice Vike koja je došla na ljetovanje iz Perma. I oni su rodom iz velegrada, Aleksandar je radio dugo kao električar i vozač kamiona, a onda su kupili kuću na selu i pronašli sreću.

IMG_0574 To je onaj trenutak kad ti to ne mora nitko reći jer je očito. Oboje zrače jednom prelijepom zrelom energijom kao nuklearke <3

Kao što vidite, cijeli kat sjaji pod srpanjskim suncem na Uralu, bila je uživancija družiti se. Doručkovali smo kruh, cливочное масло (maslac), варенье (marmeladu) i чорной чай (crni čaj), nacionalno piće Rusije. Pričali smo sigurno sat vremena o navikama, životu na Uralu i snijegu. Istaknuli su kako ovdje temperature bez grča legnu ispod -40, što je Lazića tiho streslo a meni izvuklo osmijeh – rado bih probala šetati prirodom pri takvim temperaturama.

Ne znam razumijete li koliko nam je ovo značilo.

Za nas dvoje ovaj doručak, na Uralu, u drvenoj kući kakvima se divimo od prelaska ruske granice i manijakalno ih poslikavamo, u ovako srdačnom i toplom društvu i razgovorima na jezicima koji su toliko slični a toliko različiti, bio je ultimativni događaj. Izašli smo inspirirani i istinski sretni i zahvalni.

Pitali smo ima li selo magazin jer smo željeli kupiti darak za njih. Aleksandar i Vika, skupa sa malom susjedom, otpratili su nas do trgovine koja se ne može opisati u jednoj rečenici.

Bila je to stara drvena kuća preinačena u trgovinu. Zidovi su bili tamni i brojali su velik broj uralskih zima a pod je zapravo bila dobro sabijena zemlja.

IMG_0581Po ulasku smo klimnuli glavama svima prisutnima i pozdravili, na što su nam zvonko odvratili sa добър ден! Trgovina je, osim što je služila za prodaju vrlo malog broja artikala, bila i punkt na kojemu su se okupljali mještani – uza zid stajala je duga drvena klupa na kojoj je sjedilo nekoliko bakica u žustrom razgovoru.

Budući da sam izraziti protivnik poslikavanja ljudi i ometanja škljocanjem aparata, nisam ih poslikala ali sam se raspadala od želje. No nisam. Prvenstveno jer bih osobno ušla u postal mod da me netko poslikava dok pričam ili nešto radim. No, prodavačicu smo lijepo zamolili i dobili fotografiju.

Pokupili smo nešto slatkiša i piva, odnijeli u kuću, pozdravili obitelj i produžili dalje na cestu prema gradu Kungur.

IMG_0692

IMG_0612Šetali smo Kungurom satima.

U centru grada nalazi se neobično zdanje za koje smo pomislili da je moguće zatvor. Nekako mi se čudnom činila ideja o takvoj lokaciji, uvijek mi je logičnije da će zatvor biti smješten na rubu grada i izoliran od ljudi. Ipak, bodljikava žica i zidine nisu baš davale dojam da je u pitanju nešto drugo. Kasnije nam je lokalac potvrdio da je u pitanju zatvor.

U dvorištu se, vidljivo sa ceste, nalazi pravoslavna crkva.

IMG_0635Jedna od centralnih ulica nosi ime Gagarina.

IMG_0621Tržnica je bila vrlo živopisna.

Osim voća, povrća i didžarija, našli smo majicu za druga Lazića.

Oduševljen je njome toliko da ju nosi skoro svaki dan otkad smo se vratili.

IMG_0662Ovu nismo baš razumjeli. Ne pretjerano. Ali, imamo dojam da je u pitanju “tražim koku koja kuha, pere, sprema, gleta i štema”.

IMG_0661Hajlajt tržnice bila je gospođa koja sjekirom na bridu ceste razbija smrznutu ribu da bi ju odnijela na štand.

IMG_0658Zaobišli smo Crnu spilju, poznatu atrakciju i nastavili dalje.

Nekako uvijek imate dojam kada pomislite na “uralski grad” kako se radi o pustari sa rudnicima čija je produktivnost u progresivnom padu od raspada socijalističkog režima na području sovjetske Rusije.

Vraga.

Čusovoj (Чусово́й) kao i niz gradova duž uralskog lanca kroz koje smo kasnije prošli VRVI ŽIVOTOM. Odličan indikator su mlade mame i kolica sa klinčadijom. Isto tako, novogradnja, stanovi, kuće… Nešto se događa. Život nije u stagnaciji.

Ušli smo u oblast meni najdražeg imena.

Ruska Federacija – Sverdlovska oblast

Da želim promijeniti prezime, uzela bih Sverdlov. Zvuči natprirodno prelijepo.

Sverdlov je, inače, ruski revolucionar i ateistički boljševik, punog imena Я́ков Миха́йлович Свердло́в. Jedna je od ključnih osoba u Oktobarskoj revoluciji, bliski suradnik Lenjina i  vjerojatno zaslužan za smaknuće carske obitelji Romanovih. Vidjela sam jednu zanimljivu sitnicu, negdje, Lenjin je bio teoretičar, a Sverdlov praktičar, oruđe, alat. Umro je u dobi od 33 godine. Kao oko smrti svakog visoko profiliranog političara i aktivista, podignulo se nekoliko teorija zavjere, od upale pluća do eliminacije jer je moguće sudjelovao u planiranju smaknuća Lenjina.
Grad Jekaterinburg dugo je nosio ime u njegovu čast – Sverdlovsk.

IMG_0892IMG_0900Vozili smo se prijevojem prema vratima Azije

IMG_0726IMG_0597IMG_0825Inače, ceste na Uralu su ravne, kao pod špagu. Serpentina nema.

Granici Europe i Azije prišli smo u predvečernjim satima.

IMG_0851Javili smo bližnjima lokaciju, ponosni :)

IMG_0864i shvatili da smo izgubili još 2 sata, što je ukupno 4 sata u odnosu na Zagreb.

IMG_0880IMG_0911Srećemo i bus prikladnog imena

IMG_0936dok smo tražili lokaciju za šator. Našli smo ju nedaleko od malog sela

IMG_0939gdje smo imali elementarnu nepogodu. Napao nas je roj komaraca i nekakvih bizarnih plavih obada meni dotad nepoznatih i iznimno napornih i dosadnih u ubadanju kože. Klima je bila fantastična, planinski zrak je bio savršen do te mjere da bih skoro spavala vani, ali bilo je to najbrže dizanje šatora ikad, kao i uvlačenje unutra. Imam sreću pa je Lazić bio dovoljno dobre volje da uđe u šator nekoliko minuta nakon mene, noseći skuhani ramen u šalici :)

12

Total: 392 km.


Inhaling life again

My god has shown his sympathy
for all the spirits lost
I’ve prayed for salvation and peace for ages.
Standing in the summer breeze
inhaling life again
a new day has come
a chance to relive
forget and forgive.


Ural

Planinski lanac Ural je dug 2 500 km i širok 150 km, star oko 300 milijuna godina. Nastao je krajem karbona, u vrijeme razvijanja prvih gmazova. Najviša točka lanca mjeri 1895 m a sama planina nosi ime Narodna. Po broju kilometara duljine lanac spada u 10 najvećih. Na vrhu ljestvice su južnoameričke Ande, sjevernoamerički Rocky, centralnoazijska Himalaja, australski Great Dividing Range i Transantarktički lanac. Značajan je izvor raznih ruda (željeza, bakra, mangana, zlata, aluminija) i nalazište minerala (smaragd, beril, topaz, ametist), ali i eksploatacije šuma.

Sastoji se iz nekoliko regija:

ural-mountainsource

Polarni ili Arktički, Sub-polarni, Sjeverni, Centralni i Južni Ural.

Mi smo se najviše vrzmali po donje tri petine.
Gornje dvije bih jako voljela vidjeti, naravno, kada za to dođe vrijeme.

No… Moram nešto istaknuti.

Dio Urala kojim smo se kretali, unatoč očekivanjima brojnih, nije izolirano brdo koje se vidi stotinama kilometara kada mu prilaziš i koje strši u oblake kršovitim stijenjem. Po visini najvišeg vrha jasno vam je i da nije nešto posebno visok. Upravo zato vožnja po Uralu izgleda vrlo specifično – nema serpentina, cesta je ravna sa povremenim brdašcima i udubljenjima i reže ogromne šume. Dominiraju četinjače i listopadne šume sa vrlo gustim šikarama kroz koje se teško prolazi ako prije vas već netko nije prošao.

Ovo je tipičan kadar na Uralu.

IMG_0889U ovaj trenutak vozili smo se autoputom koji je ujedno i jedina cesta duž Urala prema sjeveru. Jedina asfaltirana.

Uzmite u obzir i da se nismo previše kretali offroadom. Kad je cilj bio gaženje, a bilo je dovoljno dana kada je gaženje bilo prioritet, samo smo vozili najglavnijim mogućim cestama od točke A do točke B.

Ural je dom brojnih autohtonih i endemskih vrsta. Čovjekova interferencija u beskrajne šume dovoljno je mala da brojne vrste opstaju. Osim endemskih vrsta leptira, Ural je dom brojnim vrstama zvijeri koje će prosječan Hrvat vidjeti samo u novinama ili dokumentarcima – potpuno je normalno sretati lisice, rosomahe, vukove, pa čak i medvjede.
Iskreno sam se nadala da ćemo naići na medvjeda. Bar jednoga. Čitala sam o daleko većoj vjerojatnosti nailaska na medvjeda nego čovjeka u nekim regijama Urala. Nažalost, nismo vidjeli nijednog. Vjerojatno smo bili dovoljno bučni da su zbrisali prije nego smo ušli u vidokrug.

Save

Save


13 / vjerojatno najgori kijamet ikad

26.7.
petak

Početak dana prezentirat ću vam pomoću fotografije koja prikazuje djelić ranojutarnje šatorske atmosfere :mrgreen:

IMG_0943Od komarica nas je dijelila unutrašnja šatorska površina kroz koju nisu nikako mogle proći. Zbog gzilijarde obada koji su mi noć prije izgrizli jedini izloženi komadić kože, lice, sva sam bila u oteklinama i kvrgama koje su svrbjele kao sam vrag.

Moj sat je pokazivao 5 ujutro a po lokalnom vremenu već je bilo 9. Shvatili smo da je vrijeme za brzi pokret i odjurili smo sa, zapravo, jako lijepe lokacije. Spavali smo na rubu šume. Borove, mračne i hladne.

IMG_0947

IMG_0948Pred nama se nalazila livada i nekakav potok. Bilo je zbilja prelijepo i baš mi je žao što smo morali krenuti.

Skupljali su se sivi oblaci nad nama i postajalo je polagano jasno da ulazimo u jedan od kišnih dana. Kišnjaci su bili spremni za oblačenje, plasirani u bisage na rezervoaru i samo su čekali ključni trenutak.

Doručkovali smo u gradu Serov. Tipični rudarski uralski grad koji je dobio ime po avijatičaru, ratnom heroju.

IMG_0983Ovdje sam prvi put vidjela ovako velike drvene kuće. Sve do sada bile su vrlo male, ukupne površine maksimalno 35 kvadrata i jednokatnice.

Prelijepe su.

IMG_1009

IMG_0989Dok smo u centru doručkovali, poslikala sam simpatičnu staricu u prolazu

IMG_1051kao i gusjenicu koja mi je spremno pozirala. Ovo je slakov ljiljak u nastanku.

IMG_0976Nakon Serova došao je na red Severouralsk.

IMG_1042Kroz njega smo samo prošli, na putu prema Ivdelju.

IMG_1047Ipak, zabilježila sam lokalnu telekomunikacijsku kompaniju on hold :)

Tijekom vožnje u kasnom popodnevu spazila sam čudan sivi dim kako izvire iz šume na cestu. Kako je prema nama išao crveni kamion, jarkocrveno vozilo, zabrijala sam da je pred nama požar. Nije bio požar – dim je zapravo bila gusta kiša koja je ubitačno padala iz oblaka pod koji smo krenuli i nije ga bilo moguće zaobići.

Silazak sa motora, oblačenje kišnih odijela i vožnja. Nema druge.

IMG_1063Vozili smo pod gadnim pljuskom do grada Ivdelj, posljednjeg naseljenog mjesta koje su Djatlov i ekipa posjetili prije smrti. Okupirali smo hotel u centru grada, krcat drvosječama i fizikalcima. Nedugo prije našeg dolaska nestalo je struje u gradu, pretpostavljam da je u pitanju preventivna mjera jer ono što je nakon kratkog smirenja kiše

IMG_1065uslijedilo

IMG_1068bilo je najgore nevrijeme koje sam u životu vidjela. Prolom oblaka + snažni vjetar koji je bacao kapi vode u priličnim nanosima nešto je što ne želim iskusiti kad sam na motoru. Dobro da smo se utaborili, taman sekundu prije nego je počelo.

13

Total: 326 km.


14 / kaljužanje putevima Igora Djatlova

27.7.
subota

Pročitali ste priču o sudbini planinara koji su kasnih 50-tih prošlog tisućljeća krenuli na Otorten i onda stradali na izrazito brutalan i bizaran način, bez previše logike?

Incident na planinskom prijevoju Djatlov

Ivdelj je bio posljednja točka civilizacije do koje su došli, vlakom. Krenuli su kamionom prema Vižaju i nastavili pješke prema brdima.

Mi smo odlučili krenuti njihovim putem i prići Otortenu koliko je moguće. Pouzdano smo znali da je dolazak na točnu lokaciju motorom nemoguć iz jednostavnog razloga: cesta ne postoji. Izvediv je samo pomoću terenskih vozila. Postoje i ekspedicije koje financijski daleko prelaze naš budžet – put do mjesta gdje se incident odvio košta oko tisoč euro. Po osobi. Ma beži. Da znate koliko smo potrošili na ukupni put, bilo bi vam jasno otkud ovaj snort in derision :)

snortderisionProbudili smo se u hotelu u koji se nekako uspjela vratiti struja. Nebo je bilo savršeno čisto i toplo sunce je nabrijavalo dobro raspoloženje. Što ćemo u Vižaju (ili dalje) ako ćemo krenuti pod potpunim pljuskom?

IMG_1075Izašli smo iz grada u uralske šume prije 9. Nedugo nakon, krenuo je makadam, nasuti šljunak.

IMG_1103Priroda je bila prelijepa. Hladna šuma, povremeni potočići i odlično društvo. Povremeni prolaznici bili su vozači automobila i par kamiona koji su trubili i pozdravljali nas punim glasom.

IMG_1141

IMG_1082

IMG_1129Došli smo u selo Polnoćnoe, nakupinu par kućica u brežuljkastom kraju.

Ovdje smo kratko stali da bismo prošetali, poslikali i pojeli sladoled. Lokalni magazin, sada već poslovično ruski, sadržavao je divnu toplu i veselu prodavačicu u zrelim godinama sa kojom smo se prijepo napričali.

IMG_1108Obratite pažnju na abak umjesto kase :)

IMG_1110Evo vam i škola u centru,

IMG_1114pas neobičnog pogleda…

IMG_1109… i lokalni klub, mjesto glavnog derneka na Uralu :)

IMG_1118

Nismo se dugo zadržavali, zanimaju nas brda i mistični Vižaj. Izašli smo natrag na cestu.

Makadam se ubrzo pretvorio

IMG_1099u jame i blato

IMG_1146

IMG_1152zbog kojih mi je iskreno drago što mi muž vozi motor po brdima oko ZG sa Cloxom, Makazicom, lb-jem… – čovjek se snalazi u tom blatu kao kod kuće. Lokve su zeznute samo utoliko što ne znaš koliko su duboke i kolika se količina zemlje uspjela otopiti na dnu u fini mulj.

On to čis fajn hendla :) dok sam ja obično silazila sa motora. Kacigu sam držala spuštenom jer sam se provlačila kroz gusto žbunje i slušala svoje disanje :mrgreen:

No, ova je lokva bila ekstra velika.

IMG_1158Sokol se odlučio polagano kroz kolotrage koje je netko već napravio prije njega i prošao je bez većih problema. Ili se to meni makar tako činilo.

IMG_1167Ono što me uistinu pogodilo posljedice su požara koji je 2008. godine, kada je osim stotina hektara crnogorične šume izgorjelo i selo Vižaj.

IMG_1178Osjećala sam se istinski loše, kao na poprištu nekakvog odvratnog zločina.

Sišla sam sa motora među drveće koje se trudilo iz pepela krenuti natrag prema nebu. Šutke sam hodala, nakostriješena, osmatrajući gusti prizemni sloj mahovinaste vegetacije. Ne znam što je uzrokovalo požar i uništenje ove šume (čovjek, grom ili nešto treće) ali nije bitno. Osjećala sam se kao da hodam kroz dječju onkologiju na Šalati.

Tužna sam se vratila na motor.

Prišli smo Vižaju.

IMG_1179

IMG_1185

IMG_1188Selo broji 10 drvenih kućica i jedva par ljudi koje smo spazili među njima.

Od Vižaja smo krenuli prema rijeci Lozva.

IMG_1193Nakon manjih kaljuža došli smo do obale.

Požar je uništio tada postojeći most i rijeku nije bilo moguće prijeći motorom. Slušali smo i o nekakvom brodiću koji je mogao prevesti ljude preko rijeke ali ga nije bilo. Ne čudi me.

IMG_1197Još od čitanja o planinarima koji su stradali, oduševili su me pripadnici plemena Mansi, specifični za područje zapadnog Sibira, točnije, regije Tjumen koju dijele sa srodnim Hantijima. Iskreno sam se nadala da ćemo sresti makar jednu osobu. Par tjedana prije polaska sanjala sam kako se budim u šatoru na Uralu i čujem glasove izvan šatora. U snu sam lagano promolila glavu van i vidjela par Mansija kako sjede oko vatre i veselo pričaju. Izlazimo van, predstavljamo se i kuhamo ručak za prisutne… Rijetko sanjam da me netko kasapi, prebija ili ubija, preferiram nešto optimističniji pristup situacijama a i istinski vjerujem kako paranoja ne nosi ništa korisno.

Jednostavno smo sišli sa motora, naložili kuhalo, skuhali/podgrijali ručak, osunčali se, poskidali i ohladili se u brzoj planinskoj rijeci i uživali u lokaciji.

Ruski ramen FTW.

IMG_1201

IMG_1203Sjedenje na tlu i promatranje ove presavršene prirode tako smiruje. Imam dojam da bih tu mogla ostati zauvijek :)

Rijeka Lozva nije preduboka, može ju se prehodati unatoč činjenici da je temperature jedva par stupnjeva i ohladi stopala u roku “keks”. Bilo je čak mjesta gdje je bila prilično plitka ali kamenje na dnu nije baš najbolja podloga za motor koji kada ja siđem sa njega teži oko 250 kg. Neka se prevrne, a vrlo realno može i hoće, priličan je posao izvući ga na obalu a onda još i osposobljavati mašinu koja primarno nije smišljena da bude brodska.

IMG_1205Svjesni da smo dosegnuli najsjeverniju točku puta po Rusiji i Uralu, okrenuli smo se i krenuli nazad nekoliko sati kasnije.

Lokve koje smo ponovno prelazili imale su manji promjer i bile su pliće, zahvaljujući suncu koje je prilično upeklo. Rubovi su bili vidno osušeni.

No, ona najveća na tren je bila problem. Lazić je, obilazeći lokvu, zaglavio u blatu jer je pod nosačem nogara bio panj taman velik da drži motor šlajdrajući u mjestu.

IMG_1226Nakon ho-rukova i gasiranja, nekako se iskobeljao i odvezli smo se dalje.

Posljednje slike su mi pogled u more sibirskih šuma,

IMG_1240nešto što vjerojatno nikad više neću vidjeti;

offroad čizme :)

IMG_1234i nevrijeme

IMG_1235koje nas je uporno pralo do hotela u Serovu.

14

Total: 347 km.


Kaciga

Na ovaj put nosila sam novu kacigu. Iako mi je stara i više nego dovoljno dobra (Nolan N100) Lazić me nagazio da je vrijeme za novu. Staro ne valja, kupi novo i takto.

Počela sam tražiti novu kacigu negdje oko rođendana. Učinilo mi se da je ovo dobra prilika da si kupim kros-kacigu. Oduvijek su mi se sviđale, imaju super oblik, pogotovo oko čeljusti i prema bradi. Mana – nemaju flip up, ali, pomislih, ako nađem dovoljno dobru (crnu jednostavnu, što jednostavniju, čistu crnu, bez tribal šara, ičega), zaboravit ću da je flip up postojao.

Tipa ovu.

2010-Thor-Motocross-Quadrant-Matte-Black-Helmet

 

Iako…

Ne biste vjerovali koliko je teško pronaći crnu jednostavnu kros-kacigu, što jednostavniju, čistu crnu, bez tribal šara, ičega.

Probala sam ih hrpu. Osim što crna kaciga moga broja ne postoji u državi i čeka se dugo na uvoz, šarene izgledaju prestrašno. Uvijek su nekih fluorescentnih boja, sa hrpom naljepnica i imitacija tetovaža, kao i rigajuće vatre. Uz to, Lazić me uvjeravao da su upravo kacige koje jedva navučem na glavu i još teže skinem upravo moj broj. OK, jasno mi je, ne smije plesati oko lubanje jer tada nema smisla, ali ubrzo mi je postalo jasno da moj broj u moto-shopovima ne postoji niti među ovim šarenima.

Tužnog srca odustala sam od kros-kacige.

Na koncu je Lazić pukao i navalio da u KTM shopu kupim Nolana. Točnije, on mi ju pokloni za rođendan.

Sjela je na ovu lubanju kao rukavica, zbilja je odlična, pomislih.

51mjCDDFS1L._SX300_Kaciga je super, čak i čini Lazića ljubomornim jer na motoru mogu popiti vodu bez da ju skinem – flip up je praktičan i čini jednu od najvećih odlika kacige. No, žuljala mi je uši toliko da sam ih tijekom dana morala masirati. Trebala je dobiti više vremena za formiranje po mojoj glavi, ali jednostavno ga nije bilo.

Lekcija: ne nosi na plesnjak cipele koje si tek kupio :)


Brokula&Ž

Na putovanje po Rusiji i pratećim državama nosili smo majice Brokula&Ž. Radi se o vrlo simpatičnim i ležernim odjevnim komadima od organskog pamuka čiji su protagonisti priče Brokula, komad povrća smješten sprijeda

image003i Ž, mala simpatična lajava ptičica koja uporno kontrira Brokuli.

IMG_0713-2Stilski su vrlo jednostavne i nalikuju basic majicama kakve isključivo nosim svakodnevno. Inače, vrlo sam zahtjevni asshole kada su majice u pitanju i ne nosim bilo što, tim više što šijem sama sebi odjeću od drugog srednje i poznajem dovoljno dobro materijale da ih većinu ne želim nositi – pri kupnji majica prolaze samo specifične duljine kratkih rukava, duljine samih majica, kroj u podpazušnoj regiji, karakteristične boje, pamuk mora biti kvalitetan i gust a pri kupnji moram biti uvjerena da se majica nakon 3 pranja neće rasformirati u oversized haljinu za plažu a šavovi po stranama prijeći na pupak. Prozirne i razvučene majice koje leže po brojnim trgovinama niti ne gledam jer ne želim nositi nešto toliko loše. Danas se svašta zove majicom. Nažalost.

E sad, redom, Brokula&Ž leže upeglani na odličnom pamuku. Osim što je organski, ima pravu gustoću, poduprtu sa 4% elastinskih vlakana što majicama daje onu lijepu formu duž obrisa torza. Ujedno, pamuk je vrlo mekan i nakon razvlačenja nema nikakav problem sa povratkom u prvobitni oblik. Također, na leđima u području vrata nema 15 cm etiketa, od kojih 13,5 cm nosi ogromni naziv brenda i koje obavezno odrezujem prije prvog pranja.

Posebno su mi se svidjele male simpatične misli upisane na naličje majica. Jednako mi je drago vidjeti hrvatski proizvod, majice koje su šivale naše krojačice.

3 svakodnevke sa povrćem i jedna gusarica testirane su na 13 000 kilometara, u 10 država, na nadmorskim visinama od 0 metara na Crnom moru do 2 500 na Kazbegiju u Gruziji. Koža u njima diše normalno, što je jako važno. Nošene su u uvjetima uralskih pljuskova, nenormalno visokih temperatura koje su nas dočekale u stepama ispod Volgograda a ovisno o situacijama, znale su zaglaviti i po 10 dana u najlonskim vrećicama do prve veš-mašine, u mješavini znoja i kiše koja nas je zahvatila. Jedna od majica je nakon pranja i greškom u hostelu završila u sušilici. Bilo mi je žao ali me, već kad je do greške došlo, zanimalo kako će Brokula na prsima podnijeti topli zrak i hoće li se deformirati, odlijepiti ili nešto treće. Povrću se nije dogodilo baš ništa, iako nemam plan opet protjerivati ga kroz sušenje :)


15 / Ekburg

28.7.
nedjelja

Od Serova do jednog od apsolutno najljepših gradova Ruske Federacije kojeg smo na putu vidjeli, Jekaterinburga, među kojima se nalazi oko 350 kilometara preletjeli smo u nekakvih 4 i pol sata. Cesta je dosta monotona i neočekivano neprometna, bez značajnijih mamitelja pažnje.

IMG_1248Stajali smo doslovno samo natočiti gorivo (pogledajte lepojku gore :D), doručkovati ili kratko protegnuti se uz cestu. Ne biste vjerovali koliko dobro dođe par vježbi istezanja na takvim rutama koje odrađujemo makinalno, samo da bismo što prije došli do točke B.

Oboje smo bili nabrijani na Jekaterinburg, kojeg od posjeta nadalje od milja zovem Ekburg.

IMG_1281

IMG_1287Gledam sada fotografije i nije mi najjasnije, uvjerena sam da je dan bio lijep i sunčan, topao, a od neba vidim uglavnom onu koprenu od sparine koju pokušavam ublažiti smanjivanjem highlightsa na fotografijama.

Grad je očito komunističko žarište bivšeg SSSR-a. Kada te na ulazu u grad dočeka slika Comandante Chea i kasnije Castra, znaš gdje si :)

IMG_1277Nedugo nakon, naišla sam na cijeli redenik odličja na jednom od ogromnih kipova.

IMG_1278U Art hostel u najužem centru grada, Krasnoarmijskoj ulici, ušli smo u poslijepodnevnim satima.

IMG_1288Ekipa koja nas je dočekala jako mi se svidjela. Hostel vodi srdačni mladi par po mojoj mjeri – za početak, hablaju odličan ingles, strašno su fleksibilni i voljni pomoći, a interijer koji održavaju simpatičan je, šaren i veseo. Sve oko nas bilo je bijelo i sa jarkim bojama koje su razbijale monotoniju kontrastom – električno plava, jarkocrvena, žuta… Sviđam boje, uvijek.

Nismo imali pojma da je nedjelja. Ne znam u ovaj tren ni što smo mislili. Sjećam se samo šoka kada smo čuli da je nedjelja popodne i ne radi gradski turistički ured, ali i šoka hostel-vlasnika kojima nije bilo jasno zašto mi ne znamo koji je dan :)

Odmah smo se presvukli i odšetali van.

Ekburg je prelijep.

Totalni je kontrast Penzi i Uljanovsku – izgleda vrlo čisto, uredno, europski. Kroz centar protječe rijeka Iset i uz koju leže brojni moderni neboderi sa uredima.  Nije ništa onako fancy mondeno, ali nikako monotono i bezvezno. Ima prelijepe autohtone zgrade koje grad čuva i restaurira redovito.

IMG_1316Duž širokih avenija nalaze se brojni restorani, ceste su pune auta i autobusa i grad je vrvio ljudima. Čak smo presreli i jedan zombie walk u nastanku; na stepeništu neke oronule zgrade hrpa tinejdžera sjedila je i mazala si lica “krvlju” i raznim bojama a potom se sigurno i dobro zabavila.

Oko nas su svuda bili mornari, uglavnom oduzeti od alkohola i bauljajući u odorama ili makar sa kapicom iako nam nije bilo jasno zašto. Sve su imale natpise, “Baltik”, “Crno more”, “Barentsovo more”… aludirajući na mjesto gdje je taj mornar ordinirao. Rusija je velika, kao što rekoh, 12 ogromnih mora pere njene obale. Ako netko treba imati mornaricu, to je Rusija.

Ekburg je pun kipova. Osim političkim

IMG_1292

IMG_1342(BTW, ovo je Sverdlov, vlasnik najljepšeg prezimena ikad, ujedno i revolucionar po kojemu je grad dugo nosio ime; akutalno, Ekburg se nalazi u oblasti Sverdlovsk)

obiluje i kipovima koji nemaju političku konotaciju – kipovi životinja, ljudi u raznim situacijama itd. Većinu smo poslikali a neke smo i koristili za blesiranje :)

IMG_1358

IMG_1354IMG_1311Lazić je napravio svoju kovanicu i

IMG_1326testirao poznatu izdržljivost viseći na prečki :)

IMG_1391Ovo je ekburška Duma (prelijepa riječ!), zgrada poglavarstva grada. Analog njemačkom Rathausu.

IMG_1345Nalazi se preko puta Lenjinovog kipa u najužem centru grada i dosta dominira dimenzijama i izgledom. Prelijepa je. Na ulazu stoji ogromni mural

IMG_1347koji mi se posebno svidio.

Za kraj ostavljam ono najzanimljivije.

Ono što ovaj grad čini posebnim u povijesnom kontekstu je Crkva na krvi (Храм-на-Крови́).

IMG_1307Za Rusiju predstavlja vrlo značajnu točku prijeloma u povijesnom kontinuitetu – u Ipatijevoj kući, zdanju na mjestu na kojem je dignuta crkva odvio se tragični događaj koji je prekinuo stoljetni slijed Rusije kao monarhije. Na ovom tlu, na mjestu na kojem danas leži oltar, pobijena je carska obitelj – car Nikola II. i carica Aleksandra, kao i njihovo petoro djece: Olga, Tatjana, Marija, Anastazija i Aleksej, 17.7.1918. godine. Osim njih, pobijena je i posluga koja im je stajala na raspolaganju.

Kruži priča kako su u bijegu i skrivajući se od boljševika proveli prilično vremena. U kuću koja je ležala na površini na kojoj je izgrađena crkva došli su 78 dana prije svoje smrti. Ciljano su ostavljeni da se u njoj udomaće, opuste i osjećaju kao “kod kuće”. Na tragični dan boljševici i mađarski vojnici (boljševici nisu htjeli angažirati Ruse, znajući da postoji vjerojatnost da neće imati snage poubijati carsku obitelj, pogotovo djecu) odvode ih u podrum i strijeljaju zavezanih očiju, što je rezultiralo prilično brutalnim prizorom. Jedini preživjeli bio je dječak, sin batlera djece, kojeg su boljševici ciljano iz kuće izveli par sati prije smaknuća.

Rusi mi se čine pomalo bipolarni. Sa jedne strane u nekoj od pretencioznih poza u SVAKOM gradu u koji smo ušli pred vama stoji Lenjin, Ultimativni Rus i Osloboditelj Naroda. Sa druge strane stoji toliko voljena i obožavana carska obitelj, dignuta skoro u mitološke razine. Jedno isključuje drugo – ne čini mi se baš normalno. Jesam li spomenula da su ih Rusi učinili svecima i da Crkvu na krvi smatraju mjestom na kojem hromi prohodaju, slijepi progledaju a nijemi propjevaju?

Interijer baš i nismo poslikavali, uglavnom zato jer je bila krcata posjetiteljima i štitili su ju mnogobrojni zaštitari. Vrlo malo je čistih kadrova.

IMG_1303 IMG_1304

Satima smo šetali gradom, istraživali ga, jeli… U stan smo ušli navečer, kada smo još proveli par sati družeći se sa vlasnicima a onda smo, zadovoljni viđenim i doživljenim, otišli na spavanje.

15

Total: 358 km.


16 / dan bez vožnje

29.7.
ponedjeljak

Hostelsko je jutro startalo loše. Zapravo, ne toliko loše koliko neobazrivo i nekulturno od strane kratkoročnih sustanara. Još uvijek mi nije jasno kako pri boravku u hostelu sa svim popunjenim kapacitetima ITKO može okupirati jedino kupatilo u jutarnjim satima na preko 45 minuta. Meni je bilo svejedno. Probudila sam se dosta ranije i prije svih, svu higijenu jutarnju obavila sam dok većina nije ni oka otvorila. No, kada se prvi sustanar uvalio u kupatilo, napravio je čep koji je izazvao cijeli niz čepova tijekom par sati. Čisti bezobrazluk.

Dan smo posvetili isključivo šetanju po Ekburgu.

IMG_1404Prvo smo otišli po čitač CF kartica u lokalni IT shop jer je moj muž odlučio uploadati fotografije iz hostela na jedno 44 servera. Zlu ne trebalo, ako jedan legne, drugi ostane bez struje, na trećem hrčak prestane pedalirati i tako. Jesus saves, you should too, rekao bi značajno. Za kraj je sve još povukao na svoj mobitel da bismo ih mogli prelistati i vidjeti što smo do sada napravili :)

Prvi LOL je bio u turističkom uredu. Micika koja je tamo radila frapirala me kada nije znala koji je točno bio događaj dan prije, zašto su na sve strane bauljali mornari itd. Onak, šta radiš, FFS u turističkom uredu ako ne znaš takve neke stvari? Čudilo je nju što mene čudi, imam dojam. Google mi je naknadno objasnio da se radi o Danu mornara.

Laze je maznuo burger za doručak a ja sam odlučila na putu prema vokzalu (kolodvoru) pronaći i smazati sushi. Rusija je poznata kao regija opsjednuta sushijem i stoga to malo popularno japansko jelo možete naći na svakom kutu svake ulice, osim kada ga ciljano tražite i odlučite ne pojesti ništa drugo dok ne naletite na porciju poštenog sushija. Vjerovali ili ne, provela sam dva sata tražeći sushi po Ekburgu i našla ga u Tanukiju.

IMG_1451Bio je toliko dobar da sam pojela mini porciju jer sam taj dan odlučila proglasiti sushi danom i još na nekoliko mjesta pojesti još nekoliko porcija. Vjetar je bio povoljan, skoro mi je neugodno reći na koliko mjesta sam potamanila po rundu sushija. Najviše mi je prijao ukiseljeni đumbir. Nema riječi koja može opisati koliko volim to čudo =)

Ovo je analog Trga kralja Tomislava u Zagrebu; trg na kojem se nalazi железнодорожная станция aka kolodvor. Specifičan je po tome što je prva azijska postaja Transsibirske željeznice.

 

IMG_1415IMG_1445IMG_1418Osim toga, na kolodovoru koji je vrlo uredan imate kompjutore i besplatno surfanje na raspolaganju.

IMG_1436

IMG_1438Interijer je nesvakidašnji, pun je slika po zidovima i stropovima, sa raznim povijesnim prikazima.

IMG_1429

IMG_1426

IMG_1416Tražili smo lokalne zanimljivosti, vođeni logikom da ruska metropola mora imati dobar tehnički muzej. Naravno da ima,

IMG_1459

IMG_1466ali ne radi ponedjeljkom. Poludjeli smo, pogotovo jer toliko volimo tehničke muzeje i sposobni smo satima vrzmati se po njima, diveći se interijeru i eksponatima. Strašno volimo muzeje. Ući ćemo doslovno u svaki koji nas imalo zaintrigira i pokušati naći nešto što možemo proučiti i o nečemu naučiti.

Putem smo stali u mjenjačnicu i vidjeli kako osim evra i dolara možete u njima zamijeniti zlato, srebro, platinu i paladij. Paladij! Zapravo, ovo nije ništa neobično ako znate da je Ural jedna od rijetkih regija na svijetu koja je prirodno izvorište toga plemenitog metala.

Tramvaji su im uglavnom stari, uz poneke iznimke. Ipak, imaju dvije stvari zbog kojih bih ove sekunde one naše niskopodne zamijenila njihovima: vožnja košta 3 kn, vozio se stanicu ili 45 stanica i ono najbolje, đžabe wifi.

Ovo je raspored vožnje na jednoj od postaja prema vokzalu.

IMG_1411

U metro smo također morali zaći. Volimo metroe, pogotovo od silaska u Arsenalsku postaju u Kijevu.

IMG_1472

IMG_1478

IMG_1476Inače… Jedna mala ruska zanimljivost; ne postoje razglednice grada. Gradova. Ne možete ući u poštu ili knjižaru i kupiti razglednice. Postoje čestitke, rođendanske, ovakve, onakve, SVE IKAD, no panorame gradova ne.

Ovo mi je jedna od najdražih slika na putovanja, Mužinho u Brokuli kraj njemačkih medvjeda u ruskom velegradu :)
(medvjedi su dar njemačkog veleposlanstva Ekburgu)

IMG_1398No, našla sam nešto što me raznježilo. Zove se Dnevnik ruskog učenika i predstavlja svojevrsni rokovnik đaka, sa kartom Ruske Federacije, zanimljivostima o znanstvenicima i na kraju periodnim sustavom kemijskih elemenata <3

Total: 0 km.


17 / napušteni kolhoz

30.7.
utorak

U trenutku buđenja u Ekburgu brojač kilometara na motoru pokazivao je oko 6 000 prebačenih kilometara, što je otprilike polovica planiranog broja. Na jedan način, ovo jutro smatrali smo početkom povratka, iako, osobno, ne mogu izolirati nijedan trenutak koji bi bio točka kada smo zapravo krenuli kući na ovom putovanju. To je uglavnom zato jer na putu nemamo nekakav krajnji cilj, već je putanja niz točaka koje želimo vidjeti – uživamo u putovanju, a ne toliko u dolasku na cilj. Jutro je počelo standardno, totalnim začepom u hostelskom kupatilu i ono bitnije, druženjem sa simpatičnim parom Španjolaca u ranim četrdesetim i na proputovanju prema Pekingu. Sretno im bilo, gdje god da su sada i gdjegod dalje planirali putovati. On je imao vrlo jak naglasak i podsjetio me na Fernanda Martineza iz soundtracka GTA Vice cityja, igre koju voljeh jako i koju palih samo da bih sjela na motor i vozikala se Miamijem uz fenomenalno napravljene radio-postaje :)

Malo smo se raspitali u Ekburgu može li se ući u Snežinsk, ali dobijamo savjet da je najbolje ni ne petljati se puno po području Čeljabinska i lokacije tragedije u Kištimu. Stoga iz Ekburga izlazimo cestom prema Permu, a ne Čeljabinsku.

Prva postaja – granica Europe i Azije, točnije, povratak iz Azije u Europu.

IMG_1515Spomenik je dosta blizu Ekburgu, leži, logično, na zapadnoj strani grada i na obilaznici. Ako vas put nanese tamo, obavezno stanite i poslikajte se, ovaj spomenik je simbol Ekburga.

Ovdje smo kratko priredili lanac za nastavak putovanja.

IMG_1524

IMG_1525

Vozili smo prema Baškortostanu nekakvim otužnim i sivim krajem. Naletjeli smo na benzinsku, jedinu u bogznakoliko kilometara. Obratite pažnju na starost i izgled.

IMG_1564

IMG_1566

IMG_1571

Sa ceste u jedan trenutak spazili smo napušteno poljoprivredno imanje. Nismo vidjeli nikakvog ulaza koji bi vodio do zgrada i zdanja pa smo parkirali motor kraj oceana kopriva od preko 150 cm i odlučili zaplivati. Moto oprema, pogotovo u kombinaciji sa čizmama, super je stvar – hodaš bez grča, pazeći samo da ne ugaziš u kakvu jamu.

Već smo vidjeli mnogobrojne takve komplekse putem, ali činili su se u upotrebi. Ovo je bila prilika da neometani pronjuškamo usamljenu, napuštenu i primamljivu lokaciju u miru. U pitanju je bio napušteni kolhoz, poljoprivredna zadruga specifična za Sovjete.

IMG_1650Preskočili smo jarak pokriven koprivama čije stabljike su uspjele odrvenjeti i krenuli prema silosu.

IMG_1596 IMG_1598Trava je izrasla u gusti pojas skoro potpuno do silosa. Pretpostavljam da ima makar jedna sezona kako je kompleks napušten, iako, može biti da je van pogona i dosta dulje.

Prošli smo na drugu stranu, od ceste prema dvorištu.

IMG_1603Našli smo čak i male kućice.

Ne znam jesmo li htjeli naići na nekoga ili ne.

Bilo je prilično jezivo. Otprilike onako kao što bih očekivala da mi Pripjat bude jeziv i napet.

IMG_1607Bilo je vrlo tiho, ni zvuka se nije čulo. Vrijeme je bilo odurno pred-kišno i kao takvo je opako potenciralo trenutke šetanja; davalo je jednu posebnu dimenziju događaju. Hodali smo šutke, osvrćući se i slušajući prirodu oko sebe. Osim naših koraka i visoke guste trave koja je šuštala kako smo ju nogama razgrtali, nije se čulo baš ništa.

Počeli smo zalaziti u hangare, staje van pogona i skladišta.

IMG_1608 IMG_1612 IMG_1616

Palo mi je na pamet kako bi bilo dobro prespavati ovdje. Rekoh tu ideju na glas, iako ni sama nisam potpuno sigurna jesam li to htjela. Sumnjam da bih sklopila oka tu noć ali malo prave i suštinske jeze ne bi bilo naodmet, pomislih.

Po tlu hangara mjestimično je bilo tragova svježe slame. Mislim da se netko kriomice služio prostorom za skladištenje svojih stvari.

Izašli smo van i nastavili putem kojim su prije prolazili traktori,

IMG_1619nastavljajući nazad prema motoru.

IMG_1620

Popela sam se stepenicama

IMG_1621

ali su me u namjeri ulaska zaustavila zaključana vrata i previše moto-opreme da bih se posvetila slobodnom penjanju kroz prozore.

Naišli smo i na prostor koji je, moguće, služio za držanje životinja.

IMG_1623 IMG_1625 IMG_1627

Odavao ga je blagi miris, specifičan za svinje.

Prišli smo silosu sa početka priče i u koji sam pokušala ući ali mi zaključana vrata to nisu dozvoljavala i naišli na gas-masku.

Vjerojatno se koristila tijekom korištenja pesticida.

IMG_1629

Na drugoj strani bile su rupe u zidovima koje su omogućile makar zavirivanje u prostor.

IMG_1631

Našli smo meni nepoznat stroj, a po lokaciji i logici mogao bi biti nekakva vrsta separatora, sa svrhom odvajanja sjemenki od primjesa, loma i inih smetala.

IMG_1633 IMG_1637 IMG_1638

Evo i dokaza da je na ovom mjestu bilo i struje, iako tako ne izgleda na prvi pogled.

IMG_1639 IMG_1642 IMG_1643

Izašli smo i preplivali koprive do motora.

IMG_1645

 

Doslovno par kilometara kasnije zašli smo u sljedeću federativnu republiku, u društvu proloma oblaka.

Ruska Federacija – Baškortostan

Vidno siromašnija.

IMG_1654

Od prve točke na ulasku do momenta kada smo izašli, siva i neugledna. Do kraja dana gazili smo pod kišom, od sitnog rominjanja do proloma oblaka. Slika nemam. Ne samo zato jer je bilo kišno, već i zato jer nije bilo čega za poslikati osim masivnih kamiona na cestama i sivila.

Navečer smo se utaborili u motelu kraj autoputa u nekakvoj bizarno minijaturnoj sobici za 950 rublja i za koju nismo ni sigurni da je primarno smišljena za najam već nam je namještena ad hoc da nam se naplati, sastavljenoj samo od dva kreveta. Higijena je bila nepostojeća, ručnici koje smo dobili bili su gabarita vlažne maramice kojom skidam šminku sa očiju a tuševi zajednički i prljavi. Ali, nema veze, zadovoljni smo zaspali jer smo našli krov nad glavom nakon tako kišnog dana.

17

Total:  447 km.


18 / pojedena guma

31.7.
srijeda

Ovaj dan u Bilježnici obilježen mi je sa kepsločenim natpisom preko pola stranice: KIŠA LIJE, MAJKU LI JOJ NJENU!!!, a osim toga natpisa stoji vrlo malo teksta. Osamnaestog dana putovanja okinula sam 74 slike, što je daleko premalo. Doslovno smo samo gazili, sa namjerom da prijeđemo što je više moguće u ovim šugavim uvjetima.

Ovo je bio kadar koji nas je pratio dobar dio dana. Razvredrilo bi se povremeno, tek toliko da nas razveseli a  onda opet opali posred glave.

IMG_1722Unatoč tome, smiješak je uvijek ovdje :)

IMG_1704Kratko smo zašli u grad Ufa, glavni u republici Baškortostan. Industrijski je, pomalo kaotičan i sirov, ali imao je nama na raspolaganju doručak. Dovoljno dobro.

IMG_1680

IMG_1682Ovdje je pala i prva porcija algi od odlaska na put, ako ne brojimo nori u sushiju. Kombu salata sa mrkvom FTW!

IMG_1681Lazić je ustanovio da je prednja guma izjedena, što znači da je krajnje vrijeme za zamjenu. No, gdje naći enduro gumu usred Baškortostana?

IMG_1700Popodne smo ušli u Orenburg, jedan od njemačkih gradova u Rusiji, grad za koji sam sigurna da je prelijep kada ga lijepo vrijeme osvijetli. Budući da smo ušli u najgorem nevremenu, nismo vidjeli ništa osim par policajaca koji su nas usmjerili u motel i vlasnika motela koji nas je usmjerio u sobu za 200-tinjak kuna.

Koliko život ima briljantan smisao za ironiju, vidi se po onome koliko možeš željeti tuš nakon što te stotinama kilometara peru pljuskovi :)

18

Total: 327 km.


19 / pod kazahstanskim suncem

1.8.
četvrtak

Noć prije legli smo u motel uz cestu u Orenburgu. Prije spavanja gledali smo vremenske prognoze za kraj u kojem se nalazimo (parsto kilometara od kazahstanske granice) i nisu baš obećavale. Naime, ustanovili smo kako oblak koji nas je prao još na Uralu kurvinski putuje nad nama, i ono gore, putuje prema Kavkazu smjerom koji mi planiramo pratiti do gruzijske granice. Sve oko nas je suho a oblak doslovno lebdi nad motorom i povremeno grune kišurinu koja ne da voziti dalje. Kao i godinu prije, komentirali smo opcije koje imamo na raspolaganju. Nažalost, osim opcije “lagana vožnja po kiši, stajanje kada postane nepodnošljiva i nalazak skloništa dok se ne smiri” nismo baš imali izbora. Sjedi na motor i vozi, nema druge. Nije da možeš iz jedne točke Rusije samo presjeći ravno prema kući. Malo pregoriš kišu i voziš; to je sve što možeš napraviti.

Noć prije, kroz ono nevrijeme i kijamet ubibože, spazila sam drvenu sovu uz glavnu gradsku aveniju. Orenburg je općenito pun kipova životinja uz ceste, a jedan dio putanje je čak imao i gondole sa petunijama. Da pojasnim, kao da nasred Slavonske imate zelenu površinu duž ceste i onda metalne nosače sa etažama cvijeća. Nalik onima kakve vaše babe imaju uz kuće, samo OCD-održavane i bogate šarenim cvijećem.

Vratili smo se da bismo ju poslikali. Samo tijelo sove bilo je visoko sigurno preko 90 cm i jako mi se svidio stil izrade.

IMG_1740-2Doručkovali smo pizzu u nekakvom bizarnom restoranu, čija je polovica bila pizzeria a druga sushi bar. Ovaj put sam skipala sushi jer je pizza bila vidno dobra i kvalitetno nafutrana sadržajima. Nije me iznevjerila, poduplali smo narudžbu :)

Prvo stajanje bilo je u selu Iljek. Selo je izgledalo kao da ga je poharala četa jahača apokalipse. No, jahača nije bilo; noć prije ovdje je bio priličan kijamet. Ono što je nas stjeralo u motel, ovdje je trgalo iz korijena i lomilo u punom smislu riječi.

IMG_1752Stali smo u trgovinu po namirnice, gdje smo se upoznali sa dečecom od 15-ak godina, koji se htio slikati sa nama, pa sam ga slikala sa Lazićem njegovim mobitelom i našim aparatom.

Momče vozi skuter i postavlja pitanje “Koliko gas, koliko konja?” :mrgreen:

IMG_1747

Čini se da su motori ovdje prilična egzotika a budale na motorima još veća.

Općenito, bilo je dosta trenutaka kada smo se uistinu osjećali kao atrakcija LVL bradata žena i čovjek sa 8 muda.

Ovo je lokalna pošta.

Kada je Lazić ušao pitati može li poslati čestitke, odfakalo ga je par žena sa nastupom pravog šalterskog službenika: “PAUZA!!!111” :D . Čak i u Iljeku, mjestašcu sa jedva parsto ljudi, šalteruše jedva čekaju svoju pauzu koju ne mogu i ne žele odgoditi :D

IMG_1742Krenuli smo cestom prema Kazahstanu da bismo izbjegli jednu od najprometnijih ruskih cesta, M-5, a ujedno nastojeći hvatati nešto sunca.

Na moju veliku žalost, pogotovo nakon završetka putovanja i činjenice da smo mogli prerezati Kazahstan do Astrahana, nismo imali vize. Razlog je jednostavan – prepipkava procedura. Kazahstanska najbliža ambasada nalazi se u Budimpešti, mora se po vizu ići osobno i nije nam se dalo natezati sa time.

Stali smo na benzinsku gdje smo napunili rezervoar, očistili tablicu od prašine i kiše

IMG_1778spicanili gas

IMG_1774i krenuli prema Kazahstanu. Naime, drugačije ne ide, morali smo doći doslovno do granice da bismo mogli skrenuti na tu sekundarnu cestu.

Stoga smo samo došli do granice, okrenuli se

IMG_1765i otišli dalje. Već kad smo tu, zašto ne bismo vidjeli kako izgleda :)

Za razliku od kišnih i vlažnih predjela kroz koje smo prolazili, ovdje je bilo kontrastno – suho i vrlo toplo. Volim reći da nas je ovdje kurilo kazahstansko sunce iako smo bili u Rusiji; toplina koja je dopirala sa druge strane granice, putujući prema ovom mokrom i uporno kišnom dijelu kazahstanskog je podrijetla.

Pred nama se stvorio jedan od najljepših dijelova Ruske Federacije.

IMG_1814

IMG_1800

IMG_1798

IMG_1790

IMG_1852

IMG_1858

IMG_1792

IMG_1832U ovom kraju počeo je rasti broj skakavaca; mali, veliki, smeđi, zeleni, mimikrijski… – milijarde ravnokrilih primitivnih insekata izlijetale bi kada bismo koračali kroz visoku travu uz cestu.

Naravno, dan nije mogao drugačije završiti nego kišom.

IMG_1870Pred gradom Samara našli smo kamiondžijski motel za spavanje. Kiša je lijevala kao da nema sutra. Kada smo ulazili motorom u dvorište motela, spazili smo desetke poparkiranih kamiona, od malih kombija do grdosija koje izgledaju kao da prevoze bajkonurske bojeve glave. Vlasnik se uistinu potrudio i napravio cijeli biznis oko hostanja kamiondžija u prolazu. Sve je super organizirano i uhodano, svaka mu čast. Za 1600 RB dobili smo najbolju sobu otkad prdimo po hotelima/hostelima/motelima. Krevet je bio ogroman, sve je bilo natprosječno čisto i uredno; dojam su kvarile samo ruske sinkronizacije filmova na teveu.

19

Total: 585 km.


20 / neodlučna mačka, tužni pas i printanje razglednica

2.8.
petak

Jutarnja kiša nas je natjerala da na trenutak pomislimo kako je zbilja vrijeme za prekrižiti kompletno putovanje, skretanje na južnu Ukrajinu i odlazak kući preko Rumunjske. Bili smo iskreno očajni. Čak se i avion činio kao opcija. Vremenska je prognoza bila svakim pogledom u TV sve gora i gora i nije baš da nam se dade voziti pod upornim pljuskovima. Oblak nad nama putuje doslovno sa Urala prema Kavkazu, točno nad našom putanjom. Thefuck? Je li to to od putovanja? Hoće li topli kavkaski zrak uništiti oblak i dozvoliti prolazak kroz jedan od najbitnijih dijelova našeg putovanja? Prvi pogled kroz prozor bio je očajan i nije nimalo ulijevao optimizam.

IMG_1871Morali smo dalje a oboma se nije dalo.

Jedan od planova bio je i naći samarski Muzej kozmonautike, koji već po samom imenu vuče na nešto LVL: EPIC WIN ali toliko smo bili loše raspoloženi da nam se nije dalo zalaziti u grad po kišurini i gubiti se uz pomoć GPS-a koji je bio raspoložen za cerebralno kopuliranje. Okrenuli smo se i samo izašli iz grada.

Odlučili smo gaziti prema Saratovu i potom nastaviti prema Volgogradu. Kiša se putem palila i gasila. Skini odijelo, obuci, skini, obuci.

Poludjeli smo.

Da dan bude bolji, po ulasku u Čapaevsk i tražeći šaurmu, našli smo lokvu vode pred kolodvorom koja je skrivala jamu u kojoj se motor uspio prevaliti kad smo u nju zašli, nesvjesni dubine. Rasuli smo se kao dva mamlaza sa ful opterećenim motorom u blatnu kaljužu dok su Rusi stajali kao telad, bez namjere da skoče pomoći. Osjećala sam se kao krmče kad sam isplivavala iz nje.

Šteta?

Ošla šajba.

IMG_1875

Nisam sigurna je li pukla zbog ateriranja u jamu ili nije podnijela mornara koji nam je priskočio u pomoć pri čupanju motora iz blatne kaljuže.

Slika nemam. Nažalost.

U Pugačevu je bilo nešto bolje. Kratko smo se družili sa blesavom mačkom koja je urlikala sa obližnjeg bora i dala do znanja da želi sa njega biti i skinuta.

IMG_1904Nikad toliko nismo bili u krivu – čim smo malu gaduru :D skinuli sa drveta, uzjurcala se i vratila nazad. Derući se i dalje.

Mačke :mrgreen:

IMG_1905Ipak, pseto mi je bilo draže, što je dosta atipično za mene.

Pred monumentom posvećenom lokalnim herojima ležao je sklupčan pas koji me podsjetio na pse koji leže na grobu gospodara kada on umre.

IMG_1907Dozvala sam ju i odmah je došla.

Tužno je cvilila i šepala je. No, toliko je bila mazna i tužna da mi je došlo da idem pješke iza Lazića i dovedem pseto u Zagreb.

IMG_1913Odlučila sam podijeliti sa njom konzervu nekakvog mesa još sa Urala, što je oduševljeno prihvatila. Dok je Lazić tražio konzervu, sjedila sam na rubu ceste sa psom koji je uvukao glavu između moje ruke i bokova, moleći za pažnju. Rusi su prolazili i gledali nas dvije kao klošare – ja sam ju mazila i grlila ju uživajući u njenom društvu. Tužna srca sam se rastala od nje.

Posebni moment dana bila je i potraga za razglednicama grada. Iako smo znali da takvo što ne postoji i da je naš trud uzaludan, dali smo si truda i ušli u poštu i par mjesta za koje smo dobili preporuku da bi mogli imati razglednice. VRH VRHOVA bio je moment kada je ženska, ne znajući što uopće tražimo, dakle, ne razumjevši uopće koncept razglednice, ponudila da isprinta sliku grada na print papir. Još uvijek ne razumijem zašto Rusi nemaju razglednice gradova.

Prilazimo Saratovu; ulazimo u Saratovsku oblast.

IMG_1890Nakon nekoliko sati ful vožnje nailazimo na set bajkera, raspoređenih na jednom motoru i u autu. Jedan od njih bio je iz, ni manje ni više nego Omska.

Obzirom na problem gume, točnije, nalaska novog primjerka, imali smo sreće što smo naišli na njih. Osim što su nam napisali par telefonskih brojeva koje se možemo zvati radi gume, dali su nam i upute kako naći volgogradski moto klub Ferrum, ultimativno mjesto za nalazak rješenja za sve probleme.

IMG_1950

IMG_1952Ovdje negdje opet je netko stisnuo prekidač i kiša nad nama se ponovno odvalila. Podigla sam glavu i tražila oblak iz kojeg ta nesretna kiša pada.

Oblaka nije bilo ali je uporno perjala. Thefuck?! Kad te neće… :mrgreen:

IMG_1921Majica sa kapuljačom stajala je danima u ruksaku potpuno mokra. Kada sam ju omirisala, nanjušila sam teški ustajali miris koji se progresivno kretao prema razvoju mirisu plijesni.

Budući da moj muž nudi kreativna rješenja za probleme na koje naiđe, ovaj put je ponudio svoj vrat kao vješalicu za majicu. U vožnji. Instantno sam ga prozvala Bajro Šišmiš a on je uperio prst u nebo

IMG_1946sjeo na motor i pustio da mu majica vijori u moje lice. Osušila se za 15 minuta :) , naravno.

U gradu Engels smlatili smo jednu od boljih šaurmi na putu, toliko dobru da smo i sutradan otišli u istu šaurmarnicu na doručak. Malo me bode McD u centru, kojemu nikako ne vidim mjesta u ruskim gradovima, pogotovo u centru Engelsa, gradu koji je dobio ime po jednoj od prijelomnih osoba u razvoju komunističke ideologije. Svjesni ste koliki je paradoks gledati McD u Engelsu?

Iz Engelsa smo skrenuli prema poljima, tražeći jedno posebno mjesto, jedan od glavnih punktova ovog putovanja. Prolazili smo kroz šumarke i šume nešto malo pred ponoć, cestama bez ikakve rasvjete i sa površinama za koje smo se pitali koliko su dobre kao podloga za spavanje. Nadajući se da će biti makar podnošljive, naravno :)

Na koncu smo našli lokaciju.

IMG_1954Što je to, tko je čovjek koji maše desnom rukom i što smo radili na lokaciji pročitat ćete sutra :mrgreen:

20

Total: 510 km.


21 / Gagarin je moj heroj!

3.8.
subota

Lokacija na kojoj smo se probudili

IMG_2029bila je Gagarinovo polje, mjesto na koje se prizemljila kapsula kada je Juri Gagarin sletio iz svemira. Znači, točka prizemljenja prvog čovjeka u svemiru.

Noć ranije, Lazić i ja smo se uspjeli prizemljiti kraj monumenta dignutom njemu u čast u kasnim noćnim satima, 30-ak kilometara od Engelsa. Budući da nije moguće u takvom mraku naći adekvatnu podlogu za spavanje, otišao je čuvaru u malenu portu i zamolio riječima koje ulaze u povijest:

Dobrij vječer, mene zovut Josip, mi prišli iz Horvatia. Gagarin je moj heroj, možemo li raširiti palatku kraj monumenta?

za komadić zemlje na kojoj bismo podigli šator.

Čuvar nije imao baš ništa protiv i dozvolio je okupaciju par kvadrata uredno podšišanog travnjaka.

Oboje smo bili izvan sebe.

Zašto?

Zato što je Gagarin uistinu poseban čovjek.

GagarinHeroBio je poznat kao šarmantna osoba blage i veseljačke naravi, uvijek nasmijan i raspoložen za zezanciju. Ovaj osmijeh bio je nadaleko poznat. Pilotski i kasnije svemirski uspjesi (čitaj: orbitiranje oko Zemlje u Vostoku malo manje od dva sata) osigurali su mu posebno mjesto u srcima Rusa ali i ogroman uspjeh kod žena. Utrenirani sportaš i fokusirani vojnik bio je prvi odabir znanstvenika koji su razvijali svemirski program SSSR-a a posebno blizak bio je sa Koroljevim, glavnim mastermindom. Ovo je snimka koju je radio ISS, krećući se po Gagarinovoj putanji. Podebljana je stvarnim audiosnimkama.

Trebao je pasti parsto kilometara zapadnije, nedaleko od Bajkonura u Kazahstanu odakle je i uzletio no vremenske prilike parkirale su ga blizu Volge, nedaleko od Engelsa.

Spavali smo na mjestu gdje se Gagarin prizemljio i gdje su Rusi podignuli spomenik heroju ruske nacije.

IMG_1973Zanimljivo, spomenik smo jedva našli.

Imam dojam da je u pitanju bio Amerikanac, oko te točke bi bio lunapark, šoping centar, gro suvenirnica i Elvisov imitator u svemirskom odijelu. Rusi tako ne razmišljaju. Spomenik je okružen šumom, oko njega je mirno i očuvano ali nema čak niti posebno jake reflektore, kamoli neonke koje usmjeravaju putnika/namjernika posljednjih 50 km do spomenika.

Nakon ustajanja krenuo je temeljiti fotosešn. Gagarin, Lazić, ja, motor i ostatak kozmonautske ekipice koja je napravila značajan prijelom u povijesti čovjeka u raznim kombinacijama.

IMG_1960

IMG_1988

IMG_1996

IMG_1959Osim Gagarina, svoje kipove dobili su svi istaknutiji participanti sovjetskog svemirskog programa. Istaknut ću Valentinu Tereškovu, treću slijeva, prvu ženu u svemiru.

IMG_2006Uz kip se nalazila i kapsula.

IMG_1964

IMG_1967

IMG_1957

Nije ona koju smo očekivali, ona koja je bila u svemiru, ali je nalik pravoj i model nosi ime Foton. Ćirilicu dovoljno znate, nadam se :)

Nakon sat vremena zezancije i naslikavanja, krenuli smo spremati se za polazak. Moram spomenuti i jednog posebnog suputnika, parazita koji je sa nama putovao najvjerojatnije od Urala. Bio je to kamen koji se elegantno uvalio pod lanac i lijepo se oblikovao trenjem pri kretanju lanca.

IMG_1977Oblik je vrlo zanimljiv.

Podsjeća me na glavu pitona.

IMG_1982

Na mašini smo našli još jednog nametnika, skakavca koji je parazitirao na toplini stroja :)

IMG_1983a kako je prostor jako osvijetljen i suh, dom je brojnim gušterima. Jednoga od njih, budućeg Baleriona, uhvatila sam da bih ga posličknula :)

IMG_1987

Izašli smo na cestu i nagazili na drugu stranu Volge, u Saratov.

Ovo je plaža na Volgi. Prelijepo je uređena, izgleda kao da nije sa ovog planeta.

IMG_2056Na mostu nas je pozdravio mladi par bajkera postavljajući pitanje snalazimo li se i trebamo li ikakvu pomoć, računajući na složenost prometnica u gradu. Zahvalili smo se, ali smo popričali kratko i potom nastavili kroz grad i prema izlazu.

IMG_2061Saratov je ogroman i podsjeća na Rijeku, jedan od meni najdražih gradova.

IMG_2062

IMG_2084Cilj je bio dosegnuti Vologograd.

Putem smo stali poslikati i pozdraviti čovjeka koji je skupljao lubenice koje su nekome ispale iz kamiona. Prizor je bio epski. Nažalost, nijedna nije bila hladna pa smo odbili dobru namjeru čovjeka da nas njima i nahrani već smo ih ostavili za votku od lubenica.

IMG_2093Cesta je bila suha i vrlo topla. Dan – idealan ljetni.

IMG_0570 IMG_0573

IMG_2095

IMG_0524

Chemtrail koji nije mogao ostati neposlikan također stavljam.

IMG_2089

Prava stepa je bila pred nama.

Kratko smo stali da bismo obavili nešto higijene i kratko poslikali usijani prizor.

IMG_2137

IMG_2140

IMG_2150

IMG_2103

IMG_2106Jedan od gradova na putu prema Volgogradu je Kamušin.

Nije po ničemu poseban, osim po činjenici da je bio prva točka početka prave pustinje. Svuda je lebdio fini sitni žuti pijesak.

IMG_0548

IMG_0533Zanimljiv je bio i jailbait u centru grada, koji sam morala nekako uvaliti u kadar. Glumila sam da slikam Lazića a uhvatila curče koje je sa entuzijazmom zalijevalo nekakvu korovčinu pred kućom u centru grada.

IMG_0543Prišli smo u selo na Volgi, Antipovka.

IMG_0593        IMG_0599 IMG_0614 IMG_0615 IMG_0619Bilo je vrlo pitoreskno i mirno iako nije bilo napušteno, opreka onome što nas je čekalo nakon par sati dodatne vožnje.

U večernjim satima ušli smo u Volgograd, ogromni grad specifično izduljenog oblika i dugog oko 100 kilometara – širi se uz Volgu duljinom a ne širinom.

volgograd

IMG_0014

Potražili smo MK Ferrum sa namjerom da saznamo kako i gdje naći gumu i našli ga uz pomoć GPS-a u rubnom dijelu grada. Dočekali su nas Andrej i Igor u vrlo živopisnom okružju, domu Petra Pana. Ipak, produžili smo u rezervirani hostel, na putu do kojeg sam u mraku spazila ogromni kip koji je izranjao iz svjetla reflektora. Nisam imala pojma što je to, ali mi se sviđala ideja da ga vidim. Naravno, nisam znala da se radi o jednoj od najljepših stvari koje sam u životu vidjela.

Hostel Localhostel, sa motom There is no place like 127.0.0.1 na što je Laziću zaigralo informatičko srce, nalazi se u najužem centru grada. Uvjetno rečeno centru jer Volgograd nema centar kao takav. Sam grad je prelijep, podsjeća na Monte Carlo u kojem sam bila prije 15 godina – izašli smo u kratku šetnju prije spavanja.

21

Total: 487 km.


Heart of the Swarm?

Jedina stvar kojoj sam se uistinu nadala na putu prirode je elementarne nepogode. Čitala sam putopis Estonaca na proputovanju do Gruzije i oduševih se kao malo dijete kada sam vidjela da ih je u jedan trenutak okružio roj skakavaca u najezdi. Potajno sam se nadala da će me u jednom trenutku kroz kavkasku stepu okružiti gzilijarda skakavaca u letu – imali smo sve predispozicije – idealno godišnje doba, klima je bila savršena, oko nas jesu bili skakavci raznih gabarita ali nisu letjeli već su čvonjili po vegetaciji i bavili se progresivnim žderanjem.

Iako baš i ne volim da mi po licu plazare razne živine, pomisao da doživim ovakvo nešto jako mi se svidjela.

Kukci <3


22 / Majka Domovina na brdašcu Mamajeva

 4.8.
nedjelja

Posada volgogradskog Localhostela u kojem smo se probudili govori relativno slab engleski i dobar dio konverzacije odradili smo preko Googleovog translatora. Čak mi je bilo i simpatično kada nešto zablebećem i shvatim kako me ne beru i onda mi gurnu laptop u nos sa pogledom, “Utipkaj, bona! :D “. Hostel je ugodan i čist, a većina privremenih sustanara ruskog je podrijetla. Rusi rado putuju po svojoj državi i nije nimalo neobično prebaciti i tisuće kilometara radi gušta.

Ustala sam dosta rano i sjela na balkon na istočnoj strani zgrade, gdje sam provela sat vremena gazeajući u sunce i uživajući u toplom ljetnom jutru. Gledam upravo fotografiju sebe i smijem se – koža ramena i leđa potpuno mi je bijela a lice izgleda kao ono Klještića iz Spondžboba Skockanog. Zbilja nije za internet :D

U jutarnjim satima upoznali smo dvije djevojke koje su aterirale u sobu. Na krevet pored nas torbe je poslagala Ksjuša (deminutiv od Ksenija; Ксюша), studentica iz grada Siktivkar u Komi republici na sjeveru Rusije a krevet prekoputa dopao je Sabini iz Astrahanja, divnog grada na delti Volge na kojoj se ulijeva u Kaspijsko jezero, profesionalnoj prevoditeljici engleskog i vrlo informacijama potkoženoj ženi. Odmah smo kliknuli – ubrzo nakon upoznavanja otišli smo skupa u šetnju gradom. Bilo je vrlo toplo i sunčano, Volgograd je sjao na ljetnom suncu i bilo je jasno da ćemo se lijepo provesti.

IMG_0025Putem smo shvatili da su djevojke završile u Volgogradu jer su odlučile volontirati za ZOI u Sočiju.

Vozeći se Rusijom dosta smo promatrali male kombije koji glume zamjenu za konvencionalne autobuse, na kakve smo navikli u Hrvatskoj. Oni ovdje ne bi opstali zbog velikog broja ljudi koji se koristi javnim prijevozom i prometa kao takvog – sa prvim začepom u prometu došlo bi do potpunog kolapsa.

IMG_0243

IMG_0026

IMG_0027

Takvi kombiji zovu se maršrutke. Cijena vožnje? LOL, sitnica. 2 kune. Novac u maršrutki putuje od vas do vozača po rukama suputnika, kao i kusur nazad prema vama. Dolaze svakih pola minute i prevoze mali broj ljudi. Manje, a češće, dakle. Ušli smo u maršrutku i odvezli se par postaja do jednog posebnog mjesta.

Krenuli smo prema kipu Majke Domovine, smještene na lokaciji Mamaev Kurgan. Ovdje je bilo toliko ljudi da ne možete zamisliti.

Kurgan je doslovno brdašce a Mamai je legendarni vojskovođa koji je ordinirao ovim prostorima prije 600-tinjak godina. Noć prije spazila sam nekakav kip u daljini osvijetljen reflektorima i bilo mi je jasno da je u pitanju snaga i dinamika, ali da će izgledati ovako… To nisam očekivala.

IMG_0033Naime, kurganom dominira ogroman kip snažne i moćne žene u ratnom vitlanju mačem i sa usnama razvučenima u glasni ratni urlik

AJMO! ZA MNOM!

za kojom na vjetru vijori lagani plašt. Možda i nije vjetar već plašt leti za njom jer ona juri u bitku.

IMG_0046

IMG_0094

IMG_0081

IMG_0089

IMG_0050

IMG_0112Volgograd, prije zvan Staljingrad, poprište je najveće bitke u DSR-u. Do kipa vodi 200 stepenica koje simboliziraju 200 dana opsade i bespoštedne borbe. Kip je visok 87 metara a sam mač dug je 33 metra. Projektirali su ga Nikitin, strukturni inženjer i Vučetić, kipar.

Nisam nikad vidjela nešto u ovakvom pokretu. Većina kipova koje sam vidjela odišu smirenošću, ljudi stoje statično i oslonjeni masom na jednu nogu, onako, ležerno. Majka Domovina, osim što te tako lako natjera da se osjećaš minijaturno, izgleda toliko moćno i energično da se ne moraš puno pitati zašto su Rusi su iznimno ponosni na pobjedu nad njemačkom armijom u DSR-u i zašto daju sve od sebe da se to ne zaboravi.

Osim Majke Domovine, na kurganu je razasuto nekoliko kipova vojnika u raznim situacijama i sa snažnom porukom o drugarstvu i brizi

IMG_0047

IMG_0041

IMG_0090kao i cijeli niz kipova po zidovima duž stepenica.

IMG_0042Ovdje je i grob u kojem leži Vasilij Zajcev, poznati snajperist iz DSR. Do dolaska mi je bio nepoznat, moram priznati. Lazić je njime oduševljen i rado o njemu priča – Zajcev je kao dijete naučio pucati i upraksao preciznost na zavidnim razinama, odlazeći u lov s djedom. Kada je postao snajperist u Crvenoj Armiji, zbog njega su strepili brojni njemački oficiri. Štoviše, natjerao je mnogobrojne da skinu obilježja vojnog ranga i hodaju jednako označeni kao i obični vojnici. Naime, Zajcev nikada nije ubijao obične vojnike, znajući da su samo pijuni poslani na front. Pucao je isključivo u visoko rangirane, jer su imali moć naređivanja drugima oko sebe.

IMG_0101Zašli smo i u zdanje koje natkriva vječnu vatru i koju čuva dva vojnika.

IMG_0060

IMG_0061

IMG_0062

IMG_0064

IMG_0054

IMG_0069Imali smo sreće kada smo ušli jer je taman bila smjena vojnika.

IMG_0066

IMG_0080Elegantno su i mašinski precizno otplesali smjenu na postoljima dok se sa njih cijedio znoj. Slijedili su ih u stopu brojni fotoaparati.

Ksjuša mi je u jednom trenutku rekla kako je tijekom života formirala listu mjesta i lokacija koje bi voljela vidjeti. Na dan kada je vidjela Mamaev Kurgan prekrižila je jednu od njih, što ju je činilo jako sretnom i zadovoljnom. Kod nas takav ponos i zadovoljstvo povijesnim događajima ne postoji, što je pomalo i tužno. Znam mnogobrojne ljude koji se na neki način i stide hrvatske povijesti, što je zbilja tužno.

Produžili smo do lokacije Panorama muzej

IMG_0177 IMG_0184 IMG_0212 IMG_0222 uz koji se nalazi Pavlovljeva kuća, jedina koja je preživjela bombardiranje.

IMG_0153Stoji netaknuta od oslobođenja Staljingrada. Zabarikadirani su samo ulazi da bi se spriječio vandalizam i skvotanje.

Metroom

IMG_0143

i cipelcugom

IMG_0242

produžili smo prema hostelu, pričajući i uživajući u dobrom društvu.

Total: 0 km.


23 / ulazak na Kavkaz

5.8.
ponedjeljak

U jutarnjim satima Lazić je odjurio naći prednju gumu za motor. Vidjeli ste koliko je bila izjedena – kao takva nije podobna za vožnju jer ne prianja na cestu kako treba i postoji mogućnost za prometne nezgode. Također, potrošena guma je i zbog stanjenosti lakša za probušiti se, što je meni noćna mora kada obilazimo kamion koji vuče teret od 30 tona. Ako nam tada pukne guma, neće vam tko imati pisati ovakve putopise :D a vi nećete imati kome slati angry mailove da se prestanem zezati okolo i više radim na svartsputnjiku :mrgreen:

Dok je on pazario gumu u moto servisu, ja sam popakirala svu opranu odjeću u torbe, malo šetala Volgogradom i poslikala posljednji kadar u Localhostelu.

IMG_0246Planirani polazak nanišanili smo u podne do 1 sat. Iz hostela u Ulici heroja krenuli smo u 3 popodne :D

IMG_0252 IMG_0248Cilj dana bio je ući u Republiku Kalmičku i njen glavni grad, Elista, krećući se prema jugu kroz Kavkaz, područje između Crnog mora i Kaspijskog jezera.

kavkazU pitanju je doslovno 300-tinjak kilometara poprilično ravne sjever-jug ceste kroz kavkasku stepu. Elisti smo se jako veselili :mrgreen: i moram priznati da sam bila prilično uzbuđena kada smo krenuli i vidjeli ovu tablu.

IMG_0256Iz Volgograda smo, klasično za ovaj ruski šalabaz po velikim gradovima, izlazili nešto manje od dva sata.

Ušli smo u prometnu špicu

IMG_0257za koju nisam sigurna kako smo preživjeli. Kolone auta bile su kilometarske a sunce nad nama nije imalo milosti.

Pijesak na sve strane i drugačija klima na obzoru nedugo nakon izlaska iz grada počeli su dominirati. Ovdje je negdje rusko pravoslavlje počelo gradualno, blago i elegantno nenametljivo prerastati u islam.

IMG_0271U kasno popodne ušli smo u sljedeću republiku.

Ruska Federacija – Kalmička

Prvo crtica o Kalmički, da bi vam moglo biti jasnije zašto sam se ovoliko veselila.

IMG_0278Kalmička je područje gole stepe usred koje je nasađen glavni grad, Elista. Republika čini minijaturnu budističku oazu unutar Ruske Federacije, područje na koje su se prije 500-tinjak godina naselila zapadna mongolska plemena, koja su se 200 godina poslije dolaska zaklela na lojalnost ruskom caru i čuvanje granica premma jugu.

U 18. stoljeću dio Mongola se vratio u Mongoliju jer nije htio plaćati poveći danak caru a ostatak je dobio, ni manje ni više nego status imigranata. Kao takvi, nisu imali obavezu sudjelovati u vojnim akcijama i nisu mogli biti mobilizirani, no tijekom Napoleonovog napada na Rusiju ipak formiraju nekoliko regimenti i ulaze u rat.

Tijekom DSR nacisti ulaze u Kalmičku no ubrzo biva oslobođena, nakon snažnog udara Crvene Armije. Zbog svog sudjelovanja u Patriotskom ratu, kako Rusi nazivaju DSR, tisuće Kalmičana dobija odlikovanja a 21 osoba dobija status Heroja Sovjetskog Saveza, najvišeg odlikovanja koje možete zaslužiti u Rusiji.

Nakon rata Staljin je Kalmičane deportirao u Sibir a egzistencija autonomije ove republike prestaje. Staljinov sustav je pobio mnogobrojne potomke Mongola teškim fizičkim radom i uskraćivanjem hrane. Nakon Staljinove smrti i nakon što je Hruščev preuzeo vlast, 1957. godine dobijaju natrag svoju državu, koja pokreće razvoj poljoprivrede, edukacije i umjetnosti. Svidjelo mi se koliko su uspjeli očuvati kulturu koja diše iz svakog kipa, kuća i ljudi.

Osim što su se ceste drastično popravile, opleli su nas i cajci za kaznu zbog prebrze vožnje. Naravno, kazna nije prošla fiskalizaciju već smo prošli dalje sa simboličnim i “samo za vas!” popustom, hrabro gazeći prema Elisti.

U goloj stepi, kao što fraza govori, nema ništa osim stepe :) i tek povremeno pokoje kuće ili montažera guma i pastira na motoru.

IMG_0319   IMG_0365 IMG_0307 IMG_0395 IMG_0292 IMG_0386

IMG_0352 IMG_0349Kada smo uz cestu spazili vlasnika deva koje iznajmljuje na par minuta da biste se na njih popeli i poslikali se, odmah smo stali.

Ovo je prva deva koju sam vidjela izvan zoološkog vrta. Ujedno je i prva deva na koju se moj muž, u ful moto opremi i skoro sa kacigom na glavi, popeo da bih ga poslikala.

IMG_0422

 

Nakon nehumanog cjenkanja sa vlasnikom deve za par slika, naravno :D

Biće je nevjerojatno mirno i stabilno, neviđeno docilne naravi. Ne znam je li to uobičajeno ili je ova samo dobila previše batina. Pustila se čak i maziti po vratu, dok me gledala tupim pogledom.

Svidjela su mi se kopita. Naravno da moraju biti velike površine, u protivnom bi deva propadala u pijesak do vimena.

IMG_0426Prije polaska dobili smo pogled prelijepe djevojčice, gazdine kćeri. Ovo mi je, inače, najdraža slika cijelog putovanja.

IMG_0428Putem nas je opet uhvatilo nevrijeme. U Elistu smo ušli kada je već dobrano pao mrak. Po cestama se vidjelo kako je kijamet protutnjao kroz grad i nije imao milosti. Ovdje je bio priličan pljusak, lokve na rubovima cesta bile su dovoljno duboke da ih obzirno zaobilazimo da ne bismo ponovili grešku kada smo tražili šaurmu. Miris ozona opojno je mirisao dok smo prilazili centru.

Sišli smo na glavnom trgu gdje se nalazi molitveni bubanj unutar budističke pagode

IMG_0437i šahovsko polje na kojem građani odmjeravaju snage.

Kratko smo popričali sa policajcima koji su bili parkirani kraj pagode i pratili promet. Oduševili su se našim pothvatom, ali na spomen Kavkaza i odlaska prema kritičnim dijelovima Rusije nisu baš pokazali odobravanje.

Inače, Elista je grad šaha, a predsjednik Kalmičke, Kirsan Iljumžinov, poznati šahovski prvak i predsjednik Svjetske šahovske federacije.

Oduševljeni prvim RL kontaktom sa budizmom u svojim životima, odlazimo u jeftini motel, liježemo u krevet i veselimo se jutru kada ćemo proći kroz grad i vidjeti sve pod danjim svjetlom.

IMG_0439

22

Total: 346 km.


24 / Elista

6.8.
utorak

Kada smo spazili sunce kako prodire kroz prozor motelčića, bilo smo jako sretni jer je to značilo kako ćemo imati vremenske uvjete za slike koje će biti dovoljno kvalitetne da završe na svartu u ovom putopisu. Izjurili smo brzo van udisati Mongoliju u egzilu, kretati se među Kalmičanima, jedinim europskim mongolskim narodom i uživati u jednoj od najzanimljivijih lokacija cijelog putovanja.

Ono što Elistu čini vrlo karakterističnom jest kompromis komunizma i budizma. U centru grada stoji kip Lenjina, oca moderne (post-carske) Rusije ali i Bude. Moja znatiželja nije mi dozvolila da prođem pokraj ičega bez da to nešto dotaknem, pokrenem ili makar osjetim pod prstima materijal od kojeg je napravljen. Naravno, pritom sam se odnosila prema tim objektima sa maksimalnim poštovanjem i pažnjom.

U centru leži noć prije posjećena pagoda. Punkt je kroz koji prolazi velik broj ljudi, konstantno ali malo po malo. U svakoj sekundi ovdje je bilo muškaraca, žena, starijih, mlađih, malenih i njihovih roditelja koji bi prišli, zavrtjeli molitveni bubanj, khor, i šutke produžili dalje. Mislim da je to njihov način da pomalo makinalno i u prolazu obave kratki ritual. Nešto kao kada katolik prođe pokraj crkve i prekriži se.

IMG_0515Dominira snažna i jarka crvena boja u kombinaciji sa pozlaćenim detaljima. Crvena boja u budizmu simbolizira život i energiju, kao i dva lica vatre – vatra je toplina koja spašava živote, ali i bespoštedni uništavatelj svega što dotakne kada je izvan kontrole. Budisti vjeruju kako ima zaštitničku ulogu; tibetanski redovnici nose crvene halje, kao što bojaju i zidove hramova i vjerskih objekata u prilično žestoku nijansu crvene.

Jarko crvena je moja boja i stoga mi je sve skupa jako lijepo izgledalo + prštalo je od simbolizma.

IMG_0523IMG_0543IMG_0522

Na bubnju je izrezbaren reljef u obliku natpisa “Om mani padme hum”.

 

ommanipadmehum

Nađoh na wiki značenje, ravno iz pera 14.-og Dalaj Lame;

It is very good to recite the mantra Om mani padme hum, but while you are doing it, you should be thinking on its meaning, for the meaning of the six syllables is great and vast… The first, Om […] symbolizes the practitioner’s impure body, speech, and mind; it also symbolizes the pure exalted body, speech, and mind of a Buddha[…]

The path is indicated by the next four syllables. Mani, meaning jewel, symbolizes the factors of method: (the) altruistic intention to become enlightened, compassion, and love.[…]

The two syllables, padme, meaning lotus, symbolize wisdom[…]

Purity must be achieved by an indivisible unity of method and wisdom, symbolized by the final syllable hum, which indicates indivisibility[…]

Thus the six syllables, om mani padme hum, mean that in dependence on the practice of a path which is an indivisible union of method and wisdom, you can transform your impure body, speech, and mind into the pure exalted body, speech, and mind of a Buddha[…]

Misao je krasna, čak i meni, osobi koja je spiritualna kao diferencijal na Ursusu.

Kao što vidite, na gornjoj strani bubnja nalazi se zvonce koje se oglasi kada okrenete bubanj za 365 stupnjeva.

Evo detalja sa krovića, zmaja;

IMG_0520i detalja iz unutrašnjosti, budističkog dualističkog principa promatranja svemira i svijeta oko sebe, sažetog na maloj pločici u dvije boje.

IMG_0521

Sjedila sam ovdje sigurno sat vremena dok je Lazić opravljao lanac i bario Kalmičanke. Iz nekog meni nepoznatog razloga uspjela sam potpuno ohladiti se u sjeni pagode i neobično uživati u miru. Lagani vjetrić je pirkao, oko mene su se vrzmali ljudi a ja sam samo praznog pogleda promatrala svu tu hrpu ljudi, njihova prelijepa azijska lica, kretnje, osmijehe i gestikulaciju. Ne sjećam se kada sam zadnji put uspjela toliko opustiti se i uživati u trenutku.

Bubanj mi se toliko svidio da sam si kupila minijaturni bubnjić koji nosim oko vrata a veliki bubanj sam zavrtjela prije nego smo produžili dalje.

IMG_0548Inače, bubanj predstavlja pojednostavljenu metodu budističke molitve. Znači, prići bubnju i zavrtjeti ga jednako je kao izreći molitvu na glas. Ja se ne molim, nikad, jer ne poznajem onoga kome bih se trebala moliti ali činilo mi se prigodno zavrtjeti bubanj u dobroj namjeri.

Uz pagodu se nalazi i šahovsko polje. Elista je prijestolnica šaha.

IMG_0526Dok sam sjedila u pagodi, promatrala sam dvoje klinaca kako se otimaju za šahovske figure. Bili su mi strašno simpatični; podsjetili su me kako je lijepo imati priliku ovako nepatvoreno poslikati djecu u igri. Profi fotografi se žale koliki je ovo danas problem, ne dao bog većeg zla od onoga kada te netko spazi kako mu slikaš dijete, čak i kada je to nehotimice i kada dijete uleti u kadar – odmah si proglašen pedofilom i možeš zapravo doći u prilične probleme. Možda samo prividno, ali meni se čini da je ova lokacija te paranoje lišena.

U zapadnom dijelu grada nalazi se Zlatni hram, jedan od glavnih razloga zašto smo stali u Elistu. Izgrađen je 2005. godine i u projektiranju i izvedbi sudjelovao je sam 14. Dalaj Lama.

IMG_0444img888Na ulazu se nalaze molitvene zastavice, komadi tekstila u raznim bojama sa ispisanim molitvama koji vijore na laganom vjetru. Sam vjetar pritom pomaže širenju lijepih misli i želja, izrečenih u molitvi.

Slažu se po posebno redoslijedu, plava > bijela > crvena > zelena > žuta prema sustavu 5 elemenata: drvetu, vatri, zemlji, metalu i vodi. Tretiraju se sa posebnim štovanjem i nikada se ne polažu na zemlju ili stavljaju na tijelo kao odjeća. Kada ostare, uništavaju se vatrom.

IMG_0478Najprije smo obišli Zlatni hram izvana.

IMG_0471

IMG_0450Duž stražnje strane nalazi se niz molitvenih bubnjeva na drvenom okviru.

IMG_0462

IMG_0464

IMG_0466

 

IMG_0467Osim nas dvoje, ovdje se vrzmalo još par ljudi. Došli bi, zavrtjeli bubnjeve i produžili dalje. Tiho i introvertirano, u mislima okrenutima sebi.

Oko hrama nalazi se par kipova Bude i dodatnih bubnjeva.

IMG_0448

IMG_0453  IMG_0488

IMG_0455  IMG_0460     IMG_0503

 

IMG_0457

Ove crteže kredom nisam uspjela identificirati.

Edit: ovaj swirl u krugu nad četiri kvadrata sa točkom zove se gankyl, srodnik simbola yin i yang. U tibetanskom budizmu predstavlja kotač sreće i iz njega izviru tri energije konotacijski ugrubo nalik katoličkom svetom trojstvu i koje se mogu primijeniti na velik broj aspekata. Primjerice, u duhovnom kontekstu predstavljaju učenje, misaonost i meditaciju.

IMG_0458   IMG_0459Potom smo odlučili zaći u hram.

Pred stepenicama koje leže na južnoj strani zdanja dočekao nas je urešeni Buda.

IMG_0474        IMG_0468 Po ulasku odložili smo aparat u ruksak jer, osim što je zabranjeno fotografiranje, nije u redu ometati vjersku ceremoniju izoštravanjem, blicanjem i inim foto-gnjavljenjem. Ovo znači da nemam nijednu fotografiju hrama iznutra. Vidim da ni internet nema previše fotografija na raspolaganju, htjedoh makar polinkati pokoju svježiju od njih ali od toga ništa.

Uglavnom, ušli smo, izuli se i ostavili obuću na policama predodređenima za to. Bile su pune; u tijeku je bila ceremonija. Ovo je bio moj prvi kontakt sa budizmom i uistinu mi se svidjela ideja da uđem u budističko sveto mjesto i osjetim atmosferu izravno. Zakoračila sam iz osvijetljenog predvorja u glavnu prostoriju pravokutnog oblika sa vrlo malo prirodne rasvjete. Središnji dio pravokutnika čini pravilan kvadrat i u njemu je sjedilo nekoliko redovnika u crvenom i koji su vrlo glasno i na momente vrlo monotono pjevali mantru. Ispred njih i bočno bile su raspoređene niske drvene klupe na kojima su ponegdje sjedili vjernici.

Tiho smo se kretali, nastojeći biti neprimjetni. Nažalost, dvije osobe u moto opremi, a pogotovo ja u Robocop body armoru ne mogu biti potpuno neprimjetne i stoga smo se ciljano smjestili u jedan od kutova u jakoj sjeni. Sjela sam na klupu i slušala, znatiželjno promatrajući sve oko sebe. Žena pokraj nas ležala je skrušeno pružena na podlogu nalik onoj za vježbanje joge. Izgledala je prilično fokusirano i posvećeno ritualu.

Nismo se dugo zadržali, izašli smo, pokupili nekoliko predmeta (par čestitki, kornjaču, zdjelicu za rižu, mali molitveni bubanj za nošenje oko vrata i keramičku minijaturnu zdjelicu koja se koristi u ritualima kada budist umre) i produžili prema centru Eliste.

Od pagode prema zapadu i istoku širi se izduljeni park, krcat kipovima. Nekad su to kornjače i slični vjerski simboli, a nekada i povijesni murali Mongola u urednom zelenilu.

IMG_0505

IMG_0507

IMG_0486

IMG_0489Posebno želim ostaviti ovakve fragmente lokalne arhitekture jer su me oduševili izradom.

IMG_0511IMG_0490IMG_0504IMG_0536Naravno, ovdje je i Buda.

IMG_0492

IMG_0493

 

IMG_0557IMG_0553

Ovdje sam također naišla na cijele nizove zastavica sa molitvama, poduprte komadićima krpica,

IMG_0497ali i dvije mačke.

Jednu savršeno prelijepu u svojoj neuglednosti

IMG_0500i drugu točno po mojoj mjeri.

IMG_0501 :D

Na putu prema pagodi, gdje nas je čekao motor

IMG_0576stala sam u šator mongolskih strijelaca i isprobala jedan od lovačkih lukova.

Kad si u Mongoliji u egzilu, do as the Mongolians in exile :D

IMG_0581Došli smo do motora, po posljednji put pogledali pagodu i lotus-fontanu

IMG_0530i krenuli van iz grada.

IMG_0589Ovo je pogled na Elistu sa južne strane grada

IMG_0596koji čuva mongolski strijelac.

IMG_0606Ručali smo u gradu Arzgir, oko 100 km dalje. Dan je bio vrlo topao, a temperature na momente i prilično naporne.

Ušli smo u restoran gdje smo bili prilična atrakcija. Jedna od kuharica kada je čula da u restoranu ima stranaca dojurila je i Laziću rekla da smo prvi turisti u gradu otkad ona zna za sebe, a to je oko 30 godina. Došli smo na pravo mjesto, po svom ukusu, očito :)

Naručili smo ručak tako što smo jednoj divnoj konobarici uperili prst u tanjur koji je nosila stolu do nas. Na toj plati bila je piletina s brojnim sezonskim povrćem, koje nam je sjelo kao naručeno ( :mrgreen: ). Nekakva ekipica u zrelim godinama uživala je u grupnom ručku i lagano se opijala uz zvuke nekakvog lošeg densa ere Ace of Base sa vokalom ranga Dalibor Brun ali na ruskom. U jedan tren, kokoši u poznim godinama poustadoše, izađoše na podij, konobarica poglasa muziku i upali disko kuglu i stroboskop a one poludješe i začagaše kao da nema sutra.

cannot :mrgreen:

Nakon par slika stepe koja me još uvijek oduševljava,

IMG_0683

IMG_0684

IMG_0709evo i par slika sela koje izgleda kao da su ga poharali protagonisti iz naslova serije Walking dead.

IMG_0648 IMG_0642 IMG_0640    IMG_0668 IMG_0666 IMG_0667  IMG_0661  IMG_0659

Lazić oduševljen, izvan sebe, slika, snima sve ikad, neće dalje. Nešto kao što je meni kolhoz bio napet, tako je i njemu ova lokacija bila klimaks dana.

Začudno, u selu čije ime ne možemo iskopati ima ljudi. Kratko smo popričali sa seljankom u prolazu i nastavili dalje kroz aridni kraj.

edit: Google mapsi možda ne poznaju baš svaku rupu, ali Yandexova karta zna. Selo se zove Kjevjudi (piše se “кевюды“).

Motor je bio pred raspadom, lanac se uspio rastegnuti nekoliko centimetara, lančanici izjesti zbog pustinjskog pijeska ali nema veze. Podigli smo šator u netom pokošenom strnjištu, kada sam po prvi put vidjela savršeno čisto nebo, svjetlosnim zagađenjem neokaljano. Rijetki su prizori draži mi od ovoga.

IMG_0724

IMG_0733Na fotografiji sam ja u šatoru, piskaram natuknice u Bilježnicu pod svjetlošću naglavne lampe a slika me Lazo trčeći oko šatora i osvjetljavajući ga pri dugoj ekspoziciji.

23

Total: 210 km.


O putopisu

Baš sad gledam taj svartsputnjik i mislim si kako je zeznuto ovako čitati i ne imati predodžbu gdje se što i na kojoj udaljenosti nalazi. Vratit ću se u rikverc i umetnuti komade karti na mjestima gdje treba, prvom prilikom. Tako će vam biti jasno zašto smo odgodili Astrahan za neke bolje dane :)

Plus, imam dojam da ubacujem previše slika a premalo teksta. Stvar je u tome da količina teksta je jednostavno ta koja jest; mi smo se stvarno veći dio dana vozili i između par slika u par navrata uistinu jest bilo i po 6-7 sati. Ovo je pogotovo specifično za kišne dane, kada bih pakirala aparat sa prvim kapima i vadila ga van sutradan.

Uz same dane, vidjeli ste, stavljam izdvojene teme (tipa FAQ, Brokuline majice, Ural…). U ovaj tren u pripremi leži njih još 7-8, poubacivat ću ih kako dođu na red.

Kako se vama čini? Jesam li na dobrom tragu?


Brkovi?

Bilo bi potpuno nepravedno u ovaj putopis ne ugurati i post posvećen jednoj vrlo specifičnoj grupi mladića. Vokalno – instrumentalni sastav Brkovi, tj. pjesme koje su snimili tijekom nekoliko godina na poseban način obilježile su put po Rusiji. Naime, nakon doslovno jednog dana vožnje pod novom kacigom, ustanovila sam kako je nemoguće u ušima podnositi oblik slušalica mp3 playera i stoga sam ih doslovno smotala i ubacila u ruksak, kapitulirajući pred bolovima u ušnim školjkama. Budući da mi muzika u životu igra jako bitnu ulogu i često spontano pjevušim i nešto manje suptilno pjevam, koristila sam svaku priliku da pustim glas. Negdje u tom pjevanju, kad bismo stali objedovati ili navečer dići šator uz cestu, na tekstove Brkova koje sam uporno pjevala, navukao se i Lazić.

zorica-brunclikMoje solo pjevanje postalo je solo pjevanje poduprto arlaukanjem vrlo brzo i efikasno Brkovima zaraženog Muža a mojoj sreći nije bilo kraja.

U to ime, pjesma usamljenog i oženjenog :mrgreen:


25 / ono kad ti proleti život pred očima jer misliš da je kraj

7.8.
srijeda

Ovo je bio jedan od luđih (čitaj: specifičnijih) dana na cesti po Rusiji. Dakle, jedan je od najdražih.

Nije da takve nismo očekivali; vozili smo se prema području sa sociopolitičkim stanjem dovoljno kompliciranim da nas u jednom trenutku zaboli glava. Tenzije se najviše osjete na području federalnih republika kao što su Dagestan, Čečenija, Ingušetija, Sjeverna Osetija-Alanija, Južna Osetija, Kabardino Balkarija, Karačaj Čerkezija prema (državama koje više nisu dio Sovjetskog saveza) Gruziji, Azerbejdžanu i nešto južnije Armeniji. Naravno, u svakoj od tenzija na direktan ili manje direktan način prste imaju Amerikanci i njihova politika prtljanja u sve što ih se u teoriji (i, bitnije, s nekom koristi) može ticati. Nakon puta po Rusiji samo sam zaokružila ono što sam već mislila o njima.

Ovdje je nedavno buktio rat i prolazak je mogao predstavljati ozbiljan problem ako nagazimo na pogrešne ljude na pogrešnom mjestu. Volim misliti kako smo generalno sigurni, ali uvijek ima usijanih glava voljnih za okršaje. Cilj je bio nekako izmigoljiti se prema nešto mirnodopskijim krajevima, smještenim kao uska tampon-zona među zaraćenim i tenzijama zaoštrenim državama i proći prema Turskoj gdje smo pouzdano sigurni.

Isto tako, željeli smo vidjeti osim Gruzije i Armeniju i Azerbejdžan. Jednog dana u tom smjeru sigurno i idemo, apsolutno sam sigurna da imamo što vidjeti i možemo se dobro provesti. No, na njihovoj granici jako je bitno odakle dolazite. Nisu svi u dobrim odnosima sa Rusijom, a odnose uglavnom definira odnos s Amerikom. Lazić je iskopao savršenu karikaturu koja će vam vrlo slikovito objasniti što se dogodilo kada je Amerika obećala podršku Gruziji koja se odlučila igrati sa vatrom zvanom Rusija.

gruzijaDa prevedem; na karikaturi je gruzijski el presidente Mihail Sakašvili kojem Obamin prethodnik Đorđe Dabl Ju Buš sugerira kvrckanje ruskog medvjeda i onda ga ostavlja na milost i nemilost Rusije ionako dokazano nemilosrdne Rusije. Posljedica ove karikature bio je opak rat koji je trajao godinama, dok je Murica sjedila skrštenih ruku. Koliko je, unatoč tome, Gruzija debelo pod utjecajem Murice, vidjet ćete nešto kasnije u putopisu i neće vam se svidjeti. Politika mi se gadi. Bolno gadi. No, sve skupa mi se ni pol % ne gadi koliko propulzivna odurna pizdinska američka politika koja svoje pipke pruža prema svemu i uništava sve što stigne. Fuj.

Gledajući u kartu dogovarali smo se i kako što bliže prići planini Elbrus, raširenoj u republikama Kabardino Balkarija i Karačaj Čerkezija. Otkad znam za sebe, uče nas i zadojavaju kako je najviši vrh Europe Mt Blanc (4810 m). Naravno, ovo vrijedi za zapadnu Europu. No kada, prema nekim geografima u područje Europe ugurate i Kavkaz – shvatit ćete kako Elbrus (5642 m) i nešto manja mu braća Škara (5193 m) u Gruziji i Ararat u Turskoj (5137 m) visinom uredno šiju taj nesretni Blanc.

blanc
Hell, čak i Kazbegi o kojem ćete vidjeti u idućem postu dere Blanc sa svoja 5033 metra.

Nažalost, osim što je i to područje nestabilno, naš motor nije baš pokazivao pouzdanost i sigurnost u vožnji. Iskreno, ne želim se naći na makadamu puknutog lanca na ničijoj zemlji za koju svatko želi da je njegova i radi na tome da prolije krv svakoga tko mu se nađe na putu. Zbog nesretnog lanca u jedan tren čak je i odlazak na aerodrom u Vladikavkazu bio opcija. Naravno, u avion bih sjela ja, Lazić zbog obaveznog privremenog uvoza, zakonske nužde koja se obavlja na ulasku u Rusiju mora izaći van iz države s motorom. Sad, hoće li ga gurati do iduće granice kad sve ode u božju mater, to je druga priča.

Stoga… Krajnji cilj bio je ulazak u Gruziju koja je trebala biti sigurna. Trebala, iako ni sami nismo bili sigurni. U svakom slučaju, Dagestan nam nije bio opcija, oko njega se svaki policajac kojeg smo sreli i pitali za put složio da tamo nemamo što raditi ako planiramo doći kući u komadu. Cilj dana bio je spavanje u sigurnoj zoni.
Recimo, u Vladikavkazu.

kavkaski-satarasNakon buđenja u polju i vrlo toplog jutra u šatoru koji je sa svih strana bio žestoko osvijetljen ljetnim suncem, najprije sam spazila spolno zrelog muškića-bogomoljca. Ne znam od kakve ženke ili čopora bogomoljastih kučaka je bježao ali je očito imao dobar razlog za to kada se uporno pokušavao uvaliti u moj body armor :D

IMG_0738Krenuli smo prema kritičnim dijelovima. Optimistični kao i inače, odlične volje i dobrog raspoloženja. Prvi udarac zveknuo nas je vrlo brzo i neočekivano.

Odjednom na cesti spazila sam barikade.

Šit, pomislih, eto problema.

Vidjela sam vojsku koja je postavljala ogromne kamionske gume poprijeko po cesti. Komešanje uz cestu nimalo mi se nije svidjelo. Dijete sam rata i barikade mi baš nisu dobar predznak. Pomislih, Ma jel to to od života? i uhvatih aparat da bih kriomice uslikala ovaj kadar dok smo prilazili.

IMG_0744Lazić je usporio i lagano prišao do točke koju je mašući rukom definirao mladi ročnik a ja sam kriomice držala fotoaparat i pokušala uhvatiti makar što, skrivajući 15-85 mm iza njegovih ramena, moleći se svim bogovima svih civilizacija IKAD da mi ročnik ne zaplijeni fotoaparat. Ne znam kako Rusi gledaju na to da im neke random budale usput snimaju vojsku i nisam sigurna želim li saznati.

Vidite li što radim za svart :D ?

Osim nas, zaustavilo se dosta auta koji su morali čekati. U jedan tren deseci auta bili su poslagani u kolonu. Nisu nas baš vojnici pretjerano doživljavali – zaustavljeni smo, ali nam se nitko nije obraćao niti nas je tražio tražio dokumente.

WTF?

Ročnik u narančastom prsluku samo je mahao i spriječavao pokušaje prolazaka automobila dalje, na drugu stranu ogromnih guma.

Ono što se u prvih mah učinilo kao mogući problem, ubrzo je preraslo u jedan od jačih momenata na putu.

IMG_0768Odjednom su preko ceste, gazeći preko guma, krenuli tenkovi i vojna mehanizacija.

IMG_0796

IMG_0776

IMG_0854

IMG_0781

IMG_0789

IMG_0847

IMG_0822Kamo idu tenkovi? Tko zna. Ovo su vrlo komplicirani krajevi, idu li u intervenciju ili s intervencije u garažu?

Pogled je ostavljao gadan okus u ustima. Ne možeš ne pitati se je li pametno biti u ovim krajevima.

Što nas čeka do kraja dana?

Lazić se provukao kroz nekakvo grmlje i prošao na poljski put kojim su prolazili. Rekao je da su oduševljeno mahali kada su vidjeli aparat kojim je poslikavao, dapače, kad bi spustio aparat pri prolasku nečega “manje zanimljivog” kao što su kamioni sa ognjeopasnim tvarima, razočarano bi mahali “A mene?! Zašto mene ne slikaš?!”. Rusi <3

Tijekom sigurno sat vremena potpunog kolapsa prometa na ovoj točki prošlo je makar 50 tenkova, transportnih vozila i trista čuda. Ipak, najjači moment je bio kada je konvoj kratko stao, a mi dobili dojam da je to to i idemo dalje. E, nije bilo.

Iza kamiona pojavio se vrh cijevi

IMG_0803najvećeg vozila od svih.

Bila je to ogromna samohotka koja nas je oduzela na par trenutaka. Obuzme te osjećaj divljenja, strahopoštovanja i čiste jeze kad na tren pomisliš kako isto to može ići na tebe.

IMG_0806

IMG_0831

IMG_0815

IMG_0819
Ispostavilo se kako je u blizini bila velika vojna baza iz koje su migrirali tenkovi.

Kamo, ne znam, ali prema viđenom, ne bih voljela zamjeriti se Putinu :D

Nastavili smo dalje, dobrano prodrmani. Jutro je startalo vrlo vruće i najavilo je vrlo zanimljiv dan. Evo vam i jedna slika vremenskih prilika ovoga jutra i koja govori daleko više od tisuću riječi:

IMG_0742 :D

Moram pokazati i šaku gusjenica, djelić milijarde milijardi primjeraka koji su se u jedan trenutak našli razmiljeni duž ceste.

Radi se o gusjenicama ljiljaka, Sphingidae, noćnih leptira koji se obično motaju oko slakova i koje sigurno znate po tome što zuje kao kolibrići u večernjim satima. To su mi inače najdraži leptiri, jedna od rijetkih porodica koje su mi zanimljive. Bilo ih je toliko da je apsolutno nemoguće ne pogaziti ih pri prolasku cestom, što me nije baš činilo sretnom, ali morali smo proći dalje.

IMG_0877

U gradu Mozdok sjedeći u hladu drvoreda i krljajući po ruskom sladoledu prišao nam je lokalac Maks koji je ponudio ful pomoć oko nalaska lanca.

Ruskoj spontanosti, izravnosti i dobroj volji nema premca. Ako primijete da ikako mogu pomoći – polomit će se da ostvare naum.

IMG_0883

Pojeli smo pizzu, jednu od boljih u zadnje vrijeme i podružili se malo dok nam je crtao kartu na listu iz bilježnice i pisao imena sela koje moramo proći do izlaska iz ove komplicirane zone. Također, upozorio nas je kako će nas vjerojatno vojska pretresati i postavljati glupa pitanja, iako, toga dijela bili smo lišeni.

Izašli smo na cestu prilično napeti, ali optimistični.

Vodimo se logikom, ako strahuješ da će te netko iščakijati na prvom raskrižju na putu, nemoj niti izlaziti iz kuće.

Sljedeća slika pokazuje vojnog policajca

IMG_0879

na prvom ček-pointu na koji smo naišli na putu prema Vladikavkazu. Srdačan, bučan i veseo, bio je oduševljen našim putovanjem i sam je ponudio da ga se poslika. Inače, ovo je prilična rijetkost; organi vlasti nisu baš raspoloženi za zezanciju i naslikavanje. Dapače, ako pokažete ikakvu namjeru da ih poslikate, rado će zaplijeniti foto-opremu a vi ćete se živi požderati jer imate gigabajte kartica koji su bili kolateralne žrtve jedne slike pogrešnog tajminga i pogrešnog poteza. Mene redovito upozoravaju da uruksačim fotoaparat; nikad, očito, neću naučiti ;)

Bilo je prilično ček-pointa. Sigurno desetak. Na svakom od njih bili smo zaustavljeni, negdje i legitimisani. Nijedan policajac nije imao namjeru plašiti nas lošim situacijama na koje možemo naići na putu prema jugu, ali su istaknuli kako držanje na glavnom drumu i izbjegavanje nepotrebnog zaustavljanja i zadržavanja može biti samo dobro za nas. Mislim da ni policiji nije u interesu natezanje sa dvije budale koje nestaju u Ingušetiji.

Slušali smo ih slijepo štreberski. Nije mi bilo svejedno. Ako lokalac & policajac kaže da se držimo neke šprance, sigurno zna bolje od mene i zbilja nema prostora za zezanje, a vjerojatno to kaže i u dobroj namjeri.

Najteže mi je bilo ovdje.

IMG_0886Ovo je brana na koju nas je policija na jednom od ček-pointa upozorila.

Dok smo prilazili, zviždala sam Rains of Castamere, osjećajući se kao da je netko zatvorio vrata na fešti kada je Edmure Tully ženio Roslin Frey. Nadglasavao me zvuk četverotaktne mašine koja je lagano prilazila brani.

Sumračak se približavao, a mi smo imali prilično do Vladikavkaza. S druge strane brane nalazila se vojska koja nas je zaustavila. Odmah sam maknula fotoaparat u stranu jer sam znala da nikako nije situacija za flešanje tim drekom. To se jasno nanjuši. Vidjela sam jednu od najupečatljivijih slika cijelog putovanja – dok je vojska na kratko odvela Lazića u nekakvu prostoriju, a meni mahnula rukom da ostanem vani dok on obavi razgovor, sišla sam sa motora i protegnula noge nakratko. Došetala sam do oglasne ploče i u meni je kao grom opalio snažni grč, uzrokovan čistim bijesom. Ploča je bila krcata potjernicama na kojima su bile fotografije muslimana, redom mladih ljudi. Za oko mi je zapela prelijepa mlada muslimanka rođena 1991. godine, dakle, u cvijetu mladosti, zamotane glave u hidžab i s optužbom da je podmetala bombe i sudjelovala u raznim lokalnim terorističkim akcijama (srećom, sve je bilo napisano na ruskom, mogla sam razumjeti veliku većinu). Bila sam iskreno tužna. Nije da inače živim pod staklenim zvonom i ne znam što muslimani rade, ali ovo je bio prvi izravni osobni RL kontakt sa ovakvim stvarima. Znate i sami da nije jednako gledati Bagdad na vijestima i kameru kako prelazi preko leševa u odnosu na hodanje kraj istih tih leševa i promatranje žrtava svojim očima. Ovo se, naravno, ne može mjeriti, pokušavam praktičnim i svima poznatim primjerom dati do znanja kako sam se osjećala i zašto sam se tako osjećala. Ne volim vjeru i vjernike, ne volim ono što jedni druge tjeraju raditi uime vjere. Ne volim fundamentalizam i korištenje omladine kao topovsko meso. Najveći problem ove djevojke trebao bi biti odabir fakulteta ili nečeg prizemnijeg kao što su traperice, a ne kalibra oružja ili mjesta na tijelu gdje će smjestiti bombu. Jedva sam čekala da odemo dalje.

Vozili smo se sekundarnim cesticama

IMG_0893 IMG_0905po prilično prividno mirnom kraju. Doslovno gola polja, pokoja kuća na brežuljkastom terenu i vjerojatno najpothranjeniji konj kojeg sam imala priliku vidjeti.

IMG_0930 Vladikavkaz nam je bio dovoljno dalek da nismo htjeli gaziti cestu kada je pao mrak. Dan smo završili vrlo tužnom epizodom.

Beslan je gradić u Sjevernoj Osetiji – Alaniji, republici u Ruskoj Federaciji smještenoj na području sjeverno od Gruzije, između Crnog mora i Kaspijskog jezera. Postao je poznat nakon 1.9.2004. godine kada je poslužio kao poprište jedne od najvećih ruskih tragedija. Tridesetak čečenskih muslimanskih terorista okupiralo je školu na dan kada je bila puna dupkom – slavio se prvi dan nastave i kao takva škola je bila puna djece, roditelja i profesora. Ukupan broj osoba koje su se u školi našle procijenjen je na 1300 osoba. Teroristi su zahtijevali separaciju Čečenije od Ruske Federacije, ucjenjujući Vladu strateški raspoređenim eksplozivom u školi i prijeteći se detoniranjem u krugu civila. Opsada je trajala nekoliko dana, tijekom kojih je u nekoliko navrata došlo do pucnjave i eksplozija, a došlo je i do urušavanja krova i požara. Izbrojano 331 mrtvih (160 djece), 700 ranjenih, 10 poginulih specijalaca i 32 terorista.

Došli smo na beslansko memorijalno groblje zvano Grad Anđela.

IMG_0951Na njemu su pokopana djeca, ponegdje i cijele obitelji. Ne možete pojmiti grozu koja vam prolazi kroz kosti dok ovom lokacijom šetate u smiraj jednog ovakvog dana.

Naime, treba istaknuti, u Beslanu je prvi dan škole poseban događaj i škola je krcata ljudima, to je fešta na gradskoj razini. Sasvim je uobičajeno da dijete na prvi dan škole na nastavu doprati cijela obitelj – otac, majka, braća i/ili sestre. Zato ćete među grobovima primijetiti djevojčicu koja je u trenutku ubojstva imala 6 godina, njenu majku i sestru od 3 godine – jasno vam je da je majka dovela na prvi dan nastave djevojčicu u školu, a skupa s njom i maleno dijete. Brojni su takvi primjeri.
Osjećali smo se oboje zbilja zgroženo – pogledajte i po 6 grobova u nizu.

IMG_0966

IMG_0958

IMG_0955

IMG_0968

Pravoslavci inače imaju običaj ostavljati cigarete, vino i hranu pokojnicima. Ovdje je ležalo dijete kojemu su bližnji ostavili bocu kokakole i nekakvog pića od kokosa.

IMG_0961

Nekako smo se sabrali i otišli pronaći lokaciju za spavanje. Bilo je daleko prekasno za dizanje šatora i ionako smo htjeli sobu s tuš kabinom. Odvezli smo se s groblja, našli smo motel, parkirali motor u zaštićeni prostor i zaspali. Sretni jer smo se izvukli živi i zdravi, tužni zbog onoga što vjera i politika mogu napraviti kada se udruže. U konačnici, ne znam što mi se od toga dvoje više gadi.

25

Total: 356 km.


26 / zlatne felge, anbani i kinkali

8.8.
četvrtak

Vidjela sam Alpe, prešla brda Norveške, pregazila Tatre, Transilvanske alpe i Karpate, vozila se po Uralu ali ništa od toga nije do koljena Kavkazu. Kavkaz je po mojoj mjeri.

Kad kažem brdo, mislim na kršovito stijenje koje se izdiže u nebesa i pod oblake na jasno plavom nebu, lijepo i impozantno kao Kavkaz. Nijedno brdo dosad viđeno nije mu ravno.

IMG_1098Ovo mi je vjerojatno najdraža slika koju imam; polijećem sa stijene na brdu Kazbegi u ful moto-opremi.

Kazbegi je moj happy place :)

kazbegiNa Kavkaz smo zagazili nedaleko prije rusko-gruzijske granice. Sama granica nalazi se u klisuri i izgleda natprosječno prelijepo, kao i par kilometara ničije zone.

IMG_1026Ovdje smo se kratko podružili sa parom Petrograđana

IMG_1029na proputovanju prema Armeniji.

Kada smo zašli u Gruziju…

Gruzija

… krenuo je ultimativni šou za oči. Sada će krenuti milijun slika bez teksta, nadam se da ne surfate mobitelom po svartu. Ako surfate, onda ste novi ovdje :mrgreen:

IMG_1039

IMG_1077

IMG_1146

IMG_1062

IMG_1088

IMG_1134

IMG_1206

IMG_1209

IMG_1213

IMG_1058

IMG_1126

IMG_1193

IMG_1231

IMG_1123

IMG_1184

IMG_1036

IMG_1112

IMG_1171

IMG_1300

IMG_1101

IMG_1158

IMG_1227

IMG_1150

IMG_1217

Vozila sam se po brdskom makadamu potpuno hipnotizirano, držeći aparat širom otvorenih čeljusti i gledajući brda koja su bila čista fantazija. Samo sam tukla po okidaču, nizao se kadar za kadrom koji nije smio biti nezabilježen. Poslikano je daleko više slika, ovdje su posložene one koje su mi se najviše svidjele, naravno.

Naišli smo i na mural

IMG_1272IMG_1268

IMG_1266 povijesni spomenik rusko-gruzijskom prijateljstvu. Ogroman je i prelijepo izvire između zelenih ogromnih stijena i brda. Kratko smo stali i pod monumentom doručkovali nekakvo nevjerojatno ukusno i mirisno pecivo u društvu pasa lutalica koji su jedva dočekali da im dobacimo koji komad.

Vrijeme je bilo prohladno, na trenutke je procurilo i nešto kiše ali to nije bilo važno. Kad voziš kroz ovakav kraj, možeš samo uživati. Pokrivala sam fotoaparat kada je kiša blago padala, spremala u torbu kada bi pljusnula i vadila ga van kada bi bljesnulo prvo sunce.

U poslijepodnevnim satima spustili smo se iz brda u civilizaciju. Mala sela prerastala su u gradove i savršenu autocestu kraj koje su nicale benzinske vrlo moderne gradnje. Smrdjelo je na Ameriku. Kad vidiš Dotur pićence za drugačije Peppera na policama u Gruziji, znaš da tu nešto ne štima i kakva je klima.

Budući da me dosta osoba pita što radim na motoru dok Lazić vozi, valjda misleći da je meni dosadno dok se vozimo, evo prilike da pojasnim jednu od zanimacija koja me opasno okupirala.

Promatrala sam table sa nazivima mjesta tijekom vožnje kroz naseljene dijelove. Dvojezične su tj. koristi se dva pisma – gruzijski alfabet aka anbani / ანბანი i latinica. Ovdje ne postoji Vukovar-like problem već Gruzija želi biti otvorena prema Zapadu i kao takva prezentira imena gradova i sela na način na koji ih svatko od nas može pročitati.
Svjesni su koliko je anbani hermetičan.

Inače, kada već spominjem imena mjesta, većina završava na “i”. Viđala sam često sufikse “auri”, “iri”, “isi”, “eli”, “omi” i “oni” u imenima. Pogledajte; Kutaisi, Zestafoni, Kvarneli… Podsjećaju me na imena silogizama iz logike <3

imena-mjesta

IMG_1351Znači, imala sam viška vremena a pažnju mi je skrenulo slovo koje se ponavlja na kraju velikog broja imena mjesta.

Bilo je to slovo “i”, koje izgleda ovako: “ი”.

Trebalo mi je manje od 5 sekundi da me anbani zaintrigira i počela sam pozorno promatrati svaku tablu koja se preda mnom na sekundu pojavila. Najprije sam pohvatala samoglasnike “aeiou” > “აეიოუ” a potom i random slova kako se koje pojavljivalo i uklapalo u naziv. U mislima sam vukla olovku po papiru u anbani oblicima i otprilike nakon dva sata promatranja tabli razlikovala sam oko 75% slova u gruzijskom alfabetu.

Osjećala sam se odlično, kao da sam naišla na platu nekog vrlo bizarnog jela. Možda švedskog stola apsolutno nepoznatih i naizgled bizarnih jela, prije. Znate ono kada okrećete tanjur jer niste sigurni što prvo želite probati i niste sigurni što uopće očekivati kad zagrizete prvi zalogaj? E, to je meni napravio anbani pomoću, dovraga :mrgreen: , tabli imena mjesta.

Anbani izgleda fenomenalno. Podsjeća me na pismo koje sam sama smislila kada sam bila dijete i za koje nitko nije imao dovoljno sluha da ga baci u optjecaj. Staro je pouzdano oko 1500 godina i piše se na vrlo malom postotku ukupne svjetske površine. Evoluiralo je iz drevne forme zvane asomtavruli u aktualni mkhedruli. BTW, i imena asomtavruli i mkhedruli zvuče prekrasno <3. Riječi su prelijepe. Imam ozbiljni ბონერ kada čitam gruzijski.

Slova se na ovaj način vrlo brzo svladavaju. Japanski mi je bio nešto teži jer su u pitanju bili slogovi. Ovdje slovo mijenja slovo i zbilja nije teško, kada imaš cajta :D , uhvatiti osjećaj, pogotovo jer koristiš i kontrolu u vidu latiničnog naziva mjesta.

Evo kompletnog anbanija, izgleda ovako.

anbaniNe mogu naći list iz Bilježnice na koji sam ispisivala slova kako sam ih pamtila i zapisivala na povremenim stajanjima a kasnije i slikala table sa imenima mjesta da bih popunila rupe. Posebno sam se razveselila kada smo se dokopali interneta i kada sam zaokružila anbani kako spada – konačno sva 33 slova na mjestu!

Na putu prema gradu Gori, mjestu rođenja Staljina, osobe za koju Rusi ne znaju što misliti i koja je opako definirala povijest Sovjeta vidjeli smo izbjeglička naselja.

Ovdje je buktio rat prije 4 godine, podsjećam.

IMG_1333Večer je bila prelijepa.

IMG_1330Ušli smo u grad u kojem je bilo navijačko veselje u par kladionica kraj kojih smo prošli. Ništa agresivno ali dovoljno primjetno za nas dvoje fuzbal-indiferentnih. Naknadno nam je Faca rekao kako je tu noć u Tbilisiju igrao klub Dila iz Gorija sa Hajdukom. Dila pojeo Hajduk sa 1:0 na domaćem terenu :mrgreen:

IMG_1371Sjeli smo u pub na večeru nakon kraće šetnje.

Ohrabreni svime viđenim taj dan, naručili smo lokalnu hranu. Lazić je odlično prošao naručivši hačapuri, nešto nalik hibridu popečaka i palačinki iako nije pokazao namjeru da ga i pojede (meni su bili sasvim u redu),

IMG_1374a ja sam u stažu od preko 30 godina našla formalno i bez premca najodvratnije jelo koje sam probala.

Podsjećam, potpuno sam otvorena prema hrani, nemam inhibicija i probat ću apsolutno sve čega se dokopam.

Horor se zove kinkali. Iza mističnog imena koje ne možete povezati sa ičim stoji tanko razvaljano tijesto okusa kao da 75% mješavine čini neki od prašaka za veš (ne pretjerujem, ima miris i jasan šmek nalik njemu) a unutra sam, kako sam tražila, dobila bizarno sitno nasjeckane šampinjone. Marinirane u istom prašku za veš, naravno.

Bio je dovoljan jedan zagriz da ustanovim kako ne da nisam gladna nego ne želim ikad više progutati ikakav zalogaj ičega.

IMG_1375Inače, kasnije sam našla kako se jedu tako da se kinkali, oblikom nalik gljivi, drži prstima za bazu (koja se inače ne jede) a punjeni dio zagrize i isiše sadržaj. Dobro da sam koristila nož i vilicu, da sam povukla ovo, mislim da bih se onesvijestila.

Gladni i razočarani svatko svojim jelom, krenuli sam u potragu za krevetom. Nijedno nije bilo raspoloženo za dizanje šatora nakon makar 45 minuta potrage za prvim livadama izvan Gorija.

U nalasku sobe pomogli su nam Zakarija i Irma, dvoje mladih sa najboljim namjerama koji su nas zaustavili na ulici i pitali mogu li nam pomoći. Otišli su u lokalni hotel i iscjenkali se za nas dvoje za razumnu cijenu za sobu, tvrdeći kako je ovdje uobičajeno da hoteli dignu cijene za sobu kada vide Europljane.

Soba je bila ogromna a krevet odličan. Iskamčili su best buy na popustu :D

A zašto zlatne felge u naslovu?, pitat ćete se.

Na rusko-gruzijskoj granici zaustavio nas je carinik sa upitom “Jesu li to zlatne felge na motoru?”, aludirajući na felgu prednjeg kotača koji je u Volgogradu morala biti očišćena da bi se cestom požderana guma mogla zamijeniti. Ostatak motora imao je finu patinu nastalu miješanjem kiše, prašine, blata i ostatka prašinastih atmosferilija. Felga je bila toliko usjajena i čista da je imala nešto nalik zlaćanom odsjaju a carinik se zakačio toliko da nas je umalo spriječio da prođemo dalje. Baš me zanima kako prođu svi oni Rusi sa zlatnim zubima koji se slučajno široko nasmiju na granici :mrgreen: . Objašnjava Lazić njemu da je to magnezij ali ovaj nije stao dok Lazić nije isukao argument na deklu gdje je bilo navedeno kako nije u pitanju zlato (majko mila :D ) već magnezij.

26

Total: 275 km.


Rusija, Rusi, rusko i zašto se u Rusiju vraćam prvom prilikom

Prije nego nastavim sa pričom o Gruziji a potom i Turskoj, kratko bih se osvrnula na cjelokupni boravak u Rusiji, izravni kontakt sa Rusima i sve ono što nas je dočekalo tijekom cca 7 000 km po Ruskoj Federaciji. Ovo su neke mini-impresije koje Ruse čine toliko autentičnima da uistinu traže izdavajanje iz mora teksta u zasebni komadić prostora.

IMG_1114

Rusija je prelijepa. Iako se nismo puno nagledali Rusije (realno, kretali smo se po području koje čini četvrtinu teritorija rutom dugom oko 7 000 km), ono što smo vidjeli bilo je predivno. Od prvog trenutka kada smo ušli u Rusiju u smjeru grada Kursk do izlaska na gruzijskoj granici imali smo u čemu uživati. Sela, brda, rijeke, polja, kuće, kućice, gradovi – onaj tko kaže kako tamo nema što vidjeti, ne zna uživati u prirodi.

IMG_1857 IMG_0428 IMG_0825 IMG_0873 IMG_0518 IMG_0791 IMG_0412

Ujedno, ciljano smo lovili ne toliko urbane zone – preferiramo prirodu i spavanje u brdima koliko god je moguće. Unatoč kiši, imali smo priliku vidjeti prelijepe komade nenaseljene Rusije i zbilja uživati u njima.

Rusi su genijalni. Naše iskustvo sa Rusima bilo je besprijekorno – osim što nam se apsolutno ništa loše nije dogodilo na području Rusije, oduševili su me svojom spontanošću, izravnošću i srdačnošću koja se ne vidi svaki dan. Iako se nekako borim protiv razvijanja plitkih predrasuda o narodima (tipa, u Norveškoj ti ne može pasti dlaka sa glave, u Rusiji će te ritualno raščetvoriti konjima uz zvuke Trojke :D ) nije moguće ne imati baš nikakav zazor ili “strah” za svoju sigurnost. No, Rusi su se ispostavili kao ekstremno izravan, srdačan i topao narod, vrlo znatiželjan i raspoložen za razgovor, bilo kada i bilo gdje. Plus, nas dvoje smo se također trudili ostavljati pozitivan dojam i općenito dobroćudan nastup.

Otkud tolika dobra volja za pomoći, objasnila mi je Ksjuša. Rusi su jako ponosan narod i iznimno im je drago vidjeti da netko prolazi kroz njihovu državu. Prolaznici su se rado slikali sa nama, čak i sami prilazili i pitaju smiju li se poslikati kraj motorčine nakrcane kao ratni brod.

Imala sam dojam, kada smo prolazili, kako su se vrata pred nama samo otvarala. Sve je išlo odlično, podmazano i baksuz-free.

Cijene su slične našima. Hrana nije ništa jeftinija, neke stvari su i zeru skuplje. Zato je gorivo brutalno jeftino, cijena se vrti oko 5 kuna po litri.

Vozači su manji problem nego sam očekivala. Pretpostavljala sam da će biti još živčaniji i opasniji, primjerice, kada sa sporedne izlaze na glavnu u punom gasu, ne fermajući živu silu. Ispostavilo se kako im je jedini problem uporno i nezaustavljivo obilaženje svakog vozila koje se pred njima nađe.

Recimo, stojimo na T raskrižju, pred nama auto. Drugi auto po makadamskom nasipu pokraj ceste, dakle, desno od nas, obilazi i nas i taj auto i izlazi na glavnu cestu bez gledanja.

** ovdje dugujem fotografiju koju mi je ovaj trenutak nemoguće pronaći i koja prikazuje konkretni gorespomenuti slučaj. Čim ju nađem, dignem ju naknadno gore.

:mrgreen:

Ovo je ujedno razlog zašto je dobar dio auta na cestama poluterenskog i terenskog tipa :D

Pijanih Rusa na cestama nema. Vozačka se u slučaju puhanja u melodiku i izbacivanja cifre preko granične trajno oduzima.

Ceste su uglavnom podnošljive do odlične. Komad puta prema Samari bio je posebno grd i prilično je ubrzao propadanje lanca. Najbolja cesta bila je na području Kalmičke, potpuno nova i upeglana a ujedno i relativno neprometna.

Visoka razina samodostatnosti također jako upada u oko kada se vozite Rusijom. Na cestama, primjerice, drastično dominiraju vozila ruske proizvodnje – Lade voze obitelji, UAZ kombiji služe kao vozila hitne pomoći, GAZ radi svaku maršrutku na koju smo naišli, a Kamaz je zamjena za sve Scanie, Mackove i ostatak meni apsolutno nepoznatih heavy duty kamiončuga koje prevoze sve živo od goriva do bojevih glava po Bajkonuru. MAZ je nešto manje masivan i moderniji od ruski kockastog ZIL-a. Sva ta vozila napravio je Rus za Ruse i vožnju po Rusiji – smišljena su da upale i voze na -40 kao i na +50, što bi Lazić rekao, na žganac. Posebno izdajam Ural kamione,

IMG_1270

ogromne metalne grdosije, kao dobar primjer vozila koje je teglilo balvane iz šume ali i parsto kilometara kasnije obojani u crveno služili su kao vatrogasna vozila. U pogonu je dosta starih Lada kao što su Samara, Žiguli, Sputnjik – smišljene su da traju a Rus ih gazi kao da nema sutra. UAZ džipovi moje su novo omiljeno vozilo. Čisto onako, usput :)

Isto vrijedi za odjeću i hranu; ušli smo u par šoping centara sa trgovinama nama potpuno nepoznatih naziva i na čijoj odjeći je pisalo Sdelano u Rusiji. Internacionalni brandovi postoje, ali su u manjini. Rusija primarno štanca za svoje potrebe a tek onda uvozi.

Opsesija Lenjinom nešto je što se meni čini pomalo nezdravo. Dignut je na razinu boga, leži balzamiran na Crvenom trgu u Moskvi i njemu hodočaste kao muslimani Crnom kamenu što mi se u ateističku i komunističku Rusiju kakva je bila do prije 20 godina i post-komunističku modernu Rusiju ne uklapa nikako. Svaki grad ima ulice sa nazivima kao što su Krasnoarmijska, Gagarinova, Komuničeskaja, Oktobarska, Herojska… i redovito se nalaze u najužem centru grada. Naravno, glavna i najglavnija od svih ulica zove se Lenjinova a nasred nje stoji njegov kip u nekoj od značajnih poza koje se ne uklapaju u vrlo uobičajenu dinamičnu šprancu ruskih kipova. Ne. Lenjin stoji ponosno, glave gore.

IMG_0081

Glorifikacija herojstva mi je jasnija i logičnija. Drugi svjetski rat je za Rusiju bio vrlo poguban. Patriotizam je nešto što je potpuno samopodrazumijevajuće, stoga.

IMG_0046Voljela bih nanišaniti boravak u Moskvi negdje oko 9.5., kada je Dan pobjede a Crveni trg vrvi vojskom u mimohodu.

Smeće je veliki problem u Rusiji, na cestama, uz ceste, po gradovima, po selima, na ugibalištima, obalama rijeka, šumama – svuda. Toliko je ružno da boli.

IMG_0134

Sladoledi su moja omiljena poslastica. U hladnjaku uvijek imam nekoliko kutija najdražih vrsta, kupujem ih redovito i još redovitije trošim. Stoga, na putovanjima, rado jedem lokalne vrste jer želim vidjeti što se u toj državi traži. Duž rute po Rusiji, koja je mjerila oko 7 000 kilometara pojela sam šleper sladoleda. Fokus je bio na voćnim vrstama, uglavnom baziranima na mlijeku. Ekstremno su ukusni i vrlo zanimljivi. Specifično, na svakih parsto kilometara potpuno se mijenjao asortiman sladoleda – pomislite – ima li smisla štancati sladoled u Moskvi i onda ga distribuirati do Kurska, Vladikavkaza i nedobog Tjumena? Jok. Država je ima prilično malih sladoledarnica koje pokrivaju manja područja i, logično, time drže cijenu nečega meni bitnog kao što je sladoled :mrgreen: , razumnom.

IMG_1574 IMG_0262 IMG_0074 IMG_0542 IMG_0871 IMG_1231 IMG_1265 IMG_0969 IMG_1330 IMG_0376


27 / Ishodište Entropije Svemira

9.8.
petak

Noć prije, vrzmajući se gradom i usput tražeći mjesto za spavanje, našli smo rodnu kuću Staljina u najužem centru grada. Lokalci, iako ga zapravo ne vole pretjerano i nemaju na sve strane natpise kako je Gori mjesto njegovog rođenja, ipak drže do povijesti i činjenice da je jedna od najistaknutijih persona koje su mijenjale tijek Drugog svjetskog rata. Njegova kuća se nalazi pod krovom i stupovima inspiriranima antikom, zaštićena od oborina. Zaštitari šetaju oko nje i iako se smije sjesti na stepenice i poslikati se, jasno je da su bilo kakve zezancije zabranjene.

IMG_1414

IMG_1416

IMG_1425Pokraj kuće i njegovog muzeja nalazi se i vagon Staljinovog vlaka.

Ioseb Besarionis Džugašvili (pogledajte to ime na divnom anbaniju: იოსებ ბესარიონის ძე ჯუღაშვილი), osim što je bio vrlo zgodan kada je bio mladić i što bi bila krajnja grehota staviti sliku ostarjelog čiče umjesto ove

staljin

predstavlja uistinu jednu od ključnih osoba u povijesti Rusije. Nekad imam dojam da za njega, za razliku od Lenjina – njegovog prethodnika, Rusi nisu sigurni je li Staljin heroj ili monstrum/ratni zločinac.

U vladavini između 1924. i 1953. godine učinio je poteze i stvari koje su ga učinili obojenavedenim – omogućio je razvoj post-lenjinove Rusije i izgradio SSSR, snažnu svjetsku velesilu. Tijekom njegove vladavine Rusija pobjeđuje vojsku Trećeg Reicha i ulazi u Berlin kojeg potom dijeli sa Amerima i Britancima. Podiže škole, fakultete, bolnice, čime utječe na razvoj inženjerije i industrije ali i smanjuje epidemije, pogotovo tifusa. Elektrificira sovjetske republike, smanjuje cijene svakodnevnih proizvoda (poznat je kruh za 18 kopjejki, simbol starih zlatnih vremena za kojima su brojni itekako žalili) i srezava poreze. SSSR spada u prve države svijeta koje su dale pravo i jednakost ženama, u duhu komunizma i socijalizma.

Razvija poljoprivredu u zemlji vrlo jasno predisponiranoj za to – prirodno bogatoj poljima na crnici (чернозёмы). Stimulirajući razvoj tehničkih znanosti i inženjerije razvija naprednu poljoprivrednu mehanizaciju kao i tehnike fertilizacije.

U poslijeratnom periodu posebno stimulira razvoj znanosti i vojne industrije, uporno parirajući Amerikancima. Diže nuklearke, zatvara gradove i štanca oružje. Lupa kamen temeljac za let u svemir. Staljin je Gagarinov heroj.

Da bi narod držao pod kontrolom, zabranio je vjeru i vjerske običaje, stvorivši antiteističku utopiju u kojoj su gorjele crkve, džamije, pagode i svetišta raznih vjerskih denominacija i nije bilo zdravo dati jasno do znanja kako si vjerski opredijeljen. Vjeru je, poznato vam je vjerojatno, gledao kao opijum za mase i otrov koji se nije uklapao u ideologiju koju je kreirao za Sovjete.

No, bio je hladnokrvni masovni ubojica koji je neprijatelje poretka na najmanju naznaku otpora ubijao ili slao na fizički rad u gulage, gdje su ionako ubrzo poumirali od teškog fizičkog rada i loših higijenskih i prehrambenih uvjeta. Milijuni seljaka poumirali su zbog prisilne kolektivizacije, konglobiranja seoskih imanja u kolhoze i njima hijerarhijski superiorne sovhoze, doslovno od gladi. Sve što je postigao, uspio je uzimajući kruh iz usta običnog čovjeka. Koliko ga zapravo bivši Sovjeti vole govori i činjenica kako je nakon smrti i prestanka djelovanja njegovog režima došlo do destaljinizacije. Do delenjinizacije nikad nije došlo.

Njegovo truplo leži kraj Lenjinovog na Crvenom trgu u Moskvi.

roflstalin

Budući da smo na otvaranje muzeja posvećenog Staljinu trebali čekati 10 sati, odustali smo od namjere čekanja i krenuli prema obalama Crnog Mora.

Pregazili smo relaciju Gori – Batumi duljine nekih 300-tinjak kilometara vozeći se cijeli dan. Umjesto kraćeg makadama po brdima bili smo prisiljeni ići manje-više autoputom kroz centralnu Gruziju. Lanac raštiman kao jeftini klavir nije bio dovoljno pouzdan da podnese vožnju po nečemu što je moglo biti izvanredno ranga Kazbegi i Kavkaz ali mjesta za riskiranje nije bilo. 6 dana kasnije morala sam biti na poslu i nisam baš imala puno mogućnosti.

Putem nas je obišlo nekoliko manjih skupina bajkera u prolazima. Stajemo na doručak u manjem gradiću Hašuri. Ovdje se divimo lokalnoj arhitekturi vozila i pogonu za bankomate.

IMG_1478

IMG_1479Jedemo šaurmu A1 kategorije ogromnih dimenzija dok oko nas šetaju psi lutalice. Gruzija je krcata lutalicama i očito je da nikome nisu prioritet.

Kratko stajemo i u gradu Zestafoni IMG_1494  IMG_1544

gdje kratko šetamo i jedemo očaj svih očaja utjelovljen u sladoledu. Toliko je loš da je ovo spominjanje sasvim dovoljno.

Gledam u jedan od znakova na putu

IMG_1530

na anbaniju i mislim si kako bi bilo lijepo vidjeti nešto više Bliskog Istoka, od Turske preko Armenije i Azerbejdžana do raznih -stanova i obavezno preko Kazahstana. Nadam se da će države preživjeti američke intervencije i petljanje sa ciljem “dovođenja slobode” na ovo područje :(

excsir

Pred Batumijem primjećujemo plavkastu vodenu masu koja se ljeska na žarkom ljetnom suncu i u koju se ulijevaju rječice pod mostovima koje smo prelazili. Crno more!

Silazimo sa motora i odlučujemo nakratko umočiti noge u vodu.

IMG_1582

Valovi, pjena, plaža posuta krupnim šljunkom i muž koji je loše procijenio trenutak poseban su kadar. Ništa strašno, onih 488 stupnjeva na cesti u kombinaciji sa vožnjom brzine oko 90 km/h osušit će i najvlažnije hlače.

IMG_1611Batumi je prelijep.

Grad je smješten na obali i veliko je turističko središte. Iz šumaraka sa bungalovima kraj mora prerastao je u izvanredno prelijepo uređenu metropolu, modernu i prilično mondenu.

IMG_1648

IMG_1678 IMG_1657 IMG_1651 IMG_1703 IMG_1695 IMG_1713 IMG_1684 IMG_1692 IMG_1689 IMG_1725 IMG_1715Kada izađete iz Batumija ubrzo prilazite granici Gruzije i Turske.

IMG_1751Kaos koji nas je dočekao može biti opisan isključivo kao Ishodište Entropije Svemira. Zamislite svo ono ludo rusko voženje pomiješano sa bukom koja dopire iz 44 izvora, graničnim redovima koje ne poštuje apsolutno nitko i u kojima iz jedne trake nastaje 57, dio ljudi pješači, dio ide biciklima i ni jedni ne poštuju pravila i red, lik koji ide na rikverc umalo ruši naš motor… – užas. Ne znam koja je božja majka tim graničarima da ne mogu utjerati red u taj Kaos. Esenciju Kaosa.

Ovdje je još bilo normalno a onda je krenuo pakao kojeg nemam poslikanog.

IMG_1755

Ovdje nas je pred auto u redu pustio jedan od vozača. Nekoliko njih prije njega nije htjelo pustiti nas i odbilo je da se i uz zamolbu uguramo pred njih. Tipično. Ugurat će se bez pardona svugdje ikad, ali da će te pustiti pred sebe, LOL, maštabilo.

Ipak, uskoro smo sreli prve iranske tablice na cesti. Kroz Tursku ih je bilo nešto više, dapače, postale su normalne, iako mi je svaki put bilo drago kada sam ih vidjela. IMG_1753

Turska

Vizu za ulazak u Tursku vrlo je lako ishoditi. Dovoljno je posjetiti stranicu e-visa, prijaviti se, platiti 20 dolara po osobi i isprintati izgenerirani dokument koji mora biti s vama pri ulasku u državu. Elegantno, jednostavno i efikasno. Pozdravljam ovakav način viza, budući da za određene države najbliže veleposlanstvo možete naći tek u Budimpešti ili Beču.

Nakon silaska s granice odjednom je sve postalo lakše podnošljivo.

Gužve su se smanjile, sunce je odlučilo ohanuti a dio planeta na kojemu se nalazi Turska odlučio je polako okrenuti mu leđa. Bilo je toplo ali daleko podnošljivije.

IMG_1759Pratili smo cestu duž obale Crnog mora. S lijeve strane ceste brda, džamije na svakih 20 metara i polja čaja

IMG_1770

IMG_1773a s desne strane more i još mora.

IMG_1768Sišli smo sa autoceste u Ardešenu (Ardeşen) s namjerom traženja hotela, motela ili nečeg trećeg što ima u sastavu obavezno i tuš.

IMG_1782Stali smo u centru. Na ulicama je bilo dosta ljudi gdjegod kreneš.

Lazić je otišao pitati lokalce za upute kako naći motel a ja sam ostala na motoru prevrtati po aparatu i zadovoljno trljati ruke na sve poslikano. Okrenem se iza sebe i imam što vidjeti: Lazić je bio okružen hrpom muškaraca koji su svi nešto žustro objašnjavali. Kasnije mi je objasnio koliko su se angažirali: jedan ga hvata za ruku i vodi u jednu stranu, drugi kaže da taj motel ne radi i zove čovjeka koji zna čovjeka gdje ima soba za dvoje, treći zna za najmljenje 10-ak km izvan grada, četvrti zaustavlja čovjeka u prolazu da pita…. Uglavnom, POLOMIŠE SE u namjeri da pomognu.

Bila sam iznenađen toplinom, srdačnošću, dobrim namjerama i ljudima koji će pomoći za nešto sitno kao što je pronalazak motela na način kao da nam život ovisi o tome.

IMG_1784 Jedan od njih je preporučio nekakav vjerski centar stotinjak metara dalje, jasno davajući do znanja kako je za spavanje tamo jako važno da smo vjenčani. Prsten od titanija koji me steže oko vrata godinu i nešto bio je sasvim dovoljan argument. Zahvalili smo se, otišli i poljubili vrata. Ispostavilo se da je bio pun kao šipak, kao još njih nekoliko sličnih. Ardešen, u provinciji Rize, prilično je turistički punkt. Zapravo, cijela sjeverna obala (crnomorska) popularna je među Turcima i rado ljetuju ovdje.

Vraćajući se istom ulicom ponovno smo sreli tog istog čovjeka koji nas je pitao jesmo li našli sobu. Na odgovor koji je dobio samo je reagirao, “Idete k meni spavati, slijedite moj auto!” :mrgreen:

Nisam znala što da mislim. Nisam bila u strahu. Oduševila me ova spontanost. Nisam mislila da ću to vidjeti i doživjeti nakon Rusa i Rusije. Oduševila me pomisao da ćemo provesti noć sa muslimanima i dobiti priliku izravno osjetiti Tursku na svojoj koži. Popeli smo se na brdašce u dvorište okruženo zelenilom i ostali totalno udareni ljubaznošću i gostoprimstvom.

Ovo je bila jedna od najposebnijih noći na putovanju.

Družili smo se sa Mehmedom i njegovom obitelji do kasno u noć. Nakon što smo večerali ribu s brdom raznog povrća, sjedili smo pred kućom na hladnom zraku u društvu mnogobrojne obitelji koja je zapravo iz Istanbula a u Ardešenu je bila na odmoru u vikendici. Svi su bili ekstremno srdačni, iako ih 90% nije znalo guknuti engleski. Mehmed je orkestrirao nekakvo bazično simultano prijevođenje, poduprto našim govorom tijela i mimikama. Nakon Alekseja, koji je probio barijeru zvanu jezik, postalo je normalno odlično zabaviti se u društvu koje daleko više maše rukama nego što zapravo priča, i pritom se, iznenađujuće, napričati.

Pala sam u krevet kao klada negdje u dva u noći, nakon što sam hrskala lješnjake i popila čaj, simbole Turske.

27

Total: 409 km.


Kavurma

Često dobijam u sklopu FAQ-a upite: “Što jedete na putu?” od ljudi koji znaju koliko mi je hrana bitna. Koliko mi zapravo jest bitna objasnit će vam čovjek koji je savršeno sažeo moj stav o politici u punih 20 sekundi :mrgreen:

Budući da se malo vrzmamo po urbanim zonama i zapravo ciljano biramo putanje na kojima ćemo tek povremeno zaći u gradove, restorani su primarno prekriženi i na njih ne računamo. U njima se inače hranimo isključivo kada nabasamo na nekakav koji nas privuče nekom iskrom u prolazu ili smo zbilja gladni i nema druge. Iako naš princip nije idealan i ima dosta manevarskog za korekcije u optimizaciji nutritivnosti. Meni zapravo paše ovako, jesti “na divlje” i ono što uhvatimo u nekom trenutku.

Zašto?

Zato što je dosta teško naći hranu koja:

  • zauzima vrlo malo do nimalo prostora (limitirani smo skroz, nosimo samo esencijalno i kupljeno za taj dan)
  • tolerira visoke temperature i nesklona je kvarenju (na cesti ljeti zna prijeći 55C)
  • ne traži temeljitu termičku obradu, ulja, posebne začine i slično
  • ne traži posebno posuđe za kuhanje (uz sve, sigurno neću nositi i posude za kuhanje)

Snabdijevamo se u trgovinama u prolazu. Oboje slažemo sendviče sa raznim vrstama sireva i suhomesnatih proizvoda, pri čemu biramo isključivo vrste mesa gdje je jasno vidljiv mišić a ne razne gadarije tipa salame i hrenovke. Ne jedem nikad ništa toliko industrijski silovano da ne prepoznajem sadržaj bez DNA analize. Nikakvi naresci i slično kod mene ne prolaze. Fast food je povremen i uglavnom pokriva pizze, kebabe i slično.

Lazić obično iz RH vuče omiljene vrste konzervi ribe, Evine skuše sa povrćem. Pije dosta mlijeka i jede kruha sa namazima. Ribi nisam sklona pa gravitiram raznim grahovima, kukuruzu, miso pasti i instant miso juhama, instant ramen juhama. Ramen je najbolja stvar koju možete pojesti čim mrvu zahladi, iako, rado navalim i kada je toplo. Pokušavam jesti i voće (banane, jabuke, kruške, borovnice) i sirovo povrće, kao i razne orašaste plodove. Povremeno popijem i kravlje jogurte, otvorim koju tunjevinu ali nju jedem zaista rijetko.

Obično stanemo uz cestu i sjednemo na pola sata da bismo temeljito objedovali.

IMG_4412

Sa nama uvijek ide i suplementacija. Trudim se da svake godine bude bolja, kompletnija i kvalitetnija. Biram temeljito i tražim uz pomoć konzultacija preparate koji će popuniti rupe od ne-tako-idealne prehrane. Iako, ne opterećujem se previše, na putu sam i nekako mi fantaziranje oko prehrane nije prioritet. Zadnja stvar koju želim je plakanje kako nema miso juhe sa wakame algama u selu sa dvije kuće nasred Sjevernog Urala.

Ciljano jedemo lokalno. To znači da ćemo probati talijansku pizzu, ukrajinski boršč, njemački kebab, gruzijski hačapuri – kada se nađemo u navedenim državama. Nekad će to biti greška, ali uglavnom imam najbolju namjeru probati sve što se preda mnom nađe.

Ne idem na put razbijati glavu o higijenskoj ispravnosti hrane. Kada bih tako razmišljala, imam dojam da bih maknula fokus sa onoga bitnoga. Neću sigurno jesti nešto što mi se imalo čini sumnjivo jer ne želim riskirati probleme na putu, ali do sada problema nije bilo.

Evo nekoliko zanimljivosti sa ceste;

ruski ramen na Lozvi

IMG_1201

okroška, hladna ljetna juha od krastavaca i kefira sa peršinom

IMG_0137

kavurma iz naslova i videa u Turskoj <3

IMG_1926

ukrajinski ručak, piletina sa gljivama u vrhnju

IMG_4730

ekburški sushi <3

IMG_1449

prve alge na putu u gradu Ufa, Baškortostan

IMG_1681

nekakvo bizarno rusko tusto pecivo sa sirom, slatko i zasitno

IMG_0778

negdje u Sjevernoj Osetiji palačinke sa čokoladom (ja sam uzela sa piletinom što se ispostavilo kao promašaj, PREVIŠE peršina su mi nakrcali u palačinku)

IMG_0859

volgogradske palačinke aka blinčiki :)

IMG_0238

volgogradski ručak, Lazićev goveđi odrezak, šnicle od krumpira, kefir

IMG_0138

ukrajinski boršč (Ukrajinci, Rusi i Poljaci se ne mogu dogovoriti čiji je boršč :D )

IMG_5030

ručak u Černobilu (ne Pripjatu!)

IMG_5449gruzijski snickers čurčkela (ჩურჩხელა) – orasi u nizu u kobasičastoidnoj tvorbi nastaloj ukuhavanjem voća

IMG_1242i divna peciva u Turskoj sa crnim kimom i lanenim sjemenkama. Savršena!

IMG_2153Cilj nam je uglavnom postići ovaj izraz lica

IMG_0542a ne mogu reći kako ga nismo imali većinu vremena :D


28 / stolice

10.8.
subota

Probudila sam se naspavana na ovakav način po prvi put u zadnjih 4-5 godina. Takvo zadovoljstvo i potpuno prevaziđeni umor vidjela sam jedino kada se Jack’s gallblader probudio nakon što se noć ranije isplakao među Mooseovim sisama.

moose

Kvalitetni tvrdi san – sklapanje očiju, instantno potonuće, nikakvi snovi, prazna glava, buđenje s prvim suncem.

Nakon doručka, pozdravili smo naše privremene udomitelje, zahvalili se na jednom od najljepših iskustava na putovanju i krenuli prema gradu Trabzon koji broji preko 200 tisuća ljudi.

IMG_1794

IMG_1804

Lazić se bavio servisiranjem lanca uz pomoć standardno za Tursku natprosječno ljubaznih ljudi. Naišli smo na policijsku postaju uz autobusni kolodvor, a policija nam je pomogla potražiti servis; budući da ne znam ponoviti točan slijed ove ljubaznosti, služim se Lazićevom izjavom:

Iako je znak zabrane parkiranja ja stajem i pitam policajca jel zna gdje je servis. On ne zna, ali zove jednog koji bi mogao znati, ne zna ni on, ali evo jedan policajac u civilu, kao on zna gdje je to i vuče me za rukav preko autobusnog kolodvora pa po nekim uskim uličicama. Na žalost servisa nema, pa on zaustavlja policijski auto i sjedamo u njega idemo na drugu adresu, možda tamo ima dijelova. Nema ni tamo, pa se vraćamo pred policijsku postaju, ja sjedam na motor a on u neoznačeni policijski auto i pratim ga po gradu do jednog moto servisa koji je zatvoren. Gazda ne radi na Bajram. Ali sladoledar pokraj servisa zna da ima servis par ulica dalje pa idemo i tamo…

Dok je on šalabazao Trabzonom sa policijom, ja sam s ekipom iz policijske postaje dogovorila da kod njih ostavim kacigu i body armor, što su ljubazno prihvatili. Najavio je kako ga neće biti sat vremena i predložio je da se vrzmam okolo ili odem sa njima. Odabrala sam ono prvo – šetala sam, pijuckala hladnu vodu (bilo je izrazito toplo), jela smokve, grožde i jabuke, poslikavala sve što mi je zapelo za oko, šetala po štandovima sa suvenirima – kupovala torbice i marame, kao i darove koje sam nosila nazad.

Hrpa me ljudi, kada bih stala na ulici tek toliko da odmjerim kamo dalje i okom potražim nešto zanimljivo, pitala trebam li kakvu pomoć, snalazim li se i je li sve u redu. Stala bih, zapravo, samo da procijenim kamo krenuti da se ne udaljim previše jer nisam znala kada se Lazić vraća. Nisam trebala baš nikakvu pomoć, ali sviđao mi se osjećaj da bi se netko brinuo kada bi se dogodio kakav nezgodan slučaj u državi gdje ljubaznost i dobra volja nadilaze ogromnu razliku među jezicima.

Druga hrpa me nudila stolicama. Hoćete stolicu?, na turskom, široko se smiješeći i mašući rukom prema sklopivim stolicama koje su željeli iznijeti na ulicu da bih na njih sjela. Stolicom su me nudili i policajci i prodavači u trgovinama i ljudi u dvorištima pred svojim kućama kada bih kratko zastala. Žene tretiraju nevjerojatno ljubazno i pažljivo.

Primijetila sam kako mi je mujezinov poziv na molitvu bio izrazito ugodan uhu, što nisam očekivala. Džamije su posijane na svakih par desetaka metara. Uglavnom sam nalazila na negativne komentare prije nego sam ga prvi put čula i svi su bili svedeni na nekakvo nepodnošljivo urlikanje i revanje. Kadgod sam ga čula, kratko sam zastala, posvetila se slušanju kriptičnog jezika i upijala kulturu koja mi je potpuno strana.

Nije me bilo oko sat vremena, a Lazić se vratio vrlo brzo, tipa, za 15 minuta.

IMG_1856Dobio je svoju stolicu od policije :mrgreen: i odmah mu je prolaznik prišao i ponudio cigarete.

Ušli smo u centar Trabzona.

Ovdje smo šetali najužim centrom i kupovali suvenire. Stali smo pred turistički ured gdje je zabranjeno parkirati, ali smo pitali djevojku u kiosku što sa njim. Ona, ne samo da je rekla da motor smijemo parkirati tamo, ponudila nam je da ostavimo višak tereta kod nje dok šetamo. I naravno, ponudila nam je šalicu čaja.

IMG_1872Ističem lokalnu dječju narodnu nošnju i jednu od brojnih zlatarni.

IMG_1816

IMG_1818

Zlatari su na svakom metru. Sadržaj mi je sve drugo samo ne zanimljiv, radi se o masivnim komadima nakitbe s kojim ne bih znala što s njim, osim spremiti ga negdje u kutiju i moliti boga da me poklonitelj ne pita, Ae, gdje ti je ona narukvica od pola tone što sam ti kupio u Turskoj? Zašto je ne nosiš? :)

Spazila sam i Solgarovu hrskavicu morskog psa i poludjela kada sam vidjela da jedna respektabilna firma dila takvo smeće.

Sreli smo četu bajkera i stali smo javiti se. Pomogli su nam sa nalaskom Yamaha servisa u Istanbulu.

IMG_1825

IMG_1830

IMG_1828IMG_1826Mislim da se sada već lagano ponavljam sa pričom kako su Turci ljubazni i srdačni, pa ću ostati samo na slikama koje dovoljno jasno govore koliko je to istina i koliko malo treba da se skupi makar 10 ljudi. Ovdje se upleo i lokalni diler pamučnog unterveša koji me oduševio autentičnošću i spontanošću.

Malo me zabolio pogled na meso iz izloga

IMG_1823 koji baš i nije hlađen. Ne znam kako uspiju podnijeti unos takvih hranjivih podloga za mikroorganizme bez masovne trovačine.

Gazili smo dalje, uz nekoliko manjih stajanja i šetnji.

IMG_1841 IMG_1882 IMG_1883

IMG_1873

Ovdje sam požalila što ne postoji zakon o deklariranju proizvoda – u trgovini su stajali poslagani bez ikakve identifikacije ili ičega što bi odavalo prirodu.

Turska je inače jedan od najvećih proizvođača lješnjaka na svijetu. Gledam FAO podatke za 2012. godinu: Turska je proizvela 660 tisuća tona lješnjaka, a za njom idu Italija i USA sa 85 i 30 tisuća tona, što je osjetno manje. Klima je savršena, pogotovo uz Crno more, za uzgoj ove poslastice a mi smo se nalazili u žiži uzgoja. Možete ih kupiti svuda u ovoj sezoni, kada leže rašireni uz ceste.
Ovo je kip posvećen skupljačima lješnjaka.

IMG_1875

Bilo je jako vruće. Spazili smo mačke u prolazu i stali samo kratko poslikati ih i pomaziti ih.

IMG_1887

IMG_1888Moram spomenuti Kemal Pašu Atatürka, Oca Svih Turaka

IMG_1813koji je turski ekvivalent Lenjina. Prvi je turski predsjednik, na vlast je stupio početkom prošlog stoljeća, prekinuvši tradiciju Turske kao monarhije.

Šator smo digli navečer u autokampu u gradu Unye, doslovno par metara od obale.

28

Total: 382 km.


29 / suhi kontinentalni dio Turske

11.8.
nedjelja

Negdje tijekom noći zabrijali smo kako vani pljušti kiša.

Lazić je izjurio van da bi pokrio motor i odjeću koja je eventualno ostala nezaštićena i shvatio kako šum dolazi od mora a ne pljuska.

Kontinentalci :D

IMG_1920

IMG_1919Jutarnja rutina, pakiranje, spremanje, polijetanje.

Čovjek pored nas je Rus koji živi i radi u Njemačkoj i koji je vodio ženu i dvije kćeri u Armeniju.

IMG_1915Doručkovala sam kavurmu, janjeće meso pirjano na luku i servirano sa povrćem. Vrlo snažno i zasitno jelo, moram priznati, iako smo oboje navalili na ovu platu.

IMG_1926Ovo je Samsun, metropola u kojoj smo sa obale Crnog mora (Kara Deniz) sišli u kontinent. Prelijep je i vrlo moderan grad.

IMG_1962IMG_1963Nismo se puno zadržavali ovdje. Cilj nam je bio što brži dolazak do Istanbula, udaljenog oko 700 km.

Uz cestu smo uglavnom nailazili na razne štandove sa voćem i povrćem. Imaju dosta prometa, često im staju auti i kamioni.

IMG_1994Evo fotografija kadrova kontinentalnog dijela.

IMG_2081 IMG_2052  IMG_2006  IMG_2114 IMG_2108Bilo je strašno vruće.

Zrak koji je puhao u nas bio je vrlo topao i suh. Pustinja, totalna. Ne znam kako je Lazić uspio podnijeti vožnju po ovakvoj klimi.

Navečer smo stali u gradu Gerede gdje smo večerali vrlo ukusan kebab. Našli smo internet, legli u hotel.

IMG_2137

29

Total: 527 km.


30 / istanbul

12.8.
ponedjeljak

Kako vrijeme odmiče, tako smo sve manje vremena trošili na istraživanje a sve više na gaženje ceste prema kući. U poslijepodnevnim satima smo ušli u Istanbul koji nas je oboje totalno oduševio. Grad je ogroman i krasan. Pun je lijepih građevina, zanimljivih zgrada, beskrajnih naselja i rijeke automobila po zamršenim cestama. Sigurno se vraćamo, prošli smo daleko prebrzo kroz nešto ovoliko impozantno.

Ovdje smo konačno rješili problem lanca. Otišli smo u Acerbisov dućan, gdje nam je lanac uspješno i u vrlo kratkom roku (tipa 45 min) zamijenjen. Vjerujem da je dulje trajalo skidanje tereta sa motora nego samo montiranje lanca.

Do samog Acerbisa nas je doveo čovjek kojeg smo sreli na benzinskoj i koji nije htio objašnjavati nam što i kamo, već je samo dao mot da ga slijedimo. Išao je oko 50 kilometara pred nama, vodeći nas doslovno do servisa.

Bilo je vrlo toplo. Strašno toplo.

IMG_2250 IMG_2162 IMG_2252 IMG_2158 Budući da u gradu nismo puno stajali, ostavit ću vam samo sliku Bospora, vrata Europe. Očekivala sam da će biti veći i dramatičniji, ali nema veze :)

IMG_2264Večer smo završili još jednim druženjem sa Turcima.

U našoj potrazi za hotelom udomio nas je Tevfik u gradu Lüleburgaz, udaljenom oko 100 km od granice sa Bugarskom. Smjestio nas je u svoj (za nas u taj tren daleko pre-) fancy dom, upoznao sa suprugom i obitelji, koja je baš imala mini okupljanje do kasno u noć.

Turci, svaka čast. Ne znam što da kažem.

30

Total: 523 km.


31 / hihotave graničarke

13.8.
utorak

tef2 tef1Rastali smo se od Tevfika i žene mu, sa namjerom dolaska do kraja dana u Srbiju.

Kratko smo stali u gradu Edirne, gdje je Lazić sjeo na brijanje. Sviđa mu se koncepcija da ga skockaju za 10-ak kuna, štoviše, kaže da bi praksu nastavio i kod nas kada bi postojale takve usluge, pogotovo sa starim britvama.

IMG_2378 IMG_2380

Testirala sam obavljeni posao prstima, ustanovila LVL: muy excellente i krenuli smo dalje.

IMG_2347 IMG_2355

Vrlo brzo završili smo u Bugarskoj.

Bugarska

Nije mi se nimalo svidjela još od granice. Osim što im carinice nisu bile dovoljno ozbiljne da se saberu i na engleskom sroče što od nas žele, nitko me nije pitao unosim li u Uniju oružje, narkotike, dinamit, noževe ili nešto treće. Prošli smo tako glatko da nije za vjerovati. Skoro pa su nam samo mahali da prođemo. To mi se nimalo ne sviđa, došlo mi je da se vratim i pitam, “Dobro, FFS, hoće mene netko pregledati?!”. Bljeh.

Bugari uredno reklamiraju cigarete uz ceste. Sapienti sat.

IMG_2418

Srbija

Kraj dana: Srbija, Dimitrovgrad. Hotel pun turista, hrpa bučnih ljudi i odlična soba za 200 kuna. Tuš mi je trebao više od ičega.

IMG_2427Ukupna prijeđena kilometraža bila je čisto golo gaženje, bez puno stajanja po vrlo toplom vremenu.

Total: 500 km.


32 / olađeni bostan

14.8.
srijeda

Od Dimitrovgrada do Tovarnika vozili smo cijeli dan.

IMG_2470Bili smo oboje sretni jer smo bili tu. Skoro smo kod kuće, evo nas skoro u Zagrebu!

Hrvatska, 33 dana kasnije

U poslijepodnevnim/predvečernjim satima dokopali smo se Rokovaca i Marijane koja nas je ugostila kao lordove. Taman se sutra spremao kirbaj a Levakovići dosta drže do običaja <3

IMG_2541No, da ne ispadne kako je baš sve na našoj strani, pokazuje i ova slika :)

IMG_2549 Snimljena je negdje u 9 navečer kraj polja na makadamskom putu. Na njemu smo završili jer su naplatne kućice ovog kraja zatvorene zbog prosvjeda seljaka i cijene pšenice. Lužani su bili zatvoreni, pa smo ušli u Novoj Gradiški. Policija je bila parkirana na Barbari i preusmjeravala je promet preko polja. Ušli smo u Petrovo Selo, pozdravili roditelje i pali u krevet.

Total: 645 km.


33 / trololololo

 15.8.
četvrtak

Posljednji dan putovanja proveli smo lagano, družeći se sa Facom u Gradiški. Odveli smo ga na teletinu u Dukat po Dragecovoj preporuci a potom krenuli prema Zagrebu.

U stan smo ušli u oko 10 navečer, sretni i zadovoljni. Preživjeli smo uralske makadame, tursku hiperljubaznost, pa i prosvjede hrvatskih ratara.

IMG_2555Zaključujem putopis pjesmom koju sam punim glasom zapjevala kada smo prelazili Domovinski most prema stanu.

Sumnjam da može biti prikladnije :mrgreen:

Total: 128 km.