Midgardom na motoru do Nordkappa

U Norveškoj je prvi završio Lazić, posjećujući obitelj koja živi u Oslu. Par godina kasnije – 2008. godine – odlazimo skupa s namjerom da pretresemo grad u potrazi za svim zanimljivostima koje Oslo može ponuditi. Par godina kasnije – 2012. godine – vratili smo se u Oslo motorom vozeći se preko cijeloga kontinenta s namjerom da dosegnemo Atlanterhavsveien, zanimljivu cestu koja spaja otoke uz Atlantik. Nekoliko godina kasnije, krajem 2016. godine preselili smo se u Oslo, kada smo krenuli šetati po prirodi, voziti se prema većim gradovima (Bergen & Stavanger), Lazić je s prijateljem išao u lokomotivi teretnoga vlaka do Bergena i motorom po Hardangeru u par navrata. Zaključno do sada ispresijecali smo donju petinu, tako da je odluka o putovanju prema sjeveru bila neminovna i samo se čekao povoljan vjetar. Obećala sam sebi da ću prvu godinu u Oslu šutjeti i delati bez pogovora i ikakvih zahtijevanja godišnjih odmora, ali kad se krene putovati – kreće rokenrol. Od vožnje po Rusiji (koja je izuzetno utjecala na moj život i tektonski me promijenila kao osobu) nismo se vozili motorom na dulje relacije, što znači da su prošle ravno četiri godine od nečega toliko epskoga i što u konačnici znači da bi to trebalo ponoviti. Island nam je dobro došao kao rifreš, vrzmali smo se po prilično zanimljivom otoku tijekom osam dana, doduše autom, ali glavni je plan za 2017. bio odlazak na najsjeverniju točku europskoga kontinenta – Nordkapp – motorom. Ovdje na snagu stupa malo za reći masivna i guzata divota zvana Honda Africa Twin, koja se pokazala dokazala kao odličan izbor motora za ovaj tip putovanja. U 14 dana vožnje nije nijednom ni zaštucala, kamoli pokazala namjeru da ne vozi.

Godišnji

Budući da smo uspjeli izvući samo dva tjedna godišnjeg odmora (pucalo se na tri, što bi putovanje učinilo vrlo elegantno ugodnim) trebalo je smisliti kako do gore doći, po sjeveru se vrzmati par dana i vratiti se u Oslo unutar toga perioda. Radilo se o nekakvoj inicijalnoj kalkulaciji od 5-6 000 kilometara unutar efektivnih 16 dana vožnje, što je u teoriji bilo malo nategnuto obzirom na broj zanimljivosti i prirodnih pojava koje nas fasciniraju, ali računali smo na mogućnost lošeg vremena i pošihtavanja rute prema njemu. Nismo bili u krivu; iako nas je vrijeme dijelom jako lijepo služilo, otkinulo nam je dio planova because kišurina.

Prilično dugačak put pred nama

Norveška, otprilike kao i Hrvatska, broji oko 5 M ljudi. Površinom je veća mrvu manje nego sedam puta u odnosu na Hrvatsku, a specifičnoga je izduljenoga i na dnu proširenoga oblika. Cestovna trasa od najjužnije točke, Lindesnes fyra, do Nordkappa mjeri 2 534 km i zahtijeva 35 sati čiste vožnje.

Zračna udaljenost među ovim točkama mjeri 1 689 km. Upravo se zato većina ljudi koja putuje unutar Norveške odlučuje za letove avionom; cijenama su prihvatljivi, skoro svako mjesto ima lokalni mali aerodrom i letovi drastično skraćuju trajanje putovanja. Mi smo tijekom 14 dana vožnje prebacili nekih pet i pol tisuća kilometara, ne računajući trajekte među fjordovima.

Norveška se sastoji od 19 okruga (fylke, administrativne jedinice nalik županijama). To su:

  • Østfold – sjedište je Sarpsborg
  • Akershus – Oslo
  • Oslo – grad Oslo
  • Hedmark – Hamar
  • Oppland – Lillehammer
  • Buskerud – Drammen
  • Vestfold – Tønsberg
  • Telemark – Skien
  • Aust-Agder – Arendal
  • Vest-Agder – Kristiansand
  • Rogaland – Stavanger
  • Hordaland – Bergen
  • Sogn og Fjordane – Hermansverk
  • Møre og Romsdal – Molde

Tijekom prijašnjih vožnji prošli smo kroz većinu njih (sve iznad spomenute); ostalo nam je pet posljednjih do sjevera koje smo uspjeli proći tijekom ovoga putovanja. To su:

  • Sør-Trøndelag – Trondheim
  • Nord-Trøndelag – Steinkjer
  • Nordland – Bodø
  • Troms – Tromsø
  • Finnmark – Vadsø

a vidjeli smo i većinu gradova-sjedišta svake od njih. Znali smo da će preostale fylke biti zanimljive i neobične, računajući na sigurnu promjenu klime i vizure krajolika kako smo se kretali prema krajnjem sjeveru. No da ćemo se oboje toliko zatelebati u grandioznu prirodu, nismo očekivali. Posebno smo se oboje razveselili što kroz Nordland prolazi paralela koja označava Arktički krug, što je značilo da ćemo u njemu spavati u šatoru vani, dok ponoćno Sunce obasjava šator. Za auroru smo bili svjesni kako ju nećemo vidjeti, iako je tijekom boravka do Zemlje doprla Sunčeva baklja i aurora je bila aktivna na području nad nama.

Nordkapp

Samo dosezanje Nordkappa nije nimalo inventivno niti originalno; veliki broj motorista, turista u kamperima, pa čak i biciklista nakanjuje se na vožnju do najkrajnjije točke sjevera na kopnu. Ne biste vjerovali koliko smo ljudi sreli na potezu prema gore. Do samoga vrha nizala su se pitoreskna sela (svakih 20 km po jedna kuća sleš farma :D), otoci koji su zapravo oštra brda koja strše iz kristalno čistoga Atlantika,

IMG_2731

luđačko norveško zelenilo (nisam sigurna jesam li već komentirala; kako napreduje proljeće, tako raste broj sunčanih sati tijekom dana i biljke u ekstremno kratkom roku ozelene i predivno se zazelene, nisam nikada do dolaska u Norvešku vidjela takvu duboku i intenzivnu nijansu zelene boje), zanimljivi gradovi i veće urbane sredine, kao i naizgled puste heie.

Za kraj ovoga uvodnoga posta pogledajte video koji smo vidjeli u kinu muzeja Nordkapp. Snimljen je pomoću tri kamere, prelijepo povezuje vizualne ljepote s samijskim joik pjevanjem i vrlo dramatičnom glazbom tijekom četiri godišnja doba na mjestu koje je zbilja bogu iza nogu.

The North Cape “Home of the Midnight Sun and the Northern Light”. from Hallgrim Haug on Vimeo.

 

Save

Save


Nordkapp stats post

Prije nego se zalaufam s pričama o sjeveru i zanimljivostima koje nudi, stats & numbers time:

  • 14 dana vožnje (od planiranih 16)
  • total: 5 608 km
  • dnevni prosjek: 400 km
  • najviše prijeđeno: 591 km, najmanje prijeđeno: 169 km
  • broj dana bez kiše: 5
  • potrošeno goriva:
  • broj dana u Arktičkome krugu: 10 :herc2:

v2at

Save

Save

Save

Save


Dan #1. | Birkebeiner

Krenuli smo iz Osla u subotu popodne, relativno umjereno napakirani. Pred nama je bilo planiranih 16 dana vožnje od južnoga dijela Osla do najsjevernije točke europskoga kontinenta – Nordkappa / North Capea. Iako je bilo oblačno, bilo je vrlo ugodno toplo. Savršeno za vožnju po južnoj Norveškoj.

IMG_7997

Ovako izgleda regija sjeverno od Osla, u smjeru Lillehammer. Radi se o relativno ruralnom kraju koji je zbilja miran i ugodan za boraviti u njemu. Vozili smo se duž jezera Mjøsa, najvećega jezera u Norveškoj. Dugo je preko 115 km, ali je vrlo usko; na najširoj točki mjeri petnaestak kilometara.

IMG_8003 IMG_8014 IMG_8016 IMG_8023 IMG_8031 IMG_8034

Prvo je stajanje bilo u gradu Lillehammer, udaljenome nekih 180 km. Značenje imena bilo bi lille + hamarr = maleno + kameno brdo (staronor.). Grad je okružen brdima pa je jasno po čemu je dobio ime, iako je, barem meni, prva asocijacija mali čekić.

Za njega ste morali makar jednom čuti, pogotovo ako ste pratili Eurosong i glasanja, kada biste čuli: “Good evening Eurosong, greetings from Lillehammer!”. Osim ES, poznat je po ZOI 1994. godine i ZOI za mlade 2016. godine. Norvežani su, malo za reći, sportska nacija – i to smo oboje uklesali u ganglije nakon godinu i nešto bivanja ovdje i jako mi je drago što sam u ovakvoj atmosferi.

Lillehammer je prelijep. Vidno turistički, obvidno spicanjen da bude oku vrlo ugodan, pun raznih aktivnosti koje strše s plakata. Izgledali smo, po običaju, prilično pretjerano u odnosu na ostale koji su lijepo sjedili u ležernoj odjeći, al štaš. :) Sparkirali smo motor u centru grada i protegnuli smo noge.

IMG_8051

Ovaj je mural prilično star, a prikazuje očito najveće vrijednosti ovoga kraja: Garmo stavkirke i poljoprivredu koja je osiguravala hranu.

IMG_8052

Ne znam koliko ste upućeni, ali Voluspå (Völuspá, Vǫluspá, Vǫluspǫ́) predstavlja najpoznatiju pjesmu i prvi dio epske sage Edda, staru otprilike preko 1 000 godina. U njoj se opisuje nastanak svijeta, kao i njegov kraj a Odinu pritom palamudi proročica (staronor. völva).

IMG_8055

Evo nekoliko prvih strofa, pisanih na staronordijskome, koji je vrlo sličan islandskome. Islanđani čitaju staronordijski kao od šale, dok se ostatak govornika ne bi ni otprilike tako lako snašao s njime.

1. Hljóðs bið ek allar helgar kindir,
meiri ok minni mögu Heimdallar;
viltu, at ek, Valföðr! vel framtelja forn spjöll fíra,
þau er fremst um man.

2. Ek man jötna ár um borna,
þá er forðum mik fœdda höfðu;
níu man ek heima, níu íviði,
mjötvið mœran fyr mold neðan.

3. Ár var alda þar er Ýmir bygði,
vara sandr né sær né svalar unnir,
jörð fannsk æva né upphiminn,
gap var ginnunga, en gras hvergi.

4. Áðr Burs synir bjöðum um ypðu,
þeir er Miðgarð mœran skópu;
sól skein sunnan á salar steina,
þá var grund gróin grœnum lauki.

5. Sól varp sunnan, sinni mána,
hendi inni hœgri um himinjódyr;
sól þat ne vissi hvar hon sali átti,
máni þat ne vissi hvat hann megins átti,
stjörnur þat ne vissu hvar þær staði áttu.

Nastavak i prijevod možete potražiti ovdje. Uživajte u čitanju.

Nedaleko kasnije naišli smo na kip Birkebeinera, jedne od povijesnih pojava na koju su Norvežani strašno ponosni. Naime, u 12. stoljeću nakon što je na tron zasjeo Eystein Meyla, kao protusila formirala se grupa ljudi s namjerom da ga s trona i zbaci. Da ne ulazim u širinu povijesnih događaja otprije 800 godina i vezanih za kompleksnu političku situaciju južne Norveške, spomenut ću samo kako su Birkebeineri s namjerom zaštite (riječ “birkebeiner” bi u slobodnom prijevodu značila brezonogi, i imala bi posprdan kontekst jer se radilo o ljudima koji su bili toliko siromašni da su jedino mogli proizvesti i nositi cipele od brezine kore) otpratili tada dvogodišnjeg prijestolonasljednika Haakona Haakonssona od Lillehammera do Trondheima preko planina i kroz šume.

IMG_8057

IMG_8056

Kip je smješten u centru Lillehammera (jer nema prikladnije lokacije za njega), a sliku koja danas visi na zidu Skijaškoga muzeja na Holmenkollenu u Oslu naslikao je Knut Bergslien.

Selection_042

Jedan od top norveških proizvođača odjeće, Bergans, kao logotip ima upravo Birkebeinere.

 

Print

Nastavili smo se voziti s namjerom da se nedugo nakon sparkiramo i utaborimo na Peer Gynt veienu (hr. Put Peer Gynta). Iako pretpostavljam da prosječna osoba to zna, spomenut ću kako je Peer Gynt lik iz Ibsenove petočinske istoimene drame, jednoga od najvažnijih književnih djela Norveške. Osim drame, poznata je i glazba koja prati dramsku izvedbu (otprilike kao soundtrack :D) i koju je napisao Edvard Grieg. Sigurno su vam poznate Morning i In the hall of the Mountain king (I Dovregubbens hall) skladbe.

IMG_8063

IMG_8074

Cesta je otvorena manji dio godine; obično je zatvorena za sav promet kada je prisutan snijeg. Radi se o makadamu na kojemu smo sreli bicikliste i nekoliko kampera u potrazi za mirom nordijske ljepote.

Negdje oko devet navečer našli smo brdašce na kojemu smo podignuli Crvenoga Hilleberga. Bilo mi je jako drago što već prvu noć spavamo vani (kada ste na motoru, vrlo ste očito na udaru svih vanjskih (ne)prilika) i imamo priliku neometano uživati u svježini ovakve lokacije.

IMG_8102 IMG_8108 IMG_8110

IMG_8098

Mene po običaju posebno veseli spavanje u tundri na tlu, pogotovo kada prije spavanja stamanim zdjelu toploga ramena.

total: 220 km.

Save

Save

Save


Dan #2. | Mågålaupet

Nakon buđenja na finoj i mekoj dekici od mahovine i lišajeva uz Peer Gynt veien trebalo se spakirati i krenuti na put prema Trondheimu, s namjerom da prijeđemo poveći broj kilometara do kraja dana. Trebalo je dosegnuti ulaz u Kystriksveien, slavnu Narodnu obalnu cestu, čime smo se maknuli s E6 ceste. Makadam. :herc2:

IMG_8116  IMG_8127  IMG_8138

Nedugo nakon ušli smo u NP Rondane, najstariji nacionalni park u Norveškoj. Poznat je po većim krdima reinsdyra / irvasa / sobova i deset vrhova prelazi visinu od 2 000 m nmv, od kojih je najviše Rondeslottet (ostali su: Storronden, Høgronden, Midtronden, Vinjeronden, Trolltinden, Storsmeden, Digerronden i Veslesmeden).

IMG_8121 IMG_8157 IMG_8159 IMG_8161

IMG_8167

Osjetno je hladnije, flora je niska i “dekičasta” i nikad niste usamljeni. Prošlo je prilično automobila i kampera dok smo boravili ovdje.

Tu smo odlučili doručkovati i stoga smo našli neokupiran stol i klupe za sjesti. Lazić je priredio porciju ćevapa koje je trebalo ispržiti i servirati s kruhom, no pažnju su uporno odvlačile ovce koje su očito naviknute na ljude. Srećom pa su docilne naravi pa su nas samo njuškale, za razliku od ovnova koji zbilja znaju biti agresivna đubrad bez ikakvoga posebnoga razloga.

IMG_8163 IMG_8166  IMG_8170  IMG_8175

Fenomenalno, jelda?

Hladno, svježe, OK – s naznakama da će biti kiše, ali baš ugodno i posebno.

IMG_8177 IMG_8180 IMG_8181

Kasnije su se oblaci razišli i propustili su Sunce da nas pošteno obasja. Norveška je baš specifična po vremenu – lijep kraj po lijepo vremenu izgleda fantastično-stani-pani-omgomg, no čim Sunce zađe, izgleda toliko turobno i melankolično da se smrzneš.

IMG_8182 IMG_8186 IMG_8187 IMG_8191 IMG_8201 IMG_8211 IMG_8212

Nastavili smo se voziti prema jednoj vrlo zanimljivoj lokaciji koja je zahtijevala petminutni hike, do kanjona rijeke Driva – Mågålaupet, također poznatoga kao jettegrytte ili kotao divova.

Radi se o kamenoj formaciji kroz koju bijesno jurca rijeka Driva, ponire pod stijene i izvire par desetaka metara dalje. Postoje mjesta na kojima je moguće preskočiti desetmetarske pukotine, ali se preporučuje samo ako ste izuzetno dobar skakač. Prilično sam sigurna da bi loša procjena izazvala fatalne posljedice.

IMG_8226 IMG_8229 IMG_8231 IMG_8233 IMG_8239 IMG_8242 IMG_8244

Tu sam negdje okinula svije slike neba i oblaka koje baš izgledaju impresivno. #astikemtrejlova

IMG_8251 IMG_8259

Od Peer Gynta do Trondheima leži skoro 300 km. U grad smo zašli u popodnevnim satima, parkirali motor i odlučili prošetati gradom.

IMG_8271

Živimo u Oslu, vidjeli smo većinu većih gradova (Drammen, Kristiansand, Bergen, Stavanger, Ålesund, Bodø…), ali Trondheim je PREDIVNO PREPOSEBAN i apsolutno ga treba vidjeti. Ili u njemu živjeti. Ne bih se ljutila kada bih tamo završila.

Glavna gradska atrakcija crkva je sv. Olava poznata kao Nidarosdomen, izuzetno preogromna evanđelistička (luteranska) katedrala. Bila je puna ljudi i nisam bila raspoložena za ulazak pa sam se zadržala radeći krug oko zdanja koje je izgrađeno u 11. stoljeću na mjestu gdje je umro spomenuti Olav, svetac-zaštitnik nacije, inače unuk Haralda Lijepokosoga, prvoga kralja Norveške. Građena je, očito, prije crkvenih reformi i nakon što su stupile na snagu, luterani su ju prisvojili. Smatra se najsjevernijom srednjevjekovnom katedralom na svijetu.

IMG_8285 IMG_8288 IMG_8291

Ono što plijeni pažnju zasigurno su brojna bića u raznim pozama i s raznim izrazima lica (obično u urliku). Ima ih sigurno parsto komada na kompletnoj fasadi. Uvijek se zadivim kad takvo što vidim, jer me fascinira pomisao da se netko potrudio baviti nečime toliko zanimljivim kao što je tedious klesanje iskreveljenih lica. :D

P1020982P1020984P1020983

Nastavili smo prema svjetovnoj zoni koja je prekrasna. Srećom, lijepo nas je vrijeme počastilo tj. dalo nam priliku da vidimo slavni most u ovakvom sjaju. U pitanju je stari gradski most aka gamle bybro, koji je bio kunst uslikati sa što manje ljudi.

Most se nadvija nad Nidelva rijekom i daje pogled na redove kuća koje leže na stupovima zabodenima u vodu.

IMG_8298 IMG_8300 IMG_8308 IMG_8312 IMG_8313IMG_8309

Grad ima nekoliko kanala i baca malo na nordijsku Veneciju, a leži u fjordu Trondheimsfjorden, mirnom zaljevu. Inače je poznat kao tehnički/inženjerski grad, s faksovima ove prirode.

Selection_044

Od Trondheima do Steinkjera, grada u kojemu smo trebali zaći na Obalnu cestu, nalazi se nekih 120 km.

Uvijek se jedva čekam maknuti iz civilizacije prema ruralnim krajevima, pogotovo kada pri ovakvom vremenu ovako izgledaju.

IMG_8323 IMG_8337 IMG_8347

Ovo nije dugo trajalo; nakon što smo prošli Steinkjer, krenula je kiša. Uporna, siva i dosadna. Maknuli smo se s druma da bi tražili mjesto za dići šator.

IMG_8391 IMG_8394

IMG_8401

Lokacija na slici iznad ovih rečenica bila je fenomenalna, pogotovo zbog “dekice”, ali mokra iznak svake razine tolerancije za dići šator. Kad staneš na tlo a oko čizmi se izdvoji par centimetara vode iz tla, znak je da odšetaš dalje.

Našli smo mjesto za utaboriti se u vrlo vlažnoj šumi nalik posavskima, uz jezero puno šaša i naravno – žaba. :D

IMG_8398  IMG_8409 IMG_8412

Radi se o plohi između dvije kolibe, jedna je vrlo stara, propala i nikad obnavljana, dok je druga očito novija, ali vlasnik nije bio blizu. Računajući da nema šanse da se gazda doguza u ovu vukojebinu u nedjelju kasno navečer, podignula sam Hilleberga, stamanili smo večeru i zaspali kao bebe.

total: lijepih 590 km.

Save

Save


Dan #3. | Kystriksveien

Prije nego nastavim dalje, evo linka koji vodi na putopis u formi niza postova poslaganih kronološki:

svartnordkapp

Nastavit ću dodavati postove kako stignem, a ovako je niz daleko pregledniji i lakši za čitanje.

***

Treći dan na putu, ponedjeljak, počeo je buđenjem uz jezero na početku Kystriksveiena, Narodne obalne ceste. Nakon što sam se iskobeljala iz vreće za spavanje i spakirala šator za polazak dalje, uzela sam aparat s namjerom da poslikam jezero uz koje smo spavali.

Noć ranije vrvjelo je komarcima, no ujutro je bilo daleko ugodnije i lakše za obitavati izvan šatora.

Jezero je bilo standardno norveški mirno i vidno usamljeno, nije se čulo ni zvuka iz ijednog smjera. Vrlo neobičan osjećaj za ikoga tko provodi dane u urbanim zonama i prisiljen je biti zagađen bukom.

IMG_8418 IMG_8420

Šuma je bila vrlo vlažna i mračna. Podsjećala me na one teške mahovinaste šume u Posavini, a uvijek mi je zanimljivo vidjeti viseće mahovine s grana koje izgledaju kao da je netko ostrizao ovce a vjetar je razbacao fragmente runa dalje.

IMG_8421

Prva gljiva unazad jako dugo vremena – malena puhara.

IMG_8433

Domogli smo se obale i ceste koja ju je pratila.

Dočekalo nas je divno iznenađenje – razina vode se povukla zbog oseke, tako da je cca 2-3 metra od ruba valova površina bila potpuno pod algama koje su izgledale kao kravlja balega. Smrada nema, ali onaj klasični norveški wow! efekt mora bio je pomalo uništen. Nema slavnoga plavila.

Ovo nas je pratilo tijekom cijeloga putovanja; #štaš.

IMG_8444

IMG_8464

Prvi grad na potezu bio je Namsos.

Nakon što smo se opskrbjeli hranom u Remi, odlučili smo naći kul lokaciju za doručak. Nije bilo ljepše od stijene nad gradom s koje puca divan pogled.

IMG_8447 IMG_8449 IMG_8454

Nastavili smo se voziti rutom Steinkjer – Bodo koja broji nekih 600 km i 7 trajekata. Na brojnim je točkama logičnije postaviti trajekt nego most, tako da su neizbježni. Prosječna cijena trajekta iznosi petnaestak eura, tako da se lako nakupi njih poprilično kada se guzate od Osla do Nordkappa.

Vrijeme nas je lijepo služilo.

IMG_8468 IMG_8477 IMG_8508 IMG_8549 IMG_8597 IMG_8602 IMG_8610 IMG_8631 IMG_8653 IMG_8682 IMG_8687 IMG_8689 IMG_8798

Grad Brønnøysund, kako tabla u centru kaže, nalazi se točno na polovici Norveške (zračnom rutom). Do najjužnijeg Lindesnes svjetionika u južnom smjeru i najsjevernijeg Nordkappa nalazi se po 840 km.

IMG_8860 IMG_8878 IMG_8897

Ovdje smo već ozbiljno zašli u Helgeland, prelijepi obalni dio koji će tek sutradan pokazati svoj ful sjaj.

IMG_8941 IMG_8949 IMG_8950 IMG_8963 IMG_8982 IMG_8991 IMG_8993

Dan smo proveli uglavnom vozeći se i ne stajući prečesto. Cilj je bio pregaziti što više kilometara u smjeru grada Bodø, na drugom kraju Kystriksveiena. Smjenjivala su se brda, mora, polja i borove šume u random slijedu, do navečer, kada smo digli tabor uz osekom urešeno more. Ovo je najpristojnija slika koju imam. :)

total: 343 km.

Save

Save

Save

Save

Save


Dan #4. | Helgeland i Svartisen

Helgeland je predivan kraj. Deseci kilometara ceste uz obalu povremeno su prekinuti trajektima, a sama je cesta okićena turistima u kamperima koji redovito zaustavljaju vozila da bi stali i propisno poslikali neku prirodnu ljepotu.

IMG_9018 IMG_9027 IMG_9032 IMG_9039 IMG_9047 IMG_9062 IMG_9066

U Utskarpenu smo stali s namjerom da poslikamo i mi jedan komad obale i da Lazić pročekira ulje na motoru. Budući da je razina goriva u rezervoaru bila taman za možda do sljedeće benzinske koju je pokazivao Google maps, a meni se nije dalo vraćati već sam željela malo prileći na klupu uz obalu, otišao je sam. Rutinsko punjenje gorivom na mogućoj bengi udaljenoj 10 km pretvorilo se u čekanje da se vrati od puna tri sata. :) U međuvremenu sam izgorjela (po običaju, nos prvi na udaru, izgledam kao lokalni pijanac), ali mi je baš dobro došlo pružiti kralješnicu na betonsku klupu.

IMG_9108 IMG_9109 IMG_9113 IMG_9116 IMG_9164 IMG_9186 IMG_9192 IMG_9197 IMG_9222 IMG_9224 IMG_9240 IMG_9267 IMG_9289

Na jednom od trajekata koji prevoze ljude preko fjordova ušli smo u Arktički krug koji je započeo s koordinatom 66°33′46.8″.

Obilježen je statuom globusa na kamenoj obali i plijenio je puno pažnje turista. Svidjelo nam se kako je prvi dan po ulasku bilo vrlo toplo i ugodno, nekako neočekivano za ovo područje iako je ljeto.

Svjetlost Sunca vrlo je snažna i jako je ugodno biti na njemu, i temperature su zasigurno više nego biste pomislili na prvi mah.

P1020998 P1030018 P1020999

IMG_9444

Po silasku s trajekta produžili smo Obalnom cestom do jedne od najbitnijih točaka putovanja – glečera Svartisen.

Meni su glečeri posebno zanimljivi i rado im prilazim kada je moguće. Fasciniraju me duboki i stari slojevi leda koji su toliko duboki da nemaju priliku otopiti se tijekom tople sezone u godini, već ostaju konstantno potpuno zaleđeni. Nažalost, temperaturni trendovi dirigiraju sustavno topljenje svakoga od njih na Zemlji, njihov volumen tijekom stoljeća polako se smanjuje a voda iz njih putuje prema morima.

IMG_9472    P1030025 P1030024 P1030026IMG_9477IMG_9478IMG_9529

Svartisen se ne vidi s druge strane (cesta E6) i ovako se s Obalne ceste čini maleni jer je “jezik” (snježna masa među brdima koju vidite) relativno malen, ali Svartisen je najveći glečer na norveškom tlu.

Krvavo je ogroman. Označila sam točku gdje smo stajali i poslikavali Svartisen.

Selection_046

Do kraja dana guštali smo u skoro pa divljini (da nema ceste, ovdje nikoga ne bi bilo) i smišljali gdje ćemo dići šator.

IMG_9643 IMG_9675 IMG_9680 IMG_9686 IMG_9720

Po dolasku u Saltstraumen, mjesto poznato po maelstrom fenomenu u moru uz grad, odlučili smo proučiti što se ovdje događa i potom dići šator uz more.

IMG_9741 P1030046 P1030055 P1030047

Saltstraumen ima status prirodnoga rezervata, kao i brojne druge površine u Norveškoj koje Vlada kategorički štiti. Grad je otkupio sve površine od privatnih vlasnika da bi omogućio svakome prilazak moru i pogled u fenomen.

Maelstrom nastaje u tjesnacu između Skjerstadfjordena i Saltenfjordena, dug je 3 km i 150 m širok. Cca 400 000 000 kubika vode prođe tijekom 6 sati, “pretakajući” se između dva bazena spomenutih fjordova, a posljedica su konstantne plime i oseke. Maelstrom može dosegnuti brzinu od 20 čv (oko 40 km/h) a posljedično su vidljivi virovi promjera i preko 10 metara. Lokalci ih zovu “kotlovima”. Smjer struje mijenja se svakih 6 sati (što je posebno zanimljivo). Nakratko voda u tjesnacu miruje, dok vodena struja ne postigne brzinu i vodeni volumen ne krene kaskadirati.

Pogled iz šatora prije spavanja.

IMG_9752

total: 442 km.

Save


E6, fjordovi i slanje srca Sea to summitu

Cesta E6

Dio europske mreže cesta, cesta E6, dobrim dijelom prolazi kroz Norvešku. Starta u gradu Trelleborg na krajnjem jugu Švedske, prati obalu Skagerraka prema granici s Norveškom i spaja Oslo s većim gradovima – Trondheim, Narvik, Alta i Karasjok, a završava na krajnjem istoku najsjevernije fylke Finnmark i na granici s Rusijom. Radi se o glavnoj cesti u državi (tipa A1 u Hrvatskoj) i očita joj je primarna funkcija spajanje krajnjeg sjevera s jugom. Odličan je primjer namjene niz kamiona s naljepnicama tvrtke Tine, glavnoga proizvođača mliječnih proizvoda, koje smo sreli na cesti.

Iako je E6 lijepa i ima se što vidjeti uz nju (daleko od toga da ne, uporno govorim kako je Norveška predivna gdjegod se okreneš), nismo se striktno držali nje. Male cestice koje voze do gradova izvan glavnog druma i alternativni putovi kao što je Kystriksveien (Narodna priobalna cesta) popularne su kod ljudi koji su slabi na prirodu i žele vidjeti atraktivne lokacije.

Što je točno fjord?

Primjećujem kako veći broj ljudi koristi riječ fjord, ali mi se ne čini da točno znaju što znači.

Pogledajte kako izgleda norveška obala.

nordkapp

Poznata je kao jedna od najnepravilnijih i najrazvedenijih na svijetu, priličan je unikat skupa s čileanskom obalom južnijom od grada Concepcion. Sastoji se od mnogobrojnih zaljeva i otočića koje je netko ekšli i brojao i dosegnuo je cifru od 50 000. Sitnica, roight? No, neki od tih zaljeva neobično su duboki, zalaze duboko u skandinavski poluotok. Najdulji fjord u Norveškoj zove se Sognefjord i mjeri 203 kilometra.

No, zašto pišem o fjordovima? Pišem zbog cesti koje se nalaze na njima. Norveška leži na ogromnoj stijeni i fjordovi su zapravo morske uvale okružene stijenjem. Ovo znači da ceste obično prate rubove fjordova (naravno, ne E6, već sporedne) a po potrebi se pretvore u tunel jer je, znamo, nekad jednostavnije probiti rupetinu u stijeni nego smišljati cestu koja će ionako biti na udaru atlantskih vjetrova. Jako su lijepe, vrlo su mirne i zanimljivih oblika.

Oprema koju smo nosili na put

Znači, spavali smo desetak noći vani u šatoru, veseleći se svakoj noći u Arktičkom krugu. Za ovo je bila potrebna oprema koja će zadržati toplinu tijekom noći – i ono najbitnije – neće dozvoliti hlađenje tijela koje leži na tlu. Ponovljena je shema s Islanda, a ja uistinu nemam dovoljno lijepih riječi za napuhavajuće podloge Sea to summit. Koliko su efikasne u sprečavanju hlađenja tijela govori i jedan onak random primjer: doklegod ležiš u vreći i na podlozi, toplo ti je i želiš se otkriti tj. odzipati. Onog trena kada ti noga tijekom noći završi izvan područja koje pokriva podloga, ohladi se dok kažeš “svartisen” i treba joj prilično da se opet ugrije. Savršenstvo. I totalna preporuka.

IMG_2821

Ovo su termini koje ću dosta spominjati u putopisu.

Save

Save

Save


Dan #5. | Kjelvik

Ovako izgleda ljetno jutro u polarnom krugu.

Čista je sreća otvoriti oči, odzipati šator i udisati neopisivo čist i svjež zrak.

Cilj dana bio nam je ulazak u Bodø, simpatični priobalni grad.

U centru grada nalazi se ogroman mural s orlom. Izgleda straobalno preopako fantastično, a ima i poruku – regija oko grada područje je s najvećom populacijom orlova na svijetu. Buđani (njoh 50 000) su vrlo ponosni na ovu činjenicu, očito je. Grad je vrlo pitom i čini se lak za život. Jako mi se svidio, mogla bih lako živjeti ovdje. Ima dosta murala, evo jednoga bizarnijega.

Vozeći se cestom prema Narviku, sljedećoj većoj točki s populacijom

 

naišli smo na vrlo zanimljivu lokaciju.

Radi se o farmi Kjelvik pretvorenoj u muzej. Do nje se s ceste hoda desetak minuta, a sadržaj šije hrpu drugoga viđenoga i to poprilično.

Čuli ste kada za hardkor? Zaboravite na poimanje istoga i upoznajte priču o obitelji Larsson, Sami podrijetla.

Kjelvik leži bogu iza nogu u okrugu Nordland. Ljeta su kratka, zime su vrlo duge, izvori hrane oskudni. Prilagodba ljudi na ove uvjete morala se svesti na samoodrživost. I to ne onaj marketinški buzzword od kojega mi se riga i koji se lijepi na svaku glupariju – od žvakaće gume do električnog automobila a u nijednom slučaju nema nikakvu težinu, nego pravu, pravu SAMODOSTATNOST, koju su vrlo temeljito i vrlo kvalitetno pripremljeno objasnile dvije Norvežanke, studentice kojima je ovo ljetni posao.

Obitelj Larsson

bila je religiozna, kršćanska, iako su bili Samiji.

Živjeli su u kući u kojoj sam se osjećala kao Gandalf u Bilbovoj kući. Osim što su Samiji nižega rasta, manja kuća lakše se zagrije i u njoj održava temperatura.

Broj prostorija je mali, njihova je kvadratura vrlo kompaktna.

Obitelj je zbog izolacije bila prisiljena biti inventivna i prilagodljiva, a manjak eksternih resursa kompenzirali su preinakama postojećih predmeta. Ovo je polica napravljena od čunaka konaca.

Naravno, sami su izrađivali odjeću, u tradicionalnom Sami stilu, bogatih boja.

Povremeno smo nailazili na poneki trag gotovih proizvoda koje su kupovali. Ovo je kanta u kojoj su bile pølse, hrenovke, nešto što je svakom Norvežaninu vrlo blisko i normalno.

Ovo je highlight cijelog muzeja. Obitelj je imala malene staje s pokojom kravicom ili kozom. Svaka životinja bila je iskorištena 100%, što znači da je bacanje ijednog dijela bio neoprostivi grijeh. Ovo je, kao što vidite, sito za prosijavanje žitarica. No, pogledajte bolje. Vidite li ove isturene kvrge na par mjesta? To su kravlje sise, jer sito je napravljeno od našpananoga i osušenoga kravljega vimena.

Izrađivali su i svoje cipele. Očekivano.

Hrpetina predmeta ostala je očuvana, pogotovo odjeća, skije, suđe i slično.

     

Bio je gušt slušati ih. Bili smo sigurno dva sata s njima u kući i stajama. I one su nama vratile kompliment, govoreći da smo bili zainteresirani. Kažu da se nerijetko muče s ljudima koji plate slušanje priče, a onda “zaspu” i žale se da nije dovoljno intrigantno. Mene je fascinirala sposobnost obitelji da opstane u uvjetima gdje je 10 mjeseci godišnje barem metar snijega a uzgoj ičega priličan je izazov. I inače volim resourceful/industrious ljude, ovo je samo konkretan primjer random ljudi iz mase koji su se prilagodili, a ne primjer nekog šupka menadžera koji se diči održivošću živeći u Londonu, noseći majicu iz Bangladeša i jedući fair trade označene čokolade od neprcanih jednoroga.

Narvik je fantastičan. Okružen je polugolim brdima i sirovom prirodom, a od Nordkappa je bio udaljen oko 700 km.

 

Kratko smo prozujali kroz grad kojega krasi norveški austerity, s ciljem prolaska prema okrugu Troms, predzadnjem prije okruga Finnmark u kojemu je smješten Nordkapp.

Odmah po ulasku dočekala nas je magla koja se nije dala omesti još podugo vremena.

Ubrzo su krenuli dvojezični nazivi na norveškom i Sami jeziku. Samijski je prilično upečatljiv i zanimljiv, a riječi kada ih izgovoriš, imaš dojam da bacaš kletvu na nekakvom elven jeziku.

Ljudi nema.

Sela nema.

Gradova nema.

Tek ponešto sporadično.

Samo priroda.

Sve oko tebe toliko je svježe, čisto, hladno i vlažno da nije za vjerovati koliki je užitak. Ovdje negdje raskrstih za sva vremena s ikakvim interesom za život u toplijim krajevima, ovo je vrhunac ljepote i ugode za organizam.

Spavanje – hytta u Bardufossu, šator nije bio opcija zbog pljuska.


Dan #6. | Finnmark

Meni su Samiji vrlo zanimljivi. Jako sam sretna što sam imala priliku završiti u krajevima gdje žive; dosta sam ih proučila, pogotovo njihovu mitologiju, i baš se lijepo zaokružila priča. Pomogao je i Lazić odlaskom u finski dio Laponije, bijah u Helsinkiju, a i izradih i torbicu na temu šamanskog bubnja Samija. Sve se ovo dodatno ispotenciralo, u zadnjih par godina oko vrata nosim skoro pa isključivo komade kostiju, rogova i sličnoga. Sad su i ljudi pokupili taj đir, pa mi donose kosti, privjeske i ina čuda, jer znaju da ću se s njima lako snaći.

Iako smo par Sami šatora s nakitom, torbama, nošnjom i inim suvenirima vidjeli već nedaleko od Mågålaupeta, ovdje je drugačiji štimung i nekako je sve na svom mjestu. Plan je bio kupiti svaki mogući privjesak od kostiju i rogova kakav već nemam. A imam ih dosta, bolje da ne objavljujem opsežnu kolekciju. Nisam se razočarala, naravno.

Povremeno smo nailazili na ovakve “građevine”. Ne znam što znači, ali izgleda zanimljivo.

Evo jednog od interijera šatora; btw, Norvežani ovakve šatore zovu lavvo. Osim delicija (varijacije na temu sobovine – juhe, gulaši, kobasice…), rogovlja i krznenih proizvoda, toliko je toga šarenoga i zanimljivoga.

Meni je, naravno, najzanimljiviji bio svaki šamanski bubanj kojega sam vidjela. Znam da sam dosadna, ali pročitajte tekst o njima ovdje. :D

Jedan od bitnijih ulova bila je naljepnica sa Sami zastavom. Odmah po izlasku zalijepljena je na motor. #achievementunlocked Nekome tko vozi motor i dosegne ovakvu lokaciju ovo je uistinu važan trenutak.

Random kadar uz cestu. *.* (mogla bih postati desetke slika na ovu shemu, sve je jedna ljepša od druge, samo nema smisla – stoga ovako davim povremenim rezovima prirode)

Gorsabrua (Gorsa most) leži nad Gorsa kanjonom i izgleda spektakularno na fotografijama onih koji su prije nas uspjeli doći do njega. Pogotovo predivno izgledaju zimske. Po običaju, meni je to i više nego dovoljan razlog za markiranje mape s planom posjete. Kanjon, naravno, nije smješten uz glavnu cestu, već se do njega dolazi vozeći se kroz selo Birtavarre (izraz “selo” shvatite s dozom zadrške, radi se o pokojoj kući; gustoća naseljenosti u ovoj fylke iznosi 6 ljudi/km2). Vrijeme je prilično ozbiljno, ali nema kiše, što nas čini sretnima.

Prilazeći Gorsa kanjonu vidjela sam po prvi put znak za “oprez, helikopter”. Moram priznati da je baš zanimljiv feeling naći se u okružju u kojemu postoje takvi znakovi.

Nad regijom je sjedila gusta i tusta magla, sa zanemarivom namjerom da odskakuće u troskocima dalje.

No, nisam sigurna koliko zapravo zamjeram. Bilo bi lijepo vidjeti ovo sve bez magle, to je sigurno, ali meni je ovakav ozbiljan štimung poseban i daje drugu dimenziju.

Do kanjona je potrebno pješačiti 1,8 km utabanom stazom koju okružuju kržljava stabla i gusti zeleni pokrov na tlu. Moto oprema nije prilagođena za duge šetnje, ali ovdje zbilja nije bila tlaka šetati u njoj.

Izgleda fantastično, zar ne?

Nedugo nakon došli smo do mosta nad kanjonom Gorsa (Sami ime: Sabetjohk), jednim od najdubljih na sjeveru Europe. Kanjon je dug oko 5 km i prati rijeku Guolasjohka u Kåfjord dolini. Projektirao ga je Nijemac Florian Kosche i stavljen je u promet u kolovozu 2011. godine. Mjeri 53 metra, 10,5 tona i napravljen je od aluminija.

Dosta se njiše kad njime hodate, ali sve se pretrpi za ovakav vodopad. Nažalost, fotografija nije sposobna prenijeti divotu, tako da gledajući ove slike ozbiljno razmišljam o nabavi drona. Ne samo da ću imati spektakularni uvid u izgled vodopada, već ću dobiti priliku i zaći na mjesta gdje inače ne bih mogla.

Čisto savršenstvo.

Nastavili smo prema gradu Alta. Od Alte do Nordkappa leži mizernih 200-tinjak kilometara, a krajolici uz cestu izgledaju magično.

Jedva sam čekala ulazak u Finnmark, posljednju fylke na sjeveru Norveške.

Grad je malen (22 K ljudi), prilično je miran i staložen, a u oko upadaju ovakvi detalji.

Odšetali smo u đir gradom, pokupili smo namirnice za večeru i odlučili dići šator u kampu u borovoj šumi.

Ovo sunce koje vidite na fotografiji sjalo je ovakvom silinom u tipa 9 navečer. Na fotografiji ispod bila je cca ponoć.

Brojni se ljudi žale (ne samo imigranti, već i ljudi rođeni ovdje) kako ne podnose svjetlost noću i loše spavaju. Ja sam valjda kamen – legnem u krevet (ili u ovom slučaju, vreću za spavanje), sklopim oči i nimalo me ne smeta piljenje sunca.

Evo nekoliko primjera Sami privjesaka, ulova dana u pol Finnmarka. Rezbareni komad sobovog roga, rezbarena drvena pločica u obliku šamanskog bubnja i phalanx sobovog stopala.


Dan #7. | Nordkapp

Prva jutarnja slika na cesti prikazuje nekoliko bitnih točaka (Lakselv nije bitan, barem ne u ovom kontekstu):

  • Hammerfest, posljednji veći grad na cesti do Nordkappa (istina, da bi ga se posjetilo, nužno je sići s E6 ceste, ali neposjećivanje nije opcija – ono – posjećuješ grad imena HAMMERFEST!)
  • Nordkapp, najsjeverniju kopnenu točku Norveške i Europe, naš cilj
  • Kirkenes, posljednji grad na cesti E6 prije granice s Ruskom Federacijom. Prvotni plan putovanja uključivao je i Kirkenes (btw, čita se “Šiiirkenes”, dobijem ospice kad ljudi kažu “KIrkenes”, “stavKIrke” i slično), ali kako je godišnjem abruptno odrezan cijeli tjedan by moj HR DPT, morali smo skresati – logično – ono najdalje na ruti.

Osjećaj je magičan.

Nalaziš se doslovno bogu iza nogu i od Osla, kamoli od Nove Gradiške.

I ono najgore – taj je osjećaj toliko intenzivan i opijajuć (ispričavam se na ljigavom izrazu, nemam boljega) da je jedino što želiš raditi sjesti na motor ili u automobil i odvesti se u xy smjeru. Užasno je teško prilagoditi se “normalnom” načinu života kada dobiješ priliku vidjeti sve prirodne ljepote koje ti završe pod nosom. Najgore je bilo nakon Rusije, pogotovo zbog Sibira. Nakon mjesec dana motora posao koji je uključivao sve moguće tekovine modernog društva postao mi je užasno tijesan i naporan. Trebalo mi je par mjeseci da se priviknem na sve to i počne mi biti “normalno”. Iako, nikad više ne postane normalno, samo želiš nazad.

Na ovakvim putovanjima uvijek potvrdimo koliko smo zapravo oboje hipiji. Hipiji koji bi cijepili djecu, jedu GMO hranu, ne boje se mikrovalne, vole učiti o prirodoslovlju, imaju nerdovit predznak, umjesto na postelji od slame leže u bijesnim vrećama za spavanje na još bjesnijim podlogama za spavanje u mega bijesnom šatoru dizajniranom za ugodan san na obroncima Annapurne i planiraju putovanja bez imalo spontanosti i znaju svaki dan gdje će biti na kojem djelu isplanirane rute – ali hipiji nevrdles.

Stoga smo nekako naoštreni na prirodne ljepote i ceste koje nas do njih dovode. Vidjela sam dosta Europe, gradova, važne arhitekture, umjetnosti, povijesti i inih stvarčica sasma dovoljno; zanima me samo PRIRODA i novi načini kako da joj budem još bliža.

Super su mi ovakve fotografije. Ovo je vrh vrha Norveške, detaljna karta autocesti i cestica. Gore iznad ovih “prstiju” nema ništa osim Arktičkog oceana i malog arhipelaga Svalbard. Desno od mobitela i Lazićeve šake leži jezero Inari (fin. Inarijärvi), jedna od točaka na popisu moram-vidjeti-na-ovom-putovanju.

Sobovi nisu rijetkost na cestama u ovoj regiji, ali je ovdje njihov broj još veći nego južnije. Kvalsund most sa znakom “pazi, smotana verzija jelena drijema na mostu” bio je prvi s takvom oznakom.

Dotična je živad (sob, irvas, reinsdyr, rein deer ≠ los, elg, elk) prilično docilna, potpuno je bezopasna i usudila bih se reći i malo sporija. Skoro pa možeš motorom preko njih.

Pogled s mosta Kvalsund (nad tjesnacem Kvalsundet koji razdvaja Kvaløya otok od kopna) izgleda ovako.

Tu sam se kompletno raspala od divote.

Krajnji sjever izgleda ovako.

Nisko raslinje, kamen, nešto magle.

Nije hladno kako se očekuje.

Prilazimo gradu Hammerfest.

Ovdje smo naišli na još sobova, očito naviknutih na prolaznike.

Sjeli smo na obalu mora, gdje sam sprašila vjerojatno najmanje norveško jelo moguće, ali je bilo toliko ukusno i fino da nemam grižnju savjesti. Ujedno, brijem da nema svježijeg lososa na svijetu i prikladnijeg za nigiri od onoga na sjeveru Norveške.

Sjedili smo na klupi uz najsjeverniju točku geodetskog luka kojega je iskalkulirao njemački geodet Friedrich Georg Wilhelm von Struve i koji spaja mnogobrojne točke na ruti od točke Fuglenes u Hammerfestu (na slici, #proudAF) do mjesta Stara Nekrasivka nedaleko od Odese u Ukrajini. Prolazi kroz 10 država i mjeri 2800 km, a njegov proračun omogućio je mjerenje prvog meridijana.

 

Nastavili smo prema Nordkappu.

Putem se vrijeme mijenjalo, poprilično. Dobrim dijelom puta bilo je maglovito pa smo se nadali da će do dolaska do Nordkappa ta magla nestati. Pogled s kipa u ništa bio bi razočaravajuć, zar ne?

I magla je ostala.

Nakon 2200 km+, po dolasku nismo vidjeli jedni druge kako spada, kamoli dobili priliku diviti se slavnom pogledu u ocean.

I inače imamo taj pattern s putovanjima, najslavniji je bio odlazak na Hitlerovo orlovo gnijezdo. Malo za reći da je bilo razočaravajuće, al štaš. Pokušavaš naći nešto dovoljno zanimljivo da se refokusiraš s razočaranja na bilo što konstruktivno.

Prošetali smo kompleksom uz kip globusa – slavni simbol Nordkappa, posjetili Nordkappmuseet. U sklopu muzeja možete vidjeti projekciju spektakularno predivnoga filma o 4 sezone na Nordkappu by Hallgrim Haug (toplo, toplo preporučujem da ga pogledate), custom izvedbe dizajnirane za posebno platno od 180 stupnjeva širine i snimljenoga pomoću tri kamere čija se snimka u post produkciji međusobno spajala.

Posebna je dimenzija glazba. Meni rijetko što nakostriješi dlake u koži, ali ovaj video redovito to uspijeva. Radi se o petnaestak minuta čudesne melodije koju podupire Mari Boine koja pjeva na Hrvatima potpuno nerazumljivom jeziku Samija. Ne znam što pjeva, čak i nije bitno što pjeva, dovoljna je atmosferičnost koju izaziva.

Vani su nas dočekali posebni kipovi. Bilo je to 7 ploča s ljudima, kip majke i kip djeteta koje je uperilo prst u ploče, znači, nasuprotni su jedni drugima. Children of the World set skulptura projekt je koji je pokrenut 1988. kada je autor Simon Flem Devold nasumično odabrao sedmero djece iz sedam država prosječne dobi 10 godina – iz Rusije, Brazila, Tanzanije, USA, Japana, Tajlanda i iz Italije – koja su posjetila Nordkapp, boravila ovdje sedam dana i svakog je dana jedno dijete napravilo glineni reljef koji je simbolizirao nadu, sreću, prijateljstvo i zajedništvo. 1989. reljefi su odliveni u bronci i postavljeni u luku oko kipa “Majka i dijete” kiparice Eve Rybakken, s prstom uperenim u prijateljstvo u bronci.

 

Spakirali smo se i krenuli prema unutrašnjosti. Bilo je vrijeme da se Hilleberg uspravi i osigura nam miran san.

Sad sjedim i pitam se gdje nam je pamet bila, jer oboje više nego dovoljno dobro govorimo norveški da razumijemo kako lokacija zvana Fuglefjell s razlogom nosi takvo ime, a nijednom od nas nije zablinkao alarm. Naime, “fuglefjell” u nadoslovnijem mogućem prijevodu znači “ptičje brdo”, a lokacija je tako nazvana jer je, khm, khm, dom galebova i njima sličnih urlikavaca i kliktavaca svih vrsta. Mislim da nijedno od nije spavalo tipa sat vremena tijekom noći od sve te buke.

No… Tu je pala porcija jednog od najboljih ramena iz azijskih dućeva u Oslu. Ne znate što je gušt dok propisno ohlađeni ne sjedite pred porcijom vrele juhe pune začina i chunky rezanaca. Obnevideh. Pogotovo jer je ramen pojeden na mjestu udaljenom desetak kilometara od tako spektakularne lokacije.


Dan #8. | tupi, karhu, hirvi, rusleipä i erämaa

Znači, posjetili smo Nordkapp. Imali smo na raspolaganju ukupno 15 dana, a do Nordkappa smo lagano vozili sedam, bez prevelike priše i stiske. Redovito pregledavanje YR-a i ostalih prognostičara nimalo nije obećavalo – cijeli Finnmark bio je pod planiranom kišom tijekom sljedećih 7 dana. Nije da je to nešto čudno, regije uz more nisu uvijek milosrdnog vremena, a višestruke promjene od ekstrema do ekstrema sasvim su realne i očekivane. Stoga smo se uglavnom bavili kovanjem planova kako ćemo i koliko upoznati Finnmark tijekom par dana, s namjerom da po potrebi samo najašimo na E6 i sjurimo se kući. Znamo da gazeći 600 km na dan možemo biti u kući za tri i pol dana. Predjeli koji nisu uz obalu oceana sastoje se od gustih zelenih šuma, sve izgleda nadrealno prelijepo, rado bi se vrzmali ovuda – ali jezero Inari po prognozama ne bi bilo osunčano ni otprilike dovoljno da ima smisla voziti prema tamo.

Stoga smo cijeli plan odgodili do daljnjega i krenuli nazad na jug, cestom prema bivšoj granici s Finskom s namjerom da skrenemo kasnije uz Atlantik – vremenska je prognoza pokazala kako su otoci Lofoten u punom sunčanom sjaju i očito im treba dati prednost.

Povremeno bi stali i poslikali divotu. Znamo da se nećemo ubrzo vraćati ovamo.

Naravno, nije nam dugo trebalo da posumnjamo u odluku jer ni 50 km južnije već je granulo sunce. Ništa – to je rizik koji jednostavno moraš preuzeti kada se odlučiš boraviti u prirodi i nemaš se pravo buniti kada te zalije prolom oblaka.

Ovaj je dan posebno bio on/off po pitanju kiše. Mislim da se vrijeme prešiftalo jedno 15 puta.

Ovo je Sami nošnja. Karakteristično je šarena i živih boja. Kao da je smišljena da razbija zimsko bjelilo.

Dan je bio dosta naporan, uopće nije zabavno voziti po takvim vremenskim prilikama. Jedva smo dočekali večer da se utaborimo nakon što smo ušli u Finsku i našli kamp za spavanje. Finska varijanta norveške kolibe (slavna hytta) zove se tupi, a mi smo iznajmili tupi u kampu koji je bio izuzetno čist i lijepo izorganiziran.

Kruh na slici zove se rusleipa i radi se od raženog brašna. Mislim da spartanskiji ne može biti od ovoga. Suh je i tvrd, i dosta kiseloga okusa. Tapio se zadovoljno smiješi.

Kupila sam i dvije konzerve s paštetom – od losovog i medvjeđeg mesa. Još ih uvijek nisam otvorila, osciliram između “žao mi je pojest meeedu” i “sorry for not being sorry”.

Tupi koliba je drvena (duh!) i nalazi se uz jezero, okružena krasnim raslinjem – prava finska erämaa (fin. divljina) na dohvat ruke. Večerali smo, uživali u jako ugodnoj atmosferi i zaspali kao klade.


Dan #9. | Kilpisjärvi

Tupi (finska koliba) je vrlo simpatična iznutra. Drveni zidovi, drveni kreveti i karirane rustikalne zavjese (bolje rečeno, neprozirni zastori) super su okružje za naspavati se. Dojam popravljaju jumala-related knjige. :)

Ovako izgleda tupi izvana i ujutro, nakon što je broj komaraca opao za jedno 50%. Noć ranije bili su izuzetno uporni u svojoj agresivnosti i spirale u koje su prodavači u trgovinama kunu (lože se na principu onih indijskih štapića od sandalovine) nisu baš bili posebno učinkoviti.

Krenuli smo prema jezeru Kilpisjärvi, nedaleko od tromeđe Švedske, Norveške i Finske. Posjeta nam je bila opcionalna, samo u slučaju ako bismo se pojavili na brod koji vodi do otočića gdje je tromeđa i koji vozi jednom dnevno na toj ruti.

Vrijeme je nastavilo s osciliranjem. Sunce, kiša, sunce…

Kilpisjärvi je prilično popularno okupljalište turista. Na odmorištu se skupio poveći broj ljudi koji su posjetili finsku Laponiju. Našli smo restoran koji je nudio uburgđenu pulled sobovinu, što se ispostavilo kao odličan potez za naručiti. Ne znam kako stojite s divljači, meni jako odgovara divlji okus. Rijetko ju jedem u burgerima i bezuvjetno ju obožavam u gulašima i sličnome.

Nakon ručka nastavili smo dalje u Norvešku. Zaustavila nas je kiša u gradu Bardufoss i spavali smo u istoj hytti kao i par dana ranije.


Dan #10. | Lofoten

Volim jutra kada me dočeka ovakav tip magle. Gusta i teška, skoro da ju možeš opipati koliko je chunky. Ne volim ovakva jutra kada smo na putu jer to znači da će prilika za pogledati i poslikati nešto što bi pod regularnim svjetlom i sunčevom toplinom biti manje. Puno manje.

No, kako smo krenuli prema arhipelagu Lofoten, poznatom po tome da nema lošega kadra, bili smo jako dobro raspoloženi.

Lofoten (staronor. lo + fotr = risov otisak stopala, starosjedioci su smatrali da arhipelag izgleda kao da je trag risove šape) je jedna od najljepših i najpoznatijih norveških lokacija za posjetiti. Karakteristična klima – a Lofoteni su poznati kao klimatski paradoksalni, zbog tople Golfske struje ovdje je neuobičajeno toplo i zimi iako se nalaze u Arktičkom krugu – omogućuje rast i razvoj flore koja je neopisivo zelena i izgleda svježa, a životinjski svijet buja. Lofoteni su čak i dom najvećeg dubokomorskog koraljnog grebena (Røst greben), kalkulacije vele da više od 2/3 ribe ulovljene u Norveškom i Barentsovom moru makar jedan dio životnog razvoja provede ovdje.

Izgledaju nehumano prelijepo. Iz divnog i čistog mora izviru kamena brda oštrih vrhova i zanimljivih oblika, pokrivena dekicom čije zelenilo jako lijepo komplimentira plavilu mora i neba. Ne postoji loš kadar. Gdjegod uperiš fotoaparat, a nije moguće prolaziti i ne držati ga u “okini” poziciji cijelo vrijeme, samo divota.

Turista je na sve strane. Auti, motori, kombiji, busevi… Ovo je vrlo popularno odredište. Ljeti prodaju ljepotu i more, kao i finu ribu, dok zimi prodaju auroru borealis i izlete i lov na polarnu svjetlost.

Vozili smo cijeli dan, s jako puno stajanja i naslikavanja prirode. Navečer smo naišli na kamp uz pješčanu plažu, gdje smo parkirali motor, podignuli Hilleberga, odjurili umočiti guzice u Atlantik i zaspali kao dječica.


Dan #11. | Unstad

Plaža na kojoj smo podigli šator, umočili se u okean i prespavali – Unstad – u jutarnjim je satima izgledala još ljepše i poželjnije. Nije ovo ništa neobično; Unstad je poznata svjetska surferska destinacija i samo je djelić divote zvane Lofoten arhipelag.

Provozali smo se uokolo s namjerom da pogledamo kako okolina izgleda. Vrijeme, naravno, potencira ljepotu i plavo nebo i zelenilo izgledaju fantastično zajedno.

   

Nažalost, vrijeme uz ocean brzo se i lako promijeni. To uglavnom znači da aparat završi u ruksaku a mi puno ranije krenemo gledati gdje ćemo se utaboriti, s fokusom na kampove. Nema gorega od lijeganja u mokroj odjeći u okisli šator i ovlažene vreće. Nama je sva oprema u zaštitnim vrećama tijekom vožnje, ali dok se šator podigne i sve se propisno raspremi, uvijek dio kiše završi u njima.

Utaborili smo se u kampu nedaleko od mora. Podignuli smo šator i raspremili se za počinak, a onda sam odšetala do obale i uživajući i u “lošem” vremenu poslikala krajolik.

Po povratku, dočekao me osmijeh i palačinke. :) Ne znam puno ljudi koji to rade, ali pojesti palačinke pečene na plinskom plameniku na ovakvoj lokaciji zbilja je zanimljiv osjećaj.


Dan #11. | Unstad

Plaža na kojoj smo podigli šator, umočili se u okean i prespavali – Unstad – u jutarnjim je satima izgledala još ljepše i poželjnije. Nije ovo ništa neobično; Unstad je poznata svjetska surferska destinacija i samo je djelić divote zvane Lofoten arhipelag.

Provozali smo se uokolo s namjerom da pogledamo kako okolina izgleda. Vrijeme, naravno, potencira ljepotu i plavo nebo i zelenilo izgledaju fantastično zajedno.

   

Nažalost, vrijeme uz ocean brzo se i lako promijeni. To uglavnom znači da aparat završi u ruksaku a mi puno ranije krenemo gledati gdje ćemo se utaboriti, s fokusom na kampove. Nema gorega od lijeganja u mokroj odjeći u okisli šator i ovlažene vreće. Nama je sva oprema u zaštitnim vrećama tijekom vožnje, ali dok se šator podigne i sve se propisno raspremi, uvijek dio kiše završi u njima.

Utaborili smo se u kampu nedaleko od mora. Podignuli smo šator i raspremili se za počinak, a onda sam odšetala do obale i uživajući i u “lošem” vremenu poslikala krajolik.

Po povratku, dočekao me osmijeh i palačinke. :) Ne znam puno ljudi koji to rade, ali pojesti palačinke pečene na plinskom plameniku na ovakvoj lokaciji zbilja je zanimljiv osjećaj.


Dan #11. | Å, Saltfjellet i pannekaker u sredini ničega

Posljednja točka na kraju ceste na Lofotenima zove se Å (norveška abeceda ide od A do Å, za razliku od hrvatske koja završava sa Z).

Nedaleko od mjesta Å nalazila se trajektna luka iz koje smo trebali otploviti nazad na kopno do grada Bodø tijekom cca 3 sata vožnje. Ono što je trebalo biti chill vožnja i guštanje u moru po lijepo vremenu pretvorilo se (u mom svemiru) u noćnu moru – naime – netko ne podnosi baš najbolje njihanje brodova po oceanskim valovima.

Mislim, to se znalo i nije ništa novo, ali ovakvu razinu spektakla nisam još doživjela. Tijekom tih par sati vožnje manje više neprekidno punila sam vrećice sadržajem želuca, uglavnom želučanom kiselinom jer bilo je jutro i nije da sam imala cjelodnevnu dozu obroka u želucu. Brod se momački njihao dobar dio vremena, i stoga je moj izraz lica bio manje više ovakav cijelo vrijeme. Jedva sam dočekala kopno. Posljednje povraćanje bilo je jedno 200 metara od pristaništa, gdje u najmanju ruku nema nikakvih valova i ičega sličnoga, ali stomak je odlučio dokusuriti me neovisno o tome. 

Trebalo mi je par sati da se saberem do kraja jer mi stomak mrzi podražaje #crohn -_- ali sam osjećaj stabilnog tla pod nogama već je popravio sve i učinio život podnošljivijim.

Gazili smo prema jugu cestom E6.

Vidjeli ste Svartisen glečer? Prošli smo ga vozeći se prema sjeveru Helgelandom i Kystriksveienom (Narodnom obalnom cestom), a ovaj smo dan prolazili Svartisen i nacionalni park koji ga okružuje – Saltfjellet – s druge strane, kontinentalne.

Iako je prošla godina dana od ovoga putovanja u ovaj trenutak, nikad neću zaboraviti koliko je bilo svježe, mrvu prohladno, ali stravično ugodno za kampiranje. Maknuli smo se s ceste negdje u pol Saltfjelleta, prema potoku/rijeci na kojoj se nalazio vodopad.

Nakon dizanja šatora ritualno smo pekli palačinke u sredini ničega. Muž se sprakso na plameniku i s mini tavicom, miješajući palačinka-miks u prahu i svježu izvorsku vodu. Jedino što je nedostajalo bio je pekmez od borovnica. :)

 

Večer je završila higijenom na potoku i padom u vreće za spavanje.


Dan 12. | izlazak iz Arktičkoga kruga

Početak posljednje etape putovanja prema Sjeveru tj. povratka kući s istoga bio je izlazak iz Arktičkog kruga, prelazak preko 66-og stupnja i pokojeminute sjeverne geografske širine. Nakon divne vožnje u Saltfjellet zoni, posjetili smo Polarsirkelsenteret, gdje smo kupovali suvenire i naslikavali se pred monumentom koji obilježava ovu liniju, a urešen je Sami logogramima.

Polarsirkelsenteret udaljen je od Osla nekih 750 km zračne linije; cestom i više, naravno. Već smo oboje bili duboko u povratak-state-of-mindu i doslovno smo gazili kući, bez namjere pretjeranog i prečestog stajanja uz razne atrakcije. Ovo je bio dvanaesti dan od ukupno 13; jedino što nam je trebalo bilo je lijepo vrijeme, ili barem ne ono gdje po nama stotinama kilometara pljušti kišurina.

Srećom, nastale su ovakve slike. :)

Prebacili smo nekih parsto kilometara do Trondheima, gdje smo se uvalili u kamp koji je izgledao (u najmanju ruku) krajnje živopisno i šareno. Nisam nikad vidjela kamp koji je zapravo i white trash trailer park u svom punom sjaju; no, imao je tuševe, što ga kvalificira pod “nama dosta”.


Dan 13. | Røros, Birkebeinervegen i povratak u oslo

Posljednji dan vožnje s Nordkappa do Osla pokrio je preko 500 kilometara fantastičnih kadrova, prilično nestabilnog (kišnog!) vremena, ali i jednog od najljepših norveških gradova – divote zvane Røros.

Grad je poznat po lijepoj staroj jezgri koja je zapravo lijepo integrirana u grad (nije “getoizirana” i izdvojena, već se sportski dućani tipa G sport nalaze prastarim ogromnim drvenim kućerinama) i atmosferi koja se ispotencira u božićnom periodu zbog koje grad redovito osvaja nagrade za najljepši norveški grad u adventu. Nažalost, imam vrlo malo slika Rørosa jer je uporno drizlala kiša, što znači da aparat mora biti u ruksaku, ali nadam se da sam uspjela prikazati makar djelić ovog drvenog štimunga.

Nedaleko od Rørosa u šumarku kraj ceste nalazi se metalni los, slavni Storelgen (nor. veliki los). Umjesto banane, evo mene, for scale. Kao i niz raznobojnih rogovlja, postavljen je da bi razbio monotoniju vožnje norveškim cestama, nešto što ja baš i ne mogu razumjeti. Norveška je zbog kriminalno lijepih pejzaža jako zanimljiva; nema lošeg kadra, potpuno mi je blesavo keljiti gluparije uz cestu da bi se, eto, razbila “monotonija”.

Izlaskom iz Rørosa nagazili smo prema posljednjoj zanimljivosti do kuće – Birkebeinevegenu. Ekipu koja je odskijala s nejakim prijestolonasljednikom od Osla do Trondheima kroz snijeg već sam spomenula, a evo i fotografija te rute. Nije ju bilo moguće zaobići, a nije joj naškodila ni kiša koja nas je pratila na većem dijelu te rute.

   

Totalno uživam u šumskim offroad cestama; ne smeta mi ni blato. Plan je sigurno vratiti se ovdje i kampirati u nedođiji.

Ovo je posljednja fotografija s putovanja do Nordkappa. Uslikana je negdje u zoni oko Gjøvika, nedaleko od Osla. Predstavlja kraj četvrtoga našega velikoga putovanja motorom po velikim udaljenostima i izvan granica HR u kojoj smo prije živjeli. 13 dana putovanja po zasigurno najljepšoj državi na svijetu bilo je fantastično i zanimljivo, i naučilo nas je oboje puno toga. Osim lijepih kadrova, dobar je i osjećaj sigurnosti i mira koji se osjete kamo god da smo krenuli. Do sada smo vidjeli natprosječno i za Norvežane puno Norveške, a ja vam toplo preporučujem da lokacije (izvan ovoga putopisa) pogledate i razmotrite za dolazak na putovanje ovdje.

Naš prvi zajednički dolazak u Oslo.

Oslo – popis zanimljivosti.

Vožnja motorom od Zagreba do Norveške.

Preseljenje u Oslo.

Zujanje po prirodi oko Osla.

Bergenbanen, vlakom.

Stavanger, Preikestolen i Lindesnesfyr.

Bergen, autom.

I od večeras – putovanje motorom od Osla do Nordkappa.