Usni ustroj kukaca

Podrijetlo dijela organa usta brojnih člankonožaca, kao i kukaca, potječe od parova nogu najbližih glavi koje su se tijekom vremena metamorfirale i postale dio sklopa usnog ustroja. Od svih dijelova usnog ustroja ipak je potrebno izdvojiti gornju usnu kao jedinu koja nije nastala metamorfozom nogu; ona je, naime, dio glavene čahure.

Osnovni dijelovi usnog ustroja su:

• gornja i donja čeljust (mandibula i maxilla)
• gornja i donja usna (labrum i labium).

Mandibule stršljena

Kod mnogobrojnih vrsta ovi su dijelovi prošli kroz evolucijske procese adaptacije prehrambenim navikama i prirodi hrane kojom su se hranili, pa su se pojedini dijelovi smanjivali ili izduljivali, međusobno srašćivali, zakržljavali ili potpuno nestajali, i ono najbitnije, poprimali nove oblike.

Uloga usnog ustroja zahvaćanje je hrane, žvakanje, ubadanje pojedinih i metamorfiranih privjesaka u tkivo, uvlačenje hrane kroz sisaljke i u konačnici pripremanje primljene hrane za prolazak kroz želudac.

Obzirom na način prehrane i adaptaciju usnog ustroja prehrambenim navikama, razlikujemo četiri osnovne vrste usnih ustroja, s organima za:

• grizenje i žvakanje

• grizenje i sisanje

• lizanje i sisanje

• bodenje i sisanje.

Usni ustroj za grizenje i žvakanje najjednostavniji je i najosnovniji. Omogućuje siječenje, trganje, drobljenje i žvakanje krute i tvrde hrane pomoću snažnih hitiniziranih parnih mandibula koje se šire postrano. Mogu biti glatke ili nazubljene, simetrične, kao kod hrastove strizibube, Cerambyx cerdo ili europskog stršljena, Vespa crabro, i asimetrične, kao kod vojnika termita, Isoptera, kod kojih osim što usitnjavaju hranu, imaju ulogu obrane termitnjaka. Mandibule mogu biti i simetrične predimenzionirane i metamorfirane u strukture nalik “rogovima”, kao kod jelenka, Lucanus cervus, Lucanidae. Mužjacima služe kao oružje/oruđe pri borbama i nemaju aktivnu ulogu u prehrani.

Kod vrsta kukaca s ovim tipom usnog ustroja razlikujemo donju čeljust sastavljenu od petlje (cardo), stožera (stipes), grizaljke (laccinia), lađice (galea) i pipala (palpi maxillares), kao i donju usnu koja se sastoji od podbratka (submentum), brade (mentum), jezika (glossa) i pajezika (paraglossa). Petlja povezuje dijelove donje čeljusti s glavom. Na stožer se nadovezuju privjesci grizaljke i lađice. Pipala su dio osjetilnog sustava za okus i miris i pokrivena su mnogobrojnim receptorima koji primaju informacije iz okoline. Donja usna pridržava odgriženi dio zalogaja i na nju se nadovezuje hipofarinks (hypopharynx) koji pomaže pri gutanju hrane.

Ovaj je tip usnog ustroja zastupljen kod mnogobrojnih vrsta redova vodencvjetova, Ephemeroptera, vretenaca, Odonata, jednakokrilaca, Isoptera, uholaža, Dermaptera, nakaznika, Phasmida, ravnokrilaca, Orthoptera, mrežokrilaca, Neuroptera, kornjaša, Coleoptera te brojnih ličinki (primjerice, gusjenice leptira, Lepidoptera). Isto tako, zastupljen je i kod karnivornih i biljojednih vrsta.

Usni ustroj za grizenje i sisanje karakterističan je po donjoj usni i čeljusti izmijenjenoj u organe za sisanje, dok su gornja usna i čeljust ostale iste. Zastupljen je kod opnokrilaca, Hymenoptera.

Usni ustroj za bodenje i sisanje imaju dvokrilci, Diptera, jednakokrilci, Homoptera i stjenice, Heteroptera, karakteričan po rilu razvijenom iz donje usne. Rilo komaraca čini donja usna s četiri bodlje, dok funkciju sisala preuzima gornja usna.

Usni ustroj za lizanje i sisanje karakterističan je za leptire, Lepidoptera i neke dvokrilce, Diptera. Mandibule su potpuno reducirane, vanjski su se privjesci donje čeljusti leptira spojili, a prostor među njima služi za protok tekuće hrane. Ostatak dijelova usnog ustroja je zakržljao. Ovaj oblik usnog ustroja karakterizira i sposobnost svijanja sisaljke (proboscis) ventralno, pod glavu.