Nekoliko serija (ne)vrijednih gledanja

Nije mi nikako jasno zašto je toliko teško napraviti seriju koja će te zaintrigirati toliko da ćeš po svaku cijenu željeti vidjeti sljedeću epizodu čim jedna od njih u nizu završi, pekući kantu za kantom kokica. Uz najbolju volju – ne uspijeva mi. Ili me serije zagriju za tek nekoliko epizoda a onda se potpuno ohladim i nastavljam tražiti dalje, a tek je nekoliko serija koje imam volju probindžati u par dana. Evo nekoliko serija koje mislim da je vrijedno spomenuti. U pozitivnome ili negativnome kontekstu.

Anyway,

warning je tu, iako neću pretjerano ići u detalje.

Spomenut ću serije: Bloodline, Taboo, Girlboss, 13 reasons why, The Inbetweeners, Legion, Iron fist, American Gods i Handmaiden’s tale.

Bloodline

Netflix gura Bloodline već podugo pod nos svojim bannerima. Posustala sam neki dan u namjeri ignoriranja i pogledala sam 6-7 epizoda. Iako nije loša, i Rayburni odlično utjelovljuju atmosferu patološki neprijateljskog odnosa s crnoovčastim bratom i tehnički ne nedostaje intrige, nešto me spriječilo u nastavku gledanja. Nekako mi je mlaka i zapravo nedovoljno zanimljiva da joj posvetim pune dvije sezone epizoda vremena.

Taboo

Meni je u principu dovoljno spomenuti Hardyja da bi se nešto pogledalo. Bilo mi je zanimljivo relativno tijekom jednog od gledanja Black hawk downa spaziti ga, dok je još bio džogavo žgepče. U Taboou utjelovljuje Keziaha Delaneya, čovjeka koji se pojavio u svom domu nakon očeve smrti i povratka iz Afrike, a završava u intrigi i političkoj makinaciji u periodu rata USA & UK. Osim odlične melodije koja se provlači kroz epizode, Hardyjevog “Hmmm.” i kadrova u kojima hoda kroz blato i koji čine valjda 15% ukupne minutaže svake epizode pohvaljujem radnju i atmosferičnost. Zamjerka – Oona Chaplin kao Zilpha, standardno metiljava i dosadna. Spužvica za pranje suđa bolje bi odradila Zilphu nego ona.

Girlboss

Serija je najavljena kao šarmantni i dinamični ringišpil koji se vrti oko grrrrrl pauer probitačne i odlučne djevojke koja razvija biznis. Serija prikazuje razmaženo derle, neugodnu i nimalo šarmantnu kokoš, bezobraznu i bezobzirnu. Njezino iritantno ponašanje seriju meni čini apsolutno negledljivom. Pogledala sam ravno 15 minuta pilota; nisu pomogli čak ni Johnny Simmons (koji mi je inače odličan!), Breaking badov Hank Schrader i činjenica da glavna glumica ima nešto u licu što ju čini kriminalno sličnom Nathanu Fillionu (na kojega sam imala srs crush svojevremeno :herc2: ). Niš, bolje ići gledati Firefly po pedestreći put, fakdisšit.

13 reasons why

Serija o kojoj se trubilo naveliko nakon izlaska zbog prikazivanja posljedica sistematskoga bullyjinga među srednjoškolcima jedna je od zadnjih koje sam pogledala. Kemija između glavnih likova – Claya i Hannah – preodlična. Sam Clay – lik, glumac koji ga je izgradio – vrhunski (gledali ste Don’t breathe?). Struktura radnje, pretapanje sadašnjosti s kazetama i prošlosti s Hannah – jako dobro izvedeno. Hell, gledam seriju iako nisam fan srednjoškolskih serija i ne zanima me većina materijala snimljenoga koristeći to neiscrpno vrelo inspiracije za scenariste. Ali ovo je dobro. Dosta dobro napravljeno.

Ipak – odbijaju me monolozi s kazeta. Užasno neprirodni, pretenciozni, wannabe poetični. NAPORNI.

Internet kritičari puni su zamjerki, a glavna od njih je teorija kako serija prikazuje samoubojstvo na pretjerano realističan i detaljan način, što je opasno jer se povodljiva mladež kada vidi takve depikcije lakše odluči na sličan potez (svatko od nas percipirat će prikaz na način koji mu odgovara, ono što mene neće doatknuti 3% nekoga će poderati u paramparčad i obrnuto; smatram kako je glupo očekivati da će prikaz poslati univerzalno tumačivu poruku a još je gluplje biti osjetljiv to točke da te sve živo vrijeđa). Štononeko reče, pokušaj neuvređivanja svog življa u 201* izgleda otprilike ovako:

The Inbetweeners

Nije mi jasno kako me ova serija promašivala ovoliko dugo vremena. Slučajno sam pogledala film, cerekala se kao zadnja budala na humor koji je sve samo ne ukusan i sofisticiran, iskopala seriju i pogledala sve epizode otprilike triput do sada.

Lagana, neopterećena, prilično vulgarna i neukusna, otprilike kao South park u odraslijem izdanju. S britanskim okusom, što je uvijek za pohvalu i što uvijek presudi u mom svemiru za davanje šanse. Nažalost, davanje šanse Britancima ne daje uvijek ploda; Fresh meat (na neki elastičan način nastavak Inbetweenersa) užasno je loš, nezanimljiv i promašen.

Legion

Stevensa sam prvi put vidjela u The guestu. Ima dobar smirk i lijepo krade kadar. Ne ide mu u korist što je snimio ljigu od Beauty and the Beast, al ajd.

Vjerojatno sam jedino žensko koje poznajem da ima volje pogledati svaki film ili seriju iz domene superheroja – zbilja imam volju i dobru namjeru, pogotovo kada su glavni likovi ovako dobro napravljeni. Nažalost, odustala sam nakon treće epizode; sve drugo oko Stevensa nije bilo dovoljno zanimljivo.

Iron fist

U cjelokupnom naletu ekranizacija Marvelovih superlikusa Iron fist aka Danny Rand zasigurno je najveći promašaj. Nisam ni pilot pogledala do kraja koliko mi je loš, tanak i jeftin bio. Finn Jones sahranio je seriju dok si rekao “DC”. Bam!

American Gods

Serija je osjetno lošija nego što sam očekivala, pogotovo ako se u obzir uzme parametar zvan Gaiman. Nakon inicijalnog entuzijazma nakon čitanja par redaka o seriji dočekala me iznenađujuće tanka priča koju pratim samo i isključivo radi niza starih (Odin, Černobog, Anubis) i novih (Mediji, Tehnologija, Svijet) bogova koji su toliko dobro prikazani da vrijedi svaku sekundu potrošiti na aljkavu prič’cu.

Skidam šleper kapa na račun Scully u ulozi Medije, prikazane kao Lucy, Marilyn i David Bowie, odličnoga Crispina Glovera u ulozi Mr. Worlda, Leachmanice u ulozi Večernje Zore i niza glumaca koji su odlično utjelovili bogove kao što su Anubis, Anansi i Vulkan. Doslovno su spektakl za oči.

Vrh vrhova zasigurno je divota od Černoboga kojega je s dušom odradio Peter Stormare.

Handmaid’s tale

Upravo sam pred krajem sezone nečega što se može nazvati samo kao worst case scenario normalnoga života žena zapadnoga svijeta. Serija je napravljena na temelju Atwoodičine knjige i kroz deset epizoda opisuje život žena čija je uloga u društvu biti minimalistički dekoriran stolić za maternicu, lišen ikakvih prava, mogućnosti odluka, osobnih stavova i proces koji je čovječanstvo do te točke doveo. Serija vidno nastoji biti šokantna kadrovima koje servira – distopijsko militantno društvo iskovano na temelju biblijskih citata i vođeno degeneriranim pojedincima koji ne poznaju koncept tolerancije i ironično, ništa im nije sveto, zasigurno nema milosrdne ideje. Handmaid me motivima asocira na The walking dead (očaj, rezignacija stanjem u kojemu se sve odvija, izlaza nema, kraj se ne nazire, opstaju samo oni koji imaju najbržu sposobnost prilagodbe u uvjetima ekstremne promjene i vidi se kako žene brzo uče što i kako reći da bi se iz neke situacije izvukle), Mad Maxa (prized breeders s posebnim tretmanom nakon ekološkoga kolapsa) i Equilibrium – samo se nadam trenutku kada će Offred usred distopijskog prkna reći “Not without incident”.

Kao top razlog za gledanje ističem odlično prikazan silazak niz stepenice od strane modernoga društva, vrlo jasno naznačen i prikazan kao posljedica procesa koji se nije dogodio tijekom jedne noći, već je polako i sistematski poprimao svoj oblik. Mislim da je to ujedno i najužasniji aspekt serije jer je vrlo realan i primjenjiv na veliki broj stvari koje nas okružuju. Pritom najviše aludiram na netoleranciju ičega što nije heteroseksualni brak između bijeloga muškarca i bijele žene, demonizirajući sve što ova paradigma ne pokriva.

Zamjeram samo potpuno pogrešan casting glavne glumice, nikako mi ne sjeda odabir. Zato je barem Bledeličina Ofglen/Ofwarren odlična.

Save

Save

Save

Save