Eurosong?

Dopao me zadatak recenzije svih natjecanja Eurosonga, između 1956. i 2008. godine, od Lugana do Beograda. Kad bih slušala svaku od ove 1122 pjesme kontinuirano, trajalo bi dva dana i osam sati. Preslušavanje izgleda zahtjevno? Nimalo, ako ste blagoslovljeni AmaroKom

np: LUKA Car NIŽETIĆ – proljeće

(pjesma za koju sam uvjerena da bi daleko bolje predstavila i plasirala Hrvatsku Europi i svijetu, odlična je u svoj svojoj jednostavnosti začinjenoj Mediteranom! Zašto Dado Topić & Dragonfly, nikad neću dokučiti.)

Na stranu na trenutak s enormnim faktorom ispolitiziranosti ovog šugavog natjecanja, zanimljivo je poslušati šta se sve dosad slušalo i kakve su pjesme pobjeđivale tijekom 50+ godina ovog natjecanja. Eurosong sam gledala redovito godinama i tu subotu navečer bih ostajala budna da dočekam moment presude pobjednika. Onda mi je dojadilo. Ne znam je li tako bilo oduvijek (u ovaj trenutak je ES ravno duplo stariji od mene) ali mi je postalo vrlo linearno. Pobjeđuje država s najviše Uvlačitelja Učmarinovića uz svoje državne granice i žalosno je da izbor pjesme nema veze sa samom glazbom. Najveća zamjerka mi je činjenica da nekoliko država (uvjetno rečeno velesila) ulaze ravno u finale, neovisno snimili pjesmu koja ni u Gornjim Bogićevcima ne bi prošla ili nešto zbilja dobro. I sve to samo zato što financiraju to ošugavjelo natjecanje i EBU. Iako, priča se da će UK ispasti iz te “Big Four” sheme jer godinama kontinuirano pobjeđuju u osvajanju zadnjeg mjesta. Englezi se prave englezi i pokušavaju na sve načine zaraditi glasove i opravdati totalni fijasko svake godine, pa optužuju Europu za rasizam na račun Nelsona i pjesme When I Can’t Find Love. Jadno, jelda, jelda? Pogotovo od države koja je najviše puta pobijedila – čak osam.
Većinu pjesama sam preslušala, makar djelić, iako će ovaj post biti posvećen uglavnom natjecanjima koje sam i sama gledala.

Moji favoriti?

Očiti zezanti koji su se došli zabaviti ili oni koji su zbilja napravili posao vrijedan pažnje, dakle, snimili su dobru pjesmu s dobrim vokalom. Seriozni namjernici-natjecatelji koji su došli s namjerom da pobjede… jok.
U prvu kategoriju obavezno trpam Stefana Raaba sa Wade hadde dude da i nastupom u zlatnom seventies-odijelu i na platformama u kojima ja osobno nemam petlje hodati, a kamoli napraviti špagu u zraku. Tu su i Austrijanci Global Kryner koji su prije par godina izveli simpatični (na prvi pogled nespojiv) spoj latino zvuka i jodlanja sa vrhova Alpa u Štajerskoj. Dobri su bili i letonci sa We are the winners prije par godina. Taktično & stručno.. ali očito nedovoljno jer su ih te godine pojeli Lordi.
Druga kategorija su zbilja eurovizične pjesme, pa evo Ruslane sa Wild dances, i Helena Paparizou sa My Number One koje su sa razlogom dobro prolazile na rang listi. Dodajem i pjesmu koja je za Europu bila promašaj 500%. Prije par godina su Islanđani u Atenu poslali i neku nacionalnu legendu, Silviu Night, dijete Cher i Liberacea sa ironično isforsiranom pjesmom i kenjkavo-cendravim glasom tipa Britney, poznatom po megalomanskom stavu o sebi i egoizmu na nivou Nerona u najboljim danima. Ženska se isprdala debilnom pjesmom i nastupom i pokupila nešto sitno bodova i jasno, nije se plasirala u polufinale. Nakon tog debakla je forsirala po Ateni neke histerične napadaje i breakdownove, zajebavajući se debelo na svoj račun.

Ex-YU?

Raspadom USSR i YU skoro se poduplao broj država-natjecateljica, što za posljedicu ima statistički veću količinu smeća koje se emitira preko EBU satelita (BTW dosad je pedeset i jedna država nastupila, nota bene). Ali, bilo bi ne-fer ne spomenuti Joksimovića i njegovo “Lane” i Hari Mata Harija i “Lejlu” koje su ipak odlično prošle na rang listama. Dobra mi je i Marija “Pit Bul Terijer” Šerifović sa Molitvom i s razlogom je pobijedila. Svaka čast pogotovo jer je nakon dugo vremena pobijedila pjesma izvedena na materinjem jeziku – to je zadnji put prije nje uspjelo jedino Dani International, izraelskom transvestitu – sjećamo se skandala, ne? Bio je fora i nastup slovenskih najmuzikalnijih transvestita… sad me podsjećaju na scenu u Rat Raceu kad Cuba Gooding Jr. skuži neočekivani penis viška u busu punom drečećih imitatorica Lucy iz I love Lucy Inače, Slovenci jako loše prolaze i ne sjećam se kad su zadnji put napravili nešto značajno u kontekstu rezultata. Iako, jedne godine su poslali Omara Nabera i Stop! koja se meni prilično svidjela, a mlađahni dečec je proglašen novim Robbiejem Williamsom, naravno, samo na prostoru krajnje introvertirane Slovenije. Danas je poznat kao slovensko divlje dijete kojem odlasci prostitutkama predstavljaju normalnu stvar kao meni odlazak po zobene pahuljice i juhice u Kaufland. Svaka budala ima svoje veselje, alright!
Ontopic, naše pjesme su redovito očajne i ovo nije manjak patriotizma, već brutalna istina. Zašto bi netko zdrav na Eurosong slao Kraljeve Ulice, Topića, Mikulića, ENI, Pisarovićku? Ajd Doris i ajd nekako Boris Novković… ali ove zadnje godine su nam očaj!

Potpuni promašaji?

Konkurencija je žestoka… ali moram istaknuti najveće užase u zadnjih 10-ako godina, naspram kojih je frontalna lobotomija hrđavim otvaračem za konzerve bez lokalne anestezije ipak daleko atraktivnija solucija. Posljednje godine (nevjerojatno, ali istinito) odišu najgorim mid-nineties dance horrorom. Neprikosnoveni car kategorije promašaja je predstavnik Rumunjske, Mihai Miša Triastariu koji je u Atenu poslan sa pjesmom Tornero. Smeće bez premca na galaktičkoj razini… BYOdildo.
Onda… uhvatim se za glavu kad čujem Nostalgiju by Magazin (poželim invaziju mrene na oba oka kad se sjetim nastupa i užasnog stajlinga… benti, gdje je onda bio Cigo ili Modni PreKomaMiJeTo Mačak?!) i Maju Blagdan sa Svetom ljubavi. Od naših užasa ću spomenuti i best of Eurosong letargija – pjesmu Don’t ever cry by Put, za koju kažem, DON’T EVER WATCH IT, *EVER*! Za vratom joj dašće i (njemačka) pobjednička pjesma iz 1982. Ein Bisschen Frieden by Nicole, ultimativni gay feces koji bi i Lazića natjerao da upali Hatebreed i poglasa dokle ide. Postoji nešto što se zove “suspension of disbelief” što se u ovom slučaju jasno osjeti – iz države koja je patentirala najveće nasilje u povijesti čovječanstva i eradikaciju svega što ne odgovara imaginarnom kalupu ne bi smjelo izaći ništa mekše od Rammsteina!
Razbolim se i na Olsene i Fly on the Wings of Love, te godine je Cher patentirala ono famozno iskrivljavanje glasa, što je odjeknulo i na ovom festivalu.
Smeće je i ruski predstavnik koji je zadužio Moskvu za domaćina ovog cirkusa nagodinu, čerkez Dima Bilan, očiti sovjetski rip-off Justina Timberlakea sa pjesmom Believe koja služi za paljenje tinejdžerica u pupanju. Lejmeru ni skandali oko nastupa i njegove zahtjevnosti, kao i violinist i klizač Plushenko ne mogu pomoći da se odlijepi od shit-mentaliteta. Vozim se neki dan vlakom u kupeu sa gospođom iz Kikinde koja mi je ponudila srpske novine Skandal, žute do ibera. Listam tako, skandališem se ja i naletim na tog Dimu samtinga koji je u Beogradu par dana ranije iz’vat’o srpkinja više nego fotograf-pedofil Morčića do pet godina u povorci maškara u Rijeci. Šta su danas metode privlačenja pažnje… :rolleyes: Heh, to samo govori kako nisko mišljenje ima o svojoj pjesmi.
Bezze su i situacije kad ljudi “skuže” pattern za pobjedu pa onda još godinama šalju jedan te isti drek s namjerom da opet dovuku pobjedu nazad – to je česta boljka Šveđana koji nisu jednom poslali Abba-style-lookalikese (na tom je tragu jahao i autor Call me by Feminem, koji je godinu prije doveo Claudiu Beni u Latviju), a i Finci su opet nakon Lordija poslali nešto neartikulirano, metalno smeće. Povijest najuvrnutijih pjesama IMO ima Island. Redovito šalju nešto što se u najmanju ruku može okarakterizirati kao ubibože, a sjećam se nastupa nekakvog tipa u BDSM stilu sa nekoliko komada u koži u krevetu prije 10 godina.
Uglavnom, ispada da Moja štikla niti je toliko smeće koliko je (porazom) ojađena Vlatka Pokos kao takvu potencirala, niti nema još besmislenijih brojalica. Evo, Srbi su nas napali da je Severinina pjesma katastrofalno loša… a ne sjećaju se Bebi Dol i Brazila (dobro i svake cajke koja preleti granicu, ali to je za neku drugu priču). Danas kad vidim tu perverznu ispranu kirurški razjebanu kokošetinu koja nikad nije ni nalikovala na potomka ljubavi dva ljudska bića, sprachlos samo mijenjam TV kanal. Isto su nas oprali Nijemci te godine, izvlačeći i Sevin pseudopornić, a doteglili su nekog gabora sa seksualno devijantnim aluzijama u lyricsima da predstavlja Nemčiju. Da, ja ne dam ni zuc na račun Seve, jer je prvi put nakon xy godina netko shvatio da se na ES ne šalju prave pjesme, već se treba otići zezati.

Kako ja vidim pobjedničku Hrvatsku pjesmu?

Pa, kao prvo, treba debelo ispotencirati podrijetlo. Dokle god budemo slali bezlične užase tipa Romanca, nećemo ni drito u finalni dio natjecanja a kamoli ubrati pobjedu! Ne smije biti engleskog niti štajaznam kojeg, već dobri stari čisti hrvatski jezik. Seve je pucala s Dalmacijom a ja* bih snimila pjesmu iz koje bi vrištala Slavonija u svoj svojoj moći i ljepoti. Zvučala bi snažno i himnično, sa tekstom na shemu pisma Đuke Begovića kući u egzilu, u kojem plače za konjima vranima, đermima i dukatima na njedrima mladih snaša… u stilu pjesme “a za oblak mi se mjesec skrio…”. Dodatni efekt bih postigla dobrim muškim vokalom iza kojeg bi apsolutno statično stajalo barem osamdeset tamburaša koji bi potpuno akustično odsvirali tužnu melodiju, ispočetka nekako tiho i sramežljivo a onda eksplozija emocija glasa podržanog, primjerice, samo bisernicama. Nek propišaju suze i voditelji i publika i oni milijuni ljudi, jer uz dobar zvuk nije bitno pjevaš li na svahiliju, saamiju ili makedonskom. Ništa Lordi pirotehnika i crvene oči, ništa sisotres i ništa guzice koje u stvarnom životu uspijevaju prodati čak i lanac za motorku i borere za bušilicu. Ako je mogla Šerifovićka, šta bi nas trebalo spriječiti?

UPDATE (11.06.) – zanimljivost vezana za posljednji ES koji se odvijao u Beogradu – premotavam snimku onako nabrzaka i u mnoštvu polugolih treba i trebica u sisotres-zanosu koje svršavaju češući se po kičastoj scenografiji vidim neobično ime države – Georgia (pjesma mediokritetska, ali jel to uopće bitno?). Pomislim, ako nije nastala raspadom ex-Yu ili Čehoslovačke, onda je iz SSR sojuza. I bi tako. Georgia = Gruzija. Dobro je znati, a ne tumarati u mraku ignorancije, alright!

* – naravno, ne bih ju otpjevala ja, iako nemam blage ideje tko bi od ‘rvata za koje znam da sjaje na estradnom nebu mogao otpjevati tu pjesmu kako sam ju zamislila.