Mars?

Metropolitan Accountability and Reconciliation Strategy.

Life on Mars?

Mars je u ovom slučaju planet Zemlja godine 1973., na koju pada detektiv-inspektor Sam Tyler sa planeta Zemlja godine 2006. Kulturološki šok je ogroman, a naš vrli Tyler razbija glavu je li lud u sedamdesetima, u komi u novom mileniju ili je zaplovio kroz vrijeme iz novog milenija u rane sedamdesete.

Hehe, neće ići u now playing preočekivani
DAVID BOWIE – life on mars
već zbog DCI Hunta i predobre glume tzara Philipa Glenistera koji ga je utjelovio, puštam
BEASTIE BOYS – sabotage.

Serija je složena u dvije sezone po 8 epizoda i rađena je u produkciji kuće BBC prošle godine. Žanrovski je krimi-serija sa SF elementima (famozno putovanje kroz vrijeme), što me u početku odbilo od serije. Mislila sam da će serija biti samo još jedna verzija Austin Powersa iz disco-bull-shit-funkytown ere i da će se sve svesti samo na promjenu kostima i slobodni seks hippie generacije, no idejni tvorci su seriju ipak malo bolje razradili. Najbolji primjer? Policijski protokol se u 30+ godina promijenio drastično, praktički kao klesanje klinovog pisma u usporedbi sa ispisom na laserskom printeru – naši cajci jedu sendviče nad leševima kod mrtvozornika i općenito prema forenzičkoj znanosti spermatozoid tek sopće plivajući, šef Hunt redovito istjeruje izjave iz sumnjivaca raznim nasilnim metodama, mladu policajku svi degradiraju zbog spola i svaki put se referiraju na njezino poprsje, ima nešto i rasizma i sitne korupcijice… i u seriji se nemilosrdno puši (hvala bogu na zakonima o zabrani pušenja na radnom mjestu i činjenici da živim u vremenu kad ti zakoni makar postoje) – nad glumcima je konstantan oblak dima kao nad indijanskim komunikacijskim liticama. Grozno!

I da, nek se zna,

OVU PREPREDOBRU SERIJU MI JE PREPORUČIO JOSIP LAZIĆ!!!!

Ja sam njemu nadobudno preporučila Oz, no on ga je nekako “maknuo” u stranu pozivajući se na masovni full frontal nudity i brutalne scene psihofizičkog zlostavljanja… i pogledao komercijalno smeće “Prison Break” sa chunky Michael “Mića” Scofieldom

Characters?

Odlično su prikazani, a ogroman plus je mjesto radnje – UK, a ne USA. Jedino bolje bi valjda bilo da se radnja odvija u Melbourneu, Australija. Sva ta mješavina naglasaka (cockney, velški, nešto škotskog i irskog), ingliš žargona – plonk, bloke, blimey & crikey i verbalni smisao za humor… sve u super omjerima.

Dakle, sve se vrti oko mladog gospodina imena

• SAM TYLER – good guy preko svake mjere. Valjda je jedini po tom pitanju gori nečastivi Scofield Uviđavan, odmjeren, suzdržan, pažljiv, marljiv,… san majke svake djevojke!

i njegove djevojke

• MAYA (something) – policajka. U pilotu samovoljno odluči proganjati sumnjivce, pa ju Sam pokušava pronaći

koju se nakanio tražiti, no pritom doživi gadnu prometnu na autoputu u nanosekundi. Ta nanosekunda se vidi u uvodnoj špici svake epizode i izgleda vrlo brutalno. Sam otvara oči i nađe se na mjestu nesreće 30+ godina ranije. Autoput je, naravno, tada tek skupljao financijske resurse ležeći kao projekt na paus-papirima na crtaćim stolovima inženjera građevine. Završava u policijskoj postaji kao detektiv u teamu šefa postaje

• DCI GENE HUNT – nasilna beštija, Dirrrrty Harry bez protuavionskog topa od pištoljčine. Lajav, prost, sirov, nenaviknut na manire i naviknut na razočaranje u ljudima, inventar pubova (it’s beer o’clock :)).

Uz Hunta i Sama koji funkcioniraju na principu good cop-bad cop, u teamu su još tri detektiva:

• CHRIS SKELTON– balavander (naspram ostalima), pomalo geeky, smotan i povučen.
• RAY CARLING – serijska sirovina, rasist i seksist. Vječna inspiracija mu je šef Hunt, dijelom jer ga zbilja doživljava kao idola a dijelom zbog potrebe da iskaže divljenje nadređenom. Umalo ga ubija eksplozija auta i poludjeli djedica koji izazove talačku krizu…
• ANNIE CARTWRIGHT – simpatična djevojka koja je bacila oko na Sama i među njima je konstantan flejm koji se na kraju jedva materijalizirao. Doživljava sustavno šikaniranje od svojih kolega sa posla, no djeluje kao da se potpuno pomirila s tim. Psihologinja po struci i jedina osoba koja zna za Samov problem snalaženja u vremenu. Smatra da se jednostavno nije oporavio od prometne i da će sve to proći..

koji rješavaju jedan slučaj po epizodi. Tijekom svake od njih Sam “komunicira” sa izvornim svijetom putem halucinacija koje se emitiraju preko TV-a, radija, telefona… i teško je procijeniti leži li u komi okružen voljenima, je li stvarno živio u sedamdesetima u kojim je doživio prometnu i pati od nekakve selektivne amnezije ili je proputovao 30 godina u rikverc. Meni je osobno treća opcija potpuno neprihvatljiva a ovo sa ležanjem u komi nekako najrealnija. Seriju treba puštati saborskim zastupnicima protivnima eutanaziji, jer prikazuje visoku moždanu aktivnost osobe koja vegetira i koja u moment kad dobije informaciju da će mu mama isključiti aparate za održavanje na životu i skratiti muke, postaje vrlo živahan, odbijajući svaku mogućnost da bude ubijen.

Zanimljivo je i kako Sam upoznaje svoje pretke i pretke svojih bližnjih i tako sudjeluje u nekim prijelomnim momentima njihovih života. No, kako je to bolje pogledati, neću reći ništa više.

Cock-ups?

Vrlo malo. Mizerno malo. U biti, nakon svih tih CSI-franšiza, serija tipa NYPD Blue, Law & Order etc. nemoguće je snimiti slučaj čija se tema već nije obradila, tako da serija po tom pitanju uopće nije inventivna. No, ovdje se na lipi način provlači ponor razlika sedamdesetih i novog milenija naveden gore i upravo to čini ovu seriju ipak zanimljivom.

Najveći cock-up je stavljanje one iritantne über-gay-verzije Over the Rainbow, divne pjesme koju je IMO najbolje otpjevala Judy Garland. Chew on that one, Israel Kamakawiwo’ole!

Quotes?

Naravno, ima ih ko pljeve. Na najbolje fore je pretplaćen (tko drugi nego) DCI Hunt, ofkors, pa evo selekcije nekih od boljih:

Chris: I wonder what killed him?

Gene: That would be the bloody enormous hole in his chest where the bullet went in!

 

Gene: He’s got fingers in more pies than a leper on a cookery course.

 

Gene: I think you’ve forgotten who you’re talking to.

Sam: An overweight, over-the-hill, nicotine-stained, borderline-alcoholic homophobe with a superiority complex and an unhealthy obsession with male bonding?

Gene: You make that sound like a bad thing.

 

Gene: You think you know everything, don’t you?

Sam: I know the stench of rotten apples.

Gene: Yeah? And I know your slag is lying through her teeth and do you wanna know why?

Sam: Yeah, why?

Gene: Steven Warren is a bum bandit. Do you understand? A poof! A fairy! A queer! A queen! Fudge packer! Uphill Gardener! Fruit picking sodomite!

Sam: He’s gay?

Gene: As a bloody Christmas Tree!

Spoil?

Aa. Nema spoilova. Kraj (otkrivanje koji je Tyleru vrag i kako prihvaća to stanje) je jako dobro riješen i zbilja nema smisla reći ni riječ o tome. Serija me opako zaintrigirala i natjerala da se pitam koji je na kraju vrag Tyleru, pa sam nekoliko puta umalo pogledala šta o kraju tj. razjašnjenju njegovog stanja priča Wiki. No, na vrijeme bih ugasila tab sa ovom serijom, i bolje je tako.

The Verdict?

9,5. Većinom je na mjestu, pogotovo jer je kraj perfektan i jer su englezi znali stati na dvije sezone x osam nastavaka, kao što ameri recimo ne znaju pa je treća sezona Prison breaka u Soni čisto smeće.

UPDATE: serija dobija spin-off u kojem nema Tylera i Annie (što je dobro ipak) no zlatna-kokoš-gledanosti DCI Hunt dobija neku mladu zgodnu trebu na shemu Sledgehammer. Toliko o englezima koji znaju stati kad treba, što ameri ne znaju