Afrika?

Sinoć mi je stigao mail koji je sadržavao poseban attachment – Wordov dokument kojeg je sa 4 500 riječi i osam stranica popunila djevojka koju su plime života odnijele iz Slavonije i izbacile na afričku obalu. Nagovorila sam ju na minivju prije par mjeseci, a zbilja se isplatilo sačekati. Skuhajte si kavicu, nagnite se u naslonjač i pokušajte ne poželjeti provesti makar jedan dan na južnoj Zemljinoj hemisferi.

Tko si ti…

Ja sam Suncana, cura iz Slavonije koja je zbog ljubavi proputovala pola svijeta i nasla sve sto je trazila na samome jugu Afrike (ujedno sam i visegodisnja nepresusna inspiracija svim babama tracarama u selu mojem malom, koje ovim putem pozdravljam).

Unatoc pokusajima mojih roditelja da na svijet dodjem u Kutini i mojih vlastitih pokusaja da na svijet dodjem na autocesti negdje izmedju Popovace i Ivanica, rodjena sam u Zagrebu 20.07.1983. Ime su mi dali po tada aktualnoj, a danas bivsoj curi maminog bratica koja im je bila draga – ne po vremenskoj prognozi.
Odrasla sam u Lipovljanima, na samoj granici Slavonije i Moslavine. Popodneva u osnovnoj sam provodila loveci gustere oko skole sa deckima, ljeta na biciklu sa bratom ili Zagorkom u rukama, a zime na snijegu i sanjkama; ako zanemarim ratno razdoblje, slobodno mogu reci da sam imala djetinjstvo iz snova.
Opcu gimnaziju sam rutinski odradila u Kutini. Nisam nikada bila niti najbolja niti najgora (osim u matematici, tu mi nije bilo ravne po dvojkama i jedinicama), ali progurala sam. U srednjoj je tipicno palo par prvih ljubavi i poljubaca, petke smo ekipno obiljezavali litrom Ribara i fejk Colom po lokalnim parkovima i igralistima. Slusalo se System of a Down i Nirvanu, nosile su se marte, suknje preko hlaca, uzivali smo u neimanju obaveza i zafrkanciji.
I onda je na red dosao fakultet…U prvome planu sam imala Zagreb, ali avaj, nisam upala (ocjene su me malo zeznule, prosjecnost ovdje nikako nije bila na cijeni). U svom tom ocaju i panici dogodila mi se najbolja stvar ikada; upala sam na faks u Zadru, te tamo provela 6 meni predragih godina. Novi prijatelji, bezbroj novih iskustava! Iako sam prvu godinu uspijela pasti (sloboda mi lupila u glavu), ostatak sam uredno odradila i diplomirala prije dvije godine. U Zadru sam upoznala najbolje prijatelje koje sam ikada imala, protulumarila najludje noci, prosla i napravila sve sto sam zeljela, ukljucujuci i sve moje tetovaze.

… i šta radiš u Africi? Kako si, dovraga, završila ispod ekvatora?

Pod ekvator me dovukla ljubav, unatoc svim razlikama i tisucama kilometara. Negdje na zadnjoj godini faksa, pocetkom 2007., prijateljica i ja smo provele poslijepodne u internet kaficu Zadarske knjiznice surfajuci po MySpaceu. Sve skupa je bila zafrkancija; pokusavale smo po fotografijama profila pogoditi tko je gej i krepavale od kesa (sto poradi toga sto smo uglavnom bile u pravu, sto poradi tipa koji je na kompjuteru do nas uzivao u pornjavi). Nekako smo zavrsile na profilima iz Juznoafricke Republike i na osobnom profilu decka koji mi je odmah upao u oko. Nakon par minuta uzdisanja i listanja fotki odlucih poslati poruku – iz zafrkancije, namjera nije bilo. Poruka koju sam poslala je doslovno glasila: “Damn, you’re ugly!”. Sljedeci dan je odgovorio porukom, vratio salu i tu je sve pocelo…
Dopisivanje se nastavilo, poceli smo razmjenjivati fotke i provodili sate na internetu, pricali o svojim obiteljima i djetinjstvima, ljubimcima, ljubavima i obavezama. Nije dugo trebalo da se “volim te” pocne provlaciti kroz poruke. Znali smo da je ista dublje od on-line ljubakanja skoro pa nemoguce, ali odlucili smo da nema povratka i da cemo napraviti sve sto mozemo da bismo se nasli uzivo.
Ni on niti ja nismo bili pri velikim parama, a avionske karte kostaju barem 1000 eura + troskovi vize (jos par tisuca kn). On je poceo raditi dva dodatna posla i ponekad je radio i do 19 sati dnevno, ali je i dalje pronalazio vremena da provede sat ili dva on-line. Ja sam pocela intenzivno uciti za zadnje ispite, te pocela cistiti svoj omiljeni kafic ranim jutrima, jer zbog faksa nisam mogla naci posao sa normalnim radnim vremenom.
Posto je viza za Hrvatsku puno skuplja od vize za JAR, odlucili smo da cu ja prva doci k njemu. Morali smo i odluciti sto cemo nakon moje posjete. Nije bilo sanse da si mozemo priustiti cesta putovanja jedno k drugome i znali smo da moramo ici na sve ili nista. Odluka je pala – ako cemo i dalje osjecati isto nakon sto se vidimo uzivo, zenimo se! Tu je pocela panika; vecina prijatelja me pokusavala odgovoriti, pokusavali su me uvjeriti da sam luda i da ce mi povaditi bubrege cim dodjem dolje. Roditelji su mi doslovno zabranili da idem, baka se prijetila da ce mi poderati putovnicu – raspad sistema. Zahvaljuci ludoj glavi i podrsci par prijatelja nisam posustala. Sredila sam vizu, skupila sve dokumente, kupila kartu i nakon 7 mjeseci dopisivanja krenula na svoj prvi let avionom.  Umirala sam od straha i svasta mi je prolazilo kroz glavu, ali povratka nije bilo.
U Johannesburg sam sletila predvecer i pocela panicariti kada sam skuzila da sam krivo procitala kartu i da moj let za Durban nije tu istu vecer u 9, vec sutradan ujutro u 9. Nakon sat vremena plakanja na telefon, uvjerio me da je najsigurnije da se maknem sa aerodroma i tu vecer prespavam u hotelu. Uspijela sam naci vlasnika motela koji je na izlazu vrebao musterije i u roku pola sata sam bila u krevetu. Nemam pojma kako sam zaspala, ali sjecam se da se nikako nisam mogla naviknuti na drugacije zvukove grada.
Zadnji sat leta je vjerojatno bio najduzi sat u cijelom mome zivotu, ali svi strahovi i sumnje su pali u vodu cim smo se po prvi puta zagrlili. I nije bio nista drugaciji nego na fotkama i u porukama, bubrezi su mi jos uvijek na mjestu, a vjencali smo se dva tjedna nakon sto sam sletila u Afriku.     Sedam mjeseci smo proveli u Hrvatskoj, ali Calvin nije mogao naci posao, jezik mu nije isao i sve skupa je postalo frustrirajuce. U Afriku smo se vratili sredinom 2008. i planiramo se zadrzati ovdje barem jos par godina dok se ne uozbiljimo, naputujemo i izludiramo.

Nahrani moju maštu, predstavi nam Afriku. U kojem gradu si stacionirana i kako bi nam ga dočarala? Nalaziš li se u kontinentalnom dijelu ili uz općepoznato prelijepu obalu uz ocean? Živis li u stanu u zgradi ili na selu?

Zivim u Durbanu, gradu od 4 milijuna stanovnika na obali Indijskog oceana i uzivam u sutropskoj klimi; zimi je temperatura uglavnom oko 20 stupnjeva, a ljeti se digne do 35 – milina. Grad i okolica su puni tropskih pjescanih plaza koje se protezu kilometrima i na kojima se redovito sa gustom izlezavam. Grad je opcenito jako zelen (to je bio sok mojoj mami kada je dosla u posjetu, ona je ocekivala pustinju ili pak savanu) i parkova ima iza svakoga ugla, a kuce i zgrade su okruzene vrtovima. Bazeni su takodjer nesto sto je ovdje poradi temperatura normalno, pa vecina kuca i zgrada u ljepsim dijelovima grada ima po jedan.
Grad sam po sebi ima i mana i prednosti. Mjesavina je kultura i ovdje skupa zive crnci, Indijci i bijelci i svi se vise-manje slazu. Unatoc tome Durban je podijeljen na “siguran” i “nesiguran” dio (bas kao i svaki milijunski grad bilo gdje na svijetu), a “nesigurni” dijelovi su pak podjeljeni na kvartove gdje zive vecinski crnci, vecinski Indijci, vecinski Muslimani i vecinski bijelci. U “sigurnim” dijelovima gdje nema toliko kriminala svi pak zive skupa u miru i slozi; sve nacije i sve rase.
Srecom, muz i ja zivimo u jednom od takvih kvartova; u mirnoj i tihoj ulici obrubljenoj drvecem, 10 minuta voznje autom od oceana. Zivimo u takozvanom “granny flat”, kucici koja se nalazi u vrtu puno vece glavne kuce i koja je prvotno izgradjena kao mjesto gdje se naseli roditelje kad klinci odrastu i preuzmu kucanstvo. U lose strane definitivno spada kriminal. To je nesto sa cime zivimo i na sto se covjek navikne. Znamo da u odredjenim dijelovima grada moramo zakljucati vrata auta, podici prozore i gurnuti torbe pod sjedalo i da nema hodanja po ulicama nocu. Isto tako znamo da stanarinu moramo platiti skuplje zbog sigurnog kvarta u kojem zivimo i da nam pred kucom 24/7 stoje zastitari, ali to sve spada u cijenu zivota ovdje. Promet je takodjer losa strana Durbana; vozi se kao na Divljem Zapadu, prometna pravila su nesto sto se ignorira i teske prometne su svakodnevnica.
Nadrazih mjesta imam puno… Ushaka Marine World je ogroman kompleks sa velikim akvarijem, bazenima, toboganima te predstavama sa delfinima i morskim lavovima. Prvi puta kada sam gledala predstavu sa delfinima pred kraj su ponudili gledateljima da upoznaju Gambita, najveceg zivuceg delfina u zatocenistvu. Posto nikada prije nisam vidjela delfina uzivo ja plus sva djeca u publici smo podigli ruku (jest da ja jedina nisam vristala “pick me”). Za divno cudo, izabrali su mene, odveli me u dio gdje inace treneri upravljaju predstavom i imala sam priliku hraniti, dragati i poljubiti Gambita (iz njuske mu smrdi na ribu =)!

Do prije godinu dana postojao je i park sa zmijama gdje su drzali sve gmizavo i puzavo. Nazalost, zbog preuredjenja plaze i setnice taj park je grad uklonio. Ipak, imala sam prilike i tamo otici.  Naravno da sam htjela drzati sve sto se moglo, ukljucujuci gustere, zmije i bebe krokodile. (4, 5)
Jos jedno meni posebno mjesto je centar za rehabilitaciju divljih zivotinja gdje povremeno volontiram. Zbrinjavaju sve; od golubova i ibisa do gnuova i mungosa. Primaju i volontere iz stranih zemalja, tako da ako je netko zainteresiran googlajte C.R.O.W, Durban.
Ostali dragi dijelovi grada su botanicki vrt, Mitchell’s Park (maleni zooloski vrt) i sve plaze. Uvijek se nesto zbiva po gradu i nema sanse da nam bude dosadno. Svirki i koncerata ima posvuda i gotovo svaki dan u tjednu, tako da se uvijek ima gdje izaci. Vikendima su parkovi puni standova sa suvenirima, hranom i hladnim sokovima. Subotama se ponekad ustanemo malo ranije i odemo na dorucak u obliznji park, te provedemo prijepodne sjedeci na travi sa kavom u ruci i slusajuci reggae bend koji tamo vec tradicionalno svira. Lipovljani i Hrvatska ce svakako zauvijek biti moj No. 1 dom, ali Durban im je za petama.

Koliko je komplicirano dobiti vizu za JAR? Postoje li kakve posebne preferirane predispozicije tipa stupanj obrazovanja, bračno stanje ili nesto slično?

Nimalo komplicirano! Prva viza koju sam sredjivala je bila obicna turisticka na 3 mjeseca i tu nema nikakvih problema, dobila sam je u roku 2 tjedna. Jedna stvar koja otezava cijeli proces je to sto u Hrvatskoj ne postoji Juznoafricko veleposlanstvo, vec sa za vizu i sve ostalo prijavljuje u Budimpesti. U Hrvatskoj postoji “ured” u kojemu se moze priupitati o detaljima, ali su poprilicno beskorisni i uglavnom ne znaju odgovore na najosnovnija pitanja, tako da je puno bolja opcija u startu zvati ili poslati email u Budimpestu.
Posebne predispozicije postoje samo za duze dozvole (studentske, bracne ili radne) i gotovo su iste kao i za svaku drugu zemlju, te ih je najlakse naci na sluzbenim stranicama Juznoafricke Republike.

Afriku doživljavamo, zahvaljujući moći medija kao savanu u Kalahariju ili turbovolatilno političko područje gdje je najbolje ne zalaziti. Kako se osjećaš kao potpuni stranac, dakle, u kontekstu kulture, običaja, jezika i rase?

Imamo ceste, struju, vodovod, nove automobile, internet i ne – ne drzimo divlje zivotinje kao kucne ljubimce, a ponajmanje lavove. Ako se zazelimo divljine i savane, putujemo satima do nacionalnih parkova ili privatnih rezervata, dok u vrtovima domova u najboljem slucaju vidimo tek majmune i pokoju zmijurinu.

Durban je ogroman “melting pot” i ljudi su jednostavno navikli na apsolutno sve (jedino bi skinhead imao problema, sve ostalo prolazi). Iako se nitko nije navikavao na mene, ja sam se, naravno, morala naviknuti na sve i svasta. Brzo sam naucila da su crnci nevjerojatno ljubazni i da te uvijek pozdravljaju na ulici bez obzira znate li se ili ne i da ce pomoci kako god mogu. Jos jedna nova spoznaja je bila da su Indijci vrlo slicni nasim domacim momcima, pa se od njih pak moze ocekivati fuckanje, okretanje i povremeno hvatanje za guzu u guzvi, dobacivanja i upucavanja u svakoj prilici.
Iako JAR ima 11 sluzbenih jezika, vise manje svi znaju engleski i sve bi to bilo super da ne postoji sto-i-jedan naglasak i svaki je pomijesan sa jednim od sluzbenih jezika i tko zna kakvim varijacijama na temu. Crnce razumijem dok pricamo licem u lice, ali sam izgubljena preko telefona, a Indijce generalno ne kuzim jer pricaju prebrzo i nerazgovjetno. U biti pitam se hocu li ikada u potpunosti savladati africki engleski…

Jesi li doživjela ikakvo šikaniranje ili rasistički ispad? Kako su te prihvatili ljudi oko tebe, pogotovo suprugovi roditelji?

Nikada nisam imala apsolutno nikakvih neugodnosti poradi rase ili nacionalnosti. Bijelci su ovdje najnormalnija stvar, bas kao i crnci, a za nacionalnost te nitko ne pita.
Suprugovi roditelji su oboje rastavljeni i imaju nove parnere tako da imam sve duplo – duplu svekrvu i duplog svekra i svi su me prihvatili. Nikada nitko nije drzao nikakvu distancu niti me krivo gledao i stvarno moram reci da sam imala vise srece nego pameti. Svi cetvero su ljudi na koje mogu racunati i koji ce pomoci i uskociti kada i kako god mogu. Najbliza sam sa suprugovom mamom i iako mi nitko nikada nece moci zamjeniti moju mamu, ona se stvarno trudi olaksati mi i biti mi “zamjenska” mama kada god treba. Koliko su dragi, toliko su i blesavi, pa su rodjendanske proslave obavezno kostimirane!

Imaš li prilike putovati Afrikom? Voljela bih stupiti na afričko tlo, južnije od famoznih sjevernoafričkih drzava i Sahare. Što bi mi ti, kao osoba koja je doživjela ogroman kulturološki sok, preporučila? Možeš li podijeliti s nama kakve zanimljive destinacije, doživljaje i “obavezno-ni slučajno nemoj” savjete?

Definitivno i obavezno otputovati u sredisnju ili juznu Afriku cim prije moguce! Afrika je sve ono sto vidimo na televiziji i jos sto puta vise, jer dokumentarci ne mogu niti priblizno prikazati miris, toplinu i duh Afrike. Ljudi su ljubazni, priroda oduzima dah, a iskustva su neopisiva.

Poradi posla nisam imala prilike putovati daleko, tako da mi je zasada najveci domet Mozambik koje je udaljen svega 6 sati voznje cestom i 45 minuta pjescanim dinama od Durbana. Tamo smo bili prosle godine i odusevila sam se. Nema asfalta, nema buke i smrada grada, ljudi su jednostavni, neoptereceni i majstori u trgovanju – nema sto ti nece pokusati prodati. Tamo sam otkrila i novu valutu – majce, hlace i rucnike. Posto je selo gdje smo bili usred nicega, stanovnicima je komplicirano kupiti odjecu – ducana jednostavno nema, tako da sam svoje suvenire kupila za dvije majce, jedne kratke hlacice, rucnik za plazu i nesto sice.
Plaze u Mozambiku su kilometarske, pjescane, ciste i obrubljene sumama, a ocean pun tropskih ribica. Ronili smo sa maskama na jednoj od plaza i osjecala sam se kao u akvariju, skroz nenavikla na boje i oblike oko mene. Jedino cega se treba paziti u Mozambiku su skorpioni i otrovne zabe (lokalci su mi rekli da ne diram flourescentno zelene i to taman kad sam pokusala jednu zgrabiti), te mogucnost zaraze malarijom. U oceanu se treba paziti meduza i morskih pasa! Sve u svemu, nista sto hitna pomoc – koje tamo nema – ne bi mogla rijesiti. =). Ostatak mojih putovanja po Africi su lokalna; bila sam na foto-safariju u nacionalnom parku HluHluwe i vidjela sve one zivotinje koje sam toliko dugo gledala po dokumentarcima uzivo!! Iako nismo vidjeli lavove, jer je taj dan bilo preko 40 stupnjeva i svi su krepavali negdje u hladu, vidjeli smo sve drugo – ukljucujuci i ogromnog, starog muzjaka slona. Sama okolica parka je prepuna sadrzaja; u blizini se nalazi kulturno Zulu selo, centar za rehabilitaciju divljih macaka i St. Lucia wetlands gdje ima krokodila, vodenkonja i stotine vrsta ptica.
U centru za rehabilitaciju divljih macaka postoji opcija ulaska u kavez za divljim, ali naviklim na ljude gepardom. Ulazak je dobrovoljan i na vlastitu odgovornost, uz pratnju profesionalca i samo dok gepard jede (navodno je prezainteresiran za hranu). Naravno da sam i to odradila…

Posljednje mjesto koje sam posjetila je Oribi Gorge, prekrasan klanac sa ogromnim vodopadom i stazama za pjesacenje. Izmedju ostalog nude dvodnevni rafting niz rijeku, te bungee jumping niz vodopad koji planiram skociti za dva tjedna!

Najbolji savjet je da se putuje i isproba sve sto se nudi, ali uz dozu opreza. Samostalno lutanje po divljini ili po gradu ovdje ne prolazi, treba se cijepiti protiv svih mogucih bolestina i uvijek ici na sigurno i provjereno (look who’s talking =). I pazite na fotoaparate, fotke sa putovanja su zakon uspomena. Mi smo u Mozambiku izgubili oba (jedan izgubljen, a drugi razbijen) tako sve sto imamo su prelose fotke sa mobitela…

Tradicionalna jela znaju biti često zeznuta, refleksno izazivaju grč u želucu i skeptično okretanje. Mislim da mi zasad prvo mjesto drže slavonske sarme + krvavice i ovčji mozgovi + fermentirano meso kitova sa Islanda. Kojim tradicionalnim jelom se diči JAR?

Priznajem da nisam previse eksperimentirala sa hranom i uglavnom se drzim piletine i ribe, ali tradicionalna hrana je ovdje izvrsna pa se ne bunim. Posto je JAR mjesavina kultura, ne postoji odredjeno jelo koje se moze nazvati juznoafrickim, ali zato imamo bogatstvo i raznovrsnost jela sa svih strana svijeta. Durban je dosta pod utjecajem Azije, pa su popularne sve vrste currya i opcenito zacinjena i zestoka hrana. Cape Town je vise zapadnjacki orijentiran, pa su na cijeni vina i klasicnija hrana.
Tradicinalno jelo Durbana se zove “bunny chow”, ali nema zeke unutra niti ga zecevi jedu. Pravi se od pola kile kruha kojem se izdubi sredina, u rupu se natrpa curry i poklopi sa izdubljenom sredinom. Nije pretjerano egzoticno, ali je ukusno i jednostavno. Drugo jelo koje sam probala je vrlo jeftino i poradi toga glavni obrok vecine siromasnog stanovnistva Juznoafricke Republike; zove se “pap” i vrsta je suhoga griza prelivenog umakom od rajcica i luka.
No mnogo bitnije od sve hrane skupa je rostiljanje, odnosno po juznoafricki – “braai”. “Braai” je mnogo vise od stajanja uz vatru i premetanja bataka; “braai” je ponos i posao muskarca tj. glave kuce,a najveca uvreda koja se moze nanijeti jednom Juznoafrikancu je pljuvanje njegovog stila rostiljanja. Rostilja se svakom prilikom i pod svakim izgovorom, ponekad i bez i uvijek je dobra prilika za druzenje sa prijateljima i obitelji. Naravno, postoji i nacionalni praznik za rostiljanje – “braai day”.
Tokom posjete tradicinalnom Zulu selu probala sam tradicionalno Zulu pivo i moram reci da je odvratno! Ima okus vina pomijesanog sa vodom i puno je mrvica kukuruza od kojeg je napravljeno. Medju turistima u mojoj grupi je kruzio trac da fermentaciju poticu zvakanjem kukuruza i pljuvanjem istoga u posudu u kojoj to sve skupa stoji, ali ja sam unatoc tome morala probati.

Kakav je životni standard? Zdravstvo, socijalna skrb, edukacija?

Zivotni standard nije nesto cime se ovdje mozemo pretjerano diciti. Ako nadjes dobar posao i imas diplomu place su bolje nego u Hrvatskoj, benzin i odjeca su puno jeftiniji, cijena hrane i stanarine slicna, a rezije manje, jer je grijanje nepotrebno. Zdravstveno osiguranje i mirovinsko su potpuno privatni i placa ih se kao Sv. Petra kajganu, no nema druge. Javne bolnice postoje, ali su u groznome stanju i velike su sanse da ces iz takve bolnice izaci bolesniji nego si usao (ako uopce i izadjes).
Privatne skole su kvalitetne i skupe, a uniforme obavezne i ruzne. Javne skole su vecinom kao i bolnice – lose, iako postoji par iznimaka. Najgore prolaze djeca u siromasnim dijelovima grada, jer se ucitelji cesto niti ne pojave na poslu i onda ih nema tko nauciti cak niti pisati i citati. Fakulteti su skupi, ali dobri, te posao sa diplomom doista nije tesko naci.
Najveca razlika izmedju Hrvatske i JAR-a je da ovdje nista neces dobiti besplatno, ali sa dobrim fakultetom mozes zaraditi 10 puta vise nego sto bi ikada zaradio u RH. No, siromasni i neobrazovani su potpuno zakinuti i osudjeni na borbu za opstanak cijeli zivot i upravo to je korijen problema sa kriminalom. Vlada navodno radi na poboljsanju uvjeta i financiranju zdravstvenog osiguranja, tako da trenutacno kao i ostatak svijeta cekamo da se nesto promjeni na bolje.

Zapadnjaci često tendiraju patronizirajućoj bakteriofobiji i panici kad je u pitanju hrana u siromašnijim državama. Jesi li isprva imala kakve skepse spram tanjuru i vodi iz cijevi?

Smije li se piti voda iz slavine mi je valjda bilo jedno od prvih pitanja koja sam postavila kad sam dosla ovdje i od onda je tankam u sebe u litrama, problema nikada nije bilo. Durban je relativno cist grad (sa iznimkom siromasnih dijelova koji su katastrofalno zagadjeni i prljavi), tako da zgrazanja i skepse nije niti bilo. Restorani i kafici su uglavnom cisti i jedino lose iskustvo sam imala na aerodromu u Port Elizabethu u nekakvom lijevom restoranu brze hrane. Narucila sam sendvic sa piletinom i usred jela sam zamjetila nozice kako vire iz umaka – u sendvicu je nekako zavrsio zohar ili pak komad zohara (drugu polovicu nismo nikada pronasli). Isprike osoblja su bile beskonacne i naravno sa nisam morala platiti racun, ali i sad mi se dize zeludac od same uspomene.

Nedostaje li ti ikad Hrvatska?

Vise od svega mi nedostaje obitelj, sve drugo se moze nadomjestiti. Uzasava me pomisao da moji mama, tata i brat nece moci biti prisutni kad jednoga dana dodju klinci i da cu ja propustiti toliko toga u njihovim zivotima koliko i oni u mojemu. Ali to je sve cijena mog izbora i zivota ovdje.

Zaposlena si kao profesor engleskog, što samo po sebi već ne može ne biti stresan posao :). Kakvi su učenici i imaš li slobodnog vremena? Na šta ga potrošiš?

Iskreno, moj posao i nije pretjerano stresan. Posto je skola u kojoj radim privatna, klijenti su velikom vecinom turisti i poradi toga ne primamo maloljetnike. Dakle, radim sa odraslima u razredu od maksimalno desetero ljudi, koji su u vecini slucajeva razumni i nomalni. Radno vrijeme mi je od 09:00 do 1:30, a ostatak dana imam za pripremu za sljedeci dan i za mozak na pasu.
Ucenici su sa svih strana svijeta i prica za sebe. Mislim da bih na rijetko kojem drugom radnom mjestu naucila toliko o drugim kulturama i razlicitim nacinima zivota. U razredu trenutacno imam cetvero studenata; protestantskog svecenika iz Brazila, doktora iz Libije, mladu Kineskinju ludu za modom i dizajnerskom odjecom i mladog Koreanca koji je potpuno izgubljen u opustenom stilu zivota JAR-a.
U razredu se prica samo i iskljucivo engleski, a nove rijeci i upute dajem na sve moguce nacine; rukama, nogama, slikama, zvukovima i pantomimom. Cesto se dogodi da neka engleska rijec zvuci isto kao i u njihovom materinjem jeziku, ali ima drugacije znacenje. Zacudo, ta druga znacenja gotovo uvijek ispadnu prosta. Neki dan sam saznala da “zip” (patent ili ciferslus) na Arapskom znaci “penis”. To mozda i ne bi bilo toliko smijesno samo po sebi da nisam morala studentu iz Koreje objasniti sto znaci penis, dok je ostatak razreda crkavao od smijeha (sljedeci puta crtam slicice po ploci =).
Doista volim svoj posao i iako sam oduvijek mislila da se nikada necu naci u prosvjeti, ponosno mogu reci da sam bila u krivu.

Najvažnije pitanje od svih, kampiraš li ikad vani? Jesi provela ijednu noć pod vedrim nebom?

Ne jednu nego tri!! U Mozambiku smo kampirali i to u necijem vrtu pod drvetom guave, jer je kamp bio pun. Posudili smo ogroman sator sa dvije “sobe” i natkrivenim dijelom sa mrezama za komarce. Meso smo rostiljali, a ja sam krcila sve guave koje su popadale sa drveta. Posto je sa nama bila i meni draga frendica iz Hrvatske, dobar dio veceri smo provodili ganjajuci sismise i razne kukce fotoaparatom (na tom kampiranju je dobila nadimak “crazy bat lady”). Vrijeme je bilo apsolutno savrseno, temperatura iznad 30 i niti k od kise. Jedini problem su nam bili katastrofa WC i tus i nevjerojatno krvozderni komarci kojih se nemoguce rijesiti.
Kampirati idem i za koja dva tjedna u gradic niz obalu, jer muz ima rodjendan, pa cemo ekipno na rodjendanski surf-vikend na 2 metra od plaze.

Kako se nosiš sa najgorim afričkim faktorima – neizmjernom vrućinom, letećim i gmižućim člankonošcima, zmijama?

Koji je najveći kukac kojeg si vidjela :)?

Vrucine me nimalo ne diraju, cak bih rekla da mi odgovaraju. Ne podnosim hrpu odjece na sebi, a ovdje sam konstantno u majcama kratkih rukava i japankama.
Kukci su vec nesto drugo…Izludjuju me pauci! Mrzim ih dna duse, a ovdje ih ima na svakome koraku. Vecina nije pretjerano velika, ali su pojedini prilicno otrovni. Po kuci i terasi imamo neku vrstu pauka iz porodice crnih udovica i konstantno ih spricam i ubijam, ali jos nisam nasla nacina kako da ih se trajno rijesim. Takodjer, zohari su nevjerojatno veliki i lete!! Zna se dogoditi da sjedim na kaucu i skuzim da mi se nesto velicine pola dlana mice na rubu vidnog polja. Onda bude vriske i bjezanije, a zohara ostavim muzu da rijesi.
Najduzi kukaca kojem sam vidjela je shongololo (Zulu naziv, nemam pojma kako ga drugacije zvati); neka je vrsta stonoge sa tvrdim oklopom i dolazi u crnim i crvenim bojama. Opcenito najveci stvor sa vise od cetiri noge kojeg sam vidjela je – pauk. Ta ogromna vrsta pauka obitava na podrucju centra za rehabilitaciju divljih zivotinja gdje sam volontirala i sa nogama dosegne dobrih 10cm.
Zmije i gustere sam imala prilike i vidjeti i drzati, a daleko najveci guster kojeg sam ovdje vidjela je iguana od kojih metar koju smo skoro pregazili autom. Malih gustera imamo po terasi i kuci na tone i zderu nam komarce i bube. Zmija u samome gradu nema, ali u predgradjima ima cak i crnih mambi (ja srecom nisam vidjela niti jednu).
U oceanu se pak moramo paziti meduza, jer im je ove godine sezona i puna ih je i voda i plaza. U Mozambiku me jedna opekla po nadlaktici i sve je nego ugodno; nateknu zlijezde i pece kao sama vatra.
Veliki i uobicajeni problem su majmuni; ima ih posvuda i kradu. Jednom kada ih pocnes hraniti osudio si se na dozivotno zakljucavanje svih ormarica i kuhinjskih elemenata, jer im uopce nije problem uci kroz prozor, sve pootvarati i pojesti sto god mogu.

Za kraj, što bi savjetovala svima koji važu odlazak izvan Lijepe Naše?

Onima koji idu kao turisti savjetujem da istraze sve i jedan kutak zemlje u koju idu, ali neka se i pripreme na neocekivane situacije, jer ce ih najvjerojatnije biti. I pazljivo sa lokalnom hranom i picima…
A onima koji se planiraju odseliti van zemlje savjetujem neka ne ocekuju da ce sve biti savrseno i puno bolje nego u Hrvatskoj. Sve ima svoje prednosti i nedostatke, a selidba u stranu zemlju ima puno i jednog i drugog, samo sto neki nedostatci isplivaju tek nakon sto se slegne prvotno uzbudjenje i stvarnost udari u glavu. Jedino ako ostanete realni necete biti razocarani. Ljudi sa stavovima “u Hrvatskoj smrdi i ja idem zivjeti van, jer je tamo zakon” uglavnom brzo dodju kuci placuci.

Želim ti svako dobro u životu i sreću u daljnjem radu. Hvala na minivjuu

Hvala tebi, sorry sto mi je tako dugo trebalo… :I suck and am lazy: