Raising Hope?

U moru neinventivnih, neduhovitih i toliko monotonih sitcoma izronio je jedan koji drastično odskače od ostatka. Krenula sam gledati seriju poprilično nezainteresirano i pesimistično a onda sam se počela smijati punim glasom, i u više navrata pitajući Lazića: Gdje si ovo, pobogu, iskopo?! Umirući od smijeha, pritom, naravno.

U par crta; priča se vrti oko mladića Jimmyja Chancea koji napumpa komada u bijegu koji je upravo ubio dečka. Ženska završi u zatvoru i na kraju na električnoj stolici a Jimmy preuzima tek rođeno dijete koje njegovom životu dade smisao. Živi u kući sa majkom Virginiom, ocem Burtom i prababom za koje je teško precizno reći tko je luđi i blesaviji. Naravno, osim brige za malu Hope, priču komplicira i njegov izlazak iz friendzone sa Sabrinom, kolegicom sa posla u vezi sa likom za kojeg nam u prvoj epizodi bude jasno da je tu samo privremeno.

Stilski, hibrid je tri meni jako drage (ako ne i najdraže) serije – prvo će vas podsjetiti kaosom na Malcolma u sredini, atmosferom i stilom na Moje ime je Earl a potom specifično razrađenim likovima i cjelokupnim dojmom na 3ći kamenčić od Sunca. Dapače, dosta likova iz Malcolma glume i ovdje, za početak Maw Maw i sinoć spaženi Abe Kenarban kao reportera a pojavljuje se pola likova iz Earla – Joy, Earl, Randy, Crab Man, Daytime Hooker, hell, Kenny ima jednu od glavnih uloga.

Seriju gledam isključivo zbog dijaloga. Volim verbalni humor, pogotovo ovakav, gdje scene i dijalozi znaju zaći u priličan bizarluk. Vjerojatnost raste ako je u sceni glava obitelji. On je drugi razlog zašto seriju gledam. Kažu da seriju nosi Martha Plimpton (koju inače volim zbog Gooniesa i Parenthooda, simbola mog djetinjstva; tko se ne sjeća scene sa vibratorom za večerom nie čoik :D) ali ključ je samo on.