O posljedicama upornih kiša koje mi ne dozvoljavaju odlaske na posao biciklom

Vozim se šesticom neki dan prema Trgu, stojeći na početku tramvaja uz kabinu vozača. Na željezničkom je u tramvaj pokušala ući djevojka od svojih dvadesetak godina. Uspjela bi u namjeri da ju nije spriječila starija gospođa dobi cca 70 godina u agresivnom pohodu na vrata. Raspalila je djevojku podlakticom po trbuhu pokušavajući blokirati ulazak kroz ionako dovoljno široka vrata niskopodnog tramvaja i stavljajući kolica za šoping pred njene noge. Djevojka se u šoku povukla i pustila ju da uđe prva, stojeći tiho na vratima tijekom daljnje vožnje. No, nije sve stalo na tome. Gospođa se uspjenila i napravila scenu, terorizirajući putnike tiradom o neodgojenoj mladeži i svojoj invalidnosti, derući se na nju tako da čuju putnici još barem tri tramvaja oko ovoga u kojemu smo putovale.

Znači, ni krivu ni dužnu djevojku, osim što je udarila i što nikako nije za toleriranje, toliko je izvrijeđala da to nije bilo za slušati. Gledam cijeli prizor od prve sekunde i malu koja posramljeno stoji pred ovim nasilnikom u ambalaži stare i nezaštićene starice. Inače se vrlo rijetko petljam u tramvajske pičvajze, ali u ovom mi se slučaju smračilo pred očima i obratila sam se babetini. Zamolila sam ju da se smiri (derala se metar od mog bubnjića, što čini 85% razloga moje reakcije jer me buka, histerija i nekontrolirano mahnitanje nagonski tjeraju da dotičnog histeričara priljepim za pod), svjesna da će takva rečenica izazvati samo kontraefekt. Znala sam da će poludjeti, zanimalo me samo do koje razine.

Inzistirala sam da prestane nekontrolirano urlati i bezočno lagati jer je ona napala djevojku bez razloga. Okrenula se prema meni kao Regan i sav je svoj “invalidski” bijes kanalizirala u moje lice. Nazvala me bahatom, bezobraznom, nekulturnom i sl. random uvredljivim pridjevima jer se “ne znam ponašati prema starijima”, uporno ističući kako sam “dotepenka” i kako ja “uništavam državu koju je ona izgradila” i kako “mi dotepenci uništavamo njezin Zagreb”. Imam jak slavonski naglasak i niti ne vidim razloga za kamuflirati ga, a “dotepenštvo” me nimalo ne vrijeđa, pogotovo kada dolazi od osobe koja zadnjih 20 godina glasa za HDZ i čiji je efekt na gospodarstvo ove države mene i doveo u Zagreb jer u rodnom gradu nema posla. Nemam moralnu niti etičku dužnost izigravati lepo vaspitano dete kada preda mnom stoji agresivni sociopat koji traži publiku za svoje epizode a potom se vadi na “invalidnost”. Koja invalidnost? Blokirala je žensku kao wu shu majstor i skočila na prvo slobodno sjedalo kao pantera na malaksalu gazelu. Ovo nije bio okršaj u smislu sraza generacija (balavci ne valjaju, starije defaultno treba poštovati) nego onaj zbog kojeg sam spremna otići do vrhovnog suda jer ne vidim opravdanje za napad. Star si? Ne znači da si i normalan i da ti poštovanje treba itko isporučivati. Kada je počela prema mom licu mahati štapom koji vrlo očito služi samo kao kostimografski rekvizit, u nekoliko sam ju navrata jasno i glasno zamolila da me njime razvali, da ju mogu prijaviti policiji i ističući glasno kako se veselim okršaju koji iz toga svega mogu izazvati. Na to je dodatno poludjela i u jedan sam mah stvarno i pomislila kako je vrijeme za vađenje mobitela i poziv, no iz nekog razloga nije nastavila s agresivom već se povukla i ušutjela. Izašla sam na Trgu i produžila na posao.